**
Stihovi
Velimir Živojinović MassukaGRUDOBOLJA.Obručila mi se jedne studene noći
Na pustoj poljani, dok je šibao vetar,
I zagrlila me svojom koščatom rukom
I pripila me uz grudi i uz usne,
I deset orgijskih dana i deset orgijskih noći,
S klicanjem od koga obamiru čula,
Pekla me poljupcima od plamena
I grizla mi zubima usne, i lomila rukama kosti
U strasnom grljenju. I pevala mi pesme
Dženetske. I putevima od plamena
Vodala me u nepoznate zemlje
Sjaja i čuda i jezivih lepota.
Deset orgijskih dana i deset orgijskih noći,
Pekući me svojim očima od zapaljena ulja,
Sisala je, dahom od plamena,
Kao veštica moju dušu
I pila, iz žeženih putira, moju krv,
Presipljujući je, u razbludnoj napitosti,
Za raskošnu gozbu našeg venčanja,
Dok su po crnim kutovima naše kolibe
I na mračnom tavanu
Korovi vetrova
Pevali svadbene pesme.
Sad sedimo jedno pored drugog u postelji,
Pognutih glava
I blenemo tupo u mir.
Otpevane su orgije.
Sa rukama oko kolena, neočešljana i ružna,
Nepomično se oslanja na mene svojim kostima
Dosada.
I molim je: idi! I preklinjem je: ostavi me!
I uveravam je rečima najsrdačnijim
Da mi nije više potrebno njeno društvo.
I, zahvaljujući joj s nežnošću za sve,
Molim je da se ne muči više u ovoj dosadi:
Napolju je proleće i more
I povorke mirisa šetaju preko brda. —
Al' ona, nepomična, ćuti.
U meni tad uzavire gnjev
I dovikujem joj da mi je odvratna,
Da je se gnušam, da je mrzim.
I bacam joj uvredu za uvredom,
I biram reči sve pogrdnije,
Najužasnije, najprljavije,
I vapijem, i cičim,
I u zapenušenom besu
Dovikujem joj: Napolje! —
Ali ona, smešeći se, ćuti.
Ja besnim
I hvatam je za prljavu kosu
I, van sebe,
Petama hoću da je izbacim
Iz svoje postelje. —
A ona se samo priklanja uza me
I ja osećam
Da je ni maći ne mogu
I da joj je svaki prst
Teži od olova.
Tad ustajem i bežim. —
Ali ona,
Kao da hoće da mi se ruga
Ustaje sa mnom i korača sa mnom,
Sa mnom se u trku vraća
I sa mnom smešeći se pada
Na našu postelju.
Od bola
U jastuk zarivam glavu
I ridam
I kunem Boga
Koji me stvori . . .
A kada se isplačem,
Čini mi se da je manja grubost njenog osmeha
I lakši teret njenog ramena
Koje se pripija uz mene.
I onda, satima, okrenuvši jedno drugomv leđa
U nemoći i rezigniranom trpljenju,
Sedimo u postelji, umorni, ćutke,
Da opet zajedno legnemo
I opet zajedno ustanemo sutra.
* * *
Već smo se privikli jedno na drugo
I pomirili u mržnji.
U dosadi nam prolazi dan
I u umornom ćutanju.
Ali me ona ne ostavlja nikad:
Zaverili smo se krvlju.
Samo po nekad, noću,
Kad sanjam o svom detinjstvu
Pa trčim preko našeg dvorišta
Za bratom, uz vrisak i uz smeh,
Ja zaboravim na njeno prisustvo.
No i tad, usred najveće radosti,
Kad širim ruke da brata uhvatim,
Osetim kako me, kao radi neke tupe opomene,
Okrećući se, udari u rebra
Svojim koščatim laktom.
I onda znam opet da je tu
I, probuđen, čujem, krov vreli dah, suvo kašljanje.
A u mraku se sijaju
Dva oka od zapaljena ulja.
Objavljeno u časopisu "Misao" 1919—1937, Beograd. |
Digitalna Narodna biblioteka Srbije