Angelina
|
 |
« Odgovor #3 poslato: Jun 03, 2012, 05:43:42 pm » |
|
**
UMETNIČKE OSOBINE DOMANOVIĆEVE DANGE
— pokušaj strukturalno-semantičke analize —
1. Pripovetka je zasnovaia na materijalu jednog sna i jave. Komponovana je na pogledu u taj "san" iz naratorove "jave", prema formalnoj shemi: java-san-java. Pripovedanje je tako dobilo dinamiku koja proističe iz iskazanog nepodudaranja umetničkog vremena sa stvarnosnim, objektivnim vremenom.1 To je, kao što je poznato, jedna od najstarijih, ali efikasnih komponenata umetničke konstrukcije kojom se ukazuje na nejednoznačnost i otvara manevarski prostor za ostvarivanje višeznačnosti književnog teksta. "Stvarnosni" (fabularni) vrednosni redosled — san, buđenje, prva, neposredna reakcija posle buđenja i naknadno prisećanje na ono što je tom snu prethodilo — u umetničkom, sižejnom redosledu: prisećanje na ono što je snu prethodilo, san, buđenje i neposredna reakcija na san — Domanović uobličava u okviru verbalnog suprotstavljanja naratorovog "sna" i "jave" kao dveju različitih realnosti. Međutim, karakteristično je da te dve "različite realnosti" Domanović slika kao svojevrsne simetrične celine. Njihova simetrija je zasnovana na ekvivalentnim simboličnim motivima, ekvivalentnoj sižejnoj situaciji i ekvivalentnim likovima. U ekvivalentne simbolične motive mogu se svrstati, pre svega, sledeći: mirnoća i valjanost kao građanska vrlina (u delu pripovetke u kojem se govori o javi: "kako sam imao kuraži i da sanjam strašne stvari, kad sam i ja miran i valjan građanin"2 delu pripovetke u kojem se govori o snu: "Mi smo mirni i valjani ljudi"3, "Dakle, mi smo ti ovde mirni i valjani ljudi"4, plemenita, viteška krv predaka (u delu pripovetke o "javi": "neobično mi beše prijatno što je meni bog dao fino srce i plemenitu, vitešku krv naših starih"; "Baš mi krv u žilama plemenita, i drugo!"5, u delu pripovetke u kojem se govori o zemlji iz "sna": "ne smemo zaboraviti da smo potomci vrlih predaka, da kroz naše žile teče plemenita, junačka krv naših đedova"6; "Svaki koji u sebi oseća i trunku viteške krvi naših starih, grabiće se"7); klanjanje (u delu o "javi": "dok mi odjednom zadrhta sama ruka, pa pravo kapi; glava se sama prikloni zemlji, a usta mi se razvukoše u prijatan osmeh"; u delu o "javi": "Mehandžija se i pred njim duboko pokloni"8; "Kako on naiđe, a sve se glave duboko prikloniše"9; "Sve se živo klanja i skida kape pred junakom svojih dana."10 Ekvivalentno sižejnom situacijom može se smatrati potvrđivanje vrlina mudrog i valjanog građanina plemenite, viteške krvi. U delu pripovetke u kojem se govori o "javi" to je reakcija na otkinuto policijsko dugme, a u delu s pričom o "snu" — reagovanje na policijsku naredbu da se lojalni građani obeleže žigom. Ekvivalentni likovi mogu se tražiti na jednom višem stepenu uopštenosti. U takvom pristupu izdvojićemo lik mirnog, valjanog građanina koji se prema vlastima odnosi "pažljivo" s poštovanjem, i lik "nepažljivog" građanina koji izaziva ljutnju i prezir "pažljivih" (u delu o "javi" lik "pažljivog" građanina predstavlja narator, a "nepažljivog" onaj "prostak" koji je nagazio "sjajno dugme od policijske uniforme"; u delu pripovetke gde se govori o "snu" likovi "pažljivog" građanina su mahandžija, zatim "jedan od najuglednijih građana... veliki bogataš i patriota" koga jaše "viši pandur", potom Kolb, pa Kleard i Lear, dok su likovi "nepažljivih" građana "probisveti" koji dolaze sa strane, te mirne, valjane ljude "kvare i uče zlu" — predstavljeni, tako, grupnom karakteristikom — kao i izdvojeni bezimeni starac koji je žigosanje nazvao nedopustivom sramotom. U ekvivalentne se mogu svrstati i likovi u odnosu prema kojima se građani dele na "pažljive" i "nepažljive". To su likovi koji predstavljaju vlast (u delu pripovetke o "javi" to je metonimijski naslikani policajac — "sjajno dugme od policijske uniforme"; u delu o "snu" to su kmet, viši i niži panduri, velikaši, praktikant). Simetrija zasnovana na ovakvoj koncentraciji ekvivalentnih simboličkih motiva, sižejne situacije i likova ukazuje na visok stepen paralelizma između "dveju realnosti", između Domanovićeve "jave" i "sna". Taj paralelizam u globalnoj naznaci igrom vremena da je Danga višeznačan tekst upućuje i na proveru početne, verbalne tvrdnje da je ono što je narator video u "snu" viđeno tek kad je "otišao nekud tako daleko od svog zavičaja u neki nepoznati kraj, u neku čudnu zemlju, za koju, valjda, niko živi i ne zna, i koja se sigurno samo u snu može sanjati".11 Je li strašna zemlja iz "sna" odista tako daleko od Srbije? Dinamika Domanovićevog umetničkog iskaza, impresivna estetička snaga njegovog odgovora upravo je u igri suprotnosti između verbalnog, tj. eksplicitnog i posrednog, implicitnog odgovora na pitanje odnosa između "sna" i "jave". Zanimljivo je da Domanović implicitni odgovor započinje znakovima iz oblasti književne stvarnosti. Sredinom devedestih godina XIX veka, kad je napisana Danga, poznata je već pesma Vojislava Ilića U poznu jesen. Istoričari književnosti su je kasnije svrstali u realističku pejzažnu liriku, a savremenici su je doživljavali kao poetsku sliku našeg podneblja. Ta antologijska pesma je, kao što je poznato, izatkana od motiva vetra koji jauče "kroz puste poljane naše", gustih slojeva magle, gavrana, seoskog puta kojim grabi "okis'o konjic", ubogog doma, starice koja "mokru živinu vabi" i zeljova "s kosmatim repom". Kompozicija joj je zatvorena: iskazana je u tri strofe, prva i treća su tekstualno podudarne, sa završnim stihom: "Mutno je nebo svo." Kad se ima u vidu ta činjenica iz ondašnjeg književnog života, onda početak "sna" u Domanovićevoj Dangi može dobiti i jedno dopunsko značenje. Domanovićev narator, naime, saopštava sledeće: "Odjedamput se obretoh na nekom uskom, brdovitom i kaljavom putu. Hladna, mračna noć. Vetar jauče kroz ogolelo granje i čisto seče gde dohvati po goloj koži. Nebo je mračno, strašno i nemo..."12 Ispostavlja se, dakle, da je taj kaljavi put ispod mračnog neba sasvim nalik onom putu kojim "frkće okis'o konjic" ispod mutnog neba, i da je taj vetar što "jauče" po zvuku i po emocionalno-semantičkoj karakteristici istovetan sa vetrom koji jauče "kroz guste poljane naše". Dakle, realnost iz "sna" ipak nije odista tako odvojena od realnosti iz "jave"... Ovakav implicitan odgovor Domanović samo nekoliko rečenica kasnije daje i podatkom iz sfere društvenog života. Narator stupa u razgovor s mehandžijom i saopštava sledeće: — Mi smo mirni i valjani ljudi — otpoče mi on pričati — verni smo i poslušni svome kmetu. — Zar je kod nas kmet najstariji? — prekidoh ga pitanjem. — Kod nas upravlja kmet, i on je najstariji; posle njega dolaze panduri. Ja se nasmejah. — Što se smeješ?... Zar ti nisi znao?... A odakle si ti?... Ja mu ispričam kako sam zalutao i da sam iz daleke zemlje Srbije."13 Mehandžija nije dobio direktan odgovor, ali čitaocu je jasno da taj Srbin veoma dobro zna i šta je kmet i šta su panduri. U tom kontekstu naratorov smeh takođe postaje dvosmislen: možda se narator smeje zbog nedovoljne kvalifikovanosti vlasti na čijem je čelu samo kmet, ali možda i zbog toga što mehandžija misli da došljak iz Srbije ne zna šta je vlast kmetova i pandura. I upravo u izazovima ovakvih nagoveštaja, u naboju između polova eksplicitnog i implicitnog značenja, u toj tananoj estetičkoj igri otkriva se pravo značenje Domanovićeve Dange. Ono se produbljuje, pre svega, na presecima, na preklopima i rasponu semantičkih okvira onih ekvivalentnih delova strukture teksta o "snu" i o "javi". Pogledajmo zato neke od njih malo bliže. Kao globalna karakteristika semantike ekvivalentnih delova strukture teksta o "snu" i "javi" uočava se asimetričnostu pogledu stepena razvijenosti: u delu o "javi" ekvivalentni motivi, likovi i sižejna situacija dati su sažeto, na jednom višem nivou uopštenosti, dok su u delu o "snu", po pravilu, razvijeniji i više konkretizovani. Takav odnos materijala je logičan sa stanovišta predmeta pripovetke: jer težište je na priči o "snu". Međutim, takav odnos istovremeno implicira i jedno drugo tumačenje: o motivima, životnoj situaciji na kojoj je izgrađen siže i o likovima koji su predmet Dange detaljnije se može raspravljati tek pošto se verbalno prenesu u "san", pa i u snu, još bolje — u neku tuđu, daleku zemlju. Takvim tumačenjem se, u suštini, "snu" Domanovićevog naratora daje prošireno, alegorijsko značenje. Mirnoća i valjanost kao građanska vrlina iz dela o "javi" u delu o "snu" svodi se na slepu pokornost kmetu i pandurima, koja vodi u potpuno izopačenje ljudskog dostojanstva (nadmetanje u tome koga će pretpostavljeni više puta jahati). Plemenita, viteška krv predaka, ispostavlja se, struji u žilama ljudi koji ne samo što sa strahopoštovanjem prolaze kraj otkinutog dugmeta s policijske uniforme, nego društvenu afirmaciju stiču podmetanjem leđa, da ih jašu pretpostavljeni — kmet i panduri, struji u žilama ljudi koji junaštvom i rodoljubljem smatraju podmetanje čela pod usijano gvožđe da bi im se udario ropski žig, a spremni su da linčuju oronulog starca zato što je rekao kako mu se "čini da je bolje ne dopustiti takvu sramotu". "Bezazleno" klanjanje pred otkinutim policijskim dugmetom u tobožnjem "snu" je preraslo u odbranu ropstva. Onaj "pažljivi" građanin koji se poziva na vitešku krv predaka i zadovoljava se da "kuražno" koristi svoja građanska prava tako što će posle dobre večere iščačkati zube, pijuckati vino, pa leći da spava — prerasta u "snu" ne samo u žrtvu, nego i u instrument nasilja nad ljudima koji ne pristaju na ropstvo. To čini kad pristaje da sopstvenim žigosanjem razotkrije kmetovljeve protivnike, kao i kad se obračunava s bezimenim starcem zbog toga što se starac pobunio protiv sramote. Na fonu ovako uspostavljenih relacija između "sna" i "jave", podsticaje na alegorijsko tumačenje "sna" Domanović pojačava i nekim delovima teksta koji nemaju ekvivalenata u delu o "javi". To čini kad naratoru pripisuje izjavu: "Ja se stresoh i pomislih da što pre bežim iz te strašne zemlje, jer se ja, iako sam plemeniti Srbin, nisam navikao baš na toliko viteštvo, i bi mi zazorno"14! To Domanović čini i kad daje ovakav podatak: "Sleglo se sve iz grada, i malo i veliko, i muško i žensko. Neke majke ponele i malu decu u naručju da i njih žigošu ropskim, odnosno počasnim žigom, kako bi docnije imali preča prava na bolja mesta u državnoj službi. Tu je guranje, psovanje — u tom pomalo liče na nas Srbe, pa mi bi milo — otimanje ko će pre doći do vrata. Neki se čak i pogušaju."15 Sličnu ulogu ima i ređanje predstavnika vlasti koji su, ustvari, realije upravo iz srpskog društvenog života: kmet, pandur, praktikant, velikaši; ili unošenje nekih detalja karakterističnih, inače, za srpsku svakodnevicu: grupašenje prilikom izbora, ili navika da se svi značajniji društveni događaji završavaju u mehani uz piće i mezetluk. Ovakvo prepletanje "sna" i "jave", kojim se implicite negira početna naratorova izjava da je ono što se događa u snu daleko od njegovog zavičaja zapravo je priprema za efektnu Domanovićevu poentu. Ispostavlja se, naime, da je njegov narator mentalno u potpunosti na nivou ljudi iz te "strašne zemlje": "Slušam te hvale na sve strane, pa se tek u meni probudi junačka krv srpska. I naši su stari junaci, i oni su umirali na kolju za slobodu; i mi imamo junačku prošlost i Kosovo. Svega me obuze narodni ponos i sujeta da osvetlam obraz svoga roda, i jurnem pred sudnicu, pa viknem: 'Šta hvalite vašeg Leara?... Vi još niste videli junake! Da vidite šta je srpska, viteška krv! Udarajte deset žigova, a ne samo dva!"16 Ova poenta je igrom smislova oko konstruisanog odnosa između "sna" i "jave" zapravo predstavljen odnos između iluzije i istine, između privida i suštine jedne društvene stvarnosti. Domanović je, dok je pisao svoju Dangu, razume se, imao u vidu prilike u ondašnjoj Srbiji. Međutim, tema zloupotrebe tradicije ("svetle prošlosti"), manipulisanje ljudima, tema nesklada između iluzija i društvene stvarnosti nije povezana samo sa Srbijom kraja XIX veka, nije karakteristična ni uopšte samo za Srbiju. Ona može biti aktualna i u bilo kojem društvu i u bilo kojem vremenu. Domanovićeva pripovetka Danga upravo zbog takve svoje tematske univerzalnosti ima čitaoce do današnjih dana. Zbog toga je otvorena za različite čitalačke konkretizacije i za nova tumačenja. Tome, razume se, doprinosi vešta Domanovićeva višesmislena umetnička konstrukcija. Ta višesmislenost se odista sabila u žižu poruke koja se iskazuje u poenti "sna". Međutim, nije slučajno ni beznačajno što Domanović u završnoj sekvenci pripovetke, u onim podacima o prvoj naratorovoj reakciji na "san", ponovo zapliće značenje: "Protarem čelo u strahu i prekrstim se, čudeći se šta sve čoveku ne dođe u snu.' 'Umalo ne potamneh slavu njihovog Leara', — pomislim i okrenem se zadovoljno na drugu stranu, a i bi mi pomalo krivo što se ceo san završio."17 Taj "pažljivi čovek koji se na "javi" trudi da, kao "miran građanin, dobro dete ove namučene, mile nam majke Srbije", ni u čemu ne strči od ostalih "valjanih" ljudi, u "snu" se iznenada transformiše u čoveka koji želi da nadmaši "junaka svojih dana". A posle buđenja, prestrašen, zadovoljan je što nije učinio taj korak, ali istovremeno i žali što je njegovo "junačko delo" ostalo neostvareno. Takav ishod otvara više pitanja. Da li je tom prosečnom, lojalnom građaninu odista potreban podvig? Je li on za podvig sposoban samo u snu? Ako je san samo logičan produžetak jave, onda ispada da taj prosečni "pažljivi" građanin ima snage i za podvig? Mora li njegov podvig da bude besmislen? Domanovićev tekst može dati osnova za različite odgovore na sva postavljena pitanja, osim, verovatno, na poslednje. Zašto?
2. Za odgovor na ovo pitanje neophodno je osvrnuti se i na prirodu Domanovićevog pripovedanja. Već smo konstatovali da tekst Dange ima karakteristične odlike književnog umetničkog dela da posebnom konstrukcijom (odvajanje "sižejnog" od "fabularnog" vremena; eksplicitni i suprotstavljeni implicitni odgovori na pitanje o odvojenosti "sna" od "jave" ekvivalentnim i neekvivalentnim elementima strukture) sugeriše, prvo, smisaonu nejednoznačnost. Konstatovali smo, dalje, da je Danga uobličena i kao alegorijski tekst. Ali tim, inače, ne beznačajnim konstatacijama, ipak još uvek nije dovoljno okarakterisana priroda Domanovićevog pripovedanja. Alegorija koja nema samo jedan smisao može biti zasnovana na realnim, kao i na fantastičnim motivima, na tragičnim ili, pak, na smešnim životnim situacijama. Intonacija njenog iskaza može biti u bilo kojem registru, od problemsko-filozofskog do lakog humorno-lakrdijaškog pripovedanja. U želji da dođemo do karakteristike Domanovićevog tona pripovedanja u Dangi pogledajmo prvo kako su izabrani noseći motivi pripovetke. Bitnim nosećim motivima i pri najpovršnijem čitanju Dange smatraće se, pre svega, sledeći: klanjanje policijskom dugmetu, jahanje čoveka i žigosanje. To su motivi koji se ne mogu oceniti kao neka naročita Domanovićeva umetnička otkrića — klanjanje gospodarima, jahanje potčinjenih i žigosanje roblja, sve su to kulturnoistorijske realije mnogo puta već na različite načine izražavane u literaturi. Možemo ih okarakterisati čak kao motive koji su nastali u prilično visokom stepenu uopštenosti, što, u principu, ne doprinosi baš njihovoj emocionalnoj efikasnosti u umetničkom delu. Ali činjenica da su nastali na visokom stepenu uopštenosti i da su zapravo kulturnoistorijske realije čovečanstva govori o tome da su one nesumnjivo sastavni deo svesti svakog prosečnog čitaoca. To je značajna prednost za široku recepciju pripovetke, ali i ozbiljna opasnost da književno delo dobije prizvuk banalnosti. A Danga ipak ne deluje kao banalno književno delo. Znači, dakle, da u tekstu ove pripovetke postoji nešto što pobrojane noseće motive osvežava. Čitalačko iskustvo, opšta književnoistorijska i književnoteorijska saznanja pokazuju da se takvo umetničko nadopunjavanje ili preosmišljavanje poznatog ostvaruje pre svega semantičko-emocionalnim efektima nove celine u koju su ugrađeni "stari" motivi. Pogledajmo, zbog toga, Dangu i u tom svetlu. "Stari" motiv klanjanja gospodarima Domanović, prvo, ipak malo konkretizuje. Istorijsko iskustvo kao "gospodare" kojima se ljudi klanjaju poznaje božanstva, careve, faraone, kanove, kraljeve, vojne komandante, feudalce i gazde. Ovde je među "gospodare" uveden policajac. Domanović, međutim, to pomeranje dograđuje metonimijskom zamenom policajca policijskom uniformom, a dalje, u konačnoj slici, bleštavim dugmetom sa te uniforme. Između zamišljenog boga-gospoda i realnog cara-gospodara ogromna je razlika. Između cara-gospodara i policajca — još veća. Između čoveka i dugmeta? Ima li smisla i govoriti! Stoga klanjanje Domanovićevog "pažljivog" građanina policijskom dugmetu kao klanjanje gospodaru sadrži u sebi izuzetnu koncentraciju nesaglasja koje će, prema onoj klasičnoj definiciji, izazvati, možda, smeh, ali odmah nakon toga i onu racionalnu reakciju koju podstiče satira. Domanović i u motiv jahanja čoveka unosi neophodnu umetničku svežinu. Prema "klasičnom" (uobičajenom) shvatanju, čovek koga jašu doživljava ponižavajuću povredu sopstvenog ljudskog dostojanstva (jer time ga stavljaju u položaj konja, mazge, magarca, kamile i sl.). Ukoliko ga jaše đavo, to je znak potpunog gubljenja moralnog integriteta i moralnog pada. Domanovićevi "valjani" građani, pak, u tome što ih pretpostavljeni jašu vide potvrdu svoje ljudske i građanske vrednosti. I ne samo oni: njih i drugi tako vrednuju, jer na osnovu toga odista stiču društveni ugled (najneugledniji je građanin koga nije jahao čak ni praktikant). Ova "osveženja", ova pomeranja, zasnovana na principu iznenađujućeg, karikaturnog kontrasta, takođe pokazuje da Domanović svoju pripovetku artikuliše u humorističko-satiričkom pravcu. U centralnom motivu, u motivu žigosanja, koji je u osnovi zapleta, humorističko-satirička usmerenost dovodi do daljeg, možda kulminativnog izokretanja smisla. Obično se žigoše stoka. Ovde se žigošu ljudi. Među ljudima, u davna vremena, žigosani su, i to na silu, samo robovi i zločinci. U Dangi se žigošu, dobrovoljno, slobodni građani. Ljudskom društvu poznato je i žigosanje u prenosnom smislu, kao moralna osuda pojedinaca čije ponašanje odstupa od opšteprihvaćenih društvenih normi. U Dangi se, međutim, žigoše upravo ona većina: stočne žigove sada dobijaju ljudi koji poštuju vladajuće društvene nazore! Ako bi se potražio zajednički imenitelj za postupak kojim Domanović bira i formira ove noseće motive, može se, bez ikakvog kolebanja, konstatovati da je to satirično insistiranje na karikaturalnim kontrastima. Humorističko-satirična priroda Domanovićevog pripovedanja dosledno se ispoljava i u dvosmislenoj formulaciji neposrednih iskaza. Recimo, kad narator ovako opisuje dan uoči "strašnog sna": "Toga dana mi se nije ništa neobično desilo. Večerao sam dobro a po večeri čačkao zube, pijuckao vino, a zatim, pošto sam tako kuražno i savesno upotrebio sva svoja građanska prava, legao u postelju i uzeo knjigu da bih pre zadremao. Ubrzo mi je knjiga ispala iz ruke, pošto je, naravno, ispunila moju želju, i ja sam zaspao kao jagnje s mirnom savešću, jer sam potpuno izvršio sve svoje dužnosti."18 Ili, kad obračun sa starcem koji je protiv žigosanja predstavlja sledećim iskazom: "Razdražena masa mladih, junačkih građana (podvukao R. Domanović — M. S.) jurnu na iznemogla starca, te ga u jarosti počeše udarati i vući."19 Iza iskaza "priprostog" naratora, dakle, stalno je prisutan ironičan osmeh pisca koji "licu" dodaje "naličje", da bi pokazao nakaznu suprotnost između "umivene", "značajne" spoljašnosti i prazne, bezvredne unutrašnjosti sadržine. Takva usmerenost iskaza se zapaža i na užem jezičkom planu pripovetke. Danga je u celini napisana kao neposredno naratorovo pričanje. Ali deo u kojem se govori o onome što se događalo u "snu" ima i jednu novu stilsko-jezičku crtu: sadrži izvesne signale folklornog narodnog pripovedanja kojim se pričaju priče ili bajke. To su neki sintaksiči obrti ili ustaljeni izrazi, kao što su, na primer: "Provirim napolje, kad al 'imam šta videti"; "iziđe i pokloni se do zemlje, a onaj čovek u šarenom...";20 "Kako on naiđe, a sve se glave duboko prikloniše";21 "Učiniše mu počasno mesto";22 "iznemogao starac, smežurana lica i bele kose i brade kao sneg";23 "kad tamo, neki već zaseli, te mezete i piju"; "Slušam te hvale na sve strane, pa se tek i u meni probudi..."24 Međutim, i u delu o "javi" skreću na sebe pažnju iskazani patetičnim publicističkim stilom oficijelnog patriotizma (u delu o "javi": "miran i valjan građanin, dobro dete ove namučene, mile nam majke Srbije, kao i sva druga deca njena"; "neobično mi beše prijatno što je meni bog dao fino srce i plemenitu, vitešku krv naših starih";25 u delu o "snu" tim stilom je predstavljen Kleardov govor kojim ovaj poziva sugrađaie da izađu na žigosanje, i uvodnik iz novina). Stilska osobenost dela o "snu" funkcionalna je sa stanovišta onog početnog verbalnog insistiranja na tome da su "java" i "san" dve potpuno različite realnosti. Logično je što je stil koji je karakterističan za svet iz narodne priče i narodne bajke utkan u pripovedanje o onome što prema početnoj pretpostavci ne pripada svetu savremene "jave". Ali pasaži iskazani patetičnim publicističkim stilom oficijelnog patriotizma imaju isti smisao kao i ekvivalentni motivi, likovi i sižejna situacija o kojima je već bilo reči u prvom odeljku ove analize. I ti pasaži imaju funkciju ekvivalentnih elemenata strukture koji takođe sadrže bitno semantičko-emocionalno značenje. Pre svega, oni učvršćuju saznanje da "strašan san" i "java" o kojima je reč u pripoveci predstavljaju, u suštini, jednu istu društvenu stvarnost. Pogledamo li, pak, kreščendo Kleardove besede ("Neka kukavice drhte i blede od straha, ali mi ni za trenutak ne smemo zaboraviti da smo potomci vrlih predaka, da kroz naše žile teče plemenita, junačka krv naših đedova, onih div-vitezova što ni zubom ne škripnuše umirući za slobodu i za dobro nas, njegovih potomaka. Ništavne su ove muke prema onim mukama, pa zar da se mi pokažemo trulim i kukavičkim kolenom sada, u svakom dobru i izobilju? Svaki pravi rodoljub, svaki koji želi da se pleme ne obruka pred svetom, podneće bol junački i muški"26) i poentu novinskog uvodnika ("Svaki koji u sebi oseća i trunku viteške krvi naših starih, grabiće se da što pre mirno i s ponosom podnese muke i bol, jer jeto bol sveti, toje žrtva koju otadžbina i opšte dobro sviju zahteva. Napred, građani, sutra je dan viteške probe!..."27) uverićemo se da su pasaži, napisani patetičnim publicističkim stilom takođe u funkciji karikaturnog, humorističko-satiričnog tona pripovedanja koji je zasnovan na neskladu između patetične forme i obesmišljene, bizarne suštine. Posle svih ovih saznanja koja pokazuju da je celokupna sadržina (izbor karikaturalno "pomerenih" motiva sa značenjima koja proističu iz novokonstruisane sižejne celine) data u dosledno sprovedenom humorističko-satiričnom tonu iskaza, možemo sa sigurnošću odgovoriti na pitanje postavljeno pred početak ovog poglavlja analize. Podvig "pažljivog" građanina u Dangi odista je mogao biti samo besmislen! Kad ne bi tako bilo, onda bi smisao izgubila Domanovićeva pripovetka.
3. U analizi neposrednog iskaza u Dangi već smo u prethodnom odeljku konstatovali da iza "priprostog" naratora stoji ironičan osmeh pisca. Na osnovu saznanja do kojih smo došli o verbalnom suprotstavljanju i implicitnom izjednačavanju "jave" i "sna", takođe možemo reći da je za ovu pripovetku karakteristično, i bitno, nepodudaranje tačke gledišta (ugla gledanja) naratora i pisca. Možda bi trebalo izdvojiti kao značajan konstruktivni elemenat pripovetke i tačku gledišta stanovnika "čudne" zemlje iz "sna". Međutim, kao što smo videli, ispostavlja se da se njihov ugao gledanja u suštini ipak podudarao sa naratorovim. Sa piščevim — nijedan od njih nije. Zato piščeva tačka gledišta u ovoj pripoveci ima poseban konstruktivan i izražajni značaj. Na zanimljiv način on se ispoljio i u samom naslovu dela. Tekst pripovetke uobličenje u celini kao naratorovo pripovedanje. Tačka gledišta samog pisca, pak, ispoljavana je samo posredno. Pažljivom čitaocu sigurno neće promaći činjenica da se tamo gde govori Domanovićev narator pominje "vrelo gvožđe", "žig" i "žigosanje". "Danga", kao reč koja označava spravu za žigosanje ili žig, međutim, pojavljuje se samo u naslovu! Taj naslov je, dakle, jedini deo pripovetke u kojem je pisac svoju tačku gledanja pokazao direktno. Kako ovu činjenicu shvatiti? Je li to Domanović u naslovu odustao od višeznačja ostvarivanog kontrastiranjem eksplicitnog i implicitnog? Iako bi na prvi pogled i moglo da izgleda tako, to ipak nije. Jer, već samim tim što se u naslovu glavni motiv oko kojeg nastaje zaplet imenuje drugačije nego u tekstu pripovetke — otvara se pitanje semantike njegovog odnosa satekstom. Zanimljivo je da je ta nova reč koju je Domanović upotrebio za naslov turskog porekla. Kao takva, ona je kod srpskog čitaoca, razume se, pokretala i neke asocijacije. Najznačajnije među njima verovatno će biti sledeće: pošto je to strana reč, onda se, po svoj prilici, događaj iz "sna" odista odigrao u nekoj stranoj zemlji; međutim, pošto je ta strana reč turska, naslov asocira i na istorijsku vezanost srpske "jave" sa zemljom iz "sna"; ta vezanost se u svesti čitalaca, dalje, svodi na robovanje Srba pod Turcima, koje je Srbima ostavilo i u jeziku i u naravima dosta "turcizama"; dakle, i značenje naslova sugeriše onaj isti implicitni odgovor o povezanosti "jave" i "sna"; a kad je već tako, onda se i srpska stvarnost (ili uopšte takva stvarnost) vrednosno može povezivati sa pojmom "istočnjačke despotije", koji do današnjih dana u tumačenju prošlosti i sadašnjosti pokreće niz nezastarelih asocijacija... Tako se, eto, prividno direktan iskaz piščeve tačke gledišta u naslovu, u suštini, takođe uklapa i u igru umetničkog posrednog kazivanja, karakterističnog za ovu Domanovićevu pripovetku u celini. Upravo iz tog jedinstvenog pristupa u lucidnom odabiranju i umetničkoj interpretaciji materijala proističe i zavidna književna snaga Domanovićeve Dange. Miodrag Sibinović
______________
01 Termine fabula i siže upotrebljavamo u značenju koje su predložili ruski formalisti (Šklovski, Tomaševski): fabula je "priča", a siže — umetnička konkretizacija te priče u proznom književnom delu 02 R. Domanović, Satire. Biblioteka Srpska književnost u sto knjiga, Novi Sad — Beogra, 1960, s. 40. 03 Nav. izd., s. 41 04 Nav. izd., s. 42. 05 Nav. izd., s. 40 06 Nav. izd., s. 44. 07 Nav. izd., s. 46 08 Nav. izd., s. 42. 09 Nav. izd., s. 43 10 Nav. izd., s. 47. 11 Nav. izd., s. 41. 12 Na istom mestu. 13 Na istom mestu. 14 Nav. izd., str. 42. 15 Nav. izd., str. 46. 16 Nav. izd., str. 48. 17 Na istom mestu. 18 Nav. izd., str. 41. 19 Nav. izd., str. 45. 20 Nav. izd., str.42. 21 Nav. izd., str. 43. 22 Nav. izd., str. 44. 23 Nav. izd., str. 45. 24 Nav. izd., str. 47. 25 Nav. izd., str. 40. 26 Nav. izd., str. 44—45. 27 Nav. izd., str. 46.
Tekst preuzet iz časopisa za književnost, umetnost i kulturu "BUKTINJA" Broj 31 glavni i odgovorni urednik Goran Vučković | Izdavač "Krajinski književni klub" Negotin, 2012
|