Aleksandar Ivanović Leso (1911—1965)
Dobrodošli, Gost. Molim vas prijavite se ili se registrujte.
Stranice: 1   Idi dole
  Štampaj  
Autor Tema: Aleksandar Ivanović Leso (1911—1965)  (Pročitano 19135 puta)
0 članova i 1 gost pregledaju ovu temu.
Angelina
Administrator
*****
Van mreže Van mreže

Poruke: 6356



« poslato: Decembar 21, 2010, 01:46:39 pm »

*

    


ALEKSANDAR IVANOVIĆ LESO
(21.11.1911 — 13.10.1965)

Aleksandar Leso Ivanović je rođen 21. novembra 1911. godine na Cetinju. Otac mu je bio državni činovnik, a majka domaćica. Gimnaziju je završio na Cetinju. Posle završena četiri razreda gimnazije stupio je u državnu službu (činovnik). U literaturi se prvi put javio kao šesnaestogodišnjak. Kako kaže Niko S. Martinović to su bili "stihovani đački akvareli" rađeni na odbljescima narodne pesme i Šantića. Godine 1929. se desetak puta oglasio u beogradskom "Vencu" Jeremije Živanovića i to je značilo priznavanje i relativnu afirmaciju jednog novog pesničkog imena. Od 1931. do rata je radio u Ministarstvu zdravlja, Ministarstvu prosvete i u "Narodnoj knjizi" na Cetinju. Do 1935. godine u onovremenim crnogorskim publikacijama: u podgoričkom almanahu "Srž", u cetinjskom "Pregledu", "Zapisima", "Odjeku", i "Zetskom glasniku" štampao je još nekoliko pesama. Sledećih desetak godina nije ništa objavljivao.  

Pred sam drugi svetski rat se oženio. Jedan od njegovih sinova je poznati crnogorski šahovski velemajstor Božidar Ivanović.

Posle 1945. godine povremeno sarađuje sa "Pobjedom", "Susretima" i "Stvaranjem". Godine 1950. cetinjska "Narodna knjiga" izdala mu je prvu zbirku pesama "Stihovi", a deset godina kasnije titogradski "Grafički zavod" štampao mu je drugu knjigu poezije "Čapur u kršu". Poslednjih desetak godina života je radio kao lektor u "Pobjedi". Umro je 13. oktobra 1965. godine.

Najpoznatije pesme su: "Kari Šabanovi", "Pohodi na Crnu Goru", "Ljudi sjenke", "Slomljenom oknu"...
(www.facebook.com)

Aleksandar Ivanović Leso — Pevani stihovi
Sačuvana
Angelina
Administrator
*****
Van mreže Van mreže

Poruke: 6356



« Odgovor #1 poslato: Decembar 21, 2010, 01:47:03 pm »

*

ALEKSANDAR IVANOVIĆ LESO O SEBI


Ja sam bio mnogo više ravnodušan prema datumu rođenja nego prema činjenici što sam uopšte rođen... No, dok se to prvo nasilje (rođenje) vrši nad nama u i času kada smo još sasvim nesvjesni, kasnije — u staroj Jugoslaviji i za vrijeme okupacije — zapazio sam da su se nasilja nad ljudima vršila baš onda kada su oni bili najviše svjesni.

Potičem iz činovničke porodice, a smatram za svoju osnovnu grešku što sam i lično produžio tu tradiciju. (Ako poživim, sinovi mi sigurno neće biti činovnici!). Dok mi je otac bio viši državni činovnik, majka mi se, kao prosta, patrijahalna Crnogorka, zadovoljila i pozivom domaćice. U svoje vrijeme imali su nešto nepokretnine, ali su je — usljed čestih bolesti i smrtnih slučajeva u porodici — morali prodati. Otac je već davno mrtav (zajedno sa osam sinova i dvije kćeri), a majka, kao penzionerkam, još živa.

Poslije završena četiri razreda gimnazije stupio sam u državnu službu, primoran na to slabim materijalnim prilikama. Ova nesrećna prekretnica u mom životu materijalno mi nije ništa koristila, ali me zato intelektualno gotovo sasvim upropastila. Već u to vrijeme osjećao sam dispoziciju za književni rad, ali pseći život ondašnjeg državnog dnevničarčića i mnoge nesreće koje su se srušavale na našu porodicu, uveliko su me kočile i konačno odvele u kavanu, u neuredan život, u kocku... Pred sam drugi svejtski rat oženio sam se i time valjda potpuno zapečatio svoju sudbinu kao "književnika".

Za vrijeme okupacije, pod utiscima sopstvene promašenosti, bio sam pasivan, antipatičan. Ipak, bio bih nepravedan prema samom sebi kad bih rekao da sam ikad u duši bio neprijatelj progresa, ali je tačno da se za vrijeme ove krvave borbe, najviše iz sentimentalnih obzira prema porodici, kod mene svodilo sve na pasivno, gotovansko priželjkivanje ove pobjede.

Tek poslije oslobođenja Cetinja bio sam nešto više od godine dana u Jugoslovenskoj armiji, stigavši u nju sa mnogim drugim koji su zakasnili.

Poslije demobilizacije (7. decembra 1945. godine) opet sam postao državni činovnik, naravno, pod kudikamo boljim okolnostima nego ranije. Pomalo pokazujem znake i književnog oživljavanja...


Predgovor zbirci pjesama "Stihovi". (www.facebook.com)
Sačuvana
Angelina
Administrator
*****
Van mreže Van mreže

Poruke: 6356



« Odgovor #2 poslato: Decembar 21, 2010, 01:47:24 pm »

*
Stihovi Aleksandar Ivanović Leso


POHODI NA CRNU GORU

Kakvo li tražiše blago u tebi, najmilija,
s vojskama silnim i flotama ratnih lađa,
kad je sloboda bila jedino što kam tvoj rađa
a junaštvo tvoja jedina industrija?

O, mogla si pred svima noću-danju
džepove da istreseš, da svi se zgranu ljuto:
pred njih bi palo samo izgužvano i žuto
uvjerenje o siromašnom stanju.

Pa što nasrtahu bijesni na tvoja vrata
kao da kriješ u sebi sva blaga svjetska
i sve rudnike suha zlata,
ti — siromašice moja slovenska!



LJUDI SJENKE

Ima na svijetu mirnih, dobrih ljudi
što kroz život nečujno i tiho gaze
kao da nogom stupaju po pamuku,
a naše oči nikada ne opaze
ni njih ni njinu tihu radost ili muku.

Ima ćutljivih patnika na svijetu
što se samo umorno i gorko nasmiješe
na ljude kad se o njih teško ogriješe
i suminu ih nevini, nalik cvijetu.

I ima... ljudi usamljenih i bonih,
sa obrazima upalim i žutim,
što ne čuje im se ni smijeha ni plača,
što žive kao samotna i divlja drača,
ali sa bodljama unutra okrenutim,
da nijedna nikoga ne ogrebe
i da nijednom nikoga ne ubodu
do samo svoje rođeno srce i sebe.

Njih ne vidi naše oko kad ih srijeta,
kad tiho prođu u mimogredu mirnu,
jer nikog oni ni laktom ne dodirnu
u vječnoj gužvi i vrevi ovog svijeta.

I žive oni tako, nečujni i neveseli,
i mile kao sjenke, kao vrijeme i sati,
i tek kad umru, slomljeni i uveli,
objave crni posmrtni plakati
da su i oni sa nama živjeli.



SLOMLJENOM OKNU

Slomljeno okno sa pola stakla,
ko li te razbi, šta ti je bilo?
Je li te ruka kamenom takla,
il dok si odsjaj daljine pilo
zalupi vjetar prozorsko krilo?

Ko li ti uze odbljeske dana,
nebo i kuću u granju skritu?
Ko li ti ubi u letu pticu
i slomi grane jablanu vitu?

Da neko ko te po sudbi svoji
skrhano tvoje komađe spoji,
da li bi sliku još krila staru
ta sitna parčad na trotoaru?

Slomljeno okno iz tankog rama,
u tebi vidim, dok slazi tama,
krajičak puta i golo polje.

A kad se malo zagledam bolje,
da li to vidim i sebe sama?



JESEN

Opet je jesen stigla sa svojom sivom pratnjom;
maglom i kišom i vlagom i ljudskom patnjom.

Mutne je vode i prozori mokri snimaju
i svi je ljudi u očima imaju.

Je li to odraz, kao u oknima,
jeseni ove u ljudskim očima?

Il' kroz nju mutnu prolazeć zanesen
to svako nosi sobom svoju jesen?



DJEVOJCI IZ DJETINJSTVA
 
Utkali su se u zlatan rub oblaka,
trepte u lišću, u perju ptičjih krila,
daleki oni dani kad si bila
moj prvi nemir i žudni san dječaka.

Pa mi i sada, u ove pozne čase,
još sjaji davni osmijeh tvoga lica,
kao što danju gori sijalica
koju su zaboravili da ugase.



POTONJA URA RADA TOMOVA

Poželje — mrući mlad na rodnoj ploči:
sve drugo nek' prežaljeno bude,
al' da je samo da ostanu oči,
zagledane u svijet i u ljude.

Posljednji treptaj vida ispuni sjeta:
svaka je smrt po jedna propast svijeta.
Sačuvana
Angelina
Administrator
*****
Van mreže Van mreže

Poruke: 6356



« Odgovor #3 poslato: Decembar 21, 2010, 01:47:50 pm »

*
Stihovi Aleksandar Ivanović Leso


KARI ŠABANOVI
 
Sjećanje iz djetinjstva
 
Sjećanje me lakom tugom ovi:
... veče slazi i miriše lipa.
Kroz sumrak se čuje kolska škripa,
— s puta idu kari Šabanovi.
 
Mi u susret otrčimo k njima,
a kari nas vrate srećne kući
i sivom nas džadom truckajući
o pređenim šapću drumovima...
 
... Mili dani, moji sni nestali,
kao da ste svi u jutro neko
na kare se kradom ukrcali
i otišli od mene daleko.
 
Zalud uho sad zvukove lovi,
zalud oko daljinama pipa:
davno više ne čuje se škripa,
niti idu kari Šabanovi.



KIŠE JESENJE
 
Utihli gradom koraci.
Jesenje nebo proplaka,
Puni su vode oblaci
i vode pune oblaka.



PUTOVANJE NA KLINIKU
 
1.
Proleti njiva, topola, grana,
kućica niska u dnu šljivika;
zatrepti sjetno — od čežnje tkana —
dalekog doma drhtava slika.
 
Noć crni konac divljine suče,
I zvoni, zvoni točkova lupa,
kao da neko šinama stupa
pa nogom jednom drvenom tuče.
 
2.
Stanica bučna velikog grada.
Drhtave noge tromo me vuku.
A noć i magla i kiša pada,
i nikog znanog da stisne ruku.
 
S perona samo nosač mi priđe,
poguren, s mokrim rukama dvjema.
Al mene i on nek mimoiđe:
za patnje ljudske nosača nema.


YouTube: Toma Zdravković — Kari Šabanovi
Sačuvana
Angelina
Administrator
*****
Van mreže Van mreže

Poruke: 6356



« Odgovor #4 poslato: Jun 24, 2011, 12:34:42 am »

*

ALEKSANDAR IVANOVIĆ LESO


Stevan Raičković o pjesmi Kari Šabanovi Aleksandra Lesa Ivanovića


Sav pesnik Aleksandar Ivanović vidi se kao na dlanu: to je za mene tačno deset pesama, od desetak do dvadesetak stihova svaka. Sve ono drugo, a ni toga u Ivanovića nema napretek, govori u prilog jednoj rasprostranjenoj i karakterističnoj osobini pesnika izrazitih liričara po vokaciji: u spontanom odnosu prema poetskoj materiji — koja se u ovakvim slučajevima kao što je naš gotovo i bukvalno poklapa sa činjenicama iz života — neuporedivo su brojniji promašaji negoli pogoci. Jer pogodak u lirskoj pesmi  je — nema druge — samo onaj u samo centar.

Naveo bih naslove tih deset pesama, jer kad govorim o poetskom liku Aleksandra Ivanovića, imam samo njih pred očima. To su, u slobodnom redosledu: "Dvije jasike", "Jesen", "Lokva", "Otvaranje jednog prozora pred zalazak sunca", "Slomljenom oknu", "Ljudi sjenke", "Jutro pod Vojnikom", "Oblak", "Potonja ura Rada Tomova", a pre svih — "Kari Šabanovi".

Zaista ih nema mnogo, ali ih ima sasvim dovoljno da nas Aleksandar Ivanović s pravim razlogom okupi ovde, na svom Cetinju, dvadeset godina posle svog nestanka. I sami taj vremenski interval, koji nije mali, unapred govori u prilog tome da je poezija ovog pesnika prošla kroz prvu, nakritičniju, proveru vremena.

Već sam od svih Ivanovićevih strogo izabranih pesama posebno izdvojio onu pod naslovom "Kari Šabanovi". Bar za mene, nimalo slučajno: ja bih se nadalje, u ovom svome kratkom slovu, samo na njoj i zadržao.

Ova pesma, po mom skromnom mišljenju, poseduje neka od onih takozvanih zagonetnih svojstva koja se ne daju tačno odrediti i imenovati, ali za koje smo svesni da u pesmi postoje kao "nešto" što nas magnetski privlači i vezuje za nju, na takav način, da nas podsvesno gotovo razrešava i bilo kakve potrebe da se u sumu onih reči koje se nalaze u pesmi udubljujemo ili da o njima naknadno razmišljamo.

Kada sam izabrao pesmu "Kari Šabanovi" da se baš na njenom primeru okušam sa jednom svojom pretpostavkom — imajući u vidu i srodne poetske slučajeve — pokušao sam da se u ovu pesmu i udubim i da o njoj razmišljam. (Mislim da to nikad do sad nisam činio ni sa jednom iz niza onih pesama koje sam tokom godina, iz sebi neobjašnjivih razloga, voleo.)

Fabula ove pesme sasvim je prosta i u suštini počiva samo na jednoj (ali zaista lepoj) slici, koja se javlja u dva maha, u dve varijante: prvi put kao prava slika — direktno izazvana iz života, drugi put kao njen negativ — u ulozi simbola.

Po raspoloženju: prva polovina pesme je u znaku ponesenog, radosnog sećanja, druga polovina je melanholična reč o pesnikovoj javi.

Tema sasvim uobičajena: lament nad prohujalim detinjstvom.

U ceo ovaj poznati i odvajkada debelo izrabljivani pesnički, zapravo, lirski kontekst, Aleksandar Ivanović — sem svoje specifične i originalne sličice — čini mi se da sadržajno ne unosi ništa drugo novo i nepoznato.

U čemu je onda tajna tako neodoljive privlačnosti ove pesme koja je postala nezamenljivi sinonim i za samo pesnikovo ime?

Ni u njenom izrazu ne bi se mogao potražiti odgovor na ovo pitanje.

Versifikacija ove pesme gotovo nijednim svojim elementom ne skreće na sebe pažnju: pesma se metrički ravno kreće u sasvim pravilnim desetercima (asocirajući na Jesenjina u Pašićevom prepevu), rime su poznate i bez ijednog iznenađenja, leksika je standardna i uglavnom ispomoćna — u službi deskripcije.

Pa ipak bi ja ono "nešto" potražio baš u ovoj poslednjoj odrednici, u jednom leksičkom spregu za koji mi se čini da je svojim dvostrukim refrenskim prisustvom prožeo i ozvučio čitavu ovu pesmu zaista jednim izuzetnim melodijsko — koloritnim valerom.

Reč je naravno o spregu — kari Šabanovi.

Ako bismo reč kari (italijanski carro) zamenili nekim uobičajenim (književnim) sinonimom iz našeg jezika, a Šabanovi takođe jednim od rasprostranjenijih ličnih domaćih imena — da li bi naš doživljaj ove pesme bio isti?

Recimo:kola Jovanova.

Nije uputno, čak je i grubo i sa primesom neke vrste estetskog (da ne kažem i duhovnog) nasilja, vršiti ovakva poigravanja sa jednim odavna postojećim poetskim — i to još dragim — tekstom.

Ali nisam mogao da odolim a da i u ovakvoj, javnoj i pismenoj formi, ne dam oduška jednoj svojoj staroj, skrivenoj pomisli, na ovu istu temu, koja mi se javlja, kad god čitam, ponavljam poluglasno ili čujem od drugih, jednu od najlepših pesama našeg jezika "Santa Maria della Salute" Laze Kostića.

Da nema ovog i baš ovakvog, za nas i u našem sluhu i duhu tajanstvenog, zagonetnog i gotovo mističnog refrena — koji na srpskom jeziku ne znači baš bogzna šta (Sveta Marija od spasa) — da li bi i ona ostala suma Kostićevih reči sama za sebe i sama iz sebe, imala baš takvu uzvišenu tačku oslonca kakvu za naš sluh i iluziju u našem duhu ima refren koji je sam pesnik, razbarušeni i fascinantni Laza Kostić, izabrao?

Na sličan način je tako nešto, za sebe, uradio i skromni Aleksandar Ivanović, u pesmi "Kari Šabanovi". Naravno, s jednim sasvim drugačijim prizvukom, spuštajući svoju stvar na zemlju, u lokalni ambijent, u specifične reči i frazu jednog kraja, da ne kažem — jedne ulice (ili da se poslužim samim pesnikovim određenjem — jedne džade).

I za mene, koji ovo iznosim, radi se ovde, naravno, o jednoj relativiziranoj, nepotpunoj istini, nekoj vrsti poluistine koja je tako prisutna u gotovo svakom tumačenju poezije, pogotovu lirke. Hoću da kažem: i sve drugo u pomenutoj pesmi Laze Kostića — izvan njegovog, za naš sluh tako opojnog refrena — ima svoju visoku poetsku cenu. Mislim da je na neki način slično i sa, u sami centar pogođenom, čitavom slikom-okosnicom u Ivanovićevoj pesmi "Kari Šabanovi".

Pa ipak, ja ostajem pri tome da je ono što sam prethodno naveo, u oba slučaja, potenciralo naš utisak o ovim pesmama.

Moj utisak — svakako.

Ovaj tekst pročitan je 27. Aprila 1985. Godine na Cetinju, na razgovoru o poeziji Aleksandra Lesa Ivanovića (1911—1965), u okviru manifestaciije "Studentske staze".

fenomeni.me | 17.04.2014
Sačuvana
Angelina
Administrator
*****
Van mreže Van mreže

Poruke: 6356



« Odgovor #5 poslato: Novembar 11, 2012, 03:40:40 pm »

*
MILENKO RATKOVIĆ O LESU


BRUSIO JE LIRSKE MEDALJONE

Leso je bio čovjek rijetke skromnosti, melanholične lirske duše

Prva zbirka pjesama Aleksandra Lesa Ivanovića, sa nepretencioznim naslovom "Stihovi", pojavila se krajem 1950. godine. Upravo tada se i moja prva knjiga "Dioba Sunjine družine" nalazila u štampi. U Izdavačkom preduzeću "Narodna knjiga" kazali su mi da moj rukopis lektoriše Leso Ivanović. Potražio sam ga u prizemnoj kući, nedaleko od hotela "Grand". Našao sam ga u malom stanu, gdje je stanovao sa ženom i troje djece. Nijesam ni slutio da će jedan od tih mališana, četvorogodišnji Božidar, kasnije postati tata-mata, za sve nas šahiste.

Leso je bio visok, vitak, lijepa lica, zamazane kose. Govorio je sasvim tiho. Pokazao mi je na stolu moj rukopis, na kome je upravo radio. Uočio sam mnogo ispravki crvenim mastilom — ja sam tada bio osamanestogodišnji književni početnik. Obećao je da ce brzo završiti lekturu i sljedećeg dana predati rukopis štampariji. Otišao sam zadovoljan što će moj literarni prvijenac biti štampan bez jezičkih i pravopisnih grešaka.

Tih dana u književnim časopisima i listovima pojavili su se prvi prikazi Lesove knjige. Beogradski književni kritičari pisali su o talentovanom mladom pjesniku sa Cetinja kao otkrovenju, mada on nije bio sasvim mlad — već je bi zašao u četrdesetu. Govorilo se da on ni taj rukopis ne bi ponudio izdavaču da ga na to nijesu natjerali književnici Ratko Đurović i Janko Đonović.

Mi koji smo se početkom 50-ih godina sa Lesom svakodnevno susretali na Cetinju znamo da je on pjesme dugo "nosio u sebi", slagao stih o stih, osluškivao i odmjeravao, ne žureći s bilježenjem. Bilo nam je jasno — Leso ne piše pjesmu, ona u njemu nastaje. Dorađujući u sebi stihove, brusio ih je, tražeći što savremeniji izraz, uvijek težeći vanrednoj stilskoj čistoti. Ni druga zbirka "Čapur u kršu" nije bila mnogo obimnija od prve. Njegov opus nije veliki ali je svaka pjesma pravi medaljon. Leso je bio čovjek rijetke skromnosti, melanholične lirske duše.

Neveselo djetinjstvo i kasniji težak život, satkan od nemaštine i neizvjesnosti, uslovili su njegovu sjetu i potištenost, koja će ga uporedo pratiti i u literaturi i u privatnom životu.

Rođen je na Cetinju 1911. godine, gdje je završio četiri razreda osnovne škole i nižu gimnaziju. Dalje nije mogao, suočen s teškim materijalnim problemima porodice. Kao darovitom muzičaru dodijeljena mu je stipendija, ali se nije upisao u muzičku školu. Imao je želju da studira Likovnu akademiju u Beogradu. No, ni ta želja mu se nije ispunila. Veoma rijetko je putovao, i to samo onda kada je tražio sebi lijeka. Kasnije je dobio bolji stan, u kome je mogao samo da prespava noć, dok je u toku čitavog dana boravio u Titogradu, radeći kao lektor u "Pobjedi". Svakodnevno putovanje od Cetinja do Titograda i obratno bilo mu je naporno. Uz to, bio je nezadovoljan statusom u listu i malom platom. Svoje razočarenje izrazio je stihovima posvećenim davno umrlom drugu Punju Lopičiću:

"Sa mnom druguju jedino munja,
vjetar i kiša, i magla siva.
Zaboravili su davno, Punja,
i tebe mrtva — i mene živa!"

Koliko se sjećam, padala je kiša onog 13. oktobra 1965, kada nas je sledila vijest da je Leso podlegao svojoj dugoj bolesti.

U septembru 1996, kada je Božidar Ivanović postao šampion Jugoslavije u šahu, dobio sam pismo dr Ljubiše Rajkovića Koželjca, filologa iz Zaječara i autora esejisticke knjige o mom stvaralaštvu, koji pored ostalog piše:

"Molim te da isporučiš moje najsrdačnije pozdrave velemajstoru Ivanoviću. Osvojio me taj čovek na televiziji, a možeš misliti kako sam se osećao kad sam saznao da je on sin Aleksandra Lesa Ivanovića, jednog od meni najdražih pesnika (u srcu mi živi). Poslušaj, molim te (hoću da te darujem poezijom):

PUTOVANJE NA KLINIKU

Stanica bučna velikog grada.
Drhtave noge tromo me vuku.
A noć, i magla, i kiša pada.
i nikog znanog da stisne ruku.

Samo mi nosač s perona priđe.
Poguren, s mokrim rukama dvjema.
Al mene i on nek mimoiđe:
za patnje ljudske nosača nema.

Evo, tako je pevao besmrtni Leso!" — završio je svoje pismo moj prijatelj Koželjac.

Morao sam njegov pozdrav prenijeti Božidaru Ivanoviću, tadašnjem ministru sporta. Boža je prekinuo neku sjednicu da bi me primio u svom kabinetu. Kad sam mu pročitao pismo, ganule su ga tople riječi njemu nepoznatog čovjeka.

Dobra poezija živi duže od pjesnika. U čitankama i knjigama trajno su nastanjene divne pjesme Aleksandra Lesa Ivanovića i postale duhovno blago novih generacija.
(www.facebook.com)
Sačuvana
Angelina
Administrator
*****
Van mreže Van mreže

Poruke: 6356



« Odgovor #6 poslato: Januar 08, 2018, 11:56:11 pm »

**
Stihovi Aleksandar Ivanović Leso


JUTRA JUGOVA
 
Skriše se oku modri bregovi,
skupi se vidik u krug najuži;
cestama kruže lišća zbjegovi
i navriješe kiše — zajuži.
 
Pogledaš — puti lišćem zasuti.
U sjetnu želju misli potonu:
svi srcu dragi blizu da su ti
kao da čekaš uru potonju.
 
Slomi te neka tuga prastara
što je i predak ćutke tugova
uz mukli zveket starih lastara
u davna neka jutra jugova.

 

VJETAR
 
U mutnih dana truljenju jesenjemu,
kroz bespomoćan plač i jecaj kiša,
zahuji vjetar, zazviždi, pa se stiša,
pa opet grune — mjereći snagu svemu.
 
On baca, nosi pregršti lišća suva,
ne dajuć' mu ni da mrtvo, svelo leži:
on lomi krte grane i duva, snažno duva,
nabijen, krcat mržnjom prema truleži.
 
Da ga vidiš, spazio bi mu u grču lice,
stisnuto bolno od uboda i rana
dok nadlijeće, napada prsimice
na bajonete oštrih, golih grana.

Ali ga čuješ kad grune iznebuha,
s fijukom kad ti prohuji pokraj uha
uz cvokot grana i pisku lišća suha.

 
Nenad Grujičić Antologija srpske poezije (1847—2000)
Sremski Karlovci, 2012
Sačuvana
Angelina
Administrator
*****
Van mreže Van mreže

Poruke: 6356



« Odgovor #7 poslato: Januar 09, 2018, 12:55:28 am »

*
Pedeset godina od pjesnikove smrti — Aleksandar Ivanović Leso


LIKOVNA LIRIKA CETINJSKOG JESENJINA


Prve, rane pesme objavio je u "Vencu" Jeremije Živanovića, u Beogradu, 1926. i 1927. godine. Pisane su u katrenima sa ukrštenom i obgrljenom rimom, u stihovima od po devet i dvanaest slogova. Nisu samo aleksandrinci i opšta atmosfera bili odjek velikih savremenika — Dučić, Rakić, Pandurović. U jednom ogledu, Milorad Stojović povezuje Ivanovićevu liriku sa "poetskim simbolima Petra Kočića": "Ivanovićeve jasike imaju isti poetski smisao kao Kočićeve jelike i omorike". Nije daleko ni Rakićeva "Jasika". Stojović ga je povezivao sa Isidorom Sekulić, a Niko S. Martinović sa "odbljescima narodne pjesme i Šantića".

U samoj svojoj poeziji Ivanović pominje Puškina i Jesenjina od ruskih, a Njegoša i Čika-Jovu od srpskih pesnika. Od ličnih imena: Šaban, Stojan, Jelena; od geografskih odredišta: Crna Gora, Srem, Cetinje, Budva, Podgorica, Vojnik. Zajedničke imenice: kamen, nebo, kiša, sneg, prozor. Manje poznata je reč čapur, stavljena u naslov druge Ivanovićeve knjige Čapur u kršu. Reč čapur objašnjava se u Rečniku Matice srpske zaobilazno, prema reči čaprlj — "ostatak odsečene ili odlomljene grane; panj od posečenog mladog drveta ili od posečene kukuruzne stabljike".

To bi bili spoljni okviri poezije Aleksandra Ivanovića.

Na samom početku pesništva Aleksandra Ivanovića nalazi se pesma "Kari Šabanovi" — prva u prvoj knjizi Stihovi (Cetinje, 1950). Ponoviće je deset godina docnije, nepromenjenu (Čapur u kršu, Titograd, 1960), samo će, u drugom izdanju, izostaviti podnaslov "Sjećanje iz djetinjstva".

"Kari Šabanovi" je pesma sa spoljnom slikom: u urbanom prostoru pojavljuju se primitivna kola skromnog gradskog prevoznika. Njih vozi Šaban, čovek bez prezimena, verovatno gradski amalin. O samim karima ima malo odrednica: čuje se njihova škripa, idu "sivom nas džadom truckajući" — staza kojom se kreću nije asfaltirana... Kari su vrsta kola: kariola ili karivolica, obično sa dve ručice i jednim točkom — za prevoz kakvog tereta: peska, džakova, kamena, drveta…

Mnogo više prostora posvećeno je sećanju i doživljaju te slike iz detinjstva, a detinjstvo označava da su kari nestale, kao i dani i godine detinjstva, tj. života. Cela pesma događa se u sećanju: "Sjećanje me lakom tugom ovi: ... veče slazi i miriše lipa." U tom sećanju, koje ispunjavaju doživljaji čula — tuga i miris, pojavljuje se, u sumraku, najpre, zvuk: škripa. Više osećanja i određenja čini lirski ram: vidljivo i čujno.

Kao što su, nekad, deca trčala ka tim kolima, da bi se njima prevezli do kuće, tako su proleteli dani u suprotnom pravcu — od tih kari i od tog detinjstva do vremena kada ih se lirski subjekt seća. Vozeći se na karima, "truckajući" se, deci se čini da kola "o pređenim šapću drumovima". Stara kola voze mladu decu. I to je polovina pesme.

U drugom delu, pesnik priziva "mile dane" i "sne nestale", koji su takođe iščezli, kao da su otišli tim karima u daljinu: "Mili dani, moji sni nestali, / kao da ste svi u jutro neko / na kare se kradom ukrcali / i otišli od mene daleko". Usamljen u pustoši života, bez radosti i zanosa detinjstva, subjekt ove pesme traži u svom pamćenju i biću ostatke sećanja i uspomena na vreme iluzija i radosti. Dvaput se, anaforski, javlja reč "zalud": kao što se ne čuje zvuk, kao što se ne vidi slika, tako ne postoji ni ono vreme ni onaj čovek koji je upamtio i u lirskom sećanju obnovio kare Šabanove.

U okviru lirskog sećanja pesnik je ostvario sliku iz detinjstva. Sećanje pribavlja elemente posebne senzibilnosti: pamćenje, osećanje mirisa, predočavanje. Iz lične slike razvija se opšta slika, a u opštoj posebna: kari Šabanovi "truckajući, / o pređenim šapću drumovima".

Jedan pažljiv rad o pesmi "Kari Šabanovi" napisao je (1985. godine) Stevan Raičković. Raičković je osetio lirsku srodnost s poezijom nešto starijeg pesnika, svog savremenika. Još veću srodnost njegova lirika postigla je u tananim značenjima i efektima boja i svetlosti, pogotovo u likovnim pesmama "Bajka o kišnom danu" ili "Po lišću kišne kapi" Aleksandra Ivanovića sa pesmom "Leto na visoravni" Stevana Raičkovića.

Mada diskretno, Ja dominira u poeziji Aleksandra Ivanovića. I to čini njenu lirsku dimenziju. Njegova pesma je složena slika — i kad je u subjektu, i kad je subjekt u njoj. Primer pesme-slike u kojoj naporedo postoje slika i subjekt može biti jasika. Subjekt gleda i govori, a jasika traje, treperi, znači. U treperenju jasike subjekt prepoznaje svoju senzibilnost — najpre u senzacijama lišća, potom u odredbama za vreme: osvit, noć, suton, i na kraju, pitanjem zašto? Kao što ne zna lišće, tako ne zna ni um. I u toj tajni je tajna pesme: sudbina nežnog drveta ima sličnosti sa sudbinom senzibilnog subjekta-pesnika.

U pesmi "Jesen", čini se da uopšte nema lirskog subjekta. Pesma je sva likovna — u bojama magle i kiše, i u osećanjima koja izrazito stvara slika "sive pratnje" iz prve strofe. Ta pogrebna povorka jesenjih dana, punih vlage, pripada lirskom subjektu više nego pesniku (mada se u lirskoj poeziji subjekt i pesnik prilično podudaraju), i tu se subjekt i pesnik donekle mogu razlikovati. Subjekt doživljava, pesnik uopštava. Subjekt postavlja retorska pitanja: "Je li to odraz, kao u oknima, / jeseni ove u ljudskim očima?" A pesnik zaključuje misao: "Il kroz nju mutnu prolazeć zanesen / to svako nosi sobom svoju jesen?"

Dok se jesen odražava u ljudskim očima, dotle se lokva (u pesmi "Lokva"), kao likovni produžetak prethodne pesme, ogleda u duši. No, da bi "zaiskrilo" u duši, trebalo je da se u "bljeskove" lokve — "upije vid". Slika iz spoljnog sveta pokreće doživljaje duše u unutrašnjem svetu.

Umnogostručene slike — svetlosti i svesti — pojavljuju se u pesmi "Otvaranje jednog prozora pred zalazak sunca". Prozor podrazumeva više okvira, a u pokretanju prozorskog "krila", u više okana pojavljuje se više (pokretnih) slika koje se smenjuju brzinom pomeranja njihovih ramova. Okna su i ogledala. Otud se u tim ramovima-ogledalima pojavljuje više slika — smenjuju se i nestaju, kao u svesti.

Efekti svetlosti i odsjaja u prozorskim slikama pokreću biće subjekta: "i bude vedre zanose i želje". Zanosi i želje su osećanja koje određuje i jedna ruka čija "meka boja" slikama daje posebnu vrednost — važniju od pejzaža: emotivnu i dokumentarnu. Kao što "drhte okna" od te ruke, tako drhti lirski subjekt — od pomenute sinestezije: "Jedna se ruka meko zabijelje".

Visoka topola i večernje nebo — sav svet u pokretu i u trenutku — nestaje kada se prozor otvori širom. Nestaje posvuda, kao što nestaje i sveta koji u trenutku ili u životu sagleda pesnik-subjekt.

Kao u nastavku ove pesme, dolazi još jedna kompozicija sa slikama-ogledalima u prozoru: "Slomljenom oknu".

"Slomljeno okno sa pola stakla" opet predstavlja okvir sa dve celine — u staklu i izvan stakla. Pred subjektom-pesnikom su dve optike istog prostora ili pejzaža. Nešto je narušilo trenutnu sliku u staklu, dok je okno "odsjaj daljine pilo". Pesnik se zadihano pita: ko je promenio ne samo sliku u prozoru, nego i sliku sveta: šta je tome bio cilj, šta se tim postiglo? Sa deskriptivno-emotivnog plana značenje pesme prelazi u estetsko-filozofsku ravan. To nešto je oknu, a to znači u svetu i u subjektu — oduzelo "odbljeske dana", ili života, jer u "odbljesku dana" pesnik podrazumeva "nebo i kuću u granju skritu". U promenama slike, u lomljenju stakla poremetio se i "presekao" — podelio svet: nestalo je ili se promenilo sve što se ogleda u oknu i u pesnikovoj imaginaciji: "Ko li ti ubi u letu pticu / i skrši grane jablanu vitu". Razbijena slika, u toj imaginaciji, ima potrebu da se reintegriše. Pesnik je sluti i obnavlja, iako zna da je to nemoguće.

"Slomljeno okno iz tankog rama" može biti metafora pesničke optike, pogleda na svet specifičnog subjekta, a u poeziji subjekti se razlikuju više nego autori. Tanki ram može biti metafora senzibilnosti koja omogućava subjektu da u slici prozora sa slomljenim oknom prepozna sebe sa ugroženim osećanjima i čulima prema životu i svetu koji ga okružuje.

"Prozorskim staklima" vratio se pesnik Ivanović i deset godina kasnije — u knjizi Čapur u kršu. Ceo jedan niz slika i metafora s likovnim elementima: "Daljine njedra zelena kad raspuče / i suncem planu topole, kuće, ceste" — pesnik smešta u okvir prozorskih stakala kao posebne optike. Prozori "jarki" sa efektima svetlosti i sažimanja značenja po principima optičke "žiže", u mogućnosti su da pojačaju i vizuelni i semantički nivo slike: "i svaku boju odrazom udvostruče". Taj odraz je predmet pesme: svet se ogleda u prozorskom staklu kao što se prelama u subjektu-pesniku.

Kao što odražavaju ono što je planulo "suncem" u jarkom koloritu leta, tako isto ti prozori (ili ljudi) sažimaju i primaju odraze jeseni: suprotne po bojama, prizorima, značenjima. To sugeriše i poenta u poslednja dva stiha, da su prozorska stakla "svjetlosti žedna, lomljiva, kratkovjeka" — nalik krhkom subjektu, pesniku, čoveku.

Senzacija padanja snega dotakla se i lirske senzibilnosti ovog pesnika. Svoju pesmu o snegu Ivanović je objavio u dve varijante: u Stihovima (1950) pod naslovom "Padanje snijega", a u Čapuru u kršu (1960) pod naslovom "Snijeg pada". U drugoj varijanti, za prvu strofu uzeo je poslednju, a prvu strofu iz Stihova izostavio:

Da li to što u tom svitkanju pahuljica
zaiskri varka života radosnijeg,
tek volim što se vrh kuća i ulica
bjelina hvata i pada, pada snijeg.

Da li što ovo srce neveselo
suminu ljubav, i blagost, i toplina,
tek volim kad mi spusti se na čelo
pahulja meka — poljubac visina.

Mnoštvo pesničkih slika podrazumeva "svitkanje" pahuljica. U svakom deliću svetlosti postoji svet sličan Sunčevom sistemu: on "svitne" jednom, kao život, i u tome svaka pahulja ima svoju svrhu i ulogu. Pesnik to izražava kao tren u kojem "zaiskri varka života" i radosti. I to nije malo, naprotiv. Zbog toga ima smisla belina koja pokriva kuće i ulice. Ponavljanje glagola "pada" šumnom, zvučnom retorikom dočarava sliku čudesne atmosferske pojave sa elementima emotivnosti koliko i likovnosti u pesničkoj slici i strofi.

I druga strofa počinje retorskim "Da li". U njoj se težište pesme, sa zimskog (spoljnog) pejzaža prenosi na lični (unutrašnji) svet lirskog subjekta. U odsustvu "ljubavi", "blagosti" "topline", na njegovo čelo spušta se "poljubac visina" i to u "mekoj pahulji". Trenutak kada doživi sneg kao neponovljivi poljubac čistote neba — veliki je ushit i emotivni trenutak čoveka i pesništva.

Najpoznatija pesma Aleksandra Ivanovića jeste "Ljudi-sjenke". Zanimljiva po posrednom autoportretu lirskog subjekta. Pesma govori o "vrsti" ljudi, u stvari, subjekt govori o sebi. Započinje narativno, intonacijom iskustva i stilom saopštenja: "Ima na svijetu mirnih, dobrih ljudi". Iz te intonacije, oseća se da informaciju ne poseduju svi, nije opštepoznato da takvi ljudi postoje, a ako postoje — nema ih mnogo, niti na svakom koraku. Možda ih ima više nego što se čini, ali oni ne skreću pažnju na sebe, "a naše oči nikada ne opaze / ni njih ni njinu tihu radost ili muku".

Grupni portret "mirnih, dobrih ljudi / što kroz život nečujno i tiho gaze" — u uopštavanju lirske pesme stvara jedan pojedinačni portret lirskog subjekta, koji je u toj meri diskretan da sebe vidi u drugima, jer se vrlina preslikava: mi smo u drugima.

Oni koji "kroz život nečujno i tiho gaze / kao da nogom stupaju po pamuku" prikazani su rečima i u deskripciji pesme — spolja, a u značenjima — iznutra. Njihovo "ponašanje", u stvari, sugeriše njihovu moralnost.

Anafora da ima takvih ljudi ponavlja se na počecima prve tri strofe, nejednake i metrički i ritamski i po broju stihova.

Prema tim neprimetnim ljudima svet nije blagonaklon, naprotiv. Svet se prema njima ponekad, i ne samo ponekad, "teško ogriješi". Oni su "patnici" — veli pesnik — koji se na sve to "umorno i gorko nasmiješe": surovost sveta ostavila je traga na njihovim licima i životima — oni su "usamljeni i boni", od te dobrote se mora razboleti i umreti. U toku pesme kao da se grupni portret sužava ka sve manjem broju "mirnih, dobrih ljudi", a tako se postepeno, približava psihoemotivnom portretu jednog: autoportretu subjekta i pesnika.

Jezgro figurativnog prikaza "mirnih, dobrih ljudi" nalazi se u središnjoj, najširoj strofi (od osam stihova), čije su slike i značenja razbokoreni. Lica su prikazana "sa obrazima uvelim i žutim", karakteri: "ne čuje im se ni smijeha ni plača"; ali najviše pesničke stvarnosti ima u poređenju sa "samotnom i divljom dračom" koja živi na periferiji, dalje od uređenih parcela, suvišna kao svaki korov i neprimetno divlje rastinje, "ali sa bodljama unutra okrenutim, / da nijedna nikoga ne ogrebe / i da nijednom nikoga ne ubodu / do samo svoje rođeno srce i sebe."

Povređivanje sopstvenog srca, tj. svoje emotivnosti i samosvesti — posebna je dimenzija u značenjima pesme i u portretu "mirnih, dobrih ljudi". Njihov blagi odnos prema surovom spoljnom svetu suprotan je u odnosu prema svom unutrašnjem svetu. U činjenici da množina "oni" — imaju jedninu — "samo svoje rođeno srce i sebe", nalazi se značenje svođenja grupnog portreta na pojedinačni. Kao da svi "ljudi-sjenke" imaju samo jedno isto srce.

Od tog suženog portreta-značenja pesma se, u poslednje dve strofe "vraća" na širi plan, u kontekst spoljnog sveta i života "u vječnoj gužvi i vrevi ovog svijeta". Pretposlednja strofa i svojom obgrljenom rimom označava večito trajanje "usamljenih i bonih", "jer nikog oni ni laktom ne dodirnu". A to znači da ne nestaju. I kada "umru, slomljeni i uveli", i kada "objave crni, posmrtni plakati / da su i oni sa nama živjeli" — ostaje da traje njihova pojedinačna, neuporediva posebnost i vrednost kojom se bavi ova pesma.

Dragan Lakićević | Srpske novine CG | 26.11.2015
Sačuvana
Stranice: 1   Idi gore
  Štampaj  
 
Prebaci se na: