Simeon Sima Milutinović Sarajlija (1791—1847)
Dobrodošli, Gost. Molim vas prijavite se ili se registrujte.
KNJIŽEVNOST « POEZIJA « Srpski pesnici XIX veka — biografsko-bibliografski podaci i prilozi « Simeon Sima Milutinović Sarajlija (1791—1847)
Stranice: 1   Idi dole
  Štampaj  
Autor Tema: Simeon Sima Milutinović Sarajlija (1791—1847)  (Pročitano 28290 puta)
0 članova i 1 gost pregledaju ovu temu.
Angelina
Administrator
*****
Van mreže Van mreže

Poruke: 6361



« poslato: Decembar 26, 2010, 11:35:27 pm »

**




SIMA MILUTINOVIĆ SARAJLIJA
(Sarajevo, 03.10.1791 — Beograd, 30.12.1847)

Ko bi u burnim danima borbe za narodno oslobođenje a u časovima odmora sreo na beogradskim ulicama mladoga čoveka, malo većeg od srednjeg uzrasta, stasita i koštunjava, bela lica i snažnih prsiju, sa širokim plećimai razvijenim mišicama, visokog i vedrog čela — taj bi sreo Simu Milutinovića, čoveka čiji je lik bio pun izraza i odlučnosti. A daje, drugom prilikom, ko prišao i zakucao na vratima jedne skromne kućice staroga Beograda, taj bi ušao u sobu, gde radi raskomoćen, gologlav i bosonog čovek, koji bi češće ustajao od pisaćeg stola, pa bi brzim koracima išao po sobi, dižući rukom kosu u vis i opet prilazeći stolu da pribeleži ono što je smislio. To bejaše Sima Milutinović u radu, u početku svoga književničkoga delanja.

Taj neobični Srbin rođen je u Sarajevu 3. oktobra 1791. od roditelja, Milutina i Anđelije. Naskoro po njegovu rođenju nevolja mu nagna roditelj s da beže i da se seljakaju, dok ne dođoše do Beograda. Školovanje započe Sima u Beogradu, a produži ga u Segedinu i Karlovcima — ali škola ne douči, već se, ostavljen sebi, produži samoučki obrazovati. Za uspešnu trgovinu po svima srpskim krajevima bejaše tada veoma potrebno znanje novo-grčkoga jezika. Stoga i Sima poče u Zemunu učiti grčki, a naskoro po tom stavi na probu svoj dar trgovački, krenuvši se lađom uz Dunav. I ako imađaše uspeha, ipak ne osta trgovac, niti je on bio samo na to upućen. Zato pređe u, već oslobođeni, Beograd, gde septembra 1808. postane pisar senatski.

U to doba pada i prva ljubav njegova. Ali on i tu bejaše pesnik: Sima se zaljubi u mladu Turkinju Fatimu. On je i dotle pevao, a tada je, verovatno, zazujala na liri njegovoj i žica mekše lirike ljubavne. Tih pesama danas nemamo, ali se valja preneti u doba mladosti i zdravlja Simina, u vreme sreće i oduševljenja, pa će se bez ustezanja moći pristati na to, da je neki slučaj morao uništiti ove rane, ali možda i najlepše, priloge lirike njegove. Godine 1813. Simaje držao predavanja u ondašnjoj Velikoj Školi beogradskoj. Ta kobna godina bejaše i za Simu preteška: pored otadžbine on izgubi i ljubav — svoju Fatimu, koja pogibe pri padu Beograda.

Septembra 22. pređe Sima u Zemun, a odatle, tražeći izbegle roditelje, ode preko Pančeva u Arad, pa onda u Beč, gde izradi da se nekoliko srpskih vojvoda, koji su u Aradu bili bačeni u tamnicu, oproste okova. Iz Beča se krene preko Hrvatske u Dalmaciju, a za tim preko Grahova stigne u Sarajevo. S proleća 1814. vidimo ga u manastiru Blagoveštenju u Srbiji, kad piše molbu ruskom i turskom caru za spas Srbije, za koju se nedavno borio i oružjem u četi čuvenoga Zeke Bulju-baše na Drini.

U oslobođenoj Srbiji Sima posta pisar kod Gospodara Jovana Obrenovića, odakle docnije pređe za pisara poznate Parodne Kancelarije u Beogradu. Ali nitu ne osta dugo. Juna 1816. pođe niz Dunav, da u Vlaškoj traži roditelje. Na putu se razmimoiđe s ocem, te ostane u Vidinu, gde je imao romantičnih, i milih i teških, dana, dok se 1818. opet ne vrati u Srbiju, da 1819. pođe ponovo do Kišinjeva u Besarabiji, gde ostane do 1825, dobivajući i sam, kao i ostali emigranti srpski, pomoć od cara Aleksandra I. Pomenom ovoga doba već zalazimo u dane poznatijeg književnog rada Simina.

U Vidinu je zamislio i napisao prvo veće delo svoje "Trojesestarstvo", a iz toga su mu doba i najlepše lirske pesme. U Kišinjevu se, pak, družaše s ratnicima iz Srbije, te mu njihovi razgovori raspalšvahu maštu izazivajući ga na novo pevanje. On sam kazuje kako se tada samo "spustio u mlogotravnu luku, đe sam... lepši i mirisom ljupčiji cvijetak uskinuo i u kitu ga stavio". Tako je postalo njzjveće i najčuvenije delo njegovo "Srbijanka", u kojoj opeva tek minule borbe za oslobođenje Srbije. U drugoj polovini 1825. pođe Sima u Lajpcig, gde naštampa pomenuto delo u četiri sveske.

Život Simin u Lajpcigu bejaše pravo književničko živovanje. On dođe u dodir, lično ili preko pisama, s učenim književnicima nemačkim, koji se nadmetahu u divljenju srpskoj narodnoj poeziji štoje Vuk nedavno bejaše pred svet izneo. Sima bejaše čedo toga junačkog i u pevanju prvog naroda, a uz to i sam pesnik. To ga preporuči svima, i njemu ukazivahu razne počasti književničke. Naučnici i književnici: Grim i Herder, poeta Uland, oduševljena prevodnica srpskih narodnih pesama Talfi, kao i drugi prevodilac Gerhard, i prvak pred svima Gete — bejahu prijatelji i poznanici Simini. Sima pomože da se, i onako krasno, interesovanje za narod naš u Nemaca razvije još više.

Pošto naštampa u Budimu 1827. novo poetsko delo "Zoricu", Sima ode u Crnu Goru, gde provede na Cetinju sve do smrti vladike Petra I i do stupanja Petra II, kome je pre toga bio učitelj i vaspitač. O načinu ovog nastavničkog rada Simina poznate su nekolike anegdote, koje obeležavaju Simu kao čoveka i tu osobenoga. Iz toga je doba njegova tragedija "Obilić", drugi dramski pokušaj "Dika Crnogorska", i još nekoliki poetski radovi koji su zagubljeni. Tada je skupljao i narodne pesme koje su izišle docnije u dva izdanja, a malo docnije otpočne izradu "Istorije Crne Gore".

U leto 1831. Sima dođe u Srbiju, gde je bio u različitim službama, pa je pratio i Kneza na njegovu putu u Carigrad. Osem svega Sima dobi i dužnostistoriografanarodnog, a 11. februara 1835. izdade mu se i objava da mu vlasti budu na pomoći pri skupljanju građe za istoriju srpskoga ustanka. Toga radi Sima proputova po Srbiji, a za tim po prikupljenoj građi izradi "Istoriju Srbije 1813.—1815", pas kraja 1836. pođe u Lajpcig daje tamo štampa.

U Lajpcigu provede Sima najveći deo 1837. godine. Tu naštampa, odavno napisano, "Trojesestarstvo", "Obilića", novo izdanje narodnih pesama i "Istoriju Srbije". U novembru 1837. Sima pođe iz Lajpciga natrag. Na tome putu pohodi Prag gde probuđena svest narodna uzimaše sve više maha. Odatle se preko Beča krene u Peštu. Ovde i u Budimu proveo je, s malim prekidom, do leta 1839. Za vreme ovoga svoga bavljenja u Pešti i Budimu Sima bejaše osobiti predmet poštovanja i pažnje ne samo od strane Srba već i svih drugih Slovena. U to doba pada i oduševljenje srpske omladine, koja Simu 1839. s proleća krunisa, u brdima budimskim, vencem lavrovim u znak narodnoga priznanja. Ali pored lavrova Sima stavi tada na glavu i bračni venac: on se oženi Marijom Popovićevom, "Punktatorkom" — koja je bolje od svih umela tumačiti njegovu "Srbijanku".

U drugoj polovini maja 1839. Sima siđe sa svojom mladom u Beograd, gde se stalno nastani, dobivajući od tada pa do smrti različite službe državne, s prekidom od godine dana koju je, kao politički nezadovoljenik, proveo u Vidinu.

Osem mnogobrojnih članaka i sitnijih, većinom političko-partiskih pesama Sima naštampa 1844. "Trojebratstvo", poslednje zasebno poetsko delo svoje.

Među tim se približavahu znameniti događaji koji pred kraj prve polovine ovoga veka dadoše silan podstak narodnome kretanju i slobodoumlju. Sima je je dnako bio u borbi političkoj, književnoj, čiiovničkoj, i u materijalnim neprilikama. Pokretu ilirskom postade odlučan protivnik, ustajući naročito protiv izveštačenoga imena ilirskoga.

Pretposlednje godine svoga života, 1846, Sima pođe na daleki put. Ondašnja mu vlada srpska poveri da odvede do Kijeva šest pitomaca za bogoslovske nauke. Oni udariše lađom do Odese, a odatle na dvojim kolima do Kijeva. Tu ostavi pitomce, pa se onda sam na svoju odgovornost uputi u Moskvu, a odatle i u Petrograd. Tek posle pet meseci stiže natrag u Beograd. O tome putovanju ima zanimljivih anegdota, ali je najvažnije pomenuti, da je Sima sam opisao taj put u pismima, štampanim iduće godine u "Srpskim Novinama". Štampano je svega deset pisama, i sva su odlična po zanimljivosti pričanja i bogata faktima. On se sastajao sa Bođanskim, Srežnjevskim, Pogodinom i drugima; video je oriđinal Križanićeve Gramatike i njegove "Istorije Slovena" i t. d. U jedanaestom pismu, koje je ostalo u rukopisu po smrti mu, nalazimo i ova lepa kazivanja: "U istom gradu (Petrogradu) vidio sam jednoga činovnika i zreloga muža, da on u jednoj kutijici čuva, kao časno drevo ili drugu koju svetinju, jedan komadić ogorela drveta od očine mu kuće slemena, što mu je iz svega očinstva i porodice preteklo od Bonapartovoga bogomrskoga na Rusiju napadenija, i to, kada god otvori i pogleda zalije ga i suzama, kakoje i preda mnom učinio, i to s ovima iskrsnim rečima: "Ovo je moja svetinja i amanet Božiji..." Mene je to zaista tronulo tako, pa sam i ja onda plak'o, i ovo sad pišući suzom umilenja orošeno porosio, diveći se i blagodareći Boga, da se ovo najčestitije čuvstvo otečestvoljubija i do najmanji znatnosti prostire i doseže, zavideći mu pri tome, što ja iz padenije Srbije u 1813. letu ni onoliko od moje prilične kuće i očevine spasti i sačuvati mogao, nijesam".

Sima bejaše već znatno oboleo i, ni inače nigda bogat, osiroteo. Da bi popravio svoje materijalno stanje, kušao je u različitim preduzećima, a sve bez sreće. Gotovo cele 1847. bolovaše, a početkom decembra pade u postelju; trideseti dan toga meseca bejaše dan smrti njegove.


Andra Gavrilović  Znameniti Srbi XIX veka | Drugo dopunjeno izdanje Naučna KMD | Beograd, 2008.
Slika: Bosanska vila, 1891.

[Postavljeno 07.03.2008]
Sačuvana
Angelina
Administrator
*****
Van mreže Van mreže

Poruke: 6361



« Odgovor #1 poslato: Decembar 26, 2010, 11:35:36 pm »

*

                 SIMA MILUTINOVIĆ SARAJLIJA




Sima Milutinović Sarajlija, 1840
ulje na platnu, 47 x 61 cm, rad Katarine Ivanović



Sima Milutinović Sarajlija (Sarajevo, 3. oktobar 1791. — Beograd, 30. decembar 1847.), srpski pesnik i Njegošev učitelj. U društvu beogradskih književnih ljudi u početku druge polovine XIX veka Sima je bio pretpostavljan Gunduliću dok je Gete o njemu napisao dve stranice pohvala.


ŽIVOTOPIS


Rođen je u trgovačkoj porodici u Sarajevu, gde su mu roditelji došli iz Srbije. Otac Simin, rodom je iz sela Rožanstva, u užičkom okrugu, pa je zbog čume prebegao u Sarajevo, gde se oženio Anđelijom Srdanovićevom, čuvenom sarajevskom lepoticom, o čijoj krasoti narodni pevači sačuvaše spomen za punu stotinu godina. Kad Milutina i po drugi put pogodi čuma, mali Sima ne imađaše ni dve godine. Begunci tražiše skloništa na dva mesta u Bosni, pa onda odoše u Brod, za tim u Zemun. U Zemunu, on je počeo učiti, ali nije završio ništa od toga. Nemirna i nesređena duha, Sima je prošao kroz mnoga zanimanja, a obišao je i mnoge krajeve od Vidina do Lajpciga, od Besarabije do Crne Gore. Sima je bio pisar u Pravitelstvujuščem sovjetu, u manastiru Blagoveštenju i kod ustaničkih vojvoda. Učestvuje u ustanku protiv Turaka u četi "golaća". Odlazi u Besarabiju da vidi izbegle roditelje, a potom u Nemačku, gde sluša filozofiju, čini poznanstva sa uglednim nemačkim književnicima, s Geteom nz primer, i tom prilikom štampa svoj ep Serbijanku. Po povratku postaje vaspitač Njegošev na Cetinju, a docnije carinik, policajac, sekretar ministarstva i član apelacije. Bavio se pisanjem stihova, politikom, istoriografijom, lingvistikom, osnivanjem pivare i "vodolečilišta".

Umro je u Beogradu. Sahranjen je na groblju kod današnje Crkve svetog Marka, grob mu je bio brzo zaboravljen. Mnogo godina kasnije na osnovu nekih skica i položaja njegovog groba u odnosu na Vozarovićev koji je imao nadgrobni spomenik do 1927. kada je staro beogradsko groblje prekopano, pronađeno je telo Sime Milutinovića i položeno u porodičnu grobnicu Milutinovića na Novom groblju. Njegove kosti su nedvosmisleno raspoznate na osnovu telesnih osobenosti (visina, oblik donje vilice) ali i predmeta koji su uz njegovo telo bili položeni (ikona svetog Srđa koju je doneo iz Moskve i koja mu je po njegovoj želji metnuta na grudi). [1] Njegov sin je Dragutin Dragiša Milutinović, inženjer, arhitekt i istoričar srpske umetnosti.



DELO

  • Serbijanka (epski spev, najbolje i najveće njegovo delo);
  • Trojebratstvo i Trojesestarstvo, epske pesme;
  • Dika crnogorska, drama iz istorije Crne Gore;
  • Tragedija Obilić, jedna zbirka lirskih pesama;
  • Istorija Srbije (istorijski spis), koja obuhvata samo vreme od 1813—1815, i
  • Istorija Crne Gore (istorijski spis), od davnih do novijeg vremena.


Najbolje i najveće njegovo delo je epski spev Serbijanka. Druga važnija dela su: Trojebratstvo i Trojesestarstvo, epske pesme; Dika crnogorska, drama iz istorije Crne Gore, tragedija Obilić, jedna zbirka lirskih pesama i dva istorijska spisa: Istorija Srbije, koja obuhvata samo vreme od 1813—1815, i Istorija Crne Gore od davnih do novijeg vremena.

Kao obožavatelj grčke kulture i Homera, a uz to i odličan poznavalac narodne poezije, Milutinović je hteo da svojom "Serbijankom" napiše Ilijadu Prvog i Drugog srpskog ustanka. On je lično učestvovao u oba ustanka, poznavao skoro sve narodne vođe i kasnije u Besarabiji mnogo štošta beležio po kazivanju izbeglica više hroničarski i bez neke logičke veze. Celu tu građu on je prelio u veliki niz epskih pesama o važnijim događajima i ljudima iz oba ustanka.

Njegove kraće pesme većinom su političke i prigodne: ustavo-braniteljske pesme, dinastičke ode i stihovane brošure, koje su mogle zadovoljiti potrebe svoga doba, ali koje nemaju naročite književne vrednosti. Tragedija „Obilić“ je jedan od najranijih pokušaja da se dramatizuje kosovska tragedija, a "Dika crnogorska" je niz dramatisanih epizoda iz Crna crnogorske istorije od Kosova do vladike Danila. Za složenu dramsku kompoziciju imao je manje smisla nego za ep, a uz to nije imao uzora u našoj književnosti, niti je poznavao dovoljno stranu dramu. Kao istoričar, Sima Milutinović nije strogo naučan i kritički duh, već piše na osnovi predanja, narodne pesme i ličnog iskustva.

Milutinović je najplodniji i najraznovrsniji srpski pisac svoje generacije, potstrekač Njegoševa talenta i posle Vuka najbolji poznavalac naše narodne poezije. On je bio snažan i intuitivan duh. Sam Njegoš mu je priznao "silni polet". U njegovim delima ima, mestimično, snažnog i iskrenog lirizma, smelih i uzvišenih misli, ali ima i nameštenog patosa, nastranih i nerazumljivih ideja. U doba književnog diletantizma, kada je srpska književnost tek pošla za velikim klasičnim uzorima i kada se književni jezik tek počeo da uobličava, Milutinović pokušava da piše istorijski ep i dramu i daje nekoliko dobrih istorijskih dela. Ali on je bio nesređen duh i sujetan talent, jedan od onih "divljih genija" koji nemaju upornosti i vedrine da u mučnoj borbi za izraz dođu do jasnosti i jednostavnosti. Za tako veliki pothvat: da kroz najveće ličnosti našeg naroda, Obilića i Karađorđa, pesnički uobliči čežnje i ideale nacije, njegov talent nije bio u svemu dorastao, niti je izražaj bio savladan. Svojim velikim rodoljubljem, snažnim temperamentom i originalnošću, Milutinović je svojim savremenicima davao iluziju "bogom datog pesnika". On nije zaslužio pohvale koje su mu romantičari činili, ali nije zaslužio ni odveć oštro potcenjivanje od strane realističke škole, koja je o njemu pisala sa potcenjivanjem.

Sarajlija je po Evropi sretao znamenite ljude i pesnike, a zna se da se u Nemačkoj upoznao sa Krugom, Gerhardom, Jakovom Grimom, Ulandom, čak i sa Geteom. I Gete, osetivši da se pojavljuje jedna drukčija književnost i jedan zaboravljen narod napisao je čitave dve stranice pohvala Simi Milutinoviću-Sarajliji, malom pesniku iz velike narodne poezije i ne manje bune. A to znači mnogo: Sarajlija kao Njegošev učitelj okreće mu pogled i u svetsku poeziju i svetsku misao.



IZVORI

1. Jovan Pejčić: Zasnovi Gligorija Vozarovića, 158 str, izd. Dental, Beograd 1995, ISBN 86-82491-08-7 v. fusnotu 166. na str. 118—120.


LITERATURA

  • Prof. Andra Gavrilović, Istorija srpske i hrvatske književnosti. Beograd, 1910 godine.
  • Prepravljeno u odnosu na nepoznati izvor.
  • Tanja Popović, Poslednje Sarajlijino delo — o Tragediji Vožda Karađorđa, Beograd, 1992.


SPOLJAŠNE VEZE

  • Biografija na sajtu SANU
  • Objavljena sabrana dela Sime Milutinovića Sarajlije ("Večernje novosti", 25. jun 2010)

Wikipedia
Sačuvana
Angelina
Administrator
*****
Van mreže Van mreže

Poruke: 6361



« Odgovor #2 poslato: Decembar 26, 2010, 11:35:45 pm »

*
SIMA MILUTINOVIĆ SARAJLIJA


PESNIŠTVO: OD KLASICIZMA KA ROMANTIZMU

Kao i Vuk Karadžić, iz ustanka je proizašao i bio njegov pesnik i istoričar Sima Milutinović (1791-1847), koji je po rodnom Sarajevu sebe nazivao Sarajlija. U životu nemiran duh, lutalica, svaštar, radoznao ali neistrajan, Milutinović je ostavio obimno i raznovrsno delo: veliki epski spev u četiri knjige Serbijanka (1826), više epskih pesama, dramska dela Dika crnogorska, Obilić, lirske pesme, kosmičke spevove, zbirku narodnih pesama Pjevanija crnogorska i hercegovačka, istorijske spise i druge radove. Po vrednosti je neujednačen. Njegovo najveće delo Serbijanka, samo je stihovana hronika ustanka, koja na momente blesne istinskom poezijom, a tada se u njenim desetercima oseti dah njegoševske heroike i gnomičnosti. On uz to piše zamršenim jezikom, punim kovanica, koje savremenici ni uz najbolju volju nisu mogli uvek razumeti. Po duhu romantik, nosilac epske deseteračke tradicije i ustaničke heroike, on se, naročito u poznijim delima, poveo za klasicističkom modom tadašnjeg srpskog pesništva, što je samo povećalo stilsku konfuziju njegova dela.

Najznačajniji deo Milutinovićeva književnog opusa čine lirske pesme, naročito one koje je ispevao na početku svoga rada, poznate pod nazivom "vidinske pesme". I po izrazu i po osećanjima one predstavljaju novinu u srpskoj poeziji, to su prve naše romantičarske pesme, nastale u pomalo romantičnim okolnostima kada je pesnik lutalica boravio u Vidinu (1816), čuvajući bostan u bašti nekakva Turčina. Pisano gotovo čistim narodnim jezikom, s malo ili nimalo neologizama i crkvenoslovenizama, stihom koji proizilazi iz prozodije narodne poezije, vidinske pesme nisu ipak oponašanje narodnih pesama, nego izraz samosvojnog pesnika, prvi naš pokušaj da se stvori pesnička sinteza narodne i umetničke poezije, domaćih i stranih elemenata, antičke i slovenske mitologije. Ljubavne pesme sasvim su neuobičajene za našu tadašnju poeziju, ne samo u jeziku i ritmu nego i po osećanjima u mislima (Milo ropstvo, Razvrat, Ljubav je život, Nepoznatoj i dr.). U idiličnu tišinu zemnog raja, kojim su se oduševljavali Dositej i drugi naši sentimentalistički pisci, Milutinović je uneo oporu i razornu strast. Ona ispunjava pesnikovo srce do kraja, pobuđujući radost i tugu istovremeno, uzvišene polete i padanje u ništa. Obuzet ognjem ljubavi, pesnik zaboravlja sve drugo, slavu, junaštvo, lepotu prirode, a kao jedina uteha ostalo mu je vino. Ljubav je "milo ropstvo" ali i "zemni raj", izvan koga nema ničeg vrednog čemu bi čovek težio. Milutinovićeve kosmičke pesme iz vidinskog perioda donose originalnu pesničku interpretaciju drevnih mitoloških predstava i filosofskih učenja o postanju i ustrojstvu svemira, o čovekovom položaju u njemu, o odnosu duhovnog i materijalnog, delova i celine, čoveka i boga. U njima susrećemo misli i slike koje će kasnije razviti Njegoš u svojim kosmičkim pesmama i spevu Luča mikrokozma.

Pesnik nejednake vrednosti, Milutinović daleko nadilazi sve što je do tada učinjeno u srpskoj umetničkoj poeziji. Po žanrovskoj i tematskoj raznovrsnosti on je prvi u nizu naših značajnih nacionalnih pesnika 19. veka, prethodnik ne samo svog učenika Njegoša, na koga je izvršio ogroman uticaj, nego na posredan način i Branka, Zmaja i Laze Kostića. On je uz to prvi u nizu eksperimentatora srpskog pesničkog jezika, začetnik jedne tradicije koja ni do danas nije presahla.


Jovan Deretić: Kratka istorija srpske književnosti
VI — Predromantizam (Književnost Vukovog doba)
Deo teksta preuzet sa: Projekat Rastko
Sačuvana
Angelina
Administrator
*****
Van mreže Van mreže

Poruke: 6361



« Odgovor #3 poslato: Decembar 26, 2010, 11:35:55 pm »

*
SRPSKA KNJIŽEVNOST 19. VIJEKA — XII


SIMA MILUTINOVIĆ SARAJLIJA, pjesnik koji se rvao s jezikom

Sarajlija je bio plodan pisac, pjesnik, istoriograf, pisac drama, sakupljač narodnih umotvorina. Iako svestrane umjetničke djelatnosti, najviše je ostao upamćen kao pjesnik koji se rve s jezikom i to takav da ga je teško svrstati u bilo kakve klasifikacije. Bio je prvi pjesnik srpskog romantizma i jedini naš pjesnik koji je postao poznatiji zbog svojih sjajnih učenika, sljedbenika i podražavatelja nego zbog svog djela. Malo ko od onih koji su slušali o njemu zna stihove koje je pisao, ali gotovo svi su saznali o njegovoj nesvakidašnjoj naravi, odnosu prema životu i ljudima

piše: Anja Jeftić


Jedna od najčudnijih pjesničkih pojava u istoriji srpske književnosti bio je Sima Milutinović Sarajlija, koji bi i, da nije postao pjesnik, ostao poznat kao svestrana, ali i tajnovita ličnost ustaničke i postustaničke epohe. Mnoga su imena i nadimci koje je dobijao i kojima je sebe za života predstavljao: Srbo Srbović, Simeun Milutinov, Čubro-Čojković Crnogorac, Č.Č.Č. Exautidus, Simša M. Sirotan itd., kao što su i mnoga zanimanja kojima se bavio. Bio je: učitelj, pjesnik, diplomata, prevodilac, pekar, sekretar, zemljoradnik, hajduk i još mnogo više. Kao što je mijenjao zanimanja kojima se bavio, tako je i putovao i živio na različitim mjestima, nigdje ne nalazeći svoje stalno stanište. Malo ko od onih koji su slušali o njemu zna stihove koje je pisao, ali gotovo svi su saznali o njegovoj nesvakidašnjoj naravi, odnosu prema životu i ljudima. Srpskom jeziku je podario sijaset novih riječi, od kojih su neke i danas u živoj upotrebi. Bio je jedini naš pjesnik koji je postao poznatiji zbog svojih sjajnih učenika, sljedbenika i podražavatelja nego zbog svog djela. A među onima koje je on učio i na koje je uticao bili su: Petar II Petrović Njegoš, Branko Radičević, Đura Jakšić, Laza Kostić i drugi, sve do Momčila Nastasijevića i Stanislava Vinavera. Kako je jedan savremeni pjesnik rekao za njega: "Kao da je toliko imena promenio da bi saznao kako se zove, putovao da bi utvrdio ko je i odakle je, a zanimanja menjao ne bi li uvideo šta je. Nije bio odnekud nego odasvud, a želeći da bude sve i svačiji, postao niko i pogotovo ničiji".


ŽIVOT S. M. SARAJLIJE

Sima Milutinović je bio rodom iz Sarajeva, od oca trgovca porijeklom iz Užica. Iz Sarajeva su otišli još za vremena njegovog ranog djetinjstva bježeći od kuge. Školovanje mu je bilo burno i na različitim mjestima: u Zemunu , Segedinu i Sremskim Karlovcima, odakle su ga izbacili zbog buntovništva, da bi on nastavio učiti kod nekog privatnog učitelja, Grka. Na koncu napušta školovanje i odlazi u ustaničku Srbiju, gdje se bavi različitim zanimanjima. Njegovo jednom otpočeto životno putovanje više se nije okončavalo. Jedno vrijeme boravi u Vidinu, odlazi u Rusiju, odatle u Njemačku, opet u Srbiju, pa u Crnu Goru. Sve vrijeme piše, pravi istoriografske bilješke, uči jezike: Okrom materinskoga jezika znao je ruski, bugarski, ponešto nemački, grčki i latinski, a podobro mađarski i turski. Sama činjenica što je bio poliglota u vremenima kada u Srbiji jedva da je bilo obrazovanih ljudi, a škola još manje — dovoljna je da ga istorija pamti. Oženio se Srpkinjom iz Budima Marijom, koja je, prije nego što ga je upoznala, bila veliki poštovalac i proučavalac njegovog rada. U Crnoj Gori je proboravio nekoliko godina, živeći na Cetinju kod vladike Petra i bivajući učitelj vladičinom sinovcu Radu, budućem Petru II Petroviću Njegošu, i nekolicini njegovih prijatelja. Iako je bio enciklopedijski obrazovan, u životu je bio često krajnje nepraktičan. Tako je, recimo, došavši u kamenitu i malo plodnu Crnu Goru imao zamisao da jedan komad zemljišta iskoristi što može bolje i za jednu godinu dobije tri prinosa. Ozbiljno je odlučio da zamisao sprovede u djelo, pa je najdublje u zemlju prvo posadio krompir, potom iznad njega red pasulja, a povrh pasulja kukuruz, očekujući da će to jedno za drugim nicati kad mu bude vrijeme. Naravno, ne bijaše ništa od toga i to zemljište od svih sjemena ništa nije rodilo, ali je zato podsmješljivim Crnogorcima donijelo mnogo smijeha. Njegov govor, jelo, piće, odelo, lečenje, ekonomija i sav njegov život beše sama poezija, bilježi Ljubomir Nenadović. Uobraženje bilo mu je hitro i odveć živo. Misli su mu bile kao talasi na moru. U jednoj pameti nije se mogao obuti. Ako se s kim porečka ili ga kogod uvredi, posle pet minuta on je to već zaboravio. Nije mogao živeti bez društva i razgovora, a pritom je ljubio samoću. Entuzijazma, kreativnosti i životne enregije nikada mu nije manjkalo. Na novac nije bio lakom — kad ga je imao, poklanjao ga je kome je stigao, ne tražeći ništa da mu se vrati ni nadoknadi. Upokojio se 1847. godine u Beogradu, gdje je posljednje godine života proveo kao sekretar Ministarstva prosvjete — mnogi istoričari kažu kao siromah i ubogi.


KNJIŽEVNI RAD S. M. SARAJLIJE

Sarajlija je bio plodan pisac, pjesnik, istoriograf, pisac drama, sakupljač narodnih umotvorina. Iako svestrane umjetničke djelatnosti, najviše je ostao upamćen kao pjesnik i to takav da ga je teško svrstati u bilo kakve klasifikacije, jer ne podliježe nijednoj od njih. Bio je, uslovno rečeno, prvi pjesnik srpskog romantizma, donekle sljedbenik Vukov u borbi za pravopis i narodni jezik, ali sa toliko specifičnim jezičkim izrazom kakav se nije pojavio ni prije ni poslije u srpskoj književnosti. Prvi put je pred književnu javnost Sarajlija izašao sa kratkom pjesmom "Srpska moma", koja glasi: Srpska moma, /Il' je doma, /Ili kod ovaca, /Radeć' pjeva /Kao ševa /Milom svojeg srca. /O sviranjem /Il' igranjem /Odgovor joj daje, /Da je tima /Ljubve čin'ma /Za sebe obaje.

Pjevao je o srpskom ustanku protiv Turaka, o ljubavi, ljudima i "kosmosu". Svoje pjesme je često tkao od riječi koje je sam izmišljao, a sintaksu i prirodan raspored riječi u rečenici srpskog jezika prekrajao je po svom ukusu i tako često dovodio u pitanje smisao onoga o čemu je pjevao. Tome se može pridodati činjenica da je često o događajima o kojima je pjevao govorio samo u aluziji, koje su njegovim savremenicima sigurno bile jasne, ali današnjem čitaocu su takvi stihovi neprozirni. Tako on, recimo, pjeva: Agarjana iznenadnost pučna /Zabrklošću prenadmjena gonbe /Po namjeri prodirala skrozi; /Lihosilno drvlje i kamenje /Sunovratce premetala svuda, /A u samo zapolnoćje uma.

Stvarao je nove riječi, kao što su: razmoždavče, stijen, pogovjeti, umiralče, svepodnožja, onokćen, nagromadno, nutrost itd. i pravio kalambure od starih srpskih i ruskih riječi. Izvodio je sopstvenu etimologiju, pa govoreći o Kraljeviću Marku veli da: Ime Marko znači, Tko mari, ili mariko, i može — za čim pođe. Bez krepke volje nejma bolje; a za muhamedanstvo-islam veli da je vjera sladostrašća, po samom imenu njenog proroka: Muhamed, što znači muha koja je sletjela na med. Imao je čudan, gotovo podvižnički odnos prema radu — svoju dramu o Milošu Obiliću je napisao dok je osam dana boravio sam u nekoj seoskoj kolibi, ništa ne jedući, samo pišući sve vrijeme. Najpoznatije djelo Sime Milutinovića Sarajlije je "Srbijanka". To su četiri toma epske poezije gdje je on pokušao da stvori epopeju o oslobođenju Srbije i Crne Gore, a po uzoru na drevni Homerov spjev "Ilijadu". Tako je i prvobitno ime spjeva bilo — "Srbijada". Povezujući junaštvo antičkih junaka sa srpskim ustanicima htio je da pokaže kako je ono još uvijek živo u hrabrom srpskom narodu. Pretpostavlja se da je spjev pisao u dogov o ru sa Vukom Karadžićem, koji je ustaničku istoriju bilježio u svojim proznim djelima.



SARAJLIJA U CRNOJ GORI

Sarajlijinom duhu nijedna zemlja nije više odgovarala od Crne Gore iz prve polovine 19. vijeka. U to doba, veli Lj. Nenadović, jedan stran, neobičan čovek banu na Cetinje. Po dugačkom kaputu opasao se hercegovačkim pojasom, da mu ne reknu Crnogorci: ide raspojas kao lacmanin; povrh širokih pantalona skopčao dokolenice, da ne reknu: gaće mu se po zemlji vuku; za pojas zadenuo mali nož, da mu ne reknu: ide kao ženetina (bez oružja). Koga god je Crnogorca sreo na putu od Kotora do Cetinja, poljubio ga je u čelo. Crnogorci su se okretali za njim i govorili: Ovakvi čovjek još nigda nije dolazio u naše planine. Obrazovan i upoznat sa savremenim svjetskim zbivanjima, on je Crnogorcima bio pravo otkrovenje — događaji koji su u svijetu već bili stare vijesti, za njih su bili novost. A kako je on bio i "hodajuća enciklopedija", rado su se okupljali oko njega da im priča o srpskoj prošlosti i istoriji drugih naroda, o dalekim i stranim zemljama i ono što je o njima čuo ili sam doživio. Učeći i vaspitavajući budućeg vladiku Njegoša i njegove drugove, pričao im je o junacima iz starog vremena, kao da su juče živeli, kao da se s njima lično poznavao. Učenici njegovi rado su ga slušali. On je bio njihov drug i prijatelj. Gusle, pesme, gađanje iz pušaka bile su njihove zajedničke zabave. Zajedno su sa svojim učiteljem trčali, skakali, bacali kamena s ramena i rvali se. Ta to su bile spartanske igre, koje krepe duh i telo, koje uzdižu junaštvo. Glas njegovog imena išao je daleko pred njim, svud su mu u sretanje ruke širili, kako piše Nenadović. On je pjevao i opjevavao bojeve i junake, a bio je došao u "zemlju od bojeva i junaka".
Sačuvana
Angelina
Administrator
*****
Van mreže Van mreže

Poruke: 6361



« Odgovor #4 poslato: Decembar 26, 2010, 11:36:05 pm »

*
Stihovi Sima Milutinović Sarajlija


Koji ljubi roda rod
Sam dokazom javlja,
Svog žrtvuje truda plod
Slavnim seb' proslavlja.
O l' pojmiti! S puta vi!
Sv'jet istine sjaje,
Sve nelažno radljivi
Svu svim' c'jenu daje.


Spisatelj



PREDGOVOR ČITAOCU

Onaj koji je boravio u Crnoj Gori preko tri godine, a pri svetopočivšem mitropolitu PETRU I PETROVIĆU Njegošu budući sekretar, pored svih ostalih poslova potrudio se da sastavi ovu knjigu. Nastala je na osnovu usmenog kazivanja nekih starih Crnogoraca, a osobito od gorepomenutog bogougodnog pokojnika samo vjerno primljena i na papir stavljena. Koliko je u njoj ozbiljnosti i gole istine — neka izvoli primijetiti i prema tome se opredijeliti osobiti slovenski i srpski istoričar. A ovo se ovdje predstavlja ovako jedino zato što je bila namjera autora da sasluša i po zavjetu vjerodostojno iznese samo usmeno kazivanje. Nijedan rad ove povijesti pisac nije prenio iz drugih tekstova, osim što je ponešto našao u gramatama, a neke popijevke su iz narodnog pamćenja uzete i na određeno mjesto kao svjedočanstvo istorije unesene. Pisac ove knjige nije tražio nikakve rukopise starije, jer je bio obaviješten da su, i ako ih je bilo, propali tokom vremena i u razarajućim razmiricama. O tome je pisca uvjeravao i sam svetopočivši vladika, koji je pod starost započeo da piše istoriju, ali je to bilo vrijeme kada mu je u svemu smetala krajnja bolest To što je njegova istorija prekinuta prije nego je stigao da obradi noviji period, kako se napominje pri kraju ove knjige — uzrok je njegova smrt. I pored toga, ovaj i ovakav opis crnogorske istorije može se smatrati, iako je jednostavno urađen — na neki način cjelovit. Zbog toga i ne propuštamo da ga odašiljemo u svijet štampanjem. Nadamo se da će se po ugledu na ovaj opis naći i neki svesrdnik koji će se odlučit da oživi istoriju Crne Gore do današnjega dana, tako da će se ovaj opis moći nazvati prvim a taj novi drugim opisom istorije Crne Gore. A što ova knjiga nije i do sada ugledala svjetlost dana uzrok je u tome što je štamparija bila preopterećena i što se autor nije mogao o njoj postarati zbog drugih obaveza i prepreka.

u Beogradu, 14 oktobar 1835. g.


Pisac | Projekat Rastko
Sačuvana
Angelina
Administrator
*****
Van mreže Van mreže

Poruke: 6361



« Odgovor #5 poslato: Decembar 26, 2010, 11:36:17 pm »

**
Stihovi Sima Milutinović Sarajlija


MILO ROPSTVO
(ZEMNI RAJ)
 
Živi oganj tugu moju raspali,
Glas iz mene kukavice izmami,
Dosadašnju m' k slavi volju ugasi:
Danica mi veće srcu ne sjaje,
Ne pjeva mi rajski slavuj dušici.
Javor grane neka širi kome zna —
Mjesta meni ni pod njime ne ima,
A kamo li uvrh bora zelena.
Lastavica, slavi-tica, drugoga
Neka djela pjesmom javlja svijetu,
Nek se glava drugog diči zvjezdicam',
Grdna smrca nek se kiti kime će:
Moje prsi zauzeo Koledo,
Smjeđu kosu raspaunô Vinko mi,
Ljubica mi draži krvcu ispila,
Roba sebi zadobila vječnoga.
Junačke mi ostrigla je brkove:
Njoj ti živim, njoj ću mrijet sobom svim
Talog vinka biti će mi pokrovom,
Štirkinje li bela dojka uzglavak
Raj našavši, što će meni para-raj?
Ah!
Rujno vince i ljubavna strelico,
Vami s' jedva svjetske brige izbavi,
Vaša radost mnome pjeva mahnito.
Još me samo ovjenčite očicam' —
To je slava nemarnome za bolje:
Kad lastarom loza svojim uvehne,
Odmah slava poklonika iščezne: —
Što li će mi, kad me veće nestane!
 

LJUBAV JE ŽIVOT
 
Sladak ti je i šećer,
Još je slađi mili život,
Najslađa l' je vjerna ljubav,
Najmilij' su njeni časi.
 
Rajski dnevi njom nam sjaju,
Mladost našu, v'jeka cvijet,
Premiris'ma začinja nam:
Bez nje, slatke, život bljutak.
 
Poluživ je bez nje smrtni,
Srce naše sjem nje kami,
Samo l' krvcom prosto kreće,
Kano vjetar vitim borom:
 
Nejma sile ni miline,
Nejma misli niti volje,
Što se nađu u zenicam'
Il' na licu mile svoje!
 
Mladu biti a ne ljubit,
Bolje nam se ne porodit.
Solomona mudrosti nam
Ljubve silom podaju se.

Nit' se igda draže plače
Za mlijekom mile majke,
Neg' se pjeva na kriocu
Milokrvne ljubovnice.
 
Slađa l' rána ni nebesna,
Nego milost belih dojki,
Neg' li budna uspavljivat. —
Ljubimo se dok smo mladi,
 
Spominj'mo se u starosti
Da smo i mi uživali
Bogom dani pravi život! —
Tad se u grob rado leže.
 
Vječna radost, višnji život,
Sva l' anđelska čekaju nas,
Mloge oči i krioca.
Pored Boga spodoblja se
 
Ali ciglo prȁvo zvani
Mladih šćeri i sinova,
Sveta izvor, mili otac,
Radosti li činilica...
 
1817.
 

RAZVRAT
 
Šta je slava i junaštvo,
Šta je obraz i poštenje
Šta li spomen i pofala,
Šta l' po smrti prazno ime?
Vlast i sila malo traju;
Raj nam šta je? đe li vječnost? —
Sva iščeznu s našim t'jelom:
Smrt i raka — opšte mjesto.
Trud' se, knjȉžni, kolik' hoćeš,
Puni glavu (a praznoćom!): —
Ljudska znanja sva su neznan.
Kosti u prah, prah u ništo,
Duša — pȁra, pȁra — vjetar,
— Gle na čem je nadežda nam
Sveg života osnovana!
Kam' blaženstvo u vazdu'u?
Đe li svijet a pod zemljom?
Sebi živi na svijetu,
Svetu radi, ne nadaj se:
Nema hvale po zaslugi,
Nit' života posle ovog!
Jesti, piti — to je naše,
Ispod dojki raja tražit,
Dokle budeš pak i prođeš.
Ta u grobu nejma dobra,
Ni 'ma fajde i od njega: —
Sve l' zaludu, kad se umre.
 

BUDNI SAN JEDNE TIHE NOĆI
U VIDINU

 
Oj,
Svetli mjesec ufatio kolo
Jednu noćcu na vedrini tihoj,
Svojom slavom zemlju obasjao.
Sve zvijezde zametnule igre,
A u neznan vlašići mu skaču:
Sitno trepte i srdašci svoji;
Jug mu svira umiljate tance,
A noćnici, njegova li djeca,
Lahki krili svijaju miline —
Nek je društvu potpuno veselje,
Mjesto sunca kada mjesec stade.
     Istom ti im potpunjene želje,
Svoju mjesec udesio volju,
Nebo, zemlju zauzeo sobom —
Danica li s istoka se javi,
Zastidi se prema njojzi mjesec,
Mȕkom sakri svoga srca jade,
Još posiđe na mekahnu plavnu,
A to snova napade ga tuga,
Kad se plava poizdignu zora,
Zlatnim rukam', ružičnim li prsti
Pred sunašcem razatvorit istok,
Da se svijet ka životu budi.
     Jedva mjesec očima je zgledô,
Prazne ruke k sebi prikupio,
Repinu li podavio vučju.
Sve zvijezde razigrane staše
Neviđena nagledat se čuda,
Đe im kolo bez obzira pršte,
Dični mjesec izblijedi licem.
Ja kad li ti sva nebesna slava
Svoje sjajno poukaza oko,
Nuder tada pogledajte samo,
Đe zvijezde kraju pobjegoše,
Jadni mjesec na zapadu traži
Svom kajanju ubježište mračno,
Neviđelom da pritaji falu,
Tešku falu maloznatna srca,
Silnu l' mišcu nad vlašići slabi.
Malo ga je sunce ugledalo,
Al' je dosta imao razumjet,
Kad mu viknu a nebesnim glasom;
"Stan', mjeseče, i tu ću te naći!"
Pak istište sjevera za njime.
Jug se namah sa svom djecom svojom
Brže bolje domisli hitrini:
S mjesta pade pred sunašce sjajno,
Svete njega stope cjelovao,
Rosom noćnom nabrizgao zemlju,
Iz nje niklo svakojako cveće,
To mirisma i noćnici hladom
Milostivo ublaže sunašce,
Zbaci mrve s uma porednika,
I sjever se odma' poutiša.
Tadaj mu je mjesec izmakao,
Al', zaludu, proći ga se neće,
Već ga ćera preko svega neba,
Niđe mu se ustaviti ne da,
Ni obazret a kamo li stati.
Kako ga je ondaj poćeralo,
Tako ti ga i dan danas ganja,
I goniće g' za vijeka svoga.

*
 
Čuj, bezumje! tebi pripijevam:
Kako mesec od sunašca bježi,
Kako l' glupost pred mudrinom božjom,
Tako i ti bez traga ćeš poći,
Al' ćeš bježat, da izneseš glavu.
Pobjeglo bi da imadeš kuda:
Beščest'ju ti dnevi vlade nejma,
Nema mjesta postojana noći
Pred svijetom prenebesne moći!
 
U Vidinu 1817. god.


RASVIT SAMOĆE PRVI
 
. . . . . . . . . . . . . . . . . . . .  
Od samoće ništa slađe nema:
Većih duša u njojzi je pȉća,
U njoj nađem što u vani ne bih,
Čeg 'no care, a kod svega, želi,
Niti miš'ca pribavit mu dȕgâ
Niti može kupit mu ga zlato —
Mir unutri i poznanstvo sebe,
Zadovoljstvo l' s krajnjim potrebama
.
Zemna blaga sproću tog su ništa.
Sva l' im praska ni za dlaku one
U samoći pȉtajuće slasti.
 
Kad me gode ko zateče sama,
Polu mene očima me nađe:
Duša l' moja neviđeni krili
Dijeli se, u nebesa leti,
Oblijeće sunce, mjesec, zvezde,
Protitra se s Vlašićima sitnim,
Izgrli se sa sunčani zraci,
Pak razigra svoje sile hitre
Po nebesnom preprostranu plavnu,
Tad se spušta niže oblacima,
Najtavnije i najgušće ona
Skroz proleti, tek da vidi šta je
I u njinu gusto-mračnu drobu.
Neđe o led ta udari glavom,
Grom i oganj kadnokad je sreta,
Sn'ježna brda i leteća mora:
Ni to joj se usprijeti ne mož' —
Sva ti ona: zimu i vrućinu,
Biće munja i strijele groma
Petam' snage ta pregazi svoje.
Svuda hodi, svašto l' novo traži,
Čemu bi se radovala više.
Kad li nađe pamučni oblačak,
Ili neki od vunice mrke,
Prokupa se kapljicama rose,
Žutilom se priogrne duge,
Nemarno se na oblačić složi;
Provaljka se doklen otpočine,
Pak se diže opet na krioca
K Danici li miloj drugi svojoj:
Progrli se u čistoti š njome,
Pozabaljka s' njenim licem sjajnim,
Poljube se, oproste se, pođe...
Još ne doli, već naviše — k Bogu.
 
Nađe ti ga nasred njive: radi!
Njive su mu svi svȉjeti neba,
Sjeme ljudi on po njima sije,
Čisto l' zrno požanje ti sebi,
A ostalo u gnojište smeće. —
. . . . . . . . . . . . . . . . . . . .

 
SVA J' PRIRODA ZA ME IZUMRLA!
 
Sva j' priroda za me izumrla!
Ja života posljednja sam sjenka.
. . . . . . . . . . . . . . . . . . . .
Kad valove sve pučina diže
Da sadrobi u pijesak st'jenu,
Češće biva da je tek omiva.
. . . . . . . . . . . . . . . . . . . .
Sam ostadoh kâ kukavac sinji
Kad mu vihor kuđ zanese druga,
U daleke i u tuđe strane,
Da se š njime nigda ne sastane;
I krš mrtvi smije odjeknuti
Malj kada ga i djetinjskom rukom
Tek dotikne ili navlaš kucne,
A ja čoek i tobožni sretnik
Svoju žalost ni plakat ne smijem.
 

CAR MURAT
 
Na istome, đe moj čador, mjestu,
Đeno mene Miloš rasporio,
Tulbe ćete carsko uzdignuti!
 
S desna ćete mene ukopati
A s lijeva u istom Lazara —
Kad nas ravna sreća milovala,
Nek i spored u grobu smo jednom.
 
Viš' svakog nas po kandilo stav'te,
Da s' ne gasi dok je turska carstva —
Nek se znade i neka se priča
Dva se cara đe su pomirila.
 
A tog čudna mojega ubilca
Nam' pod noge dupke ukopajte
I k nama ga okrenite licem.
 
Naša oba podajte mu mača
Po u ruku, nek ij drži, svaku.
Nek nam vječno tu on stražu čuva,

Znaka radi što je vjerna sluga
Bio, ostô, kakvi još ne postô,
Kroza život, pak no i u grobu.
 
On kad pada, po dva čeznu cara.
Al' seb' i nas obesmrti smrtma!
 

TRUN I PRAŠKA
SVOJU VAŽNOST IMA

 
Trun i praška svoju važnost ima,
Mrav i crvak svoju sudbu slavi,
A ja, čoek, šta ću i kako li?
Ne znam danas ka ne znado' juče,
Što l' ću znati sutra i naksutra!
 
San me krši, al' zaspat ne mogu,
Ni prileći, to li se stišati.
 
Smrt me mori, al' mrijet mi ne dâ,
A život mi ukor i tegota.
 
Nejma zdravja, nejma ni bolesti,
Nejma mira, pak ni rata za me —
Rat bi samo mir mi povratio!
 

OH SVJETINO, OH METEŽE LJUDSKI!
 
Oh svjetino, oh meteže ljudski!
Oh Krajino, samrtna haljino,
I krvljenje, glupo bezumljenje,
Rate grožni, besu besčoečja!

Carovanje, grdno jadovanje,
Vele ti ste svijet ucvjelila
Preko volje Oca nebesnoga,
Vele ti ste grobov' iskopala
Utješat ga nigda ne traživši!
. . . . . . . . . . . . . . . . . . . .
Al' eto nam drugoga dušmana
Od Ažije iz Arabistana,
Mač i oganj u rukama nosi,
A više ga no na gori lista.
 

NADPLOČNO
HAJDUK-VELJKU PETROVIĆU
 
Ovde s' hrane, ovde počivaju
Tek ostaci besmrtnoga Srba.
Srpski junak Veljko Petroviću,
Karađorđev preslavni vojvoda
I gospodar negotinska kruga,
Smrt na mejdan izazvao samu,
Najposle se i š njom ogledao.
Smrt ga ista pobjedit ne mogša,
Zagrlila, š njim se pobratila,
Pak s lavrima i pod oružijem
Kroz grob sami u vječnost sprovela!

Iz "Antologije poezije srpskog romantizma" Slobodana Rakitića
Beograd, 2011.
Sačuvana
Angelina
Administrator
*****
Van mreže Van mreže

Poruke: 6361



« Odgovor #6 poslato: Decembar 26, 2010, 11:36:24 pm »

**
Stihovi Sima Milutinović Sarajlija


KARAĐORĐE

Sačuvana
Angelina
Administrator
*****
Van mreže Van mreže

Poruke: 6361



« Odgovor #7 poslato: Decembar 26, 2010, 11:36:32 pm »

**
Stihovi Sima Milutinović Sarajlija
Sačuvana
Angelina
Administrator
*****
Van mreže Van mreže

Poruke: 6361



« Odgovor #8 poslato: Decembar 26, 2010, 11:36:40 pm »

**

KNJIŽEVNA DJELATNOST SIME MILUTINOVIĆA SARAJLIJE


O njiževniku Simi Milutinoviću Sarajliji,1 najkontraverznijoj ličnosti srpske književnosti XIX vijeka, nismo svojevremeno mnogo znali, mada je u našoj književnoj kritici postojala izvjesna literatura o njegovom ostvarenju i novoj srpskoj književnosti XIX vijeka. Bilo nam je poznato da je Sima bio prvi pisac srpske književnosti "koga je Bosna dala" kao i nepodijeljeno mišljenje književne kritike koja ga je smatrala oko 1840. godine za najboljeg pjesnika u srpskoj književnosti. Isto tako često je u literarnoj zaostavšiti obrađivan njegov odnos sa Petrom Petrovićem Njegošem, vezan za Simin boravak na Cetinju od 1827. — 1830. godine: bio je njegov učitelj, vaspitavajući ga, sljedstveno svom čudnom karakteru, na osoben i specifičan način. Ni sam Sima nije posjedovao neko veće, sistematizovanije znanje, ali, ono što je najvažnije, ulio mu je ljubav prema knjizi i volju za čitanjem, i još više, "natjerao" ga na pisanje, razvijajući mu sklonosti prema literarnom stvaralaštvu, čak mu je Sima bio pjesnički uzor, te otuda i sličnosti u nekim njihovim ostvarenjima: Srbijanke i Svobodijade, te Dike crnogorske i Gorskog vijenca. Od Sime Njegoš je u svojim radovima preuzeo mnoge arhaizme, mitološke riječi i misli, ponekad i kompletne reminiscencije. Pod Siminim uticajem Njegoš je bezbolno i pravovremeno "prešao" iz narodne u umjetničku poeziju. U znak zahvalnosti, svom prvom učitelju Njegoš posvećuje kapitalno djelo "Luča mikrokozma" i piše pjesmu "Sprovod prahu S. Milutinovića", dok će Sima uvrstiti pet Njegoševih pjesama u svoju "Pjevaniju crnogorsku i hercegovačku" (1833.). Poznato je takođe, kako tvrdi i Antun Barac da je Sima iza smrti brzo pao u zaborav, nasuprot pretjeranom slavlju ovog stvaraoca za vrijeme njegovog života.
 
Rođeni je Sarajlija, izvjesno vrijeme u prekidima živi i u Bosni (recimo 1814. i poslije 1830.) te je možda i to razlog da se više pozabavimo ličnošću ovog stvaraoca, koji je, na primjer, u stalnoj postavci Muzeja književnosti i pozorišne umjetnosti Bosne i Hercegovine — "Iz zbirki muzeja" predstavljen sa izdanjem svoga djela "Istorija Cerne-Gore od iskona do noviega vremena", štampanim još 1835. godine u Beogradu, kao i portretom pisca, rad Nikole Graovca.
 
Ovaj književnik, čiji su prvi stihovi posvećeni njegovoj ljubavi prema Fatimi, tipičan je primjer zavisnosti od svoga nemirnog i pustolovnog duha, koji čitav svoj životni vijek provodi na putovanjima iz zemlje u zemlju, iz grada u grad, najčešće bez sredstava za život, na rubu egzistencije, baveći se pri tome raznovrsnim poslovima neuobičajenim za jednog umjetnika. U Vidinu (poslije posjete roditeljima u Rusiji) gdje štampa pjesme "Iz dnevnika Sime Milutinovića" prvo je baštovan, pa onda učitelj u osnovnoj školi, 1817. je u zatvoru zbog veze sa grčkim heteristima, zatim je pisar, 1819. je u Besarabiji, sve do 1825. kada sa gotovim i svojim ponajboljim pjesničkim djelom "Srbijanke" ("Serbianke") odlazi u Lajpcig gdje će zbirku štampati i gdje će se uostalom najviše posvetiti književnim aktivnostima, istovremeno posjećujući predavanja filozofa Kruga, i družeći se sa Geteom i Grimom. Gotovo svako njegovo putovanje će rezultirati nekim novim ostvarenjem. Kako smo već rekli u Crnoj Gori boravi od 1827. —1830. godine, tu je dobio titular "naroda crnogorskoga sekretar" i tu će za nekoliko dana napisati svoju čuvenu tragediju "Obilić" i dramski pokušaj "Diku crnogorsku". U Crnoj Gori počinje sakupljati narodne pjesme koje će izaći u dva izdanja.
 
Neposredno prije toga u Budimu mu je objavljeno novo pjesničko ostvarenje — "Zorica". Zatim je u Srbiji policajac, istoriograf Kneza Miloša, carinik, diplomatski pregovarač, u Lajpcig odlazi 1836. da štampa svoju istoriju Drugog srpskog ustanka, kao i Troesestarstvo i dramu Obilić, te novo popunjeno izdanje narodnih pjesama pod nazivom "Pevanija". Poslije 1837. duže vrijeme boravi u Pragu, Beču i Pešti. U Budimu je od srpskih đaka krunisan za "klasičeska serbov poetu". Tu se i oženio i vratio u Srbiju gdje je postao direktor osnovnih škola. Izabran je 1842. godine za sekretara Ministarstva prosvete i člana apelacionog suda. Pet mjeseci 1846. godine provodi u Rusiji. U velikoj oskudici je umro 30. decembra 1847. godine u Beogradu. Po pisanju savremenih hroničara sahranjen je i slavljen kao najveći srpski pjesnik toga vremena.

Posljednje Milutinovićevo zasebno djelo štampano je tri godine prije njegove smrti 1844. godine — "Troebratstvo". Borac je i aktivni učesnik u srpskim ustancima.
 
Posmatrano u cjelini, djelo Sime Milutinovića - Sarajlije je nerazdvojivo povezano sa karakternim osobenostima koje je ovaj osobenjak posjedovao: čitav svoj životni vijek Milutinović prolazi u ekstazi i uzvišenim raspoloženjima, u priviđenjima i fantasmagorijama, tako da ga je i Vuk Karadžić nazivao "ludim čovjekom", a sam Milutinović je više puta ukazivao na svoju "bezumiju" i "mahnitosti", svjestan vlastite nemoći da i literarno razriješi svoje maglovite filozofske poglede na život i svijet. Njegovo odudaranje od ostalih savremenih pisaca ali i većeg broja običnih ljudi, ne samo načinom odijevanja, nego još više svojim pisanjem, pa čak i pojedinim riječima koje je samo on razumio bilo je očigledno, što mu je sve, sa druge strane, u vrijeme njegovog djelovanja davalo oreol neshvaćenog genija. Nerazumljivost velikog dijela njegovih pjesničkih ostvarenja je, čini se, produbljivala mišljenje o njemu kao vrhunskom stvaraocu. Što je rad nerazumljiviji, to je opjena savremenika bila još pozitivnija.
 
Pisanjem stihova počeo se baviti vrlo rano, možda i prije 1810. pri čemu je nastojao da se približi, kako kaže, Omiru, te otuda se klasična mitologija nameće kao primordijalna u strukturi njegovih pjesama. Iako su mnogi književni istoričari sa potcjenjivanjem govorili o njegovim lirskim pjesmama, interesantno je da mu je zbirku lirskih pjesama izdala prestižna Srpska književna zadruga 1890. godine. Još manje literarne vrijednosti su mu brojne prigodničarske, političke pjesme, uobičajene za stvaralaštvo pjesnika tadašnjeg vremena, što se može još više utvrditi za njegove dinastičke ode i pamflete.
 
No, ipak, kada je riječ o njegovom pjesništvu, potpunije se iskazuje kao epski pjesnik obrađujući (slaveći ih) istorijske događaje iz srpske istorije — poput Homera želi da u epskim pjesmama "Serbijanka" (Lajpcig, 1826.) ostvari Ilijadu Prvog srpskog ustanka, što mu je olakšavala činjenica da je bio aktivni sudionik tih događaja i što je kasnije vodio ankete sa učesnicima ustanka. Jovan Skerlić je čak i prema ovom epu imao izrazito negativno mišljenje, konstatujući veoma tačno da je i u "Serbijanki" Sima "manje bio pesnik — umetnik a više istoričar — kroničar" i da je ep uglavnom skup pjesama o pojedinim ljudima i događajima iz ustanka. Mitološki rječnik sa mutnim alegorijama, po mišljenju ovog našeg velikog književnog kritičara, samo je upotpunio pjesnikovu zbunjenost i nesposobnost da razumljivijim jezikom prevaziđe njenu nepjesničku intonaciju. Ep je po Skerliću "od interesa... kao prvi pokušaj svoje vrste, po obilju nacionalnog duha i po mestimičnom ugledanju na narodne pesme, a naročito kao istorijski i biografski materijal za doba prvog ustanka". Isto, tačnije, još negativnije mišljenje iznosi o vrijednostima drugih Milutinovićevih epova — "Troesestarstvo"... (1837.) i "Troebratstvo" (1844.)
 
Mnogi izučavaoci Milutinovićevog djela velike su zamjerke upućivali i njegovom stilu, kao i u njegovom dosljednom i ustrajnom odstupanju od narodnog jezika koji je inače veoma dobro poznavao a na račun brojnih arhaizama, provincijalizama ili vlastitih izmišljenih fantastičnih kovanica. Riječima daje potpuno suprotna značenja od uobičajenih. Ukazuju na njegove tekstove koji nerijetko vrve izlomljenim mislima i nepovezanim idejama, bez ostvarene osmišljenije književne kompozicije. Nasuprot tim, u velikoj mjeri prihvatljivim mišljenjima, slavljen je kao dubokouman pisac od mnogih učenih ljudi toga doba (Njegoša, Getea i dr.) i kritičara, koji, u nemogućnosti da proniknu u suštinu ovog djela, dolaze do značajne floskule da je kod Milutinovića — "osećanje jače od reči" ili: "... Simu ubija njegova snaga, poezija mu vene od unutrašnje vatre".
 
Vjerovatno da su ovakve dijametralno suprotne ocjene o vrijednosti Milutinovićevih književnih ostvarenja rezultirale ukusima određenih vremenskih razdoblja, a sa aspekta objektivizacije književno-istorijske vrijednosti Milutinovićeve pojave mora se prihvatiti pionirska književna uloga ovog nedorečenog stvaraoca, pri čemu je neophodno ukazati i na određene pozitivne rezultate jedne ovakve pojavnosti. Milutinović se među prvima otrgao od epigonstva narodne poezije, na svoj osebujan način, stvorivši, pri tome, vlastiti specifičan, samosvojan pristup: opjevao je savremene događaje narodne istorije i narodnog života, u osnovi narodnim jezikom, sa brojnim novim skovanim riječima i neočekivanim leksičkim obrtima. Rezultati — izrazi njegovog temperamenta. Pri tome uporno miješa događaje iz klasične mitologije sa srpskim junacima i živim ljudima. No, najsugestivnije djeluje u onim stihovima kada progovori čistim narodnim govorom te u tim situacijama postaje uistinu uspješan i neponovljiv pjesnik. U takvoj poeziji pronalazimo nepresušne izvore poetskih riječi — bisera, što ipak upućuje na konstataciju da je najsvježiji u pjesmama profiliranih osjećanja, lapidarnog izraza koji uvećavaju pitoreskne opise savremenih događaja. U svim njegovim pjesničkim djelima pronalazimo iskrice ove poetičnosti — Troebratstvo, Troesestarstvo i Zorica. Time se odlikuju i njegove drame, dakle sa više poetičnosti, i sa malo dramske radnje i zapleta. I pored sve nedorečenosti i činjenice da uglavnom piše epske pjesme, mišljenja smo da liričnost preovladava u velikom broju njegovih tekstova. Milutinovićeva lirska priroda literarno prevazilazi njegovu želju da bude prije svega epik. Tipičan je primjer onih pisaca koji literarno pokušavaju da prevaziđu unutrašnje suprotnosti između onoga što jesu i između onoga što bi htjeli biti. O toj Milutinovićevoj metamorfozi najpotpunije je pisao Svetislav Vulović: "... Ljubav ka opštem dobru turila mu je srce pod vladu razuma, koji nije imao sreće da se potpuno obrazuje i emancipuje. On je vrelu svoga divnog pjesničkog dara gradio veštačko korito, menjajući ga svaki čas prema potrebama i prilikama i prema svome obrazovanju. Staro korito zaraste u trnje a novo tek ponegde zadrži bistru vodu planinsku..." Njegova lirska poezija nije bolećiva, niti je bio prijemčiv za strane uticaje i savremene pravce. Veoma je teško u ovim pjesmama razdvojiti umjetničko-estetsku analizu od filološke i istorijske no, pri tome, neophodno je konstatovati da je njegova poezija neraskidivo povezana sa stvarnim događajima iz njegovog života — neobičan u životu, neočekivan raznovrsnim pristupima u poeziji. Otuda mu je intimna poezija snažna, puna energije i duha i iz nje doznajemo mnogo toga iz njegovog života u kome su ipak najistaknutija ljubavna osjećanja. U pjesmama posjeduje prirodno osjećanje za ljepotu slike, ali gledano u cjelini, u njima se najviše doima njegova izrazita idividualnost unutrašnjih naboja bez izvještačenosti u postizanju nekog spošašnjeg efekta.
 
Milutinovićeva individualnost ogleda se čak i u njegovom prikupljanju narodnih pjesama, po čemu je u to doba bio takođe čuven i na glasu, koje je nerijetko dotjerivao, mijenjao i unosio elemente ličnih preokupacija i poimanja. I o tom njegovom sakupljačkom radu postoje dijametralno suprotna mišljenja, ali ostaje činjenica da je Milutinović poslije Vuka Karadžića prvi od novih srpskih pisaca koji je osjetio vrijednosti narodne poezije, objavljujući nekoliko zbirki. Isto tako je karakteristično da je i svoje dramske tekstove ("Dika crnogorska", 1835. i tragedija "Obilić", 1837.) zamislio kao literarni iskaz velikih istorijskih zbivanja (Kosovo, crnogorska istorija) i epopeja za što naravno nije imao potrebne literarne snage, pri čemu moramo istaći činjenicu da u srpskoj (i u stranim književnostima) književnosti nije imao uzore. Otuda mu drame nisu bile izvodljive na sceni, te i ta njegova djelatnost zaslužuje pažnju samo sa književno-istorijskog aspekta, kao i piščevog literarnog nivelisanja motiva iz narodne prošlosti sa kojima se bavi i u ostalim literarnim radovima.
 
Pojava Sime Milutinovića - Sarajlije nezaobilazna je u istoriji književnosti i sa svim svojim manama i nedorečenostima označila je raskid sa jednoličnom i crkvenom književnošću onoga vremena. Mnoga njegova ostvarenja bila su, u pravom smislu riječi, pionirska (i temom i načinom njene obrade) i, bez obzira na sve kontraverze, nikako mu se ne može osporavati njegov neosporni talenat niti prenebregnuti njegov suštinski raskid sa klasicizmom i priključivanje romantičarskoj književnosti. U tome je nesagledivi značaj njegove književne djelatnosti u vremenu u kome je burno i kratko živio.


Aleksandar Ljiljak

____________

1 U sarajevskoj ulici koja nosi ime ovog pisca danas se nalaze zgrade Muzeja književnosti i pozorišne umjetnosti BiH sa galerijom Mak i SPKD "Prosvjeta". U ovom muzeju postoji začetak književne zbirke Sime Milutinovića - Sarajlije sa originalnim izdanjem njegovog istorijskog djela "Istorija Cerne Gore od iskona do noviega vremena", Beograd, 1835. pod inventarskim brojem 645.

Objavljeno u Bosanskoj vili
Sačuvana
Angelina
Administrator
*****
Van mreže Van mreže

Poruke: 6361



« Odgovor #9 poslato: Decembar 26, 2010, 11:36:48 pm »

*
SIMA MILUTINOVIĆ SARAJLIJA, PESNIK SRPSKI I UČITELJ NJEGOŠEV


BURNA I TAMNA POEZIJA BURNOG I TAMNOG ŽIVOTA

Na Cetinju proveo je Sima pet godina kao narodni sekretar i kao učitelj vladike Petra II Petrovića Njegoša. Što se srpska književnost danas diči pojezijom Njeguševom, polovina je Simine zasluge. Pesnik-pedagog mogao je svoga đaka samo pesnikom načiniti; a pesnička duša Njeguševa nije mogla ni poželeti boljega učitelja.

I najveće istorijske pojave izgube posle nekog vremena svoju prvobitnu draž i sjaj. Zasene ih sami posleci njihovi, zamene ih novi pojavi, čovečanstvo ih se nasiti. Sve u svetu stari, pa i ideje i pojavi.

Istorija literature potvrđuje ovaj zakon u svim svojim pojavama. Ne blede samo naučni pojavi, već i svi drugi.

Jači utisci duže traju. Svetliji pojavi dalje se vide. Ima ih, koji vekovima žive i vekovima zanose i očaravaju. Pojavi najdužega veka zovu se u istoriji književnosti klasični. Oni se kad tad rašire iz onoga kraja, u kome se jave, i u druge krajeve; i svet im se dugo divi i dugo ih uživa. Tako su velika dela i imena stare grčke i rimske literature prodrla u nove evropske narode i dugo ih vreme udivljavala, hranila i razgaljivala. Otuda i ime "klasično" pripada u užem značenju samo tim dvema literaturama. Tako se danas raznose velika dela i imena ingleskih, franceskih i nemačkih naučnika i pesnika po onim narodima, koji su tek nastali da žive.

Nauka nije proračunala vek suncima literarnim. Ali može pouzdano kazati, da će jednom doći vreme, kad će se ohladiti. I velikom Šekspiru doći će onako vreme kako je danas Sofoklu. — Dakle to je taj slavni Šekspir! — govoriće se nekad s hladnim divljenjem. Kad se uveliko izmene sve prilike života kroz vekove i iljade godina, onda se moraju izmeniti i uzroci, koji vesele, razdragavaju — koji srce diraju. I oni, koji se danas preko istorije oduševljavaju pesnicima klasičnosti, nalik su na one, koji lepotu prirode kroz prozor uživaju. A moglo bi se učiniti i gore spoređenje.

Manja se svetila gase ranije, tek opet imaju svoj vek. Od klasičnih literarnih pojava do svakidašnjih, kao god od velikih epohalnih istorijskih pojava do običnih pojava svakidašnjeg narodnog života, spuštaju se duge lestve istorijske. Svaki čovek ne mora ići njima; istorik mora. Istorik se literarni mora uspeti do najviše prečage i opet spustiti do najniže. I na tome putu mora on često da popravi suvremenu i prošlu kritiku; često da osudi na zaborav, a često da iz zaborava digne.


VIŠE SPOMINJAN NEGO POZNAT

Na sredini tih lestava u našoj književnosti, ali bliže vrhu, stoji jedan pesnik, više zaboravljen nego što je dobar, više spominjan nego što je poznat — zvezda rano ugašena. To je Sima Milutinović Sarajlija.

Pred nama je burna i tamna poezija jednoga burnog i tamnog života. Uzaludna je muka hvatati potpun život Simin. On je kao i poezija njegova — buran, nerazgovetan, nepotpun.

Sima se rodio u Sarajevu 5. oktobra 1791. godine. Ocu mu je bilo ime Milutin Simović — a bio je trgovac — a majci Anđelija. Oni više dece nisu imali. — Kad je Simi jedva bilo nekoliko meseci, udari čuma u Sarajevo, te mu roditelji odatle pobegnu i posle nekog vremena — kako čuma u Sarajevu još trajaše — dođu u pograničnu varoš Gradačac. Tu prožive 6 godina, pa odatle dođu u Zemun, od kuda ih neki srodnik pozva da ne ostanu u Turskoj za vreme rata, koji se tada povede između Turske i Austrije. Milutin se željaše nastaniti u Beogradu, ali mu želju pokvari mir, po kome Beograd opet dobiše Turci; i tako osta u Zemunu. Kad Sima odraste, da ga otac u školu. Prvo je učio u Zemunu, pa onda u Segedinu i u Karlovcima. Iz ovog ga zavoda isteraju zbog neke paškvile, pošto ga najpre išibaju. Kad bi se krivica, zbog koje je tako žestoko kažnjen bio, mogla ovde ispričati, ne bi pala ni najmanja senka na njega; nego bi se u tamnoj senci video jedan — onda vrlo silan — red društveni i surovo doba ondašnje. Ali je karakterno za samoga Simu, kako se on pohvalno seća škole karlovačke u jednoj pesmi, koju je ispevao u Vidinu 1817. godine, koja se zove: Osnova karlovač. škola.

Oko 7 godina probavio je Sima učeći se u ta tri mesta; i to mu je bilo sve pravo školovanje. Jedan biograf veli, da je nauku, prešavši u Srbiju, u Beogradu produžio.


LJUBAV JE SLATKI OTROV ILI OTROVNA SLAST

U to bukne ustanak u Srbiji. Roditelji Simini pređu u Srbiju. S njima pređe i Sima. Odmah ga senat uzme za svoga pisara. Ali on nije samo pisarovao, nego je i u boj odlazio. Kao pisar senata, i ako još vrlo mlad, imao je prilike da upozna sve znatnije ljude onoga doba, vojvode i senatore, a i sve bolje junake, vojujući i sam, viđajući ih u senatu i za njih razbirajući. U Serbijanci veli sam na jednom mestu: "u ono sam vrijeme ja pisarem tu bio, i, ne znajući na što će mi, sve sam ipak ispitivao i uslađivao se takim — raskazivanjima".

Živeći u ovako velikom vremenu, usred velikih događaja i velikih ljudi pesnički dar Simin morao se probuditi. U Serbijanci (knj. IV. str. 124) ima pesma: Raspjev slavom otečestva ushićena Srbčića u Beogradu 1811 goda na Vidov dan licem. Ovo je najranija pesma Simina, za koju se zna.

Pesma ima svega 45 ovakih stihova; i po prostoti, kojom se odlikuje od ostalih u Serbijanci, poznaje se, da je rana tvorevina, i ako se vidi da je docnije malo okresana.

"Velike su tajne ljudskog života — uzvikuje jedan pesnik — ali je od sviju njih najnepostižnija ljubav." Ali mnogi prožive svoj vek i ne zaznavši za taj "slatki otrov, tu otrovnu slast." Tek pesnike, i one koji pesnički osećaju, ta čaša ne mimoilazi. I Sima je rano našao svoju Lauru. To beše devojka Fatima, Turkinja beogradska. Roditelji su Simini prešli u Srbiju, po svoj prilici pošto pade Beograd, oko 1807. g. Tada Kara-Đorđe iskrsti mnoge Turke u Beogradu; ali ih osta i nekrštenih. Simi onda beše šesnaest godina. Mladi pisar senatski imao je prilike, da se u turskim kućama upozna; a zakoni prirodni idolu srca ne određuju zavičaja.

1813-ta godina zadade Simi dva udara — propade mu otadžina i pogibe mu draga. Svi pravi pesnici imaju dva srca, dve ljubavi, dve drage. Simi odjedanput obe umreše. Izgleda, kao da Sima do 1813 god. nije ni bio u boju. Ljubav ga je bila čvrsto vezala za Beograd. Ali ga 1813. godine nevolja otazbine odazva u boj. On ode na Drinu k dobrovoljcima Zeka kapetana.

Nadjačala ljubav prema bližnjima
Kad se vrati, nađe svoju dragu mrtvu.
Ubiše je
Uzbjesnivše bećarine strvne
Pri revratu strmoglav Srbije

Jedan biograf Simin priča: "Poslednjega leta — 1813 — prvog ustanka ode i sam u boj kao dobrovoljac, i ako mu beše teško rastati se od neke mlade beogradske Turkinje, po imenu Fatime. Kad Turci opet uzmu Beograd, čuje da mu je draga ubijena. Bezutešan pređe s ostalima u Srem. Te zime, da bi se razgalio, proputuje kroz Beč, Trst, Rijeku; pa se preko Dalmacije i Bosne vrati opet u Srbiju, gde stigne na drugi ustanak". To je istorija života Simina od 1813. do 1815; i ništa više. Gde se za to vreme najviše bavio, šta je radio, od kud mu trošak za putovanje — ne zna se. Drugoga ustanka bio je čas među dobrovoljcima, čas pisar kod vladike i kod brata kn. Miloševa, Jovana, i najposle pisar narodne kancelarije. 1816 god. ostavi "narodne kancelarije pisarsku službu" i pođe u Vlašku.

Ali mlađani vek Simine pojezije ne traje dugo. Sima ga je sam prekratio. Ljubav prema sebi i ljubav prema bližnjemu — u najširem smislu — čini čoveka. U nekih je jače razvijeno prvo, u nekih jače drugo osećanje. Oblici pak, u kojima se oba javljau, različni su; jer nigde u svetu nema apsolutne jednakosti. U Sime je jače bilo drugo osećanje; a prilike ga razviše u ekstrem. Sima se bojao subjektivnosti, stideo je se. I ono malo egiozma, što ga mladost daje, on je prekratio. Taj žalosni pojav vidimo i u običnom životu. I vaspitni sistem često gaji to neharmonično razvijanje; i u svetu vidimo puno nerazvijenih ljudi. I ono su pravi jadnici, koji mladost preskoče. Ali u mraznim vremenima prevrata i ljutih boraba narodnih smrzne se u društvu ljudskom ona topla struja šale, zabave, veselja; i naraštaji, što se tada rode, ostaju bez mladosti. Setna zbilja udari svoj pečat na vedra čela detinja i ostavi belegu na svem narodu...

Sima je živeo potpuno pesnički. Veoma lepu sliku njegova života dao nam je J. Ignjatović. On ga je video i poznao 1838 u Budimu. Tada je Simi bilo 47 godina. Bio je — veli J. Ignjatović — pokrupan čovek, ćelav, obrve veće nego kod gdekojih ljudi brkovi, brk podeblji, visoko čelo, pogled odveć ozbiljan. U poznatoj slici njegovoj — veli dalje — ima nešto njegovo, ali mnogo opet nema. Tu je jako idealisan kao pojeta: polet je pesnički izražen, ali su crte nežne. Možda više liči na njegovo mlađe doba. Bio je od većih srednjih ljudi, pokrupna stasa, koštunjav, prsi jake, široke; glava ovalna; tako i lice i svi delovi lica srazmerni; nos orlov, niže korena ispupčeniji nego što je na slici; oči ugasito graoraste, ni male, ni prevelike; obrve povelike i neobično gore uskovrčene; čelo visoko i lepe forme; glava napred jako ćelava i time čelo uvećano; potiljak jako razvijen; vrat pojači. Ceo mu je lik bio pun izraza, izgled pun duha i odvažnosti. Gusti i poveći brci junački su mu izgled davali. Već je bio prosed, ali se moglo poznati da je ugasito smeđ.

U društvu je bio razgovoran i dobre volje. Govor mu je bio ozbiljan, izraz učtiv. Nije se nosio obično. Nosio je neki komotan, plav kaput, spred kao atila, a sastrag se mogao na vrvci zatezati; pantalone "vicezuavke" široke; kapa ruska, onaka kao što su je u Srbiji činovnici nosili. Retko je nosio maramu na vratu. Hod mu je bio brz, koraci sitni. Ponajviše je bio ozbiljna izgleda i taj mu je izraz kosnuo čoveka; ali veselo lice dobro mu je dolikovalo.

Kao većina pesnika Sima je bio siromah, i kao siromah je i umro. Često je snevao o bogastvu, ali ga sirotinja nije bolela; jer nije želeo bogatstva sebe radi. Sam se zadovoljavao vrlo skromnim dobrima i u nevolji je umeo junački trpeti; a što god je imao, gotov je bio podeliti sa svakim koji nije imao. Jednom je, u Crnoj Gori, u Dalmaciji ili negde na putu, Sima imao samo dve košulje, a Crnogorac se jedan našao od nekud bez i jedne. Sima mu da jednu svoju, a on ostane samo s jednom. Posle nekoliko godina nađe se s istim crnogorcem u Galcu, koji mu se obraduje kao bratu rođenom, odvede ga sa svom družinom, s kojom je bio, svojoj kući, i pri polasku pokloni mu dva srebrnjaka, koje Sima jedva primi. — Ako je imao poviše novaca — veli Ignjatović — odmah mi je kazao, nudeći me da uzmem koliko hoću. 1845. godine odredi ga državni "sovjet" srpski, da vodi šest srpskih pitomaca u Kijevo. Na putni trošak do Kijeva da im se pet stotina dukata. Kad su bili na polovini puta, opaze pitomci, da Sima nemilice pare prosiplje. Prosjaku na ulici baci on po dva tri dukata u kapu. Kad oni vide, da tako neće moći ni iz Vlaške izaći, a kamo li do Kijeva doći, skinu ćemer s njega i pripašu ga jednom pitomcu, sadašnjem srpskom velikodstojniku, na što se Sima nije ni malo ražljutio.



ISTORIJA SERBIJE — POSVETA JOVANU OBRENOVIĆU

Tako je vreme bilo u nas u početku ovoga veka. Takim je uzrokom Sima docnije prešao k epskoj i dramskoj pojeziji, koje nisu bile ni prema njegovu daru ni prema njegovu obrazovanju. Činilo se Simi da će ga lirika odvesti k egoizmu, da neće biti moćna, da dobra tvori. Za to ni ovih prvina nije za života štampao. Za to nije ni pevao docnije lirskih pesama; a što je pevao, to je bilo slabo. Ugušivši u sebi prirodno oduševljenje, oduševljenje svoga dara, on se posle veštački oduševljavao za ono, što mu se činilo da je dobro. Ljubav ka opštem dobru turila mu je srce pod vladu razuma, koji nije imao sreće da se potpuno obrazuje i emancipuje. Svakojako se opet vratio u Srbiju oko 1818. No ni ovde se dugo ne zadrža. Da li što se zaželeo roditelja, ili drugo što — ostavi opet Srbiju i pođe k roditeljima u Besarabiju. Kako je našao troška za taj put i koliko je tada bio u Srbiji i šta je radio — to je tajna. Jedan biograf veli, da je tada bio opet pisar kod brata kn. Miloševa, Jovana. Možda mu je on i troška na put dao. Njemu je Sima posvetio svoju Istoriju Serbije od 1813 do 1815. Ami Bue veli, da mu je kn. Miloš davao troška da štampa neka dela, a i troška na putovanje. — U Besarabiji nađe svoje roditelje u Kišenjevu. Tamo onda još bejahu i mnoge srpske vojvode prvoga ustanka. Njihovim pričanjem mogao je Sima obnoviti i proširiti svoje uspomene od 1804. do 1813. i sastaviti građu za Serbijanku.


DRUŽENJE SA GETEOM

Godine 1825 krene se preko Odese u Nemačku i dođe u Lipisku 1826. g. štampa tu četiri knjige Serbijanke i Nekolike pjesnice stare, nove, prevedene i sočinjene. Pored toga posla pohodio je universitetska predavanja i upoznavao se s odličnim i nemačkim književnicima, kao Herderom, Krugom, Grimom, Ulandom, Amal. Talfi, V. Gerhardom. Kod Kruga je slušao filosofiju. Njemu je i jednu odu napisao. Čuveni prevodilac srpskih narodnih pesama, Gerhard, veli: "Uleto 1826. upoznadoh se s ovim čestitim, vrlo obrazovanim i darovitim čovekom. Uz njega se iduće zime usudih spustiti se u zlatne rudnike srpske pojezije i njemu imam zahvaliti za najviše objašnjenja u ovom glosarijumu o običajima njegovih zemljaka i njihovih suseda. I. A. Talfi se sigurno koristila njegovom pomoću prevodeći srp. nar. pesme. O njoj veli J. Ignjatović: "Kad bi (Sima) spomenuo tu spisateljku, to je bilo sa oduševljenim riječima i moglo se vidjeti, da je prema njoj imao veću nego spisateljsku naklonost. Ako je bio rđavo raspoložen, čelo bi mu se razvedrilo, kad bi mu ko spomenuo Amaliju Talfi".

Sima ostane u Nemačkoj do 1827. Te godine u maju pozove ga knez Miloš u Srbiju. Ali on ne hte otići iz Nemačke, dok lično ne vidi najslavnijega nemačkog pesnika Getea, koji je prvi Nemcima pohvalio srp. nar. pesme, prevodavši sam pesmu Hasan-aginica. Iste godine već stari Gete radosno javlja Nemcima o tome poznanstvu. O Simi veli: <strani>"Die herliche Einfalt u. Biederkeit, die seiner Nation eigen, beceichnet ihn njie sein Gedicht">strani<. Veli, da bi želeo, da Gerhard ili Talfi, koji su srpske nar. pesme prevodili, prevedu i Siminu Serbijanku. Gete nije ni slutio, kakve bi muke nemački prevodioci imali sa Serbijankom; a iz ostaloga govora njegova o njoj vidi se, da mu je Sima o svome spevu i suviše pojetski referovao. Ipak je Gerhard preveo neke pesme iz Serbijanke uz pomoć Siminu.

Stojimo pred muškim vekom pesnikovim. Vreme od 1826 do 1844 godine — to je vreme obilatoga rada Simina. Posle Serbijanke i Nekolikih pjesnica (1826) iziđe 1827 u Budimu Zorica, 1833 u Budimu Pjevanija cernogorska i hercegovačka — nar. pesme, 1835 na Cetinju drama Dika crnogorska, 1835 u Beogradu Istorija Cerne Gore od iskona do novijega vremena, 1837 u Lipisci Trojesestarstvo, 1837 u Lipisci Istorija Serbije od početka 1813 do konca 1815 godine, 1837 u Lipisci tragedija Obilić, 1837 u Lipisci drugo, popunjeno izdanje Pjevanije, 1839 u Budimu Serboslav — "stihotvorenije svekolikomu serbinstvu za čestitanje Teodorove Subote" — 1839 u Pešti Otziv na poziv — polemična brošira — 1840 u N. Sadu Usklik — na inštalaciju episkopa bačkog Georgija Hranislava" — 1842 u Zemunu Srbin — "na dan i poklon srbskom živom ustavu tj. j. g. Kosti Tomiću Radisavljeviću, svojemu prijatelju" — 1842 u Beogradu Odusovjet Đorđu Grozdanoviću, 1842 u Beogradu Otpjev — "na prevratni strmoglav prebolesnog Ivana Sokolovića nazovi — Kablarca od zdravoga Srba Srbovića ozbiljskog Ovčarca" — 1844 u Beogradu Trojebratstvo — "to jest rod, put i nad muža, tvorevina u tri pjesme za u Serbijanku". — Osim ovoga više članaka i pesama iziđe u Narodnom Listu, u Podunavci, Zabavniku Davidovićevom, Glasniku, Grlici, Letopisu.

Obilat osamnaestogodišnji rad! U istoriji književnosti vazda sretamo ovaj pojav kod preveć oduševljenih ljudi. Rad se njihov odlikuje neumornošću, naglošću i nekom lakošću. No to nije prirodna lakost, već lakost od hitanja. Za to često kakvoća strada. Kako je Sima brzo radio, svedoči ovaj primer. 1827 godine, pošavši u Srbiju na poziv kneza Miloša, Sima se na putu predomisli, ili dobije drugi poziv od vladike crnogorskog Petra I Petrovića NJeguša, da ide na Cetinje. Jedan biograf veli, da u Srbiju nije mogao ići. On okrene k Cetinju. U Trijestu se zadrži mesec dana kod poznanika i prijatelja. Tu se tada desi i Mušicki. Razgovarajući se jednom, "a za sofrom punom", o njegovim pesmama, rekne mu Jevta Popović:

Toprv posad od tebe se ište,
Dramu koju da sočiniš serbsku —
a Sima odgovori:
Već da, rečem, Miloš Obilića
Tragediju ako b' uzmogao,
Da preduzmem pokušati sreću,
Njegov slučaj u duši m' je svagda,
Nejma drugog, za kog tolik marim
U svoj staroj našoj povjestnici.



PESNICI U PESMI I U ŽIVOTU

Jedan suvremenik Simin, pričajući mi o Simi, reče: "Ja sam poznavao svega tri srpska pesnika, koje priznajem za pesnike — Simu, Mušickoga i Branka. Oni su bili pesnici u pesmi i u životu. Ovo drugo su sve filistri. Jedno pevaju, a drugo misle; i sve gledaju da što lepše prožive. Oni, koji žive kao drugi obični ljudi, kod mene nisu pesnici". Tako i jeste.

Sima Milutinović Sarajlija ovako je objašnjavao šta znači Muhamed. To su, govorio je dve reči: muha i med
Sačuvana
Angelina
Administrator
*****
Van mreže Van mreže

Poruke: 6361



« Odgovor #10 poslato: Decembar 26, 2010, 11:36:55 pm »

*
nastavak

O MILOŠU OBILIĆU POD LOVĆENOM

Došavši na Cetinje, ode u septembru pod Lovćen i "za osam dana čistoga posta" napiše celu tragediju. Ali je za to ta tragedija prosto dramatisana narodna pripovetka o boju kosovskom; samo što je narodna pripovetka lepša.

Nije mu bolja drama ni Dika crnogorska. U njoj je istorija Crne Gore od propasti kosovske do vladike Danila, napisana po nar. pričanju, zadahnuta toliko religioznošću, da više liči na legendu.

Sva je radnja Simina pesnička, osim nekoliko proznih članaka i dveju istorija: Istorija Cerne Gore i Istorija Sebije od 1813 do 1815. Ali se i na njima poznaje ruka pesnička. Često u njima naiđemo na najlepša pesnička opisivanja, osobito u Istoriji Serbije. Odavde su posle mnogi naši pripovedači uzimali građu za svoje pripovetke.

Istorija života Simina prekinuta je kod 1827. godine. Te godine u leto pođe Sima u Srbiju, pa dođe u Crnu Goru. U Trstu i Kotoru zabavi se preko mesec dana; pa onda jednog dana iznenada padne na Cetinje. Jedan suvremenik pričao mi je, po kazivanju samoga Sime, da je Sima doista došao neznan i nezvan u Crnu Goru. Ali je vladika Petar I morao već od pre čuti što o Simi. Bila je nedelja ili praznik neki, i baš vreme službe, kad je Sima u Cetinje ušao. On uđe u crkvu, a svoj prtljag ostavi pred crkvom, ne znajući kuda će posle crkve, jer mu u yepu ostao beše još samo jedan talir. U malenoj Crnoj Gori — osobito onda — morali su odmah svi poznati, da je stranac. Kad mu kao strancu prinesu sveću, Sima baci talir na tas. Vladika se bio okrenuo iz stola, pa videvši to osmehne se. Kad su iz crkve izašli, zovne ga vladika u dvor; i kad dođe upita ga: "Boga ti, jesi li ti Sima Sarajlija?" — "Jesam", odgovori Sima, "a od kud me poznaješ?" "Po onom taliru — odgovori vladika — što ti je možda poslednji u kesi bio".


DOBAR UČITELJ, JOŠ BOLJI ĐAK

Na Cetinju proveo je Sima pet godina kao narodni sekretar i kao učitelj vladike Petra Petrovića I Njeguša. Što se srpska književnost danas diči pojezijom Njeguševom, polovina je Simine zasluge. Pesnik-pedagog mogao je svoga đaka samo pesnikom načiniti; a pesnička duša Njeguševa nije mogla ni poželeti boljega učitelja.

Vladika je zadržao bio Simu na Cetinju, da mu uči sinovca Rada, potonjeg vladiku-pesnika, Petra Petrovića II Njeguša. Ali mu se posle nekog vremena ne svide pedagogijski principi Simini, te Rada pošlje u Dalmaciju, a Simu zadrži kao sekretara svoga i dade mu da piše istoriju Crne Gore. U članku Petar Petrović II NJjguš, pesnik srpski, ispričao sam, kako je Sima Rada učio. Sam Sima pričao je o tome ovako: Ja sam se — veli — mislio, kako ću vaspitavati budućega gospodara Crne Gore, pa smislim ovako: ova je junačka zemlja kao Šparta, pa i vladara treba po špartanski vaspitavati. Pa tako je i radio. Po letnjoj žezi hodila bi oba bosa po oštrom, šiljastom kamenju dotle, dok ne bi noge iskrvavili! Ili bi gologlavi na žestokoj pripeci letnjoj ležali i u sunce gledali dotle, dok bi najduže mogli izdržati itd. A stari vladika želeo je, da Rade što nauči; i špartanska metoda Simina učinila mu se nepotrebna. Ali pošto se Rade iz Dalmacije vratio, i po smrti vladičinoj, Sima je, po svoj prilici, i opet svoje učiteljstvo produžio.

U Crnoj Gori Sima nije bio prestao pevati. Tamo je napisao tragediju Miloš Obilić, koja je odmah na engleski prevedena i Diku crnogorsku; a kupio je i narodne pesme crnogorske i hercegovačke. Sve ovo, i pesnički život njegov, i pesničke lekcije njegove, i pesničko, čisto, oduševljeno srce njegovo rasplamteše u srcu Njeguševu onu božansku iskru, koja bi se bez Sime možda ugasila pod vladičanskom mitrom.


SLAVA SERBIJANKE OTVORILA PUTEVE

Oko 1832. godine dođe u Srbiju. Posle dvanaestogodišnjeg putovanja vrati se opet u svoju pravu otazbinu, za koju se borio, o kojoj je najviše mislio i pevao, u kojoj je i umreti želeo. Ako mu je 1827 godine i smetalo što doći u zemlju njegove ilijade, sad nije više. Slava Serbijanke, koja se za to vreme pronela, otvorila mu je puta. Kao da je sad opet stao u službu kod brata kn. Miloševa, Jovana; jer je po poslu njegovu, a u svađi između njega i vladike užičkog Nikifora, odlazio između 1832. i 1834. god. dva put u Crnu Goru, kuda beše utekao vladika Nikifor.

1834. godine naredi mu knez Miloš, da skupi građu i da napiše istoriju Srbije od 1804. do 1815. godine. Odredi mu 300 talira plate za sve vreme dokle taj posao radi i bude izdao pismeni nalog svima vlastima u Srbiji, da mu dokle građu uzaskuplja u svemu na ruci budu. Ami Bue veli o tome, kao da je Simi došlo bilo u glavu, da Serbijanku u prozi napiše. Uredivši građu i i napisavši istoriju, krene se po drugi put u nemačku, da je štampa. Koliko se sada — drugi put — bavio u Lipisci i Nemačkoj i kad je tamo otišao, ne zna se; ali je za sve vreme dobijao iz Srbije stalnu pomoć kao platu. Tada je štampao Istoriju Serbije od 1813—1815, pesmu Trojesestarstvo, tragediju Obilić i drugo, popunjeno izdanje Pevanije cenogorske i hercegovačke. O Istoriji Srbije priča A. Bue zanimljivu istoriju. On veli, da je Sima bio napisao Serbijanku u prozi i da ga je knez Miloš pismom bio ohrabrio, da piše po pravdi i nikome po hataru. Kad je pak prva knjiga bila gotova, Sima naštampa pred njom to pismo kneza Miloša a u knjizi je gledao da pokaže, da su Srbi što imaju stekli samo sami svojim junaštvom, ne zahvaljujući ni Rusiji ni Austriji. Knezu Milošu se činilo, da ga takav istorijski spis, pred kojim stoji kao sankcija pismo njegovo, kompromituje, te se učini ljut i Simi kao oduzme penziju, a štampane egzemplare konfiskuje. Ovo pričanje A. Buea, koje mi se nije moglo ni od kuda više potvrditi niti bolje objasniti, Bog zna da li će i koliko biti istinito i po svoj će prilici biti tamna genealogija Istorije Srbije od 1813—1815. J. Ignjatović pominje, da je Sima 1838. godine u Budimu, posle svršenoga posla u Nemačkoj, neku muku mučio zbog svoje penzije.

Sima je katkad — priča Ignjatović — po tri četiri dana neprestano radio, a katkad opet više dana nije ni pera zamočio. Katkad je sve društva tražio, a katkad je rado u samoći bio, premda je mogao raditi, pa ma kakva vika bila u sobi, samo da ga niko ne zapitkuje. Sedeći slabo je radio, nego je ponajviše hodao po sobi gore dole, i to bržim korakom; pa kad mu kakva dobra misao padne na pamet, a on je brzo stavi na papir. Tako je katkad po celi dan radio, a jedan drugom ni reči da progovorimo. Po malo je radio, katkad po jedan list na dan, i dosta je popravljao.

Glad je neobično mogao trpeti. Dva dana ništa ne jesti, to kod njega nije bila retkost. On je bez ikakve nevolje gladovao, kad god je što važnije pisao. Kad bi ga upitali za što to čini, odgovorio bi: da mu onda lepše, bolje misli dolaze. U svojoj prostodušnosti pričao je, da mu se posle osmodnevnog gladovanja pri pisanju "Miloša Obilića" čisto kao nebo otvorilo, kao ono negdašnjim hrišćanskim isposnicima, te je video oko sebe sve lepše i drukčije.

Sa svojom najbližom okolinom genije se teško može pogoditi; od kojih je dalje, oni ga ljube i slave. Njegovo je vladanje među ljudima neobično, kao što su neobične i misli njegove; a svet voli čistu, uglađenu, nakićenu običnost. Za to su Simu mnogi, koji mu blizu bejahu, "držali za čoveka lakoumna, nepostojana, nesposobna za određenu kakvu radnju".

Za to je i umro kao sekretar, "popečiteljstva prosvještenija" — u 56-oj svojoj godini — ; dok su u ono vreme u Srbiji toliki drugi, godinama mlađi, "zapremali veća zvanja, a sa znanjem i naukom, koja jedva dopire izvan potpisivanja imena". Ali je istina i mučno naći posla onoj sili, što se zove pesnik, u hladnoj, tihoj, pravilnoj mahini državnoj. Ni ljudi od nauke ne prolaze tu najbolje; pesnici nikako. Sima je to i sam osećao. Po kazivanju jednoga suvremenika tražio je jedno vreme od ruskog dvora penziju, onaku kaku je imao Vuk Karadzić, pa da se oda samo literarnom radu; ali je nije dobio. Mlogo mu je bolje od državne službe godilo ono stanje, kad je od kneza Miloša dobijao skromnu penziju i u Lipisci živeo i radio. Od 1839. godine, od kako se stalno namestio u državnoj službi, vrlo je malo i radio, i to malo ištetila je služba državna. Pesme: "Odusovjet Đorđu Grozdanoviću" i "Otpjev na prevratni strmoglav prebolesnog Ivana Sokolovića itd." — diskordi su Simine pojezije i Simina srca, tamne pege ovoga pesničkoga sunca. Ispevao ih je 1842. godine protivu kneza Miloša i njegove porodice, po nagovoru, možda po zapovesti. Kako mu drago - u partajskoj borbi, a u državnoj službi, stradao je pesnik i poslednjim svojim pevanijama prve potamnio. I ako je Sima bio jake muške naravi, ipak je bio vrlo osetljiv, plah, pa i povodljiv i nestalan — što je često karakterna crta ličnih junaka i pesnika, ljudi od srca.

Veliki pesnici, i u opšte svi genijalni ljudi, bez velikog obrazovanja pevaju svi ove stihove Jovanovićeve:

Za što, Bože, dade smrtnom čustva,
Kad ne dade više mu mogućstva?

Želje su u njih jače od misli, misli jače od dela. U pesmi su te misli vazda lepe, ali u praktičnom životu, pri izvršivanju, često vrlo smešne.



NAREDBA KNJAZA MILOŠA

Bio je — veli — jedno doba vrlo brižan i zamišljen. Ignjatović se seća, da je to bilo zbog plate, koju je odavna iz Srbije očekivao. Kad bi ga — veli upitao, šta mu je, odgovorio bi mi: "Hajluk, Jašo, hajluk! Hajluk mi ne šalju". — Sam pak Sima pričao o svojoj Istoriji Srbije ovo: "Poprije tri godine, kad no su Serbi timočku krajinu i druge okolne predjele, Serbiji svagda prinadležavaše, od Turcije povratiti doiztrudili, te sprijediniti doživjeli, pozove knjaz Miloš pismom svojim iz Njegotina ove iste istorije spisatelja u Kragujevac, i tu mu naloži osobiti te iznenadni posao, a to je ovaj: "Da istoriju Serbije napiše". On mu blagodarivši na takome osobitu dovjeriju i nalogu, izvinjavao se, da niti će moći ni umjeti on to, a knjaz mu pridoda: "Kako možeš i umiješ, i što te i kako te Bog uči, tako je i napiši. Jer ako se danas ona za našega života i vremena nenapiše, i to nekim svremenikom i očevidcem i sotruditeljem Serbinom, a ono ti nam je pogotovu poslije nejma kako valja ni od koga drugoga, već da inorodci a i dušmani naši koješta napleću i donagataju, što se ne bi čojeku ni u snu snilo ni uobrazilo, kako što su o našim starima, kojijeh sama dobra jedva su malo ili nimalo spomenuli". — A kada mu još navjesti spisatelj, da i on pisati nejma šta drugo, do novoga serbskoga vremena proisšestvija, i da on kako svremenstva svojega opisivatelj drugačije nikako jednoga slova napisati nemože, ako neće sovjestnu istinu, jer mu se oprostiti neće ni u Boga, kako ni u ljudi; tadaj mu knjaz isti ovako prosto — iskreno i odgovori, a i svesrdno prikriči: Razumijem te šta mi zaušćaš reći; ali ti ja velim ovo, a ovda za vazda: "Nikoga se za svoje ne boj i neustručavaj; svak sebe gleda, pa i Serbin sebe, niti čij hatar u tome pazi. Nego ćeš i o meni samome bez ikakva pristranjavanja ili lickanja napisati dobro i zlo, pametno i bezumno, kako i sve sretno i nesretno, gde ti god što na redu pričanja udesi se i pristane, pa tako i za svakoga drugoga; jera smo i mi Serbi ljudi, kako i svi ostali, pa i mučimo se za svoje dobro i ljuckije življenje kako i za to bolje stanje našijeh potomaka i našeg otečestva i zemlje. Za što li nebismo i mi postanuli u napredak što bolji i sretniji? Što li će nam kojeko drugi prišivati svakojake zakrpe i različne nam nenaše stvari nametati, to je bolje i najbolje, da sami sebe uprav i po čistoj istini opišemo, a fala Bogu jedinome! te se to barem danas kako valja može, kad ono već imade serbisntvo pođekojega književnika svojeg; i ja to evo zahtijevam od istoga tebe, koji si dosta i sam služio i radio, više i viđao i čujao i sve gotovo naroda ovoga mučenje i trudenje pred očima imaš i u pameti, pa kako ,'no te sami Bog uči, a ti sve onako, jera ćeš i samome Bogu ozbiljski odgovarati, kojeno je i grešnije i strašnije od svakoga ljudskoga i žapa i suda".


ŽENIDBA I SMRT

1838 godine vraćao se Sima u najmiliji mu kraj srpski — Srbiju, da tamo kraj svoga života provede. U Budimu se zaustavi. Još ranije beše se tu upoznao s devojkom Marijom Popovićevom. Sima čuje, da ona Sebijanku vrlo dobro razume i tumači; i kad se o tom uveri, zavoli je i zaprosi, a ona pristane. Za to, što je Serbijanku umela tumačiti onako kao što je on mislio, pozove je "Punktatorka" i tako je uvek zvao. Ona je umrla pre dve godine u Beogradu kao učiteljka osnovne škole.

Sima se zaustavio tada u Budimu radi ženidbe i zadržao se tu radi toga, i očekujući novce iz Srbije, do 1839. U to doba je njegovo ime već bilo čuveno i slavno. U Budimu su ga svuda s poštovanjem primali i dočekivali. Novinari, književnici, omladina — svi su ga uvažavali. Mnogi su mu ode pevali, a neki su pokušavali i da ga imituju.

Od 1839 godine živeo je u Srbiji u službi državnoj. Umro je u Beogradu 30 decembra 1847 kao sekretar "popečiteljstva prosveštenija". Kosti njegove počivaju u tišini kod Markove crkve u Paliluli.





U Budimu se Sima Milutinović
oženio Marijom Popović

Piše: Svetislav Vujović | Nasleđe
Sačuvana
Angelina
Administrator
*****
Van mreže Van mreže

Poruke: 6361



« Odgovor #11 poslato: Decembar 26, 2010, 11:37:04 pm »

**
ZANIMLJIVOSTI O SIMI MILUTINOVIĆU


MARIJA POPOVIĆ MILUTINOVIĆ-PUNKTATORKA 1810—1875
(Budim, 1810 — Beograd, 1875)

Marija Milutinović-Punktatorka rođena je 1810. godine u Budimu u porodici Popović. Školovala se u Budimu.  Ljubav prema književnosti ju je i spojila sa Simom Milutinovićem Sarajlijom sa kojim se venčala 4. maja 1838. godine. Udaju je objašnjavala ovako: "Meni je dosadilo od tuđe čudi zavisiti-a tuđ posao kao udata neću u ruke uzimati, samo Bože sačuvaj čuda koji se predvideti ne da".[1] Godine 1840, 22. novembra, dobili su sina Dragutina.

Posle muževljeve smrti, 30. decembra 1847,  Marija Milutinović je svog sina i sebe izdržavala od penzije kneževsko-srpske vlade, koja je iznosila do dvesta forinti.

Koliko je bila ispred svog vremena možemo videti i u dnevniku Anke ObrenoviJavor, rečima: "S Bogom za navek, dična 'punktatorko'.  Neka ti zemlja bude lakša neg što ti je život bio".[4] O njenoj smrti svedoči i telegram koji je poslat iz advoktske kancelarije iz Pančeva od strane Svet. Kasopinovića njenom sinu Dragutinu.

Marija Milutinović je počela da se bavi učiteljskim pozivom od 1847. godine. Vodila je privatnu osnovnu školu u Beogradu u koju su mnoge ugledne porodice slale svoje ćerke. Zna se da je 1849. godine radila kao učiteljica državne škole u Beogradu kod Velike (Saborne) crkve i da je 1852. dobila je zvanje "starija učiteljka" u toj istoj školi, kao i da je te godine imala 15 učenika najstarijeg razreda.

Marija se  bavila i advokatskom praksom, ali, kako je zastupala samo siromašne i nije im naplaćivala, nije zarađivala. O ovome svedeoči i Jakob Ignjatović: "Simina supruga žena je velikog dara. Još za života Siminog zanimala se se advokatorskom praktikom, branila je parnice mnoge i to s uspehom. Zakonik zna u prste, u poslu svom je tačna, stil joj je u pisanju živ, pun predstavljujuće sile".[2]

Vuk Stefanović Karadžić je prema Mariji Milutinović gajio  osobitu pažnju i poštovanje, kad god bi na svojim čestim putovanjima boravio u Budimu, uvek bi se poduže zadržao gde bi tražio njeno društvo. Kako se u Vukovim pismima pominje bila je veoma obrazovana devojka, a u tim pismina Vuk je oslovljava sa: "Lepa Maca iz Budima". Očuvala je poeziju Luke Milovanovića Georgijevića jer je sakupljene Lukine pesme predala Vuku, koji ih je objavio.

Učena mladež u Pešti se okupljala oko ove "vanredne" Srpkinje kako bi sticali znanja i vodili razgovor oko novih književnih pojava. U krugu ove učene mladeži bili su i Đorđe Dimitrijević (Rabadžija), Lazar Lazarević, Jovana Raić, Aleksandar Budimirović, Avram Branković i Dimitrije Neofitović. U tom periodu književni krugovima i celokupno obrazovano društvo bili je zaokupljeno pesmom Sime Milutonovića Sarajlije — "Srbijanka". I u ovom krugu oko Marije ona je najviše čitana i tumačena. Marija je izvršila modifikovanje Srbijanke, jer je uz mnoge stihove pribeležila neke znake — punkte, čime je doprinela da je čitaoci razumeju na pravi način. Sima se javno divio Marijinoj modifikaciji, tako da su se i upoznali 1836. godine kada ju je i nazvao "Punktatorka". Od ovog perioda je poznata pod ovim nadimkom koji je i sama koristila prilikom potpisivanja.

Marija je dobro poznavala nemački jeziki. Godine 1837. prevodila je na Simin zahtev  istorijsku zbirku na nemački jezik, koje joj je on  slao iz Lajpciga. Kako se može videti iz pisma od 16. marta 1837. ona Simi objašnjava da ne voli da se bavi spisateljskim poslom, ali će to učiniti za njegovu ljubav. Molila je u ovom pismu i da joj pošalje srpsko-nemačku gramatiku od Grima.[3]



[1] ASANU, fond pisama
[2] Javor: list za zabavu i nauku, 1862—1863; 1874—1893, Novi Sad, str.350.
[3] Jakov Ignjatović, Memoari, Novi Sad: Matica srpska, 1966.
[4] ASANU: A. Jefrema Obrenović, "Dnevnik", 14147

Izvori:

ASANU, fond pisama
ASANU, 14 161/238
Arhiv SANU :  A.Jefrema Obrenović, "Dnevnik", 14147
Stojaković, Savić, Majkić (2011): Gordana Stojaković, Senka Savić, Mirjana Majkić: Znamenite žene Novog Sada 1, Novi Sad, Futura publikacije.
Ignjatović (1966): Jakov Ignjatović, Memoari, Novi Sad: Matica srpska.
Javor: List za zabavu i nauku, 1862—1863 ; 1874—1893, Novi Sad


Autorku uredila Nena A. Vasojević | Knjiženstvo


*

SIMA MILUTINOVIĆ SARAJLIJA — NAJPISMENIJI UČESNIK BOJA NA DUBLJU

...Najpismeniji učesnik boja na Dublju bio je Sima Milutinović Sarajlija, vitez i pesnik, čovek uzvišenog duha i razbarušene prirode. Rođen je 1791. godine u Sarajevu odakle je sa roditeljima prešao u Zemun gde je započeo svoje obrazovanje. Školovanje je kasnije nastavio u karlovačkoj gimnaziji gde je upoznao i pobratimio se sa Simom A. Nenadovićem. Zbog lošeg vladanja izbačen je iz gimnazije, posle čega je obrazovanje nastavio u Segedinu. U Srbiju je stigao 1809. godine. Najpre je radio kao pisar u Sovjetu ali se pred kraj Karađorđevog ustanka aktivno uključio u borbu kao član golih sinova Zeke Buljubaše. Period između ustanaka proveo je u Srbiji kao pisar kod nekih vladika. Čim je izbio novi ustanak, pesnik od prvog dana kubura po Mačvi i buni Mačvane. Ne štedeci se ni u dubljanskom boju, Sima Milutinović se, kako naš narod kaže, prosuo, okilavio, pa je do kraja života morao da nosi utege od jelenje kože, koje su ga uvek podsećale na pogibiju Ibrahim-pašine vojske u Mašića livadi. Pošto je Miloš pomirio Srbe sa Turcima, pesnik je krenuo u Besarabiju da traži roditelje gde je Srba bilo još od srpskih seoba pod crnobarskim Isakovićima. Na tom putu ispevao je čuvene vidinske stihove krštene kao "Trojesestrinstvo". Roditelje je pronašao u Kišnjevu ali radi štampanja stihova ubrzo odlazi u Nemačku gde se sreće sa Geteom i Gerhardom. Posle deset godina izbivanja iz srpskih zemalja, odazvavši se pozivu vladike Petra I Petrovića da se prihvati obaveza narodnog sekretara i učitelja mladog Rada Tomovog, osvanuo je jednog jutra na Cetinju. Poslednji period života Sima je proveo u Miloševoj Srbiji pišući prozu i poeziju kao i istoriju srpskih ustanaka.

Branislav Stanković
MAČVA U DRUGOM SRPSKOM USTANKU
Beograd, 2002.

[postavljeno 06.08.2008]
Sačuvana
Angelina
Administrator
*****
Van mreže Van mreže

Poruke: 6361



« Odgovor #12 poslato: Decembar 27, 2010, 02:45:19 am »

*

ISTORIJA CRNE GORE SIME MILUTINOVIĆA SARAJLIJE


"Prosuti Sima" bio je, po Matijinim riječima, "pisar, pesnik, hajduk, čuvar bostana, penzioner, student, zemljoradnik, političar, prevodilac, poklisar, sekretar naroda crnogorskoga", učitelj Rada Tomova a bio je i istoriograf. Taj "siroti pjevun" bio je "ne odnekud već odasvud" a zavičaj mu nije bila "jedna nahija"1.

Mnogo putujući i često mijenjajući zanimanja, Sima se, poslije dvogodišnjih studija u Lajpcigu (gdje je 1826. godine objavio "Serbijanku" i zainteresovao za skupljanje narodnih pjesama), uputio u poetsku Crnu Goru. Istoričari su utvrdili dosta detalja iz tog njegovog stranstvovanja i dokučili dobar dio motiva kojima se rukovodio da putuje na Cetinje.

U ljeto 1827. godine 36-godišnji neženja Sima stigao je iz Lajpciga u Trst, gdje se zadržao mjesec dana. U Zadar je doplovio 25. avgusta i dobio vezu za Kotor, gdje je stigao 12. septembra 1827. godine Sjutradan ga je saslušavao okružni kapetan Josip Pajtoni sa svojim činovnicima Sima je na saslušanju izjavio da je cilj njegovog putovanja u Crnu Goru da tamo sakupi jednu zbirku narodnih pjesama i objavi je u Beču ili u Njemačkoj. Rekao je da, osim toga, namjerava, ako mu dozvoli Vladika, da pregleda arhiv Mitropolije i Cetinjski ljetopis i napiše istoriju Crne Gore2.

U Kotoru Milutinović je odsio u gostionici Anđelke Visković. Kako na Cetinju nije bilo koga poznavao, obratio se mitropolitu Petru I i priložio preporuku ruskog vicekonzula u Dubrovniku Jeremije Gagića. Ostarjeli Vladika odgovorio je Simi da ga ne može primiti na Cetinju ako mu austrijske vlasti ne viziraju pasoš, ako mu, dakle, ne dopuste da otputuje u Crnu Goru.

Od 12. do 30. septembra 1827. godine Sima je boravio u Kotoru, uporno tražeći od okružnog kapetana dozvolu za odlazak u Crnu Goru. Neki istraživači navode da je tih 17 dana Siminog boravka u Kotoru bilo besplodno i da je tamo živio "sasvim usamljeno". Nikola Banašević, na osnovu "primječanija" uz prvo izdanje "Pjevanije crnogorske i hercegovačke" piše da je Sima već u Kotoru počeo prikupljati narodne pjesme i da je prije odlaska u Crnu Goru zabilježio 18 pjesama. Pretpostavlja se daje u Kotoru nastavio pisanje tragedije "Obilić"3.

Kako nije uspio da dobije vizu, Milutinović je 30. septembra pobjegao iz Kotora preko Špiljara i Mirca u Crnu Goru. Zbog guste magle tumarao je "osam dana bez ikaka jela" po "pustoj planini. ne znajući na koju bi stranu imao okrenuti da dođe na Cetinje"4. Njega je vidjelo jedno crnogorsko čobanče i o tome obavijestilo nekog starca, pa su ga njih dvojica doveli 7. oktobra na "uru noći" u manastir na Cetinje, veoma iscrpljenog. Mitropolit je pisao Gagiću da je Sima "s pervoga mojega pogleda uljega u moje serdce... Kamo sreće, da sam ovakvoga Serba čelovjeka kod sebe imao, dokle me ne bješe bolest i starost oborila. Ja ne znam bi li se ikakav drugi Serbin soglasio živjeti u Cernoj Gori, kako što je naš ljubazni Milutinović soglasan"5. Kasnije će se taj prvi Mitropolitov utisak o Simi nešto izmijeniti.

Austrijska gubernijalna vlada za Dalmaciju nije insistirala kod Mitropolita da joj se izruči Milutinović, ali je, ipak, naredila okružnom kapetanu u Kotoru da njegove stvari i pasoš brižno pazi i da ga, ako se pojavi na austrijskoj teritoriji, odmah uhapsi6.

Već 19. oktobra u Kotoru se znalo da Milutinović obavlja posao sekretara crnogorskog mitropolita i skuplja narodne pjesme. Tako je Milutinović započeo posao kojeg je sam odabrao i njemu se, po svom načinu, odao u Crnoj Gori sve do 29. marta 1831. godine, kada ju je, službeno napustio7.

Teško je precizno utvrditi čime se sve Sima bavio na Cetinju. To je zato što je on bio teško uhvatljiv, što je "kao pisar i počeo i završio", što je bio "najpametniji i najzbunjeniji čovek kome je ime ikada zabeleženo u srpskoj književnosti", što je imao "tapiju na ludotvornu vodu" a bila mu je "mahnitost omiljena"8.

Na Cetinju se Sima bavio ponajviše bavio sakupljanjem narodnih pjesama, bio učitelj Radu Tomovu, obavljao zvaničnu dužnost mitropolitovog sekretara, pomalo bio političar i diplomata, ponekad i neka vrsta sudije, učio Rada Tomova kaligrafiji a bio je i istoriograf skromnih mogućnosti.

Kao što ga je bilo teško na jednom mjestu duže zadržati, tako je Sima mijenjao poslove, uvijek tražeći da se što više iskaže. Znajući za to, Jeremija Gagić je Simi, odmah po dolasku na Cetinje, savjetovao da ne "skita", da ostane kod Vladike i preporučio "odmah po Božiću ženite se Crnogorkom, koja će Vas soveršeno srećnim učiniti"9.

Što se, pak, tiče Simine funkcije sekretara istoričari se u tome ne slažu u potpunosti. Neki navode da Sima u vrijeme Petra I nije bio sekretar Narodne kancelarije (ili "narodni sekretar") već isključivo lični sekretar mitropolita. To tvrdi i sam Sima u "Predisloviju" Istorije Crne Gore. Funkcija "narodnog sekretara" bila je "mnogo teža, a to će valjda biti i razlog što je Sima nije primio. A kao sekretar Vladičin nije se poslom preumorio" jer je svoju prepisku, uglavnom vodio sam Vladika. Uz to, do sredine 1828. god, neka Vladičina pisma pisao je "narodni sekretar" Jakov Stefanović, pa je i to olakšavalo Simin posao Sima je Vladici pisao koncepte pisama, rijetko potpisujući svoju funkciju. Pri tome je Sima onako "mahnit" davao ostarjelom Vladici na potpis i ponešto što je mitropolita moglo naljutiti. To se naročito očitavalo u vrijeme rusko-turskog rata 1828. godine sa Mitropolitovim čitavim svežnjem pisama upućenim u Petrograd. Manji nesporazum sa ruskom vladom izglađen je tako što se krivica svalila na Milutinovića. Ni kao mirotvorni sudija među plemenima nije bio najrevnosniji i najpravedniji. A sekretarstvo u vrijeme Petra I bilo mu je najuzgredniji posao10.

Sima je i svog učenika-Rada Tomova angažovao da piše koncepte pisama ostarjelom Vladici. Tako je Rade Tomov pisao koncept pisama Petra I okružnom kotorskom načelniku Josipu Pajtoniju od 2. decembra 1828. godine Taj koncept Vladika je znatno ispravio i ukazao na jezičke greške. Jedan od boljih njegošologa, Jevto Milović, komentarišući taj koncept, konstatuje da su Rada Tomova veoma slabo učili i da "Nema sumnje, više je vrijedio Njegošu rad u kancelariji Petra I od 1827. do 1831. nego sve ono što je naučio od svojih učitelja na Cetinju i na Topli".11

Dobro je poznato da je Sima "popravljao", ustvari kvario, stihove mladog Njegoša a i narodnih pjesama,12 upravo radio ono što Vuk naziva "krpežom". Kao sekretar, Sima je imao dosta posla tek poslije smrti Petra I (30. oktobra 1830), kada će, uz neiskusnog arhimandrita Petra, upravljati kancelarijom i voditi prepisku, potpisujući se kao "naroda crnogorskog kancelar", iako te prepiske nije bilo mnogo (za 1830 godinu svega 9 Vladičinih pisama)13.

Kada je i kako Sima počeo da radi na Istoriji Crne Gore — teško je utvrditi. Izgleda da mu je i to bio uzgredan posao i da je na njemu radio bez sistema - s vremena na vrijeme. Postoji i jedan nedokazan dodatak — da je ostarjeli mitropolit Petar I bio nezadovoljan Siminim radom kao učitelja Rada Tomova i da mu je zato preporučio da se više angažuje na proučavanju ono malo dokumenata što se nalazilo u Manastiru i pisanju Istorije Crne Gore14.

Iz "Predoslovija k čitatelju" (pisanog u Beogradu 14/26. oktobra 1835. godine) i "Primječanija" na kraju knjige (str. 120), vidi se daje Sima "sastavio" istoriju za vrijeme trogodišnjeg boravka na Cetinju i završio je uoči smrti mitropolita Petra II na Lučin-dan 30 oktobra 1830. godine.

Zna se daje Sima dolazio u Crnu Goru i 1832. i 1833 godine, ali drugim poslom15 a iz njegovog "Primječanija" se vidi da se više nije bavio Istorijom Crne Gore. Tek kada je u "Grlici" 1835. godine objavio "Kratka istorija Crne Gore" vladike Petra I, Sima ju je obilato iskoristio16. Time se i postavlja pitanje kada je Sima stvarno završio svoj tekst a i krupnije pitanje- ko je pisao "Kratku istoriju Crne Gore" Petra I i koliko je ona Vladičina a koliko Simina. To tim prije što se i sam Sima poziva na Vladiku "kako velikoga blagodjetelja, tako i revnivoga spomoćnika i rukovodca za Crnegore Istoriju17. Što se "Istorija" nije ranije pojavila, Sima je objasnio time što je u štampariji "navala i naloga osobita bila" i što se pisac, zbog drugih poslova, nije mogao o tome postarati18.

Sima je "Predisloviju" objasnio kako je nastala njegova Istorija i na osnovu čega ju je napisao. "Ona je iz ustnoga pričanja nekijeh starijih Crnogoracah, a osobito gorepomenutoga Bogougodnog" pokojnika samo vjerno primljena, i na papir svedena... Koliko je u njoj ozbiljnosti, i gole istine, to neka izvoli zamjetiti i opredjeliti osobitij slavenskij i serbskij historik; a ovo se ovde predstavlja ovako zajedino zato, što se namjerenje predizabralo saslušati i po zavjetu vjerno spisati samoizustno pričanje; nit je ciglovita vrsta povjesti ove spisateljem igdje napisana nađena bila, sjem gramatah kako što su i nekolike popjevke iz narodnoga pametovanja uzete, i na svoja mjesta za svjedodžbu i miljanje historije stavljene. Spisatelj ove knjige nije tražio nikakve rukopise starije, predizvješćen bivši, da su morali propanuti, ako su i bili koji..." Sima je dakle, prepisivao gramate koje su kao dragocjenost čuvane u Manastiru a ono što mu je Vladika kazivao prekinuto je njegovom smrću. Sima je, ipak, pisao da "Pri svemu tome opet se ovo i ovoliko opisanije crnogorske historije smatrati može kako jedno cijelo drevnosti a prostotom izloženje, i zato njega blagonamjerna nepropušća štampom u svijet i odaslati". Sam "spisatelj" je odao priznanje Petru I za pisanje Istorije ovako: "Ovoliko sam dakle od iskona primio i spisao, i radujem se da sam uspjeo to od zaborava spasti, i za sovremenike i potomstvo dočuvati i na štampu izložiti, što bi se s pokojnijem gotovo sve ovo i ukopalo, a tome barem Srbin rad bio nebi nikoi"19.

I tako se krajem 1835. godine pojavi "Istorija Cerne Gore od iskona do novijega vremena. Spisana Simeonom Milutinovićem Sarajlijom. U Beogradu. U Knjaževsko-srbskoj knjigopečatnji. 1835, 4, VŠ + 122".

Tu je Istoriju "dobavio" i Petar II Petrović. Iako je gajio veliko poštovanje i zahvalnost prema svom učitelju, Njegoš je Siminu Istoriju strogo, ali sasvim tačno, ocijenio. U pismu Vuku Karadžiću od 2. septembra 1836. godine on iznosi da "ono i nije istorija, no samo prepis gramata, a viđećete kad je dobavite i stanete čitati što vrijedi i da istorija ne može se nazvati"20.

I sa aspekta moderne istorijske nauke ta Njegoševa ocjena se s razlogom prihvata. Ona se može samo i ponečemu objasniti stanjem ondašnje srpske istoriografije i Siminom neharnošću. Sima se zaista nije imao na koga u srpskoj istorijskoj nauci ugledati, ali je mogao biti revnosniji u korišćenju ono malo dokumenata što se nalazilo na Cetinju. On je navodio da je koristio jedino Istoriju Mavra Orbinija i dokumente iz Cetinja. Kada je navodio dio čuvenog pisma vladike Danila bratu Radu od 27. II 1713. godine u kome stoji i "Ja sam Moskov, Moskov, Moskov" napomenuo je "no mi je žao, što to pismo naći ne mogu, da ga soopštim ovdi među ostalijema stvar'ma", a sam ga je, kao autograf, objavio između strane 44. i 45. svoje Istorije. Možda ga je kasnije našao, a možda i zaboravio što je ranije napisao.

Simina Istorija je, zaista, uglavnom prepis gramata koje su čuvene na Cetinju. Ono malo drugog teksta ima samo bibliografsku vrijednost. On je htio da gramatama dokaže međunarodni položaj Crne Gore pa iako u tome nije imao sistema, bar je, kao dobar pisar, tačno ih prepisao, jer se nije usuđivao, kako mu je bila navika, da ih "popravlja".

Kad se uporedi Simina Istorija sa Kratkom istorijom Petra I odmah je očito da je Sima iskoristio Petra I i da ima identičnih rečenica u objema. To se osobito odnosi na stariji period crnogorske prošlosti. Mora se, pri tome, konstatovati da su obojica taj period slabo poznavali.

Sima je u svojoj Istoriji objavio nekoliko narodnih pjesama za koje je utvrđeno da su mitropolita Petra I. (pjesma bez naslova, koja je kod Petra I naslovljena kao "Miloradović"...— str. 50—54; pjesma o napadu Turaka na Crnu Goru 1756. godine, koja je kod Petra I naslovljena kao "Stan polako, Rogoje! Mnogo ti je oboje"-str. 85-90; pjesma o Šćepanu Malom (str. 96—100) koja je pod istim naslovom i kod Petra I). Sima je, kako veli, sam bilježio narodne pjesme, ne ukazujući od koga ih je čuo. Tako on, uz pjesmu o napadu Serašćer-paše na Crnu Goru 1712. godine (nije ona koja se smatra pjesmom Petar I) uz stih "Pak je mnogo knjigah popisajo" u napomeni navodi: "To je čisto po izgovoru pjevca" (str. 59).

Sima piše svoju Istoriju od boja na Kosovu i Balšića, često griješeći a zatim navodi povelju Ivana Crnojevića Cetinjskom manastiru, hrisovulj o granicama Ivanove države i pjesmu o Ivanbegu i njegovim sinovima. Uz nešto svog teksta o Crnoj Gori pod upravom vladika iz raznih plemena ("koji su svi bili od serbskoga roda i jezika"— str. 24—29), Sima je saopštio brojne gramate ruskih imperatora, počev od čuvene gramate Petra I od 3. Š 1711. godine do gramate Katarine II od 17. IV 1788. godine. On je to radio, kako kaže "za više objašnjenje same istorije" (str. 115.)

Tako, Simina istorija je od interesa kao jedan od prvih pokušaja da se napiše istorija Crne Gore, koju je on bezgranično cijenio i volio. Neki kasniji istoričari koristili su Siminu istoriju, uglavnom zbog objavljenih gramata. On sam, izgleda, i nije mogao bolje, iako je njegova Istorija Srbije ocijenjena kao vjerodostojna. I u Istoriji Sima se "rvao sa jezikom" a sam je, drugim povodom, rekao "Niko se od mene nije nadao ni ovoliko"21.

"Nemirni" Sima nije ni u političkom životu u Crnoj Gori imao mnogo sreće. Umiješao se on i u pitanje ukidanja guvernadurstva u Crnoj Gori i zamjerio se arhimandritu Petru. Kako je Njegoš 19. januara 1831. godine pisao Jeremiji Gagiću "naš Milutinović uzeo je nečesovu slobodu otka se prestavio mitropolit, koja bi mu slomila vrat da se ne gleda na njegovo inostranstvo"... i pošao uoči Nikoljdana u Stanjeviće i "nije ktio doć kad sam ja za njega šilja, nego kad je njemu drago bilo, pa po svemu tomu ja sam ga primio ka da nije ništa prestupio.. a on ne stade nego dva dana i pođe bez pitanja nekuđ put Boke Kotorske... Ema neka lomi vrat kuđ mu drago"22.

Sima se i tada vratio na Cetinje a svoj prvi, trogodišnji, boravak u Crnoj Gori završio 29. marta 1831. godine.

Po Siminom odlasku sa Cetinja Njegoš je ostao bez "pisara" pa je sam vodio prepisku. Neko vrijeme "bješe došlo jedno momče... a imenom Stefan Vasiča, ali je onomadne pošao k kući svojoj u predragu našu Srbiju"23. Potom je neki dio prepiske obavljao, čak i polupismeni "ađutant" Ivan Popović. On je Jeremiji Gagiću javljao iz Kotora 23. VII 1837. godine"... da javim tko pisar i sekretar kod arhimandrita; nejma nitko, sve su vertoprahi što su dohodili dosad, Simo Milutinović pošao kako vam izvjesno ot njegove manite glave, također sad skoro došao Stefa Vasić, također pošao i jer muka djelo djelat, a hljeb valja zamučat, pa ga jest, a svima vertoprahovima, čini njima daj u Černu Gore sve će učinit kako sami hoću odma".24

Tako, na Cetinju nijesu bili zadovoljni sa Siminim sekretarisanjem. Ipak, prvi Simin boravak na Cetinju ostavio je zapažen trag u srpskoj književnosti.

Ovaj tekst je objavljen u Zborniku radova profesora i saradnika Filozofskog fakulteta, br. 12, Nikšić, 1992, str 143—149.

Znatno više detalja o svim boravcima Sime Milutinovića Sarajlije u Crnoj Gori, pa i o nastanku i štampanju Istorije, izložio je dr Živko Đurković u knjizi Sima Milutinović Sarajlija i Crna Gora, Podgorica 1996. U istoj knjizi nalazi se i tekst mr. Dragice Vujačić, koja je detaljno proučila kako je korišćena Simina Istorija. Ona zastupa i nešto drugačije mišljenje o naučnoj vrijednosti Istorije, od onog koje je ovdje kazano.


Prof. dr Radoman Jovanović

Simeon Milutinović Sarajlija (1791—1847)
Istorija Crne Gore [1835]
Prema štampanom izdanju Svetigore, Cetinje 1997.

Elektronsko izdanje po blagoslovu Mitropolita Crnogorskog-primorskog Amfilohija priredili i objavili 22. maja 2000:
Aleksandar Raković, Zoran Stefanović, Nenad Petrović, Milan Stojić i Marinko Lugonja


Deo teksta preuzet sa: | Projekat Rastko
Sačuvana
Angelina
Administrator
*****
Van mreže Van mreže

Poruke: 6361



« Odgovor #13 poslato: Decembar 27, 2010, 12:24:40 pm »

*

SIMA MILUTINOVIĆ SARAJLIJA U KIŠINJEVU


Sima Milutinović Sarajlija, pesnik, preteča srpskog romantizma, rođen je 1791. godine u Sarajevu. Učestvovao je u ustancima i bunama srpskog naroda za nacionalno oslobođenje. Napisao je "Istoriju Srbije" i "Istoriju Crne Gore". Bio je poetski učitelj i vaspitač mladog Rada Petrovića Njegoša, budućeg crnogorskog vladike Petra II i pisca "Gorskog vijenca".

U istoriji srpske književnosti, kao lirski pesnik, Milutinović je označen kao preteča Branka Radičevića, a inspirisao je i Njegoša na "visoke misaone uzlete i dramatsko prikazivanje istorijskih događaja".

U Kišinjev Sima Milutinović je dospeo 1819. godine tragajući za roditeljima, koji su u ovu varoš izbegli posle propasti Prvog srpskog ustanka. Našao je samo oca, jer mu je majka u međuvremenu umrla.

Za vreme višegodišnjeg Milutinovićevog boravka u Kišinjevu, u glavnom gradu Besarabije živeli su mnogi istaknuti učesnici Prvog srpskog ustanka. Ovde je okončao pisanje svog najznamenitijeg dela "Srbijanke".

"Srbijanka" predstavlja opsežnu pesničku istoriju Prvog srpskog ustanka, u petnaest hiljada stihova srpskih narodnih deseteraca. Spev sadrži niz uspelih pesničkih slika, impresivnih portreta glavnih učesnika u ustanku i dramatičnih prikaza herojskih borbi. U suštini "Srbijanka" je predstavljala prvi veći pokušaj stvaranja u duhu narodne poezije i spada među značajan dela srpske nacionalno-romantičarske poezije.

Čitalačka publika je oduševljeno primila "Srbijanku". Poređena je sa "Ilijadom, pa je nazivana i "Srbijada". Sima Milutinović je za života slavljen i hvaljen kao retko koji srpski pesnik. Tako je srpska omladina iz Budima i Pešte Simu Milutinovića ovenčala na svečanosti na Orlovom brdu "jelovim vencem i pšeničnim klasom".

Na preporuku Srba u Kišinjevu, novčana sredstva za štampanje "Srbijanke" Simi je obezbedio Jovan Riznić, bogati srpski trgovac iz Odese, koji se proslavio kao mecena u kulturi. Obezbedio mu je tri hiljade talira za štampanje i još po sto talira za naredne tri godine, dok se knjiga na završi. Milutinović je ispunio obećanje dato Jovanu Rizniću i "Srbijanka"se 1826. godine pojavila u Lajpcigu.

Sima Milutinović se dopisivao iz Besarabije sa Vukom Karadžićem. Sačuvana su dva njegova pisma upućena Vuku. Prvo je uputio iz Renija, 30. septembra 1819. godine, kada je na putu za Kišinjev, stigao na ovaj grad na Dunavu. U pismu u kojem je veličao stvaralačko delo Vuka Karadžića, posebno je pozdravio Spiridona Filipovića, koji je jedno vreme boravio u Beču, pre nego što će doći u Rusiju. Međutim, u vreme kada je pisao pismo Vuku, arhimandrit Spiridon je, kao starešina manastira Giržavke, živeo nedaleko od Kišinjeva.

Pre nego što će otići iz Besarabije, Sima Milutinović se pismom iz Kišinjeva obratio Vuku Karadžiću i 6. maja 1823. godine.

O radu na izdavanju "Srbijanke" Sima Milutinović je pisao Vuku Karadžiću iz Lajpciga 12. novembra 1825. godine: "Ranije si počeo i mlogo učinio; no dati navršim slutnju tvoju davnašnju, da ću ja nekada Serbiadu sočiniti". U pismu posebno naglašava da mu je "dobru sentenciju izrekao i doktor filozofije Platon Simeonović, Serbin iz Kamenice iznad Varadina rodom, a sad je u Odeskom liceju, prvij najsposobnij profesor". Ističe da ga je i to podstaklo da sve učini da "Srbijanka" izađe pred svet.

U vreme Siminog boravka u Kišinjevu, veliku podršku mu je pružao Stefan Živković.

Stefan Živković je rođen u knežini Ražanjskoj. Kao bogati trgovac, 1804. godine prešao je u Zemun, odakle je srpske ustanike snabdevao municijom, oružjem, hranom i drugim potrebama. Kada su ustanici oslobodili Beograd, vratio se u domovinu. Bio je član srpske deputacije koja je išla u Carigrad, da bi pregovarala sa Portom. Potom je živeo na svom imanju. Pomagao je sirotinju, ali je i Praviteljstvujuščem sovjetu davao pozajmice i po deset hiljada dukata. Bio je zatočen zbog saradnje sa Petrom Dobrnjcem i Milenkom Stojkovićem 1811. godine. Pošto ga je amnestirao vožd Karađorđe, otišao je u Besarabiju, u Kišinjev. Ovde je dolazio u kontakt sa mnogim Srbima koji su se nalazili u Besarabiji. To se može razabrati i iz njegove prepiske sa Vukom Karadžićem. U pismu Vuku 1823. godine Živković govori o Srbima koji su u to vreme živeli u Besarabiji. Naime, Vuk se interesovao za mitropolita Leontija Lambrovića, arhimandrita Spiridona Filipovića, ruskog akademika Atanasija Stojkovića, vojvode: Jakova Nenadovića, Luku Lazarevića, Petra Dobrnjca i "ostale sve Srblje naše". Posebno se interesovao za Simu Milutinovića i njegovog oca Milutina. Na kraju je napisao: "Ako je tu đe Aleksa Karađorđević i njega mi ljubezno pozdravite".

Lik Stefana Živkovića, narodnog dobrotvora, Sima Milutinović je opisao u "Srbijanki".


Dr Ljubivoje CerovićSRBI U MOLDAVIJI | Projekat Rastko
Sačuvana
Angelina
Administrator
*****
Van mreže Van mreže

Poruke: 6361



« Odgovor #14 poslato: Avgust 01, 2012, 09:15:02 pm »

*

KNJIŽEVNOST I POLITIKA

Naziv: Pjevanija crnogorska i hercegovačka
          Sime Milutinovića Sarajlije
Autor: Nenad Ljubinković
Izdavac: Rad-KPZ Srbije, Beograd 2000.



Bogdan A. Popović




Studija Nenada Ljubinkovića razvija se dvama tokovima koji se neprestano ukrštaju i, neretko, sjedinjuju. Zadatak prvog, disciplinarnog toka (proučavanje narodne poezije) ostvaruje se prevrednovanjem i rehabilitacijom sakupljačkog rada Sime Milutinovića Sarajlije (1791—1847). Drugi, širem krugu čitalaca zanimljiviji tok, obelodanjuje istorijske, društvene, kulturne okolnosti koje su neposredno uzrokovale zaborav svekolikog njegovog stvaranja.

Studija o kojoj ide govor najvećma se koncentriše na budimsku (1833) i lajpcišku (1837) Pjevaniju. Na dve Milutinovićeve zbirke narodnih pesama osuđene i, kako autor veli, prokažene bez ozbiljnijeg kritičkog osvrta. Štaviše, Milutinović je krajnje neopravdano svrstan među pisce o kojima su, bezmalo sto godina, informacije sticane preko "bibliografskih beležaka u pregledima, ili pak, istorijama literature", a ne direktno, posredstvom njegovih dela. O tome svedoči iscrpan Ljubinkovićev uvid u kritičku recepciju Sarajlijinog rada koja, u punom značenju termina, to počinje da biva tek od monografije Vladana Nedića Sima Milutinović Sarajlija (1959). I, što je od najvećeg značaja, uporednom analizom dveju Pjevanija, prvih celovitih i štampanih zbirki narodnih pesama iz Crne Gore i Hercegovine, Ljubinković utvrđuje i elaborira ceo niz dokaza njihove nepobitne i mnogostruke vrednosti. Nedvosmislen je, stoga, zaključak da su ove dve zbirke dopuna Vukovom sakupljačkom radu i da, u zajedništvu s njim, sliku stanja epskog pevanja na prostorima srpsko-hrvatskog jezika u drugoj i trećoj deceniji XIX veka čine celovitom.

Kako se, ipak, moglo dogoditi da pesnik speva Srbijanka, kojim se Gete oduševljavao, autor drama Vožd Karađorđe, Dika cernogorska, Tragedija Obilić, pisac Istorije Crne Gore i Istorije Srbije od 1813. do 1815. bude i u svom i u potonjem vremenu do te mere zanemaren?

Sva je prilika da je presudnu ulogu odigrao rivalitet između Vuka i Sarajlije u kome su se ispoljile razlike u jezičkim pitanjima, ali i neuporedivo opasnije i dalekosežnije političke intrige. Ono što je Vuk započeo, sledbenici su dovršili... Razloge osporavanja ovog pisca podjednako valja tražiti u crnogorskom razdoblju njegovog života i rada u kome je stvorio većinu svojih značajnih dela. Ljubinković, naime, tvrdi da je istorijski trenutak umnogome odredio način na koji je Sarajlija sakupljao i u zbirke svrstavao narodne pesme, da su njegove drame podrazumevale političku funkciju, o Istoriji Crne Gore da i ne govorimo. Posredi je, razume se, bila državotvorna funkcija - vreme je to u kome stara Crna Gora (četiri nahije) teži jedinstvu sa brdskim plemenima. Bez obzira na njihovu književnu ili naučnu vrednost, izvan datog istorijsko-političkog događanja, ova je dela nemogućno na pravi način razumeti i tumačiti. Njegoševom dolasku na vladičanski presto sledile su izmenjene političke prilike, staru Crnu Goru je trebalo osnažiti kao nesporno, kohezivno središte vaskolikog crnogorstva. Sarajlijina dela su, tako, postala gotovo kontraproduktivna. Koncept Ogledala srpskog, zbirke epskih pesama koju je Njegoš sastavio, dobrim je delom polemičan u odnosu na Sarajlijine Pjevanije.

Analiza i vrednovanje obimnog korpusa narodnih pesama sakupljenih u vreme "ranog" Vuka čine Ljubinkovićevu studiju izvanrednim doprinosom našoj nauci o usmenom narodnom stvaralaštvu, kulturnoj baštini u celosti. Učinci njegovog osvetljenja jednog egzemplarnog slučaja prožimanja umetničkog (književnog, posebno) i političkog delovanja nesumnjivo su poučni i aktuelni. Sudimo li po crnogorskim temama kojima je bio preokupiran, Sima Milutinović Sarajlija je i te kako živ pisac.


Sačuvana
Angelina
Administrator
*****
Van mreže Van mreže

Poruke: 6361



« Odgovor #15 poslato: Novembar 15, 2015, 08:47:19 pm »

*

SPOMENIK VEĆI OD BRONZE

Sabrana dela Sime Milutinovića Sarajlije, prvi put objavljena 163 godine posle smrti

NA podugačkom "spisku" nezasluženo zaboravljenih Srba, da spisak zaista postoji, neizostavno bi bilo ime Simeona Milutinovića Sarajlije (1791—1847), umnog i obrazovanog čoveka svoga vremena, istoričara, književnika, prevodioca... Da Sarajlija potpuno ne bude prepušten tami zaborava, pobrinulo se Društvo za nauku i stvaralaštvo "Logos" iz Bačke Palanke, malog mesta kraj Novog Sada, objavivši njegova sabrana dela u šest tomova.

Mada su od smrti Sime Milutinovića, savremenika srpskih ustanaka i svedoka rađanja mlade srpske države, Njegoševog učitelja i pesnika koga je uvažavao i veliki Gete, protekle 163 godine, ovo je prvi put da su objavljena njegova sabrana dela. A, ostavio je potomstvu značajno pisano svedočanstvo o istoriji Srbije (1813—1815), istoriju Crne Gore, spev o Milošu Obiliću, knjige trojebratstvo i trojesestarstvo i čuveno pevanije "Srbijanka".

Ovo je veliki poduhvat i za znatno veće izdavačke kuće nego što je bačkopalanački "Logos", na čelu sa glavnim i odgovornim urednikom Nebojšom Kuzmanovićem.

— Sabrana dela Sime Milutinovića nisu objavile ni Kneževina ni Kraljevina Srbija, ni država SHS, ni Kraljevina Jugoslavija, ni SFRJ, ni SR Jugoslavija, pa ni država Srbija. Nama je dopala ta čast i mi smo ponosni što budućim generacijama ostavljamo delo ovog velikog sunarodnika — kaže Kuzmanović.

Mišlju o "oduživanju duga Sarajliji" nosila se prethodnih decenija i Srpska akademija nauka i umetnosti, ali ta ideja nikada nije realizovana. Tek, za objavljivanje Sarajlijinog sabranog dela, uz Kuzmanovića, zaslužni su i neposredni saradnici — Pero Zubac, urednik izdanja, Žarko Dimić, istoričar i priređivač, prof. dr Jovo Radoš, Milovan Vitezović, naš najbolji upućenik u delo Sarajlijino i Miljenka Vitezović, koja je njegov staroslovenski prilagodila savremenom srpskom jeziku.

Milutinovićev životni put trajao je 56 godina, a bio je dinamičan i mukotrpan. Često je, zbog mimoilaženja sa aktuelnim srpskim vladarima, bio prinuđen da napušta Srbiju, ali joj se uvek vraćao. Rođen je u trgovačkoj porodici u Sarajevu. Otac Simeon, poreklom iz užičkog kraja, bežeći od kuge preselio se u Sarajevo, gde se oženio čuvenom lepoticom Anđelijom Srdanović.

Kasnije se porodica preseljavala u više navrata pa je Sima školovanje započeo u Zemunu, a potom je obrazujući se prošao mnoge krajeve od Sremskih Karlovaca i Vidina do Lajpciga, preko Besarabije do Crne Gore.

U Sremske Karlovce trinaestogodišnji Milutinović dospeo je 1804. godine, upisavši se u Prvu srpsku gimnaziju koja je, iako osnovana 1791. već bila na dobrom glasu. Iz vremena đakovanja u Karlovcima koje se poklopilo sa Prvim srpskim ustankom i uspesima Karađorđa, nije sačuvana jedna od prvih Siminih pesama "Spomen karlovačkih godina". Ali, nije dugo trajalo ni Simino školovanje u najstarijoj srpskoj gimnaziji. U drugom semestru treće godine, 1807, izbačen je iz škole jer se zajedno sa Dimitrijem Davidovićem i još nekim đacima zamerio vrhovnom gimnazijskom patronu, mitropolitu Stefanu Stratimiroviću "čitanjem zabranjenih knjiga i pisanjem slobodnih stihova."

Put je Milutinovića dalje vodio u Peštu, pa u Beograd, gde upoznaje Dositeja, a potom i Vuka Stefanovića Karadžića. Zahvaljujući Vukovoj podršci, 1811. godine o Vidovdanu, objavio je svoje prve stihove "Raspjev slavom otečestva ushićena Srpčića".

Docnije je Sarajlija pisao većinom političke i prigodne ustavobraniteljske pesme, dinastičke ode i stihovane brošure prilagođene potrebama toga vremena, koje, istina, nisu imale značajniju književnu vrednost. Sve do tragedije "Obilić", u kojoj je dramatizovao kosovsku tragediju. Prema sudu književnih istoričara, Sarajlija je za složenu dramsku kompoziciju imao manje smisla nego za ep, ali smatraju da je ipak bio najplodniji i najraznovrsniji srpski pisac svoje generacije i, uz Vuka, najbolji poznavalac naše narodne poezije.

Najbolje i najobimnije Sarajlijino delo je epski spev "Serbijanka", iz 1826. godine, u kojem je, po uzoru na Ilijadu, opevao Prvi i Drugi srpski ustanak. Ova četvorodelna knjiga bila je propraćena i pohvalama i pokudama. Pohvale nije štedeo Johan Volfgang Gete, koga je Sima Milutinović po izlasku svog dela posetio u Vajmaru.

— Pregledavši ovo delo, našli smo da je cela stvar vrlo značajna. Želeli bismo da se ovaj spev prevede... — zabeležio je Gete. S druge strane, Vuk, koga je Sarajlija veoma poštovao, mada često nisu bili istomišljenici, prigovorio je da je "objavljenije dobro, samo što je visoko ili, ako smijem reći tavno i išarano ruskim riječima".

Sarajlija, svestan vrednosti svog jezičkog i pesničkog koncepta, odgovorio je Vuku nadmoćnim tonom:

"Za moj pravopis ne staraj se ništa. Ja nijesam, a ni ti, onaj što ugađa svakome u svijetu".

Ne ugađajući preterano nikome, Sarajlija je burno proživeo svoj život i okončao ga u Beogradu, osiromašen i zaboravljen od onih koje je veličao u svojim delima. Jedan od najznačajnijih srpskih književnika izdahnuo je na rukama svoje verne supruge Marije Punktatorke. Njoj je na umoru Sima poručio da pomaže sirotinji, a poslednje reči bile su mu: "Kad bih se ponovo rodio, želeo bih da budem ovo što sam bio".

Sarajlija je sahranjen 1. januara 1848. kod Markove crkve u Beogradu. Njegovo telo spušteno je u grob Joakima Vujića jer porodica nije imala mogućnosti da ga dostojnije sahrani.


VUK
SVOJOM najdražom replikom u TV seriji o Vuku Karadžiću, Milovan Vitezović smatra rečenicu: "Još svog Boga Srb imade mrvu", koju Sima Milutinović Sarajlija izgovara dok, po odobrenju turskog age kod Stambol kapije (današnji Trg Republike), poji vodom Srbe nabijene na kolac.
— Ta Simina rečenica može se primeniti i na sva naša teška potonja vremena — kaže Vitezović.

NJEGOŠ
NA Cetinju se Sarajlija obreo 1827. godine, posle razmirica sa knjazom Milošem, a došao je preko Trsta, Zadra, Herceg Novog i Kotora. U Crnoj Gori prihvatio ga je i za svog ličnog sekretara imenovao ostareli vladika Petar Prvi. Izmirio je, pri tom, sve Milutinovićeve dugove u Lajpcigu.
Ubrzo je Sarajlija počeo da podučava i mladog Njegoša i da sakuplja narodne crnogorske pesme.

MEDAKOVIĆ
KADA je akademik Dejan Medaković svojevremeno čuo da će sabrana dela Sime Milutinovića Sarajlije biti objavljena, rekao je Nebojši Kuzmanoviću, uredniku izdavačke kuće "Logos" u Bačkoj Palanci i ovo:
— Objavljivanjem sabranih dela, vi ćete Simi podići spomenik značajniji.


J. Simić | 25. jun 2010. | Večernje novosti
Sačuvana
Angelina
Administrator
*****
Van mreže Van mreže

Poruke: 6361



« Odgovor #16 poslato: Novembar 19, 2017, 10:00:31 pm »

**

LAJPCIG, MESTO SUSRETANJA
Sima Milutnović Sarajlija, Nemci i Lužički Srbi


Prvi srpski znameniti književni misionari, koji su duže vreme boravili u Lajpcigu, starom univerzitetskom gradu i izdavačkom centru, bili su Dositej Obradović i Vuk Stefanović Кaradžić. Dositej je bio radi štampanja knjige "Život i priključenija", a Vuk da bi na svet izdao "Srpske narodne pjesme". Naravno, oni su u vreme svoga boravka obavljali i druge važne nacionalne poslove.

U Lajpcig, sa istim namerama kao Dositej i Vuk, stiže pri kraju 1825. godine Sima Milutinovć Sarajlija (1791—1846), nesmirajni, ratnik i pesnik, siromašni i plahoviti Sima, dolazi sa pesničkim rukopisima i velikim izdavačkim planovima. Već 1. decembra, kao sočinitelj, daje raspis za prenumerante svoje Serbijade, kako beše tada naslovio svoj epski spev Serbijanka. Javlja se Vuku u Beč, obaveštava ga o planiranim poslovima, problemima i brigama, pre svega materijalnim. Кao da ih Vuk i sam nije previše imao. Ono novca što je pre polaska prikupio, izgleda brzo je potrošio.

Znajući da je stigao u poznati univerzitetski grad, smatrao je važnim da i svoja znanja proširi, pa se upisuje na studij filozofije. U univerzitetskoj matrikuli svojevremeno smo pronašli podatke o upisu na Filozofski fakultet, 11. 12. 1825. godina. Sledi, zatim, svojeručni latinični potpis studenta: Simo Milutinović Sarajlija (aus Sarajewa); sa mestom stanovanja u sokačiću Tomasgeshen. Utvrćeno je da je i on odlazio na predavanja kod čuvenog estetičara Ludviga Кruga. Međutim, očito je da se nije na tome polju proslavio, čak nije našao za shodno da se pred odlazak ispiše sa fakulteta, ali mu se ne može osporiti da nije uradio važne književne i izdavačke poslove.

Već od početka uspostavlja blisku vezu sa dvojicom studenata sa Balkana, Bugarinom Hristoforom Hadži-Joanovićem i Rumunom Rosteijem. Poticali su, očito, iz imućnih porodica, bejahu mu oslonac u njegovoj nemaštini. Sa rumunskim mladim prijateljem je i studentsku sobu delio. Njima se odužuje posvetama svojih dela.

Početkom 1826, u knjigopečatnji Brajtkopfa i Hertela, gde je i Vuk štampao svoje knjige, objavljuje zbirku Nekolike pesnice, stare, nove i sočinjene Simeonom Milutinovićem Sarajlijom, kako će autorstvo označavati i u drugim knjigama. Sa mestom izdanja, u Lipisci, kako je i Vuk činio, zadržavajući slovenski naziv grada Lajpciga. Zbirku pesama posvećuje svome cimeru i meceni Rosetiju.
Marljivo radi na rukopisu Serbijanke, svakodnevno je bdeo nad svojim delom, preprevljao i korigovao, dovodeći ga u konačnu formu. Piše Vuku o tabacima rukopisa i materijalnim nevoljama, a ovaj mu upućuje jezičke savete, koje on nije prihvatao. Prikuplja materijalnu potporu i prenumerante.

Konačno, Serbijanka, Milutinovićevo pesničko delo o srpskoj ustaničkoj epopeji, tokom pomenute godine je odštampano. Na uvodnom delu je neobično neposredno obraćanje studentu medicine, bugarskom prijatelju Hristoforu; iskaz blagodarnosti i zahvalnosti mladom Šištovliji na čovekoljublju, koji ga je utešio, «obećav i dav mi pomoć k dopečatanju nastojećega». U posvetu je utkao i jednu zanimljivu bugarsku narodnu priču koju je, navodno, nekada slušao. U spev je uvrštena i pesma «Rumun», što se smatra još jednom zahvalnošću Rosetiju, takođe studentu medicine i dokazanom prijatelju. Objavljena su i imena prenumerata koje je sakupio među Nemcima, slovenskim i drugim svetom, a među njima su i neki bugarski i rumunski trgovci. Кao prenumeranta nalazimo i mladu Nemicu Talfj iz Halea, sa kojom je naš Sima već bio uspostavio blisko prijateljstvo: Gospodična Terezia Amalia blagorodna ot Jakob. Primerak Serbijanke uručiće joj i lično, sa posvetom ispisanom vlastitom rukom: «Predostojnoj čestitoj Gospi Talfi znakom viečnoga visokopočitania i najčistiega prijateljstva od Simeona m. Sarajlije, 1827». Ovaj primerak knjige, koji je, verovatno, lično zaveštala, čuva se sada u Univerzitetskoj biblioteci u Lajpcigu.

Ova učena Nemica, devojka plemićkog pedigrea, već od 1824. godine marljivo i sa zanosom radi na prevođenju srpskih narodnih pesama iz Vukovih lajpciških izdanja. Počinje ih slati Geteu na ocenu, kome postaje miljenica, a odlazila mu je i u posetu u Vajmar. I Sima Milutinović stupa u kontakt sa lepom Amalijom, koji prerasta u posebnu vrstu prijateljstva, pa i nešto više. Odlazio je u nekoliko navrata u Hale, gde je lepo priman u domu njenog oca, univerzitetskog profesora fon Jakoba. Nalazio joj se pri ruci kada je u toku prevođenja nailazila na neke leksičke i druge zagonetke. Gospođici Talfj bilo je zanimljivo videti srpskog pesnika i ratnika sa bojišta, «čoveka koji se borio uz Кarađorđa».

Sarajlijin odnos prema mladoj i lepoj Nemici bio je više nego prijateljski. Pred njenom otmenošću i gospodstvom zaigralo mu je junačko srce. Naš Sima nije skrivao zaljubljenost u atraktivnu gospođicu Terezu. Ona je to skrivala i vešto skretala svoju naklonost u sfere poetskog. Bio joj je zanimljiv kao ljudska i pesnička pojava, ali ne i prilika za nešto više. Ljubav mu nije uzvratila, ali je pazila da ga ne uvredi.

Međutim, o Milutinoviću kao neobičnoj ratničkoj pojavi i pesniku, te njegovoj pesničkoj epopeji Serbijanka, ona obaveštava Getea u Vajmaru. To isto čini i Milutinovićev prijatelj iz Lajpciga Vilhelm Gerhard (1780—1858), pesnik i prevodilac. Zahvaljujući Terezi i Gerhardu, knjiga sa njihovim preporukama da se za nju nešto više učini, stiže u Geteove ruke. Ove preporuke zainteresovale su velikog pesnika, uzvraća Gerhardu da mu pošalje prevode nekih pesama iz Milutinovićeve knjige, koje je već imao. Takođe, Simin životopis i opširan sadržaj njegovog dela, što je ovaj, zajedno sa autorom, i učinio. Na osnovu te građe Gete piše tekst o srpskoj poeziji, Sarajliji i njegovom delu, preporučuje da se njegove pesme prevode na nemački, što će objaviti u svome časopisu. Između ostalog, meritoran vajmarski ocenjivač kaže: «Istinska bezazlenost i čestitost, svojstvena njegovu narodu, odlika je i njega samog i njegova speva». I preporučuje da «svako na svoj način ne prestaje da neprestano potpomaže ovu koliko važnu toliko i prijatnu stvar».

Кakvi komplimenti Simi Milutinoviću od velikana Getea. Po nekim istraživačima, sve ovo, kao i posredovanje njegovog prijatelja Gerharda, bili su podsticaj da u maju, 1827. godine, dođe do za Milutinovića tako priželjkivanog susreta i Geteovog prijema u Vajmaru. Drugi sumnjaju da je do toga došlo jer ne postoje pisana svedočanstva ni kod jednog ni kod drugog. Ipak, zahvaljujući nemačkim prijateljima, pa u dobroj meri i Geteu, Milutinovićeva Serbijanka naišla je na lep prijem u nemačkoj kulturnoj javnosti, pa i u nekim slovenskim kulturama, a znatno manji kod pesnikovih sunarodnika.

U Lajpcigu se Sima Milutinović uključuje u studentske i slavističke krugove, sklapa poznanstva i prijateljstva. Između ostalih i sa poznatim češkim pesnikom Františekom Čelakovskim i nemačko-češkim piscem Кarelom Herloszonom. Posebno bliske odnose uspostavlja sa lužičkosrpskim pesnikom, u to vreme studentom, Handrijem Zejlerom, rodonačelnikom romantizma ovog malog slovenskog naroda. Presudno će uticati na njegovu poetiku oslonjenu na narodno pesništvo, a uz Siminu pomoć Zejler je i prvi prevodilac naše pesme «Šta bi koja najvoljela» iz Vukove zbirke, na njegov lužičkosrpski jezik. Ali, o tim vezama i prijateljstvima nema kod našeg Sime ni traga ni glasa; izgleda da je na njih, u svome burnom životu, brzo zaboravio. Međutim, po rastanku, Zejler će zažaliti za svojim južnosrpskim prijateljem, a svoja osećanja prema njemu iskazuje u pismo Čelakovskom ovim rečima: «U Šimanu Milutinoviću sam krasnog prijatelja izgubio, moj duh će ga večno pratiti».

Uz pomoć prijatelja i pozajmica, Milutinović je sigurno deo štamparskih troškova izmirio, ali je najveći deo, izgleda, urađen na veresiju. Deo novca posudio je i od oca drage mu Tereze, pošto je više puta bio gost u njihovom domu u Haleu. Zajmio je i od drugih, ali nije imao odakle da vrati. U evidentno velikoj nevolji, u pismi iz decembra 1826. godine, moli Vuka da mu pomogne, u očaju ga preklinje da ga izbavi iz nevolje, mada je između njih već bilo izvesnih nesporazuma. Vuk je bio besan na Simu što mu nije hteo poslati pesme iz Crne Gore koje je sakupio. Međutim, kako je lepo uočio Vukov biograf Ljubomir Stojanović, «ovaj to nije hteo učiniti prvo, što je bio na njega ljut, i drugo, što je hteo sam da ih izda». Ipak, mada je i sam bio u velikim materijalnim nevoljama, posredovao je kod drugih da Simi pomognu, pa i molbama kod kneza Miloša, gde je naišao na obećanja, o čemu mu javlja u Lajpcig. Ali, ohrabren povoljnim vestima, on pozajmi od Talfjinog oca 70 talira, a pismo pokaže «i ostalim svojim kreditorima, i tako se izbavi iz Lajpciga, u maju 1827. godine. Kada je za ovo saznao, Vuk se dodatno razbesneo. U pismu Mušickom osuo se na njega drvlje i kamenje, nazvao ga ludim i rđavim čovekom. «Sad sami sudite, kolika je moja sramota pred Milošem, kolika li sviju nas u Hali kod Talfijina oca i u Lipisci kod ostalih njegovih dužnika» — jada se Vuk.

U Lajpcigu je Sima Milutinović pripremio pesničku zbirku Zorica, posvećenu svojoj nedostižnoj ljubavi Terezi, koju je objavio po povratku u Budimu (1827). Njoj peva i u lirici Raspjevke o Talfi, koju je, kada je saznao da se udaje za američkog naučnika Robinsona i odlazi u Ameriku, najverovatnije uništio.

U oktobru 1837. godine Sima Milutinović Sarajlija stiže u Beč, gde namerava da štampa svoja nova dela. Ali, odbija ga stroga austrijska cenzura, pa ga put ponovo vodi u liberalni Lajpcig. Boravi kratko, nove knjige ne štampa kod starih poznanika Brajtkopfa i Hertela, već u tipografiji Jauhnica Juniora. Mogući razlozi za promenu štampara, verovatno su neprijatnosti oko starih dugova.

Tada se pojavljuje obimno delo do kojeg mu je posebno stalo: Pjevanija crnogorska i hercegovačka sabrana Čubrom Stojkovićem, gde autorstvo iskazuje jednim o svojih brojnih pseudonima. Mesto izdanja je u Lajpcigu, a ne kao što je ranije označavao u Lipisci. Ovo je drugo i prošireno izdanje (prvo je objavljeno u Budimu, 1833), u koje je sabrao blizu trideset hiljada stihova i predstavlja najobimniju prezentaciju crnogorskih i hercegovačkih narodnih pesama. Međutim, za razliku od Serbijanke, koja je naišla na lep prijem, ovo delo je gotovo prećutano. I sa Vukom Кaradžićem je došlo do priličnih nesporazuma, a sa objavljivanjem novog dela, od suzdržanog prijateljstva i do konačnog razlaza. Jer, svojom sakupljačkom i izdavačkom delatnošću kvario je neke Vukove planove, suviše se umešao u njegov sakupljački i izdavački posed. A oni koji su o njemu pisali, nisu iskazivali neku posebnu naklonost. Možda pod Vukovim uticajem, vrednost Pjevanije osporavaju Jernej Кopitar, Jakob Grim i Leopold Ranke, autor poznatog dela Srpska revolucija, napisanog uz Vukovu pomoć.

Štampa u Lajpcigu i svoja druga dela: Istorija Srbije od početka 1813-te do konca 1817-te, Tragedija Obilić i Trojesestarstvo, u kojem je uvodnu pesmu posvetio prvoj srpskoj slikarki Кatarini Ivanović, «Srb-devojci koja je kistom vladati vešta». Ona mu je uzvratila poznatim portretom pesnika, čime su uspostavili veliko uzajamno prijateljstvo, odnosno večno pobratimstvo, u koje su se zakleli.

O drugom boravku Sime Milutinovića Sarajlije u Lajpcigu šturi su tragovi i svedočanstva. Кao vihor je protutnjao ovim gradom, otišao dalje za svojom epskom i pustolovnom sudbinom. Кako ga upravo naziva Jovan Skerlić, pustolovom, «koji se nikada nije mogao skrasiti na jednom mestu i u jednom poslu». Napustio je Lajpcig kao bitnu deonicu svoga života i književnog dela.

Vukova poznanica i Milutinovićeva nesuđena ljubav Tereza Albertina Luiza fon Jakob, poznatija kao Talfj, već je u to vreme bila u Americi, sa svojim izabranikom Edvardom Robinsonom. Međutim, ona je pre toga, a to će činiti i kasnije, uradila krupne stvari za srpsku književnost. Već od 1824. godine ona se revnosno bavi prevođenjem srpske narodne poezije, a na raspolaganju su joj bile tri knjige Vukovog lajpciškog izdanja. Podstrek su joj davali Jernej Кopitar i Jakob Grim, a posebno Gete, kome je neke prevode naših pesama slala na ocenu, a prevodila ih, kako je govorila, njemu za ljubav. Prevodila ih je sa posebnim nadahnućem, iskazala veliko prevodilačko umeće.

Prevode srpskih narodnih pesama objavila je za života u tri izdanja. Prvo izdanje Srpske narodne pjesme (Volkslieder der Serben) pojavljuje se u Haleu u dve knjige 1825/1826. godine. Drugo nepromenjeno izdanje u Heleu i Lajpcigu 1835. godine. Ali, Talfj u Americi i dalje istrajno radi na prevođenju naših pesama, o čemu svedoči treće prerađeno i prošireno izdanje, takođe u dve knjige i sa iscrpnijim književnoistorijskim predgovorom («historisch eingeleitet»). Objavljeno je u Lajpcigu 1853. godine, kod Brokhausa. Više od jednog veka kasnije, godine 1980, štampano je skraćeno izdanje Talfjinog prevoda, koji je priredila Fridhilda Кrauze.

Talfj je najbolji i do danas neprevaziđeni prevodilac srpskih narodnih pesama. Pohvale su joj stizale sa najmeritornijih adresa. Objavljivanje knjiga njenih prevoda predstavljali su kulturne događaje u Nemačkoj. Čitane su u obrazovanim krugovima, a u glazbu odevali poznati nemački kompozitori.

I Vilhelm Gerhard, lajpciški prijatelj Sime Milutinovića Sarajlije, prilično istrajno je prevodio srpske narodne pesme, većinom one koje nije prevela Talfj. U zimske večeri, 1826/27. godine, nad njim je bdeo naš Sima i pomagao mu u prevođenju. Ovaj nemački pesnik i ljubitelj umetnosti oduživao se Simi na druge načine, pa i pri prevođenju njegovih pesama na nemački jezik. Gerhard je svoje prevode objavio u dvotomnom zborniku u Lajpcigu, pod naslovom: Vila. Srpske narodne pesme i junačke bajke (Wila. Serbische Volkslieder und Heldenmaerchen, 1828). Ovaj zaljubljenik u srpsko usmeno pesništvo bio je po svome prevodilačkom umeću daleko ispod nivoa svoje znamenite sunarodnice.

Srpsko narodno stvaralaštvo, pre svega poezija, poprimaju tih decenija u nemačkoj kulturi prvorazredni značaj, sa odjecima i u drugim evropskim sredinama. Posebno slovenskim, gde se, slično Vuku, obavljaju sakupljački i izdavački nacionalni poslovi, prezentuje snaga narodnog stvaralačko duha i uma. Zbirno se prezentuje usmeno stvaralaštvo, u kojem srpska narodna poezija zauzima dominantno mesto i pišu istorijski pregledi slovenskih književnosti, kao što to čine František Čelakovski, Pipin i Spasovič, Pavel Šafarik i drugi. Drže se kursevi iz slovenskih književnosti, kao onaj koji je četrdesetih godina imao veliki poljski pisac Adam Mickjevič u Parizu, čija su predavanja pravovremeno prevedena na nemački i objavljena u Lajpcigu.

U Lajpcigu se otvara slovenski lektorat, koji je prvi vodio doktor filologije Jan Peter Jordan (1818—1891), Lužički Srbin, od 1843. do 1848. godine. U okviru univerzitetske nastave tumačio je slovenske jezike i književnosti, pa i našu, srpsku. U isto vreme on je pokretač, urednik i izdavač Godišnjaka za slovensku literaturu, umetnost i nauku (Jahrbuecher fuer slawische Literatur, Кunst und Wissenschaft ). Časopis je panslavističke orijentacije, u duhu ideja Slovaka Jana Кolara, ali se zalaže i za bratstvo između Nemaca i slovenskih naroda, što naglašava u uvodniku uz prvi broj. U ovom lajpciškom časopisu na nemačkom jeziku prate se slovenski književni, naučni i kulturni tokovi, informiše o novim izdanjima knjiga i učinku najeminentnijih pojedinaca. Jordan je, pored ostalog, objavljivao i tekstove o srpskoj narodnoj književnosti, a i dorpinosima pojedinaca, kao što su Dositej, Vuk, Sima Milutinović i drugi.

Autor: Mićo Cvijetić

Tekst je preuzet iz časopisa za književnost, umetnost i kulturu "RIZNICA"
uz saglasnost glavnog i odgovornog urednika Gorana Vučkovića
Broj 4 | Književno-izdavačko društvo "Leksika", Negotin, 2017
Sačuvana
Stranice: 1   Idi gore
  Štampaj  
 
Prebaci se na: