Osman Đikić (1879—1912)
Dobrodošli, Gost. Molim vas prijavite se ili se registrujte.
Stranice: 1   Idi dole
  Štampaj  
Autor Tema: Osman Đikić (1879—1912)  (Pročitano 21184 puta)
0 članova i 1 gost pregledaju ovu temu.
Angelina
Administrator
*****
Van mreže Van mreže

Poruke: 6361



« poslato: Decembar 25, 2010, 01:42:50 pm »

*

OSMAN ĐIKIĆ
(Mostar, 07.01.1879 — Mostar, 30.03.1912)

Osman Đikić se rodio 7. januara 1879. godine u Mostaru, gdje je pohađao osnovnu školu i gimnaziju. Iz gimnazije je isključen, pa se zbog toga seli u Carigrad, i tamo nastavlja gimnaziju. Iz Carigrada seli u Beograd, pa u Beč, gdje završava trgovačku akademiju. Radio je kao činovnik u bankama: Zagrebu, Brčkom i Mostaru. U Mostaru je bio vrlo aktivan u "Prosvjeti" i drugim srpskim institucijama i aktivno se družio sa Aleksom Šantićem.

Đikić je 1909. godine izabran za sekretara muslimanskog kulturnog društva "Gajret" i za urednika lista "Gajret" i tim povodom seli u Sarajevo. Sljedeće godine pokreće politički list "Samouprava".

Mladi Osman Đikić je bio pjesnik zanesenjak, vrlo aktivno je objavljivao u listovima "Bosanska vila", "Zora", "Behar" i još nekim. Đikić je brzo živio, putovao, selio, pisao: pjesme, prozu, drame i raspravljao društvena i politička pitanja. Bavio se i sakupljanjem narodnih umotvorina, ali ih nije uspio do kraja obraditi, pa je svu tu građu ustupio Srpskoj akademiji nauka i umjetnosti u Beogradu.

Osman Đikić se nacionalno izjašnjavao Srbinom i religijski muslimanom, i u tome je bio i strastven i dosljedan.

Osman Đikić je umro u 33-oj godini života, u Mostaru 30. marta 1912. godine.

    
Đikić je objavio zbirke pjesama:


  • Pobratimstvo (1900)
  • Muslimanskoj mladeži (1902)
  • Ašiklije (1903)

Objavio je i folklorne drame:

  • Zlatija (1906)
  • Stana (1906)
  • Muhadžer (1909)

Angelfire
Sačuvana
Angelina
Administrator
*****
Van mreže Van mreže

Poruke: 6361



« Odgovor #1 poslato: Decembar 25, 2010, 01:44:48 pm »

*
Osman Đikić


SLOBODAN JARČEVIĆ: PODSETNIK O SRBIMA ISLAMSKE VERE

Član 11:
 
"Narodni i službeni jezik je srpski, a pismo ćirilica. Ne priznaje se pravo zavičajnosti nikome — ko je došao s okupacijom ili posle nje, pa ni njihovim potomcima, makar da su u Bosni rođeni".

Ovaj državni i nacionalni dokument je, ubrzo, dao rezultate — i prava je šteta što je posle 1918. godine muslimansko-pravoslavna sloga zanemarena i odrođavanje muslimana od srpskog stabla državno podsticano. Posebno, u Jugoslaviji posle Drugog svetskog rata. Ali, tih prvih godina dvadesetog veka, sve je nagoveštavalo bratstvo istorodnih muslimana i pravoslavaca. Tako su muslimani osnovali Srpsko muslimansko potporno đačko društvo i počeli da izdaju časopis Gajret. Predsednik Društva je Mehmedbeg Fadilpašić, veleposednik iz Sarajeva. Urednik Gajreta, od 1907. je Osman Đikić i časopis ruši okvire međusrpske verske podeljenosti. Zalaže se za srpstvo i muslimani prestaju da se zovu Turcima, shvatajući da pripadaju srpskom rodu. Osman Đikić, sa Smajom Ćemalovićem, pokreće i časopis Samoupravu, 1910. godine. Atmosferu srpskog rodoljublja među muslimanima Bosne i Hercegovine, krajem 19. i početkom dvadesetog stoleća, najupečatljivije prikazuje lepa lirska pesma Srbina muslimana Aliverić Tuzlaka, "Amanet od đeda", objavljena u Bosanskoj vili, 1898:


"U dolafu moga đeda
s desne strane u pretincu,
kad još bijah grješno d'jete
viđah malu ikonicu.
 
Prikradoh se da razgledam,
Kakva li je na njoj slika,
Bješe srebrom optočena
Slika Đurđa mučenika.
 
Ja to onda nisam znao.
Zazir'o sam od aždaje,
Al' s aždajom ko se bori,
Osjeć'o sam, junak da je.
 
Samo zato, samo zato,
Ja poljubih tog čovjeka.
Đed uniđe — ja se zbunih —
A on reče: 'Neka, neka!
 
Istog Đurđa, ljubili su
Naši preci ko svečari,
Pa zar da jađunah ljubnut'
Što ljubljahu naši stari.
 
Al' ti n'jesi poljubio
Samo hader — ilijaza,
I poljupce si poljubio
Svojih rahmet praotaca'.
 
Tako đedo, al' on ode
Već odavno s ovog sv'jeta,
A ja čuvam ikonicu
Pored drugih amaneta.
 
Al' ja zato, Alah-ikber,
Čvrsto s držim svog mezheba,
A mezheb mi ništ' ne smeta
Da srbujem kako treba
".





Tih godina, muslimani Bosne i Hercegovine prolaze, pred austrijskim vlastima, kao i saplemenici pravoslavni. Ibrahim Balta, Hercegovac, postaje čuveni četnik kod vojvode Vojina Vuka Popovića. Poginuo je 1912. godine, u borbi protiv Turaka. Izet Telalbašić, pred austrijskim sudom u Bihaću, izjavljuje da je Srbin, od rođenja. Članovi ''Mlade Bosne'' i borci za oslobađanje od austro-ugarske okupacije su: Đulaga Bukovac, Muhamed Mehmedbašić, Mustafa Golubić i drugi. Dr Avdo Hasanbegović, dugogodišnji predsednik Gajreta i senator, bio je u srpskoj vojsci u Prvom svetskom ratu. Borio se na Dobrudži i Solunskom frontu. Odlikovan je "Karađorđevom zvezdom".. [7]

_______________________

[7] Protojerej Ratko R. Vračarević i  prof. dr Zoran Milošević:
     Pravoslavlje, vrijeme i Bosna, "Beli Anđeo", Šabac, i Srpska pravoslavna crkvena opšina Doboj, 2002, str. 25—29
Sačuvana
Angelina
Administrator
*****
Van mreže Van mreže

Poruke: 6361



« Odgovor #2 poslato: Decembar 25, 2010, 01:46:02 pm »

**
Stihovi Osman Đikić


JUTROS SUNCE RANO URANILO

Jutros sunce rano uranilo,
na se sjajno ruho udarilo.
Narli nebu na širine stiže,
i sa zemlje kara-duvak diže.
Diže duvak sa zemljina lica,
sanak trže s njenih trepavica.



SAN

U dubokoj tmini polunoći gluhe,
vasiona cjela kad se u san svede,
kad i vjetrić usne na grančice suhe,
na nebeskom svodu zvjezice blijede.

Zlaćane se vlasi razasuli njojzi
polunagim tjelom, a na njenoj glavi
od rumene ruže, ljubice plavetne
i bijele lale vjenac od tri boje.



KAD CIKNE ŠARA...

Kad šikne šara, i ubojni mači
oboje krvlju kršno stjenje tvoje,
o, tada, tada i ja ću se taći
balčaka svjetle dimiskije svoje.

Al prosti majko, domovino mila,
prva je žrtva, što od mene mrije
— sin srca tvoga kog si odgojila
na sram i žalost krševa tvojije!


[postavljeno 13.02.2010]
Sačuvana
Angelina
Administrator
*****
Van mreže Van mreže

Poruke: 6361



« Odgovor #3 poslato: Decembar 25, 2010, 01:46:10 pm »

*
Stihovi Osman Đikić


GLE, ZVJEZDICU

Gledaj, rujnu zoru, kada
Sa istoka pomalja se;
I svodovi neba plava
U grimizu kad se krase.

— Onako se rumen prospe,
Đul-obrazom mile moje,
Kad stidljivo na moj obraz
Spusti slatke usne svoje.



OPROŠTAJ

Sa istoka zora puca
po nebu se zvijezde gase
a ja tužan zemljo, mati
moram tobom rastajat se!

Oh, oprosti sinu tvome
nevolja ga ljuta sili,
da napusti stjenje tvoje
i patnički rod premili!

Al kad jeknu stjenjem tvojim
bujne trube, mila mati,
eto sina, da za zajam,
tvom dušmanu zajam vrati!



SRPSKA VILA

Oh, ne plači vilo, utri gorke suze!
Jer već sunce milo i nama se rađa,
Brat se s bratom miri, prestanuće svađa!
I Srbin će stresti opet teške uze!!!



VUKU ST. KARADŽIĆU
(Prilikom prenosa kostiju mu iz Beča u Beograd)
 
Sa svih strana, gdje god Srbin živi,
Tvom pomenu lovor — v'jenci lete,
Pa i ovaj primi slavni Vuče,
Što ga moja mlada duša splete!
 
U tom v'jencu uzalud bi bilo
Tražit' zlatom ispletenih grana.
Jer taj v'jenac ništa drugo nije,
Nego moja duša razdragana.

Niz godina, štono se je spleo
U daljini iznad groba tvoga,
Ko da bješe lanac teških muka,
Tuđe leglo — srca ledenoga.

Al' ti gredeš svojoj zemlji sada,
Svoja zemlja lagana je raka,
Na tvom grobu neumrli Vuče,
Mirisaće srpska ruža slatka!


Osman Đikić pisao je i rodoljubivu poeziju.
Pesmu: "Srpska vila" posvetio je Risti Raduloviću.
Sačuvana
Angelina
Administrator
*****
Van mreže Van mreže

Poruke: 6361



« Odgovor #4 poslato: Decembar 25, 2010, 01:53:11 pm »

**
Stihovi Osman Đikić


VUKU ST. KARADŽIĆU
(Prilikom prenosa kostiju mu iz Beča u Beograd)

Sa svih strana, gdje god Srbin živi,
Tvom pomenu lovor — v'jenci lete,
Pa i ovaj primi slavni Vuče,
Što ga moja mlada duša splete!

U tom v'jencu uzalud bi bilo
Tražit' zlatom ispletenih grana.
Jer taj v’jenac ništa drugo nije,
Nego moja duša razdragana.

Niz godina, štono se je spleo
U daljini iznad groba tvoga,
Ko da bješe lanac teških muka,
Tuđe leglo — srca ledenoga.

Al' ti gredeš svojoj zemlji sada,
Svoja zemlja lagana je raka,
Na tvom grobu neumrli Vuče,
Mirisaće srpska ruža slatka!

Stihovi preuzeti iz časopisa za književnost, umetnost i kulturu "BUKTINJA" Broj 28
glavni i odgovorni urednik Goran Vučković | Izdavač "Krajinski književni klub" Negotin, 2011
Sačuvana
Angelina
Administrator
*****
Van mreže Van mreže

Poruke: 6361



« Odgovor #5 poslato: Decembar 25, 2010, 01:56:41 pm »

*

OSMAN ĐIKIĆ


Srpski pesnik muslimanske vere OSMAN ĐIKIĆ (1879—1912) predstavio nam se kao pesnik, autor drama, publicista i političar. Neki kritičari književnosti, komentatori politike toga doba, hroničari stvaralaštva i istorije, smatraju da je Osman Đikić tragična ličnost.

Nedorečena i nervozna priroda, Osman Đikić je imao mnogo ličnih, unutrašnjih sukoba u duši, u životu. Bio je to dobar i civilizovan musliman koji se celoga života borio za lepotu i evropsko shvatanje muslimanske vere, a u njemu, duboko, živela i bujala krv Srbina.

Posle rođenja i prvih školskih dana u Mostaru, Đikić se bori za svoju veru i slobodu, protiv one druge, austrougarske. Zatim, odlazi u Carigrad, gde još više biva musliman. Ali, tamo je i istorija naroda njegove krvi, njegovog, srpskog naroda. Osman Đikić je u Carigradu još veći Srbii, i on žuri u Beograd. U Srbiji, objavljuje zbirku poezije "Ašiklije", a onda napušta Beograd i radi kao činovnik u Beču, Brčkom, Sarajevu, Mostaru.

Kada je trebalo osnivati porodicu, svoj dom, Osman Đikić i tada ne zaboravlja da je Srbin. Glumica Zora Mihailović, očarala ga je. U Brčkom, govorila je stihove iz "Kosovske balade", pesme o srpskim vitezovima, o "ludim" srpskim ljubavima. Zora js bila iz Trebinja — "malog srpskog Beograda". Ova ljubav Osmana i Zore, iznenalila je ortodoksne muslimane. Ali, Đikić je želeo u svome domu "svoju malu Srbiju". Pre Zore, život mu je bio "nedovoljno srpski". Sada je imao Srbiju, Zoru i pesmu kojom je poručivao dušmanima:

"...Ne, nikad neće, ko se Srbom zove,
Pred vama strepet', niti se molim vama.
Nećete prepast' oči sokolove
Ovoga svjeta najžešćim mukama!"


Osman Đikić skoro da je priznavao bratsku krv kao prvu i trajnu vezu normalnog i zdravog pulsiranja ljudskog srca. U "Himni Srba muslimana", on poručuje:

"Pojmo pjesmu, nek se vije,
Neka bratska ljubav sije,
Kroz naš zavičaj!
Srpska vila eno hiti,
Da nam lovor-vjence kiti,
Pojmo složno haj!"


Srpski pesnici Vuk, Zmaj, Šantić, Ćorović, — bili su idoli Osmana Đikića. To je dokazao i svojim pesmama: "Branku", "Zmaj Jovi Jovanoviću", "Vuku Stefanoviću Karadžiću" (pesma napisana povodom prenosa Vukovih kostiju iz Beča u Beograd).

Neki književni kritičari zamerali su Đikiću što malo radi na poezija a mnogo na političkim problemima. Zato su ga podsećali na onu poruku Skerlićevu, upućenu Petru Kočiću: "Ostavite politiku koju može da radi svako i radite književnost, u kojoj ste vi u vašoj zemlji — jedan..."

Ali, Osman Đikić je vodio unutrašnju borbu sa samim sobom, koju Skerlić, normalno, ne bi mogao da shvati. Trebalo je biti dobar musliman i Srbin.

Osman Đikić bio je pod velikim uticajem Jovana Ilića. Naročito u pesmama inspirisanim Orijentom i Bosforom. Ali, iz svih tih stihova, kucalo je srpsko srce i pratilo ga do kraja života. I dalje, gledao je Beograd, hvatao se za bratsku srpsku reč i ruku, i čekao ostvarenje vekovnih snova. U pesmi "Ispovijed", koja je njegova lična himna porekla i rodoslova, Đikić kaže:

"... Islam mi je vjera sveta
Al' mi ona ništ' ne smeta
Da mi kuca srpsko bilo".


U porodici Đikić dve sestre umiru od tuberkuloze. Mostarski pisci, svi redom, umirali su od iste bolesti: braća Šantići, Ćorović, Avdo Karabegović.

U trideset i prvoj godini 30. marta 1912. umro je Osman Đikić. Celoga života, osećao je duboku i bremenitu srpsku krv, pogledao i žurio u Beograd, učio, snevao i ugledao se na Ilića, Zmaja, Šantića, Vuka, Branka... Do kraja života, voleo je Zoru Mihailović i Srbiju.

Srbi su krenuli u Veliki rat. Prvi i Drugi balkanski i Prvi svetski rat. Srpska vojska je krenula na jug, da se brani od Turaka i Bugara. U časovima juriša srpske vojske, čule su se pesme "O, Srbijo", "Domovini", "U boj", ali provirivali su srpski vojnici i u izbe stare Srbije — Prilepa, Prizrena, Kumanova, odakle su dopirale i pesme "Četir' konja debela", "Trojanac", "Pusto beše" i druge. Pesme iz ovoga doba pevale su se u toj ratnoj atmosferi. U zatišju srpsko-turskih okršaja, čula se i pesma "Đaurko mila", brata po krvi, Osmana Đikića.

Sa srpskom vojskom, ova pesma prešla je i u Albaniju i čula se iz vojničkih logora u selu Agios Mateos na Krfu.

Između dva rata pesma "Đaurko mila" ostala je da živi. Srpske i bosanske kafane odjekivale su ovom pesmom. Njeni izvođači bili su najčuveniji vokalni solisti narodne muzike: Vuka Šeherović, Bora Janjić, Uroš Seferović, a kasnije i Vule Jevtić.

U Beogradu, na Dorćolu, pedesetih godina, imao sam čast i zadovoljstvo da provodim duge sate u društvu velikog glumca Dobrice Milutinovića. Pričali smo i pevali. Pre svih stari as Dobrica voleo je pisce s mirisom i zvukom Juga i Istoka: Boru Stankovića, Sremca, Ćipika, Osmana Đikića. Pesme derta, rujnoga vina, krsnih slava, starih, dobrih vremena. U poslednjim satima dorćolskih kafana, u atmosferi već prevrnutih stolica, još jednom bi velikan bine preživeo svoj čuveni kašalj, koji ga je godinama nervirao. Zajedno, završavali smo noć pesmom:

"...Čuj kako srce umilno tepa,
ljubim te, ljubim, đaurko lepa..."


Deo teksta preuzet iz knjige: O, SRBIJO | Žarko Petrović | Izdavač IDP "Naučna knjiga" | Beograd, 1992.
Sačuvana
Angelina
Administrator
*****
Van mreže Van mreže

Poruke: 6361



« Odgovor #6 poslato: Maj 29, 2011, 06:28:01 pm »

*

SRPSKI ZAVET OSMANA ĐIKIĆA




Mostar, mesto gde počiva Osman Đikić.
Grobnica je tokom rata bila oštećena



...U vremenima kada je kolevka starih srpskih srednjovekovnih zemalja bila pod čvrstim mačevima turskih i austrijskih sila, rodio se velikan poezije. Ne krijući svoja patriotska načela, u dobu kada je strogo ugnjetavano svako nacionalno opredeljivanje, Osman je, čojskim perom, ponosito pronosio ljubav prema srpstvu. Nadahnut idejama slobode, stvarao je stihove koji su bili nauk i zvezda vodilja ne samo porobljenih Južnih Slovena, već i budućih generacija. Sklapajući, za neke, nespojive stvari — islam i srpstvo — probijao je ondašnje predrasude Bosne i Hercegovine. ... više » » » » »
Sačuvana
Angelina
Administrator
*****
Van mreže Van mreže

Poruke: 6361



« Odgovor #7 poslato: Oktobar 04, 2013, 02:36:44 am »

*

OSMAN ĐIKIĆ

Nekrolog mostarskom pjesniku objavljen je nepotpisan na uvodnom mjestu Otadžbine,
11/1912, br. 70, a u Kočićeva Sabrana djela unio ga je T. Kruševac (1967).


___

Srpski književnik i publicist, urednik "Samouprave" i "Gajreta", činovnik društva "Gajreta", i energični i agilni vođa mlade muslimanske demokratije Osman Đikić preminuo je. Crna vijest o njegovoj ranoj smrti duboko je potresla i nas i sve prijatelje slobode i progresa u zemlji našoj, koja se uvija kao guja u procijepu pod neizdržljivim teretima kolonijskog položaja. Njegova je rana i tragična smrt kao darovita, obrazovana i prosvjećena javnog radnika, kao oduševljena rodoljuba i demokrata, nacionalni i opšti gubitak za našu otadžbinu.

Rođen u Mostaru 6. januara 1879. godine, on je još kao đače u gimnaziji instinktivno osjetio svu navalu tuđinaca i propagovanje njihovih ideja koje nisu nosile u sebi slobodu i napredak zemlji i narodu. Iako ispravan Musliman, kakav je uvijek bio i ostao do groba, prožet dubokim uvjerenjem da srpska nacionalna misao više nego ijedna druga na Slovenskom Jugu sadrži u sebi otpora i borbenosti protiv tuđinske navale i poraboćavanja, on je prigrlio srpsku narodnost, da se docnije u njoj obrazuje i vaspita i da joj ostane vjeran i odan do hladnog groba. Kako li nam tek izgleda čist i kristalan karakter Osmana Đikića kad pogledamo ovu našu stalno potresenu, zbunjenu i mutnu nacionalnu sredinu, u kojoj mnogi zaspu kao čelični Srbi, a probude se kao fanatični Hrvati ili obratno! Njemu nije trebalo tepati niti ga obasipati miloštama, on je bio i ostao duboko osviješten i osvjedočen Srbin Musliman.

Pokojni Đikić poslije petog razreda gimnazije u Mostaru, otišao je preko Biograda u Carigrad, gdje je proveo tri godine na gimnazijskim naukama. Iza svršenog školovanja u Carigradu, vratio se je u Biograd, gdje je svršio Trgovačku akademiju i postao bankarski činovnik, dok nije 1909. godine izabran za činovnika društva "Gajreta", na kojem ga je položaju ovih dana i neumitna smrt dočekala. Radeći živo i neumorno za svoj uži dio naroda, za Muslimane, i kao književnik i publicista i kao činovnik "Gajreta" i javni radnik, on je nosio u duši svojoj srpski nacionalni program i nije nikad zaboravljao na opšte i krupne narodne ideale i interese. Kao prosvjećen intelektualac i demokrat uzdizao se je visoko sa svojim pogledima i uvjerenjima iznad svoje uže sredine koja se guši u feudalizmu. Osman Đikić bio je jedini Musliman u zemlji koji nije u napredovanju i ekonomskoj slobodi srpskog kmeta gledao propast muslimanskog dijela našeg naroda. Osjećao je sa toplim simpatijama sve potrebe i nevolje širokih narodnih masa, naročito muslimanskih težaka, i osnivanjem "Samouprave" težio je da se politika muslimanskog dijela našeg naroda demokratizuje i da se u zapuštene slojeve narodne unese znanje i prosvijećenost. U tim plemenitim i rodoljubivim težnjama prekratila mu je nemila ruka smrti mladi život, i njegova umivena i simpatična "Samouprava" ne leprša se više kroz Sarajevo i Bosnu.

Sav njegov duhovni život, sav njegov publicistički i novinarski rad, sva njegova laka i vesela poezija ("Ašiklije" i dr.) svojina su naše, srpske književnosti. Sve je to naša dragocjena duhovna tekovina i dragi spomeni na prerano preminulog pokojnika. I, napošljetku, da, naglasimo jednu istinu: otkad je srpstva i muslimanstva nije niko kao Osman Đikić ovo dvoje tako solidno i harmonično sjedinio i izmirio u svojoj otmenoj duši.


Rastko
Sačuvana
Angelina
Administrator
*****
Van mreže Van mreže

Poruke: 6361



« Odgovor #8 poslato: April 07, 2014, 09:09:14 pm »

**

OSMAN ĐIKIĆ

Nekoliko crta iz života jednog velikog čoveka

Juče nam je stigla tužna vest da je Osman Đikić, jedna od najistaknutijih ličnosti u Bosni i Hercegovini, poznati pesnik i pobornik Srpstva među našom braćom muslimanima, preminuo.
 
Mlad, pun poleta, u 34. godini života, morao je ostaviti nedovršene i vrlo važne poslove, čovek u čijim je rukama bio onaj zlatan konac politički koji bi Srpskom Narodu stvorio parlamentarnu većinu, a Bosni i Hercegovini lepšu budućnost.
 
Osman Đikić rodio se u Mostaru u čestitom domu Đikića. Osnovnu školu i pet razreda gimnazije svršio je u svom rodnom mestu. Živ, pun najlepšeg mladićskog temperamenta, iskren i otvoren u onim idealima kojima se danas zagrevaju sve mlađe generacije kulturnih Muslimana u Bosni i Hercegovini, javan pobornik misli: da su svi ili bar ogromna većina Muslimana bosansko-hercegovačkih čiste srpske krvi, — Osman je u najranijem detinjstvu osetio svu težinu surove politike koju je vodio Venijamin Kalaj u pravcu denacionalisanja Srpskog Naroda u Bosni i Hercegovini.
 
Stvarajući "veliku Hrvatsku", pomoću koje pokušava bosansko-hercegovačka vlada i danas da germanizira bosansko-hercegovački živalj, — Venijamin Kalaj je najnemilosrdnije proganjao sve ljude, koji bi se ispoljili kao otvoreni Srbi. Još su gore prolazili ono nekoliko Muslimana koji su bolju budućnost Bosne i Hercegovine gledali samo u bratskom, zajedničkom i solidarnom političkom radu sa Srbima pravoslavne vere. A najžalosnije se prikazala politika Kalajeva kad je počela proganjati decu, đake realke i gimnazije, koji su, svojom čistom dušom, veličali slavnu prošlost Srpskog Naroda a snevali o njegovoj budućnosti.
 
Osman Đikić je bio prvi na biljezi. Po naredbi zemaljske vlade, profesorski savet istera mladog Đikića iz škole, jer "svojim ponošenjem pogubno djela na školsku mladež". A to, "ponošenje" Osmanovo sastojalo se u tome što je proniknuo u tu istorijsku istinu: da su Srbi i Pravoslavni i Muslimani braća dveju vera!
 
Pok. Aćim Čumić, čuveni ministar i tihi nacionalni radnik srpski, koji je imao najlepših nacionalno-političkih koncepcija, primi na sebe brigu o Osmanu. On ga pošlje u Carigrad radi usavršavanja u turskom, francuskom i nemačkom jeziku i radi završenja gimnazije. Po povratku iz Carigrada, pok. Čumić mu savetova da se upiše u Trgovačku Akademiju, koju Osman, uz puno simpatije svojih profesora i svojih drugova, svrši sa vrlo dobrim uspehom. Kao svršeni đak Trgovačke Akademije, Osman je proveo godinu dana kao volonter u bečkoj lenderbanci, pa je izabran za knjigovođu Srpske Banke u Brčkom u Bosni. Tu u Brčkom se oženio Srpkinjom, malom Zorom, a potom stupi za knjigovođu Srpske Banke u Sarajevu, gde je proveo nekoliko godina, radeći svoje kancelarijske poslove najsavesnije, provodeći vankancelarijsko vreme u živom političkom radu, na srpskoj žurnalistici, kao urednik Bosansko-Hercegovačkog Glasnika, kao pomoćnik urednika Srpske Riječi, kao saradnik Naroda, Musavata, Otadžbine, Bosanske Vile, u kojoj je prvu pesmu ispevao i gde se prvi put obeležio Srbinom.
 
U poslednje vreme, Osman je bio urednik lista Gajret, koji izlazi kao organ muslimanskog, prosvetnog, potpornog društva "Gajreta", pa urednik Samouprave i sekretar "Gajreta".
 
Prekomerni rad i neprekidno naprezanje, a uz to prevelika osetljivost, što njegovi veroispovednici, Muslimani, poklekuju pred bosansko-hercegovačkom vladom, i što ne uviđaju da im je jedini spas u zajedničkoj akciji sa Srbima pravoslavne vere, — položili su Osmana u tužni grob, nad kojim danas plače sav Srpski Narod i pravoslavni i muslimanski i sav čestit svet u Bosni i Hercegovini.
 
Mnogobrojni poznanici Osmanovi jauknuće od iskrenog bola za jednim od najdivnijih prijatelja i poštenim drugom.
 
Jadni Osmane, neka ti je laka zemlja, kojoj si sav vek posvetio i za koju si tako nesebično, mudro i pošteno radio!


Jovan Dučić
Politika, 18. mart 1912.
Sačuvana
Stranice: 1   Idi gore
  Štampaj  
 
Prebaci se na: