Aleksa Šantić (1868—1924)
Dobrodošli, Gost. Molim vas prijavite se ili se registrujte.
Stranice: 1 2 »   Idi dole
  Štampaj  
Autor Tema: Aleksa Šantić (1868—1924)  (Pročitano 35202 puta)
0 članova i 1 gost pregledaju ovu temu.
Angelina
Administrator
*****
Van mreže Van mreže

Poruke: 5833



« poslato: Decembar 25, 2010, 06:29:39 pm »

*




ALEKSA ŠANTIĆ

Kao pesnik Aleksa Šantić (27.05.1868 — 02.02.1924) formirao se na prelomu dva veka, devetnaestoga i dvadesetoga, i više nego i jedan drugi pripadnik svog pesničkog naraštaja povezao je u svom delu idejne i pesničke težnje jednog i drugog. Rođen u Mostaru, on se, posle završene trgovačke škole u Trstu i Ljubljani, vratio u rodni grad i u njemu ostao do kraja života. Prvu pesmu objavio je 1886. godine, a prvu zbirku pesama 1891. Osim pesama, pisao je i poetske drame, među kojima su najvažnije "Pod maglom" i "Hasanaginica" (poslednja je rađena po motivima iz poznate narodne pesme). U Šantićevu pesničkom formiranju, od domaćih pesnika, pored Vojislava, najveći udeo imao je Zmaj, a od stranih — Hajne i drugi njemački romantičari. Za razliku od većine pesnika svog doba, naročito Dučića i Rakića, koji su se sve više evropeizirali, Šantić je do kraja ostao veran nacionalnim i socijalnim idealima prošlog veka. On je pevao o slobodi, srpstvu, socijalnoj pravdi. Njegova muza bežala je "iz lude vreve" suvremenog života, tražila lica "bez laži i maske", u težnji da se sva posveti narodu koji joj je vazda najbliži srcu (vidi programske pesme "Hajdemo, muzo" i "Muza"). Ta njena "služba" izražena je često pomoću hrišćanskih simbola, koji čine važno obilježje Šantićeve rodoljubive i socijalne poezije.

Sav zaokupljen tom visokom ulogom koju je nameno poeziji, Šantić, naročito u početku, nije poklanjao veću pažnju pesničkoj formi, te su njegove pesme često nailazile na nepovoljan prijem kritike. B. Popović je primetio, povodom treće zbirke Šantićeve (1901.), da njegove pesme "pokazuju sve mane nekorektnog kitnjastog stila". Neugodno dirnut tom kritikom, Šantić je u daljem svom radu nastojao da piše što bolje, da mu stil bude što korektniji i što jednostavniji. Kao i drugi tadašnji pisci, rado se prihvatao stroge i koncizne forme soneta i u toj vrsti dao neke od svojih najboljih pesama. Punu stvaralačku zrelost dostigao je u razdoblju između 1905. i 1910. godine.

Poezija Alekse Šantića kreće se u celini između dva tradicionalna opredeljenja, između ličnih i kolektivnih osećanja, ljubavi i rodoljublja, idealne drage i napaćenog naroda.Kao ljubavni pesnik razvio se pod uticajem sevdalinki, muslimanskih narodnih pesama. U njegovim pesmama dočaran je orijentalni ambijent bašta, šedrvana, behara, šarenih leptira; devojka koja se u njima pojavljuje sva je okićena đerdanima, bujne, izazovne, ali ipak skrivene ljepote. U nekima su toliko pogođeni ton i duh sevdalinke da su i same ušle u narod i počele se pevati kao narodne pesme ("Emina", "Na izvoru"). Pesnik je zanesen tim raskošnim svetom, ali on nikada nije u njemu, već ga posmatra prikriven, s bojažljive udaljenosti. Čežnjivo, čulno raspoloženje prelazi u tugu zbog neostvarene ljubavi, promašenosti u ličnom životu  i usamljenosti kao u pesmi "Jedna suza", za koju je rečeno da "spada među najdirljivije ljubavne pesme u nas, po tonu patrijahalne i čestite iskrenosti" (Pera Slijepčević).

Šantićeva pesnička intima prožeta je snažnim porodičnim osećanjem, nju obasjava plamen domaćeg ognjišta. U velikoj elegiji "Pretprazničko veče", olovnu težinu usamljenosti u opustelom domu olakšava sećanje na detinjstvo i na idilične večeri oko rasplamsale vatre na ognjištu kada je cela kuća bila ispunjena smehom, pesmom i pričom, ali i uteha koju mu donose pesme, i svoje, "i drugova sviju". Osećanje bratske ljubavi širi se u njegovim pesmama u sve većim i većim krugovima — na porodicu, na prijatelje i drugove, na žive i mrtve srpske književnike, kojima često posvećuje svoje pesme, na ceo srpski narod, na prirodu.

I njegova socijalna i patriotska  poezija, u kojoj je postigao najveće umetničke domete, obasjana je svetlošću domaćeg ognjišta i prožeta njegovom toplinom. U sonetu "Moja otadžbina" pesnik otadžbinu poistovećuje sa narodom. Ona je svuda gde se njegov narod nalazi. Učestalost upotrebe oblika lične zamenice i pridevske zamenice u prvom licu otkriva intenzivnost pesnikovog poistovećenja s otadžbinom i narodom. Cela otadžbina je kao rodni dom, a svi pripadnici naroda kao rođene braća.

Vezanost za rodnu grudu i domaće ognjište duboka je i trajna; njeno kidanje izaziva bol u pesnikovoj duši. U nekima od svojih najpotresnijih pesama Šantić peva o patnji onih koji zauvek napuštaju svoju domovinu i odlaze u tuđ svet("Ostajte ovde", "Hljeb"). Više nego drugi pesnici on naglašava patnju i mučeništvo kao najvažnije momente u istorijskoj sudbini srpskog naroda. U pesmi "Mi znamo sudbu", za koju je rečeno da je "sonet naše istorije", tema mučeništva naroda prožeta je osećanjem njegove nepobedivosti: čak ni smrt ne predstavlja kraj borbe za slobodu nego samo njen nastavak ("I kad nam muške uzmete živote / grobovi naši boriće se s vama"). Ova pesma je zasnovana na njegoševskom shvatanju slobode i žrtvovanja za narod i u svom izrazu ima nečeg od Njegoševe visoke sentencioznosti i patosa.

U nizu pesama Šantić je iskazao patnju i veličinu radnog čoveka, seljaka i radnika. Među njima su neke od najboljih koje je napisao: "O klasje moje", "Moji očevi", "Kovač", "Pesma podzemna". Ova poslednja je posvećena radničkoj klasi, u njoj se oseća pobednički hod revolucije. U isti krug spada i najbolja Šantićeva pesma i jedna od najlepših u našoj poeziji "Veče na školju" (1904.). Zanimljiva je podjednako i spoljašnjim oblikom i tematski. Pesma se sastoji od četiri strofe, od kojih je poslednja delimično ponavljalje prve. Strofa nije tipska, već stvorena specijalno za ovu pesmu. Ona se sastoji od dve identične ritmičke jedinice. Svaku čini: jedan peterac+dvosložna rima+jedan šesterac. Rimovanje je aabccb, s tim što su b rime uvek muške, dok su ostale uvek ženske:

Pučina plava
Spava,
Prohladni pada mrak.
Vrh hridi crne
Trne
Zadnji rumeni zrak.

"Čitava ta ritmička struktura veoma impresivno prenosi ritam tihog talasanja mora pred zalazak sunca" (Dragiša Živković). Pesma je vanredno orkestrirana, a bogatim asonancama, aliteracijama i rimama. Doživljaj ukletosti sudbine siromašnih, koji je u njenom središtu, dat je na posredovan, moderan način, u višeznačnim simbolima.

Ova pesma naišla je na nepodeljene simpatije kritike. U celini, pak Šantić je, poput svog velikog uzora Zmaja, doživeo popularnost kod širih slojeva čitalaca i stekao laskav naziv narodnog pesnika, dok su njegove čisto umetničke vrednosti neretko osporavane kako u kritici njegovog doba, tako i u poznijoj kritici.
Znanje
Sačuvana
Angelina
Administrator
*****
Van mreže Van mreže

Poruke: 5833



« Odgovor #1 poslato: Decembar 25, 2010, 06:30:29 pm »

*

ALEKSA ŠANTIĆBIBLIOGRAFIJA


Posebna izdanja za pesnikova života

01. Pjesme, Mostar, 1891
     Pjesme Alekse R. Šantića. Knjiga I Mostar.
     Štamparija Vladimira M. Radovića. 1891.

02. Pjesme, Mostar, 1895
     Pjesme Alekse R. Šantića. Knjiga II Mostar.
     Štamparija Vladimira M. Radovića. 1895.

03. Pjesme, Mostar, 1901
     Izdavačka knjižarnica i štamparsko-umjetnički zavod Pahera i Kisića. 1901.

04. Pod maglom. Slika iz gornje Hercegovine. Beograd, 1907
     Štampa Demokratska štamparija. 1907.

05. Pjesme, Mostar, 1908
     Štampa Štamparsko-umjetnički zavod Pahera i Kisića. 1908.

06. Pod maglom. Slika iz gornje Hercegovine. Mostar, 1908
     Štampa Štamparsko-umjetnički zavod Pahera i Kisića. 1908.
     Mala biblioteka, knjiga XXX, sv. 150.

07. Pjesme, Beograd, 1911
     Štamparija Save Radenkovića i brata. 1911.
     Srpska književna zadruga. knj. 135.

08. Hasanaginica, 1911
     Dramska slika u stihovima s pjevanjem. Preštampano iz Letopisa
     Matice srpske, br. 277. Štamparija "Natošević". 1911.

09. Na starim ognjistima, Mostar, 1913
     Pjesme. Mostar. Knjižara Trifka Dudića. 1913.

10. Na starim ognjistima, Beograd, 1914
     Pjesme. Drugo popunjeno izdanje. Beograd. Kolo srpskih sestara. 1914.

11. Pesme, Zagreb, 1918?
     Pesme. (Predgovor napisao Vladimir Ćorović). Zagreb. "Književni jug".
     (Bez godine, 1918?)

12. Hasanaginica, Beograd — Sarajevo 1919
     Dramska slika s pevanjem. Drugo izdanje. Beograd - Sarajevo.
     I. Đ. Đurđević. 1919. Mala biblioteka, knj. 211.

13. Na starim ognjistima, Sarajevo, 1920
     Pesme. Treće popunjeno izdanje. Sarajevo. Prosveta. 1914.

14. Pod maglom, Beograd — Sarajevo 1920
     Slika iz gornje Hercegovine. Beograd - Sarajevo. I. Đ. Đurđević. 1920.
     Mala biblioteka, knjiga 150.

15. Pesme, Beograd 1924
     Izdavačka knjižarnica Gece Kona. 1924.


Šantićev prevodilački rad

01. Lirski intermeco, Mostar, 1897
     Pjesme Pjesme Hajnriha Hajnea. Preveo Aleksa Šantić. Mostar.
     Knjižarnica Paher i Kisić 1897.

02. Liirski intermeco, Mostar, 1898
     Pjesme Hajnriha Hajnea. Preveo Aleksa Šantić. Drugo popunjeno, popravljeno
     i ilustrovano izdanje. Mostar. Izdanje knjižarnice Paher i Kisić 1898.

03. Iz njemacke lirike, Mostar, 1910
     Štamparsko-umjetnički zavod Pahera i Kisića. Mostar. 1910. Mala biblioteka,
     knj. XXXVI, sv. 178-185.

04. Lirski intermeco, Beograd - Sarajevo 1919
     Preveo Aleksa Šantić. S predgovorom Marka Cara. Beograd — Sarajevo.
     I. Đ. Đurđević. 1919. Mala biblioteka, knj. 199.

05. Pesme roba, Svatopluk Čeh, Sarajevo 1919
     Prepevao Aleksa Šantić. Sarajevo. Uredništvo "Zvona". 1919.

06. VIiljem Tel. Beograd, 1922
     Pozorišna igra u 5 činova. Johan Hristof Fridrih fon Šiler. S nemačkog preveo
     Aleksa Šantić. Beograd. 1922. Srpska književna zadruga, knj. 167.

07. Iz Hajneove lirike, Mostar, 1923
     Knjižarnica Trifka Dudića. 1923.

Aleksa Šantić



...Šantić je počeo pevati još vrlo mlad, 1887, dečjim pesmama u listu Golubu. Javljao se vrlo često po gotovo svima književnim listovima. Zbirke stihova izišle su mu 1891, 1895, 1901, 1908, sve u Mostaru. Najbolje njegove pesme izdala je Srpska književna zadruga 1911. Ratni događaji od 1912. i 1913. inspirisali su njegovu lepu zbirku patriotskih stihova Na starim ognjištima (Mostar, 1913). Od njega ima nekoliko dramata u stihu: Pod maglom (Beograd, 1907, [Mostar, 1908 g.]), Hasanaginica (Novi Sad, 1911), Anđelija (1911). Sa nemačkog je preveo Lirski intermeco Hajnriha Hajnea (dva izdanja, Mostar, 1897. i 1898), i zbirku stihova nemačkih pesnika Iz nemačke lirike (Beograd, 1910).

Jovan Skerlić




              ALEKSA ŠANTIĆ — CELOKUPNA DJELA
                          www.aleksasantic.com
Sačuvana
Angelina
Administrator
*****
Van mreže Van mreže

Poruke: 5833



« Odgovor #2 poslato: Decembar 25, 2010, 06:31:16 pm »

**

ALEKSA ŠANTIĆ

Među rodoljubivim našim pesnicima s kraja XIX i prvih decenija XX veka Aleksa Šantić, nesumnjivo zauzima prvo mesto. Svojom iskrenošću, toplinom i neposrednošću izraza njegove rodoljubive pesme su izražavale ne samo njegova lična osećanja no i osećanja celog porobljenog naroda Bosne i Hercegovine.

Šantić je rođen u Mostaru 1868. godine u staroj, vrlo uglednoj trgovačkoj patrijarhalnoj porodici. U Mostaru uči osnovnu školu, zatim ga otac šalje u Trst i u Ljubljanu; tamo uči trgovačke nauke. Po povratku u Mostar Šantić se, u onom vremenu posle okupacije, sa još nekoliko mladih ljudi sav predaje nacionalnom i političkom organizovanju Srba u Mostaru i Hercegovini za otpor protiv novog okupatora. On je inicijator mnogih nacionalnih pothvata, osnivač Srpskog pevačkog društva Gusle, koje je vršilo značajnu nacionalnu i kulturnu ulogu u Mostaru, osnivač i član uredništva književnog časopisa Zore, koji je krajem XIX i početkom XX veka bio jedan od najboljih naših časopisa; bio je i jedan od osnivača Male biblioteke u Mostaru itd. U skoro svakom kulturnom i nacionalnom poslu osećalo se učešće Šantićevo. Za kulturno uzdizanje i nacionalno-borbeno vaspitanje mladog naraštaja u Mostaru sve ove akcije su od velikog značaja. Šantić je osim toga delovao i u književnom smislu na mladi naraštaj, svojom poezijom i svojim književnim ugledom. Stekavši glas i ugled, on je uticao na mlade ljude da se bave književnošću; ugledajući se na njega, počela su svoj književni rad i druga dva poznata književnika u Mostaru: Jovan Dučić i Svetozar Ćorović, a i mnogi mlađi.

Šantić je ceo svoj život proveo u Mostaru. U patrijarhalnoj mostarskoj sredini, bez vipđih škola, bez mogućnosti da stekne kakvo šire obrazovanje, on je bio ostavljen samom sebi. Ličnim radom, najviše samoučki, stekao je izvesnu književnu kulturu, ali se samouštvo u njegovom obrazovanju dugo osećalo. Otuda je on u svom poetskom radu dugo ostao uskih vidika, jednolik u motivima, učeći se izražajnim sredstvima na izvorima narodne poezije. Tek docnije će se razviti, obogatiti novim saznanjima i dati viši umetnički izraz svojim osećanjima.

Dva su događaja u našoj istoriji bila od presudnog značaja u životu i umetničkom stvaranju Šantićevom: aneksija i srpske pobede u balkanskim ratovima. Iz ta dva doživljaja potekle su najbolje Šantićeve rodoljubive i socijalne pesme.

Za vreme prvog svetskog rata Šantić je bio jedno vreme uzet za taoca. Kraj rata dočekao je malaksao, bolestan, a poslednjih dana pred smrt patio je od teškog živčanog rastrojstva. Umro je 1924. godine. Njegova smrt je pokazala koliko je to bio voljen pesnik, pravi narodni pesnik. Retko je ko od naših književnika bio tako ožaljen kao on.

Šantić spada među veoma plodne pesnike. Počeo je pevati vrlo rano ugledajući se na narodnu liriku i na tadašnje naše pesnike na glasu: Zmaja, Vojislava Ilića, i u tematici i u formi i izrazu. Od 1901. godine Šantić se oslobađa toga uticaja i postaje svoj: mnogo realniji, bliži životu, događajima, prilazi narodu da "sa njim strada", i njegova poezija postaje čovečanski topla i uzbudljiva, socijalna, borbena i diskretno nostalgična zbog pesnikove lične sudbine. Šantić je bio čovek koji je opštenacionalne ideale veoma često pretpostavljao ličnim, i njegove pesme o porobljenom, ugnjetenom seljaku i radniku, o mržnji protiv porobljivača i ugnjetača nose u sebi snažnu borbenost. Kao i Kočić, i on je borac protiv eksploatatora, ma ko oni bili. Svoj lični život, svoja ljubavna i porodična osećanja Šantić je opevao u nekoliko pesama. Zajedno sa rodoljubivim i socijalnim pesmama, to su najviša Šantićeva umetnička dostignuća.

Šantić se skoro isključivo bavio poezijom. Osim pesama, napisao je i nekoliko drama u stihu, od kojih su mu poznate: Pod maglom i Hasanaginica. Rad u prozi mu je neznatan. Ima i prevoda sa nemačkog; od nemačkih pesnika prevodio je najviše Hajnea.



OBJAŠNJENJA:

Gusle — Srpsko pjevačko društvo "Gusle", osnovano 1883. u Mostaru; posle okupacije Bosne i Hercegovine 1878. počeo se buditi nacionalni i politički otpor Srba u Mostaru prema okupatoru; "Gusle" su bile središte toga otpora; organizovalo je sastanke sa predavanjima, nacionalne i političke sadržine, i posela na kojima su priređivani muzički koncerti i predstavljane razne drame. Zahvaljujući "Guslama", Mostar je postao nacionalno i kulturno središte Srba u Bosni i Hercegovini, sve do aneksije, kada se ta aktivnost prenela u Sarajevo.
Mala biblioteka — književna edicija u kojoj je objavljen niz književnih dela naših i stranih pisaca;
Zora — književni časopis pokrenut u Mostaru 1896. Osnivači i urednici su mu Aleksa Šantić, Jovan Dučić i Svetozar Ćorović. Krajem prošlog veka, sve do pokretanja Srpskog književnog glasnika, bio naš najbolji časopis. Izlazio do 1901;
Ćorović — Ćorović Svetozar (1875—1919), pripovedač, romansijer i dramski pisac, slikar života u Hercegovini, naročito u Mostaru, gde je i živeo; poznata zbirka pripovedaka U časovima odmora, Crtice, Komšije; romani: Stojan Mutikaša, Među svojima; vrlo aktivan u političkim i nacionalnim akcijama među Srbima u Mostaru za vreme austrijske okupacije i posle za vreme aneksije;
nostalgičan — koji tuguje za nečim (za rodnim krajem, otadžbinom, za promašenim životom;
diskretan — pun obzira, pouzdan, profinjen;
Hajne — Hajne Hajnrih (1797—1856), nemački revolucionarni pesnik, najveći nemački lirski pesnik 19. veka Utpcao na književnost mlade Nemačke i svetske poezije. Kod nas veoma mnogo prevođen. Zbirke pesama: Lirski intermeco, Romancero. Pisao i političke satire, putopise i eseje.


Dimitrije Vučenov Radmilo Dimitrijević
Iz Čitanke
Sačuvana
Angelina
Administrator
*****
Van mreže Van mreže

Poruke: 5833



« Odgovor #3 poslato: Decembar 25, 2010, 06:32:30 pm »

**

O PESMAMA A. ŠANTIĆA


Pošto je ostavio knjigu iz ruku, moj prijatelj uze ovako govoriti:

— Nije istina, Šantićeve Pesme nisu dobit za naše pesništvo. Ono što u njima ima dobroga, nije dovoljno da da naknade za ono što je u njima rđavo. One su naše pesništvo obogatile nekolikim lepim pesmama i povećim brojem lepih stihova; dopuštam. Ali one u isto vreme nastavljaju izvesne vrlo rđave navike koje su se u našem pesništvu počele odomaćivati, i od kojih nema nesnosnijih, niti može biti štetnijih po naše pesništvo. I Šantić — tu je knjiga koja to dokazuje — pripada onoj četici naših današnjih pesnika koji drže da je čoveku koji piše u stihu sve dopušteno, da utvrđeni zakoni i pravila koja vezuju ceo svet, čak i druge pesnike, za njih ne vrede, da oni mogu pisati kako niko ne piše, da mogu obrtati stvari naopako, da mogu prezirati naše najopštije navike i mišljenja i govora. Ono što oni u svojim pesmama čine od logike i od jezika, to je za ljude koji su poznali i jedno i drugo, i navikli da poštuju i jedno i drugo — razlog večitom čuđenju, i u isto vreme skoro nepodnosno. Reći nešto nelogično, pridenuti nekoj stvari osobinu u potpunoj opreci s njenom prirodom, vezati među sobom pojmove koji jedan prema drugom stoje kao dva gladna psa pred neoglodanom košću, pustiti da kapi kiše "kanu" iz vedrog neba, reći, kao Šantić, da mesec predmete "zlati", a sam da je "plav", a zrak da mu je "bled":

Moj poznanik — mjesec plavi,
S blijedim se zrakom javi;
 
reći da je sunce "hladno":

Nebo hladno, sunce hladno,

i da, mesto da se penje plavim nebom, "silazi niz plava brda": — da se "tužni šumor granja gubi u magli"; — da je "sjaj njegove drage spalio njegova krila"; — da se vetar "sakrio za listak"; — da se "bistri potok gubi iz prisjenka na svjetlo"; — da vetar vrišti, da potok  jezdi, da munje riču; — ili ređati reči bez veze kojima se jedva može uhvatiti smisao, ili takve iz kakvih se ne može dobiti nikakav smisao, ni lud ni pametan:

Za suze i kletvu nije srca davo,
Nit' je slatki otrov sa bolom poznavo, —

to su stvari koje oni, kao što je poznato, čine svaki čas, kroza sve pesme svoje, i čine ih mirno, kao nešto najobičnije na svetu, ne pokazujući nićim da osećaju kakvim čudnim besmislicama pune svoje stihove, i kako takve pesme ne mogu imati ni za koga vrednosti.

"No to su, kao što pomenuh, isto toliko stvari logike ili stila, koliko i jezika; a svaki ima stil i logiku kakve mu ih je Bog dao. Ostavimo to. Ali šta nije mogućno ostaviti, to je način kako se još i danas, ili danas više no ikad, u pesništvu postupa čisto s jezikom, s ovim jezikom koji svi znamo, koji je jednak za sve, i o kome ne može biti spora. Ono što ti pesnici čine s njim, čovek ne zna kako da nazove. Nema slobode koju oni prema njemu ne uzimaju. Izgleda kao da su se okomili na njega. Izgleda kao da svu oštroumnost koja nedostaje njihovim pesmama upotrebljavaju na to da pronađu načine kako će mu više dosaditi. Oni mu menjaju sintaksu, frazeologiju, gramatiku, spoljašnji oblik reči. Oni se ponašaju prema njemu kao da je on njihova stvar, kao da on nije stvoren samo opštim pristankom, kao da reči, i njihov oblik, i njihovo značenje, i njihove kombinacije nisu utvrđene, i u osnovi svojoj neprikosnovene. U blizu deset miliona ljudi koji taj jezik poštuju i u pisanju, i u govoru, njih trojica-četvorica jedini su koji uzimaju te slobode s njim: o tome oni ne vode računa. Njih se ne tiče što menjanje jezika, ma kako bilo, boli; što je apurdno; što skoro treba biti zbunjen, pa bez potrebe, i protiv potrebe, dirati u ono što je vekovima stvarano, i što i deca poštuju. Oni jezik doteruju po svojoj volji; gužvaju ga, mese, muče, raspinju, čupaju klještima, meću u kvrge, kako im je kad potrebno, i kako im kad nije potrebno! Bezbrojni su načini na koje mu oni dosađuju. Oni će — ja navodim sve primere iz Šantića — izmeniti red rečima tako da čovek koji zna svoj jezik ima muke da pogodi šta su hteli da kažu; oni će reći:

Ti večernje tiho zvono,
S tvojim zvukom, što sad bludi,
Moj duh, što je s jada klono,
Iz mojijeh nosi grudi; —

oni će množinu upotrebiti mesto jednine, jedan padež mesto drugoga, predlog mesto drugog predloga; reći će: — "Vjetrić struji s dolje travne", — ili: "i put staze tajno slaze"; — upotrebiće pridev, glagol, imenicu i svaku drugu reč mesto svake druge reči; prenosiće glagole iz jedne vrste u drugu; svršene glagole upotrebiće mesto trajnih; neprelazne glagole upotrebljavaće prelazno; drugih puta upotrebiće ih povratno, reći će:

Ja ću tajnu u grob leći —

Ili:

Potok se krivuda i sa šumom vala —

menjaće rečima rod, menjaće im oblike; reći će:

A kad stignu groblju, koji i Pravjekove davne broji;

ili:

Lako grede
Dva kostura — sjenke bl'jede;

ili:

Pa uzabra cv' jetak što suzice liva;

ili:

U njezinoj suzi nikad kletva nije,
Nego tvoja slika u kapljice sije;

govoreći jednim narečjem kojim nijedan Srbin ne govori, narečjem varvarskim u kome se ne kaže ni "bled", ni "brid", ni "blijed", nego, kamčadalski, anamitski, "bl'jed"; a radi stiha i slika, kako se obično misli, ustvari iz sasvim drugih razloga, izostaviće u reči što god hoćete i s koje god strane hoćete, predmetak, nastavak, slovo, dva slova, slog, dva sloga, spreda, iz sredine, s kraja; reći će:

I mladost će minut' i godine preće,
Al' tvoja je ruka zagrliti neće,

mesto "preći će" (upravo, mesto proći će; ali kod njih je "preći" i "proći" svejedno); skratiće "izdahnulo" u "izdahlo":

Izdahlo si, srce moje;
 
skratiće "uzdrhta" u "drhtnu":

Al' što drhtnu srce njeno?

skratiće "trti" u "trt", i reći će:

Ta nevjera — crni gr'jesi
Trt' te neće, moja mila!

Trt'  te neće, moja mila!...I sve to ne ovda-onda, slučajno, kađ se zaborave, ili kad treba obići neku nesavladljivu teškocu, no kao s pravom, jedno za drugim:

I put staze
Tajno slaze,
Lako grede,
Dva kostura — sjenke bl'jede.
A kad stignu groblju, koji
Pravjekove davne broji...
 
Čovek da ne poveruje svojim očima, rad da pomisli da se sam prevario, da su to štamparske pogreške, da bar ovo "groblju" stoji mesto "grobu". Ali nije; reč je baš o "groblju": dva mrtvaca su ustala, svaki iz svoga groba, i otišla su u goru; odatle se vraćaju opet na groblje i ležu svaki u svoj grob:

U to doba
Dvije ploče na dva groba
Otvore se...

A da "koji" nije štamparska pogreška, dokazuje "broji". Ne, nisu to štampaske pogreške ni slučajne omaške, no oni tako pišu skoro stalno, bez prekida, katkad bolje, katkad gore, kroza sve svoje pesme i knjige pesama. A kad tako na hartiju poređaju dovoljan broj ovih potkušenih, rovašenih reči, kad svoje stihove nadenu ovim izmrcvarenim patrljcima, oni ih skupe u knjigu, objave ih na što skupljoj hartiji, i oglase ih kao srpsko pesništvo.

"Čitalac, međutim, u nedoumioi, gleda začuđeno i pita se: kako usred naroda koji živi i koji još zna svoj jezik može biti dopušteno ovako govoriti? Kako oni koji tako govore mogu imati glasa kao pesnici svoga naroda? Kako ti pesnici, u svojim svetlim trenucima, ne opaze sami da to što oni rade ne liči ni na što, da se jezik više poštuje i u onim divljim plemenima u kojima se jezik menja sa svakim pojasom, tako da dedovi više ne razumeju svoje unuke? Zar ne uviđaju da s takvim jezikom nema pesništva, da najdublja misao, najdirljiviji uzdah, i najživopisnija slika, tako kazani, ne mogu biti ništa drugo do nakarade? Jesu li se kadgod zapitali da li bi tako u prozi pisali, zašto se tako u prozi ne piše, i kako bi izgledalo kad bi se tako u prozi pisalo? Pa misle li da je pre dopušteno tako pisati u pesništvu no u prozi, dar takvo pisanje u pesništvu lepše izgleda? U pesništvu, kome je, ako ne jedini, ono prvi, bezuslovni, neophodni cilj lepota? Kakva je logika tih ljudi? Kako, najzad, kao pesnici ne osećaju ono što moraju osećati kao čitaoci? Kakvi su oni ljudi?

"Ako ih stih i slik nateraju da tako pišu, onda to prosto znači da za njih nije da pišu u stihu i sliku. Stih i slik su izmišljeni da pesmu načine lepšom, a ne da je naruže; kad kod nekoga ispada obratno, znak je da on ne ume da piše kako valja. A kad neko ne ume nešto da radi, on onda to ne treba da radi dok ne nauči; to je bar prosto. Stih i slik ne smeju pesniku smetati, apsurdno je da mu smetaju; to bi bilo tako kao kad bi jahaču smetao konj ili virtuozu na violini njene četiri žice. Dobrim pesnicima stih i slik nikad i ne smetaju. Igo je napisao sto pedeset hiljada slikovanih stihova — i to kakvih stihova, i kako slikovanih! — I ne vidi se nigde da su mu stih i slik smetali; naprotiv! Dobri pesnici "jeziku bogova" ne čine nikakve ustupke na račun ljudskog jezika; samo tako ljudski jezik i može postati "jezikom bogova".

"Ti dobri pesnici, međutim, u pogledu stiha i slika stavljaju sebi često daleko teže zadatke. Oni se ne zadovoljavaju tim da im je i pored slika jezik uvek čist kao kristal (to se samo po sebf razume), niti da im je stih tačan, i slik pravilan. Oni još u taj slik, na kraju stiha, neće metnuti koju bilo reč iz rečenice, neće metnuti neznačajne reči, neće slikovati moj i tvoj, ili sebi i tebi. Oni znaju da je svaka reč na kraju jednoga niza reči jače istaknuta, i da tu istaknutu reč slik još jače podvlači; i zato neće nelogično isticati ono što nema važnosti. Oni će gledati da koliko je god više moguće na najvažnije mesto dođu najvažnije reči. Otuda u mnogim njihovim strofama, koji put i čitavim pesmama, gotovo sami slikovi, bez reči koje im prethode, dovoljni su da stvore pojam o onom o čem se u strofi govori; uzmite kao kratak i poznat primer drugu strofu Hajneove Lorelaj:

Die Luft ist kuhl, und es dunkelt,
Und ruhig fliesst der Rhein;
Der Gipfel des Berges funkelt
Im Abendsonnenschein.

Hvata se mrak Rajna — rumeni se — večernje sunce: skoro je izlišno čitati celu strofu... Kako je, dalje, jezik značajan, izrazit, i svojim muzičkim osobinama, svojim zvukom i svojom melodijom, oni niti ne smatraju da je svejedno uneti u stih ili slik reč kakvog bilo ritma ili zvuka. Ritam i zvuk reči je kao neka muzička pratnja pesnikovim rečima, i ne može biti svejedno da li će se pratnja slagati s pesmom koju prati ili ne. Uzmite ove stihove:

Čuješ kako vetar duva,
Čuješ lavež ljutih pasa,
Čuješ kako ponoć gluva
Potresa se od užasa?

Zar u njima puni slikovi, dužine, i mukli glasovi (sedam naglašenih u) ne pojačavaju na izredan način smisao strofe? Kad u svom sonelu Žoze—Marija—de—Heredija opisuje japanskoga ratnika, kako po suncem obasjanoj obali, u sjajnom oružju, korača na susret svojoj dragani, ona bira reči i slikove sa a, jasne, zvonke, svečane slikove na va, na latte, na laque, na asque: — riva, biva, Tokungaiva, — latte, plate, eclate, ecarlate, — laque, plaque — masque, casque — koji, izgovoreni kako valja, zvone u francuskom neobično jasno, trešte svečano i praznično kao trube, u punom skladu s radosnom temom koju prate, s ljubavlju, sa sjajnim oružjem, sa suncem obasjanom obalom. A kad u drugom sonetu govori o sedom zlataru koji je u svojoj radionici dosad rezao samo balčake i dimišćijisao mačeve, a sad, zabrinuvši se za svoju dušu, uzima da reže putir, reči i slikovi koje pesnik traži sad su sa i, oštri, tanki slikovi na ril, na rise, — te, po reči Lemetrovoj, izgledaju kao da klize i škripe kao alat kad klizi i škripi po metalu. A na ritam, i na sklad između stiha, ritma, i sadržine, ti pesnici paze isto toliko koliko i na slik; i još više, jer je ritam još važniji element stiha no slik.

"Pa ipak, ni to takvo brižljivo podešavanje stiha i slika nije nikad udilo apsolutnoj pravilnosti njihova jezika. I Heredija, i Igo, i toliki drugi — ovo je upravo koješta navoditi imena i primere onde gde se broje na stotine i na tisuće — pišu stalno jezikom čistim i sjajnim kao rosa; i bili bi verovatno vrlo začuđeni kad bi im neko rekao da bi smeli pisati i drukčije. Oni znaju da je jezik svetinja; oni ne čekaju da im to kažu kritičari; oni kritičarima idu sami na susret, oni sami kažu da dobrog pesnika nema bez čistog jezika: Racine contient Vangelas, kaže Igo; što srpski, vrlo tačno prevedeno, znači: u Branku je i Vuk; to jest, u Branku mora biti i Vuk. Pa kad "u Branku mora biti i Vuk", kad i logika, i osećanje, i mišljenje svega sveta, i stvarni primeri dokazuju da to i može i mora biti tako, kad stih i slik eto tome nisu smetnje, — kakvo je to jogunstvo, ili zaslepljenost, ili podivljalost ukusa, ili teška tromost, koja nagoni naše pesnike da jezik tako često kinje na ovaj neobjašnjiv način? Zar je to tako teško opaziti i tako teško odbaciti to izvitopereno čapurje jezika, te pogrešne i sakate oblike koje ćudljiva mašta ili trenutno zamoreno pamćenje ponudi u pisanju? Zašto ne potražite druge, prave i čitave, i tražiti ih dok se ne nađu: što drugim rečima znači, naći ih uvek?

"Dokle će, najzad, trajati te nesnosne navike?

Stvari međutim, kao da idu sve nagore. Dok su tako pisale samo one parije stihotvorci, kojih u svako doba ima u svakoj književnosti, dotle opasnost i šteta nisu bile velike. Ali danas su tako počeli pisati i pisci koji su, pravedno ili nepravedno, to sad neću da ispitujem, stekli glasa, koje kritika računa među prve današnje pisce toga roda, i među kojima neki zaista zaslužuju glas koji uživaju. Danas, eto, tako piše Šantić koji je uz to, čudnom ironijom, iz onog srpskog kraja gde se osećanje jezika očuvalo izvesno isto tako živo kao u ma kom drugom kraju Srpstva. Čak Dučić, naš Dučić, koji ako nastavi kako je počeo ide pravce tome da bude veliki pesnik, čak ni on ne poštuje uvek taj jezik koji mu, međutim, tako lepo služi, s pomoću kojega je on napisao Zalazak sunca, i Zašto? i druge lepe, nežne, i mislene pesme svoje. Zašto da metne ono nekorektno "sebi" u poslednju strofu Zalaska sunca:

Ah, ne recite mi nikad: nije tako!
Ni moja duša da to laže sebi,

kad zna da srpski to tako ne može da se kaže? I zašto da nastavi, ne vodeći računa o tome šta znači "i":

Jer ja bih plak'o, ja bih vječno plak'o,
I nikad se utešio ne bi,

kada to "i" pravi nedopuštenu tautologiju sa rečju "vječno" iz prethodnog stiha, kad se samo po sebi razume da se onaj koji bi večno plakao ne bi nikad utešio? Zašto da pokvari tu lepu pesmu? Da je pokvari on koji ju je napisao? Pogreška izgleda malena, ali kao ona pega na dnu skupocenoga suda o kojoj govori ne znam više koji romanopisac nemački, — tako će za osetljivoga ćitaoca to "sebi" i to "i" kvariti tu, po zamisli, po osećaju, po ritmu izrednu strofu, u kojoj kulminira lepa pesma Dučićeva. Jedna takva pogreška dovoljna je da pokvari najlepši stih; preko stiha strofu; preko strofe čitavu pesmu. U umetnosti nema sitnica i prvi je uslov za lepotu otkloniti ono što vređa. Skroz je, dakle, pogrešno misliti da jedna reč tačno ili pogrešno upotrebljena, da jedno izostavljeno ili izmenjeno pismeno, ma samo ovda i onda, ne čini ništa. Oni čine mnogo, i utoliko je pesma lepša, utoliko više; oni su slobode nedopuštene, slobode koje nikad ne idu bez nasilja, i koje je mahnito zvati "pesničkim. Jezik je jedan; u vezanom slogu i u nevezanom, on je isti, i ono što ne može da se kaže u prozi ne može da se kaže ni u stihu. U Banvilovoj Poetici, u odeljku koji govori o pesničkim slobodama, ima samo jedan paragraf, i taj glasi: "Nema ih". Taj paragraf bi naši pesnici trebali da nauče napamet..."

Moj prijatelj dodade:

"Što mi je čudno, to je da vi kritičari, kritičari koji ocenjuju dela po njihovoj estetičkoj vrednosti, ustajete tako retko — ako uopšte — protiv tih "pesničkih sloboda1). Da li je moguće da je to zato što vas one ne vređaju? Ili je to zato što držite da ne pomaže govoriti? Uvek pomaže govoriti tačne stvari. One na kraju moraju biti primljene. Da sam kritičar, ja bih, čini mi se, danas samo ovo radio: iz svake nove knjige pesama ja bih redovno ispisivao te njihove onakažene stihove, i donosio ih u svojim kritikama; pa bismo videli kome bi se pre dosadilo, ili njima tako pisati, ili nama ispisivati. Naročito bih prema boljim pesnicima — iz razloga lako pojmljivog — bio nepopustljiv; kod njih je šteta kad tako pišu, jer oni imaju šta i da pokvare. Vi kritičari međutim zadržavate svoje strele za poletarce, za one parije koje malopre pomenuh; kad su Cvetko Jakovljević i D. Nikolić objavili svoje pesme, čovek nije mogao otvoriti novine, a da ne naiđe na pokoji, i to dugi referat o njihovim rđavim stihovima. A kad Šantić, X. ili Y. objave pesme, onda se njima za iste ili slične pogreške gleda kroz prste; tako da oni ozbiljno misle da se to njih ne tiče, i smeju se s vama zajedno Nikoliću i Jakovljeviću... Da im ne gledate zato kroz prste što su oni saradnici istih listova u kojima se i ocene donose? Monije je govorio da posle trideset godina niko više ne može biti kritičar, jer je bio na ručku kod svega sveta; hoće li kod nas postati pravilo da ne može biti kritike zato što je svaki pisac saradnik kritičarev? Vi se spremate da pišete ocenu Santićevih Pesama; hoćete li smeti ili hteti kazati koliko su rđave te navike o kojima govorimo?..."

— — — — — — — — — — — — — — — — — — — — — — — — — — — — — — — — — — — —


Bogdan Popović

_________________

1 Pod "pesničkim slobodama" razumevaju se nekorekcije jezika u njegovom spoljašnjem obliku, gramatičke nekorekcije. Samo pogrešno nazivaju se "pesničkim slobodama" stilističke nepravilnosti ili smelosti pesnika.
Sačuvana
Angelina
Administrator
*****
Van mreže Van mreže

Poruke: 5833



« Odgovor #4 poslato: Decembar 25, 2010, 06:33:23 pm »

**

ALEKSA ŠANTIĆ


...Šantić je dugo lutao ophrvan različitim uticajima, od narodne poezije, preko Branka Radičevića do Vojislava Ilića. Sredina u kojoj je živeo i radio, isuviše lokalna, patrijarhalna i zaostala, učinila je Šantića pesnikom skromne književne kulture i vrlo skromnih pesničkih ambicija — svoje pesnikovanje on je shvatao isključivo kao rodoljubivu misiju. Već u prvim pesničkim zbirkama ispoljile su se osnovne mane Šantićevog pevanja, na koje je vrlo oštro, a povodom zbirke iz 1901. godine, reagovao tada neprikosnoveni autoritet u pitanjima književne estetike Bogdan Popović. On je argumentovano i dobronamerno ukazao na slabosti u obradi, gramatičke nepravilnosti, nedoteranost izraza, neizbrušenost stiha, aljkavosti u stilu, nedoteranost forme. Ovu kritiku Šantić je primio ozbiljno i razborito:

Čitajući ovu kritiku ja sam osetio svoju bedu, neznanje, nespremnost. Osetio sam da sam šegrt i da mi još mnogo treba učiti dok postanem majstor, ako to uopšte mogu postati.

Šantić se zamislio nad svojim pevanjem, počeo pažljivije da radi na pesmama, uočavao je neskladnosti i nedoteranosti, sve više postajao svestan koliko je Popović bio u pravu. Počeo je prilježnije da radi na svom književnom obrazovanju, da bdi nad svakim stihom i izrazom, da formi posvećuje pažnju. Započeo je sopstvenu pesničku stazu koju obeležavaju: iskrenost, neposrednost i osećajnost. Zato je Popović posle sedamnaest godina mogao da napiše Šantiću:

Ono što ste ispevali, ja sam od vas očekivao, ali sam u svoje vreme morao ukazati na vaše greške i nedostatke. Da niste ispevali nekoliko pesama kao što su Pretprazničko veče i Veče na školju, pored mnogih koje ne bih mogao zameniti ni sa kakvim dru?im, ja bih bio duševno siromašniji.

Aleksa Šantić je pesnik, dramski pisac, pripovedač, prevodilac. Najplodniji i najuspešniji je kao lirski pesnik. Pod naslovom Pjesme objavio je sedam knjiga: 1891, 1895, 1901, 1908, 1911, 1918, 1919. Rodoljubive pesme, inspirisane balkanskim ratovima, objavio je 1913. godine pod naslovom Na starim ognjištima. Napisao je i pet dramekih dela od kojih je najpoznatija Hasanaginica (1911). Prevodio je sa nemačkog: Hajneov Lirski intermeco (1907) i Iz njemačke lirike (1909).

U lirskom pevanju Alekse Šantića dominiraju socijalni i rodoljubivi motivi. To je i razumljivo kada se ima na umu da je njegov rodni zavičaj bio "pod dva carstva" u Šantićevom životnom veku: pod turskim i austrijskim. Težak život hercegovačkog seljaka i radnika, iseljavanja, ustanci, ratovi za oslobođenje od Turaka, našli su svoje mesto u lirici Šantićevoj. Ljubavno pesništvo Šantićevo je osobeno: to nije neposredno iskazivanje ljubavi ili ljubavne čežnje nego je elegični uzdah zbog neostvarene ljubavi; to nisu izjave upućene devojci, nego ženi koju je nekada voleo:

Ponoć je. Ležim, a sve mislim na te  
U tvojoj bašti ja te vidjeh juče  
Gdje bereš krupne raspukle granate.  
Mila kao zlatno nebo poslje tuče,
U tihu hladu stare kruške one,
Sjede ti djeca i zadaću uče.


(Jedna suza)

Brojne elegije imaju porodično-intimni karakter: u njima je tuga za prošlim vremenima patrijarhalnog života, bol za porodicom i porodičnom toplinom, osećanje apsolutne usamljenosti. U elegijama i ljubavnim pesmama plastično je naslikan lokalni mostarski kolorit: bašte, jorgovani, šeboji, šedrvani, sokaci, mahale, ašikovanje, sevdah. Iz svakog tematskog ciklusa Šantićeve lirike može se izdvojiti nekoliko najpoznatijih i najboljih pesama.

  • Rodoljubive pesme: Moja otadžbina, Ostajte ovdje, O klasje moje, Boka, Mi znamo sudbu;
  • Socijalne pesme: Pesma jakih, Moji očevi, Pred kolibama, Težak, Ribari, Ruke, Kovač, Kiridžije, Veče na školju;
  • Ljubavne pesme: Emina, Pahulje, Ne vjeruj, Sećanje, Jedna suza;
  • Elegične pesme: Moj otac, Naš stari dome, Pretprazničko veče.

Staniša Veličković
Interpretacije iz književnosti III
Sačuvana
Angelina
Administrator
*****
Van mreže Van mreže

Poruke: 5833



« Odgovor #5 poslato: Decembar 25, 2010, 06:33:50 pm »

*

PJESME ALEKSE ŠANTIĆA


Prikaz je objavljen u Otadžbini, 1/1911, br. 23, takođe nepotpisan, ali je Kočić kao Autor identifikovan na osnovu njegovog pisma A. Šantiću (vidi pismo br. 84 ovog izdanja), pa ga je već Đuro Gavela 1961. godine uvrstio u Kočićeva Sabrana djela.

Aleksa Šantić, sa drugovima Dučićem i Ćorovićem, bio je jedan od prvih koji se javio u književnosti iza okupacije naše zemlje. Davno je Šantić počeo pjevati, i danas on uživa glas jednog od najboljih naših lirskih pjesnika koji mu ni mi ne mislimo osporavati. Rođen i odrastao u porodici i gradu gdje se isuviše mnogo govori o kamatama i procentima, gdje suvi račun i realno trezveno razmišljanje svakidašnjeg života nemilosrdno potiskuje svako nježnije osjećanje i zanošenje umjetničkim ljepotama, Aleksa Šantić je, pored svega toga, dao nekoliko pjesama neobične ljepote i istinske topline i nekoliko krupnih akcenata iskrenog pjesničkog zanosa i oduševljenja. Njegov nesumnjivi talenat nije ni ekspanzivan ni dovoljno borben. On ne nosi sobom ni u sebi silne riječi rušenja i razoravanja. On je nježan, mek i bolećiv, i Šantić nam u čitavoj svojoj poeziji izgleda kao ranjen gorski orao. On stalno žali i proklinje. Čak i kad na borbu poziva i zvoni, iz njegovih poklika ne bije divlja i neobuzdana sila i oduševljenje koje je gotovo na sva čuda i pokore. Pa ipak nam ti rodoljubivi Šantićevi stihovi padaju kao melem na dušu u ovoj žalosnoj zemlji gdje se tako azijski komotno robuje bez nacionalnog otpora i protesta, u ovoj blagoslovenoj zemlji sinekura i orijentalskog ulagivanja za masan zalogaj, u ovoj pometenoj zemlji gdje se kojekakve beskičmene šuše busaju u prsa, stavljajući se sa beskrajno komičnom pozom na neko vrhovno nacionalno gledište, u nečasnoj namjeri da obmanu sve i pod sobom i okolo sebe.

U polja naša Iskariot uđe,
I njive naše postadoše tuđe,
I na nas pade guba i rugoba.


Oni koji punim pogledom, i u širinu i u dubinu, vide sveopštu ukmećenost i poraboćenost našu, s jezom u duši osjetiće svu tragičnu istinu i oporost ovih Šantićevih stihova.

Pored čisto lirske, intimne poezije, Šantić je odvajkada bio u nas patriotski pjesnik. Njegove ranije rodoljubive pjesme obične su i svakidašnje su sa opštim patriotskim frazama i epitetima sumnjive vrijednosti. On je u svom daljem razvoju i izrađivanju svoje pjesničke fizionomije pokazao sjajan napredak. Otresao se je i očistio se je od svega što nije njegovo, i stvorio je svoju suverenu riječ i svoj stih. Sa nekom svetiteljskom ljubavlju, koja je samo njemu svojstvena, prišao je bliže svojoj zemlji, svojim golim krševima, svojim ubogim ljudima, opjevavajući njihov teški i mučni suvremeni život. Iza fantastičnih lutanja i visokih patriotskih fraza koje ne znače mnogo, njegova se blagorodna poezija socijalizuje i ispoljava se u živom protestu protiv socijalne nepravde.

Socijalizovanje Šantićeve poezije nesumnjivo je, i ono je dobilo snažna izraza u nizu krepkih pjesama "Topla ognjišta" i "Pod verigama". Kroz ove njegove stihove bije svjež dah, živ i prijatan, odjekuje nova nota i ton, potpuno stran njegovoj dosadanjoj poeziji. Među ovima je stihovima i ona jedinstveno bolna i jedinstveno očajna tužbalica "Na njivi", koja je najprije izašla u banjolučkom "Razvitku" i, izazvavši malu prijatnu senzanciju, odatle preštampana u mnoge naše političke i književne listove. Ovdje je štampana pod nemalo poetičnim imenom "Muka", i izgleda da je pjesnik neke izmjene učinio. Početni i završni stihovi, kao i sva topla sadržina ove pjesme, nešto je novo i osobeno u poeziji Šantićevoj:

O, klasje moje ispod golih brda,
Moj crni hljebe, krvlju poštrapani,
Ko mi te štedi, ko li mi te brani,
Od gladnih ptica, moja muko tvrda?

Skoro će žetva. Jedro zrnje zrije.
U suncu trepti moje rodno selo...
No mutni oblak pritiska mi čelo,
I u dnu duše grom pada i bije

Sjutra, kad oštri zasvijetle srpi,
I snop do snopa kao zlato pane,
S nova će teći krv iz moje rane,
I s nova pati, seljače, i trpi.

Svu muku tvoju, napor crna roba
Poješće silni pri gozbi i piru,
A tebi samo, ko psu u sindžiru.
Baciće mrve... O, sram i grdoba!

I niko neće čuti jad i vapaj, —
Ne bole muke pijanu gospodu.
Seljače goli, ti si prah na podu,
Tegli i vuci, i u jarmu skapaj!

O, klasje moje ispod golih brda,
Moj crni hljebe, krvlju poštrapani,
Ko mi te štedi, ko li mi te brani
Od gladnih ptica, moja muko tvrda?


Saopštismo čitavu pjesmu, iako smo mislili da damo samo prvu strofu koja je jednaka sa pošljednjom. Obuzeti i zaneseni njenom intimnom ljepotom, mi smo je nesvjesno do kraja cijelu ispisali. Ova očajno jetka tužbalica, sa svojim širokim socijalnim duhom i sa svojim krepkim akcentima patnja onih koji bezmjerno stradaju pod današnjim kolonijskim i feudalnim poretkom, daje nesumnjivo pjesniku puno obilježje i suvremenosti i nacionalnosti, markirajući jedan vidan i značajan momenat u njegovoj poeziji. Sa svojim najljepšim duhovnim moćima i simpatijama Šantić je sa onima i za one koji trpe i stradaju, i to još više diže vrijednost njegovoj blagorodnoj i humanoj poeziji.


Kao 135. knjiga Srpske književne zadruge (XX kolo) izašle su Pjesme Alekse Šantića u nekoliko karakterističkih odjeljaka: "Prolog", "Pod verigama", "Pogašene zvijezde", "Pod jedrima", "Sa mojih staza", "Humke", "Topla ognjišta", "Slike i vizije" i "Sa Neretve".
Rastko
Sačuvana
Angelina
Administrator
*****
Van mreže Van mreže

Poruke: 5833



« Odgovor #6 poslato: Decembar 25, 2010, 06:34:16 pm »

**

ALEKSA ŠANTIĆ — PESNIK KOJI NAS VERNO VRAĆA SAMIMA SEBI


Rodoljubiva poezija srpska bila je na svome vrhuncu šezdesetih godina prošloga veka. Nacionalno osećanje, koje je kod Srba uvek bilo duboko i jako, razbuktalo se do paroksizma u tim danima kada su dve velike nacije evropske, italijanska i nemačka, izvodile delo svoga narodnog ujedinjenja, i kada je Turska izgledala na kraju svoga života u Evropi. Velika nada zahvatala je bila srpsku zemlju, i u onom zanesenom naraštaju nije bilo nikoga ko je sumnjao da je "izvesni čas" tu, i da je srpsko oslobođenje i ujedinjenje pitanje ne nekoliko godina no nekoliko meseci.

U tim časovima najveće nacionalne egzaltacije koju smo ikada imali, u to doba buktanja strasti i sagorevanja osećanjima, naša Mlada Srbadija podigla je patriotsku poeziju više no što je ikada i pre i posle nje bila. Ta "frenetička poezija" proklamovala je da su Srbi izabrani narod na zemlji, i da je bog na nebu srpski, "Dušanov bog". Ona je pevala da je posle četirivekovne Golgote srpske došao čas iskupljenja i uskrsnća, a da nestaje "ona duga, ona srpska noć". Ljubomir P. Nenadović je pozivao "Ustaj, Marko!...", Ognjeslav Utješenović Ostrožinski klicao je:

Ora ... ora ... na noge junačke!...

a Đura Jakšić je tirtejski pevao:

Na oružje!
Srbin je junak, junak je grom,
smrskaće teme dušmanu svom!
Na oružje, na oružje!


I jedan list toga zapaljenoga vremena i te duševne groznice naše tačno je kazivao opšte raspoloženje srpskih duhova: "U momentima kad je narod sam u kipećem oduševljenju poletio u poeziju, ne treba mu još poezije ulivati kakvom pesmom u kojoj će biti zračna osećanja, duboke tuge ili sjajne ideje; njemu je dosta ako mu se i u pesmi kaže: Srb—Srbstvo—mač—boj—krv—Bosna— Vukalović".

Ali i u toj velikoj akciji morala se javiti reakcija. Tolika bujica osećanja počela je opadati, napeto duševno stanje moralo se primirivati. Neizbežno je nastalo doba otrežnjavanja od pijanstva reči, umor od sve te orgije osećanja. S jedne strane Svetozar Marković sa svojom pozitivističkom i realističkom "novom naukom", sa druge strače nedaće od 1876, Berlinski kongres, 1885. godina, opasne i krvave unutrašnje borbe u Srbiji, sve je to hladilo, sušilo, uništavalo staru nacionalnu romantiku i emfatičnu patriotsku poeziju. Laza K. Lazarević je omladinske ideje nazivao "budalaštinama", Medo Pucić "bolešljivim maštanijama", a Vojislav J. Ilić svirepo je ismejavao alkoholičarski zanos kosmatog omladinskog pesnika:

Lasko je podlo u pesmama rodu,
i ko besno pseto mrzeo je vodu.


I kako je neizbežno, u celokupnom našem i narodnom i u pojedinačnom životu, iz jedne krajnosti palo se u drugu. Mesto onih nacionalnih mahnitosti od pre četrdeset godina nastupila je jedna hladna čisto formalna, neplodno pesimistička, umetnički neuzbudljiva, nehumana i anacionalna poezija, bez veze sa životom, čak sa izvesnom mržnjom na život, ravnodušna prema svemu što nije suptilnost osećanja ili otmenost reči i muzika fraze. Jovan Dučić, rođen u Hercegovini, počeo je, veštački, kao redak cvet u staklenoj bašti, obdelavati poeziju "mirnu kao mramor", "hladnu kao sena", objavljujući prezirno gomili profanih da je njegova muza "bledo, tiho devojče što sneva", koja neće da peva po "nečistijem ulicama", i koju on uči:

Budi odveć lepa da se sviđaš svakom,
odveć gorda da bi živela za druge.

Budi odveć tužna sa sopstvenih jada
da bi išla ikad da tešiš ko strada,
a čedna da vodiš gomile št' nagle.


Koliko je naša mlada poezija odvojena od života i naroda, u kolikoj je meri nehumana i nenacionalna, rečito pokazuje ovaj primer. G. Sima Pandurović, jedan od boljih mlađih pesnika naših, bio je predsednik Nacionalističke omladine, omladine one stranke koja je istorijski nastavak omladinskog i patriotskog liberalizma šezdesetih godina, i koja danas pokazuje jasnu želju da se vrati svojim starim idealima. Ali i u G. Panduroviću literator je bio jači od nacionalista, i on ne samo da nema patriotskih pesama no prikazuje sebe i svoje pokolenje umorne, zatupljene, bez "stare, dobre vere", prirode bolesne i tmurne", koje je život spljoštio i izmrcvario:

Ružne su nas već omanđale čini,
siti smo sveta, života i svega;
sumnja nam sad je oslonac jedini,
a mudrost glupa i prostačka šega
s ljudima drugim i samima sobom,
sa tužnim prahom starih ideala...


I u ove dane koje preživljujemo, naša mlada književna škola je ćutala, ili pevala mrtve ruže i zaspale vode, i pisala "knjige za umorne ljude", dok su bolove i nade današnjih naraštaja kazivali stihotvorci bez ičega nalik na talenat i "patrijote" po zanatu bez ičega nalik na iskrenost, isto onako banalno i ružno kako se patriotizam eksploatiše u našim političkim listovima. I to je jedan malo utešan, u svakom slučaju nezdrav pojav koji treba zabeležiti: današnje književno pokolenje nije pokazalo moralne i nacionalne solidarnosti, ono nije bilo zastavnik svojega doba, i ništa danas nije našlo odjeka u njegovim olimpijski ravnodušnim i studeno ukočenim dušama.

To je ono što se uopšte može i treba kazati, ali isto tako valja i dodati da književni egoizam nije tako opšta bolest onih koji danas pišu, da ima naših pisaca sa širim duhovnim vidicima i sa plemenitijim osećanjima, i da se danas jasno mogu opaziti ne samo tamni predznaci no jasni i lepi počeci obnove naše rodoljubive poezije, sa osećanjem nacionalne solidarnosti, kako su hteli ljudi šezdesetih godina, sa osećanjima čovečanskog bratstva i društvene pravde, kako su propovedali, ljudi sedamdesetih godina.

*   *   *      

I ništa nije bilo prirodnije i logičnije no da se znak za preporođaj da u Hercegovini, da se saniranje naše poezije, da se vraćanje pesnika svome narodu veže za ime jednoga Hercegovca, Alekse Šantića. Rođen u onom ponositom kraju gde se nalazi srž celoga našeg naroda, u onoj zemlji krepkih ljudi i snažnih osećanja gde su nikle najbolje narodne pesme naše, u kraju koji je bio rasadnik cele naše rase i iz koga smo presađeni u severne i istočne krajeve, — Šantić je bio predodređen da učini ono što sada čini.

U punom jeku praznoga verbalizma i uskog diletantizma u našoj poeziji on je ispevao onu, danas već znamenitu pesmu Ostajte ovdje, koja je bila više no dobra pesma: dobro delo, i koje se ne bi postideli ni Zmaj ni Jakšić. I novom zbirkom svojih pesama, koja se ove godine javila u Mostaru, Šantić je produžio svoj korisni rad, dokazao da iskreni patriotizam i prava poezija nisu nesaglasni, i da dobar Srbin može biti i dobar pesnik.

Na prvom belom listu, kao epigraf celoj zbirci, nalazi se stih iz jednog blagonaklonog pesnika Slobode, bolnoga Nadsona.—

I u prvoj pesmi pesnikovoj, koja je kao uvod, koja daje prvu i osnovnu notu, on kazuje svoju krepku dušu slobodna čoveka, koja prkosno stoji i u buri čvršća:

Ne, bor zdravi nije pao —
ja i sada krepko stojim,
bog mi jako srce dao
da u času strašnih dana,
usred borbe i megdana
ne poniknem čelom svojim.


U nevolji i bedi, i u šemu i okolo njega, srce mu se širi, a duša ispunjuje bratskim saučešćem prema onima što trpe oko njega. I Pred raspećem on se uči požrtvovanju i radu za druge:

Hoću da živim životom Čovjeka
hoću da ljubim, da trpim i stradam,
u svojoj Vjeri da se Dobru nadam
štono će doć ko sveta rijeka.
----------------------------
Proročkim glasom budiću iz groba
istinu mrtvu i slobodu roba
što sputan sunca zavičajna žudi.

I krvlju svojom preliću sve pute,
idući tebi i vjerujuć u Te,
uskrsli Brate potištenih ljudi!


On uzima svoj pesnički posao onako kako ga je Viktor Igo shvatio: "posao pesnika jeste tešiti". On duboko saoseća sa celom zemljom svojom:

Meme sve rame moga roda bole
i Moja duša s njim pati i grca...


On neće u sanjarijama i na cveću da proživi svoj vek, koji je nečem višem namenjen:

Ne odvrati lice! Pruži ruke svoje
onima u jarmu što nevoljno stoje,
i čekaju sunca kroz maglu i oluj.

Pomozi i spasi! Nevolju izliječi!
Izgrli, izljubi! Rane izliječi.
Il' ridaj i plači, i sa bratom boluj!


Ono što Šantića odlikuje od starijih i običnih patriotskih pesnika naših, to je što je njegov patriotizam na realnom osnovu i pozitivne sadržine, što on ne voli narod-naciju, kao apstrakciju, no narod-puk, žive ljude, seljake. U tome pogledu njegova patriotoka poezija vezuje se za socijalno-nacionalnu poeziju Đure Jakšića iz sedamdesetih godina, za Ratara i za Zemlju. Njegovo srce zatreperi ljubavlju za narod ne kada peva Dušanove vojske koje polaze na Carigrad, no kada vidi nevoljne težake da za hlebom idu u Ameriku. I to on kazuje u živopisnoj i uzbudljivoj viziji:

Parobrod spreman. More se koleba,
pošljednji plamen na zapadu trne:
suton se rađa i s jesenjeg neba
polako pada na hridine crne.

Paluba puna. Ruke uzdignute
pozdrave šalju i rupcima mašu;
u mnoštvu ovom vidim čeljad našu, —
naslonili se na pervaz pa ćute.


Ta velika ljubav prema seljaku, kao temelju cele naše rase i najvećem stradalniku među svima nama, prelazi gotovo u izvestan kult, onakav kakav je bio u ruskih narodnjaka pedesetih godina prema mužiku. I pesnik, u pesmi Pred kolibama, peva čitavu himnu, tom "ubogom drugu dubrava i vrela", tvrdih, žuljevitih ruku, koji svojim znojem zaleva zemlju i krvlju brani "ovu grudu našu". On se osvežava i preporađa u dodiru sa ljudima iz naroda, koji ga uče radu, strpljenju i odanosti zemlji, i u Ribarima on im se zavetuje:

Ja ću da vas tjeišm i da s vama stradam
i da kušam borbu sa morem i nebom!
Hoću da se s vama i molim i nadam,
hoću da se s vama istim hranim hljebom.


Izvesno je: to je drugačiji, razumljiviji, stvarniji, iskreniji, dublji i bolji patriotizam no što je onaj prazni verbalizam, sva ona emfaza i retorika sa kojom smo se navikli sretati u bezbrojnim patriotskim pesmama našim.


Jovan Skerlić
Iz članka Obnova naše rodoljubive poezije
Sačuvana
Angelina
Administrator
*****
Van mreže Van mreže

Poruke: 5833



« Odgovor #7 poslato: Decembar 25, 2010, 06:34:45 pm »

**
ALEKSA ŠANTIĆ


POEZIJA LJUBAVI I RODOLJUBLJA

ALEKSA ŠANTIĆ je umnogome nastavljač Zmajeve rodoljubive lirike.— U mnogim njegovim pesmama nalazimo simbole i primere iz narodne prošlosti. Podsticajima iz srpske istorije označavao je put za ostvarenje nacionalnih želja — za oslobođenje porobljenih oblasti i ujedinjenje naroda. Iako trideset pet godina mlađi od Zmaja, Šantić još peva o borbi za slobodu, jer se i njegov Mostar, kao i Zmajev Novi Sad, nalazio pod tuđinskom upravom, pod Austro-Ugarskom, sve do prvog svetskog rata.

U godinama koje su prethodile prvom svetskom ratu, pred odsudnu bitku za oslobođenje i za vreme samih borbi srpske vojske sa Turskom i Austrijom zvonili su i odjekivali Šantićevi stihovi iz pesme Mi znamo sudbu.

"Snaga je naša planinska rijeka,
Nju neće nigda ustaviti niko!
........................................
I kad nam muške uzmete živote,
Grobovi naši boriće se s vama!"


Taj borbeni prkos, koji je postao narodna lozinka u burnim vremenima, osnovno je obeležje njegove rodoljubive poezije. Pesnik je nadahnut razbuktalim narodnim raspoloženjem, a pesmom je davao podstrek za borbene napore. San i želja iz Zmajeve poezije postaje java u Šantićevim stihovima — čežnja se pretvarala u oduševljenje.

Rodoljubivost je prožimala i Šantićeve pesme socijalnog karaktera. Ta dva osećanja često su se stapala i bila jedinstven izraz patnji koje su podnosili porobljeni i osiromašeni ljudi pesnikovog kraja, ali ona su bila i zov i podstrek da se sačuva ljudski i nacionalni ponos. Stihovi iz njegove pesme Ostajte ovdje bili su podrška muslimanskom življu, koje je Austrija htela da iz Bosne i Hercegovine iseli u Aziju. Njegove poetske reči zadržavale su i one Hercegovce koji su pod pritiskom nedaća počeli da se sklanjaju sa svoga krša u Srbiju. Pesma Hljeb izražava najbolnije rastrzanje čoveka između zavičaja, u kome nema mogućnosti za život, i odlaska u pečalbarstvo, u neizvesnost, da bi zaradio koru hleba:

"A zar vam nije zavičaja žao?
— Žao je, brate ... bog mu sreću dao ...
No hljeba nema ... Zbogom! Hljeba ... Hljeba ..."


Mnogostruko je rodoljublje u Šantićevoj poeziji. Raspon njegovog patriotizma ide od borbe za nacinalno oslobođenje pa do zahteva da se uspostavi društvena pravda. U ovim njegovim pesmama izražena su kolektivna raspoloženja. Pesnik se saživeo sa narodnim težnjama i otuda ubedljivo deluju njegove reči u stihu: "Mene sve rane moga roda bole." Ovaj stih je postao sinonim poistovećenja pesnikovihosećanja i ideala sa narodnim.


Dr Slobodan Marković, 1971

*

MOJA OTADŽBINA

"Jezgro Šantićevog nadahnuća je srce, natopljeno bolom, ozlojeđeno. Samo u ovoj pesmi dva puta se na njega izrikom poziva... Šantić je iskazivao stvaralačko poverenje iskrenosti. Verovao je u spremnost i sposobnost drugih da prihvate njegovu iskrenost kao svoju istinu, te je svoju reč često lišavao figurativne, stilističke sugestivnosti. Polazio je u avanturu ispovesti bez suptilnijeg posredništva, hrabro i 'goloruko'. (Zato mu je lična zamenica prvog lica i slovom i duhom bila tako bliska.) I u pesmi Moja otadžbina on afirmiše iskrenost kao patriotsku odgovornost prema svemu što oseća svojim."

Vladimir Jovičić
Sačuvana
Angelina
Administrator
*****
Van mreže Van mreže

Poruke: 5833



« Odgovor #8 poslato: Decembar 25, 2010, 06:35:16 pm »

*
Stihovi Aleksa Šantić


MI ZNAMO SUDBU...
Stevanu Sremcu                 

Mi znamo sudbu i sve što nas čeka,
No strah nam neće zalediti grudi!
Volovi jaram trpe, a ne ljudi —
Bog je slobodu dao za čovjeka.

Snaga je naša planinska rijeka,
Nju neće nigda ustaviti niko!
Narod je ovi umirati sviko —
U svojoj smrti da nađe lijeka.

Mi put svoj znamo, put bogočovjeka,
I silni, kao planinska rijeka,
Svi ćemo poći preko oštra kama!

Sve tako dalje, tamo do Golgote,
I kad nam muške uzmete živote,
Grobovi naši boriće se s vama!


1907.


MOJA OTADŽBINA     

Ne plačem samo s bolom svoga srca
Rad zemlje ove uboge i gole;
Mene sve rane moga roda bole,
I moja duša s njim pati i grca.

Ovdje, u bolu srca istrzana,
Ja nosim kletve svih patnji i muka,
I krv što kapa sa dušmanskih ruka
To je krv moja iz mojijeh rana.

U meni cvile duše miliona —
Moj svaki uzdah, svaka suza bona,
Njihovim bolom vapije i ište.

I svuda gdje je srpska duša koja,
Tamo je meni otadžbina moja,
Moj dom i moje rođeno ognjište.


1908.


O KLASJE MOJE...

O klasje moje ispod golih brda,
Moj crni hljebe, krvlju poštrapani,
Ko mi te štedi, ko li mi te brani
Od gladnih tica, moja muko tvrda?

Skoro će žetva... Jedro zrnje zrije...
U suncu trepti moje rodno selo.
No mutni oblak pritiska mi čelo,
I u dno duše grom pada i bije.

Sjutra, kad oštri zablistaju srpi
I snop do snopa kao zlato pane,
Snova će teći krv iz moje rane —
I snova pati, seljače, i trpi...

Svu muku tvoju, napor crnog roba,
Poješće silni pri gozbi i piru...
A tebi samo, kô psu u sindžiru...
Baciće mrve... O, sram i grdoba!...

I niko neće čuti jad ni vapaj —
Niti će ganuti bol pjanu gospodu...
Seljače, goljo, ti si prah na podu,
Tegli i vuci, i u jarmu skapaj!

O klasje moje ispod golih brda,
Moj crni hljebe, krvlju poštrapani,
Ko mi te štedi, ko li mi te brani
Od gladnih tica, moja muko tvrda?!


1910.
Sačuvana
Angelina
Administrator
*****
Van mreže Van mreže

Poruke: 5833



« Odgovor #9 poslato: Decembar 25, 2010, 06:35:40 pm »

**

MOJA OTADŽBINA


Pesma Moja otadžbina napisana je 1908. godine, iste godine kada je Austrougarska anektirala Bosnu i Hercegovinu. Tako je dugoveko tursko ropstvo zamenjeno austrougarskim, koje je nameravalo da potraje bar koliko i prethodno. U takvim istorijskim okolnostima pesnik Aleksa Šantić je izrazio svoj pesnički protest zbog ove lako obavljene smene porobljivača. Pesma je ispevana u tonu i stilu ostalih Šantićevih rodoljubivih pesama: ima rodoljublja, ima snažnog ritma i jakih osećanja, ali se na sve to nadnosi, ili iz njega izbija, istina. Pesnik ne ulepšava i nekiti, ne gradi raskošne metafore - govori prosto ali jasno, jednostavno ali zanimljivo i sugestivno.

Ova sugestija, valja istaći, sadržana je u istini sadržine, u jednostavnosti izraza, u iskrenosti oseđanja, u ispovednom tonu, u leksičkom izboru. Sve navedene karakteristike zajedničke su ukupnom Šantićevom pevanju.

Početak pesme, njen prvi stih, deluje svojim sintaksičkim oblikom, leksičkom strukturom i lirskom inercijom:

Ne plačem samo s bolom svoga srca
rad' zemlje ove uboge i gole;
mene sve rane moga roda bole,
i moja duša s njim pati i grca...


Lirska inercija se ogleda u tome što "ne plačem samo..." sugeriše da je nešto prethodilo, da je plač činjenica, ali da on nije samo to nego i još nešto. I dalje: u srcu je bol, u svome srcu, ali je to samo jedna rana - "mene sve rane moga roda bole". Zemlja, "uboga i gola", izjednačena je sa rodom (narodom): zemlja i narod su isto, pa zato ne samo da srce boli nego "i moja duša s njim pati i grca...". Lirski subjekt se snažno oseća iz ovih stihova, bolje reći skoro iz svake reči: PLAČEM, SVOGA, MENE, MOGA, MOJA. To probijanje subjektivnog, lirskog ja, prirodna je posledica snažnih emocija i osećanja srođenosti i sjedinjenosti sa rodom i zemljom.

Prva strofa je nagovestila, ali snažnim rečima i konkretnim slikama, osnovna raspoloženja, izvore i podsticaje takvih raspoloženja, odnose lirskog subjekta i njegove zemlje (roda). Druga strofa dalje razvija misao o bolu i ljubavi jedinke i njegove zemlje:

Ovdje u bolu srca istrzana
ja nosim kletve svih patnji i muka,
i krv što kapa sa dušmanskih ruka,
to je krv moja iz mojijeh rana...


Dok je u prethodnoj strofi bol srca bio samo jedna rana, ova strofa tu sliku još više materijalizuje i usidrava u biće lirskog subjekta: "Ovdje u bolu srca istrzana" - sada je srce ispunjeno kletvama "svih patnji i muka", ono je zbog prejakog bola istrzano. Nije slučajno srce u prvim stihovima obe strofe - ono je najveći patnik zbog nedaće roda i zemlje uboge, u njemu se pletu najrazličitija osećanja od tuge i bola, do patnje i nesreće. Ali pesnikovo biće oseća i preživljava sve ono što preživljava ljudsko biće bilo gde da se nalazi: i najteži bolovi drugih ("krv što kapa") to su bolovi lirskog subjekta.

U katrenima su naznačeni osnovni motivi, raspoloženja i osećanja. U tercinama se sa pojedinačnog prelazi na opšte. Jedinka i rod se izjednačavaju u bolu i patnji. Bol koji izražava lirski subjekt nije individualni bol - to je bol "duša miliona", svaki pojedinačni uzdah ili suza izražava "njihove" uzdahe i suze. Poslednja strofa, prirodno, ima smireniji ton, leksika je manje opterećena emotivnim nabojem, oseća se razrešenje i sagledava poenta pesme. Poenta je cela strofa:

I svuda gde je srpska duša koja,
tamo je meni otadžbina moja -
moj dom i moje rođeno ognjište...


Poruka je jasna: pesnikova otadžbina je svuda tamo "gdje je srpska duša koja" - gde god je i jedan Srbin, tamo je pesnikov dom, ognjište i otadžbina. Prisustvo lirskog subjekta je snažno: četiri puta se ponavljaju oblici lične ili prisvojne zamenice MENI, MOJA, MOJ, MOJE. Time je istaknuta (naglašena) posesivnost — sve pripada lirskom subjektu, on i otadžbina su jedno.

Pažnju privlači i jedna leksička osobenost ove pesme. Visoka je učestalost različitih oblika lične zamenice prvoga lica ja i prisvojne zamenice moj:

JA (1), MENE (1), MENI (2) = 4
MOJ (2), MOJA (3), MOGA (1), MOJE (1), MOJIJEH (1) = 8


Ako se ima u vidu da su tri oblika zamenice prvog lica upotrebljena u posesivnom kontekstu, onda znači da su od 12 zameničkih jedinica 11 posesivne, a samo je zamenica ja bez te osobine. To izražava snažnu posesivnost pesme, snažnu emotivnu vezanost lirskog subjekta za otadžbinu.

Zamenički oblici ostvaruju umetničku funkciju ne samo velikom frekvencijom nego i time što se koristi puni oblik zamenice a ne njena enklitika; drugo, posesivni karakter ogromnog broja zameničkih jedinica; treće, zameničke jedinice nalaze se na isturenim sintaksičkim položajima - na početku stiha, na kraju stiha, na cezuri.


Staniša Veličković
Interpretacije iz književnosti III
Sačuvana
Angelina
Administrator
*****
Van mreže Van mreže

Poruke: 5833



« Odgovor #10 poslato: Decembar 25, 2010, 06:36:20 pm »

**
Stihovi Aleksa Šantić


VEČE NA ŠKOLJU

Pučina plava
Spava,
Prohladni pada mrak.
Vrh hridi crne
Trne
Zadnji rumeni zrak.

I jeca zvono
Bono,
Po kršu dršće zvuk;
S uzdahom tuge
Duge
Ubogi moli puk.

Kleče mršave
Glave
Pred likom boga svog —
Ištu. Al' tamo,
Samo
Ćuti raspeti Bog.

I san sve bliže
Stiže,
Prohladni pada mrak,
Vrh hridi crne
Trne
Zadnji rumeni zrak.


1904.


PRETPRAZNIČKO VEČE

Sjutra je praznik. Svoju svjetlost meku
Kandilo baca i sobu mi zari.
Sam sam. Iz kuta bije sahat stari,
I gluhi časi neosetno teku.

Na polju studen. Peć pucka i grije.
Ja ležim. Ruke pod glavom, pa ćutim,
I slušam kako granjem zamrznutim
U moja okna goli orah bije.

Tako na vrata sumornog mi srca
Sjećanje jedno udara i čeka
Ko drug i sabrat, kao duša neka
Što sa mnom plače i u bolu grca.

Negda u take noći, kada otka
Promrzlom granju zima pokrov ledan,
Ova je soba bila ko vrt jedan,
Gdje je ko potok tekla sreća krotka.

Kao i sada, pred ikonom sjaji
Kandila svjetlost. Iz ikonostasa
Suh bršljan viri. Lako se talasa
Izmirne pramen i blagoslov taji.

Sva okađena miriše nam soba.
Okolo žute lojane svijeće
Mi, djeca, sjeli k'o kakvo vijeće,
Radosni što je već grudanju doba.

Pod tankim velom plavkastoga dima
U peći vatra plamti punim žarom,
I sjajne pruge po ćilimu starom
Veselo baca i treperi njima.

U vrh, na meku šiljtu, otac sio,
Pružio čibuk, i dim se koluta;
Njegova mis'o nadaleko luta,
I pogled bludi sanjiv, blag, i mio.

Uza nj' tek malko na šiljtetu niže,
K'o simbol sreće, naša majka bdije;
Za skori Božić košulje nam šije,
I katkad na nas blage oči diže.

U to bi halka zakucala. — "Petar!"
— Usklikne otac: — "on je zacijelo!
On vazda voli govor i sijelo —
Otvorite mu!"... I mi svi, ko vjetar,

Trči i vrata prijevor izvuci.
I stari susjed, visok kao brijeg,
Tresući s ruha napanuli snijeg,
Javio bi se s fenjerom u ruci.

Svaki mu od nas u zagrljaj hita,
Majka ga krotko susreta i gleda,
A on se javlja, pa do oca sjeda,
I brišuć' čelo za zdravlje ga pita.

Sa novom srećom ograne nam soba!
Na svakom licu sveto, sjajno nešto —
Sučući brke, stari susjed vješto
poč'o bi priču iz dalekog doba.

I dokle prozor hladna drma ciča,
Mi svaku riječ gutamo nijemi;
Srca nam dršću u radosnoj tremi,
Sve dogod ne bi dovršio čiča...

Zatim bi otac, vedar k'o sjaj dana,
Uzeo gusle u žilave ruke,
I glasno poč'o, uz ganjive zvuke,
Lijepu pjesmu Strahinjića Bana...

Meni je bilo k'o da pjesme ove
Svaki stih posta pun behar u rosi,
Pa trepti, sjaje, i meni po kosi
Prosipa meke pahuljice nove...

O mili časi, kako ste daleko!
Vi draga lica, iščezla ste davno!
Pusta je soba... Moje srce tavno...
I bez vas više ja sreće ne steko'...

Kandilo i sad pred ikonom tinja,
I sad je pozno predbožičnje doba;
Al' gluha jama sad je moja soba,
A ja list sveo pod bjelinom inja.

Uzalud čekam... U nijemoj sjeni
Nikoga nema. Sam, ko kamen, ćutim.
Samo što orah granjem zamrznutim
U okna bije i javlja se meni...

No dok mi mutni boli srce kose,
Ko studen travku uvrh krša gola —
Iz mojih knjiga, sa prašljiva stola,
Ja čujem šušanj k'o viline kose.

Gle! Sad se redom rasklapaju same,
Sve knjige stare, snovi čežnje duge -
Miču se, trepte jedna pokraj druge,
I njihov sumor ko da pada na me...

Sanjam li? Il' bi ovo java bila?
Iz rastvorenih listova i strana
Prhnuše lake tice, ko sa grana,
I po sobi mi svud razviše krila...

Sve su svijetle!... Sve u bl'jesku stoje!...
Jedna okolo kandila se vije,
A neka bolno, k'o da suze lije,
Pred slikom dršće mrtve majke moje;

Neke bijele, kao ljiljan prvi,
Samo im zlatno meko perje grudi;
Neke sve plave, tek im grlo rudi,
Kao da kanu kap zorine krvi...

Neke mi pale tu na srce svelo,
Pa kril'ma trepte i šušte ko svila;
A jedna lako, vrhom svoga krila,
S cvrkutom toplim dodirnu mi čelo,

K'o da bi htjela zbrisati sjen tuge..
I slušaj! Redom zapjevaše one!...
I glasi dršću, tresu se, i zvone,
Mili i sjajni k'o luk mlade duge:

"Ne tuži! S bolom kuda ćeš i gdje bi?!
Mi pjesme tvoje, i drugova sviju,
Što svoje duše na zv'jezdama griju, —
Sveta smo živa porodica tebi!

"Mi kao rosa na samotne biljke
Padamo tiho na sva srca bona,
I u noć hladnu mnogih miliona
Snosimo tople božije svjetiljke.

"Mi združujemo duše ljudi svije'!
Mrtve sa živim vežu naše niti:
I s nama vazda uza te će biti
I oni koje davno trava krije!

"Prigrli ova jata blagodatna!...
I kada jednom dođe smrti doba,
Naša će suza na kam tvoga groba
Kanuti toplo k'o kap sunca zlatna..."

I akord zvoni... Sve u sjaju jačem
Kandilo trepti i sobu mi zari...
Iz kuta muklo bije sahat stari.
Ja sklapam oči i od sreće plačem...
   
Sačuvana
Angelina
Administrator
*****
Van mreže Van mreže

Poruke: 5833



« Odgovor #11 poslato: Decembar 25, 2010, 06:37:01 pm »

**

PRETPRAZNIČKO VEČE


Aleksа Šаntić je bio slаvаn i cenjen, voljen i poštovаn, аli to nije moglo dа zаleči duboku intimnu rаnu: već je zаmаkаo u pozne godine, kаd su mu pomrli svi člаnovi porodice а on je, sticаjem mnogih okolnosti, ostаo neoženjen — živeo je usаmljen u porodičnoj kući. Zаto će, često, u svojim elegijаmа izrаžаvаti tugu zа izumrlim domom i žаl što je nestаlа stаrа, pаtrijаrhаlnа аtmosferа. Tа osećаnjа i rаspoloženjа nаjpotpunije i nаjbolje je izrаzio u pesmi Pretprаzničko veče.

Trenutаk opevаnjа je dobro odаbrаn: dаn uoči prаznikа, veče kаo dobа dаnа. Prаznik inicirа lepezu аsocijаcijа, duševno stаnje, аtmosferu — očekivаnje, rаdovаnje, porodično okupljаnje, svečаrsko rаspoloženje, slutnje, tаjnovitost. Veče — mir, tišinа, igrа svetlosti, spokojstvo, toplinа porodičnog gnezdа. Doživljаjni svet lirskog subjektа sveden je nа intimu, nа lično sаdаšnje i prošlo, nа trаgiku usаmljenog bićа.

U pesmi su središnjа tri motivа:

motiv usаmljenosti i dubokog bolа zbog togа,
motiv evokаcije prošlosti i topline porodičnog životа iz detinjstvа,
motiv stvаrаlаštvа kаo nаdoknаde i utehe.

Pretprаzničko veče je dugа pesmа: to je lirskа pričа sа svojom fаbulom, dogаđаnjem i junаkom — lirskim subjektom. Tа pričа imа svoj uvod (ekspoziciju), grаnаnje kroz niz detаljа, rаzrešenje — poentu.

U strukturi pesme uočаvа se šest slikа /celinа.

1. Slikа usаmljenosti u аmbijentu porodične kuće (sobe).
2. Slikа porodične idile iz detinjstvа:
   — roditelji,
   — decа,
   — sused.
3. Porodičnа sobа u predbožićno veče — dаlje rаzvijаnje prve slike novim detаljimа аmbijentа i ličnih osećаnjа i rаspoloženjа.
4. Pesme su oživele i okružile usamljenog pesnika.
5. Pesme teše pesnika: one su mu nova porodica i uteha.
6. Poenta: pesnik je shvatio da je stvorio novu vrstu porodice, da nije sam.

U središtu prve slike su lirski subjekt i atmosfera — oni su u potpunom skladu. Samoća je apsolutna: iskaz SAM SAM dvema po formi istim, ali po sadržini i funkciji različitim rečima, snažno naglašava osećanje usamljenosti. Lirski subjekt je u apsolutnom mirovanju: LEŽIM, ĆUTIM, SLUŠAM. Atmosferu karakterišu mir, tišina, nedešavanje — GLUHI ČASI. Iz takvog osećanja i atmosfere proizilazi i raspoloženje: sumornost i bol koji prerastaju u plač. Stanje lirskog subjekta i atmosfera dočarani su leksičkim i sintaksičkim sredstvima. Izbor reči je karakterističan: KANDILO, SAM, SAHAT STARI, GLUHI ČASI, LEŽIM, ĆUTIM, GOLI ORAH, SUMORNO SRCE, PLAČE, GRCA, BOL. Prva i druga strofa sintaksički su razvijene: prva se sastoji iz pet sintaksičkih celina (rečenica) a druga iz šest. To čini ritam sporim, kazivanje dobija narativnu širinu.

Druga slika donosi kontrastnu promenu: oživelo je sećanje na daleku prošlost detinjstva ("negda u take noći"), u ovoj istoj sobi, u isto pretprazničko veče. Atmosfera je bila sasvim drukčija. Soba je "ko vrt jedan / gdje je k'o potok tekla sreća krotka". Kandilo sjaji, miriše soba, vatra plamti punim žarom, sjajne pruge svetlosti veselo poigravaju po ćilimu, sreća grije ukućane, otac i majka kao simboli sreće i sigurnosti, sused kao simbol prijateljstva, priče i pesme o junačkoj prošlosti — idilična slika sreće patrijarhalne porodice. Dok je prvi deo pesme, u skladu sa raspoloženjem lirskog subjekta, ritmički spor, ispunjen mirom i tišinom, drugi deo pesme je ritmički raznovrstan. Početak je statičan — naracija i opis atmosfere. U desetoj, jedanaestoj i dvanaestoj strofi nastaje nagli ritmički obrt: glasovi, pokreti, kretanje. Ovoj dinamici doprinose leksika i sintaksa. Velika je frekvencija reči koje označavaju pokret, kretanje, dinamiku — USKLIKNE, OTVORITE, K'O VJETAR, TRČI, IZVUCI, TRESUĆI, HITA, BRIŠUĆ. Manje je sintaksičkih celina, rečenice su složenije, opkoračenje povezuje dve susedne strofe — manje je pauza, ritam je ubrzaniji. Treći segment ovog dela pesme donosi smirivanje ritma — opet dominira narativni ton i tempo: u sadržini je kazivanje priče iz dalekog doba i pesme o Strahiniću Banu.

Treća slika je buđenje, vraćanje iz sećanja u stvarnost pretprazničke večeri lirskog subjekta. Sadašnjost iz prve slike i prošlost iz druge kao da izazivaju varnicu — silina kontrasta pustoši i praznine na jednoj strani, svetlosti i sreće na drugoj, izaziva snažan krik:

O mili časi, kako ste daleko!
Vi, draga lica, iščezla ste davno!...
Pusta je soba, moje srce tavno,
I bez vas više ja sreće ne steko!


Posle tog očajničkog krika i saznanja da je soba sada "gluha jama", dolazi smirivanje — rečenice su kratke, pauze velike, reči se slažu kao udarac za udarcem:

Uzalud čekam... U nijemoj sjeni
Nikoga nema... Sam, k'o kamen, ćutim.


Leksički izbor potpuno je u skladu sa atmosferom, ooeća&ama v raspolo-ženjima lirskog subjekta:

SAM           TAVNO          SVEO            NEMA         PUSTI
TINJA         GOLI             UZALUD         GLUHA
MUTNI        PRAŠNJAV      NIJEME
IŠČEZLI                         KO KAMEN
ĆUTIM

Ne samo iskazi, nego i leksika koja te iskaze tvori, naglašavaju samoću, prazninu, sivilo i nestajanje. U tom miru i tišini čuje se nežni šušanj "k'o viline kose", koji otvara još jednu situaciju /sliku ispunjenu svetlošću i dinamikom govora i kretnji.

Četvrta slika je promena i osveženje: donosi damar postojanja, dah života, svetlost nade. Ispunjena je kretnjama, svetlošću, bojama. pesmom. Glagoli kretanja (MIČU, TREPTE, PRHNUŠE, RAZVIŠE, VIJE, LIJE, DODIRNU, DRŠĆU, TRESU) poništavaju mrtvilo i učmalost prethodne slike; zvuci smenjuju grobnu tišinu da bi prerasli u zvonjavu glasova i snažnu pesmu; tamne boje potisnute su živim bojama i svetlošću (SVIJETLE, BLJESAK, BIJELE, ZLATNO, PLAVE, RUDI, KAP ZORINE KRVI, SJAJNI, DUGA) koji ozaruju oči i dušu lirskog subjekta.

U petoj slici iskazana je poruka pesama/ptica:

Mi, pjesme tvoje i drugova sviju,
Što svoje duše na zv'jezdama griju,
Sveta smo živa porodica tebi!
Mi združujemo duše ljudi svije'!
Mrtve sa živim vežu naše niti:
I s nama vazda uza te će biti
I oni koje davno trava krije!
Naša će suza na kam tvoga groba
Kanuti toplo k'o kap sunca zlatna.


U iskazima je sadržana podrška, ukazivanje na osmišljenost življenja, uteha, ljubav. Iako su iskazi ispunjeni pozitivnim nabojem koji nudi optimizam, u leksici su ostali tragovi bola, samoće, hladnoće, smrti, suza, koji su opovrgnuti sadržinom kazivanja okrenutog životu, svetlosti i trajanju.

U šestoj slici je katarza (pročišćenje). Nagomilani bol i tuga stalno su razdirali srce lirskog subjekta/pesnika. To je za posledicu imalo rezignaciju i setu, osećanje usamljenosti i praznine. Sada nastaje nagla promena — saznanje i olakšanje. Reči pesama odzvanjaju u duši lirskog subjekta ("akord zvoni"). Svetlost kandila živo trepti i ozaruje sobu. Smirivanje i olakšanje izraženo je rečima "ja sklapam oči": to je trenutak kada se pesnikova duša oslobađa napetosti, strepnje, neizvesnosti — negativnih osećanja i raspoloženja. Sklapanje očiju je znak opuštanja — pesnik je odahnuo. U tom trenutku, kao izraz olakšanja, potekle su suze, ali ne suze bola nego suze radosti i sreće ("i od sreće plačem") jer više nije sam i napušten, osetio je "porodicu" kroz koju će i dalje da traje. Poenta je u saznanju da život nije bio uzaludan, da je stvorio "porodicu" koja će ga nadživeti i pronositi njegovo ime.


Staniša Veličković
Interpretacije iz književnosti III
Sačuvana
Angelina
Administrator
*****
Van mreže Van mreže

Poruke: 5833



« Odgovor #12 poslato: Decembar 25, 2010, 06:37:43 pm »

**
Stihovi Aleksa Šantić


MRAZ

Vrhove brda sjaj jutarnji žari,
Srebrna magla diže se sa grma;
Visoko šume jablanovi stari
I potok teče kao čista srma.

Sve se veseli. Samo neko plače
Duboko negdje, u mrazu, u grobu,
Uzdiše, jeca, sve jače i jače —
Zove me da mu olakšam tegobu.

O srce moje, ti me nemoj zvati,
Utjehe tebi ja ne mogu dati...
Sudba je tvoja kao sudba noći
 
Što vječno luta da dostigne sunce:
Prelazi mora, pustare, vrhunce,
No suncu nigda, nigda neće doći.



LEGENDA

Hristos, u dnu sela, na domaku puta,
Na mestu gde "Sveto Vrelo" teći zače,
Sam, na krstu visi, i splet oštre drače
Obvija se grubo oko čela žuta.
Pozno, kad u granju samotnoga kuta
Mesečina bela zatreperi jače,
Žena, u crnome velu, duga skuta,
Pred Hristove noge sruši se i plače...

I gle, On se trza... A iz svake rane
Po kap jedna svetla kao rubin kane,
I sa bledih usna dršću čežnje glasi...

Vek za vekom teče, a još, noću, ista
Lepa gospa jeca, i kraj nogu Hrista
Lepršaju vetri njene zlatne vlasi...



XX
 
Što grakćete tako zlobno
Oko mene gladni vrani?
Traž'te tamo mjesto kobno,
Da vas lednom žrtvom hrani.
 
"Ne goni nas, ta mi znamo
Gdje se za nas gozba krije:
Daj nam srce, daj ga amo
Mrtvo ti je, mrtvo ti je!"


Pesme iz ciklusa "Sjenke"
možete pročitati na: wikisource
Sačuvana
Angelina
Administrator
*****
Van mreže Van mreže

Poruke: 5833



« Odgovor #13 poslato: Decembar 25, 2010, 06:37:53 pm »

**

ALEKSA ŠANTIĆ


G. Aleksa Šantić nema "mrtvu dušu", i ono što peva nije ni "poezija truleži", ni "poezija grča". On je duševno i duhovno zdrav čovek koji iskreno peva ono što oseća i čiji stihovi su, što rekao jedan moderni pesnik, "lomni mostovi bačeni s jedne duše na drugu".

G. Šantić se razvijao lagano i prošao kroz mnoge mene, ali on sada izlazi s jednom definitivnom knjigom, koja čini čast njemu kao pesniku i Srpskoj književnoj zadruzi kao izdavaču. Ta knjiga neće možda imati toliko kritičara kao izvesne zbirke stihova koje su ciljale na "skandalski uspeh", ali će imati čitalaca, što ne znači malo u ovo doba kad se naša poezija, van krugova onih koji pišu, gotovo više i ne čita. Ova srdačna knjiga će imati nešto više i bolje od čitalaca koji će je prelistavati: nad njome će zadrhtati mnogo srce i zasuziće mnogo oko. Jer to je iskrena knjiga jednog iskrenog pesnika, jedna čestita i srpska knjiga jednog čestitog čoveka i dobrog Srbina, jedna od onih knjiga kojih smo se davno zaželeli i kakve nam uvek trebaju.

G. Šantić je jedan od retkih pesnika koji ne lažu. On ne peva iz mode i snobizma, ne žonglira rečima i ne veze fraze; on ne teži da stihovima izrazi svoj grč ili svoju grimasu, i da kombinacijama reči rešava probleme skulpture i muzike. On u stihove meće otkucaje svoga srca, ne kao pesnik, no kao čovek. I pre no što je napisao svoju knjigu, on ju je svu u celini osetio i proživeo. Nije potrebno tražiti biografska objašnjenja, jer iz svakog reda bije iskrenost i toplota. Šantić voli svoju zemlju i svoj narod dubokom i diskretnom ljubavlju kojom se voli porodica. On je najbolji rodoljubivi pesnik naš, koji poniženu i gotovo zaboravljenu rodoljubivu poeziju podiže do negdašnje njene visine iz doba Zmaja i Jakšića. On je Srbin razumnije, stvarnije, modernije no što je nekad bilo u istorijskim funkcijama i u poetskoj magli, on voli narod u sadašnjici i u stvarnosti, u njegovom radu, u njegovoj bedi, u njegovoj nadi i veri u bolje dane.

Knjiga Alekse Šantića nije za navođenje: ona je za čitanje. Mi imamo danas pesnika originalnijih i mislenijih, koji više kažu našem duhu, imamo ih živopisnijih, melodičnijih i veštijih, koji zabavljaju naše oči i naš sluh, ali mi nemamo pesnika koji više govore našem srcu. On ima magijsku sposobnost da živi ono što je duboko zakopano u nama i što tajanstveno leži zapretano u našoj umornoj duši, koja se u grubostima i studeni života kao večernji cvet zatvorila za ljude i svet; i naše čisto detinjstvo, i našu svetu mater, i veseli sjaj domaćeg ognjišta, i toplotu davno razorenog porodičnog gnezda, i žalost za mladošću koja se gubi u magli života, i one moćne instinkte naše uporne i izdržljive hajdučke i uskočke rase, neutoljivu žeđ za slobodom pobeđenih i stradalnika koji nikada nisu hteli da se pomire sa mišlju ropstva, staru prkosnu srčanost, i neodoljivu energiju predaka koji su, kada "zeman dođe, valja vojevati", golim rukama za sablje hvatali i trešnjevim topovima gradove osvajali...

Pesme Alekse Šantića, koji je u tolikoj meri pesnik naše rase, našega doba i naše duše, vrše nad nama čudesan, isceliteljski uticaj. U njima kupamo mi svoju klonulu, ohladnelu i ukočenu dušu, one krave sa nje led sumnje, suvoće i podsmeha; i kao da smo se napojili životvorne vode na studencu Večite Mladosti, u nama se budi ono što je bilo zaspalo, i vaskrsava ono što je bilo umrlo, mi se verno vraćamo samima sebi, i postanemo bolji, svetliji, čistiji i jači.


Jovan Skerlić
Iz članka Aleksa Šantić — napisanog povodom izdanja Šantićevih pesama 1911. godine
Sačuvana
Angelina
Administrator
*****
Van mreže Van mreže

Poruke: 5833



« Odgovor #14 poslato: Decembar 25, 2010, 06:38:04 pm »

*

ALEKSA ŠANTIĆ


Neke velike škole koje će ga pripremiti za rad kojem će se posvetiti Šantić nije završio. Rođen u uglednoj trgovačkoj porodici, on je, nakon osnovnog školovanja, samo kratko vrijeme proveo u Trgovačkoj školi u Ljubljani i kod privatnog učitelja Ljudevita Vuličevića u Trstu, a zatim se, 1883.god vratio u Mostar i stupio u trgovačku radnju svoga oca, ispoljivši vrlo brzo i pravo polje svog interesovanja i djelovanja: književni rad i kulturnu misiju.

U društvu "Gusle" njegovo sudjelovanje je mnogostrano i u njegovim redovima on je među najviđenijim: recitator i glumac, pjevač i solista na violini, horovođa i kompozitor, predsjednik. Plodnoj kulturno-umjetničkoj djelatnosti ovog društva Šantić je posvetio niz svojih mladalačkih i zrelih godina i širok odjek i svijetla brazda koju su "Gusle" ocrtale u svom vremenu dobrim dijelom su i Šantićevo djelo.

Jedan od najznačajnijih kulturno-književnih pothvata mostarske sredine bio je, svakako, pokretanje književnog časopisa "Zora", a Šantić je u tom pothvatu i kao pokretač i kao urednik učestvovao.

Pojava i izlaženje "Zore" bio je događaj od izvanrednog kulturnog i književnog značaja ne samo za mostarsku i bosanskohercegovačku sredinu nego i za srpsku književnost u cjelini.

Stekavši glas na književnom i kulturnom polju, Šantić biva uvučen i u politički život. On je član političke grupacije oko lista "Narod", pokrenutog u Mostaru 1907.godine, te u vrijeme aneksione krize 1909. godine, pred opasnošću od hapšenja, mora da bježi sa S. Ćorovićem u Italiju. Nakon smirivanja aneksione krize on je opet u matici političkog života: poslanik u Bosanskom saboru i, za vrijeme balkanskih ratova, vatreni zagovornik oslobodilačkih ideja. U Prvom svjetskom ratu zatvaran je kao talac i izvođen pred sud pod optužom za buntovništvo. Kraj tog četvorogodišnjeg svjetskog klanja i ličnog i narodnog stradanja dočekuje oronulog zdravlja i u materijalnoj bijedi, ali književni rad nastavlja do smrti.

Šantićev pjesnički opus vrlo je obiman i, u isti mah, veoma neujednačen. Prema svjedočanstvu Vladimira Ćorovića, on je pisao brzo i lako i kako se, sa izuzetkom nekoliko sasvim neuspjelih pripovjedačkih pokušaja u duhu zakašnjele romantike, izražavao isključivo u stihu, broj njegovih pjesama penje se na stotine. Uputivši se u književnost veoma mlad, bez ozbiljnijeg obrazovanja, bez razvijenijeg kritičkog čula i literarnog ukusa, Šantić se sporo razvijao i njegovo pjevanje sve tamo do prvih godina našeg stoljeća, osim u rijetkim izuzecima, ostalo je bez značajnijih poetskih dometa, u znaku lutanja i raznovrsnih uticaja.

Presudan podsticaj usmjerenju mostarskog pjesnika u pravcu značajnijeg i dubljeg stvaralačkog pothvata zbiva se 1901. godine, kada Bogdan Popović, u "Srpskom književnom glasniku", daje kritičku analizu i ocjenu Šantićeve treće zbirke "Pjesama". Popović je navodio brojne primjere Šantićevih ogrješenja stilskog i logičkog karaktera koja su, po njemu, bila karakteristična i za Šantićevu pjesničku zbirku, a, dobrim dijelom, i za srpsku poeziju toga doba uopšte. Ova Popovićeva kritika, ispunjena pretežno nabrajanjem negativnih primjera, nije, međutim, ostala dužna ni u naznaci prirode Šantićevog pjesničkog talenta i njegovog izraza "u obliku lijepih i zvučnih stihova kakve lijepe slike", u "nježno probranim živopisnim pojedinostima", u "tihoj emociji", u "muzici stiha i slika" pojedinih pjesama, kao i u dvije najbolje pjesme te zbirke u cjelini: Ostajte ovdje i Moja komšinica.

Oštra u ocjeni Šantićevog dotadašnjeg pjevanja, kritika Bogdana Popovića, i pored izvjesnih krutosti pa i nekih promašenih uopštavanja, u mnogome je "otvorila oči" pjesniku i podstakla ga da još predanije traži svoj put, u skladu s prirodom i mogućnostima svojih pjesničkih predispozicija. Ona ga je, istina, bolno pogodila i začudila, ali nagnala da preispita samokritičnije ono što je dotad pisao i da, ponosan, pokuša u poeziji dosegnuti dublje i više.

Veliki broj pjesama što ih je i kasnije pisao nosiće, istina, i dalje znake neprodubljenog stihovanja, ali će, uglavnom između 1904. i 1912. godine, Šantić u čitavom nizu pjesama izraziti osobenost svoga talenta i njima dostići jedno od najistaknutijih mjesta u srpskoj poeziji tog doba. Godine 1908. Jovan Skerlić proglasiće ga za jednog od obnovitelja rodoljubive lirike srpske, a Bogdan Popović u svoju "Antologiju novije srpske lirike" (1911. godine) uvrstiće jedanaest, odnosno, u drugo izdanje (1912. godine) dvanaest Šantićevih pjesama. Poslije toga vremena, međutim, linija Šantićevog poetskog zamaha, osim u rijetkim proplamsajima, pokazuje već vidne znakove opadanja. Opaka bolest uzima sve više maha (bolovao je od tabesa – bolesti nervnog sistema), a stradanja u ratu njegovo opšte stanje ubrzano pogoršavaju.
 
(V. Ćorović se sjeća: "Kad me, posle tri godine što se nismo videli, u jesen 1917, posetio u zatvoru u Travniku, iznenadio sam se kako se bio izmenio. Onaj nekad retko lepi Aleksa bio je sasvim grohn'o, imao lice ne samo izborano nego nego prosto potamnelo... Kako se bio promenio! Govorio je teško, snebivljivo, sporo; već je brkao imena, i ponekad se zaplitao u rečenicama. Kad sam posle bio s njim u Mostaru, video sam kako se povlači od društva, kako voli da smo nasamo, kako se plaši dodira. Imao je tada neka priviđenja. Uveravao me kako u našoj bašti, ograđenoj i povučenoj iza kuće, tutnje neki konji, i čudio se što ih ja ne čujem...").

O tome da se Šantić u početnom periodu svoga pjevanja jako mnogo ugledao na poeziju drugih: Branka Radičevića, poneđe Jakšića, a naročito na Zmaja i Vojislava Ilića, saglasni su svi oni koji su se na te početke osvrtali. Isto tako su saglasni da je na njegovo pjesništvo uticala i epska poezija, a donekle i Kranjčevićeva rodoljubiva lirika.

V. Đurić je tačno primijetio da je Šantić u svojim pjesmama "zvao u boj, na žrtve, u pohod protiv zla – zvao, sokolio i preklinjao tako uporno, strašno i lijepo kao narodni pjevač u epskoj pjesmi i Njegoš u Gorskom vijencu" i da je znao da "voskresenje ne biva bez smrti", kako je nekad govorio Njegoš, ali nije podvukao koliko je opšte osjećanje života i poezije, izraženo u djelu crnogorskog vladike, kao vrhunski izraz poimanja i etike našeg patrijahalnog života, ulazilo u osnove Šantićevog životnog pogleda i prirodu njegove poezije. I to ne samo rodoljubove, u kojoj se osjećanje i misao o "borbi neprestzanoj" i veličini smrti u borbi za slobodu izravno nadovezuju i na Njegoševo shvatanje koliko i na narodnu epsku pjesmu, nego i u refleksivnoj noti Šantićeve poezije o sudbini čovjeka i smislu života, uopšte.

Što se, pak, stranih poetskih uzora tiče, tu na prvom mjestu dolazi, svakako, Hajne, čiju poeziju je Šantić prevodio gotovo u čitavom svom stvaralačkom vijeku. "Osetio ga je", kako kaže P. Slijepčević, "vinuo mu se kao jednoj dalekoj neispunjenoj mogućnosti samog sebe. Sentimentalnost zarobljena vinula se ka osećajnosti oslobođenoj". Uticaj njemačkoj pjesnika primjetan je, međutim, najviše u poeziji Šantićevog prvog perioda, dok je kasnije taj uticaj gotovo neprimjetan.

Skerlić je o Šantiću kao pjesniku rekao da ima "dva osnovna i jaka osjećanja: žarku ljubav prema svome narodu i duboku setu za mladošću koja prolazi", i to je, bez pogovora, tačno, ali se dijapazon motiva i oblika njegove lirike, ma kako bio odeđen tim osnobnim osjećanjima, ipak ne može tematski svoditi u ova dva okvira. Isto tako, čini se, ni Slijepčevićevoo određenje glavnih motiva Šantićeve poezije (a to su, po njemu, pobožnost, patriotizam, ljubav i prolaznost mladosti) ne obuhvata svijet Šantićeve poezije u njegovoj raznovrsnosti i njegovom jedinstvu. Čak i ako se, dakako uslovno, prihvati zaključak da Šantićeva "evolucija nije mogla da izađe iz jednog izvesnog kruga", njegov poetski svijet, gledan u svojim krajnjim razmacima, ukazuje se, i u svojim ponavljanjima i u svom razvijanju, ne kao izraz dva osnovna osjećanja ili četiri-pet glavnih motiva, nego kao poetski svijet u kojem se više različitih osjećanja, više motiva i, reklo bi se, nekoliko sfera, međusobno prožimaju i, proizlazeći jedni iz drugih, jedni druge nadopunjuju.

Svijet Šantićeve poezije širok je i raznovrstan i u isto vrijeme povezan bitnim crtama Šantićevog pisanja. Mnogo je u tom svijetu slabih pjesama, ali i niz dobrih, i to raznovrsnih. On je pjesnik nekoliko ponajboljih rodoljubivih i socijalnih pjesama, kao i jedne od najtoplijih elegija naše poezije uopšte; on je duboko prisni poet mostarskog ambijenta, pjesnik ljubavi i prirode, duševnosti i života.


Branko Milanović, iz eseja Šantićevo pregalaštvo
Sačuvana
Angelina
Administrator
*****
Van mreže Van mreže

Poruke: 5833



« Odgovor #15 poslato: Decembar 25, 2010, 06:43:08 pm »

*
Stihovi Aleksa Šantić


DUŠA

Ja vidim kad na te, topla i bijela,
Kroz tvoj pendžer mala mjesečina pada...
I šum svaki čujem tvoga odijela,
Na dušeke meke kada kloneš mlada...

Kao sjenka tvoja svake te minute
Moja duša prati i uza te dršće...
I ljubice svoje, čežnjama osute,
Prosipa na tvoju stazu i raskršće...

U baštama tvojim ono rosa nije-
To su suze sreće što ih ona lije,
Pri sjaju zvijezda u tihu pokoju...

U kandilu tvome kada žižak cepti,
Znaj, to duša moja prislužena trepti,
I prosipa na te zlatnu svjetlost svoju...


    
LJUBAV

O, da mi je nešto pa da budem reka,
Pa da tečem ispred tvoje kuće male;
Pevajući tebi da razbijem vale
O pragove gde ti staje noga meka.

Pa kad niz pragove siđeš sa ibrikom
Da zahvatiš vode, da ti zgrabim ruke,
Prigrlim te sebi u svoje klobuke,
I da tebe, draga, više ne dam nikom.

Na dušeku trava i mojih smaragda,
Kao nimfa moja, da počivaš svagda,
I da niko ne zna tvoje mesto gde je.

Samo moje oči da gledaju u te,
Samo moje sve dubine i sve kute
Da lepota tvoja osiplje i greje.


1923.
Sačuvana
Angelina
Administrator
*****
Van mreže Van mreže

Poruke: 5833



« Odgovor #16 poslato: Decembar 25, 2010, 06:43:32 pm »

*
Stihovi Aleksa Šantić


NE VJERUJ

Ne vjeruj u moje stihove i rime
Kad ti kažu, draga, da te silno volim,
U trenutku svakom da se za te molim
I da ti u stabla urezujem ime; —

Ne vjeruj! No kasno, kad se mjesec javi
I prelije srmom vrh modrijeh krša,
Tamo, gdje u grmu proljeće leprša
I gdje slatko spava naš jorgovan plavi,

Dođi, čekaću te! — U časima tijem,
Kad na grudi moje priljubiš se čvršće,
Osjetiš li, draga, da mi t'jelo dršće,
I da silno gorim ognjevima svijem,

Tada vjeruj meni, i ne pitaj više!
Jer istinska ljubav za riječi ne zna,
Ona samo plamti, silna, neoprezna,
Niti mari, draga, da stihove piše.



JESEN
   
Prošla je bura, stišale se strasti,
I ljubav s njima sve je bliže kraju;
Drukčije sada tvoje oči sjaju -
U njima nema ni sile ni vlasti.

Ja čujem: naša srca biju tiše,
Tvoj stisak ruke nije onaj prvi;
Hladan, bez duše, bez vatre i krvi,
Ko da mi zbori: nema ljeta više!

Za društvo nekad ne bješe nam stalo,
O sebi samo govorismo dugo;
No danas, draga, sve je, sve je drugo:
Sada smo mudri i zborimo malo...

Prošlo je ljeto! Mutna jesen vlada.
U srcu našem nijednog slavulja;
Tu hladan vjetar svele ruže ljulja,
I mrtvo lišće po humkama pada...


1908.


ELEGIJA

Zašto se meni javljaš tajno
Kada mi duša tiho sniva?
I zašto tvoje oko sjajno
Golemu tugu i jad skriva?

Zašto me kroz noć staneš zvati,
I šta ti jadno srce ište?
Ta ja ti nemam ništa dati,
O, ja sam pusto pepelište.

Sve što sam imo ja sam dao,
Nevjerno hladna ljubavi moje, —
Sve što sam svojim blagom zvao:
Mladost i oganj duše svoje.

Pa zašto meni stupaš snova,
Šta tražiš ovdje u mrtvaca?
Hladna je, hladna ruka ova
Što nekad na te ruže baca.

Pusti me! Pusti i ne mori!
Nek sam ovako trajem dane,
Sve dok mi srce ne izgori,
Sve dok mi duša ne izda'ne.
Sačuvana
Angelina
Administrator
*****
Van mreže Van mreže

Poruke: 5833



« Odgovor #17 poslato: Decembar 25, 2010, 06:43:55 pm »

*
Stihovi Aleksa Šantić


POGREB              

Povija se žito. Mirno, u dnu sela,
Uskom starom stazom, što na groblje vodi,
Za ubogim odrom mala pratnja hodi -
Preplanula lica i snuždena čela.

Negdje ševa pjava pri zahodnom zraku,
I sijedi otac iguman, pun brige,
Polagano čita iz debele knjige
Opraštajna slova sirotu težaku.

I čuj! Zemlja pada... Vrh drvetâ rudi...
U polju se čuje dozivanje ljudi
I vide se stada mrljava i siva.

Prašina gdje leti... Tiho, u sutonu,
Vjetar selom nosi elegiju bonu,
I pokriven dračom grob ubogi sniva.


1908.  


ČASOVI              

Ovdje nikog nema. U mračnoj samoći
Sam stojim ko munjom opaljeno drvo;
I huk vjetra, što se maloprije rvô
S ogoljelim granjem, zaspô je u noći.

No ja dobro čujem hod, korake vječne
Nevidovnih snaga što ko straža bdiju,
Prodiru kroz kamen, zemlju, tmine riječne,
Plijene i nose i nište i biju;

I boga i nebo, život i sazdanje,
Sve u isto doba. I u mojoj krvi
Ovaj grdni povor ja ćutim gdje vrvi,
I od moga žića sve ostaje manje.

I njihovu kobnu pjesmu: tika-taka
Ja slušam, i srce sve udara tiše;
I ja vidim jasno: sve više i više
Da postajem samo crne zemlje šaka.

    
1908.


PUTNIK (a)        


Ne mogu dalje! Ovdje ću stati,
Gora će meni pokoja dati.

Gora je vazda primala one
Što ljuto pate i što ih gone.

Noć je svijetla, meka i plava;
Miriše zemlja, miriše trava.

Popale sjenke, a kao srma
Planinski potok teče iz grma.

Preda mnom doli maleno selo
Pod tankim dimom u san se svelo.

Pred njim rijeka poljem krivuda,
I zrelo klasje njiha se svuda.

Ovdje pod jasen mirno ću leći
I san će tiho ko potok teći.

Miriši, goro, mirisom zdravim!
Pokri' me, nebo, pokrovom plavim!


1908.        

Aleksa Šantić
Sačuvana
Angelina
Administrator
*****
Van mreže Van mreže

Poruke: 5833



« Odgovor #18 poslato: Decembar 25, 2010, 06:44:29 pm »

*
Stihovi Aleksa Šantić


MOJA SOBA          

Jedan krevet, astal, knjige u ormaru,
U kutu bačene novine bez broja,
I lik majke moje visi o duvaru
Uz ikonu, — eto, to je soba moja.

Malena. No meni velika je bašta,
Gdje nad potocima tihim trepte jošte
Leptirice sjajne mojih snova, mašta,
Radosti i sreće, mira i milošte.

Ovdje mi je kao da sam gdje u strani
Visoko, pod svodom duga uzdrhtani'
U kojima rano proljeće se kupa...

Ovo je krletka topla duše moje
Kroz njen mali prozor ona leti, poje,
I sjaj zlatni pije iz nebeskih kupa.


1912.  


PRIJATELJU            

Prijatelju! Znadem da su ovi puti
Na našoj planeti trnje što nas bode,
Da je malo staza što u bašti vode
Gde bokori šume suncem ogrnuti.

No nijedna tvoja noć još nije bila
Bez zvezda, jer njih je samo oblak skrio,
Za oblakom trepti njihov blesak mio...
Poleti, i njima uzneće te krila!

Da, život je memla robijaške kuće,
I njegovo trnje sve te para ljuće,
I cvetova nema da se tebi jave...

No ti imaš ruke! Snagom ruka goli'
Ostruge razgrni i krvlju ih poli,
I naći ćeš tvoje ljubičice plave...


1913.                  


PROLETNJA BURA            

Smrklo se. Kô vojske široke sa strana,
Sa hukom i besom silne bure stižu,
Sukobe se, krše. lome se i dižu,
I urlaju lišće kidajući s grana.

Ja strukom zavijen uvrh sela stojim;
Preda mnom se šiblje ogoljelo svija,
Kao da se snoplje posadilo zmija
Pa sikćući maše repovima svojim.

Evo pljuska. Sevnu. I porfira strele
Pokri i obasja vrh samotne jele,
I grom tuče. Jekom otpozdravljaju ga

Provale i ždrela, borovi i smrči.
Razbarušen neko bos niz polje trči.
I nad gorskim rtom eno izbi duga.


1924.  

Aleksa Šantić
Sačuvana
Angelina
Administrator
*****
Van mreže Van mreže

Poruke: 5833



« Odgovor #19 poslato: Decembar 25, 2010, 06:44:51 pm »

**

IDENTITET ŠANTIĆEVE INSPIRACIJE


Poezija stvarana anđeoskim riječima

Poezija Alekse Šantića nedvosmisleno pokazuje da zakone ovozemaljskog života određuju zakoni ljubavi, jer kako drugačije objasniti pjesnikovu okrenutost zavičaju, čovjeku i ljudima. U toj ljubavi je Šantićev način mišljenja i njegov stil života — da je zavičajnost suština življenja, pa tek sve ostalo. Zakon ljubavi koji počiva na zavičajnosti maksimalno razbistrava razum, pročišćava srce, proširuje vidokrug čulnosti, izoštrava umnost, rasprostire i produbljuje duhovnost. Šantićevo ja nije moglo bez svog hercegovačkog zavičaja, bez njegovog ti.

To zavičajno ti je pjesnikova neophodnost i uslovnost.

Ljudska hercegovačka riječ sjedinila se s tvoriteljnom pjesnikovom riječi. Tim sjedinjenjem riječ je postala otkrovenje, postalaje sam život sa svim njegovim moćima. Sve se izdogađalo u skladu s već rečenim zakonitostima ljubavi, jer pjesnikova uzbuna čula posljedica je tvoriteljne hercegovačke svjetlosti i prozračnosti podneblja. Paradoksalno ali je tako — težina i mukotrpnost hercegovačkog života proizvodi ljubav prema njegovoj ljepoti u vrhunaravnoj i božanskoj datosti. Da nije toga, događajnost života ne bi bila primjetna, ne bi bila pokretačka i tvoračka. Svjetlost otkriva hercegovačku događajnost, svjetlost pjesnikove riječi, jer tvoriteljnost obznanjuje istinitost čovjeka. Šantićeva pjesma je ta koja pokazuje da je među ljudima dobra volja, da zakoni ljubavi daju osmišlenije života i vaskrsenije svijeta, kao da riječ smrti nije ovdje posljednja riječ. Stoga se ima utisak da Šantićeve pjesme govore anđeoskim riječima, onim istim riječima kojima je Tvorac osmišljavao stvaranje svijeta, jer Šantić na hercegovačkom životnom diskursu stvara svoj lirski čudesni svijet. U ovim pjesmama nastavljen je božanski glas i njega kao da održava božanska energija. Šantić je nosio Boga u sebi, pa tu sadržajnost imaju i njegove pjesme, jer kako drugačije objasniti tu pjesnikovu moć da zakone ljubavi u zavičajnom hercegovačkom životu, očigledno, uvjerljivo i ubjedljivo približi i otkrije kako svom vremenu, tako i budućim vremenima. Univerzalni jezik pjesme preobražava se u iskustvu Šantićeve vjere, one vjere u Boga i u čovjeka. Čovjek (uz) nosi Boga, a Bog održava čovjeka.

Šantićevo pjevanje je i slavljenje ljubavi, pa i onda kada zaobilaznim putem ipak stiže do slavlja ljubavi, jer ljubav je bogosluženje životu. Pa otuda je Šantićevo pjesničko bogosluženje divinizacija života u njegovim najrazličitijim pojavnostima. Sve je tu prethodno duboko doživljeno i proživljeno, a tek onda stihom i pjesmom iskazano. Tu je razlog zašto su Šantićeve pjesme uvijek aktuelne, jer one su zasnovane na etosu vjere i snazi narodnog glasa (vox populi — vox dei). Po tome je Šantićeva poezija stalno životna i stalno savremena, a po tome je čovjeku bliska u svakom vremenu. Šantićeva pjesma je najprikladniji izraz čovjekovog bola, tuge, patnje, straha, užasa, čuđenja, mržnje, vjere, nade, ljubavi, kad o tom uvijek direktno i ne govori. To je strukturna složenost Šantićevog pjevanja i mišljenja. U njima je najautentičnija sila hercegovačkog života i čovjeka u tom životu. Ta i takva Šantićeva riječ je u stanju da sve patnje i užase obesnaži, ali i da osnaži i oživi duh, onaj duh koji hrabri i bodri koji podržava stoičnost, jer njegova pjesma oživljava, preusmjerava i okrepljuje. Šantićeva poezija je Biblija hercegovačkog života, a pjesme te poezije su "šifre" za razumijevanje tog života, jer su te pjesme nadahnute hrišćanskom vjerom, i hrišćanskim iskustvom. Istorija života i poezije bez te vjere i iskustva je nezamisliva u aksiološkom smislu. Bez toga bi bile upitne ljubav, dobrota, pravda, istina i sloboda, a sve su te antropološke odrednice i datosti sveprisutne u Šantićevoj poeziji na implicitan i eksplicitan način, a to znači da je ova poezija "zdravlje" širokih narodnih vjerovanja, nadanja i snoviđenja. Šantićeva poezija je jevanđelje čovjekovog hercegovačkog života, a to znači da je ta poezija puna smisla, snage, ljubavi i moći da prezentuje stvarnost i istu da preobražava. Zato je ona životna i životodajna, otpor svakoj beživotnosti, sklerotičnosti, aristokratičnosti i sterilnosti. Ona svojom tačnošću i životnošću usmjerava život i pokreće duh. To je poezija punog smisla i značenja. Njena riječ nije otrovna ali jeste krik, nije porok, ali jeste dobro, ona je strast za punoćom života. Mač protiv neljudskog života. Riječ ove poezije je bistra rijeka života, u vrijeme kada se tehnika zločina usavršila, a patologija duha se probudila. Ova poezija upozorava na "mulj" u koritu rijeke života, i da taj "mulj" izbija na njenu površinu. Ovoj poeziji je strano svako duhovno zatočeništvo i stran joj je svaki duhovni totalitarizam i uskogrudi ekskluzivitet. Ova poezija su prozori na čovjekovoj kući, svjetlost u pećini, ospoljavanje čovjekovog unutrašnjeg svijeta, i pounutrašnjavanje čovjekove bliže i dalje okoline i njene diskurzivnosti. U haosu i bezdanu života ova poezija čovjeku traži izlaz, pobuđuje njegov duh i snaži ga na dugotrajnost istrajavanja.

Individualnost Šantićeva u poeziji je toliko evidentna da je posebno i ne treba dokazivati, jer individualizam je nešto od čega poezija kao umjetnost živi i opstojava.

Zahtjev za individualizmom je jedina "nedemokratičnost" u zahtjevima poezije. Tim zahtjevom pjesnik je dosuđen poeziji i od nje ne može biti otuđen sve i kad bi htio. U tom smislu pjesnik je od svega slobodan, samo nije od poezije. U toj neslobodi poezija ga vodi u samo središte života i svijeta. Tako je bilo i sa Šantićem, njegov individualizam postao mu je životna i sudbinska vodilja kroz život i poeziju. Tako se dolazi do situacije da poezija nije dijalog, što na prvi pogled izgleda, već monolog suptilnosti, manifestacija života u najrazličitijim refleksima. Šantić je svojim pjesmama pokazao da se poezija ne može marginalizovati u odnosu na život, ali se ne može ni autonomno posmatrati, jer poezija nije sama sebi svrha.


Šantićevo čovjekoljublje je isto što i bogoljublje

Poezija nije apologija životu bez obzira na to koliko je život uronio u njeno "tkivo", jer ona je sama životnost, kako životnost mnoštva, tako i životnost jastva kao prvosti ili kao drugosti, jer poezija je akcija i reakcija na bezbroj načina, sve do u beskonačje. Zato je racionalna kontrola poezije nemoguća, pa i njeno usmjeravanje, jer ona nije jednosmjerna već difuzna, ona je beskrajno vrtloženje a ne kretanje, ali kretanje života je bogata podloga njenom vrtloženju. To pokazuju Šantićeve pjesme bez obzira na to kakve su motivike i tematike. Individualizacija u poeziji se ogleda i u tome da pjesnikov um i mentalni sklop budu "na nebesima u gledanju" (prema pjesmi svetog Save "Slovo o umu").

Šantićeva poezija, u odnosu na druge srpske pjesnike, pokazuje ukorijenjenost čovjeka u život i života u čovjeku, pokazuje jačinu i čvrstinu saveza između čovjeka i života, jer malo je pjesnika u čijoj poeziji taj savez tako moćno dvosmjerno struji. Iz tog saveza proističe vjera poezije kao sinteze vjere čovjeka i vjere svijeta. Nigdje se životne suprotnosti ne prepliću i mire kao u poeziji, jer ta oksimoroničnost poezije raskriljuje paradoksalnost života. Šantićeva poezija je u tom smislu molitveno tihovanje, žuborenje života u detaljima po širini i dubini. Ova poezija od najrazličitijih suprotnosti harmonizuje život, utkiva javu u san i san u javu, jer mističan i praktičan život šumori u ovoj poeziji. Život je plodonosan jer je zasnovan na ljubavi i vjeri da se loše može pretvoriti u dobro, jer takva pretvorba je u samoj osnovi čovjekovog djelanja i nadanja. Zato je u ovoj poeziji prostor lijepog, dobrog i istinskog u stanju i službi uzvišenosti života. U toj uzvišenosti ostvaruje se čovjekov život sa svim njegovim uspjesima i padovima, s klicom pada u uspjehu i uspjeha u padu. Takva poezija ne može biti kao lažni svjedok, jer ona baštini svjetovni (zemaljski) i duhovni (nebeski) život, jer njena je amplituda, u stvari, peta strana svijeta, ona vertikala koja proizlazi iz četiri zemaljske strane svijeta. To znači da je Šantićeva poezija nadahnuta svakodnevnim čovjekovim životom, sa izazovima i biblijskog je karaktera, jer njegova ljubav prema čovjeku neodvojiva je od ljubavi prema Bogu. Šantićevo čovjekoljublje je istovremeno i bogoljublje i obrnuto. Od te dvosmjernosti živi životvornost vrela ove poezije, i ona je doprinos do kog je stepena pjesnik Šantić stigao u svojoj individualizaciji kao pjesničkoj prepoznatljivosti. Čovjekovo spasonosno stanje je u ljubavi prema drugom. Stepen te ljubavi potpomaže Šantićeva poezija, potpomaže, jer su istrošeni i život i ljubav, ljubav u životu i život u ljubavi. Identitet ove poezije počiva na ortopraksiji života i ortodoksiji želja svakog pojedinca da mu život bude ljepši. Ružan život poezija ovog tipa pojedincu čini snošljivim, jer život pojedinca i život svijeta međusobno se dopunjavaju, kako u praktičnoj tako i snovnoj dimenziji. Šantić je pjesnik koji je svjestan da je sve ono o čemu pjeva u svojim pjesmama nerazdvojni dio cjeline. Ta i takva istinitost Šantićeve poezije dokazala se u potonjim vremenima, pa i u ovom našem vremenu. Tu trajnost ova poezija treba da zahvali i semantičkoj dimenziji koju posebno potpomaže njen misaoni sloj, ako strukturalistički zavirimo u slojeve ove poezije. Ingarden prepoznaje pet slojeva u književnom djelu, sa dominacijom nekog od njih. Šantićeva poezija je svojevrsni duhovni orijentir, jer je glas o narodu hercegovačkog krša, koji je izrastao iz narodnog glasa (neke pjesme se doimaju kao narodne lirske pjesme). I kad se govori o tegobnom čovjekovom životu ova poezija zrači antropološkim optimizmom, jer život uvijek daje mogućnost savladavanja zla, a to znači da ova poezija nudi mogućnosti i pomaže pojedincu da dođe do sebe, ali i srpskom narodu da sazna svoju sudbinu, pogotovo danas u vrijeme najveće globalizacije koju je svijet ikada vidio, potpomognutu internetom. Šantićeva poezija kao da čovjeku prezentuje moguće stranputice, ali i puteve. Usmjeravajući ona postaje smjernica, jer svoju pletenicu gradi od svjetovnog i duhovnog, koji su u životu nerazdvojni kao čovjekova duša i čovjekovo tijelo. To uplitanje podrazumijeva sliku vremena i ljudi, jer s tom "tačnom" i složenom slikom može se ići u susret budućim vremenima. Po tome sa sigurnošću možemo ustvrditi da je Šantićeva pjesma savremena i da je Šantić naš savremenik, naš savrsnik, jer java i snovi njegove poezije su i naša java i naši snovi. Šantić je u samom srcu svog vremena i svog hercegovačkog prostora i zato je u našem vremenu, jer kada bi se simbolika motiva, kojima je pjesnik okrenut, složila po semantičkom rasporedu, dobili bismo jednu pjesmu o hercegovačkom čovjeku koja do našeg vremena ne blijedi.

Šantić je svakim svojim stihom u fokusu čovjekovog bića, a time i u fokusu sredine i vremena. To fokusiranje je izraz pjesnikovih prevrelih unutrašnjih stanja, pa se počesto obznanjuju kao ispovijedna sugestivnost. Kod takvih pjesnika amplituda bića lirskog subjekta kreće se od sanjarenja do opipljive životne gorkosti. U tom smislu Šantićevim stihovima damara kreativna spoznaja da se stvaralačka energija bića ne sme uludo potrošiti. U osnovi Šantićevih pjesama leži nepatvorena ljepota, a ta ljepota temelji se na skladu, a sklad na muzici stihova, melodiji i ritmu.

Taj lančani slijed je šantićevski tematizam u najpozitivnijem smislu te riječi, jer u pravilnom okviru pjesme (i opusa) nalaze se njeni pravilni dijelovi. Pravilnost okvira i dijelova unutar njega uveliko je ovisan od simetričnosti ili asimetričnosti stiha, a onda i strofe i njene ritmičke i melodijske istosti. U ustaljenim formama jasnoća njegovog hercegovačkog svijeta biva i jasnija i svjetlija. Šantić ima prema tom svijetu urođeno sređen odnos, jer je suvereno i nenametljivo u sklad pjesme utkivao i uplitao melodiju, značenje i ritam.


Aleksa Šantić pjesnik ljubavi i svjetlosti

U pjesmi Alekse Šantića je sve semantoidno baš zato što je doživljajno. Šantića je inspiracija uvijek vodila u osjećanje doživljenog, a potom u doživljaj osjećanja. Na toj relaciji on se njihao i okretao kao list breze na povjetarcu. U tom smislu Šantić je sav od svoga hercegovačkog svijeta: osjećajno zapitan i osjećajno upućen.

Biserno hercegovačko podneblje je atmosfera Šantićevih pjesama, u kojem iz radosti izlazi tuga a iz tuge radost, a to su "uslovi" da Šantić bude pjesnik ljubavi i svjetlosti, ukoliko shvatimo da je ljubav sama po sebi svjetlost (nauka govori da se u mozgu pale bezbrojne lampice), a da je svjetlost ljubav data svijetu od njegovog Tvorca. Sve su to datosti i pretpostavke za očiglednost ljudskosti, u Šantićevim pjesmama i po tome se malo koji pjesnik može porediti s njim. Može se slobodno reći da Šantićeve pjesme naseljava ljudskost, jer ta ljudskost podrazumijeva sveprisustvo čovjeka u manifestacijama života i svijeta. Ljudskost, kao apstrakcija konkretne čovjekove tjelesnosti, uvijek se otima uobličavanju i prezentaciji, ona je nevidljiva u vidljivom i vidljiva u nevidljivom. Ona je bljesak i odbljesak istovremeno ako smo spremni da nas "zateče" i "uvede" u budno stanje.

Sredina u kojoj biće egzistira puna je apsurda, kontroverzi i protivrječnosti, ali je Šantićevo biće svjesno da je i apsurd klica života, jer je evidentno da je biće, kao takvo, i pored ostalog, opsjednuto traganjem za srećom, nagonski je ka tom usmjeren. Zato Šantić svakodnevno obično pretvara u uzvišeno, vršeći strogu selekciju motiva i lirskih slika. U tom smislu vispreniji čitalac će "otkrivati" ono što je pjesnik prećutao, da bi shvatio veličinu onoga šta je i kako je rekao, da li je to u sonetnom pravilu (zakonu) teze, antiteze i sinteze, ili je u "usložnjavanju" tercinske slikovitosti i neposrednosti ("Jedna suza", "Ej, konjicu"), jer Šantićev iskaz u cijelosti je zasnovan na jakoj doživljajnoj osnovi i dubinskoj opservaciji životnih manifestacija. Skoro sokolovskim okom on zapaža kretanje i stanja tog kretanja.

Šantić je svjestan da sve što se dešava u hercegovačkom podneblju, najčešće paradoksalno, dešava se u biću i zato je ova poezija puna unutrašnjeg nagona, ali da sve to pojačavaju i spoljašnji faktori, pogotovo istorijski, jer antropološki gledano biće se ne može zamisliti bez sredine. Na "najobjektivniji" način (ako je poezija suština istine) Šantićeva poezija supstancijalizuje hercegovačku dramu dešavanja. U "predočenim" motivima to je skala najrazličitijih boja. Popunjavajući tu svoju skalu boja i zavičajne uzavrelosti Šantić je izgrađivao i skalu svoje zapitanosti o svijetu i životu, jer nema spoznaje bez upitanosti. Vrednosno je ta upitanost imenljiva, bilo da se radi o pjesmama sa istorijskom, socijalnom ili misaonom podlogom, jer Šantićeva opažanja, bez obzira na to o kojim je motivima riječ, uvijek su i široka i duboka, jer u njegovoj simbolici i metaforici, stegnutim u slike, pulsira ta širina i dubina "predočenog temata". Kod Šantića je pravilo da zanos stiha ublaži "priču" u njemu, pa i tamo gdje nam se čini da se priča izmigoljila ("Ostajte ovdje", "O, klasje moje", "Mi znamo sudbu"). Time upravlja moćni pjesnikov doživljaj, jer Šantić probrano vaja "pojave" iz lavirinta svoga hercegovačkog zavičaja. U takvom lavirintu, punom životnih nedaća, pjesnik je stvorio prepoznatljivu "ravnotežu" pjesnikovanja. Tu se, prije svega, misli na tonirane doživljajne skale bića, ali i skale optimističkih i mračnih i maglenih stanja u tadašnjem društvu. U tom smislu klatno ove poezije ima veliku amplitudu. Fantazam Šantićeve poezije je životan i to je ono što plijeni i zaokuplja i današnjeg čitaoca, u pitanju je životnost do duboke ukorijenjenosti u život bića i sredine u kojoj je biće ("Proljeće", "Ne vjeruj", "Jesen" i dr.).

Svaki pjesnik se pobrine da svojim pjesmama pokaže koliki je nezasitnik životom pa i Šantić. Ta nezasitost se ogleda u želji da uživa u ljepoti svijeta i žene. Ljepota je za Šantića piće koje opija i rastvara pjesnika da govori "istinu" o svijetu, životu i biću (Persijanci su imali svetkovine kada su se opijali da bi govorili istinu, kod Rimljana je nastala izreka da je istina u vinu). Kod Šantića je istina u ljepoti i ljepotu treba posjedovati, a nikako samo o njoj maštati magleno i neobuzdano ("Proljeće", "Ne vjeruj"). Šantićeva ljubavna poezija je, u tom smislu, poziv na život, jer on svojoj dragoj kaže: Dođi, čekaću te ("Ne vjeruj"). U tom pogledu, Šantić ne pokazuje suzdržanost, on u ljepoti i s ljepotom hoće preživjeti ovozemaljski i iskušiteljski život, jer čovjek je uvijek na gubitku sem ako nije našao utjehu u ljubavi (prema Meši Selimoviću), a ljubav je najsavršenije otjelovljenje i oduhovljenje ljepote. Doduše, kad je u pitanju ljepota i odnos prema njoj, Šantić ne dozvoljava da mu se strasti uskovitlaju, on ih u stihu čini ljudskijim, a to znači smirenijim, on ne "luduje" obješenjački. Žar vlastite vatre i vlastitog pakla Šantić je amalgamisao stihovnim tihovanjem, prolazio je kroz svoja osjećanja i sa svojim osjećanjima kroz život kao lahor kroz šumu, nježno i lepršavo. Šantić je pjesnik koji treperi na žicama svoje osjetljive duše. On puno življenje ne ostvaruje na talasima erotičnih pomama. On ima skoro viteški odnos prema ženi (primjer B. Strahinje je u tom smislu instruktivan, jer kao vitez oprašta svojoj ljubi dvostruko nevjerstvo). Doduše, Šantić ženi ništa direktno ne oprašta, ali i ne kaže da će se ljutiti ako njegova draga ne dođe u baštu. Prigušujući svoje emocije, on joj predlaže da i ona uživa u ljepoti, kada se rodi mlado proljeće i zamiriše jorgovan plavi. Kod Šantića se ono što se želi izjednačava s onim što se može. Može se mnogo ako se posjeduje senzibilnost prema ljepoti, a dati život je ljepota nad ljepotama i pjesma nad pjesmama.


Božanska dužnost poezije da beznađe pretvori u nadu

Kod Alekse Šantića je spajanje dva bića spajanje ljepota, dviju pjesama prirode i života, jer biće je život prirode i priroda života. Šantićeva osjećanja se naprosto razlivaju, ona nečujno i neosjetno osvajaju kao plima. Njegova osjećanja kao plima potapaju njegove obale, i njegova pučina plava spava u ljepoti vlastitog doživljaja. Šantićeva rakursika na tu temu bitno se razlikuje od Rakićevog gospodstvenog odnosa prema ljepoti, ženi kao ovozemaljskoj inkarnaciji te ljepote, od Dučićevog fikcionizma o ženi ljepšoj no sve žene (nestvarnost ljepote), od romantičarskog idealizma o vazdušastoj ljepoti i njenoj božanskoj prirodi, dakle, nedostižnoj.

Šantić se zaputio stazama ovozemaljskih stremljenja, kojima hoda čovjek (biće) sa svojim željama i snovima, ali sa sviješću da je ukorijenjen svevremeno i istorijski, dakle prolazno. Moramo priznati, ipak, da se u Šantićevoj poeziji kovitlaju strasti na način primjeren čovjeku (biću) kao ovozemaljskom djelatniku i tim je Šantićeva poezija obezbijedila sebi trajnost, jer su životni problemi čovjeka uvijek stvarni, jer proističu iz istoričnosti čovjekovog života. Šantićev zanos je razuman a to znači da je pregalački, u službi prevladavanja antropoloških mijena.

Šantićev zanos je ona pomoć njegovim pjesmama da dobiju umjetničko otjelotvorenje, a primjereno čovjekovom naporu da savlada svakodnevna iskušenja. Sve što Šantić radi, radi sa osjećanjem snažnog osjećanja prema biću i sredini u kojoj to biće prebiva. Taj uzavreli zanos je paradigma u koju staju sve duhovnomentalne datosti njegovog lirskog subjekta, datosti koje se usložnjavanjem primjere datom pojavnom obliku.

Šantić je traser takve vrste poezije, jer je Šantić snagom svoje imaginacije uspio da otvori dveri kroz koje vodi put u ljepotu svakodnevnog bitisanja, sa uzletima i padovima učesnika tog hercegovačkog bitisanja. On silno saosjeća sa sudbinom brojnih bezimenih životnih pregalaca i podvižnika, jer su svi svjesni, a i sam pjesnik, da se život pored svih ljepota, pretvorio u nedokučivi apsurd. Faktografija Šantićeve poezije govori dovoljno o njegovom unutrašnjem naboju i nagonu, i o rasponu tog unutrašnjeg "rasipanja". U tom smislu, Šantiću je dobro znano da se misao i osjećanje najbolje otkriva kad prolazi (putuje) kroz autora, kroz sebe. To putovanje i osjećanje i misao prizemljuje (kad srce zapišti misao je kriva). Šantićeve misli i Šantićeva osjećanja ne lebde van života, jer su u svojoj neobičnosti duboko stvarni i široko životni.

I nogama i glavom Šantić je bio na zemlji (nasuprot pjesnicima koji su glavom bili u oblacima — Laza Kostić). Zato se za njegovu poeziju može reći da je put, život i istina, da je jevanđeoski svetilnik bića. Šantićeva poezija osvjetljava, čisti dušu i stvara jasnu predstavu o životu ("Na povratku", "Mi znamo sudbu", "Pobednik"), o životu u kojem se bol uzdiže do radosti, ali i radost pada do bola. Iz Šantićevih stihova izvire na sve strane, bez obzira na to kojom se temom pjesma bavila, odziv pjesnika na nijemi glas njegovih sunarodnika, na tišinu ljudskog očajanja. U vremenu svekolikog rasula, ugroženosti, kako nacije kojoj pripada, tako i čovjeka uopšte, Šantić se podigao u moru svekolikog padanja da ispjeva svoju pobjednu pjesmu ("Sloboda", "Mi znamo sudbu", "Gdje je razmah snage"). Šantićeva jasna pjesma čuje vapaje i uzvisuje nadu onih koji stradaju. Šantić se "sukobljava" s okamenjenošću očajanja širokog puka ("Veče na školju").

Dužnost pjesnika po Šantiću je da oživotvori život, jer pobjede se dešavaju u duhovnoj oblasti. Beznađe pretvoriti u nadu, to je čovječanska i božanska dužnost poezije. Šantić je svojom poezijom i tješio i budio. Po tome je ova poezija i na hrišćanskom putu, jer bezobličnom haosu osjećanja daje harmoničnu formu i misao, odvaja svjetlost od tame, u tami vidi svjetlost, u tuposti materije zasija duh stvaranja i uređivanja, uz svijest da bogato osjećanje mora da se "utamniči" slogovima, riječima i stihovima koji to osjećanje javljaju (otuda je Šantić osjetio potrebu da tu tjeskobu "razmrda" oblikom strofe, dužinom pjesme i rasporedom rime, da mu se osjećanja ne rasprše), jer ova poezija djeluje katarzično, i kad je u pitanju individualni i kolektivni lirski subjekt. Ta katarzičnost ostvaruje se čarima jezika, poznavanjem duše i duha naroda srpskog, dobrim poznavanjem društvenih prilika date epohe na prelazu stoljeća, a to znači da se umjetnički senzibilitet ovog pjesnika ne može razlučiti od duha sredine (i vremena) u kojoj se formirao. Sintaksu pjesničkog jezika Alekse Šantića oblikovao je čisti hercegovački jezik i životna dinamika hercegovačke sredine. Najbolja svojstva tog jezika (njegova slikovitost i prirodnost) i te sredine (čovjekova aktivnost) sublimirani su u Šantićevoj poeziji. Zadivljuje Šantićev osjećaj za boju i miris zavičajnog ("Veče na školju", "O klasje moje"). Kao da se iz palimpsesta sredine i vremena iznjedrila ova poezija, jer u njoj dominira "faktografija" pjesnikove sredine. Recepcija ove poezije uvijek će polaziti od te "faktografije". Ako bismo motive po njihovim simboličkim isijavanjima složili po "semantičkom" redosljedu, formirali bismo jednu izuzetno složenu pjesmu, jer za Šantića je umjetničko ekvivalent istinitog, a istinito ekvivalent umjetničkog; između te dvije pjesnikove konstante znak je jednakosti. Šantić je "alhemičar" pjesničke discipline, jer i umjetnost i istina podrazumijevaju takvu disciplinu. Šantić je apsolutni "metafizičar" sa svojim "Zapisima o sredini, vremenu i ljudima". Šantić nije stanovnik "kule od slonove kosti", jer je na suprotnoj strani od larpurlartizma. Šantić je umjetnički angažovan u sredini i podneblju, kako prikladne, tako i primarne odgovornosti, jer ovaj se pjesnik ne bavi životnim efemerijama (ako za poeziju tako nešto postoji), zahvaljujući impresivnom poznavanju svoje sredine i svoga vremena. Svojim pjesmama (jezikom i slikom) Šantić je "konzervirao" sredinu koja se neminovno mijenja i vrijeme koje neumitno prolazi.

Svaka Šantićeva pjesma srećan trenutak nadahnuća

"Prirodni" pjesnički govor Alekse Šantića jeste slika s kojom nevidljivo postaje vidljivo, detalj postaje važan i nezaobilazan. Tuga u ovim slikama ima katarzično značenje, magija uzvišene i potresne ljepote pulsira u ovim poetskim slikama. U ovim slikama je ljudski odsjaj vječnog čovjekovog iskupljenja zbog grijehova koje sam pravi, jer premalo radi na sebi zbog egocentrizma u vlastitom svijetu.

Prema tome, u oblasti zemaljske riječi hercegovačkog podneblja, Šantićeva poezija ljepotom pjesničke slike čini život snošljivijim, približava nebesku ljepotu zemaljskim smrtnicima. Šantićeva poezija je po tome "obred" proizašao iz savremenog poznavanja ljudskih duša. Iz znanja jezika i njegovih izražajnih čari. Svaka Šantićeva pjesma je sretan trenutak pjesnikovog nadahnuća, kad se izazov pretvara u uzvišeno (ali ne i patetično), orošen blagodatima zavičajnog "šarenila" (snaga zavičajnih zvukova i boja). Sve je to na fonu otkrivanja božanske ljepote i istine, jer poezija stvara, a stvaranjem čisti (pročišćava) i osvjetljava. U ovoj poeziji, putem slike i zvuka, kao da se materija uzdiže do duha, materijalno postaje duhovno, a duhovno postaje pristupačnije i opipljivije. U unutrašnjosti ove poezije delikatno (kao malo kod kog pjesnika) pulsira sinestezija kada bol radosti prelazi u radost bola i zato će recepcija ove poezije uvijek tražiti senzibilnijeg i istančanijeg recipijenta, jer pjesma treba da vaskrsne u primaocu (slušalac, čitalac), ali i primalac da vaskrsne u pjesmi, koja mu tim činom postaje duhovni diskurs i zavičaj. Ova poezija kao na dlanu pokazuje i svjedoči koliko je raznovrsna i beskrajna čovjekova tuga i nostalgija, ali i u kojim dimenzijama možemo očekivati dodir s obećanom božanskom ljepotom. U načinu kako Šantić koristi boju, zvuk, semantiku riječi, leži značenje pjesme, i onaj hrišćanski odnos prema "prikazanim" pojavama i predmetima. Kad Šantić pjeva (piše) o tami svog vremena, on to čini da bi pridonio izgonu te tame, jer je poezija, po svom biblijskom pozvanju, izgoniteljka mraka i tame.

Po tome je Šantić jevanđelski svetilnik, jer velika poezija, a Šantićeva to jeste, biva čovjekov put, čovjekova istina i sam čovjekov život. Time poezija postaje čovjekov putovođa kroz zamršene životne lavirinte, jer je ona kadra da vidi unaprijed i da vodi u nedosegnuto. Iz dubine noći (poput biblijskog Jakova) Šantić pokazuje pravac prema svjetlu. Svaka Šantićeva pjesma, bez obzira na osjećanje u njoj, jeste bljesak odsjaja životne zore u hercegovačkim jutrima, danima i večerima. Šantić iz tame života obnavlja radost svijeta. On podsjeća čovjeka da postoji voda i vatra života, na siromaštvo beskrajno, ali i na bogatstvo siromašnih, jer su u čvrstoj vjeri, na vrijednosti ljepote žrtvovanja, na utjehu u tugama, nedaćama i mukama, na slogu i bratstvo poniženih i ožalošćenih, na silnu potrebu opštenja među ljudima, na moć praštanja kao božanske vrline. Veliki se čini napor ovom poezijom da se božansko pojavi u čovjekovom i čovječanskom, dakle, u jevanđeljski djelotvornom, jer čovjek ne treba biti "tužni duh" (Aleksandar Blok: "Posle dvadeset godina"). Šantić pomaže čovjeku u njegovom pjevanju i putovanju kroz bespuća života ka vlastitom proplanku sreće i zadovoljstva.

Šantić nije dozvolio da mu se nacionalna usmjerenost izgubi u estetizmu i artizmu, jer je za naše pjesnike s početka 20. vijeka bilo prihvatljivo da pod uticajem evropskih kretanja, prije svega simbolizma i parnasovaca, budu udaljeni od narodnog genija (Herder), kome su bili okrenuti romantičari. Šantićev modernizam nije odbacio ono čemu su bili usmjereni romantičari — nacionalnu tradiciju. Zapravo, poezija Alekse Šantića uvažava dvije egzistencije: ljudsku i pjesničku, tako da je sudbina pjesnika i naroda neraskidiva i nedjeljiva. Elaborirajući tragične momente iz života hercegovačkog življa, otkrivao je sudbinsku uslovljenost poezije životom, a ne života poezijom, jer život se prelama u ponornim dubinama Šantićeve poezije i uslovljava tu poeziju. Za Šantića je porijeklo nade egzistentno, a ne metafizičko, pa prema tome ni pjesničko, jer je sam život sa svim ogoljelim datostima izvor i utočište nade i poezije. Šantić nije tip pjesnika koji živi dok može da pjeva, već pjeva dok njegov narod, i on s njim, može da živi i egzistira, jer ovaj pjesnik ne brani sebe pjesmom već pjesmu sobom, svoj narod, on ne traži Euridiku (što su radili romantičari a posebno simbolisti), već budnu svijest svoga naroda, njegovu vjekovnu patnju vaskrsava u svjetlo i spoznaju. Drugim riječima, istinsko Šantićevo poetsko postojanje je najtješnje vezano za sudbinu naroda, pa otuda je smisao njegovog pjevanja uslovljen smislom postojanja, a to je potpuno suprotno od poetike simbolista.

Šantićev govor poezije (i u poeziji) je pjesnikova artikulacija životnog iskustva i saznanja kako lične i kolektivne empirije, tako i samog jezika. Intenzitet tog govora baziran je na "redoslijedu" poetskih slika i detalja koji grade te slike kao njihova objektivna i misaona stvarnost. Poetske slike kao "govorni pojmovi" i njihov "sadržaj" svojim "oprekama" doprinose dinamičnosti govora ove poezije (u slikarstvu se ta opreka vidi na razlici svijetlo tamno). Poezija je rezultat nekog neuhvatljivog mentalnog procesa u pjesniku, prethodnog čina koji daje "pečat" ne samo predmetu pjesme putem govora, već i jeziku pjesme, koji znači više od toga da je pjesma svojim semantičkim sadržavanjem obavijest ne samo o predmetu govorenja (pjevanja), već i samo pjevanje (govorenje). Sve je to kod ove poezije tako "stvarnosno" ispleteno i uvezano kao u paukovoj niti (kroz četiri rupice pauk "upreda" oko četrdeset hiljada niti u jednu). "Činjenice" su da je pjesnik iz "sadašnjosti" viđeni svijet organizovao u pjesmu, jer taj utisak ostavlja svaka pjesma bez obzira na to da li zalazi u prošlost ("Pretprazničko veče") ili je stanje prezentnosti pjesnikovog raspoloženja.


nastavak na str. 2
Sačuvana
Stranice: 1 2 »   Idi gore
  Štampaj  
 
Prebaci se na: