Aleksa Šantić (1868—1924)
Dobrodošli, Gost. Molim vas prijavite se ili se registrujte.
Stranice: « 1 2   Idi dole
  Štampaj  
Autor Tema: Aleksa Šantić (1868—1924)  (Pročitano 84887 puta)
0 članova i 1 gost pregledaju ovu temu.
Angelina
Administrator
*****
Van mreže Van mreže

Poruke: 6361



« Odgovor #20 poslato: Decembar 25, 2010, 06:45:10 pm »

*

Rasplamsan pjesnički žar pod hercegovačkim nebom

Pjesnik Aleksa Šantić lako proniče u samu suštinu sebe i života svijeta, jer za njega je bitnost objektivnog svijeta više od bitnosti, pa su njegovu "realnost" prenaglašavali u ukupnoj poetičnosti njegovog pjevanja i mišljenja. Subjekt u takvom svijetu ne gubi se, već "dolazi" do sebe.

On je posrednik svijetu kao što je i svijet posrednik njemu. Ova poezija pokazuje da subjekt nije u nastajanju u predmetnosti svijeta i života, već je u nastajanju sa svim onim što ga čini subjektom, uključujući tu govornost njegovog jezika. Hijerarhija pri tom nije u prvom planu, jer je iz slike u sliku izmjenjivost subjekta i predmetnosti svijeta tako "frekventna" da se učini prisutnijom već rečena dinamičnost u "vrteški" pjesme. Neka neuhvatljiva snaga "privida" djeluje više kao "sredstvo", a ne kao "svrha". To je jedan od razloga zašto ove pjesme služe oduhovljenju i saznanju u kojem ima "znanja" i saznavanja, jer ove pjesme posjeduju naglašeniju semantičku i misaonu ekspresivnost. U njima je sabrano neobično moćno duhovno iskustvo, jer sama konstrukcija pjesme upućuje na kreativnu silu koja stvara. Ta sila nadilazi stvarnosnu "potku" (kao što se vjeruje u mirotočivost slike — ikone, moglo bi se po kreativnoj sili koja stvara pjesmu vjerovati i u mirotočivost pjesme). U poeziji je bitno kako se govori, ali i ko govori, ima li u pjesmi nekoga i o čemu je riječ, a u Šantićevoj pjesmi uvijek ima "tamo nekoga" i jasno se zna o čemu je riječ.

U Šantićevoj pjesmi riječi "otkrivaju" i ne "objašnjavaju" suštinu kao što to u slikarstvu ne čine linije i "definisane" površine. Vatra Šantićevih pjesama se s mjerom pali i s mjerom gasi (prema Heraklitovim izrekama). Naprezanje "materije" (govora) čini se s mjerom, pa je to jedan od razloga zašto je Šantić izdvojena pjesnička pojava vremena srpske moderne. Ove pjesme "otkrivaju" život kao takav (kao život), ali i kao život pjesme. Tim kvalitetom omogućava se uvid u suštinu svijeta, u samu srž egzistencije i esencije (subjekta egzistencije). Do te suštine možda bi se stiglo čistom riječi, a to je stanje zanemjelosti.

Šantić je pjesnik porodične atmosfere. U sobi i kući njegovog djetinjstva sve je od predmeta i detalja, i kad govori o ocu, i o majci, i kad govori o zavičaju, snaga tog intimizma leži u zaljubljenosti u zemaljsku (zavičajnu) raskoš. Za tematiku svakodnevnog života pjesnik se vezuje kroz pojave i figure tog života, kao i hercegovačke pejzaže ("Boka", "Pred kolibama", "Sijači"), kojima pjesnik pjeva "oproštajna slova sirotnu težaku" ("Pogreb"), kroz koje "vjetar selom nosi elegiju bonu" ("Pogreb"). U kontrastima životnih hercegovačkih manifestacija otkriva se i pjesnikovo (i životno) unutrašnje vibriranje. U tom vibriranju pjesnik izjednačuje prošlo sa sadašnjim, žive i mrtve, bića i predmete, uspostavljajući tako tajanstveni dijalog sa svojim i prošlim vremenom, s ljepotom u konkretnom astralnom smislu, vaskrsavajući snažno osjećanje, raznolikost ljepote u hercegovačkim pojavnostima, a sve to kroz melodiju i misao oplemenjenu rimom i raskošnim slikama, nekad rascvjetanog, a nekad kamenitog i sumornog pejzaža. U tim poetskim slikama dominira klasična (starinska) predmetna ravnoteža, kao da se spaja "mistika" epskog ("Otac") s poetičnošću svakodnevnog života, kao da se neprekidno obraća sa: "Ubogi druže dubrava i vrela" "Pred kolibama"), kao da "vjetar selom nosi elegiju bonu" ("Pogreb"), gdje "ranim pupom pupe gole grane" ("Sijači"), gdje "svjetlost čudesna polako se sliva" ("Sijači"). Tako se dolazi do neumoljive konstatacije da je pjesnikov zenitni trenutak i najviši stvaralački trenutak uslovljen hercegovačkim rođenjem i boravkom, jer mu je nadohvat ruke bila bogata hercegovačka duhovna (i herojska istorijska) baština, koja je inspirisala i napajala pjesnika vječno žednog, jer pjesnikova žeđ za ljepotom ovozemaljskom je njegova ljubav neizmjerna.

Pod hercegovačkim zavičajnim nebom pjesnikov stvaralački žar se rasplamsavao, i dovoljan je i najmanji povod pa da mu se mentalna i stvaralačka energija pokrene. Iako je neprekidno u Hercegovini (uključujući tu i Boku), pjesnik kao da znatiželjno hodočasti hercegovačkim pejzažima i predjelima, u taj fascinantni svijet svjetlosti, legendi i istorijskih burnih događaja. Šantićev pjesnički slučaj jasno govori da je za autentičnost pjesničkog djela presudna stvaralačka preokupacija koja svoje izvorište i svoje sadržaje nalazi u korijenu svog porijekla, u svijetu djetinjstva i zavičajnosti ("Pretprazničko veče", "Paš stari dome"), u kojem je živa i elementarna energija i arterija života vječna i nezamjenjiva usađenost svijeta prvobitnih utisaka, "gdje duša ljeta još rudi i tinja" ("Jeseni moja"), gdje se život punom čašom pije: "Ja sam ga žedan punom čašom pio" ("Moje tice, zbogom"). Šantić je svjestan da se preko istorijskih zavičajnih oblika života postaje svjestan sebe, svoga porijekla i svog postanka i opstanka i da je to istinski kosmopolitizam. Takvim shvatanjem pjevanja on nije odvojen od suštine naroda kojemu pripada. Zavičajnost je Šantićev internacionalizam koji ne poništava konkretan identitet. Tako je za Šantića nacionalno osjećanje jedino i pravo čovjekovo (ljudsko) obilježje. Šantić nam poručuje da se samo preko svoga sopstvenog nacionalnog iskustva i sadržaja možemo uključiti u svjetsku, univerzalnu ljudsku kulturu, jer bez nacionalnog identiteta i bez nacionalnog duha i karaktera nema ni personalnosti pjesničke, ni autentičnog stvaralačkog naboja i nadahnuća. U tom smislu Šantić je markirao svoje izvore ("Sa mojih izvora") koji su ga napajali zavičajnom bistrinom (pjesme iz ovog kruga je objavljivao u Letopisu, Novi Sad, a kasnije je neke i prerađivao). Takva usmjerenost od pjesnika traži i angažovanost, što je Šantićevoj liri i odgovaralo.


Spoj nacionalne tradicije i savremene umjetnosti

U umjetničkoj prirodi poezije Alekse Šantića ukazuje se vertikala koja pjesnika, usprkos svim neprilikama, nosi snagom unutrašnje vokacije i pjesnikove potrebe da se posveti poeziji.

Rezultate te potrebe čitalac i danas razumije i čistim čulima učestvuje u "viđenju" i doživljavanju Šantićevog pjesničkog poduhvata. Da nije tako, Šantić ne bi bio pjesnik za sva vremena, jer ovaj je pjesnik znao šta znači odgovorno nositi ljudsko i pjesničko breme, šta znači preživljavati rane i patnje naroda, šta znači trpjeti i šta je to praštanje, znao je šta znači opstajati usprkos svih nedaća, kako, gdje i kada blagu pjesničku riječ izgovoriti i upotrijebiti. Po tome je Šantić iskreni "isposnik", svesrdni vjernik trudoljubac, onaj što dobro zna da svako vrijeme svojim metodama programira čovjekove (ljudske) iluzije, onaj koji govori i sluti da je načiniti korak koji vodi tamo gdje traje svjetlost, dobrota dobrih ljudi i srećno postojanje, gdje domašava ljudskost ljudske mjere, gdje se od zemaljskog žara i njegove ljepote neće napraviti "krletka" koja sputava dobre ljude da dobro čine. Po tome je Šantićeva poezija "uputstvo" najvišeg reda budućim vremenima, jer Šantić je svjestan traumatizovanih i neurotičnih pitanja svoga vremena, koja su, na našu nesreću, i pitanja našeg vremena, i bio je svjestan da je život, sam po sebi, preopterećen bukom i košmarom ("Hajdemo, muzo", "Na putu").

Simultanizam njegovog osjećajnog i cerebralnog prepleta stvara, posredstvom dubinskog pogleda koji besprijekorno bilježi ovozemaljske zove i izazove, pjesnički glas u kojem melemno pulsira poezija jezika i jezik poezije a pjesnik se izdiže do tačke odakle je moguće u stihu, sviješću i srcem "moliti" se za čovjeka i za svijet ("Muzi"). Šantić nam se otkrio i otkriva učeno u jeziku i gramatički (zakonito) tvori svoje lirske slike u koje izliva gorčinu i nektar svoje duše, jer pjesnik je onaj koji nam se jezikom jedino i obraća (tvoreći pjesničke slike) i onaj koji gradi građevinu pjesme od tog jezika a po strogim zakonima korištenih poetskih oblika u kojima pokazuje moć svoje pjesničke prirode (sonet, tercina, duže pjesme u katrenima), i tako nam je ostavio duboke razloge svog postojanja, a te je razloge mogao da stvori pjesnik (ljudsko biće) prepun ljubavi za čovjeka, život i svijet, prepun bogatog duha i bogate duše.

Pitanja Šantićeve poezije su u prvom planu ona koja pokreću odnos prema nacionalnoj umjetnosti i poeziji, pitanja pjesničke (umjetničke) tradicije ali i pitanja odnosa nacionalne umjetničke tradicije i moderne umjetnosti i poezije, jer ta pitanja tada postavljena i danas su aktuelna i dodiruju suštinu samog bića poezije, njen ontološki status ("Paša poezija", "Hajdemo, muzo"). Ta su pitanja vaskrsnula u epohi moderne, dakle, u Šantićevo vrijeme. Prije svega, u prvi plan je stavljeno pitanje antropološkog, uopšte čovjekovog i čovječanskog, a u drugi plan (ili čak potisnuto) stavljeno je pitanje aktuelnog kulturnog trenutka određenog podneblja, u ovom slučaju hercegovačkog, pitanje lokalno fiksirano.

Pred Šantićevim očima vršena je internacionalizacija pjesničke umjetnosti i pjesničkog jezika. U tom jeziku obrazovana je i moderna leksika i moderna semantika koja nije u potpunosti, u Šantićevom slučaju, pogotovo, i nipošto značila degradiranje svih nacionalnih i regionalnih činilaca i, šire gledano, mnogih regionalnih pitanja, uslovljenih tradicijom i mitom. Ta pitanja, koja u regionalnom vaznose suštinu suštine, posjedovala su moć da uđu, da se uklope u univerzalni, a "dijalektima" i idiomima raznovrstan, pjesnički jezik. Bilo koja pjesma Šantićeva potvrđuje i eksplicira navedene konstatacije. Tri pitanja koja je postavio Kandinski, kao izraziti predstavnik modernizma u slikarstvu, potpuno se odnose i na Šantićev slučaj, a ta pitanja glase: "Umjetnik je u obavezi prema vječitim zakonima sopstvene umjetnosti, u obavezi je prema nacionalnom biću dokle god nacije budu postojale, i najzad, odgovoran je prema sopstvenom talentu (Kandinski: Tri mistična zakona unutrašnje nužnosti). Navedena pitanja su i po horizontali i po vertikali, i po sinhroniji i po dijahroniji, zamjerila Šantićev pjesnički slučaj, uz dodatak (kao četvrto pitanje) da je Šantić bio krajnje odgovoran prema sopstvenom vremenu. Doduše, u Šantićevom slučaju ne radi se o sporadičnoj društvenoj pjesničkoj misiji, što je bilo karakteristično za modernu i modernizam, već o pjesničkom ukupnom i totalnom "uranjanju" u svoje vrijeme i u nacionalnu tradiciju.

Kroz univerzalnost pjesničkog jezika, moći simbolizacije, ostvarilo je plodonosnu spregu antropološke neminovnosti i zahtjevnosti da je stvaralac (čovjek) "osuđen" proizvoditi oblike i pridavati im značenja, i odgovornosti pjesnika prema sopstvenom narodu i sopstvenom vremenu.

Šantićeva modernost i svevremenost leži i u tome što se njegovo poimanje etniciteta svojom semantikom i simbolikom uklopilo u antropološko, kao asimilatorni faktor moderne umjetnosti, jer su ti faktori olakšali prilaz momentima nacionalnog i to je Šantić iskoristio. On je tačno određenom atmosferom i prostorom omogućio "ustanovljenje" predmetne stvarnosti koja u jezičkim elementima i znakovima obznanjuje prisustvo "nečeg" što osjećamo i "vidimo" kao posebnost dešavanja u datom vremenu i prostoru, a sredstvo je prepoznavanja identiteta etnosa. Korištenje simbolike i eposa, te mita u korpusu tradicije Šantićevo je "oneobičavanje", koje je bilo, samo na drugi način, osnovno sredstvo ruske avangarde kasnije, u drugoj polovini 20. vijeka (slikari su koristili tradiciju srednjeg vijeka, elemente srednjovjekovnog ikonopisa).


Bogata prošlost Srba Šantićevo nadahnuće

Nije ništa neobično i to da je Aleksa Šantić duboko bio svjestan postojanja relevantnih i "vječitih" tipova oblika i "sklopova" formi, u kojima se prepoznaje univerzalnost antropološkog supstrata. Ti oblici i te forme vode nas na sličnost s onim što se očituje kod arhetipskih i simbolskih predstava.

U pjesmi sve to može djelovati, a kod Šantića je to evidentno kao komplementarna cjelovitost. U Šantićevom slučaju, a u prilog već rečenog, prosto se ne može a da se ne konstatuje kako je ova poezija čvrsto "razumijevanje" veze onoga što se dešavalo i zbivalo u ranijim nacionalnim i kulturnim "platformama" i moderne umjetnosti Šantićevog vremena, ali i ovog našeg.

Šantićev pjesnički slučaj pokazuje koliko su te "veze" umjetnički produktivne (u slikarstvu se djela modernih umjetnika "usaglašavaju" s principima vizantijske ikonopisne estetike). Principom "koherentnih optika" može se razumjeti damaranje u dubinama Šantićevih pjesama srpske epske i srednjovjekovne pjesničke "ponornice". To damaranje jedna je od brojnih veza duboke Šantićeve vezanosti za moderna pjesnička viđenja, za moderan pjesnički jezik. Naravno, za Šantića navedena tradicija nije nešto kanonsko što treba ponavljati, već ta duhovna nacionalna baština postala je živa i životna matica u "rijeci" Šantićeve poezije i njene modernosti. Ovaj pjesnik je jasno pokazao koliko je i kako moguće prožimanje prošlosti i moderne Šantićevog, ali i našeg vremena i to je jedan od "dokaza" Šantićeve savremenosti i svevremenosti.

Prošlost srpska je za Šantića bogat "majdan" inspiracije za samosvojna navedena prožimanja (ta će se prožimanja bogato nastaviti na drugačije načine kod pjesnika našeg vremena, ali je bitno da je tim prožimanjima Šantić u okvirima srpske moderne široko otvorio vrata). Da bi krenuo u te vode, koje je moderni pjesnički jezik omogućio svojim opštim antropološkim kodom, Šantić je morao dobro upoznati srpsku duhovnu tradiciju i na osnovu toga napraviti moćan prodor u prostore modernog pjesničkog iskaza i izraza. U tim prostorima ovaj je pjesnik našao pravi i potpuni stvaralački podsticaj nošen "vjetrom" moderne pjesničke klime, a sve u traganju za sopstvenim pjesničkim kodom. Kroz sve pjesme, ako se prati hronologija njihovog pojavljivanja, i Šantić je pažljivo i polagano opipavao pjesnički teren, a uvijek je to činio vrlo senzibilno. To opipavanje terena vodilo ga je do suštinskih datosti, gdje se simbolski "piktogrami" pretaču u "ornamente" koji sa sobom nose i pronose tragove svekolikog prožimanja formi, oblika i "sadržaja" koji uvijek nisu vidljivi i fiksativni, ali su čulno dokučivi. Tim prožimanjima i tim "ornamentima" (slikarski rečeno) Šantić je sebe tražio u svom vremenu, i našao se ne samo u svom vremenu već i u vremenima koja su slijedila. S tim traženjem i iskustvom sam se prosvijetlio, ali je i svijetlio dušu hercegovačkog čovjeka i "oslobodio" je sumnju tog čovjeka od magli i mraka ("Moja noći", "Na putu", "Jeseni moja"). Živa imaginacija ovog pjesnika je neprekidno otvoreno jednaka i za ono što se u prošlosti zbivalo, prema drevnom, ali i još pojačanije prema najaktuelnijem što se događalo u njegovom vremenu, bilo da je to istorijska, društvena (okupacija BiH) ili pjesnička. U oba svijeta, onaj drevni, i sadašnji, on je uranjao pjesnički, tražeći suštinu življenja i opstanka čovjeka u svijetu i svijeta u čovjeku. Može se reći da su Šantićeve pjesme, bolje reći, cijeli pjesnički opus, zaokruženo traganje za spojem tradicionalnog i modernog, a rezultat tog traganja jeste to da se Šantić našao u vrhu srpske moderne i na tom mjestu do danas ostao.

U semantičkom okviru ova poezija nema neposredniju, ni veliku "dozu" spiritualnosti (poezija je sama po sebi spiritualna), ali nasuprot tome ima preveliku "dozu" poetičnosti. Zapravo, Šantić je bio duboko svjestan semantičkih mogućnosti jezika moderne poezije, pa je izdašno koristio modalitete te semantike u svrhu ostvarenja poetičnosti, umjetničke dimenzije. Preko tih modaliteta (ili kroz njih) prati se "razvojna" linija Šantićevog poetičnog ostvarenja sveprožimanja: istorije i epa, mraka i svjetla, ružnog i lijepog, dana i noći, dinamike čovjekovog življenja i statičnosti istog, a sve zarad bazičnog sveprožimanja na antropološkom nivou kad se "usaglašavaju" drevni simboli sa savremenim. Ontološki gledano, ova poezija govori nam tako da bismo znali da smo ono što jesmo sa svojim čulnim i mentalnim habitusom, sa istančanim osjećanjima, s posjedovanjem znanja o vrijednosti svijeta i nas u njemu. Ako time nije osvojio visoko mjesto u svjetskoj istoriji književnosti, u srpskoj književnosti je zaokružio svoju "ličnu legendu" (prema Koelju), a to je dovoljno što jedan pjesnik može da uradi.

Malo je pjesnika, poput Šantića, u čijoj poeziji, ma o čemu ona govorila, pulsira život nejednakosti i nasilja i zato se svijet dobra teško i s mukom uspostavlja, a nagrada za dobročinstva kasno stiže ili nikako ne stiže (Fransoa Vijon u "Baladama obešenih" kaže: "jer sve što nas milošću zaduže/zasuće bog svojim počastima"). U tom smislu Šantićev pogled je oštar, ali oštar vid intuitivnog pjesnika (Gete je za mladost govorio da ima oštar pogled, ali "mutan umni vid"). Ako se prihvati činjenica "da je delo pupkom vezano za svog tvorca, a tvorac za svet" (Sreten Marić, u predgovoru "Velikom zaveštanju" Fransoa Vijona), onda je dvostrukost pupčane vrpce u Šantićevom slučaju naglašena i pjesnikovom životnom empirijom, jer na bogatom iskustvu počiva i bogata poezija.


Šantićeva rijeka poezije u biti čovjekove suštine

Baš zbog raznih pojavnosti nejednakosti, i u poeziji Alekse Šantića spaja se nespojivo, a to znači da je dramatičnost života i življenja ekvivalent svakog postojanja, u kojem se, putem pjesme spaja nebo i zemlja, dan i noć, početak i kraj, rađanje i smrt, tuga i radost, voda i vazduh, čovjek i žena, svjetlo i tama, i sve to svijetu daje novi smisao a čovjeku otkriva skrivena značenja tog svijeta, otkriva nove boje, nove mirise, nove zvukove i pokrete.

Zadatak poezije, pored ostalog, pa i ove, jeste da "opipa", ili nagovijesti onaj nevidljivi i nedodirljivi svijet čije je prostranstvo iza ovog našeg svijeta stvari i snova. I sve to pokušati dokučiti riječima, izraziti da sve, ako je moguće, bude prezentno. Ogroman je napor izražavati svijet koji je sam po sebi riječima nedostižan, i tu počinje protivrječnost "ukotvljena" u ovom našem životu koji je takođe protivrječan, jer je sazdan od krajnosti i na "tenziji" tih krajnosti počiva. Šantićeve pjesme "otvaraju" kapiju između dva navedena svijeta. Treba otvoriti kapiju koja se nalazi između riječi i ćutanja, dinamike i statike života, između nepostojanja i postojanja, između jave i sna, slutnje i djelanja.

Poezija briše granicu između tih svjetova i stanja, i sve to "utače" u rijeku poezije koja je suština čovjekove suštine.

Šantić bi najradije da izmijeni protivrječnosti, u svojoj bašti punoj plavih jorgovana zasadio svjetlost i kao pravi i čisti hrišćanin omogućio onom bližnjem (kome je potrebna pomoć) i onom drugom da nađe mjesto u nečijem egocentrizmu, u kojem se narcisoidnim egom suprotstavlja svakom približavanju. Ta Šantićeva bašta nije samo njegova, ona je "proizvod" (dar) proistekao iz njegovog susretanja sa svijetom i drugim ljudima, s kojima je razmjenjivao riječi, s kojima je sticao iskustva, s kojim se "aktivno" sretao u sukobu ili u saglasju, jer riječi pjesme su cvjetovi jezika, a "bašta" je još ljepša ako su ti "cvjetovi" u savršenom poretku, a kod Šantića je upravo tako, jer je uvijek upitno koliko ima mjesta za vizije i slutnje, a koliko se sve svodi na svakodnevne reakcije. Nije li život jedno beskrajno i monotono repriziranje ili je život dinamika koja ne da mira? Šta se sve zbiva na relaciji pragmatičnosti i iznenađenja, koliko ta opreka pritišće sama po sebi. Nije li Šantić u nekoliko pjesama poželio mir u bučnom životu, od kojeg je bježao iz "lude vreve" ("Hajdemo, muzo"). Nije li Šantiću dosadila matrica života po kojoj se sve bezlično umnožava? Nije li Šantić bježao, jer je bio svjestan da je dinamika savremenog življenja (šta bi tek danas rekao) u stvari jedna neprekidna uspavanka — kakav paradoks — jer san čovjeka je da leškari i drijema.

Svako vrijeme, pa i Šantićevo, poznaje umjetnost preživljavanja i proživljavanja umjetnosti, da li se to "obznanjuje" u socijalnim slikama ili shvatanju (misaoni sloj pjesme) da je izlaz bježanje u san ("Veče na školju"), istrošenost modela življenja izvor je svakojakog nasilja, jer je istrošenost zloduh vremena, šta je pritajeno prisutno u činjenici kad "pučina plava/spava" i šta simbolizuje ta nematerijalna plava boja (slikari je smatraju nematerijalnom) i šta obznanjuje činjenica kad "jeca zvono bono" — nisu li se poistovjetili krik i uzdah, čuđenje i rezignacija, vizuelno i akustično, govor i ćtnja, java i san (kad jedno u drugo ulaze) —a sve "pred likom boga svog" ("eče na školju". Paradoks je nezaobilazni dio "mehanizma" življenja, jer postavlja pitanje jedinki kako će se uklopiti u različito mnoštvo, ali postavlja i pitanje mnoštvu od kakvih je jedinki sazdano, od onih što ćute i kleče "pred likom boga svog" ili od onih koji vjeruju kad "trne zadnji rumeni zrak" da nije sve ugašeno.

Šantićeva pjesma nesumnjivo — i kad govori o bezizlazu — poručuje da ono što vjeruje i što se nada može da postoji i ima pravo na postojanje, jer to daje smisao životu i svijetu, a sve drugo je besmisleno. U tim relacijama treba tražiti pjesnikovo jako i ambivalentno doživljavanje, pogotovo što je dinamika događanja počela potiskivati doživljavanje (danas je to pogotovo evidentno). Na tragiku vremena (srpska istorija puna je takvih vremena) niko ne može biti rezistentan, a pjesnik pogotovo. Pjesnik je taj koji će da prepozna bol i pojedinca i naroda ("Mi znamo sudbu") i kad su drugi "utrnuli" u nemaštini i bijedi. Ta količina patnje i bola (sve to nastaje raznim oblicima nasilja i protivrječnosti) "ukotvila" je Šantićeve pjesme u naše vrijeme, jer se radi o poetski autentičnom bolu. Radi se o pjesnikovom poniranju u dušu njegovog vremena i jednom načinu samootkrivanja o iznošenju rezultata tog otkrivanja na površinu života (do toga se dolazi i kad Šantićeve pjesme čitamo "doslovno" i kad ih čitamo "simbolički"), jer Šantić je pjesnik koji ne animira već stvara, a pogotovo kad se u obzir uzme faktor iznenađenja koji upravlja svekolikim življenjem. U tom smislu pjesnik riječi nije trošio (što rade ekvilibristi), već ih pjesmom bogatio. Vrhovni vladar svijeta je strah, pa je Šantićeva poezija i odgovor toj notornoj činjenici, pa otuda paradoksalna "mimikrija" svojim gledom "zaviruje" u mrak čovjekove nutrine, u kojoj se "prepliću" anima i animus.

U našem vremenu lažnog obilja svijet je pun primjera koji potvrđuju da je Šantić naš savrsnik, pogotovo ako se tome doda moć i "nesputanost" emocija, "neposrednost" i izvornost kazivanja (bez obzira na to što cijela pjesma prelazi u simboliku) i kad slavi ljubav, život i trenutke radosti. To je zbog raskošne "opreme" u Šantićevoj pjesmi "Balada", kad se ne ide na nebo "da se nabere zvezda" (pjesma je ispjevana ekavski). Inače, u Šantićevom dijalogu sa svijetom trajnost života i svijeta više je nego opipljiva ("Pogreb"), i uporno se od života traži prirodnost koje nema, a nema je jer život postaje sve više izvještačen i ta izvještačenost manir je njegovog napretka ("Hajdemo, muzo": "željan sam lica bez laži i maske").

Ta raskošna opreka počiva na pjesnikovom shvatanju da misao dolazi iz srca, a osjećanje iz razuma. Srčanost misli i osjećajnost uma ukrštaju pjesničko saznanje sa iskustvenim. Da nije poezije, vjerovatno se ne bi spoznala vrijednost ličnog doživljaja i raskoš metaforičnog govora.


Pjesma "Veče na školju" nagovijestila trajnu nadu

Šantićeva poezija je jedan od mogućih odgovora na izazove njegovog vremena, ali pjesničkih poetskih odgovora, a sa svim oprekama koje pjesma svojim "isceljenjem" donosi.

Da ta poezija nije bila svjedočanstvo svoga vremena (što obično biva proza) govori nam njen pjev kao današnji glas, koji "odslikava" čovjeka u njegovoj naravi. Ova je poezija uspjela da pobjegne od direktnog odnosa prema društvenoj stvarnosti, mada je ondašnja društvena stvarnost provokativno usložnjava i uskovitlava, kako u "logici" tako i u simbolici. Istina je da je ljudski život ponovljiv, ali je neponovljiva ljudska (čovjekova) jedinka, jer su individualni životi jedinstveni. Od tog saznanja polazi i Šantićeva poezija, i kad joj je gledanje s vrha gledanje s dna, i kad je gledanje s dna gledanje s vrha, jer padanjem se raste, a rastom se pada.

Da nije poezije univerzalnost i raznovrsnost čovjekove autonomije od svih mogućih sabiranja "bila bi" upitna, toliko delikatno upitna da bi se klupko bivanja odmotavalo monotonije nego što se namotavalo, jer poezija (umjetnost uopšte) nastaje iz iskustva pojedinca, a ne iz iskustva kolektiva. Poezija postoji u prvom licu, i njeguje se (stvara). U ime sopstvenog "ja", a da bi se obznanilo to "ja", pjesnik se odvaži da postoji. Ta odvažnost Šantićevog postojanja utemeljilo je njegovu poeziju, jer smisao je poezije lični svijet pjesnikov (čovjekov) i ko poriče taj svijet, negira sam smisao poezije. Već je Viktor Igo govorio da govoriti o sebi znači govoriti o drugom i tu je ta "raskošna" opreka poezije, lirike posebno, jer lirska pjesma — a Šantić je lirik — afirmiše individuu, njeno lirsko "ja", njenu osobenost i posebnost, jer objektivan sadržaj svakog vremena i prostora može postojati (okolnosti, situacije, predmeti, ideje, običaji), ali je nemoguće u tom smislu zamisliti i objektivan doživljaj, a doživljaj je predmet poezije (umjetnosti), pošto sadržaj mogu imati svi i može ga "stvarati" svako, ali onaj koji objektivan sadržaj doživljava snažno i umije to da iskaže, može se smatrati pjesnikom. U tom smislu Šantićeva poezija je eksplicitna da svako traganje za postojanjem vodi kroz lavirint ličnosti, kroz individuu a ne kroz (i preko) spoljašnje datosti svakodnevne stvarnosti, jer ta se pitanja postojanja tiču najdubljih slojeva čovjekovog bića. Potreba bića da kroz sebe traži svrhovitost postojanja jeste u samom njemu, a ne u nečemu spoljašnjem (mada spoljašnje kao podsticajno treba zanemariti), jer kako bi rekli filozofi, esencija (postojanje bića) vodi kroz egzistenciju (datu stvarnost). Šantićeva poezija govori koliko "ja" (esencija) želi da bude u stvarnosti (egzistencija), jer nezamisliva je egzistencija bez samosvjesne (i u pjesničkom smislu, a ne samo filozofskom) esencije. Poezija je dokumentarnost bivanja bića i ne može se svoditi na dokument vremena. Šantićeva poezija ne svjedoči (ako svjedok treba da bude) o tome kakav je bio svijet svijetu, ona je svjedočanstvo ličnog u vremenu, mada još i danas poneko misli da je ona (poezija) svjedočanstvo vremena kroz lično. Svaka Šantićeva pjesma je "dokument" o postojanju bića, a to znači, njenog tvorca, ta govorna tvoriteljnost je pravo pjesnika (bića) na lično, pa i onda kad je sadržaj pjesme objektiviziran na nešto drugo.

Nigdje se bog i čovjek tako direktno i čvrsto ne sreću kao u svakodnevici kad "jeca zvono bono", kad se masa otuđenih ljudi dodiruje samo u interesnoj sferi. Zapravo, govoreći o čovjekovoj hercegovačkoj svakodnevici, naš pjesnik govori čovjeku da je daleko od onoga što bi on trebalo da bude, trebalo bi da bude ono što, po bogu jeste — čovjek.

Pojava sna na kraju pjesme "Veče na školju" jeste pojava nove i trajnije nade, jer je očito da je svuda hercegovačka svakodnevica oslabila čovjekovu nadu, ili je tu nadu uništila. Beznadežnost i očaj su životna podloga Šantićeve poezije, ali ta beznadežnost nije u odsustvu boga, već u prisustvu prevelike količine zla. U Šantićevoj poeziji damara psaltirska intonacija o bogu kao vječno prisutnoj odsutnosti. Šantićevo poimanje čovjekove situacije ne može se svoditi na nivo bogostavljenosti, a to znači da izmiče svakom pokušaju racionalizacije u smislu "pojašnjenja" čovjekove situacije i njegove ljudske priče. Svaki čovjek u tijelu svom trebalo bi da vidi boga poput starozavjetnog proroka Jova, jer Šantićevom poezijom damaraju u beskrajnom nizu biblijska iskušenja. Smisao čovjekove egzistencije je prolaziti kroz iskušenja i stradanja, jer samo poslije toga život ima smisla. Za Šantićevog lirskog subjekta bog je uvijek prisutan, bez obzira na to da li ga taj subjekt priziva ili ne priziva. Taj lirski subjekt je izuzetno trpeljiv i ima enormnu količinu ljubavi za boga i Hercegovinu, a to je u skladu sa shvatanjem da je pravoslavlje vjera ljubavi, vjera srca i duše. Ta i takva ljubav vjeruje i nada se u toj vjeri. Ta trpeljivost u vjeri i nadi sluti ulazak u vječnu zajednicu (vječno sjedinjenje) čovjeka i boga, i ne krije li se to baš u stihu da "san sve bliže stiže" ("Veče na školju") na samom kraju pjesme, kao na kraju ovozemaljskih iskušenja. To će reći, da se u Šantićevim stihovima ne krije marginalizacija čovjekovog, i hercegovačkog duhovnog života i vrijednosti tog življenja, jer materijalno bogaćenje depersonalizuje čovjeka, što se već u Šantićevo vrijeme najavljivalo. Nije li san koji sve bliže stiže ekvivalent te duhovnosti koja nadjačava svakodnevicu, glad siromašnih, jer duhovna glad nadjačava socijalnu nepravdu, a to podrazumijeva da je vjera život koji podrazumijeva prisustvo boga kroz duhovnu glad, jer je duhovni identitet osnova vaskolikom bivanju, a ono se, po pravilu, odvija u istorijskim maglama i njihovim svakovremenim opasnostima, jer je evidentno kroz svaki Šantićev stih, ma o čemu pjevao, da se u tim istorijskim maglama zamagljuje moguća istina, ali i istina onoga što je moguće u datom vremenu i prostoru. Sve je to u prepletu podloga Šantićeve pjesničke inspiracije, koja stihovno "povezuje" niti pocijepane paučine života, u kojem dolazak sna, u stvari, jeste dolazak ostvarenja onoga što sadrži vjekovno nadanje. Dolazi življenje koje je vrijedno života i život koji je vrijedan življenja. U stvari, ugroženima od života (u životu) nada se ostvaruje snom, a san se bogati nadom. U ovom slučaju san je vrijednost i datost a nada je smisao. Tako se besmisleni život osmislio putem sna. Na izvorima Šantićeve inspiracije javljaju se pomiješana osjećanja kao valjani ekvivalent komešanja života i njegove opšte nestalnosti. U prolaznosti svijeta Šantić je sagledao sopstvenu prolaznost, a to znači i prolaznost čovjeka, i uvijek otvorenih očiju i aktivnih čula, postavljajući pitanja a ne čekajući odgovor. Možda zato što je svjestan da je sve sadašnjost, a ona jedino može da svjedoči o praznoj ili bogatoj duši u apsurdu vremena i vremenu apsurda, kome se beskonačno služi kao beskrajnoj varki.


Piše: Sreten Vujković | Dnevne novine "Fokus" — feljton
Sačuvana
Angelina
Administrator
*****
Van mreže Van mreže

Poruke: 6361



« Odgovor #21 poslato: Decembar 25, 2010, 06:45:31 pm »

**

HILANDARSKA MOLITVA ZA SRPSKI NAROD
(Odlomak iz drame "Nemanja")
 
O istočniče ljepote i blaga sviju,
O duše, care iz čije visoke krune
Istina jasnih bezbroj rubina griju
I sjajem slave vrelo života pune,
Jedini, moćni, veliki i sobomdani,
Pod šatorima svjetlosti blagodatne
Što njiviš stabla, cvijet i biljke zlatne,
I čije djelo plodima zemlju hrani!

O ti što umu našem pokaza mete,
Neiskazani, besmrtni oče i spase,
Pred kojim služe sva sunca i planete,
Molitve moje tople usliši glase!
U svakom času s narodom mojim brodi,
Po pučinama svjetiljke jasne mu pusti!
Ti moćnu ruku na kormilo mu spusti
I mirnoj luci njegove brodove vodi!

Oživi njega i krepke daruj mu sile.
Ko zdravo stablo zamahom jakih grana
Neka se i on burama kobnih dana
Odupre tako zamahom sloge mile!
Ko što rijeke širokom moru skore,
Neka sve duše naroda moga lete
Jednome cilju zavjetne misli svete —
Jedinstvu srpskom, rođenju zore!


Aleksa Šantić (1864—1924)






Hilandar, freska Tajna večera
Fresco: the Seecret Supper

Katalog: OSAM VEKOVA SRPSKE DUŠE | str. 24
Sačuvana
Angelina
Administrator
*****
Van mreže Van mreže

Poruke: 6361



« Odgovor #22 poslato: Decembar 25, 2010, 06:45:53 pm »

**

SVETI SAVA I SVETOSAVLJE U POEZIJI ALEKSE ŠANTIĆA

        
Šantićev lirizam je već obeležen intimnim osećanjima melanholije i nesebične ljubavi prema narodu.1 Pored što u Šantićevom lirizmu pronalazimo njegov egzistancilni profil koji ga određuje kao "čoveka poezije",2 nisu tumači njegove lirike propustili da uoče da je on "pesnik mekanih, pobožnih i poštenih osećanja".3 Iako je bilo onih koji su, shodno aktuelnosti, pronalazili da je Šantić u duhovnoj religioznoj poeziji dao tek "jednu ili dve bolje pesme i nekoliko sasvim slabih progodnih pesama"4, za nas je od važnosti da je i u jeku vladavine ideološkog dijalektičkog materijalizma ipak uočeno prepoznavanje Šantićeve poetike i na fonu religioznih značenja.
 
Takva vrsta duhovnosti je jedna od osnovnih poetičkih i semantičkih karaketristika koja je doprinela da se Šantićeva poezija i danas prihvata sa dužnim poštovanjem kao jedna lepa uspomena. Na tom tragu je i Rajko Petrov Nogo. On smatra da je lirika protkana religijskim diskursom doprinela da Šantićeva poezija preživi, iako je u nekim "vunenim vremenima" zbunjivala mlade čitaoce: "Zbunjivale su nas, i nekako smo ih od sebe krili, neke čudne riječi: Hristos, Golgota, raspeti Bog, putir, pričest, Osana vo višnjih."5 Zbog kolopleta tih reči za Rajka Petrova Noga je Šantićevo "pevanje bilo pojanje, služba onom vremenu kad je, ka potok tekla sreća krotka.6 Zaista se Šantićevo pevanje često čini pojanjem o svevišnjem božjem sveprisustvu, liturgijski poziv na jedinstvo srpskog naroda, svih hrišćana, pa i onih koj i nisu hrišćani. Aleksa Šantić je čovek, pesnik, narodni tribun čiji se homo religiosus temeljio na pravoslavnoj veri i patnjama njegovog naroda sa kojim se on duhovno i duševno saživljavao. Zato njega sve rane roda bole ("Moja otadžbina"). On je zarobljeni pesnik koji je svestan težine okova koje nosi, u njemu je "pokorena snaga, ali ideja nije" ("Zarobljeni pesnik"). Njegova ideja se ne tiče ličnog oslobođenja, već oslobođenja kolektiva: "on samo jedno ište:/ Svijetlost narodu svome, slobodu ljudi svije !" ("Zarobljeni pesnik").
 
U Šantićevoj duhovnoj poeziji jedan od najznačajnijih religijskih motiva je motiv svetog Save. Ima pesama gde se ime svetog Save i pojam svetosavlja koristi tek kao verbalno dekorativno stilističko sredstvo radi isticanja ekspresivnijeg odnosa prema opevanom:
 
"Tužna sliko, kojoj demon uze
Sjajnu svjetlost i vijenac s glave,
Vojvodino Svetitelja Save,
I ja s tobom, evo lijem suze!..."
 
                    ("Pusta noći...")
 
Više je pesama u kojima je motiv svetosavlja razvijen isticanjem imena i dela svetog Save. U pesmi "Mala Srpkinja" ističe se osnovna misao svetosavlja o neophodnosti očuvanja jezika, koju je sveti Sava baštinio još u roditeljskom domu. Prelomljeno kroz pesničku prizmu našeg savremenika Mile Medića, njegovog doživljavanja jezika, veliki srpski župan Stefan Nemanja ostaviće Savi u amanet da čuva jezik kao najveću svetinju.7 U podtekstu Medićeve pesme vrlo lako možemo pronaći i Šantićevu pesmu "Mala Srpkinja", gde nema nikakvog sakralnog zaveštanja nerazumnih metafizičkih konteplacija, već je to poruka male Srpkinje iz Šantićeve pesme koja ima jasnu nacionalo-prosvetiteljsku poruku, gde se ističe da je generičko uporište srpskog entiteta, prosvete i duhovnosti u jeziku, jer je jezik i sveti ponos (duhovnost) i ime naše (entitet):
 
"čuvajmo sveti ponos,
Srpski jezik — ime naše!"
 
                    ("Mala Srpkinja")
 
Sveti Sava je u neposrednom kontaktu sa svojim Srbima. Njegova "ikona sjajna" ne ostaje gluva i nema "molitve tajne" koje izgovara stari iguman. Sveti Sava se ne javlja igumanu kao anđeo, već u svom punom liku da bi ga Srbi mogli jasno prepoznati:
 
"A u tome času pred ikonom svetom
Zatrepti plamičak, pun nebeskog mira,
Ne to nije anđ'o. Sa zlaćanim letom
To je čista duša srpskoga pastira."
 
                   ("Stari iguman")
 
Izrečene utehe, dok svetitelju "lice rajski osm'jeh krasi", imaju snažan efekat, jer donose srpskom narodu mir, sigurnost i nadu. Zato ikona svetog Save zauzima značajno mesto u Panteonu pravoslavnih ikona. Sveti Sava u duhovnoj sferi i religioznoj svesti predstavlja direktnu vezu srpskog naroda sa Bogom. Zato se Srbi najčešće mole svetom Savi da im podari slogu, slobodu, škole, ali i da nemirnom mladalačkom duhu da volje i nadu za "pregnuće i mar" ("Pred ikonom svetog Save"). To pregnuće sveti Sava ne daruje Srbima da na "vraško krilo" trgnu mač, ono se odnosi i na potrebu da Srbi prepoznaju novo oružje kojim će se izboriti za bolji život u novim, mirnodopskim okolnostima.
 
Aleksa Šantić, kao nekad Dositej Obradović, prepoznaje taj mač u učenju. Zato, kao pravi narodni tribun, što u mnogim segmetima svog ljudskog potvrđivanja u Mostaru to jeste bio, dovikuje svojim Srbima:
 
"Ma to je, braćo, učenje, škola,
Marljivost, volja, uzdanje, nad!
Dižimo škole! Ljubav i volja
Neka nas vode na sveti rad.

Ta, čujmo glase Svetog Save:
'Učite! Ljubite se! To vam je moć:
To je mač novi, koji do slave
Dovešće braću kroz tavnu noć'"
 
                   ("Novi srpski mač")
 
Sveti Sava je "Hrist naš" i njemu se pesnik u svakom trenutku moli da srpskom rodu da spokoj, da "ga štiti i krepi; na svakom djelu" ("Sveti Sava na Golgoti"), kako bi se srpski narod održao u veri i nadi. Pesnik moli svetitelja i učitelja srpskog da "ljubavlju, slogom" napoji i okrepi srpski narod da "dušman mukom strepi/ Kad Srpstvo stane u jedan stroj!" ("Sveti Sava na Golgoti") i krene u konačno oslobođenje svih srpskih prostora. Aleksi Šantiću je i lik svetog Save poslužio samo kao još jedno pesničko oružje, još jedna dodatna argumentacija koja dokazuje neophodnost sloge, liturgijske sabornosti u svakoj vrsti pregnuća.
 
U poezij i Alekse Šantića religiozna tematika imala je značajan udeo u formiranju poetike njegovog pesničkog izraza. U nizu pesama sa religioznom tematikom i motivima, apokaliptičnu sadašnjost lirski subjekat doživljava sećanjem na prošlost, ali se imperativno rukovodi budućnošću ("Na svetim grobovima", "Sjećaš li se, srce", "Živi"). Pored toga što pojedine pesme Alekse Šantića počivaju na biblijskom podtekstu "Jovanovog otkrovenja", vrlo česti motivi su molitva, kletva, pakao, tama i sveti Sava kao vrhunsko hrišćansko, etičko i duhovno načelo u Srba. Motiv svetog Save je neposredno vezan za zbilju srpskog naroda u Bosni i Hercegovini. On je u poeziji Alekse Šantića oblikovan uglavnom prema narodnom predanju. Zato je sveti Sava veliki učitelj i pastir koji danonoćno bdi nad svojim narodom kako bi ga sačuvao od pogroma kojim su mu pretili iz dana u dan sa svih strana.


Predrag Jašović

___________

1 Jovan Skerlić, Istorija nove srpske književnosti, Beograd, Rad, 1953, str. 403.
2 Antun Barac, Nekrolog Šantiću, Zora, 2006, jesen-zima, br. 11—12, str. 143.
3 Isidora Sekulić, Iz domaćih književnosti 1, SD Isidore Sekulić, knj. 4, Beograd, Jugoslavija publik, Vuk Karadžić, 1985, str. 85
4 Vojislav Đurić, Šantićeva poezija, u: A. Šantić Pesme, Srpska književnostu 100 knj, knj. 51, Novi Sad, Beograd, MS, SKZ, 1972, str. 36.
5 Rajko Petrov Nogo, "Šantić. Jedna uspomena", Zora, 2006, jesen-zima, br. 11—12, str. 199. 6 Isto, str. 206
7 Ovako je Stefan Nemanja, zamonašenn Simeon, prema poetičkom oblikovanju savremenog pesnika Mile Medića, svom najmlađem sinu govorio veliki srpski župan: "Čuvajte, čedo moje milo, jezik kao zemlju. Riječ se može izgubiti kao grad, kao zemlja, kao duša. A šta je narod izgubi li jezik, zemlju, dušu? Ne uzimajte tuđu riječ u svoja usta. Uzmeš li tuđu riječ, znaj da je nisi osvojio, nego si sebe potuđio. Bolje ti je izgubiti najveći i najtvrđi grad svoje zemlje, nego najmanju i najneznatniju riječ svoga jezika. Zemlje i države ne osvajaju se samo mačevima nego i jezicima. Znaj da te je neprijatelj onoliko osvojio i pokorio koliko ti je riječi potrao i svojih poturio. Narod koji izgubi svoje riječi, prestaje biti narod. Za vrijeme opsada i dugo poslije toga slao sam čobane, seljane, zanatlije i skitnice da preplave njihove gradove i sela kao sluge, robovi, trgovci, razbojnici, bludnici i bludnice. Moji polkovodci i polkovi dolazili su na napola osvojene zemlje i gradove. Više sam krajeva osvojio jezikom nego mačem." (Mile Medić, "Zaveštanja velikog župana srpskog Stefana Nemanje svom sinu Savi",  Projekat "Rastko"


Tekst preuzet iz časopisa za književnost, umetnost i kulturu "BUKTINJA" Broj 33
glavni i odgovorni urednik Goran Vučković | Izdavač "Krajinski književni klub" Negotin, 2012.
Sačuvana
Angelina
Administrator
*****
Van mreže Van mreže

Poruke: 6361



« Odgovor #23 poslato: Decembar 25, 2010, 06:46:16 pm »

**

ALEKSA ŠANTIĆ
u vremenu i nevremenu
        
Svoj život, svoj naoko dugi boravak na zemlji pradedova, sa zemaljskim i nebeskim pejsažima mostarskim, vilovitim i valovitim uz boje i zvukove, Neretve, čas okružene mladom čeljadi, a čas sam samcit u svojevrsnoj legendi o pretprazničkim sutonima, Aleksa Šantić je proživeo kao Roman Rolan. Svestan, svakodnevno svojih obaveza prema čoveku na domaku ruke, i služeći čovečnosti i čovečanstvu, bez rezervi, ali i bez starinskih iluzija.
    
Preokret dolazi posle oštrih kritika njegovih pesama od strane Bogdana Popovića (1863—1944). Otada se izgrađuje u proginalnog pesnika elegičnih motiva i rodoljubivih tema, negujući liriku neposrednog osećanja i spontanog izraza, pravu intimnu liriku stapa sa lirskim egom i svetom oko sebe i sa svojima. Odista modernom fakturom Šantić je opevao teme i motive karakterističnije za njegovu raniju poeziju, ljubav i rodoljublje, elegičnu evokaciju mladosti, blisko i zračno doživljavanje prirode.
    
Aleksa Šantić je jedan od retkih pesnika koji ne lažu. On ne peva iz mode i snobizma, ne žonglira rečima i ne veze fraze, on ne teži da stihovima izrazi svoj grč ili svoju grimasu, ni da kombinacijama reči rešava probleme skulpture i muzike. On u stihove stavlja otkucaje svoga srca, ne kao pesnik, no kao čovek. I pre no što je napisao svoju knjigu (pesama) on je svu, u celini, osetio i proživeo… (Jovan Skerlić 1911. "Pjesme"), u kojima je himnično zabrujalo:


"PRETPRAZNIČNO VEČE"

Sutra je praznik. Svoju svjetlost meku
Kandilo baca i sobu mi zari.
Sâm sam. Iz kuta bije sahat stari,
I gluhi časi neosjetno teku.

Napolju studen. Peć pucka i grije.
Ja ležim. Ruke pod glavom, pa ćutim,
I slušam kako granjem zamrznutim
u moja okna goli orah bije.

Tako na vrata sumornog mi srca
Sjećanje jedno udara i čeka
Kô drug i sabrat, kao duša neka
Što sa mnom plače i u bolu grca.

Negda u take noći, kada otka
Pomrlom granju zima pokrov ledan,
Ova je soba bila kô vrt jedan,
Gdje je kô potok tekla sreća krotka:

Kao i sad, pred ikonom sjaji
Kandila svjetlost. Iz ikonostasa
Suh bršljan viri. Lako se talasa
Izmirne pramen i blagoslov taji.


U ovim stihovima, kao što se vidi, posebno dolaze do izražaja dve dimenzije, dva elementa vremena: prošlost i uspomene, odnosno sećanja. Sećanje je stanje svesti kojim se upravo poklušava uspostaviti neki red u "gomili" razabacanih "trenutaka" iz prošlosti, ili pomoću koga se ta prošlost može na jedan viši način osmisliti. To sećanje reinkarnira prošlost, prikazujući je u novm svetlu: po zakonima spojenih sudova u ekstazi Alekse Šantića.
    
Zato se može opisati skladan luk od pesme "Pretpraznično veče", u kojoj sama pesma potire usamljenost bola, do one "Prolaze dani…", koja zna da će pesnik i posle smrti bdeti i strepeti nad sudbinom svoje otadžbine.
    
Ovaj čisti pesnik i na početku i na kraju života uzdanicu traži i nalazi u lepom i dobrom, u ljubavi, uveren da samo u tome ima smisla, i da se jedino tako može sviti čovekovo gnezdo i na strašnom mestu. O tome su sve njegove najbolje pesme. I ona koja u svekolikoj srpskoj poeziji tiho a jarko svetli kao malo sunce —"Pretpraznično veče".
    
Stoga su i sada mnogi Šantićevi stihovi zlatni ključi koji mogu da otvore i tamničke kapije u nama i oko nas. On spada u retke pesnike kojima se veruje i kad optužuju i presuđuju: "Meni sve rane mog roda bole", "U meni cvile duše miliona", "Gore nam plaču, jauci su česti", "Volovi jaram trpe, a ne ljudi", "Moja jadna zemljo, mi smo sad i sluge"… Prema meri višoj od nas i stvarnosti uprkos, još više mu se veruje kada se za sve uspravi, premda smrti na domaku, 1893:

Onamo na vrhu, kô dan jedan beo,
Ja ću s kopljem stati, ti, maglena hordo,
I kô požar zlatni, radosno i gordo,
Na bregu Lepote izgoreti ceo.


Ono što Šantića stvalja na suprotnu poziciju od Dučića, Deretić je video u činjenici  što je "do kraja ostao veran nacionalnim i socijalnim idealima prošlosti, on je pevao o slobodi, srpstvu i socijalnoj pravdi". Dakle, tematika Šantićeve poezije ostaje u tradicionalnim okvirima. Dučićeva, posle prve zbirke, odudara od te tematike. Druga distinkcija je u formalnim odlikama pjesama: Dučićevo majstorstvo kritika je nedvosmisleno visoko vrednovala, a Šantića upozoravala i kritikovala. Takva kritika je došla od strogog estetičara Bogdana Popovića, što je na Šantića uticalo te je kasnije težio usavršavanju forme svojih pesama. Verovatno je iz tog razloga Deretić poklonio posebnu pažnju Šantićevoj pesmi "Veče na školju", smatrajući je obrascem postignutog tematsko-strukturalnog i versifikatorsko-ritamskog sklada i lepote. Sličnu težnju Šantić je pokazao preuređujući i neke svoje druge pesme, poput pesme "Pretpraznično veče".
    
Bez obzira što se Šantić oslanjao na poeziju predhodnika (Zmajevu, Ilićevu), njegova poezija je ipak pružila jedno novo osećanje i poimanje života, i onda kada je izraz čežljive usamljenosti, i onda kada se sopstveni bolovi patnje postovećuju sa bolovima i patnjama svoga naroda. I dok se, prema Dučićevom mišljenju, Šantićeva rodoljubiva poezija nadovezuje na Zmajevu, čak u nekom vidu i na Njegoševu, a ona intimnog karaktera izrasta iz muslimanskih sevdalinki, i u jednoj i u drugoj pesnik je udario svoj lični pečat, pečat modernog senzibiliteta i istinske proosećajnosti. To je opredeljujuća premisa da Šantić postane Dučićev poetski parnjak, iako je u Deretićevoj "Istoriji" Dučiću dato četiri puta više prostora nego Šantiću. Izvesno, i jedan i drugi pesnik "novine", Šantić u kontekstu srpske pesničke tradicije, Dučić u kontekstu evropskih modernih pesničkih strujanja.
    
Iz svega rečenog je očito da su dva vodeća istoričara srpske književnosti visoko vrednovali poetsko stvaralaštvo Alekse Šantića, tako da o njihovim ocenama toga stvaralaštva nema suštinskih razlika. Razlike se javljaju zbog činjenice što je Deretić bio u prilici da sagleda celokupni opus ovoga pisca i da ga procenjuje i vrednuje u kontekstu višedecenijskih saznanja nauke o književnosti. To je uslovilo da se period vojislavizma prirodnije uklopio u srpsku modernu nego da je ostao u okviru realističkog pokreta, te su se zato Šantić i Dučić mogli naći u paru naravno kao oponenti, tako da su u takvom suodnosu jasnije uočljive i njihove dodirne tačke i njihove razlike i udaljenosti.
    
Bujična, ekstatična u svojoj doživljajnoj dubini, Šantićeva pesma se preodeva u impresivni, impresionički znak i snaženje. Slike ključaju, naviru, predeli i krajolici se slivaju, slapovito, lepoti suđenog zavičaja i odsudne pesničke slike bića. Šantićev estetski solidarizam sa likovnim, panoramskim, koloritnim jednako je izvirao iz Vojislava Ilića, i tako bistre puškinovske konotacije. Ali zato pesme "Beg Rašid beg", "Žetva", "Šerifa", "Pećina", "Naš otac", odišu bojama i mirisima svih godišnjih doba, i jedne tek useljene, prigrljene večnosti mostarskog areala, i nesvodljive lepote bića i pejzaža, rustikalnog i urbanog u isti mah.
    
Kao u novozavetnom sonetu, pesmi punoj spiljne svetlosti i unutarnje prozirnosti "Noći skuplje vijeka".

Lepote! Uz reku, kao labud beo,
Leži Mostar i, pun sunca, adiđara,
Sav trepti, i stremi s kopljima munara
Kao da bi nebu poleteti hteo.

Sve vidim, i baštu komšije Muktara,
I isti kapidžik, i pčelinjak ceo;
Pod orahom, gde je neko na panj seo,
Jošte česma prska kite đulbehara.

Preko zida vise i sad grane rotke
S kojih me plod rumen u detinjstvu zvaše,
I meni je  — kô da kukom navrh motke
snova svijam račve i kradem glavaše —
Muktar viče, a ja, bos i golih gnjata,
Preko plota s vencem raspuklih granata.


Šantićev lirizam vanredne, i samim tim i konkretne, neposrednosti, diktovanom žudnjom za savršenom, zaobručenom recepturom soneta, sa bujičnim dvanaestercem kao najstarijom pesničkom (posle deseterca narodne epike) "deometrijom duha", i tadašnji je etički i estetički obrazac. Iako Šantičevog i Rašid begovog Mostara, tačnije mostarske multikulturalne građanske idile više nema, iako je srpski rod oteran sa vekovnih ognjišta, a po Mostaru se "zaigrala" fukara "novog svetskog poretka", mostarska lirika autora "Pretpraznične večeri" bdi, apostolski još uvek, nad ovim gradom i njegovom Neretvom i brdima zaraslih šljivika i vinograda.


Piše: Milosav Buca Mirković
Sačuvana
Angelina
Administrator
*****
Van mreže Van mreže

Poruke: 6361



« Odgovor #24 poslato: Decembar 25, 2010, 06:46:40 pm »

**

| JOVAN DUČIĆ: MOJI SAPUTNICI |


ALEKSA ŠANTIĆ

Nijedan pisac nije toliko naličio na svoje književno delo koliko Aleksa Šantić.

Šantić je bio najveće dete u našoj književnosti. Njegove pesme su pune nežnosti i kada prete tiranu, a nude naivnosti i kad se dave u ljubavnim otrovima. Celot života ovaj pesnik ostade bez smisla da postoje zli ljudi i divlje životinje. Ne verovaše ni da je Vuk izdao na Kosovu, ni da je Vukašin ubio Uroša. Izgledalo mu je do smrti verovatnije i da se Sunce okreće oko Zemlje negoli Zemlja okolo Sunca. U mladosti bogat i apolonski lep, nije razumevao: ni mržnju prostaka ni zavist fukare; a ne deleći ljude na dobre i rđave, delio ih je samo na prijatne i dosadne. I smatrao je za ljudsku tragediju što je bilo više dosadnih nego rđavih. Šantić je bio fanatičan prijatelj i plemenit neprijatelj. To je bila tako radosna i viteška pojava da sobom donosaše sunce gde god je došao. Njegov stas je bilo najlepše stablo u ljudskoj šumi. U svojoj maloj sredini, on beše i njen; Alkibijad i njen Bajron. Vanredno osetljivog duha i ukusa za formu i načine, on ničim nije pokazivao nedostatak škole ni odsustvo načitanosti. Miklošić u svojim starim srpskim listinama pominje nekog bosanskog velmožu Ivana Šantića. I naš pesnik Šantić u svom Mostaru dugo izgledaše nekakav velmoža, koji je onde gde je živeo istovremeno i vladao.

Ali Šantić je u celom svom životu prema životu imao strah od svega što ga je premašalo; a u svom odnosu prema književnosti, užas od svega što mu je protivurečilo. Strahovao je od velikih gradova, velikih ljudi i velikih reči. Zato ostade do kraja vezan za svoju malu i teskobnu sredinu. Kao ptica koja ima boju tla na kojem je rođena, tako i ovaj nežni pesnik se ne razaznaje na tlu na koje je pao. Ali zato, mesto da bude heroj života, on postade žrtvom života. On je ostao usamljenik i zarobljenik u jednoj sredini gde se talenat njegove moći nije mogao razviti, ni njegovi lični događaji umnožiti, obogatiti, dramatisati. Ovo je bio poraz. Na taj način su sve velike tajne života ostale do kraja nepoznate ovmm blagorodnom piscu. Za sve utakmice ljudskih civilizacija on tako ostade po strani, zatočenik jednog grada i predela, gde nijedna kultura svetska nije ostavila traga.

U njegovom malom gradu svi su ljudi imali iste sitne sreće i sitne nesreće; i verovali samo u svete stvari; i odlazili sa ovog sveta bez svoje hronike, čak i bez spomena. Mostar je sa svojom Neretvom uzbudljiviji nego Toledo sa svojim Tahom; i u Mostaru su proleća radosnija negoli u Sorentu; ali tamo svi dani i ljudi liče jedan na drugog. Od svega drugog ljudskog u onoj zemlji beda je uvek bila najuočljivija; mali čovek je išao pogrbljen svojom brigom kao sramotom. Mostar beše takvom sirotinjom od Evrope odvojen kao provalijom. Ništa nije pokretalo taj grad iz njegove kamene apatije. Ni bučnih dana ni razuzdanih noći, ni uličnih incidenata; svet je u podnevi spavao po radnjama, a životinje ležale nasred ulice. Istina, narod je živeo od poštenja i junaštva, dve veličine i dve lepote; ali i dva očajanja, ako ništa više nije ostajalo za ljudsku sreću.

Međutim, talenat lirskog pesnika kakav je bio Šantić, trebalo je da bude u stalnom razvijanju i neprestanom usijanju; i trebao mu je široki svet i duboka pozadina. Na žalost, beše drukče suđeno. Šantić se mogao buniti protiv neprijatelja sto puta jačeg, ali ne protiv sebe i svojih navika. Prvi u svom gradu, Šantić nije umeo podnositi da bude hiljaditi u jednoj drugoj sredini; slavljen i razmažen među svojima, nije mogao zamisliti da se može opstati beznačajnim ili ravnodušnim među strancima. Zatim, put u svet, u tuđu kuću i tuđu kulturu, to bi bilo verolomstvo i izdajstvo. To bi značilo borbu protiv Mostara, koji mu je izgledao da se ipak rađa, makar i sporo. Rađao se iz ničeg, ali se ipak utkivao u meso u znosio u krv, i mađijski očaravao. Mostar beše nešto što je gospodarilo celom idejom o ljudskoj sreći, i maštom o slavi, i smislom o dobroti. Uostalom, onde niko nije znao šta je to "široki svet". Zar Beč i Pešta! kao što beše slučaj sa beogradskim piscima, koji su u Mostaru bili obožavani i podražavani, za Veselinovića i Sremca i Mitrovića, tako je i za Šantića Evropa značila sinonim nečeg što je pretilo Srpstvu da ga potpuno obesvesti i oskrnavi. Evropa je dozvolila da njegova zemlja pređe iz turskog ropstva u austrijsko, i da njegov narod uvek izmećari gorim od sebe. Kao Draško u Mlecima, naš čovek se odista sablažnjavao takozvanog trulog Zapada. To je bila nesreća za ovog pisca. Da je Šantić, naprotiv, imao moći da se otrgne i ode u široki ovet, celo njegovo delo izgledalo bi drukčije. Na žalost, ovaj pesnik do kraja života nije znao za jednu ponosnu čovečju istinu: da izabrani ljudi ne žive od onog što im život dadne, nego od onog što sami od života otmu.

[...]
Šantić je kanda bio ljubavni pesnik samo u dokolici, i zaljubljen bez mnogo ubeđenja. Uostalom, ljubavni život Šantićev nije trajao nego tek nešto do iza tridesete njegove godine. Onda kad ljudi počnu svoj pravi lični roman, ovaj pesnik je, naprotiv, već bio završio ceo svoj život srca. Osim toga, njegove su ljubavi bile bez dramatičnosti, bez sentimentalnih komplikacija, bez prefinjenih lagarija, bez sukoba sa samim sobom ili sa ženom. Zato u njegovim pesmama jedva ako ima malo traga od kakve oluje i besanice. Šantić je, koliko znam, voleo dva puta u životu: najpre jednu lepoticu poreklom iz Srema ili iz Slavonije, koja ga je očajno volela, i zatim jednu patricijku iz Mostara, koja ga nije mogla očima videti. Šantić, koji je inače bio istinski neodoljiv za ove žene koje su ga u tim godinama videle, neodoljiv i svojom muškošću i duševnošću i bogatstvom, verovao je da luduje za ovom drugom ljubavi. A možda je pomalo i patio. Istina, ne duže nego što treba:

Prošla je bura, stišale se strasti,
I ljubav s njima sve je bliže kraju.
Drukčije sada tvoje oči sjaju —
U njima nema ni sile ni vlasti.


I pesnik, koji nije iz porodice samovoljnih stradalnika kakvi su poneki pesnici, brzo se, kao i Milan Rakić u takvim prilikama, snalazi i oslobađa:

Za društvo nekad ne bješe nam stalo,
O sebi samo govorismo dugo;
No danas, draga, sve je, sve je drugo,
Sada smo mudri i zborimo malo.


To je zato što Šantić nije bio ljubavnik po svojoj prirodi; a nije bio takav jer je bio nekomplikovan, bez bolesne mašte, uzdržljiv i ponosan. I, naročito, do krajnje mere čedan. Ljubav za njega nije bila ni u fizičioj strasti, ni u obesti sujete, ni u potrebi za produbljivanjem i proveravanjem sebe. Koješta! Za Šantića je ljubav bila samo jedna slovenska čežnja i jedva hrišćanska dobrota, od kojih niti je bolela glava ni stradao obraz. Šantić je bio gospodski len i bogataški nemaran, i bežao je od nereda i nemira. Zato iako nije imao za žene pohotu istočnjaka, nije imao za njih ni finu duhovnu potrebu zapadnjaka. Ljubav je za njega bila izvesna razneženoet patrijarhalnog srpskog mladića našeg kraja, koji devojci daje na poklon jabuku iz nedara, a od nje prima na poklon maramu iza pojasa. Šantić nije znao ni šta je fatalna žena, ni žena inspiratorka, ni ljubavnica drugarica. Nije poznavao ni ljubavne otrove ni zločinačke obesti krvi. Zato je njegova ljubavna tuga jedva osetna; i nijedna ljubavna rana nije bila bez prebola.

[...]
Odista, sve je ovo daleko od bezumne strasti, ali možda i od prave ljubavne poezije. Međutim, ponavljam: u tom pogledu je Šantić čovek svoga kraja i ovog vremena. Zar ne vidite kako je Šantić uvek sa ženom (čitajte uvek sa devojkom), ali u otvorenoj bašti, pa bilo to danju kada ona bere "raspukle granate" bilo noću kada se i ona sama rascvetava u ruže. Lepe Mostarke tog vremena nisu ni znale za tipične ljubavne sastanke po kakvim mračnim alejama ili garsonjerama. Mostar je tada bio grad na Istoku, većma nego grad na evropskom jugu; žena proviruje kroz domaći prozor ili kroz starinski kapidžik. Ako se u Šantićevim pesmama pominju šedrvani, to je zbog osećanja koje je svako onde imao o lepoti toga Istoka. Ima dosta šumnih šedrvana po Šantićevim vrtovima. Međutim, u celom Mostaru onog vremena nije postajao nego samo jedan šedrvan, i to na gradskoj ulici, i, na žalost, koji je jedva uopšte curio! Ali ovo nije smetalo ondašnjim mostarskim piscima stihova: taj šedrvan u njihovom sluhu beše hučniji nego cela Alhambra... I jedan dobar drug Šantićev iz ondašnje grupice mostarskih pesnika pevao je u svojim detinjastim vizijama stari Nil i lepu Lejilu! I to s nekom sudbinskom sujeverom, ili u maglovitom predosećanju da će ga jednom usud odvesti da nekoliko godina proživi na Nilu i upozna svu čar i svu dosadu onamošnjih lepih Lejila. Ali u pogledu Mostara, taj grad je odista u ono doba, i po jednom delu stanovništva, i po najvećem delu varoši, bio ne manje istočnjački nego Trapezunt ili Kairo.

Inače, kao što smo već videli, u Šantića je i sve drugo bilo čisto, prosto, bezazleno i narodsko. Bez ikakve nameštenosti i snobizma. Šantić je pravio svoju sać za sebe i za svoje drugove, koji su ga voleli i s ljubavlju čitali. Šantić je pravilno mislio: da je prava nesreća za pesnika što njegove stihove čitaju i oni koji pesnika ne vole; a pesma, mislio je Šantić, nije nikad loša osim ako je lažna. On je verovao u svoju pesmu jer je znao da nikad nije slagao. U svojoj blagoj ekstazi, koja je do kraja ostala njegova lična odlika, (pevao je svoju zemlju, kao što bi joj pevao težak koji je zaliva znojem. I pevao je narodno ime, kao vojnik koji ga je iskupio krvlju. I pevao je ženu, većma kao njen brat nego kao njen ljubavnik. I pevao svoj Mostar, naročito u svojoj koloritnoj pesmi Zimsko jutro, kao da je taj grad središte sveta! I najzad, pevao svoje roditelje, svoju pomrlu braću Jevta i Jakova, i pevao domaći život u svojoj porodici. A sve ovo kao čovek koji se nikad nije popeo na breg ili na krov da vidi ima li ičeg drugog osim onoga što ga posvednevno okružava. — Šantić nije Evropu voleo zato što je mrzeo Austriju i Mađarsku; ali je mrzeo Evropu i zato što je bio najmanje nomad od svih ljudi na svetu. Čak i u svom Mostaru, on se kretao samo u jednoj ulici. Najzad mu je i mali Mostar postao odveć hučan. U najžalosnije dane, poslednjih godina života, i skromna domaća soba mu je bila postala odveć širokom.

Kao pesnik, Šantić će najduže ostati po svojim patriotskim stihovima. Oni ostaju vezani naročito za Mostar, kao spomen na jedno odista herojsko doba tog grada. Jer je Šantić, prvi posle starih guslara, ispevao o onoj zemlji stihove kao umetnik novog vremena. Kao Sigfrid, koji je sam sebi iskovao mač, Šantić je tako sam sebe napravio vojnikom jednog razdoblja. Zato Šantić i njegovo vreme, u onoj našoj pokrajini, ostaju možda nerazumljivi jedno bez drugog. Svako veliko doba imalo je svog pesnika; ali je Šantić u onoj svojoj zemlji imao jedno doba koje je pripadalo samo njemu. I ono će se zvati samo njegovim imenom.
Sačuvana
Angelina
Administrator
*****
Van mreže Van mreže

Poruke: 6361



« Odgovor #25 poslato: Decembar 25, 2010, 06:47:02 pm »

**

IZ ŠANTIĆEVA ŽIVOTA
Pričanje g. Branislava Nušića na Šantićevom večeru koje je priredila Cvijeta Zuzorić u Manežu
       
Tamo, gde Neretva hučno dere hercegovačko stenje, i gde kod Radoblje zemljina utroba bljuje plave klobuke reke Bune, uznosi se, na kamenu, nad ravnicom koju je šeher pritisnuo, staro groblje mostarsko, okićeno teškim a naprslim kamenim pločama, naherenim krstićima i tamnim visokim čempresima.
 
Staro Groblje spava... ja ga tako volim...
Evo opet moje suze uzdrhtane
Pada, pa se ljubi sa kamenom golim...

 
Taj tužni i goli kamen, kome je pesnik tako toplu ljubav izjavljivao, rasklopio je pre malo dana svoja tvrda nedra i zagrlio, zagrljajem večnosti svoga ljubimca.
 
I eno ih, Šantić i rodno mu mesto, eno ih sad čvrsto zagrljenih za uvek, eno ih kao da bi prkosno da nam reknu: Nećete nas više rastaviti!

Jer, odista, malo ko je voleo, malo ko bi bio tako vezan za rođenu grudu, za tle na kome je nikao, malo ko imao toliko ljubavi za svoje mesto, kao što je Aleksa. On se vezao bio celim životom za svoj Mostar, i bio mu je mio, i bilo mu je teško rastati se od njega. Hodio je po svetu, kretao se, ali najdraže mu je bilo u njegovom Mostaru.
 
Gle, veliko sunie uprlo strijele
Na zumbule plave i đule bijele,
Na Granate smokve pokraj šedrvana,
Na selvije vite od stoljetnih dana
I tanke munare sred ravna Mostara,
Što se sav bijeli od rosna behara,
Pa ko da bi jedan Golem rubin bio,
U hiljadu boja trepti šeher cio!
Dok Neretva plava o krš se razbija
I srebrni galeb nad njome se vija.


Aleksa je hodio čak i do Pariza 1900. godine sa još dvojicom prijatelja, na parisku izložbu, pa i tamo, ma da se divio snazi ljudskoga uma i veličine ljudske civilizacije, nesnosan mu je bio šum i metež i jedva je čekao da se vrati u Mostar.
 
Hajdemo, Muzo, iz ovoga kruga
Iz lude vreve i huke i praske
Željan sam liia bez laži i maske
Željan sam polja, dubrave i luga.

 
Pa i pored želje svoje da što pre vidi Mostar, Aleksa se na povratku iz Pariza žrtvovao da svrati sa prijateljima u Ženevu, jer se tada u Ženevi nalazio njihov mostarski prijatelj Jovan Dučić. Nije im bilo toliko stalo do toga da se vide, koliko da iznenade Dučića kome svoj dolazak nisu javili, već se ujedan mah pojavili sva trojica pred njim kad se s večera Dučić vraćao kući. I odista, Dučićevom iznenađenju nije bilo kraja, a Aleksa, zadovoljan što je to postigao, kazivao bi zatim:

— Kakav je Dučić, on bi inače bio kadar reći da se nije iznenadio čak ni od naše posete, kao što ga uopšte ništa ne može da iznenadi!
 
Pa i u Ženevi se nije zabavio više od dva dana, te se što pre vratio u Mostar. Nije mu bila volja za velikim gradovima, nesnosan mu je bio metež, teške su mu bile one gorostasne kuće — sve mu je to bilo nekako hladno, namešteno, i ako puno života, ipak bez života. Ljudi su mu u velikim gradovima bili jednoobrazni, scene jednostavne, kao fotografski klišei, dok tamo dole u Mostaru
 
Svanu. Mujezin viče na munari
Salepcija se čuje: Vruće! Taze!
Otvaraju se gazdinske magaze
I brave škripe i ćepenci stari itd


Ta Aleksina mostarografija, da je tako nazovem, učinila je da je on postao u očima našim jedan deo Mostara. Niti se Aleksa dao zamisliti bez Mostara niti Mostar bez Alekse. Kad bi ko slučajno prolazio tim stranama te se vratio u Mostar, mi smo mu svega tri pitanja pri povratku postavljali:

— Jesi li bio na izvoru Bune?
— Jesam!
— Jesi li pio mostarske žilavke?
— Jesam!
— Jesi li video Aleksu Šantića?
— Jesam!
 
Pa ipak, u Beograd je rado i češće dolazio, naročito u mladosti. Ali tadanji Beograd nije ga toliko ni udaljavao od njegova Mostara i za Aleksu, pesnika najsnažnije rodoljubive pesme, Beograd je imao i druge draži.
 
Kada je prvi put došao u Beograd, odseo je u svoga prijatelja i profesora Milorada Pavlovića kod koga je na stanu tada bio i Stevan Sremac. Izašli oni zajedno da provedu Aleksu, te da vidi Beograd i vode ga Terazijama i Knez-Mihajlovom ulicom, ne bi li prestonica na nj ostavila što bolji utisak. Ide Sremac s jedne, Mile s druge strane, a Aleksa u sredini, ali Aleksa jednako zastaje i jednako se osvrće te levo te desno.
 
Ajde čoveče šta se osvrćeš? — veli mu Sremac.
 
Gle gle gle! Ma vidi vidi bogati — veli Aleksa — sve srpske firme, sve srpski napisane, pa da ti zar nije milo živjeti u Beogradu.
 
I dok su Sremac i Pavlović mislili da se Šantić drugome čemu divi, on je samo to uočio i samo je to bilo kadro izazvati kod njega radost.

Možda i ima međ vama, slušaocima, pogdekoga, koji se seća Alekse iz tih dana mladosti, kada bi dolazio u Beograd, u svome bogatom hercegovačkom odelu koje mu se pripilo uz viti stas? Toke su mu odskočile sa nabreklih, mladalačkih grudi, a nad svetlim i kao izvor bistrim očima nadnela se mala hercegovačka kapa. Prav kao čempres, snažan kao bor, a lep kao najlepša devojka, Aleksa je gdegod je prošao beogradskim ulicama privlačio sve poglede. Žene bi zastajale i gledale za njim, a devojčice, vraćajući se iz škole, zbunile bi se i ispuštale knjige i ostajale zakovane na mestu. A Aleksa je, kao mladi princ iz čarobnih bajki, hodio ponosno i toplim osmehom predusretao svaki pogled.

— Gle, gle, Aljo — rekao bih mu ja tada — kako te zasipa kiša devojačkih pogleda.
— Ma nije čovječe — odgovorio bi Aleksa — ostavi, ne gledaju one mene već ovo odijelo na meni.
— Eh, odelo; daj meni sutra da obučem to odelo pa ćeš videti hoće li se ko za mnom osvrnuti.
— Hoće!
— Hoće, jest, osvrnuće se svako da se nasmeje!
 
I Aleksa bi se na te reči i sam grohotom nasmejao, zamišljajući valjda mene u hercegovačkom odelu.
 
— I šta znaš — dodao bi zatim da me uteši — šta znaš da se i meni ne smeju!
— Ta kako smeju, pogledaj ih, žderu te pogledom. Svaka od njih od časa kad te je spazila zaljubila se kao mače!
 
Šantić bi na to umukao i oborio pogled. Postideo bi se, jer malo sam ljudi u životu sreo sa toliko čednosti i toliko detinjastog stida, kao što je u Alekse bilo. U njega se srela i združila lepota tela sa lepotom duše. Bio je lep kao devojka, ali i stidljiv kao devojka: imao je jedan vedar pogled i gledao je prodirući pravo u oči pogledom kojim gleda samo čista savest i otvoreno srce, pa ipak je taj pogled obarao kada bi se sreo sa devojačkim pogledom. Možda je taj stid i razlog tragediji njegove ljubavi, jer Šantić je voleo, bio je zaljubljen, zaljubljen jedan jedini put u životu, jer kod ljudi kao što je bio Šantić, postoji samo jedna ljubav, jedna jedina.

Šantić je voleo, jednom neobičnom ljubavlju, sestru jednoga svog intimnog prijatelja i tu ljubav smatrao je kao najveću svoju tajnu, niti bi je, zaboga, poverio i najbližem svom prijatelju. I sva ta njegova ljubav sastojala se u uzdisanju, čežnji i suzama, i ni u čem više, sem čitavoga niza toplih i nežnih pesama koje su joj namenjene.
 
Čini mi se da tragedija Šantićeve ljubavi leži u tome što je on nije imao hrabrosti ni da iskaže onoj koju voli. On je verovao da mu je dosta tu ljubav zatvoriti u svoju dušu i očekivao je da će duša sama pohrliti duši, da će se dve duše morati same sresti i morati preliti u jednu. On je samo toliko dao maha toj ljubavi, što je sa svoga doksata, pevao:
 
Ja vidim kad na te, topla i bijela,
Kroz tvoj pendžer mali mjesečina pada...
I šum svaki čujem tvoga odijela,
Na dušeke meke kada kloneš mlada...
Kao sjenka tvoja, svake te minute
Moja duša prati i uza te dršće...

 
I nikakvo čudo što se ta ljubav morala završiti pesnikovom tragedijom koju on sa toliko bola kazuje:
 
I svršeno je bilo... u velu i mekoj svili
Silazila si mirno niz stepeniie hrama
Pod krunom mirta... Svi su pogledi na tebi bili
Pred crkvom žagor i tjeska.
Kao stjena sama,
Uz onaj stari jablan ja sam odvojen bio
I ćuto... Na moje čelo studena padaše tama...

 
Od tada se zacari jedna duboka tuga i u duši i u pesmi Šantićevoj. I tražio je sve moguće razonode ali su ga u veselju suze stizale. Iz tih dana njegove tuge ja imam nekoliko beležaka, nekoliko malih događaja, ali koji jasno ukazuju koliko je Šantić patio.

Tako Milenko Vukićević, profesor, proputovao je jednom tada iz Mostara za Sarajevo. U vozu nađe Aleksu koji je krenuo na Ilidžu da se tamo razonodi. Razgovarali su o svemu i svačemu a najzad poče Šantić da kazuje Vukićeviću svoju tugu i svoje jade, tako bolno da je kazivanje suzama pratio.
 
Tako stignu do stanice Bradine, pod Ivan-planinom, odakle železnica ide usporeno, penjući se visoko uz serpentine. Tek da se voz krene, a Šantića nestade, iskoči iz vagona i Milenko ostade sam i ne oprostivši se sa njim. Posle dužeg penjanja voz stiže na stanicu Ivan, pod vrhom planine i Milenko se iznenadi kad ugleda Šantića na stanici gde očekuje voz.

— Od kud ti ovde, po bogu brate?
— Znaš, uhvati me dert, pa da bi ga izbegao, ja uzjahao točak te pošao uz planinu, da ne bih pred tobom plakao.
 
U to doba je odlazio u Mostar i profesor Milorad Pavlović i bio gost u kući Šantićevoj. Nije bilo nikog tada u kući te su Šantić i Pavlović bili duže vremena sami njeni stanovnici. Preko dana bi češće odlazili na izvor Bune i Radoblje a s večeri bi uvraćali u poznatu kafanicu Jelića barjaktara, gde je u zadnjem delu bio poznati sto oko kojega su se svake večeri sem Šantića iskupljali: Svetozar Ćorović, pop Jovo Protić, Ljubo Oborina, Ato Šola, Milan Radulović i drugi prijatelji i gosti i nadmetali se šalom i beskrajnim razgovorima.

Ti bi razgovori gdekad trajali do pred zoru a tad bi Šantić i njegov gost Pavlović otišli kući, povadili dušeke iz kreveta, bacali ih na pod, te posedali nastavljajući razgovor dok prvoga san ne bi oborio. Takve jedne večeri, kada je već Mile odsnevao jedan dugi san, oseti on kroza san da neko jeca. Probudi se i vide Aleksu, zabio glavu u jastuk i plače kao dete.

— Što ti je, ludače? — pita ga dremovno Pavlović.
— Eto, niko me na ovom svijetu ne voli, niko niko...
— Ma ko te ne vole, evo volim te ja, volimo te svi.
— Bježi, bogati — veli mu kroz plač Aleksa — što će mi ta vaša ljubav kad me ne voli onaj kojega ja volim i za kojega bih vas život dao.
 
I nastavi jecati. A sutra dan pročitao je Pavloviću ovu pesmu:
 
Moja noći
Kada ćeš me proći?
— Nikad!
Moja zoro
Kada ćeš mi doći?
— Nikad!
Moje nebo
Kada ćeš zaplavit?
— Nikad!
Moja srećo,
Kad ćeš mi se javit?
— Nikad!
Moja draga,
Kad će naši svati?
— Nikad! Moja suzo
Kada ćeš mi stati?
— Nikad!

 
Biće da se u to doba začinje i Šantićeva bolest — nervoza, jer Šantić je strahovito patio od nervoze. Imao je teške snove, spavao je nemirno i nije mogao da ostane sam u sobi. Zbog toga, kad god bi krenuo na put, tražio je koga da s njim putuje. Sam se nije usuđivao krenuti na put. Tako jednom pođe on u Herceg-Novi sa profesorom Vladimirom Ćorovićem. Jedne noći, jer su u istoj sobi spavali, oseti Ćorović da mu se krevet podiže te se trže iz sna, zapali sveću i nađe pod krevetom Šantića. Ćorović skoči i izvuče otuda Aleksu pitajući ga što će pod krevetom. "Ne znam — poče Šantić trljati oči i buditi se — ima već pola sata gde snevam kako sam ušao u nekakvu pećinu i hoću u njoj da se ispravim a ne mogu!"
 
Ta nervoza je doprinela valjda da se u Alekse javlja i jedna vrsta rasejanosti. Šantić je neobično brzo zaboravljao imena ljudi i tu svoju slabost je krio na sve moguće načine. Zbog toga su njegovi drugovi — onaj sto u Jelića kafani — pravili često šale sa njim a naročito pop Jovo Protić. Tako 1896. godine dođe u Mostar neki Milan Jovanović, kazandžija iz Novog Sada, koji se primio da prepokrije crkvu mostarsku. Iza toga, oko 1899. prođe kroz Mostar i književnik Nikola Janković i tad baš udari nenadano mostarska prolećna mećava. Janković koji je pošao lako obučen nemade kud no uzajmi od Šantića jedan topliji kaput i ode u Dubrovnik. Nakon dva meseca Janković se vrati iz Dubrovnika i nađe se te večeri u Jelića sa svima ostalim mostarskim književnicima. Kad je Šantić naišao svi su se podgurkivali, znajući da mu Šantić neće pogoditi ime. Šantić je primetio to, nerviralo ga i pribra sve pamćenje svoje da bi sakrio slabost. Kada mu Janković priće i zapita ga "Sećate li me se, gospodine Šantiću?" — ovaj sasvim pouzdano odgovori: "Kako da vas se ne sećam, vi ste lane pokrivali našu crkvu!"
 
Verovatno sa svoje nervoze i raslabelih živaca. Aleksa se bojao i teških i velikih utisaka i nije ih bio kadar podneti.
 
Šantić se nekako desio u Beogradu prilikom onoga velikoga sleta pevačkih društava 1903. godine, te ga zadesilo da se ovde nađe i one noći između 28. i 29. maja kada je izvršeno ubistvo kralja Aleksandra Obrenovića.
 
Odseo je tada opet u svoga prijatelja profesora Pavlovića i te večeri bili su za bogatom sovrom i u velikom društvu u fabrici Goćevac sve do ponoći. Od ponoći Pavlović ga odvede u kafanu kod "Zlatne slavine" na Terazijama gde nađoše novo društvo. Oko dva sata po ponoći razleže se Terazijama strahovita pucnjava i Šantić se prenu, te će reći Pavloviću:

— Čovječe, ovo nešto ne valja. Šta je ovo?
— Pavlović, koji je u stvari bio posvećen a nije Šantiću poverio, reče mu na uho:
— Krupna stvar! Načuo sam da će noćas ubiti kralja.
— Uh! — učini Šantić i skoči sa svog mesta te ode. Niko nije znao kuda, jer se on više ne vrati u društvo. Kad Pavlović oko osam ujutro dođe svojoj kući, zateče Aleksu budna u postelji, zarivene glave u jastuk i pokrivena jorganom.

— Šta je, čovječe, gdje si? — upita on Pavlovića
 
Ovaj mu saopšti krvavi događaj koji se odigrao te noći.

Šantić sede u krevet, prekrsti se i reče:
 
— Okreni Bože na dobro! — reče.
— A što ti izmače? — zapita ga Pavlović.
— Ne mogu ja to podnijeti, to je za mene mnogo! — odgovori Šantić.
 
U dosadanjem kazivanju ja sam vam izneo nekolike momente koji nam prikazuju Šantića kao čoveka, njegove slabe i lepe strane, njegove osećaje i veličinu njegove duše. Vratimo se sad Šantiću poeti, možda ćemo i tu naći pogdešto što bi nam dopunilo lepu sliku Šantićevu. Šantićeve simpatije u srpskoj literaturi bile su: Branko i Vojislav, a od proznih pisaca Milovan Glišić.
 
Kada je umro Milovan Glišić u Dubrovniku, srpska vlada donese odluku da se sahrani o državnom trošku i kao vladine delegate na pogrebu odredi: Jovana Tomića, bibliotekara Narodne biblioteke, Milorada Gavrilovića, reditelja Narodnog Pozorišta i profesora Milorada Pavlovića. Snežni smetovi u Bosni zadrže na putu voz kojim je ova delegacija putovala i prinudi ih da zanoće u Mostaru. Tom su se prilikom kao i uvek u takvim prilikama, okupili u Jelića, svi mostarski intelektualci oko ovih gostiju i, razume se, govoreno je samo o Glišiću, čiju je smrt Šantić neobično žalio.
 
Ma čujte ljudi — reći će on usred razgovora — i bolje što je Glišić u Dubrovniku umro i što će se tamo sahraniti. Održavaćemo bar veze sa mrtvima, kad nam ovi naši gospodari i onako brane da ih održavamo sa živima!
 
Prema Branku Radičeviću on je čak imao i jedan pijetet, koji je na jedan čudan način manifestovao jednoga dana.

Bilo je to ranijih godina. Šantić je bio u Beogradu i opkoljen svojim prijateljima, ručao je jednoga dana kod "Pariza" na Terazijama. Za drugim stolom sedeo je usamljeni jedan omalen gospodin užirena vrata i ispuštena trbuha. To je bio poznati profesorski tip, pokojni Kosta Vujić, čovek neobično dobra srca i neobično dobra stomaka. O njegovom gurmanstvu pronosile su se čitave bajke, ali, jedna je od tih bila sušta istina. Naime, znano je bilo celome Beogradu da stari Vujić stručnjački poznaje dobre i rđave strane svakog beogradskog restorana posebine. Posledica takvoga znanja bila je ta, što je Vujić svakodnevno ručavao u četiri gostionice. Supu je jeo kod "Ruskog cara"; zatim bi se digao i jeo goveđinu kod "Kolarca", varivo je jeo kod "Balkana" a pečenje kod "Pariza". I to tako svaki dan i godinama. Stari je Vujić dakle, pošto je obišao tri restoracije, došao bio kod "Pariza" na pečenje i čašu vina.
 
Neko iz našega društva obratiće pažnju Aleksi na staroga profesora, pitajući ga:
 
— Sećaš li se, Aleksa, Brankove pesme:
 
Evo tebe prebeloga stada
Osamdeset mu ima komada
Uzmi, pobro, pa na sajam goni
Sve rasprodaj ništa ne pokloni!


I kad Aleksa reče da je se seća. ovaj pruži ruku na staroga gurmana i dodade:

— E eto vidiš, to je taj pobratim Branka Radičevića kome je on tu pesmu uputio.
 
Šantić ispusti nož i šljušku, napusti jelo i uze osmatrati staroga gurmana kao neku svetinju. Njemu se učini kao da taj čas gleda pred sobom celo ono doba, njemu se pojavi i sam Branko pred očima i zasja mu oko i on, inače skroman, nerazmetljiv i uzdržljiv, uze čašu vina, diže se, ode onome stolu, priđe Vujiću i glasno da je sve zaorilo širom cele prostorije, izgovori mu jednu srdačnu, jednu emotivnu zdravicu, njemu pobratimu Brankovu. A kad je završi, on se saže i poljubi Vujića u ruku. Topla reč koja je tekla sa njegovih usana potresla nas je i uzbudila sve ali smo strahovali, kako će tu stvar primiti jedan prozaičan profesor-žderonja kome je više bilo stalo do dobrog pečenja no do uspomene na Branka.
 
I na naše opšte zaprepašćenje, Vujić se uzbuđen pridiže na noge, pobeđen toplinom, iskrenošću i snagom Aleksinih reči, i iz staračkih mu očiju pođoše suze.
 
O Vojislavu, čijim se pesmama naročito oduševljavao, Šantić je drugom jednom prilikom kazao svoje mišljenje. Kao diletant u mostarskom društvu on je imao da igra Maksima Crnojevića u Kostićevoj tragediji istoga imena. Grdno se mučio da savlada Kostićeve jambe u toliko pre što je Aleksa i inače slabo pamtio. Učeći naročito teški monolog iz petoga čina, on odjedanput poče da škripi zubima i da viče: "Ubio ti Bog i poeziju koja ne teče kao reka i u kojoj čovek mora da se spotiče preko svakog kamena!" A Vojislava je međutim i ne učeći znao mnogo da citira i mnoge mu je pesme znao cele napamet. "Ovo je pesma, govorio je on, gde stihovi teku sami od sebe i gde čak i moja pamet može da ih zapamti ili nadomesti!"
 
A Šantić je odista pisao stihom koji teče kao reka i lako je pisao. Sem poznatih nam i objavljenih, još je puno Šantićevih pesama pisanih na kolenu pri kakvoj zgodi, za kakvu priliku i nenamenjenih javnosti. Imam zabeleženu jednu od tih posvećenih njegovu susedu, u kojoj se ipak sam pesnik gorko nasmejao tim stihovima koji teku kao reka:
 
Sve me srce mome prijatelju vuče,
On je bačvar. Ovde stanujemo oba.
Još od rane zore pa do gluhog doba
On teše i bije i maljima tuče
Mi smo jedno isto, ljudi sa zanatom,
Sa nama se samo čedne misli druže
Ja stihove gladim, a on duge struže
Pa velika dela stvaramo alatom
Među nama sasvim razlika je slaba
Samo to toliko — dok on svoje stvari
Prodaje za novac i pošteno ćari
Ja stihove svoje vazda dajem džaba
Moj susede mirni, nek blagoslov duha
Uvijek te prati da si dobre volje
Samo, ja te molim, od sad lupaj bolje
Jer ogluhih brate na obadva uha.


Jedno veče trebala je da bude predstava u mostarskim "Guslama". Pred veče zaokupi silna mećava sa kišom i vetrom te je na zakazanu predstavu došao vrlo mali deo publike. Šantić koji je bio predsednik društva, videći tako mali broj publike, spremio je ovakav pozdravni govor:

Gospodo i poštovani zbore!
Vrijeme je da ne može biti gore.
Mećava urla i kiša bije
I mi znamo da nikome nije
Prijatno sad krenuti iz kuće
Pored peći vruće
Pa zato i vi, poštovani zbore,
Idite kući kako koji more
Ako je kogod od vas prilog dao
Neka mu, braćo, to ne bude žao!

 
Prilikom proslave društva "Prosvjete" u Sarajevu 1912. godine, na kojoj je učestvovao i Šantić, njemu je bilo određeno da pozdravi predsednika Srpske Akademije i počasnog predsednika Prosvetnog Zbora, Stojana Novakovića. Kad je o banketu bilo, ovi se iznenadiše kada ustade Šantić i umesto zdravice, uzbuđeno izgovori ove stihove:
 
Nek je blagoslovljen onaj trenut mio
Kad te sjajna rodi njedro srpske grude
Ta ti jedan, starče, dovoljan bi bio
Pa da srpski narod uvek slavan bude
Po Gorama našim, po polju i luci
Prosio si uma svijetle planete
I mi, danas, evo, ko ocu dijete,
Svi stupamo tebi, sa kapom u ruci.
Blagoslovi, starče, nek naraštaj cio
Velik delom bude ko ti što si bio!

 
Poslednji put sam Aleksu Šantića video 1922. godine kada je Kralj prvi put po oslobođenju, posetio Sarajevo. Aleksa je tada već bio u bolnici sarajevskoj, očekujući da tih dana bude operisan od boljke od koje se neće više oporaviti, boljke koja će ga pune dve godine lomiti, piti mu snagu i duh i najzad savladati ga.
 
Jednoga dana pozva me g. Janković, ministar Dvora, da pođemo zajedno u bolnicu da ga obiđemo, pošto on ima da mu odnese Kraljev pozdrav. Odosmo i zatekosmo Šantića, sedi na postelji u lepoj, čistoj bolničkoj sobi. Neobično nam se obradovao a kada mu ministar dvora isporuči Kraljeve pozdrave i predade mu Kraljevu sliku u bogatom ramu i sa svojeručnim potpisom, njemu naiđoše suze na oči i potresen uzviknu:
 
— Hvala Gospodaru!
 
U tom uđe u sobu mlada bolničarka, koja videći da su mu došli gosti, dođe da pripita treba li što, Šantić kako ona naiđe, uze sliku Kraljevu i okrete lik zidu.

— Pogodite — okrete se bolničarki, razdragan kao dete kad dobije lep poklon — pogodite čija je ovo slika?
— Pa biće valjda kakve devojke — reći će bolničarka.
— I jeste — kliknu Aleksa i okrete licem sliku — Jeste, ovo je slika najljepše đevojke na svijetu. Nego dete, uzberite malo lijepa cvijeća pa dajte ovde stavite kraj slike.
 
Kada devojka ode, on razdragan i raspoložen uze da razgovara sa nama.

— Ama gospodine ministre — okrete se g. Jankoviću — ja i sad još uvijek razmišljam kako bi to krasna drama bila "Sestra Luke Kapetana" što je ponudiste srpskim dramatičarima u "Srpskom Književnom Glasniku".
— E razmišljate, jednako razmišljate samo — reći će g Janković — a što je ne napišete kad vam se tako sviđa?
— Ma nije da ne bih — veli Aleksa — no pravo da vam kažem nisam vam ja tako vešt tim stvarima. Kad bi ovaj Nušić htio da se zajedno prihvatimo toga posla?
— A što da ne bih? — rekoh ja.
— Da ti sedneš pa da izradiš dramu a ja posle da je obučem u stihove. Biva li?
— Biva, Aleksa.
— Al nemoj tako samo da ostane na reči, nego evo ovde pred g. Jankovićem kao svedokom da damo jedan drugome časnu reč i da pružimo jedno drugom ruku.
— Pristajem Aleksa, evo ti ruke!
— A evo i tebi moje! — reče on, pruži mi svoju grozničavu ruku i snažno stište moju, dodajući: — Samo, razumije se, dok ja malo prezdravim.
 
I kod reči "dok ja malo prezdravim" njemu kao da se onoga trenutka utuli žar u očima koji se bio samo momentalno razbuktao. Čelo, koje je maločas bilo mladalački vedro, omrči se i izbrazda brigom, u pogledu mu zacari se ponova jedna duboka tuga. Meni se čini da sam u tome trenutku u njegovim zenicama čitao ove bone stihove:
 
Ostale su zamnom bašte jorgovana
Sjaj proleća moga, šum, pjesme i vrela...
Studena me jesen na po puta srela,
I po meni pada suho lišće s grana...
Hladna suton stiže... Noć sve bliže ide...
Jednu crnu ruku moje oči vide —
I ja čujem samo udar tvrde krasne.


Branislav Nušić: Iz Šantićeva života, Politika, 23. mart 1924. str. 5—7

Tekst preuzet iz lista za književnost, kulturu i društvena pitanja "Bosanska vila" br. 35, januar — mart 2006.
Sačuvana
Angelina
Administrator
*****
Van mreže Van mreže

Poruke: 6361



« Odgovor #26 poslato: Decembar 25, 2010, 06:47:27 pm »

**

ALEKSA ŠANTIĆ
       

... Aleksa Šantić je bio saradnik Bosanske vile, već od njenih prvih godišta. Ali poznanstvu Branislava Nušića i Alekse Šantića nije posredovala Vila već Zora, list koji će u Mostaru pokrenuti upravo Šantić, u saradnji sa Jovanom Dučićem i Svetozarom Ćorovićem, 1896. godine. U prvom godištu, u brojevima sedam, osam i devet, Nušić će objaviti svoju humoresku Naše arhive, i to je bio prvi kontakt između ova dva srpska pisca, kontakt koji će prerasti u veliko prijateljstvo koje se ničim neće pomutiti do Aleksine smrti. Snaga tog prijateljstva će se oličavati u nizu momenata u kojima će se preplitati i sama duhovnost tog prijateljstva, a i zajedničke stvaralačke zamisli. Nakon uspjeha, koji je Aleksa Šantić postigao u Beogradu izvedbom njegove Hasanaginice, zanosio se mišlju da napiše i jednu veliku dramu sa temom iz narodne pjesme o Banović Strahinji. Ponesen Nušićevim dramskim talentom, Aleksa je od njega tražio da načini neku vrstu sinopsisa, a on bi ga preodjenuo u stihove. Međutim, ratovi koji su uslijedili (Balkanski i Prvi svjetski) osujetili su tu ideju o zajedničkom radu velikog pisca. Ova će se ideja ponoviti i desetak godina kasnije, 1922. godine: Aleksa je ležao na bolesničkoj postelji u Sarajevu. Nušić ga je posjetio i ponovo je vaskrsnula ideja o zajedničkoj saradnji. Ovoga puta se Aleksa zanosio idejom da u dramu pretoči priču o gordoj sestri Leke Kapetana, koja je odbila čak i Marka Kraljevića kao prosca, ponovo je Nušić trebalo da načini dramski sinopsis, a Aleksa da ga odjene u stihove. Trebalo je samo pričekati da Aleksa malo prizdravi. Prizdravio nije: ideja o zajedničkoj saradnji je ponovo ostala nerealnzovana: ratovi i smrti su tako često presijecali stvaralačke lukove na srpskom Panteonu.
 
Između ove dvije krajnje tačke — Nušićevog javljanja u Zori i posljednjeg njihovog susreta u sarajevskoj bolnici 1922. godine, nizale su se epizode koje su se splitale u vijenac velikog prijateljstva. Jedna od prvih epizoda desila se neposredno nakon Naših arhiva u Zori: dramski amateri pjevačkog društva Gusle na svoju scenu su postavili Nušićevu dramu Knez Ivo od Semberije, a mostarski izdavači Paher i Kisić su je štampali u okviru svoje Male biblioteke (u istoj Biblioteci će biti štampane još neke Nušićeve knjige — Šopenhauer (1902), Malo pozorište I i II (1903. i 1904.) i Danak u krvi (1909.). Tako je Mostar, "opsjednut pozorištem", bio opsjednut i dramskim stvaralaštvom Branislava Nušića. To je veliko čvorište u koje je utkana Nušićeva vezanost za Bosnu i Hercegovinu koja će imati naglašenu boju sunčanog Mostara, i u koje je bila utkana živa nit vezanosti Alekse Šantića i Branislava Nušića.
 
Druge niti su ispredane od Šantićevih dolazaka u Beograd. U mladosti je dolazio u raskošnom hercegovačkom odelu, piše Dragoljub Vlatković u svome zapisu Šantić i Nušić, "a kako je i sam bio lep (o njegovoj lepoti su i pesme pevane), svojom impozantnom figurom izazivao je opšte divljenje i mnogo ženskih pogleda i uzdaha". Te susrete Beograda i Alekse je, sa beskrajnom toplinom, opisao Nušić u svome predavanju, održanom u Društvu prijatelja umetnosti Cvijeta Zuzorić, u povodu Aleksine smrti:
 
"Toke mu odskočile sa nabreklih, mladalačkih grudi, a nad svetlim i kao izvor bistrim očima nadnela se mala hercegovačka kapa. Prav kao čempres, snažan kao bor, a lep kao najlepša devojka, Aleksa je, gde god je prošao beogradskim ulicama, privlačio sve poglede. Žene bi zastajale i gledale za njim, a devojčice, vraćajući se iz škole, zbunile su se i ispuštale knjige i ostajale zakovane na mestu. A Aleksa je, kao mladi princ iz čarobnih bajki, hodio ponosno i toplim osmehom predusretao svaki pogled".
 
Nušić ga je upozoravao na te poglede, ali je Aleksa odbijao da se ti pogledi odnose na njega, već na njegovo odijelo. Kada ga je Nušić ubijedio da ga djevojke gledaju zaljubljenim pogledima... Šantić bi na to umuknuo i oborio pogled. Postideo bi se, jer, malo sam ljudi u životu sreo sa toliko čednosti i toliko detinjasta stida, kao što je u Alekse bilo. U njega se srela i združila lepota tela sa lepotom duše. Bio je lep kao devojka, ali i stidljiv kao devojka."
 
Šantić se zadesio u Beogradu i 1903. godine, kada su ubijeni kralj Aleksandar Obrenović i Draga Mašin. Sjedio je sa društvom u kafani Zlatna slavina na Terazijama. Oko dva sata iza ponoći se čula "strahovita pucnjava", Aleksa se stresao, i, kada su mu rekli što se zbilo, on je napustio društvo i ujutru su ga našli "budna u postelji, zarivene glave u jastuk i pokriven jorganom". Ova epizoda potvrđuje misao Jovana Dučića koji je o Aleksi rekao da "ostade bez smisla da postoje zli ljudi i divlje životinje". Priča o prijateljstvu Nušića i Šantića ima i svoj epilog: posljednje godine svoga života Aleksa Šantić je provodio u teškoj bolesti, bijedi i siromaštvu. Neki biografi tvrde da je, u trenucima teške depresije, pomišljao i na samoubistvo. Nušić je to znao i obećao mu isposlovati "doživotnu rentu". O tome postoji i dokument koji je naveo Dragoljub Vlatković u svome tekstu Šantić i Nušić.
 
A kada je, 1924. godine, umro Aleksa Šantić, "izmučen i napaćen", Branislav Nušić je održao svoje dirljivo predavanje u Cvijeti Zuzorić koje će Politika odštampati na svojim stranicama 23. marta 1924. godine.

Vojislav Vujanović: "'Bosanska vila': Branislav Nušić i Aleksa Šantić"

_______________

Izvori:
Dejan Đuričković: Bosanska vila (književnoistorijska studija), Svjetlost, Sarajevo, 1975.
Narodno pozorište Sarajevo ( 1921. — 1971.), Sarajevo, 1971.
Borivoje Jevtić: Deset godina Sarajevskog pozorišta, Sarajevo, 1931.
Josip Lešić: Nušić i Bosna, časopis Pozorište, Tuzla, 1988., broj 1—2,
Borivoje Jevtić: Pisci i maske, Sarajevo, 1962.
Gita Predić - Nušić: Nušić i Bosna, časopis Pozorište, Tuzla, 1964., broj 6,
Dragoljub Vlatković: Šantić i Nušić, Oslobođenje, 1. 6. 1968.
Jovan Dučić: Aleksa Šantić, Glasnik profesorskog društva, 1937, knj. XVII, sv. 11—12
Branislav Nušić: Iz Šantićeva života, Politika, 23. mart 1924. str. 5—7



Deo teksta preuzet iz lista za književnost, kulturu i društvena pitanja "Bosanska vila" br. 35, januar — mart 2006.
Sačuvana
Angelina
Administrator
*****
Van mreže Van mreže

Poruke: 6361



« Odgovor #27 poslato: Jun 09, 2011, 09:49:32 pm »

*

ŠANTIĆ I DETINJSTVO


Koje su to reči koje bi u primisli, pomisli, sećanju na Šantićevo vreme, mogle da odmene tih mekih šest slova u Šantićevom prezimenu? Koje mi to reči čujemo u sebi kad čitamo Šantića ili kad ga neko spomene: jug, lepota, blagost, rodoljublje, gospodsvenost, ljudskost, proleće, veče. Nizale bi se tako reči u beskraj, kao ona Šantićeva niska adiđara u pesmi "Pogled s vrha":

"Lepote! Uz reku, kao labud beo,
Leži Mostar, i, pun sunca, adiđara,
Sav trepti, i stremi s kopljima munara
Kao da bi nebu poleteti hteo."


I kako o Šantiću, bilo koju, bilo kakvu reč prozboriti, napisati, a da se ne dotaknemo nesreće u kojoj sve ove reči, danas, tamo i ovde, dobijaju druga značenja.

Tako sto ćemo, kako to činimo, inače, u strahu i nemoći, zaroniti u detinjstvo, braneći se od tmuše u kojoj jesmo, od zla nad nama i u nama. U detinjstvo, dakle. U majku. U prapostojbinu. U nigde.

Teme detinjstva, večne i moćne literarne teme, Šantić se, ma koliko to izgledalo netačno, retko i sasvim ovlaš ticao. Možda nam se učini da je Šantic veliki pesnik detinjstva, zbog njegove prelepe pesme "Pretprazničko veče" u koju je stočena sva žal za minulim vremenima sreće i spokoja, patrijarhalne blagodati domaćinskog srpskog doma, sva ljubav prema bližnjima, sva seta što su vremena minula i što se ponoviti nikada neće.

Ni u toj pesmi detinjstva nema, ima samo sećanje na detinjstvo.

Tragom tih sećanja i mi evo zavirujemo u prašne knjige tražeći ono čega nema. Tražeći sreću, spokoj, tišinu, ljubav, blagost. Tražeći minulo doba.

Sećanje prvo: pesma "Naš stari dome", sva od sete i očajanja sonet-tužbalica iz 1906. godine:

Naš stari dome, kako si orono!
Kapije tvoje niko ne otvara,
Po njima mirno crv dube i šara —
Grize, ko čežnja jedno srce bono.

Evo mi sobe! O duvaru jošte
Ikona visi, prašljiva i sama,
I u me gleda i šapće iz rama
O dobu sreće, djetinjstva, milošte.

Ovdje sam prve stihove napiso,
Ovdje je s dušom poletila miso
Visoko, tamo gdje se istok žari.

Ovdje mi negda bješe raj... A sada?
Na moje srce grobna zemlja pada,
I ja se rušim ko ti, dome stari...


Sva ostala sećanja na detinjstvo samo su u detaljima prosvetljena osećanja iz ove pesme. "Pretprazničko veče" je napisano 1910., četiri godine kasnije.

Tematski se na ovu pesmu oslanja pesma iz 1912. Godine "Moj otac", sećanje na očev odlazak iz porodičnog doma, na put, trgovački, tuga što odlazi i dečački ponos što otac na konju tako lepo izgleda:

"Mi ga ispraćamo, i mahalom starom
Pred njim sluga Jovan krače s džeferdarom,
I meni se čini još ih gledam oba..."


Ima u završnoj tercini ovog soneta jedna važna reč: gledam kaže pesnik, a ne vidim kako bi se u sećanju kazalo. Taj trajni glagol govori o Šantićevoj stalnoj uronjenosti u slike iz detinjstva. To je njegova stalna i jedina odbrana.

Reč vidim u jednoj reminescentnoj elegiji pod naslovom "Pogled s vrha" iz 1918. godine, Šantić će upotrebiti sećajući se bitnih, no vanporodičnih slika:

"Sve vidim, i baštu komšije Muktara,
I isti kapidžik, i pčelinjak ceo;
Pod orahom, gde je neko na panj seo,
Jošte česma prska kite đulbehara.

Preko zida vise i sad grane rotke
S kojih me plod rumen u detinjstvu zvaše,
I meni je — k'o da kukom na vrh motke

Snova svijem račve i kradem glavaše,
Muktar viče, a ja, bos i golih gnjata,
Preko plota s vencem raspuklih granata."


Motiv raspuklih granata, narova, šipaka kako se u Mostaru kaže, javlja se i u drugim Šantićevim pesmama, kao što će se i mnogi motivi iz pesama sudbinski pojaviti u kasnim Šantićevim strahovima, kada je, oboleo već, kako svedoči Vladimir Ćorović:"...Čuo je noću, činilo mu se da čuje nekakve konje gde tutnje iza kuće u našoj ograđenoj i povučenoj bašti..."

Aleksa Šantić, nadsimbol Mostara i Hercegovine, "krv junačka, duša Devojačka", kako reče Pero Slijepčević.

Večan trag u vremenu: Aleksa koga ima, i Mostar koga nema. Sem u pesmama. A pesme su trajnije od gradova. O ljudima da i ne govorimo.


Pero Zubac | Aleksa Šantić
Sačuvana
Angelina
Administrator
*****
Van mreže Van mreže

Poruke: 6361



« Odgovor #28 poslato: Novembar 13, 2011, 12:41:07 am »

*

ŠANTIĆEVE BOŽIJE SVETILJKE


Malo je koji nas lirski pesnik, uprkos čestom menjanju ukusa publike i književnim modama, imao toliku naklonost čitalaca kao Aleksa Šantić. Uz njega je još samo Zmaj bio prihvaćen i slavljen kao nacionalni bard. Šta nam danas svojim pesmama može reci poslednji vitez romantike, kako je Šantića nazivao Pero Slijepčević? Mada je još za života stekao retko viđenu pesničku slavu, Šantić sa ovoga sveta odlazi osiroteo i sa srcem punim ožiljaka.

Književnu slavu Alekse Šantića, po nekom usudu, pratile su porodične tragedije: kopao je, kako je zabeleženo, grob za grobom i ispraćao najbliskije da bi, na kraju, ostao samohran, osiroteo, ali gord i ponosan, pomiren sa sudbinom i gorkijem životom.

Priviđale su mu se, kako su svedočili njegovi savremenici, pred kraj života, halucinantne slike, a onespokojavajuća predosećanja potresla su preosetljivu dušu pesnikovu. Nije se mogao hraniti pesmama i braniti iluzijama. Ni osećanja više nisu bila lekovita.

"Unutarnja rana intima, mesto da zamiruje, bivala je sve veca", piše Slijepčević o Šantiću. "Peva narodni pesnik junački od zore do mraka, ali devojački tuguje intimni pesnik od mraka do zore", nastavlja Slijepčević. U Šantićevim pesmama se, srećom, ne oseća to dvojstvo. Ono što je opevao ovaj liričar bezmalo je istorija naših jednovekovnih napora da se saberemo, pronađemo, uspravimo i objedinimo, ali i naših iluzija, kratkotrajnih uzleta i šestih sunovrata. Sunce slobode o kojem je pevao obasjalo je na tren i njega i njegove saplemenike držeći ih u lažnom uverenju da je do ostvarenja vekovnog sna konačno došlo, iako je ta sloboda bila varljiva, a pravda nedostižna. Nesaglasnost stvarnosti i ideala pogađala je pesnika.

Iako intimist dobrim delom svoje poezije Šantić nije "plakao samo boli srca svoga". Sa ikonostasa srpskih pesnika lice Šantićevo nas ne gleda prekorno i opominjuće što ga zaboravljamo već, puno otmene patnje i opominjuće dobrote, kazuje nam da ima razumevanja za sve naše padove i jade.

Urođena dobrota i otmeni optimizam, kako beleži Dučić, krasili su Šantića privatno, a te osobine krase i njegove pesme. Kod Šantića, u njegovim pesmama, vidno su istaknute i njegove mane i njegove vrline. Intimisti Šantiću pripalo je da bude, kako to Crnjanski kaže, patriotska tribina. To što njega sve rane svoga roda bole i sto on sa njim u boli pati i grca, nije samo retorika i pesnička figura već izraz dubokog ubeđenja i istinskog opredelenja. Izraz sinovljevske odanosti. Za Šantića koji je pevao o "žuljevitim rukama", o "klasju ispod golih brda", o "tvrdoj kori hljeba krvlju pokapanoj", o tome da "volovi nose jaram a ne ljudi", današnje generacije nemaju previše razumevanja. Iako takav Šantić mnogo više liči na parolu nego na poeziju učinak ove vrste stihova se ne može i ne sme zaboraviti.

Taj i takav Šantić imao je ogroman uticaj na buđenje nacionalne svesti. Njegove su pesme, kako je s razlogom isticano, primamile Mladobosanče i Zerajice. Šantić je ispunjavao patriotskim zanosom pokrećući prkos i socijalni bunt. Ali to je jedan deo njegove poezije, vazan ali ne najvažniji, značajan ali ne i najznačajniji, dobar ali ne najbolji.

Onaj mekani, dobrostivi glas, onaj vapaj bogotražitelja koji se čuje kroz mnoge Šantićeve pesme dopire i do nas. Čujemo ga pre svega iz njegove prekrasne pesme "Pretprazničko veče".

Odatle, i sa starih ognjišta, u oronulom roditeljskom domu, i sam razdesen, među stvarima koje se ospiaju zabugario je Šantić:

Ovdje mi negdje bješe raj... a sada?
Na moje srce grobna zemlja pada,
I ja se rušim ko ti dome stari.

(1906)


Skoro će vek od kako je Šantića ispevao ove stihove a naš dom (pojedinačni i kolektivni) urušava se. Ta Šantićeva elegija o svetu koji nestaje, sa kojim se završava jedan civilizacijski krug, baca novu svetlost i na ostale njegove pesme dajući im novi život. I sam će za pesme reći da mrtve sa živim vežu njine niti. Nas Šantićeve pesme povezuju sa predačkim pamćenjem i vode onom skrovitom stazom samoiscelenja, vode ka Spasitelju.

One su te žive niti koje vezuju vek sa vekom, koje, i kad ne otkrivaju velike tajne, ugodno greju dušu.

Još je Jovan Dučić pisao da ni jedan naš pisac ne liči toliko na svoje delo koliko Šantić. I ono o Šantić je Šantić pevao, sve što je opevao i čega se takao, liči na njega. Voleo je Šantić, kako je već zabeleženo, da sve okrene na dobro i da u svemu vidi lepotu. Zahtevalo je to mnogo volje i duhovne snage kad se zna kakva su ga sve zla snalazila. Branio se pesmama koje "kao melem padaju na sva srca bolna". Pesme mu ne behu samo nadoknada za izgubljenu porodicu i uskraćenu ličnu sreću, one su ceo jedan narod učinile pesnikovom porodicom. Obraćao se toj porodici Aleksa Šantić, bio sa njom u svim zanosima i pobedama, ali i klonucima.

Pripadao joj je čisto, srcem i na pomalo starinski način. To njegove pesme, srećom, nije udaljilo od ovog vremena. One nam, ako smo još uvek jedna porodica, i ako nas prožima istovetna misao, imaju šta reći i danas.

Svima onima "što duše svoje na zvijezdama griju" obraćaju se Šantićeve pesme. One mogu i današnjem čitaocu, padajući "ko rosa na samotne biljke" doneti "tople Božije svetiljke". Tu sliku biljke pod vetrom i udarima sudbine na koju, ko melem a kroz pesme, pada svetlost Božije svetiljke mogao je pronaći neko ko je patio i tražio puta kao što je to bio slučaj sa Šantićem.

O prosvetlenju, obožavanju duše i obogaćenju srca pevao je dobrostivi Aleksa čak i onda kada je bio skrhan bolom. Tražio je lepotu i tamo gde je nema, a tamo gde je bilo ona se njegovim stihovima uvećavala.

Nije li Šantić, pevajući iz lične osame i sa razvalina porodične sreće, harmonije i milošte u pesmi "Pretprazničko veče", opevao i naše nacionalno razrešavanje? Nije li nam još dom u razvalinama? Simboli porodičnog imena obasjavani svetlošću Badnje večeri: ognjište, gusle, pesma Strahinjina Bana, ikona, kandilo nisu samo porodični milje i relikvije već znameni naše prošlosti, tradicija... I sam Šantić je, pevajući o tome, postao njen nerazdvojni deo, deo tradicije. A ona nije samo prošlost.

Poručuje li nam Šantićeva pesma da je sreća u malom krugu, u porodici, malom mestu? Kaže li ona da se svet može sagledati i sa vlastitog prozora? Da bi čeznuo Šantić nije morao putovati, od čeznje je bila satkana njegova priroda. Raspet između želja i običaja pevao je očaj i raspeće.

I na kraju je, kroz pretprazničko veče, video i prizvao svetlost Božijih svetiljki. "Pretprazničko veče" Alekse Šantić je balada, tužbalica nad svijetom koji je svojim moralnim načelima i kulturnim dostignućima bio osnova našeg postojanja i opstajanja u nekoliko vekova. Ova Šantićeva balada o ličnoj i kolektivnoj sreći i nesreći ima nam šta reći i danas. Otmen i gospodstven u ličnoj sreći i nesreći, a uspravan u kolektivnom jadu i polomu, Šantić je primer poučan.


Dragomir Brajković, Beograd | Istočnik
Sačuvana
Angelina
Administrator
*****
Van mreže Van mreže

Poruke: 6361



« Odgovor #29 poslato: Novembar 13, 2011, 12:41:29 am »

*

PESNIČKA LOZA ŠANTIĆA


Retke su i u svetskoj i u našoj književnosti pesničke porodice. U srpskoj književnosti diskontinuiteti su češći od kontinuiteta. Pa, i tamo gde se začinjala pesnička porodična tradicija, ona nije dugo trajala. Izuzmemo li vladarske loze Nemanjića i Petrovića u kojima su se književnim poslom bavili i vladari, i prinčevi (većina njih potonji svetitelji) samo se za još dve porodice: Ilića i Šantića može reći da su zasnovale i održale pesničku tradiciju.

Milutin, Dragutin i Vojislav Ilić su naklonost prema književnosti nasledili od oca Jovana, takođe pesnika. Braća Šantići, Aleksa, Jeftan i Jakov, takođe su pesnička porodica. Za razliku od Ilića, Jeftan i Jakov su, kao pesnici, ostali u senci dela mnogo slavnijeg im brata Alekse.

Otac braće Šantića, Risto, onaj kojega Aleksa slika u predivnoj baladi Predprazničko veče stihovima:

Zatim bi otac, vedar ko sjaj dana,
uzeo gusle u žilave ruke,
i glasno poč’o, uz ganjive zvuke
lijepu pjesmu Strahinjića Bana"


Nije samo očeva slika već i inkarnacija naše patrijarhalne prošlosti. Ovi stihovi Alekse Šantića, po onome što se zna, očito nisu samo lepa pesnička slika već i istinit prikaz prilika. Naime, Risto Šantić, po zanimanju trgovac, bio je predan sakupljanju narodnih pesama. Sakupljao je, kako je zabeleženo, epske pesme i sevdalinke. Dah i duh i jednih i drugih prepoznatljiv je u pesmama njegovih sinova. Zabeleženo je da je Risto Šantić imao zbirku tih pesama ali se njoj, nažalost, zameo trag. Nisu se, srećom, zagubile pesme braće Šantića: Alekse, Jeftana i Jakova. Istina, pesme poslednje dvojice su sve do skora, ne samo široj već i onoj u književnost upućenoj javnosti bile nepoznate.
Podsetimo se ko su bili Jeftan i Jakov. Umrli su mladi. Jeftan u 21, a Jakov u 24. godini života. Jeftan je pisao pesme ali je više bio posvećen pripovetkama i novelama. Braću je rano načela bolest i obeležila je i njihova dela elegijom i melanholijom.

Jeftan je živeo od 1875. do 1896. Pisao je i objavljivao još kao učenik. Prve radove je objavio u "Bosanskoj vili". I kao početnik je dobio naklonost čitalaca. Bolest ga je otrgla od škole. Napustio je sedmi razred, ubrzo će ga bolest otrgnuti i od života. Zabeleženo je da je, uprkos tome što je fizički bolestan, duhovno bio zdrav. Zapisano je da su njegova osećanja iskrena, da ih ne glumi. NJegove reči su iskrene, proživljeni su mu svi redovi. Pesme su mu jednostavne i prostosrdačne, posvećene prirodi. Kako je primećeno on prirodu poima paganski i panteistički.

Jeftan ne peva samo boli duše svoje već se obraća Bogu okrenut samopronalaženju. "Gde sam ja?" pita se mlado i ranjeno biće, već obeleženo smrću. Obraćajući se Bogu pesnik kaže "uvijek se okreneš sebi nas vodeći". Vođen rukom koja "po nebu piše zapovijest" pesnik pronalazi put ka sebi. I kad kazuje krupne istine ne poseže za velikim rečima. "Rasute snage i isušene duše" on peva opštu tugu kroz lični i intimni doživljaj, bez retorike i frazeologije bola i lažnog lirizma.

Bolje se i više Jeftan Šantić našao u pričama i novelama. Po nekim elementima on je preteča Bori Stankoviću, Kočiću, pa, čak, i Andriću. Baštinik je tradicije pripovedanja Glišića, Laze Lazarevića, Janka Veselinovića... Podjednaku pažnju posvećuje patrijarhalnoj i građanskoj porodici. Nisu to one srećne i skladne porodice već one obeležene nesrećom i u razdešavanju. Njegova tehnika pripovedanja ide ka udvostručavanju i utrostručavanju naracije. Ovu će tehniku do savršenstva dovesti Andrić u Prokletoj avliji.

Dijalozi su mu živi, a rečnik lokalan, pa, i pored toga, za njega se ne može reći da je regionalni pisac. Njegovi junaci žude sreću kojoj na putu stoje brojne prepreke: socijalne, klasne, verske. One su uzrok mnogih nesreća njihovih, padova i ponornih putovanja.

U pričama je Jeftan Šantić otvorio brojna pitanja i dileme. Naglašeno i iskreno rodoljubivo osećanje poneto iz porodice ima jake i jasne odjeke u delima braće Šantić. Jeftan u svojim pričama iskazuje, slično Kočiću, slobodarstvo i antiaustrijski stav. Niz detalja ga povezuje i sa piscima njegovim savremenicima. Recimo, tema seobe. Ona će na poseban način biti obrađena kod njegovog brata Alekse. Glavni junak Jeftanove priče Ćamil, iz verskih predrasuda ubija svoju ženu pravoslavku, seli se, a posle okupacije Bosne od strane Austrougarske, beži na istok.

Šantić je sav u rodoljublju a na kraju priče oglasiće se slobodarski zanos i revolucionarni kočićevski poklič. No, neće daleko stići, nažalost. Ozbiljno nagrižen bolešću bio je već u zagrljaju nemilosrdne smrti. Ipak, nije se predavao.

Jeftan je umro u Mostaru. Na večni počinak govorima su ga ispratili Jovan Dučić, koji će četiri godine nakon Jeftanove smrti u Mostaru objaviti svoju prvu pesničku knjigu, i pobratim Svetozar Ćorović. Brat Aleksa mu je spevao pesmu "Na odru brata Jeftana" i ona je urezana na njegov spomenik. Ni sudbina Jakova Šantića nije ništa vedrija. I on je rano načet bolešću, pa je prerano otišao sa ovog sveta. Rvao se sa bolešću, tražio je leka u planinskim lečilištima na jugu. U alpskim tišinama gde je vazduh razređen jasnije se i reskije čuju zvuci a bolnije i potresnije primaju istine. To stihovima zrele tuge beleži već nagrižen bolešću Jakov.

Ugroženo telo se bori a duša se ne predaje. Ona bolno beleži treptaje okoline. Okruženje je u pesmama Jakova Šantića slikano idilično: potok i jezero blistaju, čobani pevaju, veverice se pužu uz drveće samo je on ispunjen tugom i neprebolom obeležen:

"No, gle, i ovdje moje srce pati,
Tišina ovu tugu čini širom
i veći sumor, što mi dušu prati"
 
Peva pesnik".


Ta tuga i taj sumor prožimali su Šantićeve stihove i u njima otvaraju broja pitanja. Tragajući za ljubavlju kao pribežištem, pesnik se brani od sumornih misli.

Duševnost i dobrostivost izvire iz ovih pesama. "Ah, duša, to je platno slikarevo, nju vrijeme mijenja i boje joj dava", peva mladi pesnik. Sudeći po njegovim ljubavnim stihovima srce mu je bilo puno ožiljaka a vreme je po duši nanelo boje tamnih, čak i mrkih boja i tonova. No, on nije pesimističan i predan do kraja. Ljubav za kojom čezne je samo sećanje, san i toplina koja greje dušu i koja rađa stihove. Ta ljubav o kojoj on peva čista je i neporočna.

"Mi smo ko brat i sestra pojmili Boga i nebo / i razumjeli smo ljubav!... I ja sam tad umrijet trebo." peva mladi pesnik.
Mladost je, po prirodi svojoj, poletna, sva od snova i nada. Ona o kojoj peva ovaj pesnik je mladost slomljenih krila. Ali njegove pesme nisu pesme očajanja već pesme koje traže smisla. Pitanjem izraženim kroz stih "zašto moje srce svud osjeća pustoš u desetom ljetu" on stupa na stazu koja vodi ka Tvorcu. Pesnik se obraća Spasitelju govoreći "u etru plavom naći ćeš me opet, / Da me s nova stvoriš da me opet bude".

Biti opet, živeti snova, trajati i posle telesne smrti nije samo nagon i potreba za opstajanjem već pronalaženje smisla svemu onome što život čini životom i što mukama daje smisla, poručuje mladi pesnik. On će u pesmama koje su lične i duboko proživljene reći i mnoge opšte istine. Tražeći leka telu, Jakov Šantić je boravio na planinama i ukraj mora, tražeći leka duši nastanjivao se u pesmama. One su bile njegovo pribežište, obe su pronele glas o njemu i njegovom postojanju, one su trajni pomen i na njega i na vreme u kome je živeo i goreo u lepoti i čežnji.

Kraj mora, u Herceg Novom i Malom Lošinju (gde se upokojio) nastajali su stihovi smirenosti pa, povremeno, i blage rezignacije. I pejzaž je u tom krugu pesama umiren. "Sve mrtvo spava u podnevnom", kaže pesnik. "I vali su umorni", peva on. "More je pod zvezdanim nebom zaspalo". Stiče se utisak da pevanjem pesnik priprema mirnu luku da u nju, konačno, i zauvek uplovi. I uplovio je. Odmorila su se mlada krila, zaustavio se jedan let. Galeb je klonuo bez želja, bez nada, peva pesnik, Ta slika pesnička, postala je za Jakova Šantića, nažalost, životna stvarnost. I on je složio duhovna krila. Nisu, srećom, njegove pesme. One su raskrilile krila da posvedoče jedno trajanje. Trajanja u Slovu.


Dragomir Brajković
Sačuvana
Angelina
Administrator
*****
Van mreže Van mreže

Poruke: 6361



« Odgovor #30 poslato: Novembar 13, 2011, 02:35:15 pm »

*

         O Šantiću...






"Šantić, Aleksa, pjesnik i muzičar-amater (Mostar, 25. V 1868 — 2. II 1924). U muzičku teoriju i dirigovanje upućivao ga je R. Zamrzla, zborovođa u Mostaru. Šantić je bio vrlo aktivan u srpskom pjevačkom drustvu Gusle, kao pjevač, organizator i zborovođa. Ostavio je djela za zbor (obrade narodnih pjesama i originalne svjetovne i crkvene kompozicije). Šanticeva muzikalnost odrazila se u muzikalnosti mnogih njegovih stihova koji su opetovano privlačili jugoslovense kompozitore."


"Meni je vrlo žao što je ocena ispala ovako nepovoljno po Šantića, i utoliko većma žao što je, Šantić, uprkos svemu, jedan, od simpatičnih naših književnika. Šantić pripada onoj malenoj grupi mostarskoj koja svojim rodoljubljem, svojim pregalaštvom, svojim darom čini čast današnjoj srpskoj književnosti. Osim toga, pokraj sve prividne i stvarne neiskrenosti njegove inspiracije, on je iskren u svojim pesničkim namerama. Njegovo pesništvo, iako liči na udvoričko ljubavno pesništvo marinista, kulista, i efuista, nije udvorički neiskreno, on ne piše tako ni po porudžbini ni zato da se nekom udvori, on tako piše što iskreno misli da je tako lepo pisati. Najzad, Šantić ima drugih pesama koje ja iskreno volim, i među kojima ih ima koje mogu dostojno stati uz pesme naših najboljih pesnika. Ali ovde nisu bile u pitanju moje lične simpatije. Meni ni u kom slučaju nije bilo moguće dati jednu od onih neiskrenih ocena koje više zabašuruju no što kazuju, koje time gube svaku svoju vrednost, i ne služe na čast ni onome o kome se pišu ni onome ko ih piše. U ovom slučaju takvo postupanje bilo bi još manje dopušteno no inače."
Bogdan Popović, 1901


"Šantić je počeo imitacijama Zmaja, zatim je pao pod jak uticaj Vojislava Ilića. Zadugo se nije mogao otresti tuđih uticaja, izraditi se i razviti se u originalnog pesnika. Prvi njegovi stihovi slabe su originalnosti, i nesavršeni, tako da ih se pesnik danas sasvim odriče. Za poslednjih desetak godina on se razvio u originalnog pesnika. On ima dve omiljene teme: intimna osećanja melanholije mladosti koja prolazi i žarke ljubavi prema narodu. Iskren i prirodan, on u stihove meće otkucaje svoga srca, i peva ne kao pesnički zanatlija no kao čovek koji je ta osećanja sam preživeo, kazuje misli o životu do kojih je sam došao. On voli svoju zemlju i svoj narod dubokom urođenom ljubavlju kojom se voli porodica. U času kada je rodoljubivo osećanje bilo gotovo prognato iz nove srpske poezije, on ga je ponovo vratio i ispevao nekoliko krepkih i srdačnih patriotskih pesama. Ratni uspesi srpski 1912. i 1913. dali su puno pravo njegovom nacionalnom optimizmu. Staru, gotovo zaboravljenu patriotsku poeziju, on je ponovo podigao na visinu njenih starih dobrih dana, iz doba Zmaja i Jakšića, davši joj još stvarniji, razumniji, moderniji sadržaj i značaj.
 
U današnjoj srpskoj književnosti ima pesnika originalnijih i mislenijih, onih koji više kažu našem duhu; ima ih živopisnijih, melodičnijih i veštijih, koji lepše zabavljaju naše oči i naš sluh, ali nema pesnika neposrednijih i iskrenijih osećanja, koji više govore našem srcu i onom što je najintimnije u našoj duši."

Jovan Skerlić


"To je poezija gdje čovjek osjeća ne samo da je on dio zemlje i naroda već da su i zemlja i narod djelom njegove široke duše, prava, iskrena lirika..."

"Kod Šantića vrijedi da posebice istaknem njegov jezik, čist, narodan, bogat, zvučan i tečan: jezik kao suza. U njegovim pjesmama zvoni i teče jedra riječ ijekavska iz najbolje Hercegovine prelivajući se u šarenoj ljepoti izraza, što može služiti uzorom svim onim našim piscima kojima je tako potreba da nauče naš jezik, hrvatski, srpski, kako je istina da ga ne poznaju. Šantić ne boluje od manije riječi, od te raširene manije knjiške: kod njega nije riječ radi riječi, već riječ radi rečenoga, ali on je svejedno bira i njeguje, da poštujući sredstvo posluži svrsi i u lijepim besjedama razvija smisao. Uz male iznimke, tu i tamo, njegova je forma čista, ritam tačan, rime odabrane, iako nijesu savršene. Istina, njegov sonet nema onoga specifičnoga sonetskoga, jer autoru fali tehnička virutoznost, fina i istančana, potrebna za kratku stegnutost sonetskoga oblika i značajno je da su njegove najbolje stvari mahom u tercinama, gdje se kraj neomeđenoga broja stihova svih stegnutosti trostruke rime bolje snalazi njegova obilna rječitost, što provaljuje poput nasrtljive bujice."

Tin Ujević


"Ono najbolje što je on dao je zbilja izvorno, njegovo do maksimuma, bogato na čitavoj skali osećanja. Jer, Šantić nije intelektualan i dubok; njegove su pesme najčešće mali detalji, male lirske teme, svakodnevne, bez trunke bizarnosti. Pogotovu tamo gde se potpuno oslobadaju tragovi romantizma, gde je svaki balast bivao odbačen."
Zoran Gavrilović


"Osjecanje u ovom stihovima zato nije umjetničko, što nije jako. I zato što nije dosta jako, ono ne nosi svoj oblik već samo sobom, ono oblik pozajmljuje, dobiva ga u školi literarne kritike i teorije, u školi kod drugih pesnika."
Vasa Stajić


"Zato često u oblasti 'intimne' lirike — iako svaka reč za sebe ima starinski zvuk i svako osjećanje ostavlja utisak nečega bezbroj puta dozivljenog i banalnog — pesma u cjelini se osjeća kao novo, originalno treperenje. Takvo je "Pretprazničko veče" sa majčinim radom i pogledom, očevom pesmom, susedovom pričom i dečijim uzbuđenjem."
Vojislav Đurić
Sačuvana
Angelina
Administrator
*****
Van mreže Van mreže

Poruke: 6361



« Odgovor #31 poslato: Jun 02, 2012, 12:04:59 am »

*

ZA VLASTI MOSTARA POŽELJNA SRPSKA KULTURA ALI BEZ SRBA


Banjaluka — Uskraćivanje podrške vlasti grada Mostara "Šantićevim večerima poezije", koje organizuju SPKD "Prosvjeta" Gradski odbor Mostar i SPKUD "Gusle", pokazalo je da ljudi iz Gradske uprave žele Srbima da nametnu kako treba da izgleda srpska kultura u ovom gradu.

Rekao je ovo "Glasu Srpske" član UO "Prosvjete" Radivoje Krulj i dodao da vlasti u Mostaru žele da nametnu kako treba da izgleda i sam Šantić i kako on u stvari treba da bude bosanskohercegovački pjesnik srpskog porijekla.
 
— To je za nas i za samog Šantića, koji će ih demantovati skoro svakom svojom pjesmom, zaista skandalozno. Nažalost, ne možemo da se otrgnemo od političkog uticaja koji je očigledan, ali ćemo se svim snagama truditi da politika na nas nema nikakvog uticaja, nego ćemo se kao ozbiljni ljudi baviti kulturom i duhovnošću Srba u Mostaru, a time ćemo doprinositi razvoju kulture Mostara i svih naroda koji ovdje žive — kazao je Krulj.
 
Potpredsjednik GO SPKD "Prosvjeta" Mostar Veselin Gatalo rekao je da vlasti u Mostaru imaju svoju viziju srpske kulture, u kojoj Srba treba da bude jako malo ili nikako.
 
— U FBiH se multikultura mjeri što manjim brojem Srba, osim onih koje zapošljavaju stranke u svojim strukturama i koji iznose volju stranaka, a ne svog naroda. Očigledna je majorizacija Srba i na kulturnom planu u FBiH. U Gradskoj upravi su htjeli da oni određuju ko će doći na "Šantićeve večeri poezije", kakav je on pjesnik... dakle miješali su se u sadržaj i govorili koji su ljudi nepoželjni na manifestaciji. Čak su pitali zašto Beogradska filharmonija, jer i to zvuči previše srpski — kazao je Gatalo.
 
On je istakao da mu je načelnik Odjeljenja za društvene djelatnosti opštine Mostar Božo Ćorić na jednom od niza sastanaka rekao "previše je srbovanja, zna se šta je srbovanje donijelo ovom gradu".
 
— Bio sam dovoljno pristojan da ne kažem šta je "hrvatovanje" donijelo ovom gradu, ali srećom nisu svi Hrvati kao Božo Ćorić. Ali eto, slomilo se još jednom na Srbima i na srpskoj kulturi — kazao je Gatalo.
 
On je dodao da, zbog političkog opredjeljenja, ljudi koji su na čelu Mostara nisu prepoznali predstavnike Kulturnog društva "Prosvjeta" kao svoje sagovornike i ljude kojima bi mogli da pruže ruku.
 
— Na svu sreću, to je prepoznao Savjet ministara BiH, ministarstva prosvjete i kulture RS i Srbije, koji će nam pomoći da sa punim legitimitetom organizujemo veoma ozbiljnu manifestaciju i nadamo se da ćemo dostojno njegovati i čuvati lik Alekse Šantića - dodao je Gatalo.
 
"Šantićeve večeri poezije", u organizaciji SPKD "Prosvjeta" i SPKUD "Gusle", biće održane u Mostaru i Nevesinju od 2. do 5. septembra, zahvaljujući Savjetu ministara BiH, ministarstvima prosvjete i kulture Srbije i RS, te opštine Nevesinje, dok je podrška grada Mostara u potpunosti izostala.
 
Grad Mostar finansiraće drugu manifestaciju pod istim imenom koju organizuje Muzej Hercegovine, a koja će se održati tri dana kasnije, odnosno 8. septembra.
 
Načelnik Odjeljenja za društvene djelatnosti Mostara Božo Ćorić rekao je da se sa predstavnicima SPKD "Prosvjeta" nisu složili "samo oko jedne zvanice, koja je trebalo da prisustvuje manifestaciji".
 
PPOGRAM
 
Manifestacija će obilovati kulturnim sadržajima, a biće otvorena 2. septembra, u domu "Herceg Stjepan Kosača" u Mostaru nastupom Gudačkog kvarteta Beogradske filharmonije.
 
U subotu će biti položeno cvijeće na grob Alekse Šantića na mostarskom groblju u Bjelušinama.
 
U sobi za prijem gostiju Stare pravoslavne crkve u Mostaru biće održan okrugli sto o temi "Aleksa Šantić nekad i sad", na kojem će učestvovati brojni profesori i književnici, te episkop zahumsko-hercegovački i primorski Grigorije.
 
U Nevesinju će u subotu, u velikoj sali SO, biti održano pjesničko veče posvećeno Aleksi Šantiću. "Šantićeve večeri" biće završene 5. septembra.


Marina Čigoja | 31.08.2011 | Istočnik
Sačuvana
Angelina
Administrator
*****
Van mreže Van mreže

Poruke: 6361



« Odgovor #32 poslato: Avgust 06, 2012, 12:11:49 am »

**
IMPRESIJE


ĐAVOLJI GRAD

Nekada, početkom onih davnih osamdesetih godina, studenti građevinarstva iz Beograda, Zagreba i Mostara, pod imenom "bratskih susreta", okupljali su se i družili, tri puta godišnje. U najljepšem mjesecu u godini, u maju, kada cvjetaju jorgovani, druženja su bila u Mostaru. A Mostar, onako razigran i sa kućama kao da naležu jedna na drugu, pomiješanog starog i novog stila, pitoresktan, išaran arhitekturom i bojama osmanlijskog i austrougarskog carstva, sa uskom kasabom, đulbaštama i šadrvanima, čija mirnoća prkosi silovitoj Neretvi, okitio je strme i nestabilne strane korita. E, pa, taj Mostar begova i stare gospode srpske, Šantića, Osmana Đikića, Džumhura i Ćorovića, disao je nekim ritmom topline, srčanosti i ljubavi. Izgledalo nam je, i zajedništva. Nama, koji smo dolazili samo na te kratke susrete, nije izvirivalo ništa drugo, iz mostarskih sjenki, ništa tamno, ni grubo, ništa uvredljivo, uprkos velikoj misteriji koju je u nama budio taj drevni grad. Grad ljubavi i zaljubljivanja i onih tananih Šantićevih treptaja koji su izvirivali iza svakog prozora, iz kapi bučnih izvora, svakog kamena Starog mosta i divnih bašti, i kao da je baš tada ulicom prošla Emina, i za njom ostao dah jasmina i jorgovana. Poneki fes, puno šale i humora, puno smijeha i osmjeha, i mi, mladi, radosni, srećni, u tom takvom Mostaru, gradu pjesnika, slikara i trgovaca, gradu koji je izgledao kao da ga čuvaju muze. One muze sa Botičelijeve "Primavere", slike vječnog proljeća sa trijadom gracija, drevnim simbolom slobode, gdje Egle daje, Eufrozina prima, a Talija vraća. Zbilja, u tom našem Mostaru kao da su božansko i ljudsko bili bliski, kao nigdje drugo, tvoreći vječni krug trojstva, zajedništva, ljubavi, gdje niko na nikog ne pokazuje prstom, jer Merkur je tu da razgoni oblake, kao spiritualni štitonoša zdravog duha, koji stiže sa samih nebesa, da razumije ljude tri vjere, tri nacije, tri tradicije, tri otvorena prozora. I bilo je, među nama, više platonske ljubavi, u tom rascvalom Mostaru, nego u Beogradu i Zagrebu, zajedno. Izgledalo je da je nebesko nadahnuće Svetog Duha toliko snažno da nikada ne može da zamrači sunce. Alegorija je toliko bila upečatljiva da niko, ama baš niko od nas, nije mogao da sumnja. Prije bi izgledalo da je sam Botičeli, za slikanje svoje alegorijske priče proljeća, u vremenu daleke i divne renesanse, putovao vremenom iz petnaestog u osamdesete godine dvadesetog vijeka, i bio inspirisan Mostarom, kakav su vidjeli studenti građevinarstva, osamdesetih.
 
Od tih osamdesetih, i naših susreta, pozavršavali smo fakultete, poženili se i zaposlili. Poneko je ostao u vezi. Većina nije. Onda je zemlja počela da puca... Aprila 1992. saznavali smo da se puškara oko Mostara. Sjećam se Siniše, koji je za turističku agenciju iz Mostara radio kao vodič, za Međugorje. Posao je išao dobro, valjda sve dok nije zapucalo ... Nazvala sam ga telefonom da pitam šta se dešava, kako je, da li je mobilisan.

— Evo nas u kući, živi smo i zdravi — kao sada da mu čujem glas. Nije bio ni uplašen ni ozbiljan. Izgledao je malo zabrinut, ali tek toliko kao da je stvar prolazna i da će se sve brzo riješiti.

— Ko puca, Siniša?

— Nemam pojma! Iz kuće tri dana nismo izlazili. Trošimo kućne zalihe hrane. Niko od nas, domaćih ne zna šta se dešava, ni ko puca.

— Ako ti treba nešto... Ako mogu da ti pomognem... Javi se.
 
Javi se, u svakom slučaju, da znam šta se dešava.

Od tada više ni jedne riječi, ni jednog znaka.
 
Siniša Salatić, valjda Srbin, Željko Barbarić, valjda Hrvat, Šećo Džiho, valjda musliman, ili možda Bošnjak. Pitala sam se i pitam se, hiljadu puta od tog aprila 1992. godine, da li su pucali jedan na drugoga, da li su rušili krstove, jedan drugom, minirali veliku Pravoslavnu crkvu i Begovu džamiju, razrovali pravoslavno groblje, objesili Aleksu Šantića i bacili ga u valove Neretve, zajedno sa Eminom i rascvalim ružama, i starim mostom.
 
Oktobra dvije hiljade šeste evo me, opet, u Mostaru. Ali to nije taj Mostar. To što je sada tu ne bi smjelo da se zove Mostar. Sada se dobro zna šta je lijeva a šta desna obala Neretve. Na jednoj su muslimani. Među njima poneki preživjeli stari Mostarci, ranjeni, ubijene duše, promiču između okrnjenih, porušenih, izbušenih, zastrašujućih, starih palata i kuća, čije garave zidine nose ponešto od neoburdanih greda i krovova, gdje su natpisi na zidovima: "pređite na drugu stranu — ruševni objekat". A na drugoj strani, na koju treba preći, preći preko rijeke, sve je drugačije, tako reći, evropsko, moderno, mirišljavo, zanosno, čisto i uredno, u poretku, banka, trgovina, hotel, četiri zvjezdice, sjaj i luksuz. A između, Neretva, i čini mi se, mirnija nego ikad. Ta voda koja protiče, neretvanska, od izvora do mora, jedino je što bi moglo da bude srpsko, jer je u toj vodi bilo srpske krvi i Šantićeva bista i jer je namjera osvajača bila da zatre sve što je srpsko. A zatrli su, ko drugi nego Šantićevi "kuferaši", potomci onih što su stizali kao nekadašnje moderne zanatlije, fotografi, sajdžije, i tiho se miješali i umiješali među staro tkivo Mostara, i prvo brojem, a onda i željama i kvalitetom želja, sve više i više, nametali svoju volju. Stare familije srpskih gospodara i muslimanskih begova, koji su dobro znali svoje srpsko porijeklo, koliko i sam Osman Đikić, čuvali su govor i ćirilicu i nisu se libili da im taj duh bude kao toplo ognjište na kome se griju u vrijeme oštre zime katolizacije i hrvatizacije. Sad, na brdu štrči golem krst, ravnih strana, osvijetljen sa tvorčevom željom da podsjeća na sam Betlehem, i novi visoki zvonik da se dodvori nebesima za milost što su pobijedili i imaju snagu. A tamo, po stranama neretvanske obale, koja nije više njihova, nije srpska, raskopano pravoslavno groblje i razbacano kamenje, nekada predivne, Saborne crkve. Još je ostao neki natpis na ćirilici, ali tek na onoj muslimanskoj strani. I opet, grobnica Osmana Đikića, slova ispisana ćirilicom, a oko njega novi nišani iz devedesetih, i riječi iz Korana za slavu onih što su dali život za odbranu Mostara. Za odbranu Mostara, ali od koga, pitala bih? Ko je ovdje pobjednik i ko gubitnik? Sigurno je da Srbi u Mostaru više ne postoje. Nemaju adrese, nemaju konačišta. Samo su putnici, prolaznici, oniliko koliko i hladna neretvanska voda.
 
U hotelu "Bristol", na zidu ručaonice, četiri portreta. Jedan od njih je Zuko Džumhur. Šta bi rekao, stari putnik, kada bi sada dohodio u svojim hodoljubljima u ovakav Mostar? Bi li ćutao i skrivao se ili bi progovorio svojim bolom domoljupca?

Ili bi se opio u prvoj kafani, tu negdje pored starog mosta, koji sada ispoliran, izglancan, tek izišao iz kamenorezačke radnje i spojen, na licu mjesta, oponaša, kao nevješti glumac diletant vrsnog profesionalca, stari most, a kome još jedino u Istanbulu, mala, opatinana maketa, može da glumi starijega brata.
 
Na parkiralištu pitam čuvara da li poznaje Šeća Džiha i Sinišu Salatića.

— Znam toga Džiha. Viđam ga preko ljeta. Nije on ovdje. Negdje je van. Toga drugoga ne znam.
 
Drago mi je da čujem da je makar neko ostao živ i daleko iz ovog grada užasa. Hoću da vjerujem da je Šećo živ i zdrav i da je na vrijeme sačuvao glavu. Ranije sam čula od nekoga da je Siniša Salatić izišao iz Mostara i otišao u Čikago. Amerika, raj za balkanske izbjeglice! Užasnom hajkom zec prvo bude istjeran iz svoje rupe, a potom dobije utočište. Hodam ulicom. Ponegdje šahovnica, ponegdje žuto — plava sa krinovima. Samo je Neretva sa Srbima. Stara kasaba je obnovljena. Sve je glanc. Sija se novi kamen. Šetaju stranci, slikavaju se na starom mostu. Njima je svejedno. Ovo je atraktivno, Bejrut u srcu Evrope.
 
Prije neki dan eksplodirala je bomba. Izgleda da je sve mirno, ali nije. Jedni su protjerani, drugi se šire u svom osvajačkom pohodu, gospodare bahato, a treći poniženo gledaju svoje ruševine.
 
Sigurna sam u jedno: to nije Mostar. To nije grad Božije milosti, već grad gdje je tek zadrijemao đavo, satana. Zato se umirila i Neretva. I ona ljepota, milina, divno trojstvo Egle, Eufrozine i Talije i Merkur, koji čuva nebo od tamnih oblaka i koji ispunjava duhovnošću zrak, to je samo bila satanina obmana, surova igra sa nama, djecom prepunom mladosti, nadanja i pozitivne energije, sasvim nedoraslima ozbiljnim rasuđivanjima, sasvim uljuljkanim dnevnim zadovoljenjima slatkog života, a bez preglednosti i osvrtanja za sobom i oko sebe. A nije nas bilo ni briga. Zvijer nas je prevarila. Odvukla je u bezdan čitav jedan grad, njegov narod, sve ono lijepo i dobro, što je imao i što smo voljeli. Zato su i most i Šantić pali. I sa njima je pao Mostar. Izgleda zauvijek.


Olivera Doklestić
Oktobar 2006.
Objavljeno u časopisu za srpski jezik, književnost i kulturu "Slovo", broj 10, decembar, 2006.
Sačuvana
Angelina
Administrator
*****
Van mreže Van mreže

Poruke: 6361



« Odgovor #33 poslato: Maj 01, 2013, 11:22:46 pm »

**

A L E K S A  Š A N T I Ć





                                                                       Ne plačem samo s bolom svoga srca
                                                                       Rad zemlje ove uboge i gole;
                                                                       Mene sve rane moga roda bole,
                                                                       I moja duša s njim pati i grca.




"Spomenik je dom u kojem počiva naša prošlost. Od kamena ili bronze, bista ili poprsje, ovakav ili onakav, spomenik je sudionik naše istorije. Kip ili skulptura, uspomene su za naše puko pamćenje. Tako u svakom spomeniku stanuje naše sjećanje i živi komad naše duše.
 
Kad je u ratu Šantićev spomenik srušen i bačen u hladnu Neretvu u glavama ljudi istopio se razum. Sa odlaskom razuma nestalo je pamćenje a zavladali površnost, glupost i zločin. Čovjekovo djelo uvijek ostaje ali spomenik je znak naše odanosti i poštovanja prema ličnosti. Trebalo je gotovo deset godina da se ponovo podigne spomenik Aleksi Šantiću. Kipar je sačuvao dimenzije, pa se skulptura njegovog lika vratila u istom obliku na isto postolje, baš kakva je nekad bila. Tako se u Mostar vratio jedan dio duše grada.
 
Mogle bi se napisati knjige, pune potresnih priča, o životu i smrti naših spomenika. Kakvi smo prema njima takav je život prema nama. Razmišljam zato s razlogom: šta bi se dogodilo kad bismo sve srušene spomenike ponovo sagradili na istim mjestima? Šta bi od nas ostalo kad bismo to doživjeli: da li bi došlo do našeg sveopšteg pomirenja ili bismo u tom čudu svi skupa poludjeli od istine? Ovo drugo, danas se čini vjerodostojnijim."
 
Urednik

Tekst preuzet iz lista za književnost, kulturu i društvena pitanja "Bosanska vila" br. 24-25, juli-decembar 2002.

Aleksa Santic Memorial Bust was put up in 1986. It is the work of sculptor Aleksandar Zarin. / Kalemegdan / Beogradska tvrđava
Sačuvana
Stranice: « 1 2   Idi gore
  Štampaj  
 
Prebaci se na: