Vjekoslav Vukadin — O nama
Dobrodošli, Gost. Molim vas prijavite se ili se registrujte.
Stranice: 1   Idi dole
  Štampaj  
Autor Tema: Vjekoslav Vukadin — O nama  (Pročitano 14612 puta)
0 članova i 1 gost pregledaju ovu temu.
Vjekoslav Vukadin
Prijatelj
*******
Van mreže Van mreže

Poruke: 29



« poslato: Decembar 25, 2010, 10:24:55 pm »

**





KAZIVANJE O PJESNIKU


Kao što je teško s proljeća u olistalom gaju odabrati srcu dragu, najmelodičniju pjesmu raspjevanih ptica, tako je teško, ali i nepravedno prema pjesniku, odabrati između brojnih zlaćanih stihova najljepši. U ovom životnom šarenilu pjesnik svakog trena napaja svoja čula. Zahvalan životu na podarenim plodovima, pjesnik uzvraća pjesmom — slikama utisaka o onome što je doživio kao stvarnost ili kao nerazgovijetnu imaginaciju.

Pjesnik je uvijek okrenut svijetu, kao Narcis glatkoj, staklastoj površini jezerske vode, u kojoj ogleda svoju dušu, palucavi jezik mašte. Kao plod te zagledanosti, iz pjesnika izrasta pjesma, bijela i čista, crnim slovima zapisana. Mogu se naći i čudna rastinja — pjesme u boji. U njima naslućujemo ukroćene zvukove, vriskove, otiske poljubaca, lahuarste snove, ljepotu igre i opasnost oličenu u slici života.

Zahvaljujući svojim duhovnim antenama pjesnici mogu na ekranima svoje podsvijesti imati prijem svih vanzemaljskih i vanvremenskih programa. Jasno mogu vidjeti slike dalekih svjetova, primiti poruke bogova. Mogu letjeti krilima bijelih anđeoskih metafora. Upostavljaju veze s pokojnicima. Kao da su bili prisutni u dalekoj prošlosti — prepričavaju svježa sjećanja.

Pjesnik proviri prije svih u budućnost, i najmanje se zadrži u sadašnjosti, stoga je i nedokučiv vremenu u kome samo fizički boravi.


Vjekoslav Vukadin
Sačuvana
Vjekoslav Vukadin
Prijatelj
*******
Van mreže Van mreže

Poruke: 29



« Odgovor #1 poslato: Decembar 25, 2010, 10:29:58 pm »

**

UVODNA RIJEČ POETSKOG POPODNEVA


Niko ne zna zašto je Bog, raspoređujući raznovrsne narode po svim dijelovima nepreglednog zemnog prostranstva, smjestio Srbe baš na vjetrometnom i nemirnom Balkanu, okruživši ga zluradim susjedima. Na tom živopisnom, jugoistočnom parčetu evropskog tla, s prirodnim ljepotama, Srbi su već u IX stoljeću formirali svoju državu, koju su tokom proteklih burnih vjekova stalno branili od napada silnih imperija. Svaka generacija nesrećnog srpskog plemena učestvovala je u nekom oslobodilačkom ratu. I uprkos junačkim odbranam otadžbine najveći dio svoje krvave istorije proživjeli su Srbi u ropskom mraku, vapeći za slobodom, svojim najuzvišenijim idealom. Nevolje i sva iskušenja kroz koja je prošao srpski rod, možda su božija kazna ― prokletsvo, koje ga prati od kada je zametnuo svoj korijen na tom ukletom balkanskom brdu. Ali, Bog se iskupio pred ovim narodom, za utjehu obdario ga je umjećem, da sva svoja stradanja, svu svoju tragiku u pjesmu pretače. I pjesma mu je postala jedino oružje protiv zla. To je narod koji umire pjevajući. I zato je prkos postao najvažnija odrednica srpskog karaktera. Zahvaljujući njemu i inatu Srbi su sažuvali ono što im oci i praoci kroz oluje pronijeli netaknuto — svoju pravoslavnu vjeru, svoj jezik i svoju zemlju, ono najvrednije, što predstavlja osnovni biljeg nacionalnog bića.

Savremeni srpski jezik kojim su napisana brojna djela srpske književnosti pripada skupini slavenskih jezika, koja se odlikuje milozvučnom muzikom i neizmjernim mogućnostima izražavanja. U raskošnim baštama književnih epoha i književnih pravaca, u prošlosti, ali i u sadašnjosti, svojom ljepotom i orginalnošću ističu se i najljepši cvjetovi srpske poezije i opojnog mirisa, ljekovite ruže srpske proze. Ono najbolje što je do sada napisano u književnosti srpskog naroda zauzima sami vrh evropske i svjetske književnosti. U zvaničnu srpsku književnost ubrajaju se sva vrijedna književna ostvarenja nastala u matici, ali i u rasejanju. Književni stvaraoci su odvajkada odlazili i svoje zemlje u neke druge krajeve svijeta, gdje su nalazili životni smisao, ali i nove inspiracije i motive. Neki su odlazili vođeni pustolovnim nagonom, kao istraživači dalekog i nepoznatog. Drugi su opet odlazili na visoke škole, u poznate univerzitetske centre Evrope, gdje su usavršavali svoja pjesnicka umjeća. Neki su radili kao diplomatski predstavnici svoje zemlje po glavnim gradovima evropskih država. Poneki buntovni pjesnik s etiketom političkog disidenta ili pjesnici iz prostora zahvaćenih ratom — morali su tražiti drugu domovinu u kojoj su mogli ostvariti svoju građansku i stvaralačku slobodu.

A u tuđini, bez obzira na razloge odlaska iz otadžbine, svaki stranac, a posebno pjesnik spozna pravu istinu:

"Svaka tuđa zemlja, tuga je golema." (Tako kaže i narodna pjesma.).

Duga je niska srpskih pjesnika i pisaca koji su stvarali i koji stvaraju daleko od svoje matice. Nova generacija srpskih stvaralaca iako rođena izvan otadžbine, svoja djela pišu srpskim jezikom, koji su naučili i sačuvali u krugu svojih porodica, daleko od roditeljskog zavičaja. S velikim poštovanjem pomenimo sve srpske pjesnike i pisce koji su u tuđini napisali značajna djela srpske književnosti, od najstarijih vremena, pa do danas. Prvi je započeo rodonačelnik srpske države i Srpske pravoslavne crkve, Stefan Nemanja, a poslije su ga slijedili mnogi poznati i priznati književni stvaraoci kao što su Dositej Obradović, Vuk Stefanović Karadžić, Jovan Jovanović Zmaj, Đura Jakšić, Miloš Crnjanski, Jovan Dučić, Milan Rakić, Rastko Petrović, Vladislav Petković Dis, Ivo Andrić, Isidora Sekulić, Borislav Pekić i drugi.

Vjekoslav Vukadin, 08.11.2001.
Sačuvana
Vjekoslav Vukadin
Prijatelj
*******
Van mreže Van mreže

Poruke: 29



« Odgovor #2 poslato: Decembar 25, 2010, 10:31:54 pm »

**

PJESME SAVREMENIH PJESNIKA


Čitajući pjesme mnogih savremenih pjesnika možemo primijetiti da je novo pjesništvo usvojilo jedan neobičan metod građenja pjesme. Te "nove pjesme" postaju svojevrsni poetski manifest, namjenjen generaciji dolazećih literarnih stvaralaca, kojima se ta "nova poetika" preporučuje kao recept za spravljanje pjesničkih ostvarenja. A, Bogom dani poeta još uvijek pjesmu stvara samo u trenutku nadahnuća.

Recept je nastao, izgleda, s pojavom kompjutera, koji nudi novim maštarima raznovrsne igre riječima, slagalice, iz kojih niču nebulozni stihovi. I tu sintetičku, kompjutersku tvorevinu danas neki vajni teoretičari nazivaju još i  poezijom.

I upravo, sve je više tih igrača nesuvislim riječima, koji štancaju svoje pjesme, bez duše, daleke od stvarnog života, a time i od prave poezije.

Novi stvaraoci, na prečac umnoženi, žele biti originalni i svježi — pjevaju s namjerom da budu u duhu novog vremena. Bez kriterija i pravih osjećaja za literarnu ljepotu, s drskošću traže svoje mjesto među provjerenim i priznatim perima pjesničke baštine. Njihova krilatica najbolje govori o njima: "Nije važno kako se pjeva, bitno je da se drugačije pjeva!”

Šlampave forme i neuhvatljivi sadržaji osnovne su odlike "novog pjesništva", koje podsjeća, na odjeću ove mladeže, koja je u raskoraku sa klasičnim stilom i provjerenim vrijednostima.

Suhoparne riječi, nerazgovjetnih zvukova, napadnih boja, vežu se međusobno u stihovima i stvaraju šarenu, svaštarsko-vašarsku atmosferu. A sama značenja (prava i metaforična) potisnuta su na periferiju logičke ravni, ili čak van zdrave pameti.

Ako pjesmu doživljavamo kao cjelovit' organizam, koji bi trebao biti satkan od tananih lirskih slika, ispunjenih vizuelnim, akustičnim, taktilnim, olfaktornim i drugim elementima, koji doprinose ostvarenju pjesničke zamisli, a čije prisustvo razotkrivamo svim zdravim čulima, — onda sve ovo navedeno, i pored čitaočeve upornosti i truda, teško se možemo naći kod većine modernih pjesnika. Izraz "modernost", izgleda, zaklon je za netalente.

Iščitavajući te ogoljele sadržaje, možemo primijetiti brojne estetsko-semantičke falinke, iščašenja, stilske nedostatke haotičnih misli, koje ne može opravdati ni ublažiti čak ni važeća "licencia poetica".


Vjekoslav Vukadin, 02.04.2003.
Sačuvana
Vjekoslav Vukadin
Prijatelj
*******
Van mreže Van mreže

Poruke: 29



« Odgovor #3 poslato: Decembar 25, 2010, 10:32:50 pm »

**

NEBULOZNE KOMPARACIJE


Poetike svih naroda danas su u istim uniformama.

Ako pjesnik poredi nepoznato s nepoznatim, narušavajući načela teorije književnosti, koja upućuju da se uvijek poredi nepoznato s poznatim, na osnovu sličnosti, onda se obično dobije neuhvatljiva, nebulozna slika. A kad se postupi po nauku — tad nepoznato nije više nepoznato, jer ga je pjesnik doveo u vezu po sličnosti, s pojmom kojeg čitalac već nosi u svom iskustvu. Kad se poređenje skrati, dobije se metafora koja mora imati oslonac u prvom dijelu izostavljenog poređenja, mora biti upućena na taj konkretan pojam na osnovu kojeg se i dokučuje preneseno značenje određene riječi (metafora). Modernost u novoj poeziji postiže se nerazgovjetnim simbolima, ili mutnim metaforama. Ali, bez obzira da li pjesma izvire iz tradicionalne ili moderne poetike, ona mora da bude otvorena za čitaoca, da mu probudi čula kojima će ponirati u dubinu i ljepotu pjesme i govorenja.


Vjekoslav Vukadin
proleće 2009
Sačuvana
Vjekoslav Vukadin
Prijatelj
*******
Van mreže Van mreže

Poruke: 29



« Odgovor #4 poslato: Decembar 25, 2010, 10:34:00 pm »

**

KOMPLEKS MALOG ČOVJEKA


Najdublji kompleks je — kompleks malog čovjeka. Patuljaste, minijaturne osobe imaju ogromnu, nezasitu želju za dokazivanjem svoje prisutnosti. Svakim svojim postupkom privlače pažnju. Htjeli bi i preko svojih mogućnosti ostvariti veliko djelo, koje bi trebalo nadomjestiti njihovu fizičku minornost i neprimjetljivost. Oni čeznu za vlašću, za diktatom, za promjenom svijeta po svojoj isčašenoj viziji.

U poređenju s drugim kompleksima, ovaj je nenadmašan. Naprimjer: ćelav čovjek, zbog nedostatka kose, tog esteskog detalja (koji uljepšava, ali ne oduhovljuje), može nositi izvjesne grčeve u ponašanju, ali i ne mora.

Ćelav je u djetinjstvu, i dobrim djelom svoje mladosti imao kosu, pa sad, u zrelim godinama, s užitkom gleda svoju mladalačku frizuru na starim fotografijama. A mali čovjek je rođen takav i nikada za svog života, ni u jednom periodu, nije bio veći.

S toga on želi da obori i unizi sve, što je fizički više od njega.


Vjekoslav Vukadin
Emmen, 31.01.1998. godine
Sačuvana
Vjekoslav Vukadin
Prijatelj
*******
Van mreže Van mreže

Poruke: 29



« Odgovor #5 poslato: Decembar 25, 2010, 10:35:22 pm »

**

MRZILAC I BRANILAC


Riječ mrzilac kao i mnoge druge, imenuje posebnu kategoriju ljudskog karaktera i završava se nastavkom — lac. Isti završetak ima i riječ branilac. Ove riječi su toliko udaljene jedna od druge po svom značenju, da ih je teško dovoditi u vezu po bilo kakvoj sličnosti.

Vidljive su samo razlike, ogromne i nepromostive. U svakodnevnom životu može se sresti na svakom koraku.

Jedni mrze sa određenim razlogom, drugi opet bez vidljivog povoda. A ima onih što mržnju pravilno raspodijele: prije podne mrze sebe, a poslije podne cio svijet. Nije mali broj i onih sto su istovremeno i subjekti i objekti mržnje — netrpeljivost prema životu iskaljuje tako što ga okače o uže, utope u rijeku, puste sebi krv ili patnju, okončaju spasonosnim otrovom.

Mržnja je, kao i druge bolesti, opasna. Mrzilac je izvan ljepote, u okovima pakosti i zloće — njegova svijest je u vječnom mraku. On ima crnu slutnju i takvu namjeru. Raduju se ratu, potopu. Stradanje onih koje mrzi — njegova je hrana. Svijet mu je kao izopačena slika, u čijem šarenilu osjeća opasnost. I mrzi sve što je drugačije od njega samog.

Branilac ima više života: štiti i zaklanja cvijeće od mraza, brine se o mirnom snu djece, o stadu. On ima i san, i želje, i čistu dušu. Prepoznaje zlo, koje srcem dočekuje. Raduje se suncu, ljepšem danu, porodičnoj sreći. Vjeruje u ljubav i uvijek je na putu pobjede.

Mrzilac obično prerasta u napadača, mijenjajući potpuno svoje značenje i formu. Želja mu je da uništi branioca dobrote. Sukob će prestati kad branilac, po ko zna koji put, pobijedi napadača i proglasi ga za rođenog brata, jer se i on u stvari završava na — lac.

A to je sasvim dovoljno u našem slučaju.

Mrzilac će izgubiti svoje značenje do neke nove prilike.


Vjekoslav Vukadin
Sačuvana
Vjekoslav Vukadin
Prijatelj
*******
Van mreže Van mreže

Poruke: 29



« Odgovor #6 poslato: Decembar 25, 2010, 10:37:07 pm »

**


Sve se rađa takvo kakvo je. Vremenom se jedino na jeziku zgusne patina kvarnosti, koja bojom podsjeća na lice dobrote.

I s njom je život prohodni.

Ni u snu nema takvih za koje bi se reklo da su dobri i plemeniti.

Iza dobrote koju ponekad sretnemo u vidu ljudskog postupka, često se krije kvarni naum, lična korisnost.

Izopačena dobrota ima svoju cijenu. Naplati uvijek više od učinjenog.

I Bogu se mole, očekujući raj zbog svoje tobožnje dobrote.

Ako se i predstavi u ovom nevremenu, to nije ona. Nje više nema, ona je odavno isčezla.

Zamjenila ju je kvarnost. I zato se danas za nekog može reći da je samo manje kvaran u odnosu na prave zlotvore.


Miljanina refleksija koju sam uobličio na Svetog Nikolu, 19.12.2002. godine.

***

Sve mi je strano: načičkani gradovi, užurbani ljudi i njihovi poslovi, zapušeni auto-putevi, biznisi, terorizmi i strahovi, globalizam i ratovi, alijanse i paktovi, buržoaske afere i romanse, izdaje, spijunaže, korupcije, mito — trebalo bi sve kroz sito i rešeto, nek ostane samo dobro, što je sveto. Ali takvog nigdje nema — sve prljavo i prokleto.

***

Nema dobroga. Sve je organski kvarno, nepopravljivo, ispunjeno zlom.

Vjekoslav Vukadin
Sačuvana
Vjekoslav Vukadin
Prijatelj
*******
Van mreže Van mreže

Poruke: 29



« Odgovor #7 poslato: Decembar 25, 2010, 10:37:42 pm »

**

LIRSKI MEDALJONI
 

Ko se krije u košulji ove zmije?
Ima li kletve il' molitve
koja može omekšati srce krvnikovo?

***

Možda i jeste domovina tu gdje ti je lijepo
ali, zasigurno — otadžbina je tamo gdje ti je korijen.

***

Slatke su pobjede,
al’ najslađa je ona — nad samim sobom.

***

Vječna je nevolja,
ostale pojave — njena su kratka zatišja.

***

Čovjek ne treba usavršavati prirodu.
Ona je sama po sebi savršena.
Preostaje mu samo,
da usavršava i usklađuje svoj odnos prema njoj.

***

Ključ za sve sudbina ima,
zato i jeste kriva svima.
I ono što nismo mogli il’ nismo htjeli,
i to smo pod sudbinom sveli.

***

Rana ustajanja, ispraćaji i dočekivanja minuše;
sklopiše se majčine oči.
Tugu i brigu za nama izrazi poslednjim suznim pogledom.

***
 
Teško je logički sklopiti haotične čestice,
u harmonički krug, s razumljivom melodijom.

***

Gdje su izazovi — tu su i iskušenja, gdje su podvizi
— tu su i grijehovi.
Mudrost je ostati čist.

***

Nebo je dalo sve od sebe i  Zemlja je dala više nego što može,
a čovjek je sve to utrošio za svoje smaknuće.

***

Nadgrobni epitaf heroju piše se uvijek u miru.

***

U odnosu na juče, danas je ono očekivano sutra.

***

Nema izgubljenog sata,
Niti izgubljenog dana,
Niti izgubljene godine,
Samo postoji pogrešno utrošeno vrijeme.


Vjekoslav Vukadin
Sačuvana
Vjekoslav Vukadin
Prijatelj
*******
Van mreže Van mreže

Poruke: 29



« Odgovor #8 poslato: Decembar 25, 2010, 10:38:18 pm »

**

Odlika mog naroda je sposobnost trpljenja i trajanja i u uslovima pakla. Brojna fizička mučenja koja sežu do golgotskog bola podnio je moj narod onako kako dolikuje sljedbenicima božijeg sina. Slijedismo njegovo učenje i zapovijest koje su nam sve do sada umjesto nagrada za patnje nevolje donosile.

Ne ubi, ne ukradi, ne laži i svakog primi ko brata rođenog i još na stotine ovakvih mogu vam nabrojati (navesti).

One su sa svetim testamentom prenošene na svako novo pokoljenje. Iako smo uvijek činili po volji Božjoj — nema ni jednog našeg naraštaja na kojem se nisu lomila kola pravde i na kojem se nije kušala snaga silnika.

Sva naša prošlost ispunjena je imenima svetaca, podvižnika, heroja. A u onim najtežim vremenima žrtvovao se i cijeli kolektiv.

***

Da li da izađemo na demonstracije svi kao jedan i da kažemo svijetu istinu. Da — demonstrirati i znači: prikazati, pokazati.

A šta i kome mi to treba nešto da kažemo?

Da bi smo nekom nešto rekli, taj neko mora biti čovjek kao i mi. Mora imati svijest i zdrava čula. Jar samo tada moći će shvatiti smisao kazanog.

A šta reći ovom čovjeku-nečovjeku Zapada na čijoj strani svijeta i Sunce umire.

Ovdje se odavno glavom ne misli, ovdje se serviraju misli. Ovdje je duša van svake upotrebe, ovdje caruje kompjuter i crna burza zla. Ovdje se jezikom istine nikad nije govorilo. Ovu pihtiju od ljudi uobličuje crna magija. Nema se nikome ništa reći. Oni o nama znaju sve. Sve naše nevolje, boli i patnje njihova su djela.

I zato, rode moj, ljudi bližnjeg svog, al' samo svog, a svakom drugom odredi sporedno mjesto, daleko od srca.

Čuvajmo se sami, branimo se sami, pa će nas valjda jednom podržati i onaj davno zaboravljeni Bog.


Vjekoslav Vukadin
Sačuvana
Vjekoslav Vukadin
Prijatelj
*******
Van mreže Van mreže

Poruke: 29



« Odgovor #9 poslato: Decembar 28, 2010, 07:13:53 pm »

**

Istina, ta sveta moralna crta, koja uzdiže i podupire pravdu, oduvijek je bila predmet sporenja — zbog varljivosti. Postoji samo jedna, a često je slikaju i predstavljaju u raznom ruhu i raznolikim oblicima.

Treba imati istančana čula i osjećaj za pravičnost da bismo u mnoštvu preporučenih istina otkrili onu jednu, pravu. A svaka istina koja nije prava u stvari je laž. A laža; ima koliko i "ljudi". Svuda su rasprostranjene i lako primjenjive. Uspješnije su no istina. One su privlačne, dopadljive, dok je istina gruba. Ona izaziva bol.


***

Istinito je ono što je urađeno onako kako je zakonom propisano. Zakonska norma određuje istinu. Ko preskoči normu — krivac je. Al', tu je istina. I zakon — instrument uz pomoć kojeg se određuje težina grijeha, ali i stepen opravdanosti učinjenog.

***

Sudove i zakone stvorili su moćnici da bi zaštitili sebe i svoje bogastvo i da bi podanike lakše držali u potčinjenosti. Doduše, da nema njih, ko zna kakva bi anarhija vladala ljuskim rodom. Pošto istina proističe iz zakona, a oni su po ukusu njihovih ustrojitelja, stoga je i istina onakva kako je oni definišu.

***

Istina i zakon vode pravdi. Međutim, često pod maskom pravde krije se krivda, koju niko ne priželjkuje. Kad se bolje obrati pažnja na taj čudni krug, vrzino kolo, zaključujemo da je sve u suštini u uzročno — posljedičnoj vezi. Jedna pojava izaziva drugu i tako redom. A onda na scenu stupaju instuticije koje su moćnici stvorili radi ustrojavanja reda u ovoj našoj ljudskoj zajednici. Njihove službe su zadužene da prepoznaju grešnike, vinovnike, da ih optužuju i da ih drže u svojim kazamatima.

Dešava se evo u posljednje vreme da se kroz osudu jednog čovjeka ili grupe — presuđuje u stvari jednom narodu. Neka bude i tako, ako će se pravo zlo time iskorjeniti. Međutim, to nije ništa drugo nego volja moćnika koji uspostavljaju još jednu kaznenu normu za mali, prkosni i neposlušni narod.


Vjekoslav Vukadin
Emmen, 09.10.1997.
Sačuvana
Vjekoslav Vukadin
Prijatelj
*******
Van mreže Van mreže

Poruke: 29



« Odgovor #10 poslato: Septembar 18, 2012, 07:56:10 pm »

**

O NAMA

Kada je u pitanju kultura u najširem smislu riječi i njeno mjesto i uloga u našem narodu, bolje reći u srpskoj dijaspori Evrope, mogu se čuti brojni komentari i mišljenja, koja oslikavaju različitost stavova prema ovom važnom segmentu društvene nadgradnje. Ti sudovi dolaze od strane pojedinaca i uticajnih predstavnika raznih društvenih institucija, koji okupljaju naše građane, ali i od uglednih, kulturnih poslenika iz naše matice. Svi ti komentari, sudovi, pa i prijedlozi mogli bi se svrstati u dvije grupe: U prvoj grupi su oni malobrojni, koji potražuju odgovorniji pristup i strožije kriterije u selektiranju kulturnih sadržaja namenjenih građanima u dijaspori. A drugu grupu čine najbrojniji dio populacije, oni bez velikih zahtjeva, sa željama da što više dolaze muzikanti i njihovi omiljeni pjevači, koji će im priustiti malo razonode i prijatne zabave.

Prvi upućuju negativnu kritiku svemu što se dešava na planu kulture ovdje u Nizozemskoj. Ali bez ličnih inicijativa i bez osmišljenih akcija u ulozi kritičara i pasivnih posmatrača — ne doprinose ništa za poboljšanje trenutnog stanja. Drugi, opet, s iskrenim oduševljenjem konstatuju, da je svakog vikenda sala za zabave puna razdraganih posjetilaca, koji uživaju u pjesmama popularnih folk pjevača.

I bilo šta da se organizuje, zabave, javne tribine, protesne demonstracije i slične javne manifestacije, uvijek je isti narod na okupu. Narod — koji je, tokom dugih stradalačkih godina, kroz koje je prolazila naša zemlja, i sam trpio i patio. Nesjebično pomaže gdje god je potrebno, odaziva se na svaku molbu za pomoć našim unesrećenim građanima u zemlji; učestvovao u svim humanitarnim akcijama, protestvovao na svim demonstracijama protiv zla, koja su činjena  i još uvek se čine našoj napaćenoj otadžbini.

To je narod koji se konačno vraća i svojoj vjeri, svojoj krsnoj slavi i svojoj crkvi. Ali to je narod koji i u najtežem trenutku ne zaboravlja pjesmu i igru. Razumije on i poruku svoga pjesnika, zna se diviti i umjetničkim delima svojih slikara. Domaćinski došeka, ljudski ugosti i bratski isprati. Od njega se uvijek očekuje, da daje svuda i na svakom mjestu — za sve što je potrebno. I on to zaista od srca čini.

Narod posjećuje kulturne manifestacije, koje mu se ponude, on nema prilike da bira. I zato, bilo kakve zamjerke narodu, nisu dobronamjerne niti korektne.

Gledao bi naš čovjek i pozorišnu predstavu, otišao bi na koncert klasične muzike i starogradse pjesme, posjetio bi i likovnu izložbu, pogledao bi i domaći film, kad bi mu se pružila prilika. Ali sad takvih prilika ovdje nema. Iz bogatog kulturnog asortimana — u reklamama, na stranicama naših novina ovdašnjem narodu, glasoviti menadžeri preporučuju, kao svojedobno stari Rimljani — hljeba i igara.

A ljudi žele, da se poslje iscrpljujućih radnih obaveza — malo opuste, da poigraju malo uz pjesmu i na tren podsjete, na daleki zavičaj. A čovjek najradije odlazi tamo, gde će se ocjećati prijatno — gdje ce i sam aktivno učestvovati u zabavi. A takve prilike pružaju mu se, upravo na večerima narodne muzike.

Svaka umjetnost ima svoje poštovaoce i svoju publiku. I u ovom slučaju — pozivamo u pomoć stari, provjereni princip rašomonijade, da nas još jednom podsjeti na vječnu istinu: Svaki čovjek ima svoj ugao posmatranja, ima svoj sud i svoju procjenu. Tako iz ove rašomonske konstatacije slijedi i zaključak: Koliko ljudi, toliko i sudova a i ukusa.

Pustimo svakome na volju da napravi lični odabir i da se oprijedeli za onu umjetnost koja ga čini srećnim i zadovoljnim.

O ukusima — ne treba raspravljati
"De gustibus non est disputandum".


Vjekoslav Vukadin
Sačuvana
Vjekoslav Vukadin
Prijatelj
*******
Van mreže Van mreže

Poruke: 29



« Odgovor #11 poslato: Januar 31, 2013, 12:08:39 am »

**

OPROŠTAJNA RIJEČ


Vrijeme brzo prolazi. Iza nas ostaje prošlost puna svakojakih sadržaja. Živimo po navici, ne misleći da nam je svakim danom bliži kraj. Srećemo se u žurbi s poznanicima i prijateljima, stanemo na tren, izmjenimo nekoliko riječi i onda opet trčimo svojim obavezama praćeni neizbježnim problemima, stalnim pratiocima.

Sustignu i boesti: vidljive, il' pritajene, unište naše zdravlje, obuzmu krhko tijelo. Onda očekivano ili nenadano dođe i dan kad završimo ovozemni put. I ode čovjek. Tek tada se ozbiljno zamislimo o životu i njegovom ustrojstvu.

Uozbiljeni i tužni, prisjećamo se onoga koji odlazi zauvijek. Njegova smrt je opomena živima, za kratko. Ponovo nas čeka posao, dnevne obaveze. Kolotečina života, već sutra, potiskuje u zaborav ono što je juče bilo. Uzme nas pod svoje i tako sve do suđenog dana, kada će doći red i na nas.

Zato nađimo vremena i malo ljudske pažnje da ispratimo čovjeka.


Vjekoslav Vukadin
Rotterdam, 01.02.2002.
Sačuvana
Vjekoslav Vukadin
Prijatelj
*******
Van mreže Van mreže

Poruke: 29



« Odgovor #12 poslato: Jul 01, 2013, 01:50:37 pm »

**

IN  MEMORIAM





Jovan Pajčin
(13.08.1933 — Užice, 28.05.2013)


Kompleksni čovjekov karakter, njegovu dušu, može portretisati dobar psihoanalitičar, vrstan slikar, ali ponajbolje bliski prijatelji. U nebrojenim prilikama imali smo zadovoljstvo da prisustvujemo i pratimo nastupe nama drage osobe, koja je tada svjesno, ili nesvjesno otkrivala sve nijanse i slojeve svog osebujnog duhovnog bitka.

U nenamještenim, spontanim situacijama čovjek se tako i ponaša i baš tad dolaze do izražaja one naravne crte karaktera, koje je tanano izvajala majka priroda.

Uglađenost i svi drugi odbrambeni mehanizmi, krute bontonske upute, koji nam se godinama usađuju u svijest raznim oblicima vaspitanja — u tim trenucima ostaju po strani, a na njihovo mjesto dolaze duhovite doskočice i ležerni, šeretski smiješak.

Međutim, postoje i takvi ljudi koji bez obzira na prilike, svakodnevne ili posebne, ponašaju se uvijek isto — ljudski i jednostavno. Oni koji poznaju takvog čovjeka — njegovi su poštovaoci i ime mu kite hvalama i lijepim riječima. Ovakvom tipu ljudi pripadao je Jovan Pajčin, profesor engleskog jezika i dugogodišnji prevodilac u ambasadi bivše SFRJ, a posljednih godina i u ambasadi Republike Srbije. Bio je poklonik jezika iz duše naroda i njegove tradicije, u kojoj je najdublje pamćenje. Jovanova analitička retorika bila je poučna, svoje biserne rečenice uzdizao je do statusa definicije. Željan prave riječi i čestitih ljudi besjedio je uvijek s prisnošću — istočnjački jezgrovito, solomonski promišljeno i budistički jednostavno, a tako naški.

I u svom posljednjem danu, u osamdesetoj godini, Jovan se radovao darovima života.

Sjetnim mirisom i još uvijek prisutnom svježinom njegovi cvjetovi mladosti trajali su do posljednjeg trena. A njegova ljubav prema svemu donosila mu je sreću i zadovoljstvo.

U društvu svojih iskrenih prijatelja bio je zaista srećan. A čovjek je srećan onoliko koliko je zadovoljan svojim životom. Na kraju svog kazivanja, uvijek bi ponovio: "Život je lep".

A drugačiju konstataciju nije mogao polučiti onaj kome je optimizam i dobrota znak prepoznavanja.

Nemirnog, mladalačkog duha nije pristajao na ustajalo gnijezdo i dosadnu mirovinu. To su krletke u koje dospjevaju nevješti i umorni letači. Vrelo njegove energije bilo je zaista duboko. Bivši vrsni atletičar i šahovski majstor, vođen ljepotom igre i umnošću, znao je odabrati put kojim se ide gore, u sfere lijepog i uzvišenog.

Pajčinovo proljeće, sjetnim žuborom, vječno će teći u našem sjećanju.


JOVO PAJČIN,
POSLJEDNJI PUT U ZAVIČAJU                                                

Utorak.
Posljednji dan mog života.
Na terasi zavičajne kuće,
mog pobratima,
na zlatiborskom proplanku,
ispijam zadnju čašu.
Opojni šljivin nektar
uzdiže me ka plavetnilu ovog neba.
Ne kažem    
da sam, baš ovdje želio
da sretnem smrt.

Naviru uspomene.
U poslednjim trenucima
promarširaše svi važni likovi
iz prošlosti,
bliski srodnici, prijatelji;
ushićenja, nadanja,
velike i male ljubavi.
I ovo Veliko Sunce,
koje me pratilo do završnog trena.

U očima prijatelja
ogledam svoj odlazeći lik.
Na Bijeloj Zemlji zlatiborskoj,
moja se priča završava.
Divno je ovdje umrijeti.

Vjekoslav Vukadin
Rotterdam, 30.06.2013.
Sačuvana
Stranice: 1   Idi gore
  Štampaj  
 
Prebaci se na: