Angelina
|
 |
« Odgovor #1 poslato: Decembar 26, 2010, 02:06:09 pm » |
|
*
ALEKSIJE VEZILIĆ
Jedan od prvih pjesnika srpskog klasicizma Aleksije Vezilić rođen je 1753. godine u Keru. Školovao se u Novom Sadu, u Pešti i Budimu, a poslije radio kao učitelj u Karlovcima i kao upravnik pravoslavnih rumunskih škola u velikovardarskom distriktu. Učio je djecu njemačkom i latinskom jeziku i osnovama pravoslavne vjere, boreći se protiv tamošnjeg jakog rimokatoličkog prozelitizma. Bavio se i književnim radom. Prva njegova knjiga Kratkoje sočinjenije o privatnih i publičnih delah napisana je uporedno na njemačkom i crkvenoslovenskom jeziku i sadrži obrasce za pisanje javnih akata, ugovora, priznanica, računa i sličnoga. Uz ovo djelo objavljeno je i jedanaest kratkih poučnih priča i tri ode: caru Josifu II , bačkom episkopu Josifu Šakabenti i Čistoj sovesti, za koju kaže — Oružje krepko, pravuju radost, /čelovjeku dajet čistaja sovjest. /Vozljubim dostojno sovjest neskvernu, /misl nezlobnu.
Aleksije Vezilić je tvorac i prve štampane zbirke stihova u srpskoj književnosti, objavljene pod nazivom Kratkoje napisnije o spokojnoj žizni (1788). Knjiga se sastoji iz dva dijela — u prvom dijelu su pjesme, a u drugom se sa kitnjastim pohvalama navode svi važniji Srbi tog vremena za koje je pisac znao: arhimandriti, oficiri, književnici i drugi, i na kraju su opisani srpski manastiri u Sremu, Slavoniji i Banatu. Pjesme su poučnog i moralnog karaktera, pa je u tom smislu upečatljiva jedanaesta glava O čarodestvej, gdje Vezilić ustaje protiv praznovjerica paganskog porijekla u narodu i moli Boga da one ustupe pjesto nauci i sveučilištima: Prizri na nas Gospodi s nebesnija visoti! /Stado prostodušnoje narod serbski prosveti /učilišta vozdvigni dolgoželajemaja, /naukama odoždi i vsja mjesta serbskaja, /da potekut potoci, žažduščiji napijut sja, /kog naroda slavnago da nauka slavit sja, /togda sujeverije pred toboju merzostno /iz stada izbranago istrebit sja konečno.
Pred svoju smrt, 1790. godine Aleksije Vezilić odlazi u manastir Rakovac, vjerovatno tamo prima monaški postrig, potom postaje i rakovački arhimandrit. Umro je 1792. godine u Novom Sadu.
Anja Jeftić
* * *
Kratkoje napisanije o spokojnoj žizni (1788) Aleksija Vezilića jeste prva zbirka lirike u srpskoj književnosti. Danas se ovi stihove tumače kao vid kritičkog prosvetiteljstva kojem uopšte ne smeta što je ispevan u dva klasična oblika, heksametru i safičkoj strofi, onim formama koje su posrbljene u svojoj morfologiji i koje su iznikle iz tradicije latinskog svetovnog pesništva. Vezilićeva skepsa, odlična baština Sterijinoj, izvorište je tražila u čuvenom jevanđeoskom: "A kakva je korist čoveku ako sav svet zadobije a duši svojoj naudi." Prosvetiteljski je, konačno, i njegov kritički način razmišljanja, sav u prostornim a ne vremenskim koordinatama.
Smeštajući prostor čovekovog života između dve neumitne tačke (rođenja i smrti), u želji za spokojnošću kao zadovoljstvom produžava ga cik-cak linijom između oponentnih parova vrlinâ i manâ. Na taj način stavljajući čoveka pred izazov slobode samoodlučivanja. Drukčije kazano i svesno hronološki obrnuto: pesnik se odlučio da ne pravi idejnu masku klasicizma, već da je ogoli u obličju ljudskog lica. Tako je izazvao ljudsko biće da se suprotstavi svojoj duhovnoj maloletnosti. Ne bi li i to moglo da bude obeležje prosvetiteljske poetike, one kritičkog oblika, dakle, živog prosedea nove tradicije?
Mirjana D. Stefanović
* * *
Moralizatorsko-didaktična literatura s kraja 18. i početka 19. veka u okviru je istih prosvetiteljskih ideala zagovarala dva različita odnosa prema emocijama. Uzak krug neostoički nastrojenih intelektualaca propagira uzdržanost i moralnu snagu, što podrazumeva kontrolu emocija, bez njihovog javnog iskazivanja.60 Prvi spis takve vrste namenjen vaspitanju mladeži je Kratko spisanije o spokojnoj žizni Aleksija Vezilića.61 Taj pesnički zbornik je složenog sadržaja, ali njegov prvi deo sadrži pesme sa neostoičkim moralnim poukama o tome da kontrola slepih strasti i emocija vodi putem sticanja moralne i duhovne slobode. Vezilićeva neostoička socijalna pedagogija, naravno, ne negira emocije, nego ističe važnost njihove kontrole razumom. Razum vodi emocije na putu spokojnog života. ...
Miroslav Timotijević, Vaspitanje emocija i uobličavanje modernog građanskog identiteta kod Srba Godišnjak za društvenu istoriju 1—3, 2005. ____________
60 O oživljavanju neostoicizma, njegovom uticaju na uobličavanje javnog morala i značaju emocija u tim okvirima: B. Oestereich, Neostoicism and the Early Modern State, Cambridge University Presss 1982, 32. 61 A. Vezilić, Кратко списаније о спокојној жизни Beč, 1788, 1—143.
|