Angelina
|
 |
« Odgovor #8 poslato: Oktobar 31, 2013, 12:41:00 am » |
|
** JANKO VESELINOVIĆ — P E S N I K R A V N I C E POVODOM 150 GODINA OD ROĐENJA PISCA
Nema veće ravnice u Srbiji od Mačve. Ona se proteže od Mišara do Drine i od najvišeg vrha Cera planine, Vidojevice, do Save. To je prostor od dvanaest sahata hoda. Možeš u dugu danu hoditi po Mačvi, a nećeš videti jednog brežuljka, sve je ravno kao tepsija. Zamori se pogled putnikov gledaći jedno isto; njivu, pašnjak, njivu, pašnjak i — ništa više. Ili — uđe u selo. Tu vidi kućicu do kućice; uz kuću staje, iza bunar, iza bunara voće. Iznajpre ga to oveseli, ali malo-pomalo ta mu jednakost dodija, on saginje glavu i postaje zlovoljan...
Takva je Mačva danas. Pa, i pored svega toga, ona je lepa, divna! Ona je bogata cura. Sve što se u njenu crnu utrobu baci, donese bogata ploda. Lepa su njena polja kad ozelene, a još lepša kad se pozlate zlaćanim vlaćem ... Ona vam je kao tuđinka, ne da se svakom poznati! Ko hoće da zna njene draži i njene lepote, taj mora živeti u njoj. Tome ona otvara svoja nedra i daje miloštu. A ko proživi u njoj, taj je lako ne ostavlja, ili, ako je baš mora ostaviti, on je nikad ne zaboravlja.
Janko Veselinović "Hajduk Stanko"
* * *
" ... Sve to hoće da se pokaže da je bolje nego što je ... Eto baš tu, u selu, Pera Jovanov. Ti znaš kakva je to kuća i kakvo je to imanje. Namestio se čovek lepo. Sve što ima zemlje u ogradi mu je, da mu i unuk ima na čemu živeti. Ali Peri to malo. Video čovek da ljudi trguju, pa poče i on. Urani nekoliko svojih veprova svojim kukuruzom lanjske godine, i uze lepu paru. Ove godine batali svoj posao, uze iz Izvozne banke pare na zajam da kupuje svinje. Pa hajde što je uzeo, uzeo je da uloži u posao. Ali jest! Vidi on da nema fijakera. Daj uzmi fijaker. Sad opet nema amova prema fijakeru. Daj uzmi i to. I to sve uzmi od onih para što je na trgovinu pozajmio. Ženu treba odenuti da joj liči da sedi u fijakeru. Daj i to. I šta sad. Para nestalo, kukuruzi kako vidiš omanuše ... Nađem ga juče u Šapcu, trči i traži nov zajam kod Izvozne banke ...
... Taj huk je ovladao našim svetom, pa je uhvatio sve od starca do deteta. Pa je to sve postalo samovoljno i sebično i samo misli o sebi. Ali kad je tako kakvog tu blagostanja može biti? Toje srljanje u sirotinju, i to u sunovrat, žmureći ... Nema, nema tu više oca, ni matere, ni brata, ni druga: niko tu više nikoga ne voli; niko ni za kim ne mari ... Sastavi mi danas zadrugu. Daj mi dva čoveka da zajedno kakav posao rade ... Nema, nema toga više! Mi smo izleteli iz svog kola, a u drugo nismo ušli i zato smo sirotinja, ubita sirotinja" ...
Janko Vsselinović — "Pisma sa sela"
* * *
Čudno je neko raspoloženje ovladalo mnome jutros. Nešto nisam najorniji za rad, pa evo, da bi se svežio, tretiram stare časopise: Š u m a d i n k u čiča Ljubinu, S e d m i c u i D a n i c u Popovićevu i V i l u Novakovićevu. Koliko ljubavi prema poslu, koliko duha i razumevanja svoga doba i svojih čitalaca! Sve se to tako reljefno ispoljava u ovim sitnim redovima ... Zar može, recimo, neko danas lepo ocrtati servilnost srpskog seljaka, kad ovome samo padne na pamet da bude servilan? Slušaj samo:
"Došao nov kapetan: prvi, put u jednu opštinu. Opštinari kojima je to već bilo javljeno, izašli svi da dočekaju kapetana. Kapetan odjaše konja, priđe im i stane se pozdravljati. Kmet prvi uze reč, po pozdravu, i odmah otpočne krupno:
— Oprosti, gospodine kapetaie, što je — pala kiša!
E, dela, kaži sad da ovo nije naše, srpsko! Seljak drugog naroda ne ume se ovako izvinjavati. Ovo je heroizam u servilnosti".
Janko Veselinović — "Pisma sa sela"
|