Angelina
|
 |
« Odgovor #30 poslato: Oktobar 03, 2012, 02:11:43 am » |
|
**
ISTORIJSKA PERSPEKTIVA: UMETNOST I MEDICINA
JOVAN JOVANOVIĆ ZMAJ, PESNIK I LEKAR, STO GODINA NAKON SMRTI
KRATAK SADRŽAJ Jovan Jovanović Zmaj (1833—1904), pesnik i lekar, jedan je od prvih članova Srpskog lekarskog društva, osnivač Srpske književne zadruge i član Srpske kraljevske akademije nauka. Živeo je i radio u Novom Sadu, Beogradu, Zagrebu, Beču, Pančevu i drugim manjim mestima tadašnje Austrougarske monarhije. Pored lekarske prakse bavio se i pisanjem, posebno poezije za decu. Osnivač je časopisa za decu "Neven", prvog kod nas i na Balkanu, čime je postao rodonačelnik dečje poezije u srpskoj književnosti. Ustihovima za decu dr Jovan Jovanović Zmaj propagirao je zdrav način života i higijenske navike, a njegove poruke su i danas aktuelne jer se njegova poezija i dalje štampa i čita. Lična tragedija — gubitak petoro dece i žene — ovekovečena je u zbirkama pesama "Đulići" i "Đulići uveoci", u, pomišljenju mnogih, najtragičnijim i najnežnijim stihovima srpske poezije. U radu dr Jovana Jovanovića Zmaja spojila su se dva plemenita poziva — lekara i pesnika.
Ključne reči: Jovan Jovanović Zmaj, lekar, pesnik.
UVOD Tragajući za neprolaznim kod Zmaja, u tekstu napisanom povodom pedeset godina od smrti Jovana Jovanovića, Miloš Crnjanski beleži: "...Svojim lekarskim umećem i poezijom Zmaj je stajao uz tolike živote, od onih koji su znali azbuku do onih koji ni slova nisu znali, ali su bili pod njegovim uticajem u svom porodičnom životu, veselju i žalostima, političkim borbama i iskušenjima..." [1]. Ista tvrdnja mogla bi se izreći i danas, sto godina nakon smrti lekara i pesnika Jovana Jovanovića Zmaja, u čijem su se biću ukrstila dva plemenita poziva da iskažu toplinu duše koja je istovremeno uspevala da zrači i kroz medicinu i kroz poeziju ... . Pitanje da li bi Zmaj ostvario više da se odrekao jednog ili drugog opredeljenja više se ne postavlja. Sto godina posle njegove smrti jasno je da su proces pisanja i lekarska praksa tekli paralelno, da bez te istovremenosti on ne bi bio to što jeste, niti bi njegovo delo posle toliko vremena bilo živo i delotvorno. Osim toga što je bio rodonačelnik poezije za decu — autonomnog i značajnog žanra, koji se u njegovo doba nije ni smatrao književnošću — Zmaj je bio i preteča mnogih ideja u medicini i zdravstvenom prosvećivanju koje su tek u 20. veku jasno iskazane. Preko članakau "Javoru", "Orlu", "Zmaju", "Nevenu" i drugim listovima, ali i preko pesama namenjenih deci, Zmaj se zalagao za preventivu, moralno i fizičko zdravlje, kremiranje, ekologiju, prosvetu, jezik i pacifizam, što potvrđuju i sledeći stihovi: Kamo sreće da su uvek Vedri, blagi, mirni danci, Pa da nisu ni skovani Ni mačevi ni lanci. Pod mačevima i lancima, nepravdi i nasilništvu, on pretpostavlja večnost koje "pero stvara", opominjući savremenike da grade škole i poštuju sve živo iz svog okruženja. "I ptica voli da živi" [2], zaključuje Zmaj, boreći se protiv smrtne kazne, a pledirajući na kremiranje posmrtnih ostataka i izgradnju ne samo škola i bolnica, već i krematorijuma, kao alternative zemlji i truljenju [3]. Jovan Jovanović je bio veliki propagator zdravstvenog prosvećivanja. On je u listovima koje je osnivao ili uređivao štampao stalne rubrike o naučnim dostignućima i lekarskoj praksi drugih naroda, o epidemijama, natalitetu, mortalitetu, potrebi za harmonizovanjem duhovnog i fizičkog zdravlja, stavljajući akcenat na higijenu i preventivu, čime je udario temelje zdravstvenom prosvećivanju koje će rezultirati radom Milana Jovanovića Batuta i osnivanjem Medicinskog fakulteta u Beogradu. U književnosti je postavio temelje poeziji za decu i značajno uticao na svoje sledbenike — Duška Radovića, Ljubivoja Ršumovića i druge.
ISTORIJSKI KONTEKST
Zmaj je rođen 1833. godine u Novom Sadu — koji je u to doba bio središte srpske kulture i borbe za nacionalnu autonomiju — kao najstariji sin advokata i senatora Pavla Jovanovića, koji je imao još četiri sina i ćerku. Istorijski kontekst u kome se Jovan Jovanović Zmaj formira kao lekar i kao pesnik izuzetno je buran. Zmaj je imao samo petnaest godina kada je 1848. godine izbila Mađarska buna, koja je snažno odjeknula u čitavoj Austrougarskoj monarhiji, pa i Novom Sadu. Međutim, više od političkih i društvenih previranja (mada je bio vatreni pristalica Svetozara Miletića) na Zmaja utiču zbivanja u kulturi i poeziji: divi se Vukovim reformama u jeziku, poeziji Branka Radičevića, prevodu "Svetog pisma" Đure Daničića. Vukov "Rječnik" (1818) čita toliko puta, da ga već zna napamet, a poeziju piše čistim narodnim jezikom, oštro se boreći protiv tuđica u napisu "Za prečišćavanje jezika", koji je objavljen u listu "Javor". U Novom Sadu stiče osnovno i gimnazijsko obrazovanje, a povremeno boravi u Beču, Halašu, Bratislavi, Pragu i Slovačkoj Trnavi, gde maturira. Po želji oca, upisuje prava u Pešti, ali te studije ne završava. Vraća se u Novi Sad i zapošljava kao podbeležnik u novosadskom Magistratu [3]. No, taj ga posao ne privlači, mada pomaže sirotinji koliko može, učestvuje u kulturnom i političkom životu svoje sredine, piše, a na nagovor Jaše Ignjatovića počinje da prevodi — prvo Petefija, a zatim Ljermontova i Puškina. U februaru 1861. godine u "Danici" izlazi notica da pesnik Jovan Jovanović zamalo nije poginuo u pokušaju da iz kuće koja je bila u plamenu spase dva deteta, "pokazujući tim svojim gestom ne samo plemenitost, već i hrabrost", koja mu je često bila osporavana zbog odbijanja da učestvuje u ratu, što deluje gotovo apsurdno ako se zna da je Zmaj bio protivnik i smrtne kazne i ratova. Tih godina (1861—1862) kreće se uglavnom u pesničkim i boemskim krugovima, ulazeći u političke obračune svog vremena satirama i epigramima. Početkom 1862. godine ženi se Eufrosinom, Rosinom, Ružom Ličanin, čije će ime ovekovečiti u zbirkama pesama "Đulići" i "Đulići uveoci", ispevavši za nju najlepše ljubavne pesme na srpskom jeziku (Mesečina, al meseca nema, mila moja zelen venac snila, pa se malo u snu nasmijala, od toga se soba zasijala; Tiho noći, moje zlato spava... itd) [3]. Ali, oblaci nesreće potajno se nadvijaju nad pesnikom i njegovom porodicom. Porodično imanje već je ozbiljno okrnjeno, a otac umire (pesnikova majka je umrla kada je Zmaju bilo sedamnaest godina). Zatim umire i sestra Jarmila, čijom smrću se nastavlja potresna tragedija koja će bitno uticati na Zmajev život i njegovo stvaralaštvo. Jovan Jovanović — koji je po imenu časopisa koji je uređivao dobio nadimak Zmaj — bio je od 1863. do 1870. godine nadzornik u Tekelijanumu u Pešti, gde uz intenzivno pisanje i prevođenje upisuje i završava studije medicine, ali ne i specijalizaciju iz otorinolaringologije, što je veoma želeo. Zbog porodičnih razloga morao je da se vrati u Novi Sad, ali ni tu, niti u Karlovcima ne dobija adekvatno zaposlenje. Mada je 120 žitelja Karlovaca pisalo da se Zmaju omogući mesto makar drugog fizikusa, vlasti Zmajevu molbu odbijaju, te on, tragajući za poslom, odlazi s porodicom u Pančevo [5]. U listu "Pančevac" 1871. godine izlazi njegov oglas u kome obaveštava građanstvo da je iz Novog Sada prešao u Pančevo i "nudi im svoju lekarsku pomoć", od koje nikada nije imao veliku materijalnu korist. Kao pesnik je, međutim, veoma rano postao poznat i cenjen. Njegove satirične pesme "Jututunska juhahaha", kao i "Pesma najlojalnijeg građanina", u kojima šiba samodržavlje Milana Obrenovića, recituju se na sva usta, a o epigramima da se i ne govori. Epigram: U velikih dvora, velikih palata Sveje visoko al' su niska vrata. Ako želiš ući ne smeš ići pravo, Zgrbiti se moraš, zgrbiti se zdravo... [6] odslikava političku i moralnu situaciju tadašnjeg vremena, donoseći Zmaju dodatne nevolje. Ali, on od kritičkih žaoka na režim ne odustaje i jedan za drugim izlaze listovi koje on osniva ili uređuje: "Žiža", "Starmali", "Komarac", "Zmaj", "Javor", "Neven". Takođe, smišlja zagonetke, pitalice, epigrame (Nemaš karaktera. Jel' da ti je žao? A i da ga imaš — pošto bi ga dao?), piše pesme za decu i odrasle, pri tom vodeći brigu o štamparijama i pretplatnicima, kojih nije bilo mnogo. Iako ga je brak sa Ružom nadahnuo da napiše blistave ljubavne stihove, deca rođena u tom braku, nažalost, biće kratkoveka kao mehuri na vodi. U trećoj godini umire sin Mirko, a u trećem mesecu po rođenju ćerka Tijana. Stampedo smrti se nakon toga ubrzava: sin Sava živi jedva nekoliko nedelja, a Jug takođe vrlo kratko, da ga većina Zmajevih biografa i ne pominje. Na posletku, u Pančevu, gde pokušava da opstane kao opštinski lekar, u tridesetoj godini nakon porođaja umire Zmajeva supruga Ruža. Nadživećeje samo ćerka Smiljka [3]. Zmaj, užasnut i skrhan strašnom tragedijom, odlazi iz Pančeva s jedinim preživelim detetom i nastanjuje se u Starom Futogu, blizu Novog Sada. Ogorčen što voljenoj ženi nije bio u stanju da pomogne, beleži sledeće stihove: Pođem, klecnem, idem, zastajavam, Šetalicu satu zadržavam. Jurim, bežim ko očajnik kleti, Zborim reči, reči bez pameši: Ne sme nam umreti [2]. Iz strofe u strofu ponavlja se stih "Ne sme nam umreti". Ali Ruža umire. Sav očajan Zmaj peva kao da razgovara s voljenom ženom: Kad sam bio na tvom grobu, Zamirisa mir bosiljka, A meni se priču glasak: "Šta miradi moja Smiljka?" "Tvoja Smiljka, sirotanka, Još ne ume nogom stati, A otac je zborit' uči, Prva reč joj biće: 'Mati!'" [4]. Ali, u drugoj godini umire mala Smiljka, poslednja Zmajeva radost i nada. U tom trenutku za oca, pesnika i lekara kao da nestaje čitav svet: Tone, pada mrtva nada, U naručju mrtvom bogu. Izumrlo što je moglo, Samo boli još ne mogu... [4]. Pesnik tada, umesto svojoj, počinje da ispeva stihove svoj deci srpskog roda. Postaje čika Jova Zmaj, "najznačajniji i najuticajniji pisac za decu kojeg je dosad ova nacija dala. Njegova bogata pesnička duša poklonila je deci na stotine vedrih i lakokrilih pesama, pošalica, zagonetki, crteža, nekih još neodgonetnutih, jer je uz inicijale J. J. ili J. J. Zmaj koristio još dve stotine pseudonima" [7]. Ako se uzmu u obzir vreme i sredina u kojoj je pisao i činjenica da se svaki čas selio (Novi Sad, Karlovci, Pančevo, Futog, Beč, Beograd, Zagreb, Sremska Kamenica), Zmaj je za medicinu i za poeziju učinio više nego ijedan naš pesnik i lekar. Bio je preteča u mnogo čemu: jedan od osnivača Srpskog lekarskog društva i časopisa "Srpski arhiv", zagovornik preventive u medicini, pobornik kremiranja i rodonačelnik srpske poezije za decu. Takođe je osnovao Srpsku književnu zadrugu i bio tvorac Zadruginog logotipa [8]. Posle Zmajeve lekarske prakse ostala su samo dva naučna rada, dva izveštaja saopštena na sednicama Srpskog lekarskog društva — "O spavanju i bdenju po Klinkeu" (štampan u "Srpskom omladinskom kalendaru", Novi Sad, 1872) i "Slučaj intermitensa sa tumorom slezine" (objavljen u "Srpskom arhivu" 1895. godine) [5]. Međutim, u Zmajevim pesmama ostali su zabeleženi njegovo shvatanje medicine, njegova borba za preventivu i zdravstveno prosvećivanje, koje je Batut tek kasnije definisao. Slavan, ali usamljen, s devet grobova rasejanih po mestima gde je živeo, pevao i lečio, Zmaj je prihvatio ćerke Smiljkine dadilje kao svoje, ali i svu decu svoga roda. U listu "Neven" je darivao mališanima radost i pouku, nikada ne zaboravljajući lekara u sebi. Mada nije postao otorinolaringolog, niti mu je lekarska praksa donosila neke naročite prihode — jer je mnoge lečio iz sažaljenja i bez ikakve naknade — Zmaj je uspeo ono što u istoriji svetske medicine niko nije: da preko poezije protegne zdravstveno prosvećivanje na čitave generacije, vaspitavajući čitaoce još od malih nogu da je preventiva često važnija od lečenja. Jer, šta je stih Pre i posle jela trebarukeprati [2] nego upozorenje da je higijena prvi uslov za zdrav život? Šta je savet Gde god nađeš zgodno mesto ti drvo posadi ako ne plediranje za ekološki zdravu sredinu? Šta je vesela pesmica Ala je divota kad se ko okupa, što se ne bi kupali, voda nije skupa ako ne borba za zdravlje? [9]. Zmaj je u mnogo čemu prednjačio, a od njegovih pesama mogao bi se sačiniti zanimljiv priručnik za zdravstveno prosvećivanje. Odmah bi postalo jasno da je bio daleko ispred svojih savremenika, izjednačujući značaj moralnog zdravlja s fizičkim. Uz pomoć zagonetki, šala, rugalica, pitalica i nabrajalica Zmaj je kroz šalu i smeh uspevao da svoje ideje — ideje zdravog života — usadi u dečje glavice, bez nekih velikih ambicija i isticanja onoga što čini. Lepeza njegovih ideja i interesovanja bila je zaista raskošna. "Dižite škole", opominjao je sunarodnike, "posejte njive budućih dana" [6]. Uz sve nevolje koje su potkopale njegov život, deci je ipak ispevao stihove Al je lep ovaj svet / ovde potok, onde cvet [4], iako taj svet prema njemu nije bio ni dobar, ni milosrdan. Osim prerane smrti voljenih, stalno je trebalo boriti se za nasušni hleb, pretplatnike, bolesnike i mesto u društvu. U Beogradu boravi od 1878. do 1880. godine, gde, kao ranije u Pančevu a kasnije u Beču, obaveštava potencijalne bolesnike da svoju "lečničku praksu za sve unutrašnje i spoljašnje bolesti počinje 1. novembra" [10]. I ovog puta, kao i mnogo puta pre toga, većinu bolesnika leči bez naknade ili uz minimalni honorar. Kao član od osnivanja Srpskog lekarskog društva, redovno prisustvuje sednicama, ali ne prihvata bilo kakvu funkciju. Kao da mu je dovoljno to što je jedan od prvih članova Srpskog lekarskog društva — pesnik, koji je i beogradski opštinski lekar i dramaturg u Narodnom pozorištu [5,10]. Godine 1896. postaje član Srpske kraljevske akademije nauka [8]. Poslednjih godina 19. veka ponovo odlazi u Beč iako, prema pisanju Mladena Leskovca, "nema obezbeđenu nikakvu egzistenciju" [4]. Lekarska zarada mu je minimalna (10 forinti po pregledu), a troškovi za "Starmalog" (koji tavori i, po rečima samog Zmaja, ima neznatan broj pretplatnika) povelik, baš kao i troškovi štampanja "Zmaja" i "Nevena". Da bi ih isplatio, Zmaj za 250 forinti prodaje "Matici srpskoj" veći deo svoje biblioteke [4]. Njegovi časopisi su po Srbiji i Bosni i dalje plenjeni, a bolje plaćen lekarski posao mu je onemogućen. Ipak, Zmaj u svojim naporima da zdravstveno prosveti sunarodnike ne odustaje. Pesmama za decu, kroz dečje junake (ptice, mačke, leptire, lutke, cveće), do poslednjeg časa upozorava da se o zdravlju i prirodi mora vodti briga, "da se trava ne sme gaziti", da je važno "rano legati, ne jesti ni vrelo ni hladno", kako bi se očuvao zdrav život. U teškom i tragičnom životu Zmaj je bio ispred svog vremena, slavan i poštovan, ali i napadan i potcenjivan, vrlo često upravo u oblastima gde je bio bez premca — dečjoj poeziji i satiri, koje kritičar Bogdan Popović čak i ne smatra književnošću [4]. Zmaj, međutim, svoje napore da obrazovni i zdravstveni nivo svojih zemljaka postavi na viši nivo udvostručuje: on je i lekar, i pesnik, i narodni tribun, i borac za prava malih i siromašnih, i savetodavac, i prosvetitelj. Zapravo, sve ono što je, kako u njegovom vremenu, tako i u našem, vrlo teško biti. Godine 1892. tridesetak narodnih poslanika podnosi predlog Narodnoj skupštini Srbije da se "zaslužnim književnicima Jovanu Jovanoviću Zmaju i Ljubi Nenadoviću odredi godišnja nagrada od 4.000 zlatnika doživotno" [8, 10]. Tako je, na čuđenje svih, Zmaj dobio penziju od "koje će živeti do smrti svoje". "Nije je dobio", gorko primećuje Mladen Leskovac, "ni od knjaza Nikole, koji je imao toliko planova sa njim, nije je dobio ni u zavičaju — dobio ju je od Srbije", čiji su vladari često bili predmet podsmeha u Zmajevim pesmama i epigramima [4]. Godine 1899. izlazi definitivno izdanje Zmajevih zbirki pesama "Đulići" i "Đulići uveoci" povodom veličanstvene proslave 50. godišnjice Zmajevog stvaranja u Zagrebu. Ali, lekarsku profesiju Zmaj ne zanemaruje, čak ni kada 1901. prelazi u Sremsku Kamenicu, gde umire 4. juna 1904. godine u kući koja je danas Zmajeva spomen-kuća (Slika 2) [3]. U ovoj kući se nalaze instrumenti iz njegove lekarske prakse — od starinskih slušalica nalik na trubice retkog cveća, do skalpela, nožića i ostalih pomagala — kao i prvi otisci lista "Neven", s originalnim primedbama i Zmajevim crtežima, prvi primerci dve najpoznatije zbirke pesama, izbori pesama za decu koje je 1899. godine pod naslovom "Čika Jova srpskoj deci" priredio i objavio Milan Šević. A na kameničkom groblju svetli jedan od grobova o kojima je Zmaj Jova pevao — grob lekara i pesnika Jovana Jovanovića Zmaja, kojeg su ožalili i žale već sto godina sva srpska deca, čuvajući uspomenu na čoveka koji je znao da voli i da daje do poslednjeg daha.
Aleksandar Lešić, Marko Bumbaširević Institut za ortopedsku hirurgiju i traumatologiju, Klinički centar Srbije, Beograd
LITERATURA:
01. Miloš Crnjanski. Eseji. Nolit, Beograd, 1983. 02. Jovan Jovanović Zmaj. Deco moja svekolika. Prosveta, Beograd, 1971. 03. Milenković M. Zmajeva lićna životna tragedija. Srp Arh Celok Lek 1954; 11:1341—60. 04. Jovan Jovanović Zmaj. Đulići i Đulići uveoci. Matica srpska, Novi Sad. Hronološki podaci. Mladen Leskovac i Pavle Popović: J. Jovanović Zmaj i njegovi Đulići. 05. Dragić M. Dr Jovan Jovanović Zmaj, lekar i pesnik. Srp Arh Celok Lek 1954; 11:1329—40. 06. Jovan Jovanović Zmaj. Pesme. Rad, Beograd, 1981. 07. Jovan Skerlić. Sabrana dela. Prosveta, Beograd, 1967. 08. Milan Jovanović-Stojimirović. Siluete starog Beograda. Prosveta, 1987; 240—7. 09. Jovan Jovanović Zmaj. Pesme Čika Jove Zmaja. Bookland, Beograd, 2003. 10. Đordević S. Dr Jovan Jovanović Zmaj, ćlan Srpskog lekarskog društva. Srp Arh Celok Lek 1954; 11:1361—6.
BIBLID: 0370—8179,132(2004) 7—8 p. 277—280 UDC: 929:[61:82] (091)
|