Branko Ćopić (1915—1984)
Dobrodošli, Gost. Molim vas prijavite se ili se registrujte.
Stranice: « 1 2   Idi dole
  Štampaj  
Autor Tema: Branko Ćopić (1915—1984)  (Pročitano 96918 puta)
0 članova i 1 gost pregledaju ovu temu.
Angelina
Administrator
*****
Van mreže Van mreže

Poruke: 6361



« Odgovor #20 poslato: Januar 09, 2011, 02:22:37 am »

*

IZ INTERVJUA VELIZARA BOŠKOVIĆA SA KNJIŽEVNIKOM DUŠANOM KOSTIĆEM


…. I Branko Ćopić je u jednom intervjuu govorio kako je lijepo imati tako vjernog, tako odanog prijatelja kakav je Dušan Kostić

— Jeste, o drugarstvu smo zaista tako mislili.

E sad nešto što se ni u jednom razgovoru o Branku Ćopiću ne može zaobići: Jeretička priča.

— Bili smo na ljetovanju u Dubrovniku, na Lapadu, u ljetovalištu CK omladine Jugoslavije. Branko je tada bio urednik "Pionira" i nije mu bilo teško da izdejstvuje da i ja tamo dođem. Mali hotel, nešto kao pansion, ali dobro je — on sobu, ja sobu. Tokom ljetovanja, stalno smo i na kupanju i u šetnji bili zajedno…

Poznato kupalište Sumartin na Lapadu, okrenuto prema pučini. Plaža nevelika, ali lijepa. S druge strane, u sklonjenoj uvalici, ekskluzivno odmaralište Splendid, za "drugove", za izdvojeni krug, za visoke rukovodioce i njihove familije. Sve izdvojeno: plaža, more i druge uživancije.

Branko je tamo neke poznavao, ponekad su ga i zvali, to je bilo vrijeme njegove velike popularnosti, lijepo je bilo čuti od njega najsvježije viceve i šale. Povremeno je, ali rijetko, odlazio k njima u taj zabran. Ja ne. Nijesu me ni zvali.

Iz prikrajka režali smo na njih, naročito ljudi koji su prošli rat. Počele su da bodu oči razlike.

Jedne večeri, dok je sunce bilo na smiraju, sjedjeli smo na klupi, nadomak ograđenog kupališta, ali, razumije se, van ograde. No, tu su, pred okom. Branko će meni: "Pročitajder, kume, ovu priču". Bješe napisana rukom, grafitnom olovkom, kako je Branko uvijek radio. Čitam odmah. Naslov: "Izdvojeni krug", a ispod toga, u zagradi, "Jeretička priča". Pročitao sam je začas, sa zadovoljstvom. Uzgred sam pogledivao na ono odmaralište, uživao, bio sam prvi čitač priče koja će označiti početak satire u našoj književnosti poslije rata. U tom trenutku nijesam mogao ni pretpostaviti da bi priča mogla nekoga da naljuti, pogotovo ne da bi mogla da proizvede onoliko halabuke. Jeste, imala je bodlji, ali nije bila toliko bodljikava da bi nekoga mogla da uznemiri ili povrijedi. Tako sam mislio i tada, tako mislim pogotovo danas.

Uzeo sam olovku, prekrižio naslov, uklonio zagrade, tako da sam ja, u neku ruku, bio kum ne samo Branku već i njegovoj "Jeretičkoj priči".

To potvrđuje i Branko Ćopić, rekavši na jednom mjestu da ste vi krstili njegovu "Jeretičku priču", dodajući da je tada bilo "velike gungule", jer je po njemu počela da tuče "teška artiljerija". Vi ponajbolje znate da su odista ovim događajem počele mnoge glavobolje i nevolje za Branka Ćopića. Kako se sjećate svega toga?

— Rekoh već kako smo priču naslovili. Sjutradan pošto sam priču pročitao, otputovao sam u Beograd i objavio je u prvom narednom broju "Književnih novina" (22. avgust 1950).

Uslijedili su hitri napadi sa svih strana. Ma koliko prvih godina bio mezimac i naroda i Partije, poslije "Jeretičke priče" sve se okrenulo protiv njega: štampa, radio, zabranjivanja, šikaniranja, besprigovorne direktive raznih komiteta i šta sve ne. I dobro kaže Branko: bila je to prava teška artiljerija. Može se zamisliti šta je značilo kad se kao redakcijski članci "Borbe" pojave oni za koje se zna da su ih potpisali Đilas i Moša Pijade! Trebalo je to izdržati.

Među mnogobrojnim tobdžijama te teške artiljerije, koji su kao po komandi osuli po Branku Ćopiću, bilo je nekoliko značajnih pisaca onog vremena. Čini se, ipak, da je Ćopića najteže pogodilo to što se među napadačima našao i njegov ratni drug i prijatelj Skender Kulenović, čovjek koga je Ćopić veoma poštovao i volio. Kako je Ćopić to doživljavao?

— Skender Kulenović je bio Brankov saborac, dugogodišnji jaran, kum, čovjek u svemu mu blizak, jedan od najbližih i najdražih. I on se oglasio sa dva članka u "Književnim novinama", u stvari sa dva žestoka napada. Branka je to najteže pogodilo. Nije očekivao da bi Skender mogao tako. Videći šta je uradio i kako je to djelovalo na Branka, Skender se pravdao kako je tim člancima htio da ublaži oštricu kritike i napada političara, da preduhitri eventualne napade drugih za umjetničke domete priče. Neuvjerljivo, naravno, jer Skender je, sva je prilika, svojim člancima izvršavao nalog političara. Znao je to Skender, umio je on tako, iako je, prividno, drugačije izgledao i nastojao tako da izgleda.

Nezlobno, Branko je prihvatio Skenderovu odstupnicu i, ma koliko ne vjerovao Skenderovim objašnjenjima, oprostio mu. Njihovo prijateljsto, iako ovim ranjeno, ostalo je postojano. Podatak koji, na različite načine, govori i o Branku i o Skenderu. Branko je volio Skendera i plakao je kao dijete kad je ovaj umro….

Nastalo je teško vrijeme za Branka. Ljudi, dojučerašnji drugovi i prijatelji, čak i saborci, klonili su ga se, prestali da mu se javljaju, da ga pozdravljaju. Samo nas nekolicina nijesmo mu okrenuli leđa. Demonstrativno smo sjeđeli s njim u društvu, u Klubu književnika i drugdje.

….Ipak se nije na tome završilo — primjećujem.

— Naravno, nije. Oglasio se i Tito na kongresu AFŽ u Zagrebu, čini mi se. "Nećemo dozvoliti da nam neki poput Branka Ćopića zamagljuju vidike, udaraju…" — grmio je Tito, ali sa naglašenom "velikodušnošću", u tom smislu, ako se dobro sjećam, da "mi nećemo hapsiti Branka Ćopića, ali…." Branko, dozlaboga uplašen, izrezao je to iz novina i zakačio na vratima spolja, a ispod toga — Tito.

To je Branka odveć zaboljelo. Mislio je: što baš teškom artiljerijom na vrapca!

Uslijedili su raspisi komitetima o Brankovoj nepoćudnosti, dok su u Bosni, i ne samo tamo, počeli da ga izuzimaju iz školske literature. Kao i da ga u stopu prate. Oko Branka se sve više širio prazan prostor. Čak su počeli da ga izbjegavaju i dojučerašnji najbolji njegovi drugovi, čuvajući sopstvenu kožu, za svaki slučaj. Kakav gadluk! — mislio sam posmatrajući sve to…

Kasnije, u dugom nizu godina, bio sam svjedok mnogih tegobnih Brankovih preživljavnja, njegovih depresija i unutrašnje pustoši koja je bila plod velike ljudske zluradosti i gluposti.


madeinmontenegro.com





S leva na desno:
Advan Hasić, Ahmet Hromadžić, Branko Ćopić, Đuro Pucar Stari, Skender Kulenović i Gustav Krklec
Na proslavi 65-gdišnjice rođenja Skendera Kulenovića
Bosanski Petrovac, 1975. godine

Autor fotografije nepoznat



Sačuvana
Angelina
Administrator
*****
Van mreže Van mreže

Poruke: 6361



« Odgovor #21 poslato: Januar 09, 2011, 02:23:03 am »

*

Tragedija pisaca Krajine 04


POHVALA TUŽNOM LICU BRANKA ĆOPIĆA

Kako je samo znao da podjetinji, a da vlast ujede ljuće od obespravljenog roba! Zbog toga je za preosjetljivu, jednopartijsku vlast doista bio opasan — nije ga ona tek tako slučajno uhodila i denuncirala

Od one Petrovačke ceste Branka Ćopića iz 1943. godine do onih iz 1994. pa 1995. najzad i 1999. godine, kada su starozavjetne kolone Srba bježale pred pomahnitalom Tuđmanovom vojnicom iz Hrvatske i preko 100.000 Srba iz Sarajeva, pred još luđim islamskim bojovnicima, kao da se ništa nije promijenilo.

Beogradski romansijer Ratko Adamović, zahvaljujući na Ćopićevoj književnoj nagradi, koju dodeljuje Zadužbina koja nosi Ćopićevo ime, 1999. godine, ovako je prokomentarisao svoje osjećanje laureata:

"Večiti zbegovi i bežanija su najizvesnija konstanta srpska:

"Još samo malo rođena,
Pa ćemo vidjeti Petrovac,
A to je varoš golema —
Tu ima vatre i hljeba
I kuća do samoga neba."

Izmučenim i prognanim, tamo "gde ima vatre i hleba", to mora da je neka nestvarna varoš, čudo; Negde na Petrovačkoj cesti majka čedo hrabri bajkom, slikama nemogućeg. A mi smo to, ponavljajući za učiteljima, zvali partizanštinom.

I nezavisno od ovoga citata, posve je izvjesno da je Branko Ćopić stalno među nama. Kao da ne izlazi iz kolona unesrećenih je ipak, ma gdje bila, to gnijezdo, da se čovjek vrati i da u njoj pravi baštu sljezove boje".


Vlast ga nije trpela

Kad se stotine hiljada Srba nemaju više gdje vratiti jer su im "dom stari" porušili stari i novi dušmani, kada se ni sam ne bi mogao vratiti u Hašane, ni Krupu, ni u Bihać, ni djedovom mlinu punom noćnih utvara, ni iluzijama mladosti u kojima su rasle bašte sljezove boje, šta bi nesrećni Ćopić rekao sad? Umjesto njega odgovaram, kao čovjek bez mostarskog zavičaja i porodičnog doma u Sarajevu, da mi je zadatak da oživim Ćopića kroz njegovu smrt i naša nepojmna stradanja u zemljama koje je obilazio cijelog života, a onda nepovratno otišao s onu stranu svakog smisla i, još više, svakog besmisla, kojim je nadomljen, od temelja do šljemena, ovaj poludjeli svijet.

Pri tom mi na pamet dolazi onaj Branko Ćopić koji je blistao u svakom društvu, koji je bio kozer i vukao za sobom, kao svetački oreol, svoju specifičnu atmosferu, zasmijavajući gomile ljudi. Kao da se cerekao nad rugobom svijeta — na filmu, u teatru, na radio-talasima, u Ježu i Ošišanom ježu ma stranicama Politike i Književnih novina između korica svojih i tuđih knjiga, u svome domu i kafanama u kojima je njegov sto bio okupiran kibicerima i radoznalim srećnicima koji su upijali svaku njegovu riječ, kao da je prorok, koji u pričaonici, lajaonici i šaptaonici dvorova Milića od Mačve govori ono što niko drugi ne smije reći, čak ni šapatom, pa ni sam Ćopić, dakle, samo "lajanjem" na šabačkim čivijadama ili u manjim društvima bez žbira.

Kako je samo znao da podjetinji, a da vlast ujede ljuće od obespravljenog roba! Zbog toga je za preosjetljivu, jednopartijsku vlast doista bio opasan - nije ga ona tek tako slučajno uhodila i denuncirala. Vlast nije trpila njega, ni on nju — dogmatsku, staljinističku, uštogljenu, nalazeći spas u literaturi i, na kraju, u samom smrti...

Kako se sve to, zapravo zbilo i završilo s Brankom Ćopićem?


Diskretni kontinuitet

Dokle ide i dokle hoće da vidi to cerekavo lice i te od smijeha zasuzene oči krajiškog vagabunda? U vrijeme pisanja košmarnih i dramatičnih događaja i ratnih sablasti u našoj književnosti, na ta pitanja, kao "usamljeno drvo u Bruklinu" najprije odgovara njegova komedija "Vuk Bubalo" iz godine 1961. U njoj su strahote i ruglo rata viđeni na krajnje humoran način, na principima tzv. statičke komedije. To isto se može reći i za njegovu prvu agitovku "Nova žena", pisanu odmah po završetku rata — 1945. godine.

Sljedstveno tome, možda ćemo te zatamljene unutrašnje akcente Ćopićeve naći još izrazitije u njegovoj ironijskoj komediji "Odumiranje međeda" iz 1966. godine, gdje se iznevjereni ideali starih partizana, ideološki pritisnutih jednoumljem, pojavljuju u službi odbrane etničkih principa, koji su zaljuljani egoizmom i sitnim, ćičardžijskim profitom. No, i u "Majoru Bauku", kao i u "Nikoletini Bursaću", dogodiće se bezmalo isto posrnuće. Ono će se nastaviti u diskretnom kontinuitetu, ali za suptilno oko vrlo razgovjetno, sve do fizičkog i nervnog sloma ove najnasmijanije stvaralačke figure u nas, voljene i čitane u mnogim zemljama svijeta.

I sada tumaraju izbjeglice s Petrovačke ceste. Ranjeno srce cijepa se na toj tužnoj istini koja peče kao ljuta rana. Proročanski valeri iz "Bašte sljezove boje" opečaćuju desetine hiljada nesrećnika iz njegovog užeg zavičaja. Jer, Branko Ćopić sa svojim djelom je izuzetno prisutan i u duhu ove istorijske katastrofe, i to u toj mjeri da čovjek mora priznati nezamjenljivu moć literature velikih pisaca. Takav je bio i naš Branko, jedan od pitijskih velikana s krajiških strana. Čovjek koji je volio da putuje, nasmijan čovjek koji je gorio na velikim lomačama duševnog nemira, sklon ljudima kao posljednjoj luci spasa pred duhovnim patnjama u besanim noćima, sklon ženama kao majkama, ljubavnicama, bolničarkama, iscijeliteljicama i iskušenicama, sklon alkoholu kao prijatelju kome daješ smijeh i suze, a on ti vraća samo suze, sklon smijehu koji vidi rane, takav Ćopić je bio mezimče ne samo svoga voljenog đeda Rada, nego i našeg naroda u cjelini.

Zbog toga se on nikada neće preseliti u neprozirnu, gustu i jezovitu tamu u kojoj bi da zamre njegov zvonki smijeh. Skočanjena ruka, koja više ne može da piše, nije natkrilila njegov život među nama ni u ovim najodsudnijim godinama po naš narod posle njegove zemaljske smrti. Jer, uspinjanja i padove našeg nesrećenog i neuništivog čovjeka — brata u hodu kroz vječni prostor i neizmjerno vrijeme, Branko Ćopić je pratio kroz prskanje vlastitih damara i pretakao to u svoje djelo.


Srpski Gogolj

Taj srpski Gogolj i čehovljevski veledar našeg slojevitog duhovnog podneblja, ta poplava smijeha i vulkanska erupcija populističke praskavosti, kao plavo nebo vedre duše, samo to lice oslobađalo je prostor na kome će se odigrati drama u ime naroda. Tačnije, on se smijao i zasmijavao desetine hiljada ljudi i u ime naroda i u ime nove vlasti seljaka, proletera i poštene inteligencije. A toj novoj vlasti rijetko ko je smio da se smije u brk na tako otvoren način kao Ćopić, a imao je aduta da to radi zbog milion i jednog razloga. Onaj koji se borio u ratu za novu, ali ne za takvu, dogmatsku i, najvećma, prostim atributima prepoznatljivu vlast, dugo je i bolno patio zbog nje kao takve. Zbog sukoba s takvom vlašću će stradavati i, najzad, postati tragični junak plejade progonjenih i neshvaćenih pisaca. I zato sam o njemu najviše razmišljao u pustim planinskim noćima. Jer, shvatio sam — zbog toga što će onaj drugi dio njegovog lica u godinama koje su prolazile u ludoj jurnjavi, postajati sve natmureniji i crnji. Paralelno s tim će onu veselu njegovu dušu raznositi vjetrovi zločesto uzurpirane slobode pod urokljivim okom vlasti (pune siline s ispruženom, teškom rukom, koja je znala da mlatne po glavi nedužnika ili sumnjivca). Utisak je da ni "dežurna" književna kritika, kao ni ona "učena", odnosno - univerzitetska, nije ni izbliza raščlanila taj aspekt ovog književnog gorostasa. Kao da se i sama plašila reperkusija, odnosno, kazneničke osvete političke i upravne moći koncentrisane u partijskim komesarijatima i sudskim instrumentima.



OTKUD KLICA DOBROVOLJNE SMRTI

Otkud tragična stud na licu najvećeg srpskog deteta druge polovine 20. vijeka? Otkud klica dobrovoljne smrti u njegovom hemingvejskom srcu i zaljubljenosti u život kao neobjašnjivo čudo u zemlji prepunoj još zamršenijih čuda i neobjašnjive mržnje o kojoj je, dijagnostički precizno, pisao uvijek zamišljeni Ivo Andrić, a i sam Ćopić?

TEKST SAUČEŠĆA I SAOSJEĆANJA

U drugim, praznim ratnim noćima, po snijegom zametanim planinama Bosne, razmišljao sam o Ćopiću više nego u srećnom miru. S njim me je, kao i sa njegovom lijepom suprugom Bogdankom - Cicom, vezivalo dugo prijateljstvo, utvrđivano na mnogim putovanjima. Iz toga druženja i poznavanja njegovog razuđenog književnog djela, izbija jedna činjenica koju nikada ne treba smetnuti s uma. Naime, riječ je o njegovom nasmijanom licu, odnosno o onom dijelu njegovog lica koji je bio najviše osvjetljen samo njemu primjerenom duhovnošću i radošću nestašnog dječaka koji je znao da skriva tugu. Taj dio lica je bio analiziran i komentarisan, kao označitelj njegovog djela, više od onog sjetnog, smrknutog i zabrinutog, obogaćenog toplim nijansama mudrog i refleksivnog čovjeka. Tu se krije fundamentalna pitalica Ćopićevog fenomena, zbog koje pišem ovaj tekst saučešća i saosjećanja, makar i toliko godina nakon njegovog odlaska na put koji vodi s onu stranu.


Glas javnosti | 05-10-2007
Sačuvana
Angelina
Administrator
*****
Van mreže Van mreže

Poruke: 6361



« Odgovor #22 poslato: Januar 09, 2011, 02:23:26 am »

*

Tragedija pisaca Krajine 05


BRANKO ĆOPIĆ — KNJIŽEVNI GOROSTAS

U Beograd je došao sa pobjednicama oktobra 1944. godine, prenoćio prvu noć u oslobođenom glavnom gradu pod Savskim mostom i pod njim, 42 godine kasnije, stavio tačku na svoj život

Dragocjena je nevelika knjiga sjećanja Ćopićevih prijatelja i savremenika, posebno akademika iz SANU, koja se pojavila u znaku Memento mori nakon Ćopićene smrti. Sa samotnicom, Brankovom udovicom Bogdankom - Cicom, razgovarao sam u više navrata o njegovom posljednjem skoku. Nije lijepo reći sve što čovjek sazna u vrijeme tuge i bola. Reći ću da sam u Muzeju pripremao Ćopićevu Ratnu teku iz 1943. kao fototipsko izdanje, sjajan dokument, poput Mešinih rukopisa, koje smo izdali te godine. Za "uspomenu i dugo sjećanje" od gospođe Cice dobio sam izlizanu olovčicu s kojom je Ćopić napisao prvu verziju testamenta...


Dolazak u Beograd

U Beograd je došao sa pobjednicama oktobra 1944. godine, prenoćio prvu noć u oslobođenom glavnom gradu pod Savskim mostom i pod njim, 42 godine kasnije, stavio tačku na svoj život. U zavičaju, međutim, nije prestajao da se smije, onim smijehom koji ga je identifikovao sa ljudima koji ga stvaraju, bolje i više od svih objekcija i deskripcije i "dežurne" i "učene" književne kritike. Jer, smijeh je — tako je govorio Bergson u svom čuvenom eseju "O smijehu" — potiskivanje tame iz sebe i projektovanje zamišljene sreće za druge... Ćopić, taj književni gorostas, to kaže ovako:

"Ima pravo Mihiz - humorom sam liječio i svoje i tuđe rane, spasavao čovjeka i tugovao nad njim. Čak je i Desanka Maksimović napisala u jednom predgovoru: "Branko Ćopić je u osnovi tužan pesnik!" Ne znam pravo odakle ta tuga. Valjda mi je žao čovjeka. Tek vidim, pročitaše me i Mihiz i Desanka. Osobito taj lukavi i pronicljivi Mihiz od kojeg ništa ne možeš sakriti".

"Kako je teško kad je čovjek sam. Nigdje nikoga, nigdje topla, živa čovjeka, Božjeg stvora koji ti je blizak, a čovjek zaželi da mu neko kaže dobru, prijateljsku riječ, zaželi da s nekim progovori o svojim brigama i svojoj nevolji, pa makar i s nijemim Božjim stvorenjem, s magaretom ili s paščetom. Ipak, doći će ljudi, čuće za riječ, a to je još jedino što je ostalo i što teši u ovim maglama". Autor ovih redova se opredijelio za Branka Ćopića prije građanskog rata u Bosni i Hercegovini, a posebno u ovom ratu, jer ga je Branko slutio, što se čulno vidi u njegovoj posveti "Bašte sljezove boje" prijatelju iz studentskih dana i ustaškoj žrtvi u Jasenovcu Ziji Dizdareviću, a nakon 26. marta 1984. godine, kada je — poput Jesenjina i Majakovskog, Džeka Londona, Hemingveja, Miljkovića i nebroja drugih, odlučio da zavijek za sebe odagna "i crne konje i crne potkovice", meni Ćopić navraća, kao i Nikola Koljević, iz guste šume četinara i opominje zbog crnog puta kojim sam krenuo, ispaljen u život kao hitac iz puške. Vidim ga u društvu sa velikim Krajišnicima - kumom Skenderom, najmlađim prvoborcem Kozare Mladenom Oljačom, vidim ga u krhotinama slupanog mu spomenika u Bosanskoj Krupi, prepoznajem ga okruženog seljacima u Hašanima, koji mu vade Borbu iz džepa i u njen papir motaju svoju ljutu škiju govoreći da je Borba dobar list za pušenje. Vidim ga u tami groba, u slavi koja ne tani.


Umoran zbog nesreće drugih

Ežen Jonesko je u Dnevniku iznio bezmalo istovjetan zapis, kao i Ćopić, o nesreći ljudi koju preuzimaju na sebe samokažnjavanjem, i zbog nje pate, neizlječivo, ne smatrajući to usudom, ali svakako osjećajući zajednički usud:

"Uvijek sam se u životu osjećao umornim zbog nesreće drugih ljudi. Osjećao sam da je čitav život bio na mojim plećima. Dok su drugi ljudi olakšavali svoj jad time što su druge mrzili, nanosili im bol, ja sam za sve njih patio; što sam pisao veseline stvari, postajao sam sve više melanholičan..."

I ovo popularno i slavljeno lice Arlekina, kao i Ćopićevo, bezmalo na isti način, prekrila je neprebolna tuga i neprozirna tama! Kod mnogih velikih ljudi, kojima su svi putevi svijeta, slave i slavodobiti, bila širom otvorena, neočekivano su suze na onu jednu jedinu (višegradsku) stazu, kojom se ulazi i izlazi iz života. Ali, Mihiz nas opet poziva u svoje provokativno društvo i mi taj poziv sa zahvalnošću prihvatamo. Kaže:

"Kada je ono došlo iz štaba da nema Boga, gde je denuo svetački lik i blagu dušu svoga đeda Rade i svoje bosonogo detinjstvo? Da li je on čupao iz korena i presađivao svoj krajiški svet, ili su to i njih i njega zajedno prevodili u novu veru u gorovitoj i vučarnoj zemlji Bosni?"

Mihiz je lukav! — rekao je Ćopić i rekao je istinu!

Zapravo, Mihiz je u pravu. Jer, njegove natuknice imaju "pravosnažno" dejstvo na Ćopićev život, na mentalne devijacije, zato što se morao mijenjati kako je odmicalo vrijeme NOB i ustanka", koji su se sa distance prikazivali u drugačijem svjetlu, i sa posve drugačijim etičkim značenjima. Ono što je mladi Ćopić stidljivo naslućivao i u svojim ranim radovima pripominjao kao buduće krupne mrlje na korpusu vlasti, kasnije će, u zrelim godinama, shvatiti da su to bli i psihički porivi u njemu, nagovješteni kroz melanholiju i nevoljeno samovanje, a produbljeni kroz neposredne iskaze od kojih smo neke citirali.


Smije li se reći istina o vlastima

Njegov prijatelj Oskar Davičo rekao je: "Dok su na vlasti neprijatelji — lako je kresati istine, jer ubijaju neprijatelja! (Poezija i otpori). Ali, ni Davičo, ni Čolaković nisu odgovorili na Ćopićevo pitanje smije li se kroz satiru iznijeti istina o vlastima "radnog naroda" za što je i sam u mladosti dao neizmjerno veliku žrtvu.

Sve je to u mladom piscu stvaralo negativnu psihičku energiju, čiji odnos, po Sigmundu Frojdu, daje primjernu dinamiku stvaralačkoj ličnosti. On je stao na stranu naroda, iz elementarnih, dakle, egzistencijalnih razloga — zbog opstanka na zemlji. Jer, nasilna smrt je stalno lebdjela i nad njegovom glavom, najmonstruoznija smrt Pavelićevih krvnika i krvoloka, kakve istorija nije zapamtila.

Odjednom su, kao iz sna luđaka, oživjeli "biskupski mlinovi" u Đakovu sa srpskim sužnjevima "privatni centri" na raznim mjestima oko njegovog Ključa i Hašana, bodljikave žice, zaražene barake kao šipak napunjene "šizmaticima, Židovima i Ciganima", ogromni 'konc-lageri sa pećima i kazanima za pečenje i kuvanje "nepoćudnih', maljevi i toljage nad Savom, Sanom i Unom, vješanje, vađenje očiju, zabijanje eksera pod nokte, čupanje kose i brade, takmičenja ukoljica u brzini ubijanja "narukvicama" — noževima koji su bili smotani oko rake, što je impresivno opisao moj pokojni prijatelj Ljubo Jandrić, i sam zatočenik Jasenovca, u romanu koji nosi ime najstrašnijeg mučilišta Srba — Jasenovac.



MUDRAC O MUDRACU

Odlazimo do onog uvijek načomrganog mudraca koji ga je prozreo i sve njegovo sveo na — tugu. Ruku nam pruža Borisav Mihajlović Mihiz, u času dok postava nekoliko ubitačnih pitanja vezanih za Brankovu poslednju i neopozivu odluku:
"Šta je Ćopić tražio na Hristovom grobu u Jerusalimu?

Da li je to Pavle išao u svoj novi Damask
Od koga se tako strašno sklonio, neopozivo?
Od nas, od sveta, od veka, od sebe?
Da li je zagonetka smrti Branka Ćopića odgonetka njegovog života?“
Ćopić je rekao: "Taj lukavi Mihiz!" I dobro je rekao, mudrac o mudracu...

ZADOVOLJAVA SE PISANJEM RODOLJUBIVIH PJESAMA

Riječnikom psihijatrije rečeno — u takvom okruženju Super-ego potiskuje Ego i zadovoljenje nalazi u — pisanju rodoljubivih pjesama, emocionalnom pražnjenju, opisima smrti, naročito smrti djece (Grob u žitu, Na Petrovačkoj cesti), skečeva, balada i romansi o stradanju nevinih, neudužnih i nezaštićenih. On je, tako, podsvjesno ili svjesno, sam sebi, a preko svojih djela i drugima, stvarao kult junačke smrti, nevine smrti. Jer, hrabrost je savlađivanje straha u sudaru sa opasnostima. On to nije krio: na opasku viceadmirala Mate Jerkovića, koji je nas grupu književnika primio u salonu broda "Galeb" u splitskoj luci, da mu nije mjesto da sjedi do vrata, odgovorio je: "U ratu sam naučio da je pozadina najbolja vojska, jer odatle i najlakše šmugnuti. More je burovito, a bježanje je — organizovano povlačenje. Vjerujem da ste i vi izučavali tu vojnu vještinu..."


Glas javnosti | 06-10-2007
Sačuvana
Angelina
Administrator
*****
Van mreže Van mreže

Poruke: 6361



« Odgovor #23 poslato: Januar 09, 2011, 03:30:55 pm »

*

Tragedija pisaca Krajine 06


HRABRI SU ONI KOJI SE NAJVIŠE PLAŠE

Onaj ko osjeća strah, kao ja, u ratu brzo ne gubi glavu, govorio je Branko Ćopi

Kada je Mira Alečković izrecitovala svoju poemu o prvoj partizanskoj trabakuli u Podgori kod Makarske, odgovorio je na admiralovu začkoljicu da nije bio hrabar u NOB-u duhovito:

"Bogme, istina! Ja sam se plašio, jer i zalutali metak ubija... A hrabri su oni koji se najviše plaše, tako da ne vjerujem u junaštvo, nego u junačka djela proistekla iz kukavičluka. Onaj ko osjeća strah, kao ja, u ratu brzo ne gubi glavu..."

Ova dogodovština, zaista, objašnjava podsvjesno, jednu psihoanalitičku istinu da je strah psihološki mehanizam odbrane od neuroze — stvara se lanac protiv stalno prisutnih suprotnih tendencija i nesvjesnom. Strašni ratni doživljaji, krvave bitke, odricanja svih vrsta, krajnja neizvjesnost koja svakodnevno visi nad glavama boraca u neravnopravnoj bici za goli opstanak, svakako su uticali na sublimiranje nagona za samoodržavanjem, koji je bio podstaknut književnim stvaranjem, plodnim znojem i opštim uvjerenjem u pravednost borbe na život i smrt.

U nizu različitih knjiga o Ćopiću, više puta je isticana njegova prikrivana depresivnost. Veseo u licu, tavan u duši! — rekao bi narod. A suicidnost počiva, raste i cvjeta u zagrljaju depresije. Ćopić je bio regresivni depresivac, onaj kod kojeg su se stare rane javljale nakon mnogih godina, za razliku od NIN-ovog laureata za roman 1999. godine Maksismilijana Erenrajha Ostojića, koji se gratifikcijom (priznanjem, nagradom) iskupio za počinjene grijehe u ratu i doživio sreću nakon nemilosrdne griže savjesti u dubokoj starosti. To je mogao ovaj tihi starac srpsko-jevrejeskog porijekla, ali ne i gorštak iz Hašana, patrijarhalno vaspitan u skutu đeda Rade, iako okićen nebrojenim priznanjima i odličjima...

U ratu je superego kod Ćopića odigrao hvale vrijednu ulogu; Stalno je bio optimist, ponesen kretanjem gomila, naprijed i samo naprijed, u nesvjesno. No, slika zala, stvarale su depresiju o kojoj, hvala Bogu, nije posjedovao svijest — iz te rude kasnije će izrasti etnički materijal koji će stimulisati njegovo "antidržavno" ponašanje poslije rata, zbog čega će imati fatalnih nesporazuma s nosiocima monopola vlasti nad umjetnošću. Nakon "Jeretičke priče", objavljene u Književnim novinama 29.8.1950. zbog koje je oštro napadnut od visokih partijskih dužnosnika, na čelu sa vječnim maršalom i predsjednikom Titom, Ćopić iz pominjanih osobina superega potiskuje nagomilanu negativnu energiju i odupire se — kao i Kočić — satirom. A vlast je, znamo to još iz vremena Sterija i Domanovića, veoma osjetljiva na taj književni žanr — ne da joj se opepeli na stvarnom mitu o bezgrešnosti i etičkom purizmu, kao sveti otac papa.

Otud i ono pitanje Ćopićevo, postavljeno Čolakoviću, da li bi "Nušić i Domanović u našem režimu mogli da pišu onako kako su pisali pod buržoazijom" na koje nije dobio odgovor.

Superego depresivnog Branka Đopića osjetio se u njegovim početnim radovima, posebno u satirama, rodoljubivim pjesmama, u bezmalo svemu što je svojim perom taknuo ovaj senzibilni umjetnik. Kao da je bila predviđena sredina iz koje je ponikao da rodi takvog čovjeka. To je ona Krajina koja je u ovom građanskom ratu do te mjere ponižena, osramoćena, ojađena, sužena i skučena da je bolje da je njen literarni vojskovođa otišao iz života prije ovog apokaliptičkog zbivanja. Jer, Petrovačka cesta je ovoga puta bila daleko potresnija od one iz prošlog, svjetskog rata koju je Ćopić opisao u dirljivoj, nezaboravnoj pjesmi.

Kult smrti u djelima Branka Ćopića veoma je čulan i višestruko indikativan upravo zato što je pripadao krajinskom narodu. To je srpski doseljenički živalj, predodređen da služi u uniformi — vojnici, financi, željezničari, žandarmi, narednici, podoficiri, graničari, stražari, čuvari, vatrogasci, poljari, lugari, uvijek u službi neke nevoljene vlasti i sa tuđim oznakama na mjestima prepoznavanja. Takvo živovanje je vremenom stvaralo kolektivnu depresiju iz koje se, kao naročita biljka, porađao taj kult smrti. Ovaj je, kod najizrazitijih predstavnika tog naroda, načeti etos snabdjevao dodatnom količinom suicidnosti pretakane u hrabrost i junačenje koji su prikrivali kukavičluk i malodušnost.

Da li je Branko naslutio, silnom snagom proslavljenog pisca, katastrofu Krajine, Kosova, Bosne, Sarajeva, Neretve, Une i Sane, Bihaća i Krupe i Mostara gdje mu je u Prvoj književnoj komuni, kao i Ivi Andriću, izašla posljednja knjiga za života? U javnom životu, doduše, on nije ispoljavao strah, a u ratu je "kolektivno nesvjesno" prezirao smrti — čuvao se.

No, to ne znači da nije trpio strah, permanentno, kako smo rekli — ne skrivajući to ni u javnom ni u privatnom životu, ma koliko pokrivao taj drhtaj duhovnošću, vicem, satirom, ironijom, narodskim kalabnurom, dovitljivošću seoskog intelektualca sa krajiških prela, čiji je neprevaziđeni Heroj na magarcu — Jazavac pred sudom, ili Nikoletina Bursać, svejedno.

Sada kada tog nasmijanog, vječno mladog šereta tužnog lica već petnaestak godina nema među nama ma koliko bio s nama pretočen u vjernost koja ne gubi na snazi, možemo reći da Ćopić zaista nije umro. Iza njega je ostala njegova zadužbina, ne samo djelo, nego i fondacija koja nagrađuje najbolji roman, svake godine, zahvaljujući prije svega i prije svih, njegovom ratnom i poratnom drugu, prijatelju i kolegi pokojnom Mladenu Oljači. Tako, za razliku od običnih ljudi koji umru jednom i zauvijek, Ćopić nije umro ni po drugi put, kao što ni iz partije nije izbačen zasvagda.

Ćopić, neponovljiv i nezamjenljiv, zasigurno i u takvim situacijama skrivao je svoju suicidnost — ovaj svijet, do zla boga ranjiv, nesavršen, pun nepopravljivih pukotina, izvještačen, obesmišljen, površan i skorojevićki, morao je u njemu rađati osjećanje uzajamnosti, izlišnosti, nepotrebnosti, besmislenosti svakog ljudskog napora, posebno književnog u neknjiževno vrijeme. Talenat kakvih se malo rađalo u našoj literaturi, čovjek za kojeg je mitologizirani Krleža — kako smo već o tome nešto nataknuli — (kako su pokazali u NIN nedavno objavljeni memoari i sjećanja na Krležu slavne glumice Mire Stupice) rekao da ima njegovu, Ćopićevu rečenicu bio bi najveći jugoslovenski pisac, da pozna dušu našeg čovjeka, da se zna podsmjehnuti, nasmijati drugog, da zna biti humoran i prema Bogu kojeg nema (zato što je tako naredio komesar) i vlasti u miru u kojoj su, najčešće, sjedili nedorasli i nedoučeni ljudi, oni isti ratni komesari koji su naredili da nema Boga... (Mira Stupica, "Šaka soli", 2000).

"Regresivni depresivci" su u punoj životnoj dobi stimulisani na rad. Zato što je rad odbrana od depresije i zbog toga je Ćopić bio veoma plodan pisac, što je bio slučaj i sa klasicima tipa Kafke, Hermana Hesea, Kjerkegora, Joneska.

Supertrofični, ili hipetrofični superego desetinama godina je u njemu stvarao depresivnost koja se taložila i narastala do prskanja. Ali, ta depresivnost u mnogim veselim godinama njegovog života, sa prekrasnom ženom, dječijim ljekarom i poliglotom, koja mu je bila i bračna družbenica, i voditeljica po svijetu, i miljenica i upokojica u alkoholu, istovremeno je porađala suicidnost. Taj nagon smrti, bog smrti — Tanatos, počeo je da ga davi, kako smo rekli, kada je izgubio voljeni objekat — voljenu suprugu u zagrljaju neizlječive ovisnosti od droge zvane piće, i literature koju, kako smo čuli od Krnjevića, više nije mogao da piše. I sam u raljama pomenute zavisnosti, do ogoljenosti osiromašen bez pera u ruci, sa tonikumom pića u džepu, našao se na Brankovom mostu. Danas ne znamo tačno po kome Branku taj most nosi ime i po čemu je bliži našim srcima. Recimo po obojici, jer su obojica — i Radičević i Ćopić slavili život, ljepotu živovanja. Onaj prvi je otišao mlad iz života, zamolivši da bude sahranjen, "da mu se ladna kopa raka" na Fruškoj gori, jer će mu tu ta raka "biti laka", dok ovaj drugi, da li pomračene svijesti ili čista srca, nikad se to neće saznati, ode bez želje — on je znao da pripada vječnosti kako god okonča i gde god bude pogreben.

Srpsko pravoslavlje je izgradilo stroge moralne norme prema samoubicama, osuđujući ih i prezirući ih, upirući prstom u njih kao kukavice koje su prevarile i Boga na nebu i narod na zemlji, naročito bližnje. Jer, ono što Bog dadne, njegovo je pravo i da uzme, a ne pripada niti je pridržano pojedincu koji je od neba bio nagrađen životom u Hristu. To je, dakle, pravo superega, koji se štitio od suicidnosti proglašavajući je činom nedoraslih i inferiornih, bogohulnika kojima nema mjesta u groblju krštenih ni po hrišćanskom kanonu.


Glas javnosti | 07-10-2007
Sačuvana
Angelina
Administrator
*****
Van mreže Van mreže

Poruke: 6361



« Odgovor #24 poslato: Januar 09, 2011, 03:31:04 pm »

*

TOMO KURUZOVIĆ O BRANKU...


Pisac Branko Ćopić je izuzetno cenio glumca i zemljaka Tomu Kuruzovića. Smatrao je da niko bolje od Tome nije umeo da dočara njegovog omiljenog književnog junaka Nikoletinu Bursaća. Zato bi Branko, kad god bi se sreli, tokom razgovora, ponovio:

Sveca ti tvoga, gledam te, kod tebe je to više ručica, nego ručerda. Moj Nikoletina je morao da ima ručerdu u vražju mater! Pa gledam ove tvoje noge. To su neke nogice. Znaš li ti šta je Bursać, Bog te tvoj?! Grdosija od čoveka! A ti? Gledaj, nema nogu, nema ruku, ni nekog glasa. A na sceni, najednom, ti narasteš. Po svemu. Narasteš i u glavi, i u rukama, i u nogama. Ja tebe prepoznajem i po glasu, i u mraku!

Branka pamti kao zanesenjaka i duboko senzibilnog čoveka. Kad je shvatio šta se oko njega dešava i da je pred njegovim narodom i državom nevesela budućnost, nije umeo da izađe na kraj sa razočarenjem i tugom. Prijateljima je nagovestio svoju tragičnu smrt. Da će skočiti na beton. Tomi Kuruzoviću je tako jednom rekao:

Znaš šta, ja ne mogu više da pišem, a čim ne mogu da pišem, meni nema života. Ja zatvaram svoj dućan. Jedan skočio s mosta, pa ga izvukli. Mene nećete moći. Neću u mulj skočiti.

A ja sam mu na to kazao: "Slušaj, ne moraš da zatvaraš. Budi u dućanu koji si dosad napisao" — priča Toma. — Ali, on je već bio čvrsto rešio: "Ne, ne gotovo je…"


Deo članka pod nazivom Ja sam dečak od 76 preuzet sa: Ilustrovana politika
Sačuvana
Angelina
Administrator
*****
Van mreže Van mreže

Poruke: 6361



« Odgovor #25 poslato: Januar 09, 2011, 03:31:28 pm »

*

SEĆANJE NA BRANKA ĆOPIĆA

Navršava se 25 godina od smrti poznatog pisca Branka Ćopića. Jezikom punim razumevanja pisao je o siromašnim seljacima, deci, sanjarima i skitnicama, a nemogućnost mirenja sa stvarnošću i potraga za boljim svetom bili su glavni razlog samoubistva velikog pisca.

Ćopić će ostati upamćen po izuzetnom osećaju za pravdu i pravednost čiji je nedostatak u sopstvenoj realnosti okončao samoubistvom.—

Filozofski fakultet završio je u Beogradu i već kao student skrenuo je na sebe pažnju književne kritike koja je zabeležila da je Ćopić, "nadahnut i spontan u svom književnom radu, dobar opservator i poznavalac živog narodnog govora, a uz to vedra duha i sa istančanim smislom za humor, lako i brzo osvojio najšire slojeve čitalačke publike".


Ćopićevi junaci u svetu usamljenih

U pripovetkama nastalim pre rata najviše su ga zanimali siromašni seljaci, sanjari i prosjaci, deca, skitnice i nadničari, o kojima je pričao jezikom punim brige i razumevanja. Ti njegovi junaci su svet zaboravljenih, usamljenih i odbačenih ljudi koji bezglasno tuguju zbog zla kome ne mogu i ne umeju da se suprostave.

Dobar deo njegovog stvaralaštva u prozi humoristično je intonirao. Humor se nalazi u prirodi i mentalitetu njegovih junaka, koji i u najtežim životnim trenucima znaju da sačuvaju vedrinu duha i nasmeju se sopstvenoj nevolju. Otkrivao je sitne ljudske mane i nedostatke, pa se tako desilo da je o mirnim vremenima pripovedao s tugom, a o ratnim — vedro i nasmejano.

Dela, kojima je zavredeo i članstvo u Srpskoj akademiji nauka i umetnosti i Akademiji nauka i umetnosti Bosne i Hercegovine, prevedena su na ruski, engleski, francuski, nemački, ukrajinski, poljski, češki, bugarski, slovenački i mađarski jezik.

Ceo radni i životni vek nakon Drugog svetskog rata Branko Ćopić je proveo u Beogradu, ali je vrlo često putovao po Jugoslaviji i evropskim državama.

Iako je pripadao narodnooslobodilačkom pokretu, kao čovek velikog obrazovanja, osećaja za pravdu i pravednost, kritički je gledao na stvarnost. Kao jedno od najpoznatijih takvih dela bila je "Jeretička priča" zbog koje je kasnije trpeo velike udare tadašnje komunističke partije na vlasti, državnih organa, pa i samih kolega.

Takvih progona bilo je mnogo, pa je istoričar književnosti Ratko Peković to sabrao u knjigu "Sudanije Branku Ćopiću" koja svedoči o problemima sa kojima je pisac bio suočen ne samo u književnom životu.

Pretpostavlja se da su ti progoni i nemirenje sa stvarnošću drugačijom od one za koju se borio bili glavni razlog samoubistva velikog pisca.



26.03.2009. | RTS
Sačuvana
Angelina
Administrator
*****
Van mreže Van mreže

Poruke: 6361



« Odgovor #26 poslato: Mart 26, 2014, 09:26:13 pm »

*



Spomenik Branku Ćopiću ispred Banjalučkog muzeja
Autor fotografije nepoznat


Branko Ćopić (1915—1984) je rođen u Hašanima u Bosni. Nižu gimnaziju je završio u Bihaću a učiteljsku školu pohađao u Sarajevu, Banja Luci i Karlovcu. Filosofiju i pedagogiju studirao je u Beogradu. Branko Ćopić spada među najplodnije pisce naše savremene književnosti. Svoju trajnu umetničku vrednost imaju njegove pripovetke kojima je skrenuo na sebe pažnju književne kritike još kao student filosofije na Beogradskom fakultetu zbirkama Pod Grmečom, Borci i begunci i Planinci.— Poslednja zbirka, Bašta sljezove boje, donela je Ćopiću jedno od najvećih priznanja u jugoslovenskoj književnost — Njegoševu nagradu.

Dušanka Bajić, Novi Sad, 2001


"Prvi jugoslovenski i srpski pisac koji se pobunio protiv privilegija Titove birokratije svojom 'Jeretičkom pričom' je Branko Ćopić. On je prvi antititoista u književnosti kome su se kasnije pridružili i značajni satiričari Vasa Popović, Erih Koš sa knjigom 'Veliki mak' i drugi."[/color]

Dobrica Ćosić


"Kad se umorni od onoga čime nas, kako bi rekao Andrić, 'truje svet', zaželimo lepote i neke samo još u uspomenama moguće topline, mi se okrećemo Ćopićevim stranicama, svesni da ćemo baš tamo naći nešto od onog života iz koga nam se čini da smo zauvek prognani. Tako nam se Branko Ćopić ukazuje i kao neka vrsta zaštitnika onoga što nam je najvažnije, a to je svet detinjstva, čistote ljudske duše koja se brzo umori čim napusti ono okrilje kome je Branko Ćopić podigao besmrtni spomenik svojom 'Baštom sljezove boje'. Namera mi je i bila da vas sve na tu baštu podsetim i da vas podstaknem da što češće zalazite u nju."

Antonije Isaković


Najveća radost Ćopićevog pripovijedanja jeste smijeh, koji iz pisca izvire spontano i lako, nježno i milostivo. Taj smijeh je dobrodušan, životvoran i bodar, on čini da život bude miliji, da dan bude svjetliji, da čovjek bude ljepši. Satira i satirični smijeh sinu ponekad svojom oštricom, ali je, prema pripovjedačevom uvjerenju, u životu više lijepote nego ružnoće, više dobra nego zla, više ljudskog manje neljudskog. Probiće iz ovog pripovjedanja i ton tuge ili gorčine, jer i to je život. Ali kada se sagleda cjelokupno Ćopićevo pripovjedanje, on se pamti po smijehu, onom blagorodnom i ljekovitom.

Deo teksta preuzet sa: CNJ Cultura
Sačuvana
Angelina
Administrator
*****
Van mreže Van mreže

Poruke: 6361



« Odgovor #27 poslato: Oktobar 25, 2015, 11:09:09 pm »

*

VELIKAN LIRSKE PROZE

Do Drugog svetskog rata Branko Ćopić je objavio tri knjige pripovedaka, a u "Politici" štampao 125 kratkih priča, od čega je, kako sam kaže, i živeo

Povodom stogodišnjice od rođenja Branka Ćopića (1915—1984), Srpska akademija nauka i umetnosti održala je svečanu akademiju. Posle pozdravne reči Vladimira S. Kostića, predsednika SANU, o Branku Ćopiću besedili su akademici Svetozar Koljević i Matija Bećković.

U dodiru sa naličjima urbane kulture, njene emotivne uzdržanosti, proračunatosti i licemerja, neka obeležja patrijarhalne kulture — njen kult prirode, dobronamerne neposrednosti i porodične privrženosti — često se, u novije vreme, ističe Svetozar Koljević, ukazuju u idiličnom svetlu. U tom smislu Ćopićeva proza se doziva s nekim obeležjima patrijarhalne kulture njegovog detinjstva, katkad i s autobiografskim primesama u pozadini. To je vrlo uočljivo, pre svega, kad Ćopić dočarava u tragičnom životnom kontekstu ozarenja dečijeg sveta.

Isto tako se na zavičajnoj jezičkoj podlozi ogledaju susreti patrijarhalne i urbane  kulture u "Osmoj ofanzivi" (1964), u kojoj se jasno vidi da Ćopić nije bio spreman da "piše u kooperaciji s Gradskim komitetom", kako to reče Vladimiru Dedijeru, posle jednog saslušanja pred Kontrolnom komisijom Gradskog komiteta u novembru 1954. godine. U "Osmoj ofanzivi" reč je o nekim prvoborcima iz Ćopićevog zavičaja, sviknutim da u ratu biraju dobre položaje, pa po toj navici uskaču i posle rata na unosne mirnodopske "položaje".

Da li je čudno, ili neizbežno, zapitao je Koljević, što se Ćopićev oproštaj sa ideologijom, koja je obeležila njegov život kao zanos, kao stvaralački podsticaj, kao pretnja, osujećenje i razočaranje, često čita kao humoristička proza? Uostalom, da li ima išta gore što se jednoj ideji može desiti nego da se ostvari? Ćopić je, najzad, i sam primetio da je on "humorom liječio i svoje i tuđe rane, spasavao čovjeka i tugovao nad njim"? Dakako, lečenje svojih i tuđih rana humorom, kao i spasavanje čoveka smehom, pomaže utoliko što otklanja simptome — neko vreme. U svom oproštajnom pismu, neposredno pred samoubistvo, naš najveći dečiji pisac zapisao je: "Zbogom lijepi i strašni živote!"

Srpska akademija nauka i umetnosti,kako se to nekad govorilo, poklonila se Branku Ćopiću, podsetio je Matija Bećković, pre nego što je postao njen član. Imao je dvadeset i pet godina, a ona se zvala Srpska kraljevska akademija. Taj prvi poklon je učinila kad je nagradila zbirku pripovedaka jednog studenta filozofije, i to čiste filozofije, kako je, hvaleći ga, nalazio za potrebno da naglasi Sima Pandurović. Nagradu je delio sa Jezdimirom Dangićem, sa kojim ga je nagrada nakratko spojila ,a rat zauvek razdvojio. Do Drugog svetskog rata Branko Ćopić je objavio tri knjige pripovedaka, a u "Politici" štampao 125 kratkih priča, od čega je, kako sam kaže, i živeo.

U rat je otišao kao pripovedač na glasu, a iz rata izašao kao školski pisac i školski primer pisca koji je sav svoj kolosalni književni dar priložio borbi za pravdu i slobodu i stekao toliku popularnost da se činilo kako je svojim stihovima više doprineo pobedničkoj vojsci  nego sve njene divizije. Kakvo je uzdarje dobio i kako mu je za toliki dar uzvraćeno, suvišno je da se opominjemo u ovoj svečanoj prilici, posvećenoj njegovoj stogodišnjici. Srpska akademija nauka se Branku Ćopiću drugi put poklonila kada ga je primila u svoje članstvo. Služi joj na čast što je to učinila u vreme njegove epitimije, dve godine pošto je isključen iz Komunističke partije.

Umetnost je, zaključio je Bećković, još uvek jedino preostalo, nepobedivo oružje, kojim se odbranio i Branko Ćopić. Njegov lirski dar, kako je napisao Milovan Danojlić, stavlja ga u red svetskih velikana lirske proze: od Čehova do Sarojana. Zato je ovo prvo, ali nije i poslednje svečano obeležavanje njegovog rođenja.

Odlomke iz dela Branka Ćopića kazivao je dramski umetnik Vojislav Brajović, a prikazan je i kratki film: "Branko Ćopić — Priča o pisanju", iz 1973. godine.


Z. Radisavljević | 24.05.2015 | Politika
Sačuvana
Stranice: « 1 2   Idi gore
  Štampaj  
 
Prebaci se na: