Branko Ćopić (1915—1984) **
Dobrodošli, Gost. Molim vas prijavite se ili se registrujte.
Stranice: 1   Idi dole
  Štampaj  
Autor Tema: Branko Ćopić (1915—1984) **  (Pročitano 16905 puta)
0 članova i 1 gost pregledaju ovu temu.
Angelina
Administrator
*****
Van mreže Van mreže

Poruke: 5688



« poslato: Januar 08, 2011, 11:40:21 pm »

*





BRANKO ĆOPIĆ

Branko Ćopić, istaknuti srpski pisac, rođen je 1. januara 1915. u Hašanima,  u Bosanskoj Krajini. Nižu gimnaziju je završio u Bihaću a učiteljsku školu je pohađao u Sarajevu, Banja Luci i Karlovcu. Filosofiju i pedagogiju studirao je u Beogradu.

Branko Ćopić spada među najplodnije pisce srpske savremene književnosti. "Njegovo delo je obimno i žanrovski raznoliko — pisao je pripovetke, romane, pesme, komedije, satire, filmske scenarije, priče i pesme za decu. U toku svog dugog stvaralačkog rada, koji je trajao više od pola veka, stvorio je književno delo koje vremenski i tematski obuhvata veliko razdoblje novije istorije srpskog naroda — od perioda između dva svetska rata do osme decenije ovog veka. U prvom periodu stvaralaštva Ćopić je pripovedao o ljudima svog zavičaja, o njegovom tegobnom životu pritisnutom siromaštvom i svakojakim nepravdama. U drugom periodu u njegovom književnom izrazu došlo je do sadržajnog poistovećenja književno-estetskih i idejno-revolucionarnih ciljeva, kada je Ćopić bio ovenčan slavom najpopularnijeg partizanskog pisca, da bi u trećem periodu došlo do izražaja razočarenje u stvarnost socijalistickog društva, što je potisnulo ideološku tendenciju i inteziviralo emocionalne sadržaje i lirski karakter njegove slike sveta."

Napisao je veći broj knjiga za decu: "Bojna lira pionira", "Put u vedrinu", priče "U svetu leptirova i medveda", "Bosonogo djetinjstvo", zbirke pesama "Ognjeno rađanje domovine", "Ratnikovo proljeće".
 
"Svoju trajnu umetničku vrednost imaju njegove pripovetke kojima je skrenuo na sebe pažnju književne kritike još kao student filosofije na Beogradskom fakultetu zbirkama Pod Grmečom, Borci i begunci i Planinci. Objavio još desetak zbirki pripovedaka to su: Priče partizanke, Surova škola, Ljudi s repom, Veliki prijatelj hromog dečaka, Doživljaji Nikoletine Bursaća, Bosonogo djetinjstvo, Gorki med, Bašta sljezove boje. Poslednja zbirka donela je Ćopiću jedno od najvećih priznanja — Njegoševu nagradu".

Ostala dela: romani "Prolom", "Gluvi barut", "Ne tuguj, bronzana stražo" i "Osma ofanziva".

Brankova dela su prevođena na engleski, nemački, francuski, ruski jezik. Bio je član SANU i Akademije nauka i umetnost BiH.

"Veliki Ćopićevi književni učitelji bili su, kako je sam govorio: Petar Kočić, Ivo Andrić, Ivan Cankar, Svetozar Ćorović, Simo Matavulj, Miroslav Krleža — ali i Milovan Glišić, Janko Veselinović i Radoje Domanović, a od stranih pisaca: Servantes, Pirandelo, Gogolj, Gorki, Čehov, Babelj, Zoščenko...

Oženio se 28. juna 1951. godine doktorkom Bogdankom Ilić. Šaleći se, često je govorio da je i on stradao na Vidovdan, kada su izginuli i svi kosovski junaci.

NIN-ovu nagradu dobio je 1958. godine za roman 'Ne tuguj, bronzana stražo'. Redovni član SANU postao je 1968. godine.

"Pisanjem bajki o detinjstvu i ratu Ćopić je branio i samoga sebe od stvarnosti u kojoj mu je bivalo sve tesnije i tamnije, da bi njegova melanholija vremenom postajala sve izraženija i da bi marta 1984. izvršio samoubistvo".



Branko Ćopić « Prozni pisci — biografsko-bibliografski podaci i prilozi «
Branko Ćopić — Bašta sljezove boje i druge priče
Sačuvana
Angelina
Administrator
*****
Van mreže Van mreže

Poruke: 5688



« Odgovor #1 poslato: Januar 08, 2011, 11:47:55 pm »

**
ZANIMLJIVO KAZIVANJE BRANKA ĆOPIĆA


KOLIKO JE ĆOPIĆ IMAO ZAVIČAJA

Kada govorim o svome djetinjstvu, najprije moram da naglasim jednu stvar: ja sam imao dva zavičaja. Prvi je — zavičaj moje majke i moga djeda Rade; to je Lika. Ja Liku nisam vidio sve dok mi nije bilo 50 godina, ali iz djedovih i maminih pričanja, ja sam Liku tako živo zamislio i zamišljao. Možda je i to razlog što je moja mašta veoma bogato radila... Drugi zavičaj je bio onaj gdje sam se rodio, u kome sam se kreta; to je Bosanska Krajina.

I sam ne bih znao kazati koji mi je zavičaj izgledao ljepši im padne veče i Bosnu pokrije mrak — ja onda vidim Liku. Djed i mama pričaju razne priče o vješticama, o vukodlacima, zatim razne smiješne zgode i nezgode; onda priče o Americi, o odlasku i životu naših ljudi u toj dalekoj zemlji, pa priče o srpskim dobrovoljcima... Uveče se to pričalo. Ja sam prisluškivao. Mene otjeraju u krevet kad počnu da pričaju bezobrazne priče o popovima i Ciganima. Ali, ja sam ostajao budan uvijek, i virim ispod pokrivača, pa kad dođe nešto smiješno, ja onda: "HA-ha-ha". Onda oni prutom po meni... Tako je u meni taj svijet moga djeda i moje majke — ta Lika — stalno blistao i sjajio noću, kao neki čarobni fenjer.

A kad jutro, ja iskačem u Bosnu. Bosna — divna, krasna, šumovita, drukčija od Like, koja se uvijek zove kamenita, kamenita Lika i prekrasna mi je Bosna.






[postavljeno 02.07.2007]
Sačuvana
Angelina
Administrator
*****
Van mreže Van mreže

Poruke: 5688



« Odgovor #2 poslato: Januar 09, 2011, 12:10:38 am »

**
Stihovi Branko Ćopić
PJESME PIONIRKE
Ratničko proljeće


PRVI KORACI

Kraj puta
          bunker samuje,
ne diše
          jezom više,
tuđinca
          olovne stope
proljetnja
          trava briše.
Nad mrkom
          tugom zgarišta
u cvijetu
          grana snije,
beharom
          zavija rane,
trag
          "Vražje divizije".

U polju
          škrinulo gvožđe,
odavna
          zemlja ćuti,
pred plugom
          seljak i vočić
zajedno
          upregnuti.
Nad prvom
          brazdom proljetnjom
sporo se
          miče brana.
Ej njivo,
          škrta, bosanska,
granatom
          uzorana!

Nad gradom
          dimnjaci streme
u modro
          carstvo ptica,
stidljivo
          sirena zove
i dimna
          perjanica.
Garava
          okna mole:
Više nam
          ruku daj,
pod zemljom
          bogatstvo čuva
uspavan
          gvozdeni zmaj.

S mukom se
          pokreće točak
i novu
          snagu ište,
ponovo
          živi i diše
zamuklo
          razbojište.
Ustaje
          ranjenik teški
i blista
          duga rosna:
pod prvim
          zrakom sunca
nujno se
          smješka Bosna.

Zbirka "Ratničko proljeće objavljena je prvi put 1947. godine.
Izdanje Nobo pokoljenje, Beograd—zagreb.
Sačuvana
Angelina
Administrator
*****
Van mreže Van mreže

Poruke: 5688



« Odgovor #3 poslato: Januar 09, 2011, 12:11:37 am »

**
Stihovi Branko Ćopić
PJESME PIONIRKE
Ostale pjesme


OMLADINKA MARA

Bolna leži omladinka Mara
sa starom se majkom razgovara.
Mila majko, budi me u zoru,
primakni me našemu prozoru,
da ja vidim prije bijela dana
proletersku četu partizana,
među njima i svoga dragana
proleterske čete barjaktara.
Da mu samo vidim kosu plavu
i nad kosom crvenu zastavu.
Da je vidim, da me želja mine,
da mi lice kao nekad sine.
Slavna četo, ti ćeš sjutra proći,
moj dragane, da l ćeš natrag doći?
Ako li mi gdje u boju pane,
ne dam suzi da iz oka kane.
S ponosom će spominjati Mara:
Imala sam dragog barjaktara.
Mila majko, budi me u zoru,
primakni me našemu prozoru,
da ja vidim naše desno krilo;
mislim, majko, lakše bi mi bilo.

(1942)


NA PETROVAČKOJ CESTI

Na cesti Petrovačkoj izbjeglice
i trista djece u koloni,
nad cestom kruže grabljivice ptice —
tuđinski avioni.
Po kamenjaru osniježenom
čelična kiša zvoni . . .
U snijegu mrtva Marija,
mamina kčerka jedina,
bilo joj je sedam godina.
Tri dana snijeg je gazila
i posrnula stotinu puta,
suknju je imala ni kratku ni dugu
i prsluk malen, premalen,
a povrh svega kabanica
beskrajnih rukava, široka, žuta,
od starog očevog kaputa.
Ponekad mala plakala,
a sad se opet smijala
i vesela bila,
kad bi je mati tješila:
Još samo malo, rođena,
pa ćemo vidjeti Petrovac,
a to je varoš golema,
tu ima i vatre i 'ljeba
i kuća — do samoga neba.
Radovala se djevojčica
i vatri i gradu neviđenom,
a sada leži, sićušna kao ptica,
na cesti Petrovačkoj,
na cesti okrvavljenoj.
Oči gledaju širom, al sjaja u njima nema,
sa mrtvih usana male optužba teče nijema.
O, strašna ptico, ti si me ubila,
a što sam ti kriva bila?
Sedam sam godina imala,
ni mrava nisam zgazila;
tako sam malo živjela,
i tako malo vidjela
a svemu sam se divila.
Bila sam bezbrižni leptir, a ti me pokosi ptico,
ti mi ugasi zjene,
polomi ručice moje od gladi otežale,
od zime ukočene . . .
Optužbu diže djete, zgrčenih sićušnih pesti,
u okrvavljenom snijegu na Petrovačkoj cesti . . .
Tuđinski ljudi krvavi
kuću su našu spalili,
djetinstvo su mi ukrali.
Tuđinske ptice, gvozdene, nemile,
nad Grmečom su našim letjele.
Planino moja visoka, planino ponosna, mila,
tek sam sedam godina imala
i tek sam putom prohodala,
a tebe sam u zimskoj noći pregazila.
Smrači se, rođena goro, i na sve naše pute
pošalji sinove svoje i osvetnike ljute.
Osveti moje noge izraljene
i jutra gladna isplakana
i ruke modre i smrznute.
Zagrmi, tata, iz velikog topa,
pomlati tuđe gadove,
zabubnjaj, braco, iz mitraljeza
mrtva te sestra zove . . .
Optužbu vapije dijete, stisnutih modrih pesti,
u krvi i snijegu na
          Petrovačkoj cesti.

(1944)
Sačuvana
Angelina
Administrator
*****
Van mreže Van mreže

Poruke: 5688



« Odgovor #4 poslato: Januar 09, 2011, 12:11:47 am »

**
Stihovi Branko Ćopić
PJESME PIONIRKE
Armija, odbrana tvoja


ČUVAR TVOGA DJETINJSTVA

Ti imaš mamu i tatu,
i brata,
možda i seku —
poneko ima i baku,
a neko — sijedog deku.

Živite mirno,
bez brige,
gledate vedra oka;
naša vas vojska čuva
od tuđih krvoloka.

U školu ideš,
učiš.
Je li ti dobro — reci!
Ljeti se valjaš po travi
i kupaš u rijeci.
Uveče skačeš u krevet,
spavaš — na oba uva,
a dotle,
nad srećom tvojom,
Armija stražu čuva . . .

Granica . . .
Zimsko veče . . .
Oblak se pahulja roji.
Na stijeni,
pažljiv i budan,
[...] graničar stoji.
Cvili sjeverac,
bije,
ledena kruta riba,
trza se,
skače uvis,
i mokrim repom šiba.
Uporno stražar bdije
i stoji,
stijena prava . . .
Granični goli sektor
mećava zavijava . . .

A dotle,
u isto vrijeme,
u svome domu starom,
pod lampom,
kraj tople peći,
ti sjediš nad bukvarom.
Možda se igraš s bracom
il' stare slušaš bajke,
a zatim —
toneš u san
uz topli šapat majke.

Dok meki san te vodi
kroz polja svoja čudna,
pamti:
Armija stoji
na straži,
vječito budna.

Nad našom zemljom cijelom,
punom poleta,
rada,
stražari,
moćna i čvrsta,
Armija naša mlada.

Ona i tebe čuva, i mamu tvoju,
i tatu,
tvoju rijeku, i školu,
i tvoga malog batu.
Čuva igračke tvoje,
radosti djetinjstva ranog;
čuva i tvoga zeca,
u svesci nacrtanog.

Zbirka "Armija, odbrana tvoja" objavljena je prvi put 1948. godine.
Izdanje Prosveta, Beograd
Sačuvana
Angelina
Administrator
*****
Van mreže Van mreže

Poruke: 5688



« Odgovor #5 poslato: Januar 09, 2011, 12:13:18 am »

**
Stihovi Branko Ćopić
PJESME PIONIRKE
Čarobna šuma


ČAROBNA ŠUMA

(UVOD)

Na kraju svijeta, kod zadnjeg druma
diže se stara, prastara šuma.
Tu zlatan Mjesec postelju vije,
diže se Sunce u jutro rano,
u noći Bauk u bubanj bije,
šapuće lišće ko začarano.
Sunčeva majka u dvoru prede,
vreteno sjajno u ruci pjeva,
unuka traži u zore blijede
srdita baka Mjesečeva;
niti je sluša, niti je pita,
čitave noći po nebu skita.

U šumi ovoj, u čarobnoj,
imade čuda neviđen broj.
Odasvud tajne vrebaju oči,
za bukvom starom divoto lice;
tu neznan čovjek smije da kroči
uz pomoć kape nevidljivice.
U svakom kutu, po svakoj stazi
po neki junak iz priče gazi.

Patuljak Palčić tiho se krade,
družinu vodi, igraju žmurke,
a čim je kiša, odmah se znade,
učine juriš — pod pečurke.
Noću se sretaš sa čudom drugim,
kao iz mašta đavola pisca:
to Lakat-Brade sa kopljem dugim
oprezno kaska jašući lisca.

Bogazom tajnom idu hajduci
za harambašom na dalek put,
svaki je brkat, s puškom u ruci,
vučijim ćurkom orgnut.

Na kraju šume kućica stoji,
tuguje u njoj mačak šepa,
kroz prozor gleda, časove broji,
pjetlića čeka zelenog repa,
dok tamo negdje, na strmoj kosi
prosuto perje kišica rosi.

Ponekad vidiš zoricom ranom
Međedovića sa buzdovanom,
lomi se gorom u ludom trku.
Od koga bježi, kuda li žuri?
Pogledaj samo ko li ga juri!
Vidiš li za njim strašnoga brku!

Sumom se šulja lukavi ćoso,
mudrijaš teški, nema mu mjere.
Na visu raste čarobno proso,
uza nj se dječak na nebo vere,
dok jedna koza, pogledaj bijede,
stabljiku prosa bezbrišno jede.

Bezdana evo ko ponoć sušta.
Dolje se junak u korpi spušta.
Nebojša pravi! Zar nije, kaži?!
Podzemno carstvo kroz tamu traži.
U čarnoj gori koliba stoji,
ko kog je vidi, trese ga strava,
vještica baba oko nje broji
kolac po kolac, na svakom glava.
Delija momče kroz goru grabi,
ide u najam opasnoj babi.

U divljem klancu vjetar svira,
i voda buči niz tjesnac strmi,
zlaćana zrnca potok spira,
a obnoć nešto stravično grmi:
bi se zakleo, glavu da daš,
vozi se đavo kočijaš.

Nad vodom strši visoka brina,
vije se staza niz kamen krti,
ispod nje — klepet divovskog mlina,
kašikar točak hitro se vrti:
kapljice praše o stijenje golo,
omajom* igra vilinsko kolo.

Taljige čudne podižu buku,
s kamena na panj točkovi biju;
buljuk dječaka magarci vuku,
kažu — u zemlju Dembeliju;
kočijaš jarac, bradati Giga,
svakome usput značajno miga.

Vučica ide čupavog lica,
nečijim tragom oprezno njuška.
Prošla je mala Crvenkapica.
Starino lovče, gdje ti je puška?

Evo jezera, pravoga raja,
na njemu utva vatrenih krila,
tu junak čeka troglava zmaja,
nad njim se voćka čarobna svila.
Ponoćna jeza i sati hudi,
jezero vrije i neman gudi.
Ko će junaka od sna da budi?

Blista u gori, pod samim vrhom,
vrelo pod jelom tankovrhom.
Markov je šarac na njemu pio.
Sa biljup-češljem tu sjedi vila,
orao pada krvavih krila;
 tu nam se Marko prestavio.**

A kad pogledaš sa vrha gore
vidiš u dolji — treperi more,
bijele se jedra sjajna ko dan.
To plovi Mačor kapetan;
vije na vjetru zastavu ratnu,
po svijetu traži ribicu zlatnu.

Čarobna šuma, ljepša od bašte,
pripada slavnorn narodu tvome,
junaci tu su njegove mašte,
nose ih ljudi u srcu svome.

Tu ti se heroj zmaja ne boji,
sa mačem spreman u noći stoji,
nejake štiti, krvnike gazi,
tražeći pravdu pod zemlju slazi,
razbija brave, otvara stijene
il se za tajnom pod nebo krene.

U šumi ovoj, ko zna da sluša,
besmrtno diše narodna duša,
herojsko srce njegovo kuca
i vidik blistav do sreće puca.

U njenoj sjeni sporo se rađa
čudesna sprava, čarobna lađa.
Na njoj će ljudi jednom da jezde
visoko gore gdje trepte zvijezde
i kud se dječak, po poslu svom,
penjô po stablu prosenom.

A svaka bajka, ma kako čudna,
nije ni prazna ni uzaludna.
Istina u njoj pupoljak vije,
pod plaštom tajne brižno se krije,
prosine samo poneki zračak,
čak i u priči "Pijevac i mačak".

U šumi ovoj i ja sam bio,
s deset junaka vino sam pio,
išao doljom i uzbrdicom
s čarobnom kapom nevidljivicom,
s lukavim ćosom vodio borbu,
donio priča prepunu torbu.


MJESEC I NJEGOVA BAKA

U šumi staroj oganj gori,
blista u mraku, na kraju svijeta;
Kad bliže priđeš — od srebra dvori,
po njima mudra starica šeta;
nad krovom, plavi vije se dim;
tu živi Mjesec i baka s njim.

Od sinoć Mjesec kod kuće nije,
a baka čeka . . . prolaze sati . . .
Moraće, bogme, i da ga bije
kada se zorom u dvore vrati.
Niti je sluša, niti je pita,
čitave noći po nebu skita.

"Ala će sjutra šiba da radi!
Svrbi me ruka!" —
baka se sladi.

Dremljiva ponoć po šumi lunja,
a stroga baka na pragu kunja,
drži u ruci od breze prut,
A nebom dotle, po modroj vodi,
skitnica Mjesec pučinom brodi,
u moru zvijezda dukat žut.

U samu zoru maglica pade,
ozeblom šumom zaigra kos,
umoran Mjesec domu se krade,
oprezno ide, plašljiv i bos.
Šulja se Mjesec, utvara prava,
kad, gle, na pragu — bakica spava,
spustila glavu, srebri se kosa,
na prutu trepti jutarnja rosa.

S drveta u tom, hitra i laka,
pred kuću skoči brbljiva svraka,
zakrešta zlobno repati vrag.
"Drž' te ga! Ua! S neiba je pao!
Čitave noći zvijezde je krao!
Pogledaj za njim — blista sa trag!"

Potrča mjesec brže neg' oči,
kroz vrata šmugnu, u krevet skoči,
a svraka opet galamu stvara:
"Pobježe skokom! Drži ga, stara!"

Jedna se baka iza sna trže,
zbuni je dreka i rumen sjaj,
pa svraku pita što može brže:
"Otkuda?! Šta je?! Da nije zmaj?!"

"Kradljivac zvijezda u tvojoj kući!
povika svraka —
Treba ga tući!"

"Pogađam ko je! — baka se sjeti,
u dvore korak upravi svoj —
Kradljivac koji s neba leti
niko je drugi, već unuk moj."
Prilazi baka krevetu tajno
i gleda lice zlaćano, sjajno,
u plavoj kosi zvjezdani prah.

"Kuda li noge njegove jezde!
Visine voli, nebo i zvijezde,
Kako ga nije u noći strah?

Moram ga tući, tu druge nije!"
i baka uze sandale sive,
brezovim prutom po njima bije.
Vi ste za skitnju njegovu krive!
Zašto nosite unuka mog
širinom neba zvjezdanog?!

Sandale trpe batine mnoge
i složno škripe:
"Krive su noge!"
Noge se bune:
"Kriva je glava,
noću je budna, a obdan spava!"

Baka se Ijuti.
"Pogledaj vraga!
Zar ova glava, rođena, draga?!
Prije ću za brk Bauka vući,
nego li snenog unuka tući.
Izmlatiću ga, al drugi put." —
To reče baka i baci prut.

[...]
Bakica ruke predano širi,
unuka zove, toplo se smješka,
a Mjesec, lukav, oprezno viri
i pirgav nosić lagano češka.
"Zašto me nećeš da biješ, bako?
To mi je nešto sumnjivo jako."

"Zbog tvoga srca, dobra i meka,
dok obnoć ideš nebeskim putom.
Ne boj se, nije podvala neka!
Neću te više taknuti prutom.
Slobodno odsad po nebu brodi,
svakome svijetli i kolo vodi."

Boji se Mjesec, nestaško puni,
pa starki veli: "De se zakuni!
Kuni se bakom, Suncem i mamom
i s kraja na kraj Kumovom Slamom,
da nisi na me nimalo ljuta
i da se nećeš mašiti pruta."

Bakica priđe za korak bliže
i desnu ruku do zvijezda diže:
"Kunem se bakom, Suncem i mamom
i s kraja na kraj Kumovom Slamom,
da nisam na te nimalo ljuta
i da se neću mašiti pruta."

Priskoči Mjesec, bjegunac laki,
poljubi ruku čestitoj baki
i krenu s njom u srebrn dvor . . .

[...]
U šumi staroj oganj gori,
blista u mraku na kraju svijeta,
kad bliže priđeš — od srebra dvori,
po njima mudra starica šeta . . .
Noseći kapu nevidljivicu
tamo sam stigo koraka laka,
našao pticu dugorepicu,
pa mi je bajku pričala svraka,
bajku o dvoru, Mjesecu, putu,
o dobroj baki i njenom prutu.

Za ovu priču, vedru i bajnu,
svraki sam paru obećo sjajnu,
obećah tvrdo, zakleh se brkom,
a ranom zorom — pobjegoh trkom.

Svraka me i sad po svijetu traži
A gdje se krijem — ti joj ne kaži.

__________

*   Voda koja se odbija od vodeničkog točka.
** Umro



Zbirka "Čarobna šuma" objavljena je prvi put 1957. godine.
Izdanje Narodna prosvjeta, Sarajevo
Sačuvana
Angelina
Administrator
*****
Van mreže Van mreže

Poruke: 5688



« Odgovor #6 poslato: Januar 09, 2011, 12:13:43 am »

*
Stihovi Branko Ćopić
Š U M S K E  B A J K E  ili  J E Ž E V A  K U Ć I C A




J E Ž E V A  K U Ć I C A


SLAVNI LOVAC

Po šumi, širom, bez staze, puta
Ježurka Ježić povazdan luta.
Lovom se bavi često ga vide,
s trista kopalja na juriš ide.
I vuk i medo, pa čak i — ovca,
poznaju ježa, slavnoga lovca.
Jastreb ga štuje, vuk mu se sklanja,
zmija ga šarka po svu noć sanja.
Pred njim dan hoda, širi se strava,
njegovim tragom putuje slava.



 

LIJINO PISMO

Jednoga dana, vidjeli nismo,
Ježić je, kažu, dobio pismo.
Medeno pismo, pričao meca,
stiglo u torbi poštara zeca.
Adresa kratka, slova k'o jaja:
"Za druga Ježa
Na kraju gaja".
U pismu piše:
"Ježurka, brate, sanjam te često i
mislim na te.
Evo ti pišem iz kamenjara guskinim perom.
Divno li šara!
Dođi na ručak u moju logu, požuri samo,
ne žali nogu.
Sa punim loncem i masnim brkom
čekat ću na te, požuri trkom.
Nježno te grli medena lica
i pozdrav šalje lisica Mica"
Jež se veseli: — Na gozbu, veli,
tu šale nema, hajd da se sprema.
Ježurka Ježić lukavo škilji,
pregleda bodlje i svaku šilji.
— Ako bi usput došlo do boja,
nek bude spremna obrana moja.





 

KOD LIJINE KUĆE

Sunčani krug se u zenit dig'o
kad je Ježurka do lije stig'o.
Pred kućom — logom, kamenog zida,
Ježurka Ježić svoj šešir skida,
klanja se, smješka, kavalir pravi,
biranom frazom lisicu zdravi:
— Dobar dan, lijo, vrlino čista,
klanjam se tebi, sa bodlja trista.
Nek perje pijetla krasi tvoj dom,
kokoš nek sjedi u loncu tvom!
Guskino krilo lepeza tvoja,
a jastuk meki patkica koja.
Živjela vječno u miru, sreći,
nikada lavež ne čula pseći.
I još ti ovo na kraju velim:
ja sam za ručak trbuhom cijelim!
Otpoče ručak čaroban, bajni.
I jež i lija od masti sjajni.
Jelo za jelom samo se niže,
Ježurka često zdravicu diže:
u zdravlje lije i njene kuće,
za pogibiju lovčeva Žuće.
Niže se ručak četverosatni,
zategnu trbuh k'o bubanj ratni.







NOĆ

Evo i noći, nad šumom cijelom
nadvi se suton sa modrim velom
Promakne samo leptiri koji
i vjetar noćnik listove broji.
Utihnu šuma, nestade graje,
mačaka divljih oči se sjaje.
Skitnica svitac svjetiljku pali,
čarobnim sjajem putanju žali.
A sova huknu svoj ratni zov:
— Drž'te se, ptice, počinje lov!



RASTANAK

Ježić se diže, njuškicu briše.
— Ja moram kući, dosta je više.
Dobro je bilo, na stranu šala,
lisice draga, e, baš ti hvala.
— Moja je kuća čvrsta k'o grad,
prenoći u njoj — Kuda ćeš sad?
Tako ga lija na konak sladi
a jež se brani, šta da se radi:
— Zahvaljujem se pozivu tvom,
al' mi je draži moj skromni dom!
— Ostani kume, lija sve guče,
moli ga, zove, za ruku vuče.
Al' jež tvrdoglav, osta pri svom
— Draži je meni moj skromni dom!
Šušte i šumom jež mjeri put,
kroz granje mjesec svijetli mu put.
Ide jež, gunđa, dok zvijezde sjaju:
— Kućico moja, najljepši raju!



 

POTJERA

Ostade lija, misli se: — Vraga,
što mu je kuća toliko draga?
Kad ježi tako žudi za njom,
bit' će to, bogme, bogati dom.
Još ima možda od perja pod,
pečene ševe krase mu svod.
Ta kuća, vjerujem obiljem sja.
Poći ću, kradom da vidim ja.

 



VUK

Požuri lija, nečujna sjena,
paperje meko noga je njena.
Dok juri tako uz grobni muk,
pred njom na stazi, stvori se vuk.
— Grrr, kuda žuriš, kaži-der lovcu;
možda si negdje pronašla ovcu?
— Idem da doznam – lija sve duva —
zašto jež kuću toliko čuva.
— Eh, kuća, trice! — veli vuk zao.
— Ta ja bih svoju za jagnje dao!
Poći ću s tobom jer volim šalu,
hoću da vidim ježa — budalu!





MEDO

Dok jure dalje brzo k'o strijela,
srete ih medo, prijatelj pčela.
— Sumnjiva žurba — medo ih gleda —
možda ste našli jezero meda?
— Ne, nego maštu golica moju,
zašto jež voli kućicu svoju.
— Kućica, glupost! Moje mi njuške,
svoju bih dao za gnjile kruške.
Za sati meda dat' ću je svakom!
govori medo na jelo lakom.
— Poći ću s vama, jer volim šalu,
hoću da vidim ježa — budalu!





DIVLJA SVINJA

Sve troje jure k'o divlja rijeka,
odjednom — evo — kaljuga neka.
Divlja se svinja u njojzi banja,
pospano škilji i — jelo sanja.
— Hr-nji, junaci, sumnjiva trka,
negdje se, valjda bogovski krka?!
- Poskoči svinja, uz mnogo graje,
a vuk joj na to odgovor daje:
— Tražimo razlog, blatnjava zvijezdo,
zašto jež voli rođeno gnijezdo!
— Rođeno gnijezdo! Tako mi sala,
za pola ručka ja bih ga dala!
Poći ću s vama jer volim šalu,
hoću da vidim ježa — budalu!



 

PRED JEŽEVOM KUĆICOM

Svi jure složno ka cilju svom,
kuda god prođu — prasak i lom!
Pristigli ježa, glede: on stade
kraj neke stare bukove klade.
Pod kladom rupa, tamna i gluha,
prostirka u njoj od lišća suha.
Tu Ježić uđe, pliva u sreći,
šušti i pipa gdje li će leći.
Namjesti krevet, od pedlja duži,
zijevnu, pa leže i noge pruži.
Sav blažen, sretan, niže bez broja:
— Kućico draga, slobodo moja!
Palato divna, drvenog svoda,
kolijevko meka, lisnatog poda,
uvijek ću vjeran ostati tebi,
nizašto ja te mijenjao ne bi'!
U tebi živim bez brige, straha
i branit ću te do zadnjega daha!





 

TRI GALAMDŽIJE

Medvjed i svinja i s njima vuja
grmnuše gromko prava oluja:
— Budalo ježu, bodljivi soju,
zar tako cijeniš straćaru svoju?!
Koliba tvoja prava je baba,
krov ti je truo, prostirka slaba.
Štenara to je, tijesna i gluha,
sigurno u njoj imaš i buha!
Kućicu takvu, hvališo mali,
za ručak dobar svakom bi dali!
Rekoše tako, njih troje, ljuti,
dok mudra lija po strani šuti.

 



JEŽEV ODGOVOR

Diže se Ježić, oči mu sjaje,
gostima čudnim odgovor daje:
— Ma kakav bio moj rodni prag,
on mi je ipak mio i drag.
Prost je i skroman, ali je moj,
tu sam slobodan i gazda svoj.
Vrijedan sam, radim bavim se lovom
i mirno živim pod svojim krovom.
To samo hulje, nosi ih vrag,
za ručak daju svoj rodni prag!
Zbog toga samo, lude vas troje
čestite kuće nemate svoje.
Živite, čujem, od skitnje, pljačke
i svršit ćete — naopačke!
To sluša lija, pa sudi zdravo:
— Sad vidim i ja, jež ima pravo!
To reče, klisnu jednom ćuviku,
a ono troje digoše viku:
— Jež nema pravo, na stranu šala:
a i ti, lijo, baš si — budala!

 



KRAJ

Šta dalje bješe, kakav je kraj?
Priča uči to, potanko, znaj.
Krvnika vuka, jadna mu majka
umlati brzo seljačka hajka.
Trapavog medu, oh, kuku, lele,
do same smrti izbole pčele
I divlja svinja pade k'o kruška,
smače je zimus lovačka puška.
Po šumi danas, bez staze, puta
Ježurka Ježić lovi i luta.
Vještak i majstor u poslu svom,
radi i čuva rođeni dom.




"Poema 'Ježeva kućica' je vrhunac Ćopićeve magije. Nešto tako milo i čedno na našem jeziku nije napisano. Ježurka Ježić, čudljivi usamljenik s bodljama kao jamcem svoje nezavisnosti, jedno je malo šumsko božanstvo. O njegovoj logi pod kladom Ćopić je napisao zanosnu himnu. To je apoteza o kući kao vrhunskom utočištu. Ko pročita ovu poemu, ne može sresti ježa a da se ne osmjehne Ćopićevim osmjehom. Ponekad pomišljam da je Ježurka Ježić drugo ime Branka Ćopića".

Rajko Petrov Nogo


"'Ježeva kućica' je prvi put objavljena 1949. Tekst prvog izdanja se donekle (jezično, priča je ista) razlikuje od ovog teksta gore (tj. teksta koji vam je poznat). Tekst prvog izdanja može se naći u Sabranim djelima Branka Ćopića."

Naslovna i ostale sličice: http://www.inet.hr/~zlpavlic/JK/
Sačuvana
Angelina
Administrator
*****
Van mreže Van mreže

Poruke: 5688



« Odgovor #7 poslato: Januar 09, 2011, 12:15:52 am »

**
Stihovi Branko Ćopić
PJESME PIONIRKE
Deda Trišin mlin


ZIMA

Eh, što se magla zgusnuti ume,
zavila polja, reku i šume,
zbrisala klanac, pokrila selo,
čitavom svetu obukla belo.
Kroz maglu samo, putnik zanesen,
berući lišće, prolazi jesen.

Čudi se Žuća na pragu mlina:
"Gledajte, braćo, beli še tmina!"
Mačak se Toša ne slaže s njim
i kaže mirno: "Ovo je dim!"
A deda Trišu spopada strah:
"Pogledaj, svuda od brašna prah!"

Pred zoru magle nestade sinje,
pokri se zemlja mrazom i injem,
cakle se okca neravna druma,
biserom blista nevesta šuma,
pa čak i mesec odozgo gleda,
okružen poljem prozirna leda.

Od čuda žuća da siđe s uma:
"Gledajte čuda, cvetala šuma!"
 A Toša češe sanjivo rebro:
"Eno i polja zasuta srebrom!"
Dedica samo zamišljen kaza:
"Evo nam jutros u goste mraza."

Jednoga jutra praminja sneg,
obeli polja, sakrio breg,
svile se vrbe do rečnog ruba,
na svakom žbunu, pamučna ćuba.
Sipa i veje sa sviju strana,
čuje se tužno graktanje vrana.

Prozbori Žuća pogleda setna:
"Oh, alaj sipa mećava cvetna!"
A Toša reče, sretan kao dete:
"Kako li beli leptiri lete!"
Na to će deda: "Sve je to varka,
ovo je zima, opasna starka!"

Studena voda pod mlinom pljuska,
kriči u magli putnica guska,
beži od mrzlog zimskog vala,
zove u društvo visokog ždrala:
"Razvijaj krila, ako si drug,
krećemo noćas na topli jug!"

Progunđa Žuća kraj topla panja:
"Dere se guska, lisicu sanja!"
Mačak se sneno po vratu grebe:
"Javlja se gusak, sanjao tebe!"
A deda reče, mereći krov:
"Ono je, deco, putnički zov."

Evo i bure za Mrazom dedom,
okiva potok debelim ledom,
eksere oštre pažljivo kuca,
smrznuto drvo od studi puca.
Vodopad stao, utihla buka,
gnjura se u mulj zubata štuka.

Žuća se čudi, ušima mrda:
"Pogledaj vodu, postala tvrda!"
A Toša kaže: "Zlosutan znamen,
postala voda studeni kamen!"
Dedica veli: "Zima je, rode,
već kovač Sever okiva vode!"

Jednog jutra, po vedru danu,
okova zima na mlinu branu,
prestade točak žrvnjem da kreće,
sa njega vise debele sveće,
ledeni oklop na suncu sinu,
prestade huka u starcu mlinu.

Začuđen Žuća na pragu stao:
"Pogledaj mlina, u san je pao!"
A Toša za njim povika brzo:
"Zaspao nije, nego se smrzo!"
A deda Triša poviri van i reče:
"Pao u zimski san!"

Tekli su dani u nedogleđ,
na mlinu starom tišina, led.
Smrzla se voda, drvo i kamfen,
sa sveća trepti plavičast plamen,
zastao žrvanj, večita čigra,
jedino vatra dedina igra.

Tekla je zima, studena, duga,
napokon evo toploga juga,
ledene sveće na točku topi,
sa strehe kaplja za kapljom škropi,
ojača sunce, dani se duže,
odjednom žrvanj — poče da struže.

Poskoči Žuća, povika: "Liudi,
gledaite mlina, evo se budi!"
I Toša đipi iz loga uska:
"Čuieš li vodu, po točku pljuska!"
A deda skoči, veseo, mlad:
"Ustajte, momci, počinje rad!"

Razigran točak veselo đipa,
toplo se brašno u sanduk sipa,
deda se srećan po mlinu vrti,
prenune vreće na leđa prti,
vrti se žrvanj vrtoglav,
a mlin se trese od buke sav.

Igra se Žuća, zanesen, slep,
uporno lovi rođeni rep,
vije se Toša ko vitak prut,
poziva vidru na megdan ljut,
a deda Triša zaduvan huče,
rakiju staru iz boce suče.

I visibaba, krivoga vrata,
kroz sneg se probi, sunca se hvata,
a tu i tamo veselo sine
zlaćano oko jagorčevine,
padinom brega, skroman i snen,
dukatom žutim osu se dren.

Potrča žuća, lagan i bos,
mirisom cveća da časti nos,
i Toša kreće, uz puno slavlje,
da miša pita, kako mu zdravlje.
Pođe i deda, zapet ko puška,
hoće da vidi cveta li kruška.

Plavi se nebo ko šator sveden,
odjuri zima na sever leden,
a navrh gore, u sami mrak,
sinu još jednom čudnovat zrak
ostatak snega, bleštav i beo,
putnice zime poderan veo.

Zbirka "Deda Trišin mlin" objavljena je prvi put 1960. godine
Izdanje Veselin Masleša, Sarajevo.
Sačuvana
Angelina
Administrator
*****
Van mreže Van mreže

Poruke: 5688



« Odgovor #8 poslato: Januar 09, 2011, 12:16:32 am »

**
Stihovi Branko Ćopić
PJESME PIONIRKE
Priče ispod krnjeg meseca


ZVEZDANI KOVAČ

Kolibe evo na kraju sela,
čarobnjak takve gradi,
čađava, mrka, sa jednim okom.
Šta li se u njoj radi?!

Čuje se zveket, lupa i tutanj,
još će da grune mina!
Da nije tamo veštac iz priče,
okiva Brku, džina?

Ne boj se, bato, slobodno priđi,
ulazi, nije varka.
Tu ćeš da nađeš kovača starog,
suseda moga, Marka.

Kasno je veče, bura se sprema,
oblaci nebom jezde,
a kovač grmi čekićem teškim,
iskiva zlatne zvezde.

Eh, sada znadem zvezdanog tvorca,
tu više nema tajne:
to stari kovač večeri svake
prosipa iskre sjajne.

Nekad je nebo tužno i crno,
noćna pustinja prava.
Znadem i zašto, to ću ti reći:
umorni kovač spava.

Ponekad samo prosine mjesec
kroz oblak lika snena.
To ti je vatra kovača Marka,
tinja — zaboravljena.

(1995)


LOZAČ ELEKTRIČNE CENTRALE

Moj tata, ložač u elektrani,
čarobnjak to je pravi,
večeri svake, sa prvom zvijezdom,
on mi se s posla javi.

Ubaci ugalj u ždrijelo peći,
pokrene moćan stroj,
a meni sine veselo svjetlo:
javlja se tata moj.

Zadatak pišem, kasno je doba,
čuju se prvi pijetli,
a dragi tata, strpljiv i budan,
nad mojom sveskom svijetli.

Prozora bezbroj u tamu sija,
blista se čitav grad,
a ja ih gledam ponosan silno:
i to je tatin rad.

Posluje tata garav i znojav,
lice mu puno žara,
al' zato noćas nad svakim stolom
po jedno sunce stvara.

Nad radom starog naučnika
prosipa, sunčan zrak,
šetaču svijetli i hrabrom bati
kome je mrzak mrak.

U bioskopu kroz aparate,
vrti se traka — čigra,
slika za slikom po platnu juri,
tatinim svjetlom igra.

A mjesec, stari fenjerdžija,
na mog je tatu ljut,
i sinoć su se takmičili
pedeset prvi put.

Svakoga trena mjesec se gasi,
oblačak čim ga dirne,
a tata svijetli neprekidno
u noćne sate mirne.

Ponekad samo zaigra svjetlo
kao na vodi čun:
to, valjda, tati za vrijeme rada
u oko padne trun.

(1951)


PRIČA O PALOM DJEČAKU

Petnaest ljeta, možda i više,
proteklo brzo — žuborne vode —
petnaest ljeta prošlo je, pamtim,
kako nam dječak s kolonom ode.
Sloboda barjak odavna vije,
a naš se dječak vratio nije.

Večeras, evo, njegovoj kući
dođoše znanci, krijući tugu,
zajedno s majkom, sa djedom starim
počeli priče o svome drugaru.
Junakov život mek je k'o bajka
kada ga priča njegova majka.

"Eh moj mališan — šta da vam kažem —
Šapuće majka sutonu sivom —
gugutao je na mojoj ruci
i smješkao se svakome živom.
Miran je bio, bubica prava,
vjerujte, ne bi zgazio mrava.

A kako mi se promjeni dječak
za rodnu zemlju kad poče bitka,
jurišao je, poletan, smio,
odbrane naše oštrica britka.
Da, ja sam ljubav ulila sinu
za drugu majku, za domovinu".

"Sjećam se s tugom — djeda se javi —
unuka moga, biljčice nježne,
pričah mu priče o slavi staroj
u noći zimske, u noći snježne.
Kad junak padne pod smrtnom kišom,
za njim je mali plakao krišom.

Sada je djeda doček'o dane
da i sam sluša, u priči novoj,
o vreloj krvi, o svijetloj borbi.
Ali o čijoj? — O unukovoj!
Odgaji djeda unuče slavno,
pa se ne stidi da plače javno".

Na to će borac bez desne ruke,
gledajuć' sjetno svečani krug:
"Zajedno školske prođosmo dane,
on mi je bio najbolji drug.

Na svaki napad, na pogled zao,
ispred mene bi, štiteć' me stao.

U ratu, opet, isti je bio,
k'o da smo vječno osnovci đaci,
u teškom trenu, pred mitraljezom,
svojim se tijelom preda me baci.
Osjećam i sad, šta ću vam kriti,
on me, i mrtav, vječito štiti..."

Zaćuta društvo dirnuto pričom,
misli se roje, nemirne laste:
dijete-golubić i dječak nježan
kako u borbi junak izraste.
Bitka za pravdu, za narod svoj,
iskova takvih neviđen broj.


MAJKA

Već mornar Mesec pučinom jedri,
nakraj mu noći luka.
Na meku kosu dečaka snena
spušta se topla ruka.

Smeška se dete, život je bajka.
Čuva ga, pazi voljena majka.

Dečak je snove sanjao strašne,
budi se, traži spas.
Iz noćne tame, spremno i budno,
javlja se mio glas.

Zaludu tmina juriša gluva
kad mama dobra dečaka čuva.

Jutarnje sunce kroz prozor virnu,
u sobu zrakom kroči.
Prenu se dečak. Ko li ga gleda?
To su mamine oči!

Putuju dani u sjajnom nizu,
kada je mama rođena blizu.
. . . . . . . . . . . . . . . . . .

Narašće dečak, postaće čovek,
vreme će najzad poviti stas,
al će se večno pamtiti ruka,
mamine oči i mio glas.

(1955)


BOLESNIK NA TRI SPRATA

Našega starog doktora Jana
telefon zove s Kalemegdana:

"Doktore dragi, hitno je vrlo,
imamo gosta, boli ga grlo!"

"Imate gosta?
Da nije stranac?"

"Pravo ste rekli. Jest, Afrikanac!"

"Doći ću brzo, za jedan sat.
Kažite samo: na koji sprat?"

"Na kome spratu? Teško je reći,
boli ga čitav — drugi i treći".

Čudom se čudi naš doktor Jan:
"Kakav bolesnik?! Je l' trospratan?!"

"Doktore, jeste, to nije varka,
zovemo, znate, iz zoo-parka.
Žirafu jednu boli nam vrat,
a to je — drugi i treći sprat".

(1956)
Sačuvana
Angelina
Administrator
*****
Van mreže Van mreže

Poruke: 5688



« Odgovor #9 poslato: Novembar 28, 2012, 11:24:58 am »

**
Stihovi Branko Ćopić
PJESME PIONIRKE
Priče ispod krnjeg meseca


BAKA, ON, ĐAK I SLON

OGLASI "KUPUSNOG LISTA"


Evo novina "Kupusnog lista",
ovde se piše istina čista,
istina crna, siva i bela.
Evo, na primer, oglasnog dela:


NUDI SE DIREKTOR

Poletan, spreman dečak osnovac,
ne pije vino, ne voli novac,
šećerne stvari njegov su sektor,
zato bi rado bio direktor
negde u selu ili u gradu,
a u fabrici za čokoladu.

Jedina mana —
priznajem grešan —
mnogo sam ješan!



POZIV

Rođena kuco, vrati se kući,
neću te više, nikada tući!
Moli te, kumi, tužnoga lika
Vrebalov Ika iz Erdevika.



TRAŽI SE STRAŽAR

Stražar se traži, delija prava,
uz malog batu dok obnoć spava,
jer nešto strašno u tami šuška.
Potrebni: fenjer, sablja i puška.
Koji su hrabri nek brzo hrle!
Adresa:
          Prokop,
          kod čika-Krle



TREBA NAM ŠAPTAC

Potreban šaptač u našoj školi
za neke đake.
Za ovo moli
profesor dobri, Popović Ruška,
pošta Beograd,
          Četvrta muška.



PRODAJA

U tihom kutu, Berek-sokaku,
unučić Pera prodaje baku.
Za pesme spremna, za priče glavna,
za uspavanke nema joj ravna.
Ljuti se retko, nikad ne tuče
i samo katkad za uši vuče.



ZAMENA

Četiri dvojke, nove-novcate,
svojina lična Kostića Rate,
menjam, da znate,
za jednu trojku, osrednju, staru,
polovnu možda ili u kvaru.
          Opština Ruma
                    seoce Vrelac,
          Ratibor Kostić,
                    azbukostrelac.



POKLON

U broju sedam Berek-sokaka
unuka Peru prodaje baka.
Džabe ga daje, starica veli,
hitno je vrlo, baka se seli.
Putuje na jug. Po vrelom danu
pričaćg priče orangutanu.
Zadaje tvrdu, pretvrdu veru
misliti neće na svoga Peru.



SKREĆE SE PAŽNJA

Voćke mi krasno cvetaju, eto,
krušaka biće čitavo leto.
Đaciina javljam da imam pseto.
Čuvaj se dobro, nestašna četo!
          Baštovan Krum,
                   Šabački drum.


KUPOVINA

Kupujem slona od čokolade!
Ako ga neko besplatno dade.
          Jasle broj osam,
  
                 Ranković Rade.


NAĐENO

Loptu od krpe našô sam. Pozor!
Juče mi njome razbiše prozor.
Veseli strelac nek mi se svrati,
da mu je čika u redu vrati.
          Srđan Oklobdžija,
                    bivši tobdžija.


IZJAVA

U školu idem, s brigom se spremam,
lekciju ne znam, jer knjige nemam.
Na Karaburmi, kod čika-Vase,
juče mi bukvar pojelo prase.
Izjavu dajem pred svetom celim:
svaku ću dvojku s gicom da delim!


(1954)



OGLASI "ŠUMSKIH NOVINA"



Izišle, kažu, novine šumske,
štampane senkom finom,
crtane perom slikara Sunca,
šarane mesečinom.

Hoćeš da vidiš malčice samo
novinu ovu znanu?
Iz nje sam juče nešto prepiso.
Čitaj oglasnu stranu:



LIJIN OGLAS

U gustoj travi nadomak reke,
kraj neke staze uske,
našla sam sinoć, u sami suton,
pero gospođe Guske.
Neka se Guska u šumu svrati
da joj ga tetka vrati.
Sastanak u pet sati.



MEDIN OGLAS

Mrkonjić Medo iz Gluve Dolje,
zverka mekane duše,
moli pčelara za nauk mudri
kako se pčele guše.
Savet se hitno prima
pre nego dođe zima.



JAZAVČEV OGLAS

Ozbiljnog druga Jazavac traži
da dele krasan stan.
Jazbinu ima toplu i tihu,
zgodnu za zimski san.
Lepše je nema, da pališ sveću!
Ježa primiti neću!!!



OGLAS DIVLJE SVINJE

Ja, divlja svinja, Brljanić Brlja,
javljam svima da znate:
nikada dosad ručala nisam
na knjizi đaka Mate.
Otkuda priča o tome kruži,
ko li me tako svirepo tuži?



OGLAS MRAVA

Pred kišom, juče, svojim listom,
sakri me cvetić plav.
Zato mu javno odajem hvalu.
Učtiv
                    Trudbenik Mrav.


STRŠLJENOV OGLAS

Stršljen se javlja da megdan deli
s bumbarom, hrabrim Burkom.
Ako je junak, nek sutra dođe!
Sastanak — pod pečurkom.


(1954)



SVI POD KREVET, GASI LAMPE

(BOJ SE BIJE PREKO ŠTAMPE)



UVOD

Oglas po oglas evo se ređa
u slavnom listu "Mačkova pređa".
čitam ih redom pred prvi mračak,
pišu ih: deda, pseto i mačak.
Kod čiča-Triše, u mlimi starom,
planula svađa najvećim žarom.
Kako, zbog čega, jesu li ludi?
Čitaj ih redom pa onda sudi.



OGLAS MAČKA TOŠE

Prodajem gazdu, mlinara Trišu,
dobrome kupcu, makar i mišu.
Cena je skromna: rebarce suvo,
komad slanine, praseće uvo.
Strog mi je stari, za krađu bije,
takav mi gazda po ćudi nije.
Uz čiču dajem — vrlo sam ljut! —
mašice, čibuk i brezov prut.



ČIČA-TRIŠIN OGLAS

Jeftino vrlo, za cenu lošu,
prodajem mačka, lopova Tošu.
Pospanci takvi retko se legu,
miševi sa njim teraju šegu.
Ima li neki trgovac glupi
koji će moga mačka da kupi?
Ako se nađe, mnogo mu hvala,
baš je budala!


OGLAS PSA ŽUĆE

Evo vam jedne ponude vruće
Trišinog džukca, skitnice Žuće.
Već mi se na vrat popeo post,
prodajem čiču za dobru kost,
samo nek bude poveća ona,
može od vola, kita il' slona.
I još da dodam primedbu ovu:
primam i samu mamutsku kljovu.



ČIČIN OGLAS BROJ DVA

Novine čitam, čudom se čudim:
ovaj me Žuća za kosti nudi!
E, kad je tako, staviću tačku:
prodajem Žuću, kupiću mačku!
Drugar je maca, dušica prava,
nek sa mnom jede, pije i spava,
neka mi prede i čuva kuću.
Brišem iz duše žderonju Žuću!



POKAJNIČKI OGLAS

Žuća i Toša, glavom i šapom,
evo se kunu dedinim štapom:
bićemo dobri leti i zimi,
neka nas natrag starina primi.
Do zvezda Žućin oriće lavež,
Toša će biti za miše davež!
Neće ni jedan jelo da dirne ...
(Slagaše ovo savesti mirne!)



ZAPIS NA BRVNIMA MLINA

Ljubiš li bitku, krađu i svađu,
od našeg mlina okreći lađu,
jer će te trista čuda da snađu!


(1961)
Sačuvana
Angelina
Administrator
*****
Van mreže Van mreže

Poruke: 5688



« Odgovor #10 poslato: Novembar 28, 2012, 02:47:40 pm »

**
Stihovi Branko Ćopić
PJESME PIONIRKE
Mala moja iz Bosanske Krupe


MALA MOJA IZ BOSANSKE KRUPE

Bilo mi je dvanaest godina,
prvi put sam sišao do grada
iz mog sela, tihog i dalekog,
kad susretoh tebe iznenada.
Eh, dječačke uspomene glupe!
Mala moja iz Bosanske Krupe!

Jesi li me spazila il' nisi,
zbunjenoga seoskoga đaka,
svjetlokosog i očiju plavih,
u oklopu novih opanaka,
kako zija u izloge skupe?
Mala moja iz Bosanske Krupe!

Naišla si kao lak oblačak,
tvoj me pogled za tren obeznani,
zaboravih ime i očinstvo,
kako mi se zovu ukućani.
Iznevjerih poput sablje tupe.
Mala moja iz Bosanske Krupe!

Tekli tako gimnazijski dani,
uspomena na te ne ocvala,
modra Una u proljetnje noći
tvoje mi je ime šaputala.
Lebdjela si ispred đačke klupe,
mala moja iz Bosanske Krupe!

Brzo minu naše đakovanje,
lagan leptir sa krilima zlatnim,
ipak tebe u srcu sačuvah
kroz sve bure u danima ratnim.
Ta sjećanja mogu l' da se kupe,
mala moja iz Bosanske Krupe?

Sad je kasno, već mi kosa sijedi,
gledam Unu, ćuti kao nijema,
zalud lutam ulicama znanim,
sve je pusto, tebe više nema.
Ej, godine, nemjerljive, skupe!
Zbogom, mala, iz Bosanske Krupe!


DRUGAR VJERNI

Frkću konji, zbogom selo drago,
krećem na put rastužena lica,
a s brežuljka, sa pašnjaka znanog,
gleda za mnom drugar čobanica.
Sama, pusta, zavijena mukom,
maše mala pocrnjelom rukom.

Zvrje kola, promiču ljeskari,
Traka puta u beskraj se vije,
idem, kažu, na velike škole,
u čudesni košmar gimnazije.
Osta pašnjak i jaganjci brojni
i curica, drugar nerazdvojni.

Znam, sjediće sama, zagledana
u jagode i ševina gnijezda,
sjećati se mojih obećanja
pod živicom, uz treptanje zvijezda.
Pričao sam, nije vajde kriti:
"Jednom ću se tobom oženiti".

Otad prođe konjica godina,
čekam listić, njenom rukom pisan,
i spremam joj lagariju divnu:
"Nikada se oženio nisam!
Vječno, sjetan, mislio sam na nju,
ostah vjeran starom obećanju."

Jednog dana, kad se natrag vratim,
ko tuđinac, uozbiljen tmurno,
već me niko dočekati neće
ni u susret potrčati žurno.
Sa pašnjaka, zamukloga mukom,
niko neće domahnuti rukom.

A ja, ipak, predati se neću,
iskitiću, kao bajku staru,
sjetnu priču o curici plavoj
i o njenom voljenom drugaru.
U toj priči biću vjeran, mio.
Obraduj me, divna lagarijo!




Faksimil ilustracije Mersade Berbera za originalno izdanje zbirke Mala moja iz Bosanske Krupe.


Zbirka pesama "Mala moja iz Bosanske Krupe" objavljena je prvi put u izdanju NIŠP "Oslobođenje"
i Zavoda za izdavanje udžbenika, Sarajevo, 1971. — sa ilustracijama Mersada Berbera.
Sačuvana
Angelina
Administrator
*****
Van mreže Van mreže

Poruke: 5688



« Odgovor #11 poslato: Decembar 09, 2012, 07:54:50 pm »

**

NEĆETE MI VEROVATI, POZNAVAO SAM BRANKA ĆOPIĆA


Poznavao sam Branka Ćopića, bio sam mu u kući, bio sam mu u knjigama, pričali smo i smejali se zajedno, držao sam u ruci njegovu ruku koja je mnogo toga napisala.
 
Branko je bio otvoren čovek. Čovek bez zidova, bez ograda oko sebe.
 
Sav napolju. Usred života. A opet, sav u svojim knjigama, zajedno sa svima onima koje je u životu sreo.
 
Čarobnjak smeha, smehoslovac, smehotres, smehmajstor, smehadžija, smeholovac.
 
Ćopićeve životne bajke su njegova najtoplija lirika. On je kao nekakav dobri duh svake kuće.
 
Ćopić se čitajući sluša. Njegove knjige su nosači zvuka. Govor, pričanje, to je odlika njegove literature. Pričanjem zavodi slušaoce, izvlači ih iz svakodnevice i odvodi u neke druge svetove koji, ipak, nisu izgubili vezu sa realnošću.
 
Branko vraća ljude prirodi. Njegove priče izviru iz starih ognjišta i zagrevaju ljudsku dušu koja mrzne u ledarama od betona.
 
Dobričina Brane. Braniša.
 
Grmečlija: grmeč i meče i lija. Veliki kao Grmeč, nežan kao meče i lukav kao lija. Grmečlija.
 
Geografija njegovog rodnog mesta i zavičaja prešla je u njegove knjige kao u zemljopis. On je zemljopisac rodnog kraja.
 
Knjige Branka Ćopića proglasile su Grmeč planinu za planinu sveta, sa najvišim — Ćopićevim vrhom. A njegov Grmečlija je čovek sveta. Brankov Mačak Toša sa rečice Japre poznat je koliko i Mačak u čizmama, kao filmska zvezda Mačak Feliks, kao Tom sa malog ekrana.
 
Branko je, na prvi pogled, odmah, bio drug, prijatelj i prvi sused. Njegova neposrednost u knjigama je potpuna. Izvire iz naroda i uvire u narod. Priča kao što guslar peva.
 
Nenadano, otputovao je na daleke pute.


Dragan Lukić: "Moji Savremenici" | Biblioteka ZMAJ | Novi Sad, 2000.
Sačuvana
Angelina
Administrator
*****
Van mreže Van mreže

Poruke: 5688



« Odgovor #12 poslato: Januar 20, 2013, 03:10:53 pm »

*

U LEPOM SLOVU BRANKO PRVI


Srpska poezija za djecu i mlade u Bosni i Hercegovini smještena je u prekrasnu knjigu LEPO SLOVO. Sada je ta knjiga nepobitni i trajni dokaz da je Lepo slovo u blizini Svetog slova, kojem se na svom putu neprestano približava.

U tom približavanju, Sveto slovo obasja, i u svoj njegovoj ljepoti pokaže Lepo slovo. Dva čudesna čuda života nikad se neće izjednačiti, jer jedno je Sveto slovo, a drugo je Lepo slovo. Ali ova dva slova, isto tako, nikada neće moći jedno bez drugoga.

SVETI I LIJEPO

Sveto stvara lijepo, a lijepo pokazuje Sveto. Jednim od ta dva Božja davanja, bavila su se dvojica Božjih ljudi — Ljubomir Milutinović i Mirko Vuković. Pogledajte koliko ljubavi i mira ima u njihovim imenima. Kad se bolje zagledaš, u njima ćeš prepoznati i Tina i Vuka i Slepu Jecu i pevačicu narodnog lepog slova, Slepu Živanu. Negdje izdaleka, može ti se učiniti da čuješ i gusle. Ljubomir je doktor nauka, on je docent, odnosno učitelj studentima na Filološkom fakultetu u Banjaluci, predaje i književnost za djecu. To je najviše i najteže što se može prenositi odraslom čovjeku, koji zaboravlja da je dok živi dijete, moguće i samo dijete! A Mirko je pjesnik, potom i sve ono što će još biti, jer pred njim je još pola ljudskog vijeka. On zna i da se zaleti, ali dok se čovjek ne zaleti, nema ni trke na duže staze.

Kad posmatra vrt prepun najljepšeg cvijeća, skroman čovjek će teško i svoj cvijet prepoznati kao najljepši, pogotovo kao lepo slovo. I neće osporavati i umanjivati ljepotu onih koji su prije njega odabrali najvrednije, zagledani u neku drugu baštu — baštinu kao što je, ljubavlju ponesen, činio književnik i pjesnik Anđelko Anušić. Ovo, jasno, nije kritika, umjetnika može da kritikuje umjetnik bolji od njega. Riječ je o knjizi LEPO SLOVO koja je najveći književni i kulturni događaj u prošloj godini u Bosni i Hercegovini. Lepo slovo je podvig Ljubomira i Mirka, u teškom vremenu kada se srpskom narodu osporava njegova povijest, njegov jezik, njegova teritorija, a čini sve da se ukalja i njegova čast.

PRVI GRADINAR

Stručno odabrano, temeljito sagledano i poneseno vrednovano, "Lepo slovo" je NEVEN, uzgajan u gradini srpske poezije za djecu i mlade u BiH. Prvi gradinar u njemu je Branko Ćopić. Koliko god smo poznavali njegovo djelo i družili se s njim, ova knjiga nam je pokazala da smo ga nedovoljno znali i čitali. Vratila nam je ranog, mladog Ćopića koji je, tragično, i u smrt otišao kao pjesnik ratne i poratne poezije za djecu, kao i književnosti za odrasle. Ćopić je prva veličina u "Lepom slovu" kojoj će se, iz jednog svestranijeg viđenja prepoznati i davnašnja i današnja djeca, prošli i budući ljudi. Ni ovaj najbolji odabir i pristup njegovoj poeziji za djecu, nije ni za trunku pomjerio moj odnos prema onome što je iz njegove poezije obilježilo i moje davno djetinjstvo. U domu za ratnu siročad, osnovanom 1943. nakon velikih ofanziva, u selu Vojnićki Grabovac na Kordunu, deklamovala sam, napamet, naravno, njegovu pjesmu "Seljačka torba". Bio je to naš prvi susret preko seljačke torbe koja je borcima za oslobođenje Jugoslavije od okupatora i koljača, na položaje donosila zalogaje, otkinute često i od dječjih usta.

"Ali od svih slavnija sam ja, ja skromna torba seljačka", naglašavala sam što sam mogla jače i ljepše, razgovjetnije i značajnije, a još ljepše su me nagrađivali oni koji su me slušali i pljeskali mi. Tada sam prvi put čula i za riječ APLAUZ! Nikad nisam ni pokušala iz svog sjećanja da izbrišem i takvog Branka Ćopića, naprotiv, takav Branko ostao je u mom dječjem srcu. Ali moji praunuci, "Seljačku torbu" ne bi ni pogledali, čak ni onda kad bi znali da će u njoj naći tursku čokoladu s lješnjacima.

Ljubomir i Mirko otvorili su stranice onih Ćopićevih knjiga u kojima su njegove pjesme svevremene vrijednosti i ljepote. Pokazali su da je Ćopić ZMAJ našeg vremena za sva vremena. Ovoj dvojici vrsnih i vrijednih sastavljača ove divne Antologije, Ćopić, kao prvi u poeziji za djecu i prvi u "Lepom slovu", odrediće put i mjesto za onu dječju poeziju koja se oslobodila nametnutih i ograničenih pravila i definicija prošlog vremena. Jer, postoje vremena koja kao da nisu ni bila, prazna i tužna, vremena koja su poništila sama sebe.

SUSRETI SA BRANKOM

Prvi put sam Branka srela u Sarajevu, 1958. na nekom skupu, možda i kongresu književnika. Kao bez glave pojurila sam u Pozorišnu kafanu gdje je sjedio u krugu najvećih naših pisaca. Upoznao nas je pjesnik Miodrag Žalica. Rukovali smo se i ja sam brzo nestala iz bašte. U kasnijim susretima, Branko me je često podsjećao na moj "kukavičluk": "Kako ti ono pobježe, niko te ne bi pojeo, nisi ti baš tako slatka, a?" "Znam da ne bi", kažem, ali sam sigurna da bi rekao: "Vidi one kurvice kako se prišila uz Branka". "Ma šta pričaš, prije bi rekao: Vidi Branka kako pikira na onu malu.." Mnogo godina kasnije doputovala sam u Beograd, ispred "Malih novina", da Branko potpiše ugovor o štampanju njegovog romana "Delije na Bihaću". Ostavio me je u malom salonu njegovog stana, i brzo se vratio s bocom prvoklasnog viskija. "Ovo sam sakrio od Cice, tamo iza mojih knjiga..." nestašno se smijao, sretan što sam došla.

Jedne rane jeseni, pred kraj sedme decenije, družili smo se u Bosanskoj Krupi. "Prošetaću malo s ovom mojom zemljakinjom", rekao je učesnicima književne večeri kad smo krenuli od stola. "Ti si moja graničarka, znaš li ti da je moja Soja, mati moja, Ličanka?" "Ali ja sam Kordunka", pobunila sam se. "Ma hajde pusti, isto je to".

Čim smo istupili iz hotela za nama se uputila grupica djece. Kako smo se ulicom približavali centru grada, pristizale su sve nove grupice. Odjednom, oko nas se okupilo mnoštvo osnovaca. Djevojčica je, svaka, bila ona "Mala moja iz Bosanske Krupe", a dječaci se prsili u želji da što prije pobjegnu iz "Magarećih godina" i ne sluteći da su to najljepše godine njihova života. Svako je želio Branka da vidi izbliza, da stane mu pred samo lice, svojom rukom dodirne ga. "Vragovi nijedni", okretao se gledajući može li nekako da umakne. "Ne daj me, graničarko, vidje li ti ovu napast...", a djeca su vrištala od smijeha, prije nego bi on izgovorio i riječ.

DJEČJI SVIJET

Poezija u "Lepom slovu" je odraz i odjek punog dječjeg života i radosti postojanja, ona poštuje dječji svijet jer je u taj svijet donosi čovjek-pjesnik-dijete. Zato je "Lepo slovo" došlo i u kutak mojih kasnih dana "da prepoznam sebe otprije". Njemu je mjesto u svim školama i svim bibliotekama. Uz suze i smijeh, starci će je listati onima koji će iz nje učiti kako se čita napisano. Mladim roditeljima biće nadohvat oku i usnama jer će se praviti kao da sve to napamet znaju, a svoju djecu slušaju kako bi provjerili njihovo znanje. Od upućenih i pozvanih stručnjaka, niko više neće moći da zaobiđe "Lepo slovo" koje će, naravno, pošto smo svi mi veoma pametni, ostati trajno kao mogućnost  velike hvale i velikog osporavanja — pa to je slučaj sa svim ikad napisanim antologijama kod nas, u srpskoj književnosti. Ako je život varka, onda je "Lepo slovo" najljepša varka života od rođenja čovjekovog do njegovog odlaska iz te varke.


Dara Sekulić | 19.01.2013 | Glas Srpske
Sačuvana
Angelina
Administrator
*****
Van mreže Van mreže

Poruke: 5688



« Odgovor #13 poslato: Mart 26, 2014, 08:45:27 pm »

*

POSLEDNJA ŠETNJA BRANKA ĆOPIĆA

Branko Ćopić (1915—1984) bio je književnik, ratnik, akademik i, iznad svega, čovek meke duše i dubokih osećanja usmerenih ka svom narodu i svojoj zemlji. U vremenu kada počinju da se svode životni računi prožimalo ga je razočaranje zbog postepene propasti državne i političke tvorevine u koju je duboko verovao. Uzdrmanog mentalnog zdravlja, izvršio je samoubistvo skokom sa Brankovog mosta. Tako je izbegao da se suoči sa tragičnom budućnošću svoje zemlje.

Na komemoraciji velikom piscu, 26. marta 1985. godine, jedan od najznačajnih srpskih književnika 20. veka i član SANU, Matija Bećković, održao je posmrtnu besedu. U njoj je prikazao sliku jednog vremena i politike. Ova beseda je bila i svojevrstan pogled u budućnost, punih pet godina pre nego što će nastupiti raspad Jugoslavije.

"Činim ono što sam mislio da neću, pišem o onome o čemu se ne piše, govorim baš ono što je trebalo izbeći. Diram u ranu. Tako nešto nije se nigde nikada dogodilo. Najčitaniji i najomiljeniji pisac, najpoznatiji lik, najstarije dete naše zemlje, najzdraviji sin srpskog jezika, najduži smeh Beograda — Branko Ćopić, krenuo je iz kuće u svoju poslednju šetnju.

Svi su ga prepoznavali, retko se ko nije okrenuo za njim, mnogi šeširi su podignuti da ga pozdrave. Niko nije znao kuda se zaputio. A zaputio se na poslednje mesto, poslednjih ljudi koji nemaju ništa od onoga što je on imao. A oni su nadirali u suprotnom pravcu: u bitku za hleb i krov nad glavom.

Prijatelji su znali njegove poslednje brige: da neće imati za kiriju i za hleb, da će mu zapaliti kuću, i oterati ga na robiju.

A bio je poslednji koji je imao razloga da brine za sebe. Ali je brinuo kako će preživeti Nikoletina Bursać, Jovica Jež, Jovandeka Babić, Vuk Bubalo, Pepo Bandić, Stanko Veselica, i toliki drugi koje je doveo na svet. Branko Ćopić nije imao druge dece. Bila je to briga malo teža od one Balzakove: za koga udajemo Evgeniju Grande?

Svet za koji se osećao odgovornim razdešavao se na njegove oči. U njemu se više nije mogao snaći ni novi Štrbac, zvani Nikoletina, ni domisliti nijedan um, ma koliko se pravio lud, ni spasiti duša makar ukrivena u stotine kožuha.

U tuđem svetu pomeo se i Branko Ćopić. U jedno vreme koje je nadmudrilo Davida Štrpca.

Onaj koji je priznavao da je kukavica, a napisao "Jeretičku priču", onaj koji je nazvan lažovom, koji je prvi rekao istinu.

Izbio je iz njega strah koji je morao izbiti. Strah, ali kakav? Ko na njegovom mestu još negde na svetu strahuje takve strahove. Verovao je da su mu za najveću krivicu i neoprostiv greh uzeli posetu Hristovom grobu. Tu su ga uočili i protiv njega se urotili organi gonjenja celoga sveta.

Jednog popodneva, sedeći u svom udobnom stanu u glavnoj ulici naše prestonice, u obilju, među knjigama i diplomama, pored svoje biste, poverio je svojoj ženi valjda najgoru slutnju:

Mene će, izgleda, streljati!

Nešto ranije je iz pisma Ziji Dizdareviću provirila dželatova kapuljača. "Po hladnoj jezi koja im prethodi" osećao je da će "doći po njega i odvesti ga neznano kud".

Streljanje Branka Ćopića je prizor kojim je krunisan naš vek. Da bi preduhitrio smrt sa kosom, noćne i dnevne vampire, što su počeli da se "rote u svom stiješnjenom svijetu" čim je završio svoju "Zlatnu bajku o ljudima" sišao je na most. Onaj isti most pod kojim je, kažu, nepoznati dečak ispod Grmeča prespavao svoju prvu noć kad je stigao u Beograd. Čelom na beton. Onaj za koga se to nikad nije ni mislilo. Krug se sklopio i smanjio: kao da u međuvremenu nije ništa bilo.

Smrt Jesenjina i Majakovskog je potresla svet.

Javnu smrt Branka Ćopića (u po bela dana na najvećem mostu u centru glavnog grada) kao da smo sakrili od sebe.

A on kao da se sklonio od onoga što nas čeka".


Nikola Vrbanović | Srpski akademski krug
Sačuvana
Stranice: 1   Idi gore
  Štampaj  
 
Prebaci se na: