Branko Ćopić — Mitraljez golubijeg srca
Dobrodošli, Gost. Molim vas prijavite se ili se registrujte.
KNJIŽEVNOST « IZ SRPSKE KNJIŽEVNOSTI « Odabrane strane — pripovetka • priča « Branko Ćopić — Mitraljez golubijeg srca
Stranice: 1   Idi dole
  Štampaj  
Autor Tema: Branko Ćopić — Mitraljez golubijeg srca  (Pročitano 6807 puta)
0 članova i 1 gost pregledaju ovu temu.
Angelina
Administrator
*****
Van mreže Van mreže

Poruke: 6361



« poslato: Januar 09, 2011, 12:20:29 am »

*
BRANKO ĆOPIĆ


MITRALJEZ GOLUBIJEG SRCA

Jednog jutra logorom se pronese neobična vijest: stigla u četu prinova, jedna bolničarka.

— Eto ti ga, đavole! — grahnu Nikoletina kao da se desila bog zna kakva šteta i nezgoda.

U četi nastade čitava jedna mala uzbuna. Borci su svaki dan prolazili kraj četne kancelarije i vikali kroz prozorčić.

— Jao naočite cure, majka ti pjevala!

Doručkovalo se u žurbi, s uzbuđenjem. Neki se odmah rastrčaše po logoru da traže britve, drugi su se krpili i mazali cokule. Nikoletina je prijekorno rondao:

— Kad vas komesar goni da se ostružete, vi ni mukajet, a sad vas jedna cura diže butom na noge. E, jeste mi krasnimomci.

Pa ipak je i sam, prolazeći kraj prozora, virnuo da se ogleda i spazivši u staklu kosmatu nosatu figuru, skoro je pljunuo:

Pih, baš si mi slika! — S ovakvom glavom ide se u konoplje strašiti tice, a ne pred djevojku.

Čak se i Nikolin komšija, skromni Jovica Jež, bijaše nekako izmjenio. Stajao je nasred avlije, umiven i začešljan, i začuđeno žmirkao kao da je toga časa odnekle svisoka pao na ovaj božji svijet.

— Sta je, Jovec? Žmirkaš ko svraka na jugovinu.

— Lijep dan, brate, — protepa momak.

— Lijep, lijep, čitavoj četi u glavu udario! - naruga se nikoletina, a i sam nikako da se otrese svečano-uzbudljivog raspoloženja od koga mu je čitava okolina došla izmišljena i ljepša nego ikad:

Kad komesar konačno izvede djevojku pa je predstavi borcima, čitavoj četi zastade dah. Bila je to kršna i visoka crnak, u punoj uniformi, s revolverom o pojasu i s torbicom preko ramena. Već se znalo da je rodom iz Bihaća, da je prošla bolnički kurs i provela mjesec dana u četi čuvenog Miloša Balaća.

— Ih, kakao je Balać ukabulio da je dade iz svoje čete? — ote se nekom. — Za ovo se gine moj brate.

Djevojka mirno, prijateljski, pređe očima po svojim novim drugovima, ali se zatravljenom Nikoletini učini da ih ona, redom, pokosi jednim jedincatim rafalom. Dohvatila je i njega, nekako preko sredine grudi i za trenutak-dva presjekla mu dah. Deder, živi sad, ako možeš! Kad je komesar uvrsti u Nikolinu desetinu, momku se učini da nije dobro čup, ali kad stasita djevojka stade u stroj, baš pored njega, njemu se odjednom učini da je toga trena naprečac, sletio odneklen na zemljuonaj "srećniji i bolji život" o kome je komesar pričao.

— Eto ti, pa sreća i pada ovako s neba, kad joj se najmanje nadaš.

— Bogami, stade cura uz mitraljesca! — ote se Jovici Ježu i čisto mu dođe milo što mu je Nikoletina komšija i dobar drug, pa je na taj način i on, u neku ruku, odabran i počastvovan. Istina, po svojoj staroj navici, Nikoletina nije mogao a da ne odgunđa što je djevojka uvršćena baš u njegovu desetinu.

— Taman da vladika dođe, oni bi potegli s njimpa kod nas da ovuda istresa svoje buve iz mantije.

— Ti misliš da svak ima buva ko ti! — naruga se borac Tanasije Bulj.

— Pa dabome da ima, jeli živo čeljade?

— I ova tvoja? — namignu Tanasije. Nikoletini buknuše obrazi kao vatra.

— Mars tamo, gade smrdljivi!

— Opipajder ti imali koju buvu!

Nikoletina skoči i razmahnu šakom, ali se Tanasije desi brži, pa natisnu preko avlije.Tu ga Nikoletina dostiže, skopa podase i uze da ga davi.

— Aha, hoćeš li lajati kazuj?!

— A, a, pusti...necu, neću! — krkljao je Tanasije koprcajući se kao jare.

— Laneš li još jednu, glave nema na tebi.

Toga jutra, dok je novakinja sjedeći na drvljaniku, sređivala svoju sanitetsku torbicu odnekle đavo donese Jovicu Ježa, pa se i on naštrlji pored nje na drva i uze da prišiva dugme na svojoj košulji. Prišivao ga je na sebi, pod samim grlom, kriveći glavu i koseći oči, sve dok to djevojka ne spazi, pa mu priskoči i sama se prihvati da dovrši njegov započeti posao. Radila je brzo i okretno, dok se Jovica bio primirio i uhinjio kao prase kad ga češkaju. U tome blaženom položajuJovicu prvi otkri sam Nikoletina, pa samo zinu i glasno izvali:

— Pazi ti samo zlikovca, čemu se on dosjetio!

Malo kasnije, iza hambara, Nikoletina je držao ustreptalog Jovicu za prsa i gluvo prijetio:

— A je li ti Brankoviću, zar baš tako! Ono si se baš nakastice ponamjestio kraj nje, samo da ti ona pomogne.

— Sapela me današnja neđelja, ako jesam! — branio se prestrašeni grešnik.

Laži ti nekom drugom. I to bas nedjelju našao da se prekrplja i dogoni. Kad to vide ostali, čitava će četa navaliti kod nje da se krpi.

— Neće, bolan, što se bojiš.

— Hm, ko bi rekao da si ti tako lukav i da ćeš taki lopovluk smisliti — čudio se Nikoletina.

— Nek te ja samo još jednaput vidim pored nje s iglom u ruci, pa si obrao zelen bostan.

— Gospoda mi boga, ovaj će čitavu četu podaviti zbog ove Branke! — žalio se Jovica Tanasiju Bulju.

— Nije se sa njim šaliti, neka ga đavo nosi.

Od Brankina dolaska Nikoletina se poče osjetno mijenjati. Ranije bi mu svaki čas izletjela krupna psovka ili kakva nezgrapna konjska upadica, a sad je stalno bio na oprezu, pa bi se uvijek na vreme prekinuo, u pola rečenice. Sav gnjev iskaljivao je na nemušt način vitlajući pesnicom i tako strašno kolutajući očima, da je siroti Jovica često znao da uzdahne:

— Gle, kako se beči, u snu se ne snio!

Dok je četa u koloni po jedan, putovala kuda na zadatak, Nikoletina je stalno osluškivao iza leđa Brankin lagan korak. Odjekivalo je to u njemu kao svečana radosna nedjeljna tambura, širilo mu grudi i napinjalo mišiće, pa mu se činilo da je širi od Grmeča i da se mimonj ne bi mogla probiti ni protivkolska granata da naudi štićenici iza njegovih leđa.

Često bi se tako, gdjegod na odmorištu, zasjenjen samo njemu vidljivim trepetom nepoznatih predjela, odjednom prenuo i u čudu zapitao:

— Ma jesam li ovo ja, slavu mu njegovu?! Šta se ovo samnom radi?

Mjesec dana poslije Brankinog dolaska, partizani poduzeše napad na tvrdokorno ustaško uporište Čarakovo. Bilo je to ušoreno muslimansko selo u plodnoj dolini, okruženo brežuljcima načičkanim bunkerima i rovovima, a kamoli da otvore put za dolinu. Nikoletinu skoro odsjekoše u jednoj vrtači između dva bunkera tako da se, sve četveronoške izvukao iz škripca, tek pošto se bilo sasvim odjutrilo.

— Uh, slavu mu, baš mi ugrijaše leđa! — oduši on pošto se dokopa prve veće šikare koja se vetivala sa šumama na partizanskoj strani.

Probijao se oprezno kroz gustiš s praznim puškomitraljezom o ramenu, svud oko njega neprijatna pustošna tišina. Nigdje nikog. I posljedni partizan bijaše davno odstupio i izgubio se kroza šumu. Kad je već stigao na ivicu bukove šume, prestrašeno se lecnu od nečijeg tihog uzvika:

— Nikola!

Ponovljen poziv opet ga štrecnu kao fijuk zrna iz skrivene zasjede. Tek tada smotri podno jedne nagnute lijeske poznat lik i začušeno uzviknu:

— Drugarice Branka!

Ni u ovoj izuzetnoj situaciji nije moga a da je ,sa stidljivim poštovanjem, ne oslovi sa "drugaricom". U ovoj zabitoj pustinji i divljini, na puškomet od neprijateljskih rovova, ona je još uvijek zračila pitomom ljepotom jednog svijeta koji te gleda s druge obale prozračnog i srećnog ljetnjega sna. Djevojka je, prilikom odstupanja,bila ranjena u nogu, ali kako niko od naših nije bio u blizini, ona je i sama pokušavala da se previje i zaustavi krv. Tako je još više zaostala iza jedinice.

Pomažući se štapom neko je vrijeme šepala i gurala se kroz šikaru, dok najzad nije klonula pod ovom lijeskom ne bi li se koliko-toliko odmorila i povratila snagu. Obradovana Nikolinim prisustvom, ona čak pokuša i da se osmjehne.

— Dobro je što si naišao, previćeš mi ranu.

— Slabo sam ja tome vješt — prošišta Nikoletina kroz osušeno grlo, a sve mu se kroz ustreperenu omaglicu čini da će djevojka odjednom isčeznuti kao varljivo priviđenje.

— Ja ću ti već pokazati. Daj, imaš li nož, da mi još više raskrojiš pantalone.

Nikoletina izvadi iz đepa nož koričnjak i u neprilici pogleda u djevojčinu nogu.

— Rasparaj sve do kuka, ali samo po šavu da se poslije može sašiti.

Sav u znoju, drhtavih ruku, Nikoletina poče da para nogavicu poviše zavoja. Pod prstima mu sinu ogoljeno bedro, oblo i bijelo. On zastade sa srcem u samom grlu.

— Još, još, do samog kuka.

Momak ubrisa znoj pa nastavi da para, još opreznije i pipavije, sve dok se ispod noža ne ukaza rub svilene plavičaste materije koja je obuhvatala i stezala jedru djevojčinu nogu. On stuknu i sav porumenje kao da se djevojka pred njim odjednom pokazala gola — golcata.

— Evo, gotovo je! — promuca zakrećući pogled u stranu.

Po djevojčinim uputama previjao je i stezao bedro već iskrvavljenim zavojem samo u pola svjestan onoga što radi. Ored njim, sad jače, sad slabije bljesnuo bi krajičak svile da ga još više ošamuti i zbuni. Kad je već bilo gotovo, odahnup je i umorno se opustio kao da su to njega samoga previjali od nekakve čudne rane zbog koje mu se zamaglio čitav svijet pred očima.

— Sve sam slutila da ćeš baš ti odnekud naići — prenu ga sasvim iz blizine Brankin glas. Glas životvoran koji razbija maglu, liječi i podiže iz mrtvih. Vidio je pred sobom dva nasmiješena oka, dva oka koja su sad bila čitav svijet. Odnekle je čuo i svoj rođeni glas izmijenjen i mukao:

— Ja bih se i vratio kad bi vidio da te nema s četom.

— I to znam.

— Kako?

— A ko me je na Novskoj planini svake noći pokrivao, ko je zabranjivao da se u desetini psuje, ko je predložio da mi se dade šinjel talijanskog oficira, ko je... Sve ja to vidim i znam. Uhvaćen kao miš, Nikoletina samo protepa:

— Sve je to maslo onoga zgurenog Jovice. Sam zametne komediju, a onda je Nikoletina svemu kriv.

— E, e, zar je baš tako? — lukavo zaškilji djevojka, iznenada mu zavuče ruku pod kapu i prođe mu prstima kroz kosu. S oborenom šajkačom kao da se i samo nebo izokrenu i pade u travu.

— Niđo, strašni Niđo, mitralješče golubijeg srca!

Zatravljenom Nikoletini učini se toga trena da on zaista i nije ništa nego golub, običan pitom golub koji se njiše na najnižoj grani hladovita oraha pred osnovnom školom. Odkuda onda golubu mitraljez i smrtno izoštrena mušica koja šeta po tamnim figuricama ustasa, koji se osipaju poljanom?

Raspet između te dvije suprotne slike koje su u njemu vodile nijemu bitku, on oprezno primi djevojku u naručje i ponese je uza šumu. Uzalud se ona opirala.

— Samo ti mene pridrži, probaću ja i sama nekako.

Koračao je snažan, čvrst i odrešit, istinski ratnik i zaštitnik, a djevojčina ruka, meko savijena oko njegovog vrata, bez prestanka mu je napominjala da se duboko u njemu njiše i guče nezaboravni golub s najniže grane školskog oraha, golub dostupan ruci svakog dječaka.
Sačuvana
Stranice: 1   Idi gore
  Štampaj  
 
Prebaci se na: