Branko Ćopić — Iz "Bašte sljezove boje"
Dobrodošli, Gost. Molim vas prijavite se ili se registrujte.
KNJIŽEVNOST « IZ SRPSKE KNJIŽEVNOSTI « Odabrane strane — pripovetka • priča « Branko Ćopić — Iz "Bašte sljezove boje"
Stranice: 1   Idi dole
  Štampaj  
Autor Tema: Branko Ćopić — Iz "Bašte sljezove boje"  (Pročitano 63669 puta)
0 članova i 3 gostiju pregledaju ovu temu.
Angelina
Administrator
*****
Van mreže Van mreže

Poruke: 6341



« poslato: Januar 09, 2011, 12:38:05 am »

**
BRANKO ĆOPIĆ — BAŠTA SLJEZOVE BOJE


BRANKO ĆOPIĆ U BAŠTI SLJEZOVE BOJE

Svojim jedinstvenim rukopisom Branko Ćopić je ispisao mnoštvo zbirki pripovedaka, pesama, romana, komedija. Kako to biva samo kod pisca čiji se život i delo čudesno podudare, čini mi se da bi se dala sačiniti kratka Kopićeva biografija gotovo isključivo naslovima njegovih dela.
 
Svoje "bosonogo djetinjstvo" ovaj "zaneseni dječak" proveo je "pod Grmečom" "ispod zmajevih krila" "u carstvu leptira i medveda" upijajući zauvek u svoje radoznale oči "život u magli" svojih "planinaca" i slušajući bajke "ispod krnjeg mjeseca". "Magareće godine" školovanja u susednom gradiću i studije u Beogradu biće samo priprema za "surovu školu" rata koji je banuo kao "prolom" u svet njegove planine u kojem oduvek i "orlovi rano lete". Tu je uz "ognjeno rađanje Domovine" počelo Kopićevo "ratnikovo proljeće" sa "rosom na bajonetima" i uz prasak pravog i "gluvog baruta". Odratovao je uz mladiće kakav je bio "Nikoletina Bursać" i starčekanje kakav je bio "Vuk Bubalo" svih sedam ofanziva i onda u Beogradu počeo da živi "gorki med" one poslednje "osme ofanzive". Za celo to vreme uz "bronzanu stražu" sećanja pisao je ono što je zapazio oko sebe i u sebi.
 
A zapažao je i zapazio mnogo.
 

SAZNAO JE:

Da je ljudska duša setna, meka i detinjasta, a život oštar kao sečivo. Da svaki čovek nosi po dve glave: jednu čvrsto usađenu na ramenima jave, drugu negde poviše u oblacima maštanja i želja. Da najviše o životu znaju (odnekud) starci i deca. Da je čovek dobar ne onoliko koliko u zlehudom torbaku ponese hleba, nego koliko mu u raspevani glas stane srca. Da suza blaži, da krik odlakša, da smeh leči. Da je čovek zver kad mora, melem kad ume, junak kad sme. Da je smrt zao komšija uvek, i samo ponekad dobar sused u životu. Da je svaki čovek tajna za sebe, priča za sebe, neponovljiva iskra života. Da je tako uvek, svuda, pa i u njegovoj gorovitoj i vučarnoj zemlji Bosni.
 

VIDEO JE:

Zabačen planinski, podgrmečki kraj, bogato odeven snegovima i lišćem, češljan vetrovima i kišom, buđen ranim kosim suncem, uspavljivan bajkama i glađu. I čoveka u njemu: jedan svet tvrd od zlopatnje i mek od ljudske sete i čoveštva. Starce pričalice i skitnice, bundžije i najmenike, nazdravičare kraj rakijskih kazana i večite larmadžije na Boga i na sebe. Mršave, usukane seljake plašene đavolom, porezom, ženom, finansom, bedom i rakijom, i one grlate brkajlije što se ne boje nikoga ni ovog ni onoga sveta. Plećate grmalje ogrnute planinom, kabanicom, snegom, svojom krupnom psovkom i vižljaste cure punih pletenica, smeha, šarenih čarapa i tužnih crnih očiju. Dugonoge dečačine hitre i nesmirene, prijatelje voća i životinja, svirale i pesme, grlate graje i tužnih detinjih osama.
 
Video je, zatim, kako istorija udara topom, avionom, sekirom i nožem na vrata ovoga sveta. Kako se sve ruši i sve počinje iz početka. Kako je stao da se peče novi hleb na dvostrukoj vatri rata i revolucije. Valjalo je toliko toga savladati oko sebe i u sebi. Izmeniti sve: zločin pretvoriti u nadu, strah u smelost, presečeno grlo i zakrvavljene oči u bratstvo, odrasti — ako si dečak — u jednom trenu, zabaciti staru kremenjaču — ako si starac — o mladićsko rame, roglje pretvoriti u mitraljez, čuku u tvrđavu, svetog Nikolu u Lenjina, Grmeč u prkos, opanak u cokulu, srce u tane. Tuđi zločin učiniti svojom snagom, pa zapevati iz punog grla:
 
"Paveliću, al' mi lijepo stoji
uniforma domobrana tvojih!
Paveliću, al' mi lijepo paše
i karabin tvojega ustaše!"

 
Video je Ćopić kako je krenula Krajina i krenuo i on sa njom "planinama i gorama naše zemlje ponosne", da bude sa njom i da je sagleda do kraja. Da od stotinu mladića načini jednog Nikoletinu Bursaća u koga će da stane cela Krajina i dobar komad Revolucije. I onda kada je sve to protutnjalo zemljom i vodama nastavio je Ćopić izdaleka da još uvek krajičkom oka prati kako ponovo niču ognjišta i deca i tamo u rođenoj Krajini i u "tuđem" ravnom Banatu i na nesviknutom i negostoljubivom asfaltu prestonice. Nastavio je da i dalje osluškuje svoje ljude, one iste sa kojima je nekad zajedno slušao fantastični koncert za sedam vojski i jedno seljačko srce.
 

ČUO JE:

Najpre reč, onu pravu, izgovorenu kad treba i glasom kojim valja. Davnu reč koja traje i pretrajava, reč izreke i pesme, reč iskustva, vekova, reč naroda. I novu reč koja se tek začinje i kojom nešto otpočinje, reč trenutka, reč pojedinca, reč karaktera.
 
Onda rečenicu, onu koju je pre njega čuo Kočić, i onu koju je bosonogi dečak slušao iz krezubih usta starih pričala, ustanika iz bosansko-hercegovačke bune, austrijskih soldata i srpskih dobrovoljaca i hodalica iz drugih kirijanja, epsku rečenicu romanijskih hajduka i primorskih ustanika, lirsku rečenicu devojačke pesme i dramski monolog starinske kletve, prkosnu i oštru rečenicu podsmevke, brzi rafal rečenice, doviknute preko mitraljeza, meku i labavu rečenicu rakijanja, dugu i laganu rečenicu dokonih noćnih maštarija. Kitnjastu burnu rečenicu delije Martina, istočnjački mudru i mirnu rečenicu Nasradin-hodže i mešanu gospodsko-seljačku rečenicu Pepa Bandića. Jedne večeri, duboko u planini Klekovači, čuće prvi put i rečenicu "krupne i nosate delije s mitraljezom o ramenu":
 
"Niz kolonu doće hitna komanda:
 
— Mitraljesci naprijed!
 
— Aha, dok mene zovu naprijed, bogme su došle gaće na rešeto, valja negdje probijati obruč! — graknu delija s mitraljezom i žurno zakorači prema čelu kolone.
 
Prema tom nepoznatom ratniku počeo sam jednog dana da radim lik Nikoletine Bursaća, partizanske junačine."
 
Osluškujući život i reči života Ćopić je stvorio svoj sopstveni jezik. Jezik svež, mek, vedar, nežan, senovit kao šuma i katkad tužan kao iznenadna seta. Njegovi su ljudi govorili svaki svojim jezikom iz života i umenja, a pisac ih je okružavao svojom rečenicom lirike i topline. I onda, spajajući nespojivo, sve to prozračio i okrilatio smehom.
 

SHVATIO JE:

Čoveka valja požaliti, razumeti učešćem, pomilovati ga lepom rečju i dobrim sećanjem, ali mu se valja i podsmehnuti. I pustiti ga da se i on podsmehne drugima i samome sebi. Smeh otvori vrata predvorja svakog čoveka, pusti da blesnu beli zubi zdravlja, osvetli čudne kosine karaktera, natera opačinu da stukne, oholost da postane smerna.
 
Humor, taj tako redak dar, mnogo ređi nego što se obično misli, oružje je opako i naopako. U krivim rukama može da bude grub i zloban, rušilački iskidan, zao. Da ranu povredi, da lepotu zastidi, da prevari i preveri. Tek u pravim rukama, onim najređim kao što su u Čehova ili Branka Ćopića, on ima nešto čarobno, spasonosno, lekovito i tužno u isti mah. Mi od Matavulja do danas nismo imali takvog liričara humora kao što je Ćopić. Humor je bio i ostao jedan od glavnih stubova svega što je stvorio Branko Ćopić.


STVORIO JE:

Svoje delo i u njemu svoj svet. Nisu to više bili samo presni podaci života, ni jednostavna sentimentalna ili komična anegdota. Osvetljen jednim značajnim i vedrim darom život je zaigrao Ćopićevu igru prepoznatljivu u svakom retku. Igra se ta igra na onoj osvetljenoj strani života, igra je celo jedno ljudstvo jarkih karaktera kroz burne prepreke života i smrti, igra je detinjasto i ozbiljno, lukavo i zaneseno, drevno i trenutno, uz frulu folklora, bubnjeve rata i polifoniju savremenosti. Koliko likova, koliko snova, koliko sudbina, i svaka govori ono svoje, a svi zajedno sa Ćopićem ipak kao da kažu: "Druškane, jednom se živi i mre. Treba samo umeti jedno i drugo."
 
Da, jedan je Branko Ćopić u našoj knjiženosti. Nije mu uvek bilo dato sve što mu pripada. U našoj savremenoj literaturi, koja mnogo čitanih pisaca nema mnogo (Andrić, Ćopić, Ćosić), on je u svakom trenutku imao otvoren sluh i srce čitalaca. Plaćao je to dobrom i ne malom cenom. Nije samo čitalac voleo i popuštao Ćopiću, i Ćopić je uvek voleo i ponekad popuštao čitaocu. Popularnost je teško objašnjiva moć, ali i sila koja ponekad guta onoga ko je ima. Naša književna kritika, u kratkovidosti dnevnih moda, nije ovo dobro razumela i tražila i nalazila Ćopića često u trenucima stvaralačke oseke, umesto da ga traži tamo gde je najjači. U govom raspisanom i nejednakom delu ima svakako ponekad površinskih kopova feljtona i kratkih utisaka, ali se za to valja upustiti u dubinske hodnike njegovog mnogospratnog dela, tamo gde leže njvegove plemenite rude. I u našoj javnosti, mislim onoj političkoj, brzoj da osudi, a sporoj da presudu povuče, često se zameralo Ćopiću da je i ono što je on po prirodi jednog dela svoje stvaralačke ličnosti morao da bude — satiričar. Tako su se dešavali paradoksi da je hod pisca čije je ime i delo neizbrisivo povezano sa Revolucijom bivao kratkovido kvalifikovan kao raskorak. I da završimo sa nesporazumima: jedan liričar najfinijeg kova, jedan humorista retkog bleska i rasni satiričar po vokaciji, zakonom naše i svoje istorije, bavio se neki put i onim što mu "nije posao" — epikom. Pa ipak! Zar Sterija nije pisao tragedije, zar Sremac nije pisao rodoljubive pripovetke, zar Nušić nije pisao Hadži-Loju? Po nekom čudnom paradoksu naše najveće satiričare (ne znam za takav slučaj ni u jednoj drugoj književnosti) uvek je nešto neodoljivo vuklo ka nacionalnoj patetici.
 
I Ćopića je vuklo i još uvek vuče mnogo što-šta. Radoznao i nesmiren, otvoren životu i gotovo neshvatljivo neambiciozan, on piše ono što mu dođe pod misao i pod ruku. Biće stvar decenija koje dolaze da u njegovom prostranom delu odluče plićake i brzake od pravih virova i dubokog gaza njegove reči. Ovo delo je tu, raskriljeno pred nama, spremno da se nastavi i dopiše. Već po onome što je do sada stvorio Ćopić se nalazi u prvom odredu naše savremene književnosti kao veliki slikar naravi i vremena, neprevazićeni tipolog našeg seljaštva, neizbrisivi pesnik Revolucije, vanredni liričar ljudske duše i vedri smejač i zasmejač naše zemlje.
 

* * *
 
I evo našeg pesnika ponovo u bašti detinjstva. Bašta je ta dvostruke boje sleza, one rane, plave, vedre i jutarnje i one crvene, zrele, podnevne i krvave. A detinjstvo više nije odmah tu pod rukom, kad se osvrneš da ga ugledaš za prvim zavijutkom života, udaljilo se za mnogi puškomet prisećanja, u prisoje bajki i prošlosti. Sada se to već zreo čovek, pod prosedom kosom, sa mnogo života i smrti iza sebe dao na trag za bosnogim dečakom. I gle čuda: i sa ove daljine pogled nije ništa izgubio na oštrini, sećanje se ne magli, no zgušnjava, trenutak davne topline i ljubavi ne hladni i ne pepeli, no greje preko decenija i novih pepelišta, slezova bašta cveta neprestance. (Moderna fizika zna za pravilo: jasnoća telekomunikacionih veza raste sa udaljenošću.) Tragajući za svojim dečakom Ćopić je, neodoljivom logikom detinjstva, naišao na njegovog i svog deda. I tako je stari Rade Ćopić, oduvek pomalo prisutan u pripovetkama Branka Ćopića, najzad zauzeo mesto koje mu odavno pripada — neprikosnoveno mesto starca koji je ljubavlju zgrejao, čistotom ozario i pravdom uputio jedno detinjstvo.
 
Jednom ranije, u pokušaju tipologije mnogoljudnog Ćopićevog dela, kao da su se sami od sebe izdvojili u celovite cikluse glavni nosioci, glavni bojovnici Ćopićevog pripovedanja. Bili su to: čudni i mudri Nasradin hodža, grmečki Don Kihot i delija Martin, grlati gorolomnik Nikoletina Bursać, smrknuti i preduzimljivi stric Nidžo i iz seljačkog korena istrgnut i na asfalt bačen Pepo Bandić. Sad im se, evo, pridružuje i starina Rade Ćopić, ded kom je unuk grejao staračka leđa, i ded koji je unuka zauzvrat naučio da život gleda najvrednijim i najtežim pogledom — pogledom čestitosti i smernosti.
 
Branko Ćopić mnogo zna o starcima, često i rado o njima piše, sa puno ljubavi i razumevanja. I, čini se, sa ne baš premnogo poštovanja. Sve te seoske namišljalice i skitnice, stara lopuža Sava, glasni lički buntovnik Dane Drmogaća, samardžija Petrak, bradonja živopisac, seoski pesnik Đuro, kalajdžija Mulić obojili su Ćopićevo detinjstvo i srpsku seosku pripovetku svojim smehom i pričama uz rakijski kazan i seljačke slave, razvedrili nisko planinsko nebo svojim vidicima skitača koji su videli i sveta i ljudi i đavola, omađijali dečje zenice najprivlačnijom bojom mašte, bojom avanture. U svojim iznenadnim nailascima, kad ih je i kako život bacao na planinu, donosili su čudnu reč i čudne adete, retka umenja i krupne laži, pomerene poglede i uzbudljive rane od života i potucanja. Gledao ih je dečak zaneseno i opisao ih je pisac zanosno, ali je svakad u uglu oka zaiskrio i kosi osmejak šereta koji sve zapaža i pamti: i njihove slabosti karaktera nesolidnih ljudi, i njihovu staračku glagoljivost i staračku prgavost, sklonost ka lažima i samoodbrani, napabirčenu važnost i pijanačku velikorečivost. Kod svakog tog Ćopićevog starčekanje, iza sveg tog dekora jarkih reči, slikovitih sudbina i podviga, nazire se tužna i komična priča izmišljenih života. Kod svih, sem kod deda Rada Ćopića.
 
On je nešto drugo, i od druge, više važnosti. On je pre svega čovek domaćin. Ne samo u ekonomskom smislu, stric Nidžo je to više i brižljivije od njega. Ded Rade je pre svega domaćin u duhovnom smislu reči. On je bogonosac, ali on je i čovekonosac. On ima vedre oči čestitosti i ljudskosti i sve što pogleda ozari pravdom i poštenjem. Određen da traje i da produži, da sačuva i preda u nasledstvo, on zna da dobra seljačka kuća nije samo zemlja u ataru i stoka u oboru. Za njega je dobra kuća ona u kojoj je dobar tvor i govor čeljadi, nepovredivost mlina-potočara koji sveti hleb daje, dočekljivost gosta i namernika, neprikosnovenost isluženog oslepelog konja, vernost pobratimstvu i zaveštanju, neporočnost date i primljene reči, ispunjenost dana trudbenika i laki san pravednika, odgovornost pred Bogom i pred ljudima za sve živo pod njegovim krovom. To se obično jednom rečju zove patrijarhalna čestitost. Ali to nije to, ili bar nije samo to. Stari Rade je brat i prijatelj neba i vode, travke koja propupi i bubice koja promili, zveri i drveta. I ispovednik svojih čudnih skitalačkih gostiju, i propovednik i duhovni otac svojih najmenika, zakonodavac morala, otvorena knjiga života za prva sricanja svoga unuka. Pomalo svetac i pomnogo čovek. Svetac u presnim opancima, sa domom i zavičajem, sa kućom i čeljadi, čovek od pravog razumevanja za sve što nije opačina, sa velikim praštanjem za sve što nije nepopravljivo, sa vedrinom krupne i prave naivnosti i tihom tugom velikog staračkog iskustva. Ovaj primitivan seljak planinac zna za vrhunski kvalitet kulture: široku duhovnu etiku ljudskoga bića. Star i nepomerljiv, odživeo je svoj vek na planini i otišao iz života osmehnuvši mu se poslednji put osmehom razumevanja. Tek danas, posle Jutara plavoga sljeza, prvog ciklusa u novim pripovetkama Branka Ćopića, postaje shvatljivo koliko je mnogo pripovetka Branka Ćopića naučila od njegovog deda.

I dok se tako ceo prvi ciklus u novoj zbirci pripovedaka Branka Ćopića likom deda Rada zgusnuo u celinu, drugi deo, Dani crvenog sljeza, nemirniji je, raznorodniji, manje jedinstven. Ili je to možda zbog toga što još nije do kraja dopisan? Uvek se pomalo čini da Ćopić, koji mnogo piše, bira svoje likove i motive po trenutnim i slučajnim inspiracijama, bez tvrdog plana namere i konstrukcije, a kad prođe vreme i ispišu se zbirke, njegove priče se, nekako same, organizuju u čvrste celine neke dublje logike i cilja. Kad će, i da li će koja, od mnogobrojnih ličnosti "crvenog sljeza" postati jednoga dana proslećen i dograđen lik još nije jasno, ali je već sada jasno i vidljivo da je Ćopić u svoje nove ratne i posleratne pripovetke uneo neke nove naglašene osobine.
 
Još uvek je to pisac onog čudnog ratnika: seljaka gorštaka u partizanskoj brigadi. Ratnika koga Ćopić poznaje i nama čini prepoznatljivim pre svega time što pod spoljnom prividnom grubošću otkriva iznenada i na pravom mestu prevoj njegove osetljivosti, dobrote i čoveštva. Krupne linije tragike i patetike rata Ćopić povlači tako da ih učini prisnijim i razumljivijim. Nisu to priče o malom čoveku u ratu, nego priče o tome kako je taj mali čovek u ratu veliki. Još uvek ga Ćopić traži i nalazi u trenuktu kad svetu ili sebi okrene i pokaže snagu svoje slabosti, mudrost svojih zabluda, bolnu osetljivost svoje grubosti. Još uvek Ćopić voli da tog svog čoveka zatekne u nemogućoj, iskošenoj, smešnoj situaciji i da mu se nasmeje bez podsmeha, smehom koji vida a ne ranjava. Istera ga Ćopić na čistinu iz skrovišta njegove patrijarhalnosti i folklora i baci na vetrometinu rata i revolucije, pomeša u njemu svet koji je bio i svet koji nastaje, vrtoglavo zbuni njegovu tvrdu seljačku glavu novim pojmovima i novim rečima, pa mu onda pomogne da sve to poveže u jedan novi spoj koji više nije ni ono što je bilo ni ono što će biti, već nešto treće, krajiško i Ćopićevo u isti mah. Tako je stvaralačka, obmanjivačka moć pisca postigla da nam se danas čini da iz celoga rata i Revolucije ponajbolje znamo ko je i kakav je bio krajiški seljak u ratu.
 
Ali javljaju se već i neki novi tonovi u Ćopićevoj prozi. Tonovi tamniji, oporiji, mukliji, razboljeniji. Prebiram i tražim po Ćopićevom ranijem delu i nalazim: bilo je tih tamnina, sukoba svesti i savesti, u Prolomu, u Gluhom barutu naročito, u nekim Ćopićevim pričama o čoveku posle rata, i na drugi način, ali iz istog izvora, i u njegovim satiričkim pripovetkama. U Danima crvenog sljeza, koji većim delom čuvaju raniju Ćopićevu vedrinu, ti tonovi su, intenzitetom i kontrastom, nekako naročito vidni. Kao da se neodoljivi optimizam ranijeg Ćopića polako pretače u jednu zrelu tugu, zamišljenost od vremena, od života i od neostvarenosti. To tamno krilo skepse dotaklo je mnogu priču "crvenog sljeza", da potpuno natkrili poslednju priču ove zbirke. Zatočnik, i tvrdi, zatvoreni, tragični lik bivšeg mitraljesca Stevana Batića, čija je metafora života možda najgorča reč koju je naša savremena literatura izrekla svom vremenu u lice. Nije mi ni u moći ni u poslu da predviđam i proričem, ali mi se čini da će dalji putevi Ćopićeve pripovetke sve više neminovno težiti da spoje vijugavu, veselu i prisojnu stranu vedrine i senoviti tamni puteljak brige, osame i zamišljenosti. Pisac se, uostalom, uvek jednom vraća svom prvom izvorištu, a nisu li prve priče Branka Ćopića, one iz "Politike" i nagrade Milana Rakića, bile upravo takve? U celom Ćopićevom "ludiranju pripovedanja" ima sistema.
 
Među mnogobrojnim moćima kojima Ćopić obavlja svoj mukotrpni i tvrdokorni posao pisca, svakako da nije na poslednjem mestu i veliki i samo retkima dani dar stvaranja čitalačke publike. Uspevao je to jednom davno Dositej, pa posle narodnom pesmom Vuk, pa Janko Veselinović, pa Nušić, i danas ponajsnažnije i najuspešnije pesnik Grmeča.


Borislav Mihajlović Mihiz


Srpska književnost u književnoj kritici
Savremena proza X
Priredio Miloš I. Bandić
Nolit • Beograd 1973


Branko Ćopić — biografsko-bibliografski podaci
Branko Ćopić — Pesme
Sačuvana
Angelina
Administrator
*****
Van mreže Van mreže

Poruke: 6341



« Odgovor #1 poslato: Januar 09, 2011, 12:49:52 am »

**

BRANKO ĆOPIĆ — BAŠTA SLJEZOVE BOJE


BAŠTA SLJEZOVE BOJE

Bašta sljezove boje je specifična, prozna, poetska rekapitulacija njegovog celokupnog pripovednog stvaranja. Ćopić se ovde vratio u detinjstvo, prošao ponovo vatru revolucije, ali je stigao i do vremena kad se u postupcima nekih revolucionara više nisu mogli da prepoznaju borci sa Kozare i Grmeča. To je zbirka malih priča nastala pri kraju Ćopićevog umetničkog stvaralaštva. Ona je specifična vrsta piščeve biografije. Svaka priča iz zbirke je autonomna, samosvojna pripovedna forma i kao takva može da ima svoj sopstveni umetnički život. Pa ipak, sve ove čudesne lepe male priče čine pripovednu celinu, jer ih čvrsto povezuje jedinstvena misao i značenje. Bašta sljezove boje je, grupna forma niza malih priča koje imaju svoj zajednički okvir, a to je cvet sljeza. Sve priče iz zbirke dele se u dva poglavlja, dva ciklusa. Prvo poglavlje nosi naslov Jutra plavog sljeza a drugo Dani crvenog sljeza. Dve boje cveta oznake su za dva perioda čovekovog života. Plava boja sljeza u naslovu prvog poglavlja sa piščevim detinjstvom u sadržaju ima sugestiju preplitanja sna i jave, maštanja i stvarnosti, ideala i zbilje. Plavetnilo se i u likovnoj umetnosti koristi u značenju mešanja sna i jave. U naslovu Jutro plavog sljeza imenica jutro ima još i značenje buđenja, otrežnjenja od sna i maštanja. Crvena boja sljeza je zrela, podnevna, muževna, krvava, a predstavlja ne samo znak zrelosti već je to znak izvesne uzbudljivosti, i nečega što nije nežnost.


JUTRA PLAVOG SLJEZA

Sve što se nalazi u ovim pričama je u znaku detinjstva, sve je između sna i jave, sve je prevučeno plavom bojom sanjarenja i maštanja. Impulsi sanjarenja i maštanja koja detinjstvo čine poezijom, su prvenstveno u pričama starih. Iz tih priča spontano izlazi mudrost življenja. Iz relativno skromnog okruženja koje čine nekoliko starijih ljudi i jedna skromna osnovna škola, u formiranju budućeg pripovedača, romansijera, humoriste i pesnika presudnu ulogu su odigrali upravo starci. Dečak u svom ranom detinjstvu ima dve škole, jednu zvaničnu, sa učiteljicom, školskim udžbenikom, tablom i kredom, i drugu, u raspričanim starcima i stricu Nidži. Najpresudniji uticaj na dečaka, imao upravo deda Rade Ćopić, simbol ljubavi, moralne čistote, pravde i čestitosti. Ovaj starac je sav u izvornom dodiru sa životom, neka vrsta obrasca ranih pravednika, dobričina sa prirodnim darom za srećno ljudsko življenje.

U nizu priča centralno mesto zauzima Pohod na Mesec. U njoj je sadržano mitsko predanje o smislu svetlosti i iskonska duhovna energija čoveka izražena u nagonskoj potrebi da se dohvati ove svetlosti. Sa starim zanesenjakom Samardžijom, dečak Branko, naoružan grabljama, penje se strminom ka visu, sa koga, čini se, može da se dohvati očaravajuća Mesečeva lopta, dok u dolini, kraj dedovog rakijskog kotla, svetluca njegova stvarna vatra. Ove dve svetlosti, od kojih je jedna daleka, što treperi nad ljudima i razgoreva njihovu čežnju za nepoznatim i nedostižnim, i druga, stvarna, pod rakijskim kotlom, prerastaju u simbole. One se u priči sjedinjuju u jedno i u piščevoj lirskoj meditaciji sugerišu i značenje priče:

"Poslednje što mi je od te večeri ostalo u očima bilo je razigrani plamičak djedove vatre, koji se neosjetno preselio u moj san, tamo se razastro u moćan i stravičan mesečev požar... I kako tada, tako i do današnjeg dana: sišjim raspet između smirene djedove vatrice, koja postojano gorucka u tamnoj dolini, i strašnog blještavog mjesečevog požara, hladnog i nevjernog, koji raste nad horizontom i silovito vuče u nepoznato."

Dečak Branko je pošao za mesečevom blještavom svetlošću koja je simbol čovekove čežnje za novim, drugačijim, svetlim horizontima. Tragao je za tim životom i kao pisac i revolucionar, ali bivalo je da kroz taj tragalački život, uz radosti otkrivanja, oseti i bol, kao kad se u seoskom dvorištu nagazi na dedove vile. Pesnik je primao udarce različite prirode koji su ga podsećali na "smirene djedove varnice" i vatru koja postojano "gorucka" u tamnoj dolini iz koje se čovek s mukom izvlači. Putevi kojim se ide ka toj svetlosti u velikoj meri označeni su onim što "tvori i govori" djed Rade a njemu je namenjeno da kazuje iskustvo vekova, a istovremeno da bude i svojim postupcima mera ljudskosti. On je neka vrsta otvorene knjige života, propovednik, ispovednik i sudija. Takav kao da stoji nasuprot smušenoj školskoj knjizi, sa zadatkom da na svog unuka prenese zavetnu misao nrošlosti. Za deda Rada sve je sveto što ne ugrožavajući drugog čoveka i služi životu.

Mlin je za deda bio oduvek kao neko malo svetilište. Kad mu je umrla supruga, ded je otišao u mlin da ublaži tugu. I ovde, sedeći na pragu vodenice, i slušajući kloparanje teši se i miri sa životom, s tugom, sa svojom samoćom. Mlin je svetinja i svetilište jer služi životu. To je jednostavna religija i filosofija starog Rada Ćopića. A takav je starčev odnos i prema životinji koja je u službi života. Kad je iz rata stigao oslepljen konj, ded ga je prihvatio kao ranjenika. Brinući se o njemu, ded je u toj svojoj brizi video neko čovekovo zavetno iskupljenje za rat kao opštu ljudsku krivicu i greh. Prema filosofiji ovog čudnog paganskog propovednika, svaki je čovek kriv za rat i taj greh valja okajavati. Dedov deo ispaštanja za rat kao veliki ljudski greh bio je u tome što će ratom unesrećenog konja paziti i negovati do njegove smrti, pa će na dan porodične slave zaboraviti na goste i sa Samardžijom Petrakom otići u štalu, kod konja. "Tamo su, pijući, naizmenice pjevali, plakali i ljubili dorata, sve dok tako i ne pospaše u sijenu pod jaslama."


DANI CRVENOG SLJEZA

U zbirci Bašta sljezove boje našle su se priče o ratu i socijalističkoj izgradnji. I sve su prelivene senkom tuge. Ovde nema vedrine i sočnog humora iz prvog ciklusa. Takav ton ciklusa daje upravo uvodna priča Dječak s tavana. U njoj je glavna ličnost Branko, ali uzrasta oko dvanaest godina. Mesto koje se u priči oživljuje je tavan ujakove kuće i po njemu razbacani prašnjavi predmeti koji podsećaju na ličke hajduke, bosanske koloniste, američke rudare, lepoglavske zatvorenike, vojnike Jelačićeve regimente i zelenokaderaše iz I svetskog rata. Na ovaj način su prošireni duhovni horizonti dečaka na društveno-istorijski i socijalni kontekst u rasponu od čitavih sto godina. Celo tkivo priče, rađene od prisećanja, locirano je u jedan trenutak iz ratne 1942. godine, kad je neprijateljski bombarder presekao ujakovu kuću po sredini i ona ostala tako stravično da zjapi i podseća na dečakove godine i vremena koja će u vihoru ovog rata zauvek nestati.

U priči Bombaši pred muzejom, neće biti prikazano junaštvo partizanskih ratnika u jurišu na ustaški bunker, pego se u prvi plan ističe oskudno obrazovanje boraca koji nose glavni teret revolucije. Komandir čete, komunista, član partije, prvi put u životu čuje reči muzej, aleja, medresa, kloster, pa se sam rastuži nad tolikim svojim neznanjem. A kad on bude objašnjavao svom najboljem bombašu kako će šibicom zapaliti krpicu na boci s benzinom koju treba da ubaci u neprijateljski bunker, zastaće poražen pred još većom zaostalošću svog hrabrog bombaša, jer on nikad u životu nije video šibicu.

I priča Orasi iznenadi čitaoca neočekivanom tematikom. Ćopićevi zemljaci ljuti Krajišnici, u svom oskudnom detinjstvu znali su samo za jednu miloštu — orahe. I sada, u ofanzivi, kad su naišli na gomilu oraha, sjatili su se oko nje, zaboravili na oprez, pa je ustaški mitraljez pokosio petoricu. Ali kad jedan od preživelih boraca dospe do ustaškog, mitraljeskog gnezda, u kome je opet Krajišnik, ali ustaša, on će svog protivnika zateći mrtvog — na gomili oljupina od oraha. Umesto mržnje partizanski bombaš osetiće samo samilost prema mrtvom protivniku: "I on grešnik, na ovoj zimi zaželeo se oraha. Neki naš kukavelj, Krajišnik... Bi mi ga žao, onako mrtvog. I on voli orahe, živa ljudska duša."

Jedan deo priča iz ciklusa Dani crvenog sljeza u tematici su socijalističke izgradnje viđene iz perspektive piščevog zavičaja. Ovaj tematski krug počinje pričom "Potopljeno djetinjstvo". Naslov je višestruko simboličan. Pisac se kao "prosijed čovjek" vratio u zavičaj, u svoju zelenu dolinu, ali mesto zelene doline zatekao je prostrano veštačko jezero. Uzrojile se uspomene na detinjstvo u sećanju "prosijedog čoveka" oživeo je dečak iz prvog ciklusa priča, ali je njegovom dušom ipak prevladala tuga. "Pod tom smirenom razlivenom vodom ćutalo je njegovo djetinjstvo sa svim svojim tajnama, nestašlucima i neponovljivim čarima. Ćutalo je, dobro čuvano u rodnoj kolijevci zavičaja, kroz koji više neće mesti glasne oluje, rušilački vjetrovi, niti će ga prekrajati svojim životom nijeme sjenke, i za vedra, sunčana dana, on će se, vjerovatno, čak i nazirati u sijeroj mirnoj vodi jezera."

Ćopićev blagi humor iz prvog dela zbirke sada, u slikanju jednog trenutka socijalističke izgradnje, dobija satiričan ton. Ćopić vidi svoj zavičaj netaknut izgradnjom. Pa i kad u pričama o spektakularnim proslavama godišnjica velikih bitaka bude prikazivao ovaj svoj zavičaj, pisac neće naći nikakve potvrde o ostvarivanju velike vere za koju su ginuli njegovi Krajišnici — neustrašivi mitraljesci i bombaši.

U umornoj priči Zatočenik prikazuje se kako se nedaleko od velikog partizanskog groblja podižu tribine za proslavu dvadesetogodišnjice čuvene bitke. Za to vreme kraj puta koji vodi ka tribinama napasa svojih pet ovaca bivši mitraljezac Stojan Batić, "usukan, crn i bosonog", ravnodušan prema bučnom veselju kad bude počelo. Svoju Spomenicu četr-deset prve slavni mitraljezac okačio je ovnu o vrat. Pa kad su se slatkorečive "govorancije" pretvorile u jelo i piće, Stojan je na travi kraj groblja na stoljnjacima izneo svojih pet pečenih brava, dajući na svoj način pomen svojoj četi koja je baš na tom mestu izginula. "Izbrijao se ratnik, zakopčao, na grudima srebri se Spomenica, sijaju i tri žuta ordena za hrabrost" i on s ponosom pokazuje svom saborcu, predsedniku Saveza boraca, na grobove iza sebe: "I ovo bi sve, listom, bio spomeničar, i to onaj pravi, samo da su preživjeli."

A najviše gorčine u ovoj priči je u njenoj završnoj slici: železnička stanica, ljudi s putnim torbama, koferima i paketima, a među njima i ratnik Stojan Batić, nosilac Spomenice četrdeset prve, proslavljeni mitraljezac, bombaš. Začuđenom bivšem komesaru, u slučajnom susretu, na pitanje: "Ostavljaš zemlju?" — stari ratnik odgovara: "Kao što vidiš. Branio je i odbranio, a sad... Šta ćeš, trbuvom za kruvom kao i naši stari, druže mili Stojane".

Ćopić je majstor osobene podvrste pripovedne proze poznate pod nazivom mala priča. Za razliku od standardne umetničke pripovetke sa razvijenom kompozicijom i naglašenim konfliktom, mala priča je po pravilu samo razvijena slika određene atmosfere, ali sa naglašenim lirizmom koji nije karakterističan za razvijenu pripovetku. U strukturi male priče karakteristična su njena četiri elementa: Jedan događaj kao okosnica, lirski opisni ambijent, kroki portreti učesnika priče i dijalog strogo ograničen na centralni motiv.





Kratak pregled
školske lektire

Priredili:
Dušanka Bajić i Anka Došen
knjiga četvrta
Izdavač: 3D+
Novi Sad, 2001


[postavljeno 19.04.2010]
Sačuvana
Angelina
Administrator
*****
Van mreže Van mreže

Poruke: 6341



« Odgovor #2 poslato: Januar 09, 2011, 12:51:24 am »

*

BRANKO Ć O P I Ć — BAŠTA SLJEZOVE BOJE


GLAVNI LIKOVI

Dečak Baja (pisac) glavni je lik i narator, akter skoro svih zbivanja u Bašti. Ona je, ustvari, vrt njegovog detinjstva. Dečak je naslikan spektrom najlepših boja, gotovo bez ijedne mane: pametan je, radoznao, maštovit, fizički slabašan, ali, kad znamo "da snaga klade valja, a um caruje", i to mu dođe kao vrlina. Nehotimično, međutim, Ćopić otkriva i jedan minus: nemilosrdan je prema osobama iz svog okruženja. Tako, recimo, svog deda Rada, koji ga je odgajio, za koga van teksta priče, govori s ljubavlju, u priči ga prikazuje prvo kao racionalnog brđanina, poštenog čoveka, odanog porodici, ali unuk se ne ustručava da ga predstavi i kao svojevrsnog čudaka koji je"od pogleda na termometar... dobijao vrtoglavicu, a od vaser-vage... zaokretao glavu kao od urokljivih očiju". Još gore je prošao stric Nidžo, predstavljen kao notorna pijandura, koji život provodi u bunilu. Uzalud pisac ističe njegovu odlučnost i hrabrost kao dobrovoljca u srpskoj vojsci tokom Prvog svetskog rata kad se između redova može provući da je i to plod šljivovice. Drugi put autor izvrgava ruglu Nidžinu muškost jer ga prva žena ostavlja, naglašavajući de je došla kao devica, i vratila se kući kao devica. Bruka je pukla. Naročito kad se ispostavi da je Nidžo u matičnim knjigama upisan: "Ime — Nikola, pol — žensko". Šteta se teško popravlja u "bajci" posle druge ženidbe kad selom hoda tuce dece Nikolinog obličja kao plod snašinih provera njegove muškosti po obližnjim kukuruzištima i šikarama. Najbolje je prošao samardžija Petrak, večita skitnica, koji jedanput godišnje nekoliko dana gostuje u kući Ćopića, baš u vreme kad se peče rakija. Pregleda sve samare i popravi što treba. Ali ono što je najvažnije za vreme njegovog boravka popuste domaće stege prema dečaku, nestane granice između onog: šta se sme, šta se ne sme, to je vreme autor krstio kao Petrakovi dani. Petrak je starac, koji, očito, bolje od ostalih odraslih razume dečiju radoznalost za svetom koji ga okružuje. Uprkos poznim godinama on je nemiran, veliki zanesenjak i maštar. Zato on bespogovorno pristaje da sa dečakom krene u lov na mesec sa grabuljama. I kad poduhvat propadne, jer se mesec stalno izmiče, on teši dečaka: "Utekao lopov, pa da. Neka, neka. Hajde ti meni nađi dolje u selu dječaka od koga je mjesec klisnuo tako brzo". (Neka cepidlaka, kao ja, mogla bi se upitati da li je Petrakovo ponašanje plod ugušene "vantazije" u mladosti, ili je opet svemu kriva šljivovica).

U svakom slučaj, neizbežan je zaključak da je bilo "opasno" družiti se sa budućim pripovedačem — a još "opasnije" biti njegov rođak.


Priredio: P. Jokić
Deo teksta preuzet sa: Tabanović
Sačuvana
Angelina
Administrator
*****
Van mreže Van mreže

Poruke: 6341



« Odgovor #3 poslato: Januar 09, 2011, 12:52:11 am »

*

BRANKO Ć O P I Ć — IZ BAŠTE SLJEZOVE BOJE


Minulo je od tih neveselih dana već skoro pola vijeka, djeda odavno nema na ovome svijetu, a ja još ni danas posigurno ne znam kakve je boje sljez. Znam samo da u proljeće iza naše potamnjele baštenske ograde prosine nešto ljupko, prozračno i svijetlo pa ti se prosto plače, iako ne znaš ni šta te boli ni šta si izgubio.

Ma koliko da je u tim stvarima bio čestit i neiskusan, djed Rade je za ljubav bio čuo bar kao za besposlicu o kojoj nije lijepo ni govoriti. Medjutim, brat Sava… iako se tri-četiri puta ženio i tuce djece izrodio, ipak ni o kavoj ljubavi ponjatija nije imao, nit je o takvom nečem štogod čuo. Za mladih dana, pričalo se jednom je, obnoć, spazio nekog čovjeka kako iskače kroz prozor od njegove žene i nadao za njim grdnu viku jer je mislio da se radi o nekom lopovu. Uzalud su bila dvosmislena nabacivanja njegovih pajdaša da je to, vjerovatno, Todor Damjanović bio kod njegove Draginje.

— Bog s vama, šta će Todor kod moje Draginje kad več ima svoju Đuju?

— Pa da promijeni čovjek.

— A što bi mijenjao? Mijenja se kobila kad neće da vuče.

I tako, te nezamjenljive čudesne noći, djed je, živ živcat, zajedno s najboljim dostovima, u zdravlju i veselju popio svoju ukopnu rakiju. I što se boca više praznila, starac je postajao sve kuražniji, kao da iz one litrenjače pretače i ponovo vraća u svoje žile vatre prohujalog života. Sjetio se čak i brata Sava i požalio "što rđa nije tu", pa da i on vidi vajde od ove strmoglave večeri, kad se benasti stari Rade ritnuo na smrt, pa čak i na svoj besprijekorni pravednički život.

Šta da ti duljim, brate Rade, tek što svane dan, a čovjek seljak okuje ruke uz plug il motiku, savije draga leđa majčici zemlji, pa tako, korak po korak, kao da su mu noge u bukagijama, miče se uz brazdu. Ne vidi čestito ni dragog sunca, ni oblak nad glavom, ni ticu kako leti. To ti je ta vječita robija koja se zove težaluk. (…) A onda, kad veče priđe, moj Rade, kad se javi prvi dašak vjetra, ja ti se za tren oka premodurim u drugo čeljade. Kako, zašto, pitaj Boga, tek odjednom vidim da ja više nijesam ove zemlje čovjek i da su mi tijesni svi njezini zakoni. Počnem ti ja, moj mili Radane, da živim samo za svoju dušu.

Četrdeset druge, ljeti, istog dana kad su partizani oslobodili Bosansku Krupu, neprijateljski bombarder prepolovio je ujakovu kuću. Pola sata poslije bombardovanja stajao sam u dvorištu i zamuklo zurio u ostatke svoga tavana. Raskriven, surovo izložen suncu i svačijem pogledu, on je još uvijek mamio moje srce, zvao me u neki još neistražen kutak, sad nemilo ogoljen svjetlošću, obećavao… Obećavao, rastrgnut eksplozijom, smrtno ranjen,na umoru…

Šta je ovo, zar se još uvijen nisam konačno razbudio? Na ovome svijetu izgleda, nema u isto vrijeme mjesta i za bombardere i za opčinjene dječake, koji rone ispod sjenki i nešto traže kroz tišine opepeljene tugom nesmirenih predaka.

Kako je dobro što je čovjek bar jednom imao četrnaest godina i što mu se one, kad se tome i ne nada, ponekad vrate kao smiješna i zakašnjela dječja boljka od koje ga poduzme groznica koja i nije baš bezopasna.

Pa ipak… ipak hrabro, s prijegorom, gutam ovu gorku kap svoga prvog, dječjeg, raspeća: pored mene je ovaj smjeli, nevezani, koji sve hoće i sve može, njegova je ruka na mom ramenu, a dolje, u dolini, čeka me i misli na mene onaj drugi, dobri, drago gunđalo, koji će do kraja tugovati i pominjati me ako se izgubim u ovom čudesnom pohodu.

I kako tada, tako i do današnjeg dana: stojim raspet izmedju smirene djedove vatrice, koja postojano gorucka u tamnoj dolini i strašnog blještavog mjesečevog požara, hladnog i nevjernog, koji raste nad horizontom i silovito vuče u nepoznato. Pa se onda, katkad, žalovito upitam, kao da sam nagazio na one stričeve vile iz djetinjstva: Je li pametnije biti mjesečar ili s mirom sjediti kod svoje kuće, pa kad zagusti, tješiti se rakijom kao moj strikan?
Sačuvana
Angelina
Administrator
*****
Van mreže Van mreže

Poruke: 6341



« Odgovor #4 poslato: Januar 09, 2011, 12:54:19 am »

*

BRANKO Ć O P I Ć — IZ BAŠTE SLJEZOVE BOJE


BAŠTA SLJEZOVE BOJE

Muškarci obično slabo razlikuju boje, ali jedan takav neznajša u bojama kakav je bio moj djed, e, takvog je bilo teško naći. Njegov spektar svodio se na svega četiri osnovne boje, a ono ostalo — to nije ni postojalo ili se svodilo, u najmanju ruku (ako je čiča dobre volje!), na neki vrlo neodređen opis: "Žuto je, a kao i nije žuto, nego nešto onako — i jeste i nije."

Kako je na ovome našem šarenom svijetu većina stvorenja i predmeta obojena "i jest i nije" bojom, to je s mojim djedom oko toga uvijek dolazilo do nesporazuma i neprilika.

U jedno od najprijatnijih doba godine, skoro preko noći, rascvjetao bi se u baštici kraj naše kuće crni sljez i ljupko prosinuo iza kopljaste pocrnjele ograde. On je u mirna sunčana jutra zračio tako povjerljivo i umiljato da to nije moglo izmaći čak ni djedovu oku i on bi udobrovoljeno gunđao majući se po dvorištu:

— Pazider ga, sva se bašta modri kao čivit.

Ono, istina, na sljezovu cvijetu jedva da je negdje i bilo tragova modre boje, ali ako je djed kazao da je modra, onda ima da bude modra i kvit. Isto se tako moglo desiti da neke godine djed rekne za tu istu baštu da se crveni, i onda za tu godinu tako i važi: sljez mora ostati crven.

Djedov rođak Sava Damjanović, negdašnji kradljivac sitne stoke, a pod starost ispičutura i pričalica, i nenamjerno je znao da najedi mog dobrog djeda. Dok djed priča, on ti ga istom začuđeno prekine.

— Otkud lisica crvena kad je žuta!

— Hm, žuta? — beči se djed. — Žut je tvoj nos.

Sava zabrinuto pipne svoj ružičast baburast nos i vreči:

— Crvena! Ta sve nacije odavde do Bihaća znaju da je žuta, a ti…

Savin svijet prostire se do Bihaća, jer je čiča nekoliko puta tamo ležao u apsu, ali čak ni ti prostori ne mogu da razuvjere mog djeda.

— Hm, Bihaća! I drugi su ljudi ležali u bihaćkoj "Kuli" pa ne vele da je lisica žuta. Bolje ti je pij tu moju rakiju i ćuti, ne kvari mi unučadi.

A unučad, nas troje, nabili se u ćošak blizu starca i čekamo kad će Sava započeti sa svojim lopovskim doživljajima. Prepirka o bojama baš nas nimalo ne interesuje, lisica je lisica, pa ma kakve farbe bila.

Zbog djedove tvrdoglavosti u pogledu boja, i ja sam, već na prvom koraku od kuće, upao u nepriliku.

Bilo je to u prvom razredu osnovne škole.

Negdje sredinom godine učiteljica nam je pričala o vuku, te živi ovako, te hrani se onako, dok će ti odjednom upitati:

— Djeco, ko zna kakve je boje vuk?

Ja prvi digoh ruku.

— Evo ga, Branko će nam kazati.

— Vuk je zelen! — okidoh ja ponosito.

Učiteljica se trže i začuđeno nadiže obrve.

— Bog s tobom, dijete, gdje si to čuo?

— Kaže moj djed — odvalih ja samouvjereno.

— Nije tačno, vuk nije zelen.

— Jeste, zelen je! — neočekivano se uzjogunih ja kao pravi unuk čestitog djeda Rade.

Učiteljica mi priđe sasvim blizu, ljutito uzriki u moje lice i povuče me za uvo.

— Kaži ti svome mudrom djedu da to nije istina. Vuk je siv. Siv, zapamti.

Skoro plačući otklipsao sam toga dana kući i šmrcajući ispričao djedu sve što se u školi dogodilo.

Ni slutio nisam kakva će se bura oko toga podići.

Šta! Pred čitavim razredom njegovog unuka, miljenca, tegliti za uši, a uvaženu starinu posprdno nazvati mudrim, bolje rečeno, budalom! Dotle li smo došli? I još reći da vuk nije zelen već nekakav… hm! E, to ne može tek tako proći.

Sjutradan, pušući poput guska, djed je doperjao sa mnom u školsko dvorište i pred svom dječurlijom razgalamio se na učiteljicu:

— A je li ti, šiškavico, ovakva i onakva, ti mi bolje od mene znaš kakav je vuk, a? Nije zelen? Pazi ti nje! Ja se s vucima rodio i odrastao, čitavog vijeka s njima muku mučim, a ona ti tu… Po turu bi tebe trabalo ovim štapom, pa da se jednom naučiš pameti.

Izvika se djed, rasplaka se učiteljica, a mi đaci, od svega toga uhvatismo neku vajdu: toga dana nije bilo nastave.

Već sljedećeg jutra djeda otjeraše žandarmi. Odsjedi starina sedam dana u sreskoj "buvari", a kad se vrati, ublijedio i mučaljiv, on mi naveče poprijeti prstom.

— A ti, jezičko, nek te ja još jednom čujem da blejiš kakav je ko, pa ću ti ja pokazati. Vuk je zelen, heh! Šta te se tiče kakav je vuk.

— Pa kad me je ona pitala.

— Pitala te, hm! Imao si da ćutiš, pa kvit.

Sljedećeg proljeća, bujnog i kišovitog, sljez u našoj bašti rascvjeta se kao nikada dotad, ali starina kao da ga ni zapazio nije. Nisu ti pomogli ni sva trtljanja neumornog rođaka Save, djed je bio slijep i za boje i za sve cvijeće ovoga svijeta. Tuga da te uhvati.

Minulo je od tih neveselih dana već skoro pola vijeka, djeda odavna nema na ovome svijetu, a ja još ni danas posigurno ne znam kakve je boje sljez. Znam samo da u proljeće iza naše potamnjele baštenske ograde prosine nešto ljupko, prozračno i svijetlo pa ti se prosto plače, iako ne znaš ni šta te boli ni šta si izgubio.
Sačuvana
Angelina
Administrator
*****
Van mreže Van mreže

Poruke: 6341



« Odgovor #5 poslato: Januar 09, 2011, 12:55:21 am »

*

BRANKO Ć O P I Ć — IZ BAŠTE SLJEZOVE BOJE


POHOD NA MJESEC

Tek mi je peta godina, a već se svijet oko mene počinje zatvarati i stezati. Ovo možeš, a ono ne možeš, ovo je dobro, ono nije, ovo smiješ kazati, ono ne smiješ. Niču tako zabrane sa svih strana, jato ljutitih gusaka, hoće i da udare.

— Dobićeš ti, mali, po glavi, pa će te proći tvoje budalaštine.

Kako proći! Ujutru, čim otvoriš oči, eto ih odasvud, kljucaju poput vrabaca, pa moram da zapitkujem. Ovaj svijet oko mene šašav je i budalast, a nisam ja.

Stega popušta tek onda kad se pred našom kućom pojavi stari samardžija Petrak, neumorna skitnica. Još nije ni ušao u avliju, a već grakće na mog djeda:
 
— Jesi li živ, Rade, stari moj paripe?! Vidi ga, vidi.

Ihi, počelo je! Kad on već djeda smije nazvati paripom, šta li će tek biti sa ostalom čeljadi. Na mene će, vjerovatno, svi u kući i zaboraviti, moći ću da odmaglim preko potoka u ljeskar.

Kad je samardžija kod nas u gostima, onda je meni mnogo štošta dozvoljeno. Penjem se po drveću, zavirujem na tavan, švrljam oko potoka, odem čak i do malog mlina zavučenog podno našušurena gaja. Zgodio bih tako i u Ameriku samo da znam put i da se ne bojim pasa.

— Čekaj ti samo, otići će stari Petrak — prijete mi u kući kad već sasvim prekardašim.

A ti "Petrakovi dani" u ranu jesen obično su uvijek bili praznični, sjajni i puni šapata, pa me tako povuku i ošamute da ne znam kud bih prije: kroz kukuruze, niz potok, uz brijeg. Čučim tako na vrbi i zurim u nijem svjetlucav riblji roj, a onda se pred mojim zasjenjenim očima odjednom razgrana gusta krošnja pitomog kestena s raskokanim prezrelim čaurama: ih, u kestenar, šta će mi ribetine!
 
Šijem tako čitav dan tamo-amo, a kad me suton opkoli i pritjera kući, evo ti opet nove napasti — mjeseca.

Ispluta on iza rijetka drveća na brijegu, blještav, nadomak ruke, tajanstven i nijem, zlatopera riba. I ja zanijemim sav ustreptao od skrivene lopovske nade:

— Možda bih ga nekako mogao dohvatiti?!

Noću se iznenada trgnem iza sna: viri mjesec kroz prozor, gori čitavo dvorište, a blještavi posjetilac unosi mi se u lice i šapuće:
 
— Hajdemo!

Dižem se, lak, opsjednut, ali me već na prvom koraku otrijezni glas vječito budnog djeda:

— Baja, kuda ćeš?

Oni mene tako uvijek: taman krenem u nešto, sav ustreptao, iznad zemlje, kad neko podvikne, a ja — coc! — o tvrdu ledinu.

Sva sreća što jednom u godini dodju i Petrakovi razvezani dani kad se mnogo štošta može.

Dodje tako jednom na red i mjesec.

Pekla se kod nas rakija od nekih ranih šljiva pa se poslom zašlo i u noć. Dušu dalo za mene! Prosinula pod kazanom vatra, stric Nidžo zarana se napio i zaspao, a uz ognjište, pod kolnicom, ostali samo djed i Petrak. Djed pazi na kazan, a samardžija mu samo pravi društvo, jer neće da se petlja ni u kakav posao neposredno vezan za ljude. Da konji piju rakiju, hajde de.

Ja se motam oko njih dvojice, više odmažem nego pomažem, prisluškujem njihov razgovor, pa se najzad toliko osmjelim da sjednem sasvim blizu, već gotov i da zapitkujem. Pomenuše mjesec.

— Djede, bi l se mjesec mogao dohvatiti grabljama? — iznenada se oglasih ja.

— Heh, šta njemu pade na um! — dočeka djed nekako s visine i ne obraćajući se meni nego samardžiji. — Hoće da dokuči mjesec.

Samardžija uzdahnu i pogleda me preko čaše.

— Pa neka, ima dječak pravo.

— Šta ima pravo?

— Pa nek oproba. Kamo sreće da sam i ja nekad tako radio, možda bi mi druge tice danas pjevale.

— Ma šta tice, šta... Ti se već napio ko moj veseli Nidžo.

— Jok, pobratime — tmurno dočeka starac. — Sjećam se kao da je večeras bilo: pomoli se mjesec nad gajem, sto metara nad našom kućom, a mene noge same ponesu k njemu. Kuda? — drekne ćaća pa za mašice, za kamdžiju, za... ne bira čime će. Zatuče me tako, utuca, izgubih dušu još od malih nogu. A da sam se jednom oteo i pošao. Rade, brate moj...

— Eno ga sad vidi. Ma nemoj mi tu kvariti unuka.

— E, Rade, Rade ... ako je za nas dvojicu kasno, nije za ovoga dječaka. Hajde ti, dušo, ustaj, traži grablje, pa da ja i ti krenemo, eto njega sad iza brda.

Bacam se u ćošak po one naše najduže grablje, a stari samardžija polako ispravlja noge, ispravlja ledja, vrat i okreće se djedu, sjedećivom i začudjenom.

— Nas dva odosmo, a ti čuvaj kazan, staro mlinarsko kljuse.

Djed je toliko zabezeknut da već ne umije ni da se pokrene ni da štogod upita. Drži u ruci praznu čašu i gleda za nama dvojicom: šale se, valjda, šta li.

Sporo napredujemo uz mračan zašaptan brijeg. Nad nama razgoreno nebo najavljuje blizinu najtajanstvenijeg putnika, mjeseca. Ha, tu su grablje, samo ga zakvačimo i povučemo, evo ga začas u krilu.
Iz nizine, od malene tužne djedove vatre, odjekne povik:

— Ehej, budale, vraćajte se!

Žao mi te vatrice u dolini, žao mi vikača, ali požar nada mnom sve je rujniji i širi, a i moj saputnik ohrabri se glasno rugalicom:

— Umukni, ti dolje, kenjac jedan.

Durašno guramo dalje. Ja se već pomalo i pribojavam kako će to biti, licem u lice s onolikačkim mjesecom, a kao za pakost odozdo se opet čuje dozivanje:

— Ehej, magarci, vantazije, ozepšćete, bog vas ubio!

— U štalu, sivonjo stari, pa tamo njači — vraća mu samardžija.
 
Još mi u srcu kljuca tuga za dolinom i ostavljenim djedom, ali kad mi kroz krošnjato drveće bukne u susret, sasvim izbliza, ogroman mjesečev požar, ja sve zaboravljam i uzbudjeno protepam:

— Evo ga?

— Aha, vidiš li?

Starac me prima za ruku i sad zajednički savladjujemo posljednju kratku uzbrdicu, a kad stignemo do samog vrha, mjesec iznenada odskače iza drveta pred nama i ukaže se blistav, smanjen i nevino miran iznad susjedne brdske kose.

— Aha, uteče li, je li! — pobjedonosno kliče starac. — Prepao se grabalja, a, lolo jedna.

Samardžija me čvrsto prigrli, ne da mi da se rastužim i kaže sokoleći me:

— Uteko lopov, pa da. Neka, neka. Hajde ti meni nadji dolje u selu dječaka od koga je mjesec klisnuo tako brzo. Nema ga. To si ti, samo ti, a i ja s tobom.
 
Hm, nema?! ... Pa zaista nema takvog dječaka u čitavoj našoj dolini. Nit sam ga vidio ni čuo za njega. Ta ne dolazi džabe Petrak baš našoj kući. Ja sam tu, ja ...

— Delija naša — dodaje Petrak kao da je konačno našao onu pravu, završnu riječ za čitavo moje opčarano mjesečarsko tkanje, od koga mi je glava tako puna da i sama počinje da zrači i svijetli kao žuta bundeva zaostala u požnjevenu kukuruzištu.

— Pametna djedova glava!

Stojim tako u obasjanoj noći, pred hladnjikavim nezemaljskim vidikom kakvi se javljaju samo u snu, pomalo je i strašno i tužno... Dalje se ili ne može ili se ne ide, ako već putnik nije budala i "vantazija", što bi kazao moj djed, predobri duševni starac čija me ljubav grije i ovdje, na ovoj opasnoj granici gdje se kida sa zemljom i tvrdim svakodnevnim životom.

Pa ipak ... ipak hrabro, s prijegorom, gutam ovu gorku kap svoga prvog, dječjeg, raspeća: pored mene je ovaj smjeli, nevezani, koji sve hoće i sve može, njegova je ruka na mom ramenu, a dolje, u toploj dolini, čeka me i misli na mene onaj drugi, dobri, drago gundjalo, koji će do kraja tugovati i pominjati me ako se izgubim u svom čudesnom pohodu.

— Ðede Petrače... — zaustim kroz stegnuto grlo, a stari potukač, pogadjajući moju neizrečenu dječju tugu, spremno nadovezuje:

— Idemo, delijo, idemo. Opet ćemo mi ovamo doći, ima kad.

Nogu pred nogu, naniže, po mjesečini! Kako je drag i pun svaki korak povratka. I kako sve više raste, primiče se i u samom srcu razgara djedova neumorna vatrica. Eno je, bdije, zove i pokazuje nam put.

— He-he, ipak nas čeka stara paripina — rakoli se Petrak. — Ne otpisuju se tako lako ovake dvije delije.

— Evo ih, vraćaju se budalaši! — dočekao nas je djed Rade, čak nam i u susret izlazeći kao da stižemo bogzna odakle, možda čak iz Amerike. — Šta je, dohvatiste li mjesec?

— To tebe ne budi briga — otresa se samardžija. — Ti samo sjedi pod tom tvojom kolnicom i peci rakiju, a nas dvojica znamo svoj posao.

Znamo li — ne znamo, to mi baš nije jasno, ali, onako uzbudjen i premoren od čudesnog noćnog doživljaja, brzo sam zadrijemao medju djedovim koljenima, ja, velika delija, smjeli lovac na mjesec, naoružan grabljama triput duljim od mene. Posljednje što mi je od te večeri ostalo u očima bio je razigran plamičak djedove vatre, koji se neosjetno preselio i u moj san, i tamo se razrastao u moćan i stravičan mjesečev požar.

Djed me je, kažu, na rukama odnio u krevet (kakva bruka za velikog putnika!). Tamo sam svu noć bulaznio, vrtio se i budio brata, svoga suložnika. Djed je grdio Petraka i "njegov benasti konjski mjesec", mama me je umila ledenom vodom, a kad to nije pomoglo, prišila mi je dvije-tri uz obraze, pa sam se primirio i slatko zaspao.

Sjutradan, u golubije sunčano jutro, sve je već bilo iza mene kao san, samo san. Nit mi se pričalo ni zapitkivalo o tome. Tako je, kanda, bilo i s djedom i Petrakom. Sjedili su kod kazana, a kad sam se ja pojavio, oni ni po čem ne pomenuše sinoćni doživljaj. Kao da im je bilo zazorno da se podsjećaju na nešto daleko od svjetlosti, dana i zdrave pameti, u čem se nije lijepo naći ni kao saučesnik ni kao svjedok.

Jedini stric Nidžo, koji nit je šta vidio ni čuo, nagazio je, onako mamuran, na one moje grešne osvajačke grablje, pa se nadovezao brondati, nikako da sjaše: te ko ostavlja grablje gdje im nije mjesto, te šta trebaju grablje oko rakije, te znaju li "oni, rasipnici" (koji to oni?) kako je teško nabaviti dobre grablje, te ova se kuća raskućava, te ovo, te ono... Najzad je toliko dosadio svojim zvocanjem da je Petraku prevršilo i on, kao gost i star čovjek, nadje se pobudjen da ga uruži:
 
— Daj se već jednom smiri, konjska muvo! Šta smo radili? Skupljali mjesečinu i djeli u stogove, eto šta smo. Mogao si i ti s nama da se nijesi naljoskao.

Odgundja stric kako baš ni "mjesečari" nijesu bogzna koliko pametniji od pijanaca pa se brzo nekud izgubi. (— Ode da spava — primijeti Petrak.) Ostadoh ja sam, nekako kao ravnopravan i treći, uz dvojicu zavjerenika koji su znali za minuli noćni doživljaj s mjesecom.

I kako tada, tako i do današnjeg dana: stojim raspet izmedju smirene djedove vatrice, koja postojano gorucka u tamnoj dolini, i strašnog blještavog mjesečevog požara, hladnog i nevjernog, koji raste nad horizontom i silovito vuče u nepoznato.

Pa se onda, katkad, žalovito upitam, kao da sam nagazio na one stričeve vile iz djetinjstva:

— Je li pametnije biti mjesečar ili s mirom sjediti kod svoje kuće, pa kad zagusti, tješiti se rakijom kao moj strikan?
Sačuvana
Angelina
Administrator
*****
Van mreže Van mreže

Poruke: 6341



« Odgovor #6 poslato: Januar 09, 2011, 12:57:38 am »

*

BRANKO Ć O P I Ć


U SVIJETU MOG DJEDA

Toga hladnog snježnog prijepodneva kad su s crkve u bijelu pustinju otplovili udarci zvona usamljeni i tužni, prišla mi je učiteljica i pomilovala me po kosi neobično blago i meko.

— Ti , mali, idi danas kući.

Kući! Zašto li me u ovo doba šalje kući?

I moj pogled pomalo uplašen i mnogo začuđen prešao je po licima mojih drugova iz prvog i drugog razreda, a onda sam nečujno spremio u torbak tablicu i dva komada pisaljki i lagano izišao u snježan dan pun mliječne neugodne svijetlosti, koja je dolazila neznano odnekud — kao da je izvirala sa svih strana, a najviše s nevidljiva neba, koje se rasipalo u bezbroj sitnih pahuljica.

Da idem kući.

Zastao sam nasred pusta školskog dvorišta i bilo mi žao i drugova i tople školske sobe, i užarene peći, koja je povazdan tutnjila u ćošku razreda baš kao da neko daleko napolju juri s teškim pretovarenim kolima. Ispred mene pust drum izgubljen u bjelini, s obje strane osniježena živica obla i zbijena, jato zelenkastih nemirnih sjenica leprša se na bagremu pored školske drvarnice i to mi još jedino daje hrabrosti da krenem naprijed. Nadomak šume kuće sustiže me stara oniska seljanka, naša prva komšinica.

— "Ajde, "ajde, rode, isprati djeda...... Je l ti žao što ti umro djed?

Pa i nečekajući odgovor minula je mimo mene čisteći dugačkom teškom suknjom prhak snijeg. Zastao sam nasred prtine i u grudima mi se stegnulo nešto maleno i hladno. Umro. Znao sam da se to dogodilo nešto tužno i da sad treba biti jako ozbiljan.

Osniježene grane drveća oko mene postale su odjednom isuviše teške i pune neobičnih tišina, snijeg je stao gušće da sipa i mene je bilo strah da sam uđem u kuću. Nijesu mi dali da uđem u sobu i da vidim djeda, bio sam i odviše mlad za takve stvari. Samo kad bi se otvorila vrata, ugledao bih za trenutak blijedožuto titranje plamene svijeće povrh bijela pokrova. Bilo je to nešto svečano i tiho baš kao na Božić kad se svi zajedno molimo pred ušaljenom svijećom i kad čak i tamne drvene kašike imaju čudan sjaj.

Kad su djedov sanduk ponijeli na dugačkim grabovim nosilima, neka od žena uzela me je za ruku.

— Ajde, moj sinko, isprati svoga djeda. Pošao sam tako čudnovato usamljen u ćutljivoj gomili. Naprijed se njihao djedov sanduk na ramenima seljaka, a meni je bilo i čudnovato i tužno : zašto ga nose? Dotad sam očekivao: kada djed umre, on će i sam da ode na groblje na Mihailića brdo, uzeće lijepo iza vrata svoj štap i lagano krenuti putem kao što sam ga toliko puta gledao da odlazi nekud za poslom. A ovako — zar je to onaj moj djed?

S mukom sam koračao širokom razgaženom prtinom i svaki čas bacao pogled na djedov sanduk. Zar se on neće u jednom trenutku podići i povikati što ovo s njim rade. Ali on se nije dizao, a ja ipak još nijesam vjerovao da je on umro. nije mi to dalo čitavo moje dotadašnje djetinjstvo provedeno pod djedovim okriljem. Zar neko može da ukrade i odnese onoga moga djeda, koji je svake subote uveče s fenjerom odlazio u mlin i noseći sa sobom svu jezu strašnih jesenjih priča, dobrog starca, koji je sa seoskih zborova donosio pune džepove poklona od kojih u srcu postaje toplo i vedro i čitave se noći lijepo sanja. Zar više neće u ljetne večeri njegova lula starački spokojno svjetlucati u mraku na klupici pred kućom?

Ne, to ne može da bude. Tako je nemirno kucalo i bunilo se moje malo djetinjsko srce pred stvarima dotle nepoznatim i strašnim. A kad su uz potmulo bubnjanje smrznute zemlje zatrpali sanduk, možda samo prazan sanduk, vratio sam se kući još umorniji i tužniji i šmrcajući od hladnoće zavukao se iza velike furune. I dok su u drugoj prostoriji oko dugačke sofre jeli i napijali za pokoj duše, ja sam osamljen nesmetano putovao po svijetu djedovih zimskih priča — po djedovu svijetu. On je za ostale bio mrtav i pokopan u smrznutoj ilovači Mihailića brda, ali, eto , moj je djed i pored svega toga bio živ u svom čudnovatom svijetu, isto tako neobičan i moćan kao i ljudi iz njegovih priča.

I sjećajući se tako Ignjatija Bogonosca, pa čovjeka koji se uza stabljiku konoplja penjao na nebo, Međedovića, Gruje Kobilovića i ostalih djedovih junaka, ja sam već bio zaboravio sve ono šta se toga dana bijaše dogodilo. A uveče je k meni u zapećak došao moj prijatelj govedar, jer je on tu zimi spavao. Bio se umorio povazdan hraneći marvu, mirisao je na sijeno i na štalu, a kad me je našao na svom ležištu, dobroćudno je progunđao:

— Šta radiš, delijo?

Starčev gunđavi blagi glas odjednom me je mnogo raznježio, ta niko čitav dan i ne gleda na me. Pribio sam se licem uz njegov rukav.

— Petre je li Međedović imao topuzinu od gvožđa sa trista plugova i trista brnača?

— Jeste, brate, i još mu je onaj kovač dodao svoje mazije, da je bolje učvrsti.

— Eto, a stric kaže..... A jesu li prolistali oni ugarci što ih je Ignjatije Bogonosac na vrh brda zalijevao?

— Jesu, rođeni, jesu, sva tri su prolistala.

— A je li......

I tako sam ga dugo zapitkivao o svemu što mi je djed pričao i na kraju sam ga sa strahom očekujući odgovor upitao: — Petre, zar je djed mrtav, zar ga više neću nikad vidjeti?

Starac je u mraku potražio moju kosu. Glas mu je bio zamišljen kao da je otputovao nekuda daleko, daleko, pa se sad otud javlja.

— Nije on, brate si moj, mrtav, to oni samo tako kažu. Eto, je li juče još tu bio i govorio, pa odkud sad.... Opet ćeš ti njega vidjeti, ne boj se ti.

Umiren sam zaspao pored svog starog prijatelja. Pokazalo se da me dobri govedar nije prevario. Došli su topli dani i, često toga proljeća, ja sam se susretao sa svojim voljenim djedom. Gledao sam ga kako iz daljine lagano dolazi puteljkom između mladih žita i ništa zato što se poslije iz blizine pokazivalo da je to bio neki drugi starac. U tih, sunčan dan, ležeći u visokoj bujadi, ja sam po čitave časove s njim razgovarao (bio je on tu negdje sasvim blizu). U prvi suton očekivao sam njegov dolazak odneklen iz sela. A sve mi je to potvrđivao i vjerovao dobri govedar. Živio je djed na drumovima, koji su dolazili iz nepoznatih daljina, na žitorodnim poljima, očekivao sam njegov povratak sa šarenih seoskih sabora. Živio je to s njim dio mog najbezbrižnijeg djetinjstva, i često me je večerom nepoznat šum podsjećao na njegove vile i zmajeve, u mjesečne noći penjao se uza susjedni brijeg veliki grešnik Ignjatije, a gomila oblaka u suton na horizontu krila je njegovog hrabrog Međedovića.

A ono što se onoga zimskog dana dogodilo na Mihailića brdu, pa — možda toga nije ni bilo.
Sačuvana
Angelina
Administrator
*****
Van mreže Van mreže

Poruke: 6341



« Odgovor #7 poslato: April 28, 2012, 07:09:18 pm »

**

BRANKO Ć O P I Ć — IZ BAŠTE SLJEZOVE BOJE


POTOPLJENO DJETINJSTVO

Prije mnogo i mnogo godina, na razdvoju djetinjstva i dječaštva, jedan mali putnik oprostio se baš na ovoj uzvišici od rodnog mjesta, stiješnjenog u dolini rijeke, i otišao u svijet strmim kamenitim drumom. Sad se tim istim drumom, ispranim i obrušenim, drumom koji više nikud ne vodi, jedan prosijed čovjek pokušava vratiti djetinjstvu, zavičaju, uspomenama.

Pred sneveseljenim putnikom nema više duboke zelene doline s nejednakim raznobojnim krpama njiva i polomljenim ogledalima rijeke nanizanim uz vrbike. Pogled više ne može da sunovratke zaroni u poznat udubljen predjeo, da srce pretvori u slobodnu pticu koja će zaploviti nizvodno kao čaplje za sušna vremena. Sad je pred čovjekom samo pusto blijedo nebo odslikano u mirnoj vodi prostranog vještačkog jezera. Po njegovim ivicama, nepotrebno udvojeni i suvišni, okrenuti naglavce, ćute okolni bregovi. Ti novi bregovi nijemi su kao i svi utopljenici, ali ipak žive nekakvim svojim životom ukletih sjenki, podložni mijenama godišnjih doba, bilježeći vjerno i nepogrešivo svaki pokret i promjenu kod svoje žive braće blizanaca.

Pobjednička voda utišala se nad rodnim krajem, nad cikom i vikom djetinjstva, nad grajom negdašnjih jutara. Juriša ona svojim mirom i na srce došljaka.

— Putniče, nemaš više s kim razgovarati, nemaš kome otići. Vidiš li, put vodi u jezero, u dubinu, ribama. Tu, na još novoj, nezasječenoj ivici jezera, sve se prekida, nestaje.

— Ne, tu sve počinje — šapuće došljaku negdašnji dječak. — Bolje što nismo vidjeli, što više ne možemo vidjeti, kako to sve izgleda danas. Tako smo sačuvali sve neokrnjeno, spasili uspomenu, sve je ostalo isto kao i nekad kad smo kretali na put. Sjećaš li se?

— Sjećam — kaže putnik samo pokretom usana, jer tu, pred vodom, izlišan je svaki zvuk.

— Najprije sam se oprostio od svojih pitomih zečeva — počinje dječak. — Bila ih je puna ona stara štala. Kad sam ušao da ih posljednji put vidim, skakutali su po sumračnoj prostoriji tako ravnodušno, tako im je bilo sve svejedno, da me je grč u grlu stegao. Osjetio sam: čim iziđem, u toj prostoriji više me niko neće pamtiti, nikom neću nedostajati.

— Jeste, žalosno je to, iako su u pitanju samo zečevi, obični pitomi zečevi, glupi i spori ... da, da. Ali zato, sjećaš li se, lugareva Dragica dugo ti je mahala iza niske ograde u cvijeću. Kad si već zavijao iza okuke, ona se naginjala daleko nad put, lomila se u pasu, i kad si se posljednji put okrenuo, vidio si još samo njezinu dugu mršavu ruku, koja ti je mahala. Zar nisi poželio da se još jednom vratiš za korak-dva natrag, da je još jednom...

— Da, poželio sam, zastao, ali se ipak nisam vratio... Nisam, ali sam se kasnije, u tuđini, hiljadu puta okrenuo iza sebe i tražio dragi lik, priželjkivao svoju trinaestogodišnju prijateljicu, ali sve je već bilo prekasno, gorko prekasno... Kud li mi se samo žurilo?

— A ti je sad potraži, brzopleti moj prijatelju — neveselo se smješka prosijedi sagovornik. — Nigdje više na svijetu nećeš naći jedno tako bezazleno bosonogo djevojče, koje pojma nema da od bljeska njenih očiju i biserja njezina smiješka mrkne svjetlost nad čitavom našom dolinom.

— Znam... ne govori. Ja još uvijek osjećam na sebi njen pogled, kos i nepovjerljiv. To u meni i sad pulsiraju i luduju mojih uznemirenih četrnaest godina.

— Kako je to dobro što je čovjek bar jednom imao četrnaest godina i što mu se one, kad se tome i ne nada, ponekad vrate kao smiješna i zakašnjela dječja boljka od koje ga poduzme groznica, koja i nije baš tako bezopasna.

Smješka se prosijedi putnik i sebi i svom nedoraslom sagovorniku, smiješi se oproštajno i s razumijevanjem nad glatkom spasonosnom vodom, koja smireno pokriva sve njihove tajne. Lako je njemu, može on sve to podnijeti, ali probuđeni dječak vri i klobuča, živ mlad izvor tek proključao ispod mrke stijene.

— A sjećaš li se kako me ispratila naša dobra stara kuja? Zapristajala je za mnom sve do iza posljednjih kuća mjesta, pratila me do pola ove iste strme kose, a onda je počela da zastaje i da se obzire. Čini se da je osjetila dalek put bez skorog povratka. Ostala je na jednoj okuci, neodlučna, tužna, i kanda malo postiđena zbog te nehotične izdaje... Eh, eh, tada sam prvi put zaplakao, osjetio sam da iza mene ostaje djetinjstvo. Peckao me je u tim suzama gorko-slan ukus našeg zavičaja. Evo, opet ga osjećam, ima ukus pelina, koji škrto miriše na suncem oprljenom kamenjaru.

— Baš se vidi da si dijete, dječak — lako ga prekorijeva prosijedi. — Najteže ti pade oproštaj s kucom. Pa da... Evo, i ja kao da vidim tu istu kuju kako se s mukom otkida od znanog rodnog dvorišta, dok jezero polagacko raste i osvaja dolinu. Ona je uzmicala stopu po stopu, zabrinuto sjedila na ivici vode, povlačila se i opet se vraćala, ali je jezero nemilosrdno napredovalo. Neosjetno je mililo kroz travu, dizalo uvis perje, suvarke, slamu. Plutali su po njemu otpaci zavičaja, samo otpaci, a sve ostalo pokrivala je i sahranjivala svemoćna voda, životvorni vječiti elemenat koji ne stari, bez godina, bez promjene...

— Bez godina, bez promjene? — upitno se javi dječak, taknut oštricom tuge. A zašto on, ljudski stvor, nema tu čarobnu osobinu da se izmigolji iz hladne struje vremena?

— Jeste, dječače, ostaće ista ova voda, ali mijenjaće se i godine sticati njezina okolina, njezine šume i obale. Ovo malo mirno more, sada tako pusto i tuđe nama obojici, postaće sjutra zavičajni vidik, nekog novog dječaka. Ukriveni zatoni naseliće se dječjim tajnama, mališan putnik ponijeće sa sobrm predvečernje tišine jezera, njegov zimski okvir od inja i, možda, sliku ribareve djevojčice koja mu oproštajno domahuje iz uskolebana čamca.

— A kuca? Hoće li tu biti i neka stara kuca, troma i vjerna, puna predanosti i tuge? — nije odstupao dječak.

— Naravno. Za kucu uvijek ima mjesta. Već hiljadama godina ona postojano zapristaje za svojim dječakom, pa zašto da je baš sad otjeramo. Ako smo stvorili vještačko jezero, nismo još vještačke prijatelje. Biće i ona, i neko djevojče, i voljen kutak u šiblju, i prekinute igre, i onaj koji će sve to ostavljati, opraštati se i tugovati.

— Sve će biti — ponavlja dječak tješeći se, i sad već malo vedrije gleda ogoljeno jezero-došljaka, koje još uvijek otuđeno opipava svoje nove, tek ovlaš omeđene obale.

Pod tom smirenom razlivenom vodom ćutalo je njegovo djetinjstvo sa svim svojim tajnama, nestašlucima i neponovljivim čarima. Ćutalo je, dobro čuvano u rodnoj kolijevci zavičaja, kroz koji više neće mesti glasne oluje, rušilački vjetrovi, niti će ga prekrajati i mijenjati ravnodušni stranci. Potopljen kao i svaka prošlost, zavičaj će živjeti svojim životom nijeme sjenke i za vedra, sunčana dana, on će se, vjerovatno, čak i nazirati u sijeroj mirnoj vodi jezera.


[postavljeno 19.04.2010]
Sačuvana
Angelina
Administrator
*****
Van mreže Van mreže

Poruke: 6341



« Odgovor #8 poslato: Mart 26, 2014, 10:47:12 pm »

**
UDK 821.163.41.091
DOI 10.7251/FIN1301039P
Originalni naučni rad
Ljiljana Ž. Pešikan-Ljuštanović   
Univerzitet u Novom Sadu   
Filozofski fakultet
Odsek za srpsku književnost



"ZLATNA BAJKA O LJUDIMA" — BAŠTA SLJEZOVE BOJE
BRANKA ĆOPIĆA I USMENA KNJIŽEVNOST
**


Apstrakt: Rad ispituje kako se žanrovi, postupci i značenja srpske usmene književnosti reflektuju u zbirci pripovedaka Bašta sljezove boje Branka Ćopića, i to prevashodno u karakterizaciji likova i pesničkom jeziku, ali i na nivou ukupne strukture i dubinskih značenja pojedinih pripovedaka. Posebna pažnja posvećuje se ukazivanju na slojevitost i razuđenost ovih veza, koje se kreću od preuzimanja obrazaca usmene književnosti, preko njihove individualne, najčešće parodijske i humorne resemantizacije, do pune inverzije postupka. Pokazuje se, pritom, da Ćopićeve veze sa usmenom književnošću nisu epigonske i da se u njihovoj složenosti i raznovrsnosti ispoljava, pre svega, stvaralačka individualnost pisca, koji uspostavlja estetski i značenjski produktivan dijalog s kulturom vlastitog naroda.

Ključne reči: bajka, usmeno predanje, predanje o zakopanom blagu, epska pesma, humor, parodija, karakterizacija lika, imenovanje.



Tvrdnja da su veze Ćopićevog stvaralaštva s narodnom književnošću složene i mnogostruke, opšte je mesto u manje-više svim tekstovima o njegovom stvaralaštvu, ali, unekoliko paradoksalno, priroda i karakter te veze ostali su znatno manje istraženi, pa se ova tvrdnja često pretvara u frazu, koja malo otkriva o stvarnoj prirodi i karakteru te veze. Snežana Šarančić Čutura (Šarančić Čutura 2007) u svojoj disertaciji Usmena književnost (poetika, žanrovi, stil) u delima za decu i omladinu Branka Ćopića i u knjizi koja je iz nje izrasla1, sistematizuje ovaj vid recepcije Ćopićevog dela polazeći od osnovnih vrednosnih sudova pojedinih autora. Ona tako razdvaja istraživače koji su uticaj usmene književnosti u Ćopićevom delu videli kao negativan (ovo je, umnogome, bilo refleks rasprave realista i modernista koja je snažno, i ne uvek pozitivno, obeležila razvoj poratne srpske književnosti) i one koji pozitivno vrednuju ovu vezu.

Ipak naš rad nije zamišljen, bar ne direktno, ni kao polemika s onim istraživačima koji su vezu sa folklorom smatrali manom koja drži Ćopićeve pripovetke "na pristojnoj udaljenosti od stvarnih zahteva savremene priče" (Džadžić 1960: 57), čineći da on kao pisac bude "bliži starim realistima nego svojim savremenicima" (Deretić 1990: 342)2, ni kao podrška onim istraživačima, čije mišljenje, inače, u potpunosti delimo, koji ovaj odnos vrednuju pozitivno.3 On je, u najvećoj meri, nastajao kao osobeni dijalog sa samim Ćopićem, podstaknut pre svega, autopoetičkim iskazom kojim počinje Bašta sljezove boje (Ćopić 1970).

U uvodnom pismu, posveti "Dragi moj, Zijo", Ćopić kaže da je želeo da ispriča "zlatnu bajku o ljudima" (Ćopić 1970: 10). Međutim, sa stanovišta žanrovskih odlika usmene bajke4, ovo je sasvim uslovno određenje. Na tu uslovnost, rekli bismo, pre svega ukazuje jednina koju pisac koristi iako je njegovo delo, kako god da ga žanrovski odredimo, sačinjeno od više samostalnih pripovedaka. Možda je ova jednina trebalo da ukaže da autor doživljava svoje delo kao celinu, kao pripovedački oblik na međi između venca pripovedaka (Radonjić 2001: 423-437) i onoga što se, recimo, obeležava terminom "mozaični roman" (v. Pešikan-Ljuštanović 2007a: 100-107). Ipak, verujem da ovu upotrebu jednine, kao i sam epitet zlatna, treba, pre svega, tumačiti kao metaforu onog osobenog emotivnog i značenjskog ozračja koje boji Ćopićevo viđenje detinjstva i pripovedanje o njemu i koje, po mnogo čemu, jeste jedno i jedinstveno, ne samo u Bašti... već u njegovom pripovedačkom delu u celini. Detinjstvo i sve ono što je sagledano iz dečje vizure dobija kod Ćopića odlike izgubljenog raja, vremena pre pada u blato i jad svakodnevice, kada je svet bio nov i pun čuda, pa se upravo na tome mogu zasnivati ona čitanja koja povezuju njegovo pripovedačko delo sa mitom (Ivanić 2003: 243-272).5

Ni u celini knjige Bašta sljezove boje, ni u pojedinim pripovetkama, nema osnovnih elemenata sižea/fabule bajke. Pre svega, nema fantastičnih elemenata. Čak su i elementi narodnih verovanja, kad ih ima, u potpunosti komički destruirani, poput, na primer, predstave o mlinu kao graničnom, opasnom i nečistom prostoru (v. Bratić 1993). Sem toga, i ako pripovedanje krene od nekog nedostatka ili štete, ono se ne okončava njihovim nadoknađivanjem ili prevazilaženjem. Nedostaci i gubici o kojima Ćopić pripoveda nenadoknadivi su, a čežnje njegovih junaka neostvarive, poput čežnje dečaka za mesecom, ali i one sveprožimajuće nostalgije za minulim vremenima i izgubljenim rajem detinjstva, koja boji celu Baštu sljezove boje. U skladu s ovim, kod Ćopića nema "srećnog kraja", a aktivistički optimizam usmene bajke zamenjen je setom i melanholijom.

Apstraktni, uopšteni, formulativno imenovani prostor i vreme usmene bajke (v. Lihačov 1972: 262-296. i 404-410, Samardžija 1997: 87-145) suštinski se razlikuju od prostora i vremena Ćopićevih pripovedaka, koji su višestruko određeni. Tako se objektivno imenovanje prostora — Grmeč, Podgrmeč, Krajina, Hašani — stapa sa subjektivnim određenjima prostora detinjstva — kuća Ćopića6, zakuci tavana, "u baštici kraj naše kuće" (Ćopić 1970: 13), sanduk u kome se drži rakija... Isto važi za vreme, i ono je određeno ili objektivno, kao vreme "velike istorije": pre Prvog svetskog rata (doba mladosti đeda Rada i Daneta Drmogaće — Ćopić 1970: 73-84), između dva rata (pripovetke o detinjstvu i odrastanju pripovedača i one o ratnim i poratnim doživljajima strica Nidže), tokom Drugog svetskog rata i prvi poratni dani (Dani crvenog sljeza); ili naglašeno subjektivno, kao vreme detinjstva i prvih mladalačkih nemira i čežnji, ali i kao vreme postepenog propadanja kuće Ćopića (Ćopić 1970: 43), pa i nekadašnje ljudske dobrote. Sama određenja Jutra plavog sljeza i Dani crvenog sljeza naglašeno su subjektivna: objektivno istorijsko vreme preliva se u njima u ličan, više nagovešeten nego iskazan sentiment.

Ipak, upotreba prostora u Ćopićevim pričama može se, svakako, dovesti u vezu s usmenom književnošću, ali ne sa bajkom već pre s epskom pesmom i predanjem o junacima.7 Sudbina grada /kule/ mesta direktno je povezana sa sudbinom vlasnika, branioca, čuvara. Razaranje Banjske:

"Te ti Banjsku, sine, ojadio
I živijem ognjem popalio,
I najdonji kamen rasturio..."
(SNP II: 44)

u osnovi je porodične i lične nesreće Banović Strahinje i jednako kao i stradanje ljudi8 motiviše triput ponovljenu majčinu kletvu ("Zlo ti vino, nesretna tazbina!"). Ban od malene Banjske ne može biti celovit ako se razori prostor koji mu pripada i kojem on, imenom i statusom, pripada, kao što ni vojvoda stalaćki, u Smrti vojvode Prijezde (SNP II: 84), ne može predati Stalać i ostati ono što jeste — junak dostojan poštovanja.9 I Ćopićevi junaci su često čvrsto povezani sa određenim prostorima, pa tako, na primer, smrt dobrog djeda Rada u pripoveci U svijetu mog djeda, koja ne pripada ovoj zbirci, već joj tematski i značenjski prethodi (Priče zanesenog dječaka — Ćopić 1964: 25-28), ne znači samo kraj jednog životnog doba i jednog vremena, već i osobeno ispražnjenje prostora. Zvuk zvona koje oglašava djedovu smrt plovi "u bijelu pustinju". Ovo je, istovremeno, i sugestivan opis zasneženog pejsaža i nagoveštaj opustelog i ohlađenog prostora detinjstva, jednako kao nevidljivo nebo i pusti u belini izgubljeni drum kojim dečak — pripovedač kreće ka opusteloj kući. Mlin, seoski zborovi, klupica pred kućom, mogući su samo ako dečak nastavi da iščekuje djeda da se vrati zajedno sa čudima detinjstva:

"Živio je djed na drumovima, koji su dolazili iz nepoznatih daljina, na žitorodnim poljima, očekivao sam njegov povratak sa šarenih seoskih sabora. Živio je to s njim dio mog najbezbrižnijeg djetinjstva, i često me je večerom nepoznat šum podsjećao na njegove vile i zmajeve, u mjesečne noći penjao se uza susjedni brijeg veliki grešnik Ignjatije, a gomila oblaka u suton na horizontu krila je njegovog hrabrog Međedovića" (Ćopić 1964: 28).

Osnovna karakterizacija likova u Ćopićevom pripovedanju razlikuje se, takođe, od one u usmenoj bajci. Likovi u usmenoj bajci tipski su, najčešće neimenovani, odnosno, nominovani polom, socijalnim, uzrasnim i porodičnim statusom, a i kada nose konkretna imena/nadimke, to, pre svega, ukazuje na fizička, duhovna svojstva i sposobnosti imenovanog (Biberče, Tarigora, Ćoso, Budalica, Brzan). Ćopićevi likovi su, nasuprot junacima bajke, pretežno imenovani, često kombinacijom imena, nadimka i socijalnog, profesionalnog ili porodičnog statusa, a imaju i intenzivan unutrašnji život. Njihova psihološka karakterizacija je znatno razvijenija od one u usmenoj bajci, a ostvaruje se neposredno (dobri djed Rade) i posredno, preko postupaka koji su često u humornom neskladu sa spoljašnjim, manifestnim iskazima.10

Ćopićevi likovi, poput onih iz epske pesme ili predanja, često se imenuju, pa i karakterišu, preko veze sa određenim prostorom. Takvi su, na primer, Marijana iz Manite Drage, Rade s Brdara, Amerikanac Laza Ugarčina, Čavlin Dalmatinac. Tako je u velikoj meri okarakterisano i "ličko spadalo", Dane Drmogaća (Ćopić 1970: 74). On je pustopašan, raspojasan, ubojica, ukoljica: "Već sjutradan pokazalo se da je gost iz Like nezgodne i plahe naravi" (Ćopić 1970: 81). I rođak Sava je "stara lopovska perjanica iz Like", dok je Čavlin Dalmatinac "pravi hajduk s prsima u srebru" (Ćopić 1970: 77). Sva podvlačenja Lj. P. Lj.). Ovo nesumnjivo počiva na stereotipu prema kome su Ličani i Dalmatinci — smeli hajduci i avanturisti.11 Poreklom su određeni i Kauri ("Lopovi su to", Ćopić 970: 18), dok su "Amerikanci", poput strica Nidže, nesmireni i nesmajni12.

Ovaj tip karakterizacije poklapa se, u različitoj meri, sa postupcima u usmenoj epici. Recimo, Čavlin Dalmatinac i nošnjom i držanjem najneposrednije asocira na likove hajduka u usmenoj epskoj pesmi. "Na čelu je, laka koraka, ponosito išao nadaleko čuveni Čavlin Dalmatinac, pravi hajduk, s prsima u srebru, i glasno popijevao, nagoneći suze na oči svakom ženskom čeljadetu..." (Ćopić 1970: 77). Pevanje zarobljenog hajduka motiv je neposredno preuzet iz usmene epske pesme. Tako Deli Radivoje pesmom izražava prkos, ali, istovremeno, i stupa u vezu sa družinom koja će ga spasti.13 Očito je da odećom i ponašanjem Čavlin svesno sledi epski obrazac ponašanja, kao uzor višeg reda.

Ovom vezom s prototipovima iz pesme i predanja verovatno se može tumačiti i Ćopićeva naglašena blagonaklonost prema likovima hajduka i lopova. Svako buntovništvo postaje, u ovom ključu, odbranjivo. Pa i sama odrednica lopov u Ćopićevom svetu nema težinu moralne diskvalifikacije. Njegovi lopovi su, po pravilu, moralno superiorniji od onoga ko im sudi. Petar Došen jeste ukrao devojačku spremu, ali je i dalje pošteniji od države i poreznika, koji su ga na taj čin nagnali (Ćopić 1970: 90-94). Konjokradica Vidak oplemenjen je nežnošću prema detetu i pustolovnim ambicijama: "pokrasti najbolje konje u srezu, pa u Karlovac u vašar" (Ćopić 1970: 165). U ovome se, verujemo, stapaju osobeno, ukorenjeno poštovanje prema odmetnicima i razumevanje za sirotinju koja se "snalazi" i "promeće kao odža kroz ponjavu".

Na nominaciju lika u usmenoj epici neposredno asocira i imenovanje lika zanimanjem ili dominantnim svojstvom. Kod Ćopića je, uz to, logika nomen est omen postala jedan od postupaka na kojima se zasniva komički nesklad i osobeni automatizam likova14. Petrak samardžija u potpunosti je određen svojim zanatom i konji su za njega najsavršenija bića, utočište kojem je pribegao zbog ljudske prevare15; Mulić kazandžija veruje da je i samo nebo sačinjeno od kalaja; dok je Veliki Jovo u svemu velik: i kao kršna momčina, i kao radnik, i kao ljubavnik.

Na planu karakterizacije likova sreće se i humorna inverzija epske formulativnosti. Tako izgled i ruho Daneta Drmogaće istovremeno nasleđuju i parodiraju izgled i ruho epskih junaka. Iako je reč o uobičajenoj nošnji ličkih seljaka ("crvena lička kapa"; "lički 'dupli' prsluk od plave čohe"; "široke prtene gaće" (Ćopić 1970: 78), ekspresivnost je postignuta osobenom personifikacijom odeće: kapa "sasvim pozadi" čuči na zatiljku, a gaće se "bahato šepure", preuzimajući deo kočopernosti svoga vlasnika. Nošnja, slikovito prezime Drmogaća, fizički opis ("krupna, rumena ljudina, sva zarasla u prosijedu kosu i našušurene bakenbarde" (Ćopić 1970: 78), prgavost i borbenost stapaju se u lik blizak neobičnim i nagnutim delijama usmene epike. I priroda Drmogaćinog junaštva ("istjerao je iz našeg dvorišta poljara Danu Terziju..." (Ćopić 1970: 81) donosi humorno-parodijski pomak. Umesto formulativnog sukoba sa mitizovanim protivnicima, njegovo junaštvo se ostvaruje u realnim životnim okolnostima međuratnog sela:

"Tu se je tako dohvatio i zdrpio sa žandarmerijskom patrolom da im je čak i puške oteo i bacio u bunar. Sve po četvorica seljaka, ličkih doseljenika, vješali su mu se o ramena da ga smire, a prenesećena školska dečurlija opčarano su zijala u izmahnutu toljagu i zalepršane gaće, pa se kroz sva okolna sela i zaseoke proširila priča o žandarmskom stradaniju" (Ćopić 1970: 81).

Imenica stradanije, hiperbolisani gnev i dinamična slika, efektno svedena na "izmahnutu toljagu i zalepršane gaće", istovremeno su i duhovita, snižena transpozicija epskog dvoboja, i stvarno junaštvo, o kome se u Ćopićevom svetu priča i pripoveda.

Elemenata takve inverzivno-parodične karakterizacije ima i u oblikovanju lika strica Nidže, čiji su najveći podvig hiperbolisana lutanja, ali i čitav niz poduhvata, priča i maštarija kojima se on izdvaja unutar zajednice. I Stanko Veselica je izdvojen imenom, koje nesumnjivo jeste znamen, a biva okarakterisan i humorno prenaglašenim, upravo grotesknim zbivanjima u kojima učestvuje zajedno sa nesmajnim stricem Nidžom: "On je još od minule jeseni nazuban na strica Nidžu zbog neke pijanke kod rakijskog kotla u kojoj je Veselici izgorjela njegova drvena noga, pa pukla bruka ispod čitavog Grmeča" (Ćopić 1970: 52). Kontrast između komično trivijalnog povoda i širokog odjeka, takođe se može posmatrati kao poigravanje onim epskim obrascem po kojem se o znamenitom događaju naširoko i nadugo peva i priča.

_________________

*   joljilja@gmail.com

** Istraživanje na kome je zasnovan ovaj rad sprovedeno je u okviru projekta Aspekti identiteta i njihovo oblikovanje u srpskoj književnosti (broj 178005), koji se, pod rukovodstvom prof. dr Gorane Raičević, sprovodi na Odseku za srpsku književnost Filozofskog fakulteta Univerziteta u Novom Sadu, uz finansijsku pomoć Ministarstva prosvete i nauke Republike Srbije.

01 Nažalost, iako je daleko najcelovitija i najozbiljnija studija na ovu temu, ovaj doktorat još uvek čeka neka "bolja vremena" da bude objavljen. Knjiga koja je iz njega izrasla, pod naslovom Branko Ćopić — dijalog s tradicijom. Usmena književnost u delima za decu i omladinu Branka Ćopića, potpuno dovršena čeka da bi se (kao izdanje Zmajevih dečjih igra) pojavila u štampanom vidu. U daljem radu, knjiga će biti navođena prema ovom rukopisu.
02 V., takođe: Penčić 1958: 397, Mišić 1996: 252-227, Georgijevski 2005: 142.
03 V., Leovac 1956: 8, Đurić 1972: 470, Palavestra 1972: 242, Đurić 1972: 470, Marković 1973: 159, Tutnjević 1975: 409, Jeremić 1975: 328, Novaković 1975: 30, Peleš 1981: 101-102, Vuković 1989: 94, Vukić 1995: 93, Samardžija 2002: 38, Marjanović 2003: 228-238, Georgijevski 2005: 142).
04 Pritom, polazimo od sledeće opisne definiciju bajke: "Usmena/narodna bajka jeste višeepizodična priča u kojoj se zbivanja nižu hronološki uobličena, prema ustaljenim kompozicionim obrascima, a karakteriše je elemenat čudesnog. Kompozicija bajke (kao i kompozicija svakog epskog dela) zasniva se, na likovima (junacima) i zbivanju, koje se odvija u vremenu i prostoru. Događaji se, po pravilu, nižu hronološki (fabula i siže se poklapaju), linearno; vreme zbivanja je prošlo; likovi su pretežno neimenovani, karakteriše ih pol, zanimanje, socijalni i porodični status, uzrast. Česta u kompoziciji bajke jesu i ponavljanja i paralelizam delova, dok je rasplet uvek srećan" (Pešikan-Ljuštanović 2005: 36). O usmenoj bajci v. Prop 1982, Prop 1990, Liti 1994, Trebješanin 1994: 162-181, Samardžija 1997, Milošević-Đorđević 2000, Samardžija 2005, Stanković-Šošo 2006, Pešikan-Ljuštanović 2007: 36-58 Samardžija 2011.5
05 Snežana Šarančić Čutura smatra da su ove priče ipak "srodnije bajkovitom nego mitskom kazivanju": "Silna želja za povratkom in illo tempore jeste obeležje svih Ćopićevih dela, posebno naglašena u delima sa primesama autobiografskog kazivanja, ali ta želja nije dovoljna za izričitije povezivanje sa mitom ili mitskim poimanjem sveta. [...] Priče iz Bašte sljezove boje morale bi imati još ključnih svojstava da bi takva analogija bila održiva" (Šarančić Čutura 2007), ali naglašava i to da one, iako su "bliže bajkovitom", "nisu bajke, osim ako se bajka ne shvata u najširem mogućem značenju kao večiti san o sreći" (Šarančić Čutura 2007).
06 U ovom određenju se objektivno postojanje konkretnog prostora potiskuje subjektivnim sagledavanjem pripovedača i likova.
07 Snežana Šarančić Čutura smatra da se u ovom Ćopićevom delu od pripovednih usmenih žanrova najviše reflektuje kazivanje o životu: "Jedno od ključnih nastojanja, prepoznatljivo u gotovo svim Ćopićevim delima, vezano je za potrebu da se lični, svakodnevni život učini poetskim, imaginativnim, izuzetnim. Pri tom autobiografski iskazi [...] dobijaju ruho prave fikcije. To, između ostalog, omogućuje vezanost za određen narativni model, koji se u brojnim Ćopićevim delima pokazao kao izuzetno zahvalan i estetski efektan. Reč je o pripovedanju u maniru usmenih pričanja o životu (ili iz života) čime se obezbeđuje draž žive improvizacije i osobena 'zaštita' od faktografije, ali i zabavnost, jer se, po pravilu, iz života priča i prepričava samo izuzetno, ili na neki drugi način posebno i bitno" (Šarančić Čutura 2007).
08 "Vjerne tvoje sluge razagnao,
      Staru majku tvoju ojadio,
      Sa konjem joj kosti izlomio,
      Vjernu tvoju ljubu zarobio,
      Odveo je u polje Kosovo..."
09 I u istorijskoj praksi postoji mnogo potvrda da je smrt grada pobedniku ponekad bila jednako važna kao i smrt branilaca, pa bi i to moglo biti objašnjenje zašto je tako malo srednjovekovnih gradova i vladarskih staništa bilo sačuvano na srednjovekovnim srpskim teritorijama. Recimo, Vuk Grgurević Branković (Zmaj Despot Vuk narodne pesme) dobio je Berkasovo od kralja Matije Korvina, posle pobede nad Poljacima i Česima, 1471. godine, i utvrdio ga ovalnim zidom. Posle njegove smrti 1485, grad je predat Đorđu Brankoviću, potonjem vladici Maksimu. U Berkasovu je potom stolovao i poslednji srpski sremski despot Jovan Branković (v. Pešikan-Ljuštanović 2002: 177). Berkasovo su 1526. godine konačno osvojili Turci, koji su do temelja razrušili ovalno utvrđenje, tako da je od grada ostao samo trag (v. Detelić 2007: 47, Ivić 1929, Popović 1957).
10 Iako djed Rade stalno nagoveštava da bi nekome "valjalo dati vilama iza rogu", jasno je da on to neće učiniti. Uloga patrijarhalnog domaćina koji vlada čvrstom rukom u suštinskom je neskladu sa njegovom mekotom i dobrotom.
11 Ovome je, verovatno, doprineo vekovni status čuvara granice prema Turcima, ali i potonja prekookeanska putovanja u pečalbu.
12 Nidžo je prešao "čitavu Nord Ameriku od Nevjorka do Vankuvera, od Atlantika do Pacifika, odstupao sa srpskom vojskom od Ovčeg polja do San Đovani di Medua (di ne duva!), pa se opet živ, zdrav i laka koraka povratio natrag i prošibao 'tabanovića' fijakerom: sve od Soluna pa čak negdje do iza Zagreba, a možda bi zgodio i dalje, ali ga je vjerovatno, opet i tamo dočekala nekakva voda" (Ćopić 1970: 56). Na kraju zbirke čak ni voda ga više ne zadržava — krenuo je u Banat: "Ostrvio se čovjek, pa to ti je" (Ćopić 1970: 56).
13 Ode pjevat' deli Radivoje:
  "Bog t' ubio, goro Romanijo!
   Ne raniš li u sebe sokola?
   Prolećeše jato golubova
   I pred njima tica golovrane,
   Provedoše bijela labuda
   I proneše pod krilima blago" (SNP III: 3).
Motiv sužnja koji peva javlja se i u kulturnoistorijskom predanju i pričanju iz života. Višnjićevi stričevi, prema priči, pevajući su išli na smaknuće
(Nedić 1981: 23).
14 Bergson (henri Bergson vidi upravo automatizam kao jedan od temeljnih izvora humora (Bergson 1958).
15 "A zar konj nije isto što i pravo čeljade, još bolji. Deset puta bolji" (Ćopić 1970: 27).
Sačuvana
Angelina
Administrator
*****
Van mreže Van mreže

Poruke: 6341



« Odgovor #9 poslato: Mart 27, 2014, 12:33:14 am »

**
nastavak


Kada je o đedu Radu reč, prepoznatljiv je drugi žanrovski obrazac — pripovedanje o njemu ima prizvuk legendi o svecima. On se u ovim pripovetkama i odista "posveti" u Svetog Radu Lopovskog, kada ga je "živopisac bradonja naslikao [...] kao svetitelja (sa strogom bradom i nebeskim oreolom oko glave)" (Ćopić 1970: 73). Međutim, ovo izokrenuto, komično posvećenje, dobija i svoju suštinsku, neparodičnu motivaciju i opravdanje: "Bogme, kad proljeće dođe, a u čemernog Save nestane žita, nema on da se umoli drugom svecu osim Radi Ćopiću" (Ćopić 1970: 61). Dobrota, plemenitost, dečja čistota, lirska, gotovo devojačka čednost16 i utančanost duše, tako pomeraju lakrdiju o "lopovskoj ikoni" u pripovedanje o istinskoj, upravo svetačkoj ljudskoj dobroti.

Lik rođaka Save mnogo duguje tipskom junaku šaljive priče: siromah, uvek snalažljiv, ali, istovremeno, uvek i ugrožen nemaštinom i sukobom sa socijalnom strukturom. Njegove krađe i nadmudrivanje bogatijih, socijalno uticajnijih i moćnijih, neposredno asociraju na Eru, Cigu, Ćosu, siromašnog drvoseču, koji da bi opstali koriste maštu i hitru pamet. S druge strane, Sava je povremeno, kao većina Ćopićevih junaka, i lirski, dečje iskren i nemoćan, prepušten dobroti drugih.

Snežana Šarančić Čutura s pravom ukazuje da se u osnovi pripovedanja o ovim junacima, ali šire, često nalazi žanr usmene anegdote, sa njegovom koncentrisanošću na upečatljiva, neobična ili socijalno i moralno paradigmatična zbivanja:

"Pri tom, njihova anegdotska crta u dosluhu je sa anegdotskim kazivanjima usmene tradicije, ne samo po duhovitom tonu ili komičnim situacijama i dijalozima već i po formi kratke priče, isečaka iz života, stvarnih događaja i doživljaja" (Šarančić Čutura 2007).

Jasno su prepoznatljivi i tragovi kulturnoistorijskog predanja o hajducima i neobičnim hajdučkim jatacima. To pre svega važi za "hajdučkog soka" Draginju Kečinu, čiji lik neposredno asocira na lik "krčmarice mlade", hajdučke i uskočke pomagačice i posestrime iz pesme. Istovremeno, Ćopić maestralno koristi elemente tradicionalnih predstava da bi ostvario sugestivni humorni nesklad. Kako bi se ponašala u skladu sa patrijarhalnom normom, hajdučica plete dok je sprovode žandari, pošto ne valja da devojka ide besposlena "mašući šakama"17. Da Draginja nije deo banalnog sveta svakodnevice, svedoče jatakovanje, izgled i kretanje18, neostvarena ljubav dvojice kamarata i, najzad, nesvakidašnja smrt. Junačku curu ubija muževljeva grubost i izdvojenost iz sveta kojem pripada: "...kao tičica — kljunom u travu", kaže Dane Drmogaća. To preplitanje humorističkog i lirskog, smeh kroz suze, tipično je za celinu Ćopićevog dela.

Na nivou jezika izrazito je prisustvo augumentativa i deminutiva, pa i formiranje neke vrste stajaćih epiteta: dobri djed, veseli Nidžo, stara perjanica lopovska rođak Sava, Veliki Jovo, ali ove formule, iako su značenjem vrlo bliske formulama usmene književnosti, naglašeno su autorske, one, za razliku od formulativnog epiteta u usmenom stvaralaštvu, nisu nadindividualne po postanju, već počivaju na sistemu vrednosti, pogledu na život i iskustvu pripovedača. Ćopić često poseže i za ekspresivnošću usmene poslovice, ali i za izrazom ili idiomom sročenim "na slik" poslovici iz narodne tradicije. Moguće je, pretpostavljamo, da je i sam sačinio neke od njih, po modelu usmenih govornih izraza, ili je, bar, svojom redakturom potencirao i stilski izoštrio njihovu slikovitost i duhovitu ekspresivnost: "Šapat je pojeo svečeva pijevca"; "Glavaš u Bihać, Glavaš iz Bihaća"; "Zatrke se na kobile skače"; "Ječam ušiljio brkove kao Mađar iz Marmaroš Sigeta" i sl.

Ćopićev jezik je istovremeno i višestruko povezan s jezikom usmene književnosti i naglašeno individualan, stvaralački promišljen i obojen. Recimo, nije bez razloga to što upravo rođak Sava kaže: "opustila glava kao krupska marvena pijaca u ponedeljak iza ponoći" (Ćopić 1970: 51) — on, i inače, provodi život šunjajući se pustim stočnim pijacama i sokacima, vođen svojim sumnjivim poslovima. Ova pomicanja su, nesumnjivo, rezultat svesnog traganja, aktivnog pesničkog odnosa prema tradiciji i daleko su od pukog kopiranja. Uostalom, Ćopićev jezik, u celini uzev, izrazito je individualan i prepoznatljiv. Karakterističan postupak, koji snažno doprinosi toj individualnosti, jeste i lirizacija pr-povedačkog izraza. Celinu zbirke prožima lirski, naglašeno lični i emotivni ton, što, uprkos humoru, većini pripovedaka pridaje baladični prizvuk neumitnog gubitka.

Usmena književnost, odnos junaka prema njoj i mehanizmi nastajanja pesme ili priče — omiljena su tema Ćopićevih dela. Njegovi junaci često pričaju, pevaju, ili slušaju i prenose pesme i priče (v. Šarančić Čutura 2007). S gotovo naučnom preciznošću on, recimo, opisuje predmet i nastanak demonološkog predanja:

"Ima tako po našim potplaninskim selima tajnovitih mjesta oko kojih se pletu raznorazne priče, obično pune strave, vezane za noć, smrt, nečiste sile i gubljenje duše. Pored groblja, crkava i džamija, to su obično štokakve jaruge, klanci provalije i raskršća gdje obnoć voli zasjesti dokoni đavo, ili kakav njegov rođak i pomagač, pa čudo načiniti s kasnim prolaznikom, seljakom, osobito s grešnom ženskom čeljadi, koja su i bez raskršća uvijek blizu nekakvom stradanju i belaju" (Ćopić 1970: 31).

Duhovni i socijalni vidokruzi Ćopićevih junaka često se ocrtavaju upravo odnosom prema usmenom stvaralaštvu. Tako iz narodne pesme stiže i onaj zeleni vuk, koji đeda Rada tera u sukob sa učiteljicom, pa i u zatvor (Ćopić 1970: 13-15), a nesmajnik i tragalac stric Nidžo svoj nemir pretače u pesmu o Marijani (Ćopić 1970: 49-55), dok duševni đed Rade štiti "čeljadence", Nidžinu ženu Savu, od patnje koju ta pesma može uzrokovati.

Složenim relacijama sa usmenom pripovedačkom tradicijom mogu biti u potpunosti uslovljeni i kompozicija i dubinska značenja pojedinih pripovedaka. Tako, recimo, pripovetka Dječak s tavana otkriva svu svoju zapretanu složenost tek ako je razmotrimo sa stanovišta predanja o zakopanom blagu, s kojima uspostavlja sugestivne morfološke i semantičke veze.

Unekoliko paradoksalno, odmah na početku suočavamo se s nizom razlika. Blago se u predanjima obično zakopava u pećinama, jamama, šumama, stenama, ispod drveća, mostova, u grobovima, po crkvama i gradinama (Karanović 1989: 67). Za razliku od tavana, to "nisu predeli svakodnevnog življenja" (Karanović 1989: 67), već mesta koja izazivaju strah i predstavljaju "iskliznuće iz svakodnevnog" (Karanović 1989: 71). Ovo je, na prvi pogled, u punoj suprotnosti s Ćopićevom pričom, pošto je osnovna tema pripovetke Dječak s tavana sećanje na "sjenovit, bogat tavan, pun tišine, prepun iznenađenja, krcat smirenim tajnama" (Ćopić 1970: 97). Dakle, reč je o prostoru u kući, koji je, sa stanovišta odrasle osobe, neposredno vezan za prostore svakodnevnog življenja. Ipak, opis tavana sadrži i elemente koji nedvosmisleno podsećaju na opise mesta sa skrivenim blagom. Dečak — pripovedač pripisuje mu tišinu, neistraženost, iznenađenja i tajne, tipične za skrovišta zakopanog blaga.19 Da ja reč o skrovištu blaga, neposredno svedoči pripovedačev iskaz, takođe, s početka pripovetke: "i danas preda mnom, kad se najmanje nadam, zaleprša ponešto iz ostavljene riznice utišana potkrovlja" (Ćopić 1970: 97 [Podvukla Lj. P. Lj.]).

Moguće razrešenje ove nedoumice trebalo bi tražiti u poziciji tragača za blagom, onih koji otkrivaju riznicu. To su dečaci, neodređenog doba, "između sedme i dvanaeste", pripovedač i njegov brat, tragaoci po prirodi svoga uzrasta — namerno neodređenog — i po prirodi dana detinjstva "starijih i mudrijih od Kolumba" (Ćopić 1970: 97). Tavan za decu može značiti nešto suštinski drugačije nego za odrasle osobe: to je teško dohvatan, gotovo tabuiran prostor, zabranjen za igru i istraživanje. Dakle, socijalni i uzrasni status istraživača preoblikuje realni prostor, s njihovog stanovišta tavan je dovoljno dalek, nepristupačan, tajanstven da se u njemu može skrivati blago. (Poput pećine ili ruševine za odraslog čoveka.)

Istovremeno, kao granični prostor doma, tavan (kao i zidovi i podrum) može reflektovati i veoma stare predstave, po kojima su upravo ti granični prostori otvoreni uplivu onostranih, demonskih sila i pogodni za njihovo stanište. U prostoru kuće, pojmljenom kao slika sveta, podrum, zidovi, sleme, vrata "označavaju prekid kontinuiteta" (Elijade 1986: 63), mesta na kojima se susreću i opšte otvoren i zatvoren, svoj i tuđi prostor i u kojima se ostvaruje "kako razgraničenje između 'spolja' i 'iznutra', tako i mogućnost prelaza iz jedne zone u drugu" (Elijade 1986: 151; Цивьян 1978: 67-68). Sem toga, tavan u Ćopićevoj priči suštinski je tuđ i zato što nije deo vlastitog doma, već ga dečaci otkrivaju u rođačkoj kući:

"Na prvi pogled slučajno, ja i moj rođak otkrili smo tavan ujakove kuće. Nije to baš bilo lako i jednostavno, kao ni svako drugo otkriće" (Ćopić 1970: 97).

Ćopić komično intonira teškoće s kojima se sreću dečaci — tragaoci, pa tako ovaj deo priče deluje istovremeno i kao duhovita inverzija priča o zakopanom blagu, i kao kazivanje o stvarnom traganju, naporima, pa i opasnostima koje to traganje prate:

"Valjalo je tu namjestiti stube pod četvrtast otvor na tavanici, s deset napabirčenih ključića otvarati zarđao katanac na kapku, nadići težak poklopac i, konačno, uvući se u prastari mrak, sjenke i bog te pita kakve razbojničke i vukodlačke zasjede. (Batine i viku starijih ne računamo, kao ni svaki istraživač.)" (Ćopić 1970: 98).

Opisani napori, što je tipično i za usmeno predanje, analogni su postupcima koji su morali biti sprovedeni i prilikom pohranjivanja blaga (Karanović 1989: 81). Oni su, u pripoveci, dati u svojevrsnoj gradaciji: slučajno otkrivanje riznice; realna nedostupnost koju treba savladati; tabuiranost, koja je dugo poštovana (na to ukazuje izrđali katanac, čiji ključ tek treba pronaći); fizički napor (podizanje kapka je ovde analogno kopanju u predanju); i, na kraju, savladavanje onostranih bića (za decu su mrak i senke sablasne "razbojničke i vukodlačke zasjede") i onih, po pravilu, neprijateljskih sila koje čuvaju blago (grdnje i batine). Analogiju ne narušava i ne obesmišljava ni lako uočljivi humorni odmak, ostvaren prilagođavanjem teškoća uzrastu tragalaca.

Sem toga, upravo ove zasede, čuvari i zaštitnici, upućuju na to da je tavan riznica, pošto "na blizinu blaga obavezno upućuju čuvari, određena bića koja se pojavljuju u funkciji njegovih zaštitnika" (Karanović 1989: 78). Blago u priči ima i svoje životinjske čuvare, to su golubovi koji prepadnu tragače.20 Dakle, i ovde se suočavamo sa jasno naglašenom piščevom intencijom da piše o "kopanju blaga", a time i sa dosledno uspostavljenom, svesnom i dorađenom inverzijom tradicionalne usmene priče. Tako se može tumačiti i lepet golubijih krila u tami i vika odraslih, pošto "kopanje blaga koje uznemirava čuvare, tako, može biti praćeno glasovima i stihijama natprirodnog intenziteta" (Karanović 1989: 80).

Dvostruki odnos Ćopićevog pripovedanja prema tradicionalnom usmenom stvaralaštvu — podudarnost i inverzija — dobija u pripoveci Dječak s tavana upečatljivo i visoko vredno otelovljenje. Inverzije, prisutne u celini priče, mnogo su više od komičkog i parodijskog izokretanja. Kada se zmija, uobičajena čuvarica blaga u usmenom predanju, biće vezano za zemlju i donji svet i medijator sa htonskim21, zameni golubovima, oličenjem medijacije sa gornjim nebeskim i hrišćanskim simbolom Svetog duha (Gura 2005: 458-462), time se, istovremeno, nagoveštava astralnost i nematerijalnost blaga koje oni čuvaju. Riznica je okrenuta nebu, pa su i njeni čuvari nebeski stvorovi, i na simboličkom, i na realnom nivou, potpuno suprotstavljeni zmiji. Tako i njihovo glasanje "toplo ptičje gugutanje", potpuno suprotstavljeno "glasovima i stihijama natprirodnog intenziteta" (Karanović 1989: 80) i samo u prvom času izaziva strah.

Ipak, sve dovde je Ćopićeva priča uglavnom analogna tradicionalnom predanju, ili se razvija kao njegovo delimično izmeštanje, s prisutnim i često naglašenim elementima izokretanja. Najbitnije odstupanje na semantičkom planu javlja se u slici blaga. Na tavanu je, u odlomcima i krhotinama, pohranjena istorija kuće i njenih stanara, decenije nabacane jedna na drugu, sve zasuto onim "toplim mlivom dana i noći ispod dosadnog vječitog žrvnja" vremena (Ćopić 1970: 97).

"Jedno uz drugo tu trpeljivo ćute zgorjele seljačke jeseni, zamorne večeri uz razboj, utihle uspavanke nad kolijevkama, mudre tišine knjigočataca i ratovi pomrli nad praznim limenim porcijama" (Ćopić 1970: 98).

Blagu iz predanja nisu bliži ni realniji opis predmeta koji se slute iza slike pohranjenih krhotina istorije: knjige, "svjetlucavo razbojište starih sprava i alatki", "šuma ofarbana drveta, gvožđa mesinga, stakla i hartije" (Ćopić 1970: 98).22 Ovde nije reč o onom u usmenoj tradiciji dobro poznatom izmicanju blaga od tragaoca koji nije umeo da ga nađe i uzme na pravi način — naprotiv, nađeno blago je pravo i nepatvoreno, upravo ono za kojim se čeznulo. Ćopić u celini svoje zbirke, pa i u dobrom delu svog pripovedačkog opusa traga upravo za prošlim vremenom, za pričom, za detinjstvom. On to i nalazi u uspomenama i sećanjima, ali ga ne može trajno zadržati. Ovde se, u suštini, srećemo s drugim mogućim značenjem reči blago, onim po kome je ono duhovna dragocenost.

Blago koje Ćopićev pripovedač nalazi na tavanu, a njegov brat ga se posle nekog vremena odriče, privučen "danom i životom" (Ćopić 1970: 99), pokazuje se kao minulo vreme, kao neuništivo tajanstvo sveta mašte. U krajnjem ishodu to je "uzbudljivi svijet literature" (Ćopić 1970: 99), ili tačnije rečeno ulaznica u njega. Pripovedač, iz pozicije zrelih godina, kao da nije baš načisto da li je nalaženje ovog blaga bilo dobitak ili ne.

"Satima zabavljen u potkrovlju, nosa zabodena u knjige i starudije, ja sam izlazio napolje zabliješten danom i životom, upadao sam kao u tuđinu, i kasno, vrlo kasno, zapazio sam kako se oko ujakove kuće motaju opaljeni, čupoglavi djevojčurci. Budala ja!" (Ćopić 1970: 99).

Ipak, ta prividna sumnja je više igra. Blago nađeno u detinjstvu, upravo zbog svoje nematerijalnosti pokazuje trajnost koju materijalni svet ne može posedovati. Realni tavan ujakove kuće na kraju pripovetke razara bomba. Prividno, uništeni su i riznica i blago. Ipak:

"Pola sata poslije bombardovanja stajao sam u dvorištu i zamuklo zurio u ostatke svoga tavana. Raskriven, surovo izložen suncu i svačijem pogledu, on je još uvijek mamio moje srce, zvao me u neki još neistražen kutak, sad nemilo ogoljen svjetlošću, obećavao... Obećavao, rastrgnut eksplozijom, smrtno ranjen, na umoru..." (Ćopić 1970: 99).

Traganje za blagom javlja se ovde kao metafora napornog traganja u riznici vremena, prevashodno oličenog kao vreme detinjstva, vlastitog, pa i tuđeg, ali i kao traganje u riznici narodne kulture, pre svega oličnoj u umetnost reči, u živom pletivu priče. Ćopićevo pripovedanje objedinjuje dva toka srpske književne i kulturne tradicije, usmeni i pisani. To objedinjavanje je mnogo više od pukog preuzimanja i u svojoj složenoj celovitosti ono je suštinski stvaralački jedinstveno i individualno, čak i tamo gde se njegovi rezultati mogu učiniti jednostavnim, spontanim i lako prepoznatljivim.

________________

16 Za osobito duševnog i skromnog čoveka moje su babe znale da kažu da je "stidan ka' velika đevojka".
17 Ima u ovome i blage ironije u odnosu na tradicionalnu običajnu normu koja često insistira pre svega na pojavno manifestnom obliku ponašanja, čak više nego na suštinskom postojanju onih kvaliteta koje bi to ponašanje trebalo da manifestuje.
18 Devojka je "vižljava i tanjušna curica, bistra oka i hitra u pokretu", "svitka pogledom lijevo-desno, ništa joj izmaći ne može", a, sem toga, ona se direktno poredi sa munjom, "svjetlicom".
19 "...sjenovit bogat tavan pun tišine, prepun iznenađenja, krcat smirenim tajnama. Nikad ga do kraja nisam istražio" (Ćopić 1970: 97).
20 "Ko se to više prepao: mi od golubova ili pernati gugutani od nas, trista i više godina starih istraživača, hajduka, kopača blaga..." (Ćopić 1970: 98).
U predanju čuvar blaga je najčešće zmija, ili neka druga "bića 'na međi', posrednici između 'ovog' i 'onog' sveta. Otuda je njihova snaga da zaustave kopače apsolutna, pa je strah od njih ogroman. Osim toga svet koji se nagoveštava pojavom čuvara suprotstavljen je (svojim rezervoarom moći i bogatstva) tzv. 'ovom' svetu i čoveku u njemu. Zato priče o zakopanom blagu saopštavaju o čoveku kao zalutalom biću, odnosno o njegovom susretu sa nesaznatljivim" (Karanović 1989: 81).
21 Po tipičnim svojstvima koja joj se pripisuju u verovanjima, "zmija je demonska životinja, više nego ikoja druga" (Čajkanović 1994: 399). Svojim periodičnim "umiranjem", ulaskom u zemlju i izlaskom iz nje, ona posreduje između gornjeg i donjeg sveta, odnosno sveta živih i sveta mrtvih (Trojanović 1911: 10, Bučar1915: 307, Čajkanović 1994a: 48, 122-126, Čajkanović 1995: 67-71, 120, 181, 191, Đorđević 1958 I: 128, Knežević 1960: 57-97, Kajmaković 1983: 65-72, Бeновскa-Събковa 1992: 9-48, Radenković 1996: 153-159, Gura 2005: 205-266).
22 U tradicionalnom predanju blago čini zlato, novac, velike količine hrane, a kada se blago, na kraju, ne pronađe za to postoje razlozi: "ili kopanje nije obavljeno kako treba, ili je pohlepa kopača za blagom bila velika ili su se oni nečeg uplašili, bili oterani, prevareni, nasamareni" (Karanović 1989: 89).
Sačuvana
Angelina
Administrator
*****
Van mreže Van mreže

Poruke: 6341



« Odgovor #10 poslato: Mart 27, 2014, 01:26:39 am »

**
nastavak


Literatura

Беновска-Събкова 1992: М. Беновска-Събкова, Змеяат в българския фолклор, София: Издателство на Българската академия на науките.

Bergson 1958: А. Bergson, O smijehu: esej o značenju smiješnoga, prev. S. Džamonja, Sarajevo: Veselin Masleša.

Bratić 1993: D. Bratić, Gluvo doba. Predstave o noći u narodnoj religiji Srba, Beograd: Plato.

Bučar 1915: : F. Bučаr, Pričе о zmiјаmа, zаgrеbаčkа оkоlinа, Zbоrnik zа nаrоdni živоt i оbičаје Јužnih Slаvеnа, knj. XX, Zаgrеb: Јugоslаvеnskа аkаdеmiја znаnоsti i umјеtnоsti, 305–307.

Vukić 1995: A. Vukić, Slika sveta u pripovetkama Branka Ćopića, Beograd: Institut za književnost i umetnost.

Vuković 1989: N. Vuković, Uvod u književnost za djecu i omladinu, Nikšić: NIO Univerzitetska riječ.

Georgijevski 2005: H. Georgijevski, Roman u srpskoj književnosti za decu i mlade, Novi Sad: Zmajeve dečje igre.

Gura 2005: A. Gura, Simbolika životinja u slovenskoj narodnoj tradiciji, Beograd: Brimo — Logos — Globosino — Aleksandrija.

Deretić 1990: J. Deretić, Kratka istorija srpske književnosti, Beograd: BIGZ.

Đorđević 1958: T. R. Đorđević, Priroda u verovanju i predanju našega naroda, knj. I, Srpski etnografski zbornik, LХХI, Beograd: Naučno delo, izdavačka ustanova Srpske akademije nauka.

Đurić 1972: V. Đurić, Odnos usmene i pisane književnosti srpskohrvatske, u: Narodna književnost, prir. V. Nedić, Srpska književnost u književnoj kritici, knj. 2, Beograd: Nolit.

Elijade 1986: M. Elijade, Sveto i profano, prev. Z. Stojanović, predg. S. Marić, Novi Sad: Književna zajednica Novog Sada.

Ivanić 2003: A. Ivanić, Mitski modeli u Bašti sljezove boje Branka Ćopića, Zbornik Matice srpske za književnost i jezik, knj. LI, sv. 1-2, Novi Sad: Matica srpska, 243-272.

Jeremić 1975: D. M. Jeremić, Za ponovno čitanje Branka Ćopića, u: Delije na Bihaću. Kritika o delu Branka Ćopića, Sabrana dela Branka Ćopića, knj. 14, priredio Ž. Stojković, Beograd — Sarajevo: Prosveta, Svjetlost, Veselin Masleša.

Kajmaković 1983: R. Kajmaković, Zmija u godišnjim običajima Srba u Bosni i Hercegovini, Beograd: Narodno stvaralaštvo — Folklor, god. XXII, sv. 2-4, 65-72.

Karanović 1989: Z. Karanović, Zakopano blagо — život i priča, Novi Sad: Bratstvo-јedinstvo — Institut za jugoslovenske književnosti i opštu književnost Filozofskog fakulteta.

Knežević 1960: S. Knežević, Lik zmije u narodnoj umetnosti i tradiciji Jugoslovena (sa osvrtom na isti motiv kod drugih naroda), Beograd: Glasnik Etnografskog muzeja, knj. 22-23, 57-97.

Leovac 1956: S. Leovac, Branko Ćopić, Letopis Matice srpske, god. 132, jul-avgust, knj. 378, sv. 1-2, Novi Sad: Matica srpska.

Liti 1994: М. Liti, Еvrоpskа nаrоdnа bајkа, prеv. D. Мilојkоvić, Bеоgrаd: Оrbis.

Lihačov 1972: D. S. Lihačov, Poetika stare ruske književnosti, prev. D. Bogdanović, Beograd: SKZ.

Marjanović 2003: V. Marjanović, Život i delo Branka Ćopića, Banja Luka: Glas srpski.

Marković 1973: S. Ž. Marković, Zapisi o književnosti za decu, Beograd: Inter-pres.

Milošević Đorđević 2000: N. Milošević Đorđević, Od bajke do izreke]. Oblikovanje i oblici srpske usmene proze, Beograd: Društvo za srpski jezik i književnost Srbije.

Mišić 1996: Z. Mišić, Kritika pesničkog iskustva, Beograd: SKZ.

Novaković 1975: B. Novaković, Na međuprostoru tragike i humora, u: Delije na Bihaću. Kritika o delu Branka Ćopića, Sabrana dela Branka Ćopića, knj. 14, priredio Živorad Stojković, Beograd — Sarajevo: Prosveta, Svjetlost, Veselin Masleša.

Palavestra 1972: P. Palavestra, Posleratna srpska književnost 1945—1970, Beograd: Prosveta.

Peleš 1981: G. Peleš, Panoramsko sagledavanje stvarnosti, u: Kritičari o Branku Ćopiću, priredio Muris Idrizović, Sarajevo: Svjetlost.

Penčić 1958: S. Penčić, Pokušaj bežanja od epike: Branko Ćopić Gluvi barut, Prosveta, Beograd 1957, Letopis Matice srpske, god. 134, april, knj. 382, sv. 4, Novi Sad: Matica srpska.

Pešikan-Ljuštanović 2007: Lj. Pešikan-Ljuštanović, Usmena i autorska bajka u nastavi, u: Unapređivanje nastave srpskog jezika i književnosti. Zbornik radova, prir. Lj. Petrovački, Novi Sad: Filozof-ski fakultet — Odsek za srpski jezik i lingvistiku, 36-58.

Pešikan-Ljuštanović 2007a: Lj. Pešikan-Ljuštanović, Fantastična proza Zorana Živkovića — mozaik u prostoru i vremenu, Beograd: Književnost 2/2007, 100-107.

Prop 1982: V. Prop, Morfologija bajke, prev. P. Vujičić, R. Matijašević, M. Vuković, Beograd: Prosveta.

Prop 1990: V. J. Prop, Historijski korijeni bajke, prev. V. Flaker, Sarajevo: Svjetlost.

Radenković 1996: Lj. Radenković, Simbolika sveta u narodnoj magiji Južnih Slovena, Niš — Beograd: Prosveta — Balkanološki institut SANU.

Radonjić 2001: G. Radonjić, Vijenac pripovjedaka u srpskoj književnosti pedesetih do sedamdesetih godina XX vijeka, Zbornik Matice srpske za književnost i jezik, knj. 49, sv. 3, Novi Sad: Matica srpska, 423-437.

Samardžija 1997: S. Samardžija, Poetika usmenih proznih oblika, Beograd: Narodna knjiga — Alfa.

Samardžija 2002: S. Samardžija, Narodne basne i priče o životinjama. Antologija, predg. i prir. S. Samardžija, Beograd: Gutenbergova galaksija.

Samardžija 2005: Antologija narodnih bajki, prir. i predg. S. Samardžija, Beograd: Politika - Narodna knjiga.

Samardžija 2011: S. Samardžija, Oblici usmene proze. Beograd: Službeni glasnik.

SNP II: V. S. Karadžić, Srpske narodne pjesme. Knjiga druga u kojoj su pjesme junačke najstarije, u Beču, u štampariji jermenskoga manastira, 1845. Prema: Sabrana dela Vuka Karadžića, knj. peta, prir. R. Pešić, Beograd: Prosveta.

SNP III: V. S. Karadžić, Srpske narodne pjesme. Knjiga treća u kojoj su pjesme junačke srednjijeh vremena, u Beču, u štampariji jermenskoga manastira, 1846. Prema: Sabrana dela Vuka Karadžića, knj. šesta, prir. R. Samardžić, Beograd: Prosveta.

Stanković Šošo 2006: N. Stanković Šošo, Topos puta u srpskoj narodnoj bajci, Beograd: Društvo za srpski jezik i književnost Srbije.

Trеbјеšаnin 1994: Ž. Trеbјеšаnin, Sаvrеmеnа istrаživаnjа sklоpа, stilа i smislа bајkе, u: М. Liti, Еvrоpskа nаrоdnа bајkа, prеv. D. Мilојkоvić, Bеоgrаd: Оrbis, 162–181.

Trojanović 1911: S. Trojanović, Glavni srpski žrtveni običaji, Beograd: Srpski etnografski zbornik, knj. XVII.

Tutnjević 1975: S. Tutnjević, Tekst o Branku Ćopiću, u: Delije na Bihaću. Kritika o delu Branka Ćopića, Sabrana dela Branka Ćopića, knj. 14, Beograd — Sarajevo: Prosveta, Svjetlost, "Veselin Masleša".

Ćopić 1964: B. Ćopić, Bosonogo detinjstvo (Priče zanesenog dječaka, Magareće godine, Priče partizanke, Vratolomne priče), Sabrana dela Branka Ćopića, knj. 10, Beograd — Sarajevo: Prosveta — Svjetlost — Veselin Masleša.

Ćopić 1970: B. Ćopić, Bašta sljezove boje, Beograd: Srpska književna zadruga.

Цивьян 1978: Т. В. Цивьян, Дом в фольклорной модели мира (на материале балканских загадок), у: Семиотика Культуры. Труды по знаковым системам Х, Тарту: Ученые записки Тартуского государственного университета, 65–85.

Čajkanović 1994: V. Čajkanović, Studije iz srpske religije i folklora 1910—1924, Sabrana dela iz srpske religije i mitologije, knj. prva, prir. V. Đurić, Beograd: Srpska književna zadruga — Beogradski izdavačko-grafički zavod — Prosveta — Partenon M. A. M.

Čajkanović 1994a: V. Čajkanović, Studije iz srpske religije i folklora 1925—1942, Sabrana dela iz srpske religije i mitologije, knjiga druga, prir. V. Đurić, Beograd: Srpska književna zadruga — Beogradski izdavačko-grafički zavod — Prosveta — Partenon M. A. M.

Čajkanović 1995 — V. Čajkanović, Stara srpska religija i mitologija, prir. V. Đurić, Beograd: Srpska akademija nauka i umetnosti — Srpska književna zadruga.

Džadžić 1960: P. Džadžić, Posleratna srpska pripovetka, Beograd: Novinsko izdavačko preduzeće Progres.

Šarančić-Čutura 2007: S. Šarančić-Čutura, Usmena književnost (poetika, žanrovi, stil) u delima za decu i omladinu Branka Ćopića, doktorska disertacija, odbranjena na Filozofskom fakultetu u Novom Sadu (rukopis).
Sačuvana
Stranice: 1   Idi gore
  Štampaj  
 
Prebaci se na: