Petar Kočić — U magli
Dobrodošli, Gost. Molim vas prijavite se ili se registrujte.
Stranice: 1   Idi dole
  Štampaj  
Autor Tema: Petar Kočić — U magli  (Pročitano 10854 puta)
0 članova i 1 gost pregledaju ovu temu.
Angelina
Administrator
*****
Van mreže Van mreže

Poruke: 6361



« poslato: Januar 09, 2011, 03:50:43 pm »

**
PETAR  K O Č I Ć


U MAGLI

Moj je život maglovit, i kad god nastanu duge, jesenske kiše s namrštenim, mutnim nebom i blatavom zemljom, mene obuzme neodoljiva tuga i nemio, potajan bol koji me Bilno i nemiloovo razdire. Tada me duša zaboli i srce zaželi da se ukloni negdje, dalevo, daleko ispod ovog sumornog, teškog neba.

Već treći dan, a kiša jednako pada, i po brdima se pogone sive, pocijepane magluštine. Moju dušu savladao teški jad: ni svijetla, providna dana, ni mirne, slatke noći. Ona se uvija pod nevidljivim teretom, plače i cvili, i uzalud se napreže da kaljave puteve, sumorna brda i ožalošćene planine pretvori u sami sjaj i ljepotu. Jauče i cvili duša moja, a kiša neprestano romori po krovovima, slijeva se kroz oluke i u jednolikom šumenju oblijeva ledene, izumrle puteve. Svijetle se i bistre lokve, i negdje se u daljini čuje razdragan dečji kikot koji se razliježe kroz kaljave i uprskane ulice, izumirući u kućama što su se ukočile od vlage i studeni, pa kao da će sad zaplakati. Kiša jednako lije i šušti potmulo, padajući na razglibanu zemlju, a duša moja, puna bola i tuge, jeca i uzdiše, proklinjući i sam dan rođenja. Oko mene magla, svukud magla, ledena, vlažna magla! Mrak u duši, mrak u srcu, mrak i nedogledan jad i nevolja na sve strane!

I u te docne, jesenske dane, kad otpočnu pljuštati beskrajne kiše, javi mi se pred očima Ciganka, moja bijedna i jadna Ciganka! Svijetlo uplakano lice i krupne, crne oči, pune jada i čemera, zasvijetle neobičnim sjajem kroz vlažnu, jesensku sumaglicu. Mene obuzme i zapljusne opojnim mirisom ono prvo svježe i slatko osjećanje života i uživanja, i suze, same od sebe, potajno izbijaju na oči. Žalosna i iznemogla moja Ciganka sve bliže i bliže primiče se meni, i ja slušam jauk i lelek njezin koji pretrzavaju očajni uzvici kletve i zaklinjanja: "Ne ostavljaj me! Ne ostavljaj me, života ti, jer se ti nećeš nikada vratiti u otadžbinu kojoj si sve dao, a ona te je prezrela i nemilosrdno odgurnula! Ne ostavljaj me, povedi me sobom!"

I mi se sustigosmo u magli. Drhćući kao preplašeno srnče, priđe mi i privi se uza me, pa grčevito zajeca:

— Brate, brate, ne ostavljaj me! — zadrhta slatko i meko njezin glas, i ona se, još jače drhćući, pripi uza me. Ne ostavljaj me, svega ti na svijetu!

Silno je i snažno stegnuh i zagrlih, i osjetih kako me kroz tanku bjelinu toplo dodiruju oble grudi i sve jače raspaljuju uzavrelu krv, a spojene usne drhte, plamte i mirišu strasnim, razbludnim mirisom. Sa sviju krajeva sklopila magla, pa huji i podrhtava. Mirno. Gluva, duboka tiptana na sve strane. Ništa se ne čuje do našeg isprekidanog jecanja i ledenog, maglenog šumenja. Mnogo srećni i mnogo, premnogo bijedni, stajali smo nijemi, nepomični, stezali se i grlili, a oko nas je treperila magla i šumio studen vjetar, noseći sobom neoklen iz daljine osvježavan miris svelog cvijeća, jabuka i krušaka.

Istrijeznismo se i krenusmo na put kroz maglu. Ona jednako priča da je srećna i nabraja bezazleno kojekakve ludorije iz prošlosti.

— Ja sam srećna, mnogo, premnogo srećna! — neprestano se umiljava i ulaguje.

— Ja sam nesrećan, mnogo, premnogo nesrećan.

Ona se učini kao da to ne ču, pa nastavi još življe:

— Je l' de, da smo mi srećni, mnogo, premnogo srećni?

— Jest, mi smo nesrećni, mnogo, premnogo nesrećni!

— Vidi kako se magla razilazi i proređuje po brdima, vidi kako se sunce milostivo ukazuje, osmehivajući se na našu sreću...

— I golemu, pregolemu nesreću — dodadoh i nesvjesno je odgurnuh od sebe.

— Vidi tamo daleko onih nijemih brda kako se dižu, obasjana i osvijetljena — tamo je zemlja, lijepa i dobra zemlja, koja će te raširenih ruku dočekati, jer i ti nju neizmjerno voliš i uvijek o njoj govoriš i sanjaš. Razvedri se jer putujemo u zemlju snova tvojih!

— Namračimo se i stegnimo srca, jer ćemo ubrzo prispjeti u zemlju gdje će nas dočekati mraz i suva, oštra zima sa ledenim, strahovitim vjetrovima i podmuklim burama.

— Ne govori tako! Razvedri se i razdragaj kad oko nas sve miriše i prediše mekoćom i slatkom zanosnom toplinom.

— Jest, jest, sve oko nas cvili i plače, proklinjući i sam dan postanka. Zar ne čuješ kako vjetar duva i preko naših vlažnih i ožalošćenih planina i oštro šušti kroz uvale i gudure, spuštajući se s brda i cvileći u tužnom šuštanju i hujanju po ovoj mrtvo osvijetljenoj ravni?

Magla opet poče sklapati i obuzimati nas sa sviju strana. O, kako je nešto strahobno i jezivo dolazilo otud iz nijemih i mračnih provala planinskih, hujilo kroz maglu i obuzimalo nas svom snagom. Mi smo drhtali osjećajući se daleko od ljudi i obična života, osamljeni, spojeni i sliveni u jedno s tim planinama i maglovitim, ukočenim brdima!

— Magla! Opet zar magla! — prošapta ona drhćući, pripi se uza me i zaplaka se.

— Magla, magla, magla i nedogledan jad i nevolja na sve strane! — jauknuh bolno i divovskom je snagom stegoh na grudi.


[postavljeno 27.03.2010]



Petar Kočić — Biografsko-bibliografski podaci
http://riznicasrpska.net/knjizevnost/index.php?topic=427.0
Petar Kočić — Prikazi, zabeleške, članci
http://riznicasrpska.net/knjizevnost/index.php?board=48.0

Sačuvana
Stranice: 1   Idi gore
  Štampaj  
 
Prebaci se na: