Petar Kočić (1877—1916)
Dobrodošli, Gost. Molim vas prijavite se ili se registrujte.
Stranice: 1 2 »   Idi dole
  Štampaj  
Autor Tema: Petar Kočić (1877—1916)  (Pročitano 70306 puta)
0 članova i 1 gost pregledaju ovu temu.
Angelina
Administrator
*****
Van mreže Van mreže

Poruke: 6361



« poslato: Januar 09, 2011, 04:09:36 pm »

**




PETAR KOČIĆ

Petar Kočić pripada najznamenitijim književnicima iz Bosne. Rodio se godinu dana pre austrougarske okupacije tih krajeva, dakle 1877. godine, u selu Stričićima, u Bosanskoj krajini.

Ceo svoj život proveo je Kočić ili u uslovima okupacije ili aneksije Bosne i Hercegovine. Austrougarskoj okupaciji Bosne i Hercegovine, koje su dotle bile sastavni deo Turske, prethodio je niz bosanskih i hercegovačkih buna, koje su postavljale kao zahteve nacionalno oslobođenje i ukidanje kmetskog položaja seljaštva, jer je ono bilo još uvek u feudalnom odnosu prema agama i begovima. Na Berlinskom kongresu (1878) Austro-Ugarskoj je dato pravo da okupira Bosnu i Hercegovinu, s tim da reši njihova unutrašnja pitanja. Međutim, austrougarskom okupacijom (a ni kasnijom aneksijom) ne samo što ta pitanja nisu rešena nego je došlo još i do pogoršanja položaja seljaštva. Zadržani su feudalni odnosi, a još su došli i tereti koje je donosio sobom razvitak kapitalizma. Ni rešenje pitanja nacionalnog i političkog oslobođenja nije, razume se, bilo u interesu Austro-Ugarske, pa i od toga nije bilo ništa.

Iako sveštenički sin, Kočić je, u stvari, rastao i odrastao u seljačkoj sredini, iz nje poneo najdublje utiske i uticaje, osećanja i shvatanja, što se kasnije i te kako jasno izrazilo i u njegovom političkom i književnom radu. Kada se po ženinoj smrti zakaluđerio, živeo je njegov otac u manastiru Gomionici, gde je Petar Kočić učio osnovnu školu. Tu je i kao gimnazist provodio letnje raspuste i upoznao život i sredinu manastirsku, ali je isto tako bio u stalnom dodiru sa seoskom sredinom i seljacima. I kao što ćemo u više njegovih pripovedaka nalaziti likove inspirisane poznavanjem manastirske sredine (kao što su: Simeun Đak, iguman Sopronija i Partenija, slikani neposredno po živim likovima), isto tako ćemo, još više, u njima nalaziti likove inspirisane seoskom sredinom i njenim ličnostima iz Bosanske krajine i njegovog užeg zavičaja: Zmijanja (David Štrbac, Mijo, Vuk, Čočorika).

Posle završene osnovne škole Kočić je otišao u Sarajevo da uči gimnaziju, ali je tu nije završio, jer je bio isključen zbog jednog svog patriotskog istupanja i protesta protiv austro-ugarskih okupacionih vlasti. Tada je prešao u Beograd, gde je, teško živeći i sirotujući, završio gimnaziju; tu je počeo da piše pesme. Posle završene gimnazije studirao je slavistiku u Beču. Tu je živeo vrlo oskudno, gladovao je, ali ga beda i nevolja nisu slomile; u vreme najteže oskudice, onda kada je, kako sam veli, "go, bos i gladan" čeznuo za svojim planinama i svojim narodom, on se oštro borio protiv oportunističke i kompromisne politike čaršije u Sarajevu i drugim mestima u Bosni. Buntovno raspoložen i borben, Kočić već tada stupa u otvorenu borbu. Tada on piše i svog "Jazavca pred sudom" i svoje najlepše pripovetke.

Posle završenih studija Kočić je prvo nastavnik gimnazije u Skoplju. Zbog jednog sukoba sa predstavnicima tamošnjih srpskih crkvenih vlasti, a i zbog svog živog interesovanja za rešenje agrarnog pitanja u evropskom delu feudalnog Otomanskog carstva, morao je da napusti tu službu. Vraća se u svoju Bosnu i Sarajevo i jedno vreme je sekretar društva "Prosvjeta".

U Sarajevu razvija veoma živu političku delatnost za prava porobljenog naroda i za oslobođenje seljaka-kmeta od feudalne podložnosti agama i begovima; u dva-tri maha on istupa i u korist radnika. Zbog takvog svog političkog rada dolazi u sukob i sa predstavnicima srpske buržoazije u Bosni — čaršijom, i sa austro-ugarskim vlastima, koje ga proteruju iz Sarajeva u Banja Luku. Ovde on pokreće 1907, godine, poznati list "Otadžbinu", koju su još iste godine ugušile okupatorske austro-ugarske vlasti. U leto 1910. godine pokrenuo je Kočić ponovo "Otadžbinu", ali u Sarajevu, dok je početkom iste godine počeo u Banjoj Luci izdavati mesečni književni list "Razvitak", kome okupator nije dozvolio da izlazi duže vremena, nego mu je prvom zgodnom prilikom zabranio dalje izlaženje.

U Banjoj Luci organizuje Kočić borbu protiv Austro-Ugarske, agituje za rešenje seljačkog pitanja (seljačke "prave"), piše članke, drži govore na narodnim zborovima, biva biran za poslanika Bosanskog sabora i postaje politički vođ najborbenije grupe u Saboru, koju su obično, prema njenom organu, nazivali grupa "Otadžbina". Za ovu grupu kaže Veselin Masleša u svojoj knjizi "Mlada Bosna": "Grupa Petra Kočića predstavlja, nesumnjivo, najinteresantniju struju bosanske politike... Talentovan književnik, on je i problemima prilazio afektivno i sa uzbuđenjem. Temperamentan, sa jednim iskrenim patosom, on je više osećao nego shvatao da je agrarno i seljačko pitanje u Bosni najvažnije i da mora da bude osnov svake političke akcije. Seljak je narod, i dok je seljak rob, ne može biti ni narod slobodan. Nacionalna politika mora, prema tome, biti i socijalno-oslobodilačka. Ko se ne bori za slobodu seljaka, taj se ne bori ni za nacionalnu slobodu, jer socijalno ropstvo ne postoji u jednoj slobodnoj naciji. Ovako je Petar Kočić uglavnom obrazlagao svoj politički stav, čime je stvarno izražavao autentičan sadržaj seljačkog nacionalizma i formulisao ga... Sam više književnik nego političar, više buntovnik nego revolucionar, više sentimentalan nego racionalan, svojim sopstvenim snagama nije mogao da iznese ceo pokret, da ga izgradi, da mu da teorijske, političke i organizacione fundamente. Okružen malim brojem ljudi, bez sredstava, nailazeći na ogromne objektivne teškoće koje je valjalo savlađivati — u gradu neprijateljstvo i nerazumevanje, na selu nepismenost, zaostalost i razbijenost — Kočić je teško krčio puteve. Ali, uprkos tome, ipak lakše i brže nego što bi se to moglo očekivati, s obzirom na uistinu teške uslove i velike nedaće".

Kočić je u politmčkoj borbi pravi narodni tribun koji se bori i protiv okupatora i njegove politike i protiv domaćih socijalnih neprijatelja seljaštva, koje obično naziva kmetoderima.

Godine 1911. se osećaju kod njega počeci živčane bolesti: on postaje duhovno rastrojen, prelazi u Srbiju, u Beograd na lečenje i tu, u porobljenom Beogradu, umire u duševnoj bolnici 1916. godine, svestan teške sudbine koja je zadesila srpski narod. Tu je zapisao, u jednom trenutku bola, i onaj svoj teški uzdah: "U ropstvu se rodih, u ropstvu živjeh, u ropstvu, vajme, i umrijeh".

Kočićevo književno delo je najčešće čvrsto povezano sa njegovim stavom u političkom i društvenom životu: motivi njegovih dela snažno su protkani njegovim gledanjem na stanje i položaj bosanskog seljaka, i njegovim istinskim saosećanjem sa seljačkim tegobama i patnjama. I u svom književnom stvaranju Kočić je najpotpuniji i najsnažniji izraz osećanja, želja, nada, razočaranja, nezadovoljetva i bunta bosanskog seljaka. Svoja nacionalna i patriotska osećanja i političko-društvene ideje i uverenja on je umetnički uobličavao u svojim delima katkad u vidu nostalgije za slobodom, a najčešće u vidu bunta i protesta i oštre satire protiv narodnih i socijalnih neprijatelja.

Svoj književni rad počeo je ovaj naš pisac pesmama, koje je pisao još kao đak gimnazije u Beogradu i koji karateriše plameno rodoljublje. Pripovetke je počeo pisati kao student u Beču. Književnim radom bavio se uglavnom do 1905. godine, kada se sve više posvećuje političkom radu, da samo retko napiše po koju priču, po vrednosti najčešće slabiju od ranijih dela. U periodu do 1905. godine napisao je i svoje najbolje pripovetke i satiričnu komediju "Jazavac pred sudom" (koja je već pre prvog svetskog rata doživela jedanaest izdanja). Tri knjige pripovedaka izdao je pod zajedničkim naslovom "S planine i ispod planine" (1902, 1903. i 1905), a 1910. godine zbirku "Jauci sa Zmijanja".

U svim svojim delima ovaj pisac iz Bosne nije se odvajao od svog rodnog kraja Zmijanja u Bosanskoj krajini i od teškog života bosanskog seljaka. Slikajući u svojim književnim delima svoje Zmijanjce i Krajišnike, Kočić je time slikao i prilike i odnose u čitavoj Bosni, jer je temama svojih pripovedaka obuhvatio mnoge tipične, bitne, značajne i aktuelne pojave bosanskog života uopšte. Stoga Kočića ubrajamo među one naše istaknute kritičke realiste čiji humanistički odnos prema čoveku-paćeniku, ako je i dat u granicama specifičnih prilika i odnosa jednog kraja, ima šire osnove i dublje značenje.

Iako je period u kome je književno stvarao bio relativno kratak, Kočić je u svom književnom delu pokazao dar za zanimljivo i lepo pričanje, za tačnu i često vrlo duhovitu opservaciju, za prodiranje u ljudsku dušu kada je ona u tragičnom rasipanju, za realnu tematiku u kojoj se ogleda čitavo jedno doba. Ali njegov bujni i buntarski temperament, njegova plahovita, borbena priroda, koja se sva uživljavala u nacionalnoj društveno-političkoj akciji, vodila ga je i odvlačila ga na teren oštre političke borbe. I mada je u svom delu pokazao znatnu pripovedačku zrelost, ipak se ne može sa sigurnošću govoriti o tome kako bi se — da se i dalje intenzivnije bavio književnim stvaranjem — u budućem radu dalje razvijao, jer njegove kasnije pripovetke, pisane u kratkotrajnim predasima, počele su u tematskom pogledu da presahnjuju, o čemu dosta uverljivo svedoče i razna ponavljanja u pričanju. Ipak, ono što je ostalo iz njegovog relativno kratkog perioda intenzivnijeg književnog stvaranja pokazuje nekoliko umetnički vrednih dostignuća, izvanrednih slika i pejzaža uobličenih poetskim narodnim jezikom.


Dimitrije Vučenov Iz Čitanke za III razred gimnazije Trinaesto izdanje, 1978.

[postavljeno 31.12.2007]

Petar Kočić — Prikazi, zabeleške, članci
Petar Kočić — Pripovetke
Sačuvana
Angelina
Administrator
*****
Van mreže Van mreže

Poruke: 6361



« Odgovor #1 poslato: Januar 09, 2011, 04:11:20 pm »

*

REČ UZ BIBLIOGRAFIJU


Do sada je uz sabrana dela Petra Kočića objavljeno nekoliko bibliografija. Prvu je izradio Todor Kruševac (Petar Kočić: Djela II, Sarajevo, 1951, str. 369—390), drugu Dragoljub Vlatković i Golub Dobrašinović (Petar Kočić: Sabrana dela II, Beograd, 1961, str. 431—473), treću Todor Kruševac (Petar Kočić: Sabrana djela III, Sarajevo — Beograd, 1967, str. 311—339) i četvrtu Dragoljub Vlatković (Petar Kočić: Sabrana djela IV, Banjaluka–Sarajevo, 1986, str. 109—332). Koncepcijom korespondiraju prva i treća bibliografija, rađene su jednom rukom, od njih odudara druga i četvrta, koje su srodne po prezentaciji Kočićevih posebnih izdanja, inače su različite. Poslednja bibliografija sadrži odeljke u kojima je izražena namera da se prezentuju prevodi Kočićevih posebnih dela, kao i prilozi njegovih pojedinih dela u domaćoj i stranoj periodici i štampi. U njoj je, jednom bibliografskom jedinicom, zasnovan odeljak Prerade i dramatizacije, sledi odeljak Literatura, koji sadrži 1294 bibliografske jedinice.

Ova bibliografija je, koncepcijom i dostignutim, respektabilna — ali ranjiva. Na ovo drugo ukazao je dr Staniša Tutnjević (Politika, 6. jun 1987, str, 11), po izlasku Kočićevog četveroknjižja. Tu činjenicu smo imali na umu u radu na ovoj bibliografiji. Uvažavali smo napore i rezultate svojih prethodnika bibliografa, ali smo ih svojim nalazima uporno proveravali. Služili smo se bibliografijama koje su bile dostupne i pomenutim bibliografima, beležili smo i proveravali njihove navode, posebno one do 1950. godine, ali i kasnije – što je dalo rezultate. Koristili smo i priloge (Ž. Jovanovića, D. Vlatkovića, M. M. Vulina, K. B. Lazića. D. Moračića i dr.) Kočićevoj bibliografiji, objavljene u časopisima, kao i bibliografske jedinice iz bibliografija brojnih časopisa (Srpskog književnog glasnika, Bosanske vile, Letopisa Matice srpske, Života, Izraza, Književnosti, Stremljenja, Mostova, Glasa, Književne istorije i dr.), ali i one bibliografske jedinice koje su zračile određenom novinom, a koje smo nalazili u bibliografskim izborima priloženim uz određena Kočićeva dela ili unete u studije o Kočićevom delu (C. Ristanović: Epik i lirik Petar Kočić, Bijeljina — Šid, 1995, str. 123—136). Konsultovali smo i bibliografiju o Kočićevom delu, unetu u Leksikon pisaca Jugoslavije III (Novi Sad, Matica srpska, 1987, str. 192—200), a koju su sastavili Zdravko Malbaša i Todor Kruševac i zaključili je, proređenim bibliografskim jedinicama, 1983. godinom.

Proučavanjem pomenutih bibliografija zapazili smo da je u drugoj, odeljkom Pisma, proširen bibliografski okvir prve bibliografije i da je odeljak Pripovetke iz prve u drugoj osnažen navođenjem mesta na kojima su objavljivane. Isto tako je u drugoj bibliografiji, u odeljku Literatura, proširen broj bibliografskih jedinica, a koje su poredane azbučnim redom. Rečeno je da je prvu i treću bibliografiju radio Todor Kruševac — u radu na trećoj on ne menja koncepciju, otvara odeljak Važnija posebna izdanja. Njegova bibliografija, u odeljku Literatura, integriše bibliografske jedinice iz prethodnih bibliografija. Do toga je, u istom odeljku, došlo i u četvrtoj bibliografiji, koju je izradio Dragoljub Vlatković. Njegova bibliografija otpočinje odeljkom Posebna izdanja, otvorenim u prethodnoj bibliografiji. Ovom odeljku dodaje odeljke: Prilozi u periodici, Prevodi posebna izdanja, Prilozi u periodici, Prerade i dramatizacije, Literatura. Bibliografiju je, u prvom odeljku, zaključio 1980, a u odeljku Literatura 1981. godine. Pred nama je bilo da nastavimo.

Prihvatili smo naznačene odeljke te bibliografije, ali smo proširili neke njihove naslove, jer oni nisu pokrivali ono što se pod njima našlo, prevashodno ispod naslova odeljaka o prilozima u periodici i štampi. Tu je Vlatković započeo razvrstavanje pojedinih dela objavljenih u zbirnim delima, izborima — i posustao u nameri (osetio težinu zahvata ili nije imao tehniku (!?) — zahvaljujući mogućnostima nove tehnike, taj posao smo okončali). Bibliografske jedinice, u odeljku Literatura, razvrstavali smo po godinama i priložili njihov autorski azbučni registar, smatrali smo da je to mnogo praktičnije od njihovog razvrstavanja u prethodnoj bibliografiji.

Na kraju još nekoliko reči, u znaku numeričkog fakta i komparacije, o našim bibliografskim domašajima i o onom što je zatečeno u bibliografiji koja je objavljena u Sabranim djelima (1986) Petra Kočića. Njen prvi odeljak, Posebna izdanja, zaključen 125. jedinicom, osnažili smo sa novih 19 jedinica u već istraživanom razdoblju, tome smo dodali 44 jedinice, koje se odnose na noviji datum (iza 1980. godine). Odeljak Prevodi posebna izdanja proširili smo sa 15 na 23 bibliografske jedinice, a devet puta smo proširili broj jedinica u odeljku o prilozima prevoda u periodici, izborima i delima, takođe toliko i odeljak o preradama i dramatizacijama (taj odeljak sadrži samo jednu jedinicu, obogaćen je sa novih devet jedinica). Što se tiče poglavlja Literatura, ono je, u pomenutoj bibliografiji, zaključeno 1981. godinom i sadrži 1294 bibliografske jedinice. U vremenskom rasponu koji ona obuhvata pronašli smo još oko sedam stotina novih bibliografskih jedinica, a u periodu iza tog vremena do danas još oko šest stotina jedinica, tako da taj novoizrađen odeljak sadrži 2457 bibliografskih jedinica, što je, bezmalo, dvostruko više nego u prethodnoj bibliografiji.

Naznačene kvantitativne relacije, između prethodne i ove bibliografije, sugerišu deo istine o kvalitetu ove novonastale, drugi deo te istine ukazaće se pasioniranom komparativisti posredstvom ovladavanja prezentovanim materijalom u svakom odeljku ove bibliografije, takođe i sagledavanjem fizionomije i sadržaja pojedinih bibliografskih jedinica, koje su predominantno in situ overene i obrazložene. Međutim, i na kraju, ne smatramo da je posao, u vezi sa stoletnom prezentacijom i recepcijom Kočićevog dela, zapečaćen ovom bibliografijom — uvek se može i bolje i više: trudili smo se da budućima ostavimo što manje povoda da nas kvantitativno i kvalitativno dopunjavaju.

Još nešto, verujemo da ovi bibliografski nalazi već sobom opravdavaju novo izdavanje Kočićevih sabranih dela, a u času kada obeležavamo 125-godišnjicu od rođenja ovog istaknutog krajiškog i srpskog pripovedača i nacionalnog tribuna, razlog je još više da se ova djela ponovo u ovom izdanju štampaju.


Mr Jovan N. Ivanović | Rastko
Sačuvana
Angelina
Administrator
*****
Van mreže Van mreže

Poruke: 6361



« Odgovor #2 poslato: Januar 09, 2011, 04:13:41 pm »

*

Petar Kočić    
SABRANA DJELA I—IV



Sabrana djela I

Nikola Strajnić:
O pričavini i učevini Petra Kočića

Kolja Mićević:
Slova — Kočićeva slava

Petar Kočić:
Istinite mejdandžije
Zmijanje / Jablan / Grob Slatke Duše / Đurini zapisi / Kod Markanova točka / Vukov gaj /
Sa zbora / Tuba / Kroz mećavu / Mrguda / Moji poznanici / Rakijo, majko / Jure Piligrap / Tajna nevolja Smaje Subaše / Prosjaci / Papakalo / Ilica Odalica i Lazica Vucalica / Čvrko / Mračajski proto

Petar Kočić
Simeun Đak
Mejdan Simeuna Đaka / Istiniti zulum Simeuna Đaka / Iz starostavne knjige Simeuna Đaka / Zulum Simeuna Đaka


Sabrana djela II

Petar Kočić:
Pjesmarica
Ponoćni zvuci / Proletni zvuci / ("Pridruž' se i ti", veliš mi, druže) / (Spustivši glavu na moje grudi) / (Ja te ljubim divni stvore) / Pošljednja suza / Bar tad hoće l' / Potočić / (U odbljesku bl'jedih zv'jezda)

Petar Kočić:
Lirske proze
Jelike i omorike / Kroz maglu / Kroz svjetlost / U magli / Pjesma mladosti / Jajce / Težak / Molitva / Tavnovanje / Žalobitna pjesma / Kmeti / Slobodi

Petar Kočić:
Lirske sudanije
Sudanija / Niz drum / O, proklete večerašnje večeri!

Petar Kočić:
Jazavac pred sudom

Petar Kočić:
Prikazi, zabilješke, članci
O lirici Đure Jakšića / Naša pjesma / Obrana G. Josipa Milakovića / Kalendar "Vardar" / Prvo viđenje s Jankom / Stevan Sremac / Naša poezija pod apsolutizmom / Milovan Đ. Glišić / Jedna korisna ustanova / Vaso Kondić / "Slatka sirotinja Mihajla Milanovića / Pisci i knjige, V / Pjesme Alekse Šantića / Kad ruže cvetaju / Za srpski jezik / Osman Đikić / Nova knjiga Maksima Gorkog / Jedna famozna svadba / Slike iz stare Srbije i Maćedonije / Beledije / Naša riječ / Kečetove istorijske uspomene / Srbi u Hrvatskoj i veleizdajnička parnica 1909. / Agrarni odnosi u Rumuniji prije zakona 1864. / Gavro Vučković / Naselja srpskih zemalja / Istorija imena Banje Luke / Kmetovsko pitanje u Bosni i Hercegovini / Istorija Srba od Konstantina Jirečeka / O programu obnovljene "Otadžbine" / Bošnjakluk / Porezi pod Turcima / Stojan Novaković / Rđavi i štetni narodni običaji / Balkanski rat i austrijska intervencija


Sabrana djela III

Petar Kočić:
Govori i interpelacije u Saboru Bosne i Hercegovine unutar Austro-Ugraskog Carstva
Šumsko servitutno pravo / Kritika austrijske uprave u Bosni / Rešavanje molbi za zemlju / Jezik u zakonskim tekstovima / Činovničko pitanje / O prenosnim taksama pri otkupu kmetova / Obavezna osnovna nastava / O taksama na molbe iz naroda upućene Saboru / Radničko pitanje / Agrarna politika bosanske vlade / Agrarno pitanje / Izjava o radu Sabora / Povodom jednog zakona koji ne važi za muslimane / O banji u Laktašima / Interpelacije

Prepiska Petra Kočića

Zapisi, pisma i tamničke zabeleške Petra Kočića u rukopisnoj zaostavštini Vladimira Ćorovića
Hronologija života i rada Petra Kočića
Rječnik arhaizama, stranih i manje poznatih riječi i izraza



Sabrana djela IV
Bibliografija
Reč uz bibliografiju

I.    Posebna izdanja
II.   Prevodi — posebna izdanja
III.  Prilozi u periodici, zastupljenost u izborima i delima
IV.  Prilozi prevoda u periodici, zastupljenost u izborima i delima
V.   Dramske, TV, filmske i zvučne adaptacije
VI.  Literatura


Registar autora bibliografskih jedinica, literature
(odnosi se na štampano izdanje Kočićevih sabranih dela)


Televizijski mejdan Simeuna Đaka — monografija o filmu Petra Zeca (Banja Luka, 1999)
Predgovor: Kočić u filmskoj viziji Petra Zeca — Srba Ignjatović
TV-film "Mejdan Simeuna Đaka" / Najavna i odjavna špica sa imenima svih saradnika
Pogovor / Scenaristički pledoaje Petra Zeca — Radomir Putnik
Petar Zec — Beleška o autoru


Rastko
Sačuvana
Angelina
Administrator
*****
Van mreže Van mreže

Poruke: 6361



« Odgovor #3 poslato: Januar 09, 2011, 04:19:00 pm »

*

PETAR KOČIĆ


Gotovo svi srpski krajevi predstavljeni su u današnjoj srpskoj književnosti: Bosnu valjano zastupa Petar Kočić.* Njegove prve pripovetke, izgubljene među beznačajnim pripovetkama manjih časopisa iz početka XX veka, nisu se primećivale. On je opštu pažnju skrenuo na sebe kada se 1902, u Karlovcima, javila prva njegova zbirka pripovedaka S planine i ispod planine. Druga knjiga, pod istim imenom, izišla je u Zagrebu 1904, treća u Beogradu 1905. Satira Jazavac pred sudom, za nekoliko godina, doživela je jedanaest izdanja. Iako je politika odvukla Kočića na stranu, on ipak ne napušta književnost. Zbirka Jauci sa Zmijanja izišla je u Zagrebu 1910, a satira Sudanija 1911. u Sarajevu.

Prvim svojim pripovetkama Kočić je učinio utisak jakog, svežeg i originalnog talenta. On se tu otkrio kao pesnik mladosti i zdravlja, životne energije i nacionalne snage. Njegovi opisi seoskoga života Bosanske krajine, koju dotle niko nije opisivao u srpskoj književnosti, opisi njenih modrih planina i starih šuma, sveži su, krepki, neposredni, katkada impresionistički. Svuda se oseća dah rascvetale prirode, ritam moćnoga života, sve je nabreklo krvlju i zdravljem. Što je on rekao o prirodi koju je opisivao, može se primeniti na njegove prve pripovetke: "Sve se diže, budi, sve se puši kao vruća krv, odiše snagom, svježinom..." Takav je kada opisuje svoje drage krajinske planine, takav kada opisuje ljubav mladih "žestoke krvi".

Samo, ta "radost života" iz prve mladosti se gasi. On nije egoist koji živi za sebe i u svom snu lepote, u prirodi ne gleda samo igre svetlosti i boja no i čoveka koji u njoj živi. Priroda mu sve više postaje okvir, a glavna slika čovek, bosanski seljak, za koga on oseća bratsku nežnost. Kočić je čovek od silne nacionalne energije, moćan izdanak jedne srpske rase koja je mnogo stradala i koja se mnogo borila. Njegov borbeni nacionalizam ima široku socijalnu osnovicu, on je smeo i buntovan duh, i njegova ljubav prema seljaku nije sentimentalnost i saučešće starih, no širok buntovan duh modernih. "O Bože moj, piše on, veliki i silni i nedostižni, daj mi jezik, daj mi krupne i goleme riječi koje dušmani ne razumiju, a narod razumije!" Gotovo u svakoj svojoj pripoveci on daje izraza svojoj ljubavi za bednog, ogolelog i pritisnutog seljaka, i srdžbi prema nasilju i nepravdi. Taj gorak protest našao je jaka izraza u duhovitoj satiri Sudaniji, parodiji zakonske pravde i sudstva, a naročito u proslavljenom Jazavcu pred sudom, delu koje je, osobito posle 1908, doživelo ogroman uspeh kod sviju slojeva srpske čitalačke publike i do 1913. dočekalo jedanaest izdanja, ćirilicom i latinicom. Agrarne i druge nevolje bosanskog seljaka, lukava, pritunjena, ali nesalomljiva i buntovna, sve je to našlo silna izraza u ovoj izvrsnoj satiri. Tip seljaka izveden je sa veoma mnogo tačnosti i snage, dijalog je vanredno prirodan, sporedne ličnosti su obeležene sa vrlo mnogo reljefa, situacije su vrlo pravilno izvedene, a i u svemu ima toliko satire, gorke i osvetničke satire, da Jazavac pred sudom ide u najbolje satire političke i socijalne književnosti.

Petar Kočić je jedan od najoriginalnijih suvremenih pisaca srpskih. To je umetnik koji je planinu opisivao svežijim i jačim bojama no iko pre njega; to je borben duh i oštar satiričar kakvog nema danas u srpskoj književnosti. Od ostalih srpskih pisaca Kočić se odlikuje čistotom, tečnošću i neusiljenošću svoga jezika. On danas piše jezikom Njegoša i Ljubiše, svežim, neiscrpnim gorštačkim jezikom, punim snage, poleta i slikovitosti, i u tom pogledu stoji nad svima suvremenim pripovedačima srpskim.


Jovan Skerlić
Sačuvana
Angelina
Administrator
*****
Van mreže Van mreže

Poruke: 6361



« Odgovor #4 poslato: Januar 09, 2011, 04:19:36 pm »

*

KRAJIŠNICI PETRA KOČIĆA


Malo je književnika u srpskoj književnosti čije je književno djelo toliko saglasno njihovom životu kao što je bio Petar Kočića.

Sa svoje Kočića glavice, sa Zmijanja, Kočić je ponio poštenje, neviđenu moralnu čvrstinu i postojanost, ljubav prema svom potlačenom srpskom narodu i pronio ih čiste kao suze Krajišnika kroz svoj tegobni život.

Vaspitan na narodnoj pjesmi i kosovskom mitu, koji je, ne samo za njega, već i za sve njegove junake i za sve njegove komšije i rođake: Kočiće, Guslove, Babiće, Kneževiće, Mačiće, Gvozdenoviće, Kušiće i Blagojeviće, bio stvarniji i od dana koji se rađao nad Zmijanjem, a Miloš Obilić, Marko Kraljević, Kosančić Ivan, Toplica Milan i drugi bili življi od austrijskih činovnika u Zemaljskom sudu u Banja Luci.

Petar Kočić je odmah shvatio da ulazak Austrougarske u Bosnu i Hercegovinu, iz koje se povukla Turska, nije bio radi rješavanja krupnih problema, zaštite hrišćana i rješavanja gorućeg pitanja vlasništva nad zemljom, već zbog uskih i sebičnih ekonomskih interesa jednako trule Habzburške monarhije, koja će se i sama raspasti četrdesetak godina kasnije u ognju i krvi Prvog svjetskog rata i nestati sa karte Evrope.

Austrijski grof, veleposjednik, nije došao da kmetu vrati zemlju, već je tu zemlju prigrabio, a Bosna i Hercegovina je samo iz jednog ropstva prešla u drugo, narodi su samo promijenili gospodara.

U Bosni je bilo najteže Srbima i pod Turskom i pod Austrijom. Muslimani su u vrijeme Turske prigrabili najplodniju zemlju u dolinama rijeka, pored vode, uz gradove, Hrvate katolike štitila je katolička internacionalna solidarnost i moćne evropske katoličke zemlje: Austrija, Njemačka, Francuska, Italija. Srbe niko nije štitio čak ni u prošlom stoljeću stvorena kneževina Srbija nije mogla, niti smjela, da ih štiti i sama ugrožena moćnim neprijateljima i stalnim dinastičkim borbama Obrenovića i Karađorđevića. Oni su živjeli tamo gdje drugi nijesu htjeli i nijesu mogli da žive, u planinskim vrletima u neplodnim glavicama i dolovima.

Petar Kočić se rodio u Stričićima kod Banja Luke 28. juna 1877. godine, a umro u Beogradu 28. avgusta 1910 godine ne dočekavši oslobođenje Srba.

Kočiću je rano umrla majka, a obudovjeli otac se zakaluđerio, dječak je odrastao u kući svoga djede, u kućnoj zajednici u kojoj je živjelo trideset i šestoro čeljadi, pa je i to uticalo na formiranje njegovog buntovnog duha i borbenog karaktera.

Kada se upisao u sarajevsku gimnaziju često je gladovao, ponekad i po nekoliko dana. Otac mu je u pismu poručio da mu ne može poslati nikakvu pomoć ali da bude odlučan, čeličan i postojan kao što je postojana Kočića Glavica.

Istjeran je iz sarajevske gimnazije zbog svog svjesnog, borbenog nacionalizma, pa je gimnaziju završio u Beogradu. Po završetku gimnazije napisao je nešto što može stajati kao moto na svakoj knjizi ovog izuzetnog borca: "Ni pred kim se nisam ponizio, niti sam koga za što moljakao, jer Kočići ne znaju moljakati. Bilo je dana i po dva i tri kad nisam ništa okusio, ali ipak nisam za to ni pred kim glavu sagnuo da prosim milostinju".

Kočić je cijelog života bio postojan kao stijena u Kočića glavici.

Brzo je shvatio očajni položaj srpskoga naroda u Austro Ugarskoj monarhiji, i cijeli svoj život s najvećim žarom posvetio ljutoj političkoj borbi za svoj narod, mada je znao da se taj položaj ne može ni lako ni brzo promijeniti. Nije mu bilo važno hoće li biti na slobodi, u skupštinskoj klupi, gdje je kao poslanik predstavljao Srbe, ili će trunuti u nekim od brojnih bosanskih zatvora, u kojima je često robijao. U tuzlanskom zatvoru, jednom od mnogih u kojima je bio zatvaran napisao je veoma tačnu i veoma pesimističnu poruku koja se odnosila na sve Srbe u Bosni toga vremena: "U ropstvu se rodih, u ropstvu živjeh, i u ropstvu, vajme, umrijeh."

Zasluga je Petra Kočića što je u srpsku književnost uveo Krajišnika, seljaka iz Bosanske Krajine, koji do tada nije bio junak književnog djela. Našao je i opisao čovjeka neobičnog, tvrdog, lukavog i naivnog, koji je znao ko je, otkuda je, kome pripada, i koji je bio spreman na vječitu borbu bez uzmicanja i na lako umiranje bez jauka. To su muževni ljudi, dovitljivi, hrabri, preduzimljivi, ratnici. Shvatali su život kao stalnu borbu protiv zavojevača, na koju ih je nadahnjivala junačka narodna pjesma i proslavljeni kosovski junaci.

Ispod njihovih tvrdih crta i muževnih lica u junačkim grudima kucala su osjećajna golubija srca i grijale ih meke i bolećive duše pune ljubavi i sažaljenja prema svima koji pate, pune blagostii praštanja. Svi Kočićevi junaci su hrabri, pošteni i plemeniti ljudi, među njima nema lopova, nema varalica, nema izdajnika, ni smutljivaca. Jednostavni su i djetinje prosti, jasni do srži.

Isidora Sekulić s pravomističe da u Kočićevom djelu ne postoje žene, jer je život borba, a borba je muški posao, navodeći kao najtipičnije junake Petra Kočića: Mračajskog protu, Simeuna đaka i Davida Štrpca.

Ako malo bolje razmislimo to nijesu tri ličnosti već tri karakterne crte ili tri lika svakoga Kočić evog junaka.

Sumorni, mrki izgled mračajskog prota, samo je maska koju Krajišnik pokazuje nepoznatim i neprijatelju, da taj shvati s kim ima posla i na kakvu čvrstinu mora računati.

Šarm i duhovitost lole i bekrije Simeuna Đaka, Simendaša, vječitog đaka u manastiru Gomjenici, crte su veselog, živahnog, inteligentnog i dovitljivog Krajišnika, pjesnika, maštara, koji se kroz šalu i izmišljotinu ruga teškoći i ropskom položajuu Carevini i tako pokazuje silnu životnu volju i sposobnost da ostane ko jeste, da preživi, da ne poklekne, da ne klekne, da ne padne i da sasvim ne propadne.

"Advokatska pamet" kako bi rekla Isidora Sekulić, Davida Štrpca, koji tuži jazavca za krađu žita, nije samo želja dovitljivog seljaka, domišljana i mudrijaša da se naruga Trojednoj carevini i njenim apsurdnim i besmislenim zakonima, već da sprdnjom i satirom omalovaži i samu Carevinu i svoj ropski položaj u njoj i patnje koje mu neprekidno nanosi ta bezdušna Carevina, i da se svojom prirodnom bistrinom i hrabrošću uzdigne iznad austrijskih školovanih činovnika i njihovih glupih "paligrapa".

Jovan Skerlić je s pravom isticao da je "Jazavac pred sudom" jedna od najboljih satira u ondašnjoj srpskoj književnosti, koja je jasno i nedvosmisleno pokazala koliko iskreni patriotizam srpskog seljaka nadrasta apsurdne zakone neprijateljske države, ali i učenost njenih činovnika. David Štrbac nije u satiri izvrgao ruglu samo glupost zakona Carevine, već način mišljenja, pogotovu jezik austrijskih činovnika, koji su bili porijeklom iz pokorenih krajeva Bosne, ili Hrvatske. Čak i na izgled plemenita namjera države da zaštiti i sačuva šumu u stvarnosti postaje vid mučenja i unižavanja stanovnika, licemjerna namjera da se još više iscrpe i osiromaše siromašni seljaci pod vidom zaštite.

Kočićevi junaci su plemeniti i ljudi lišeni i mržnje, zavisti i podlosti; prividno mrgodni bolećivi su kao djeca.

U "ljutom boju", naravno izmišljenom, Simendaša, Simeuna Đaka na Bronzanom majdanu protiv Asanbega Čeka, Simeun, glavni junak priče, koju kazuje kod kazana, hoće samo da pokaže svoju hrabrost i svoju nadmoć nad protivnikom, turskim ratnikom, ali nipošto neće da ga ubije, ili da ga povrijedi. Sva se njegova pobjeda iscrpljuje naređenjima koja izdaje Asanbegu, da se vidi ko je bolji, ko naređuje.

"Budi mene miran, Asanbeže Čeko! Budi mene miran!"

Zatim ga natjeruje da više puta uzjaše konja i da sjaše;

"Sjaši, Asanbeže Čeko! Uzjaši Asanbeže Čeko! Sjaši! Uzjaši! Sjaši! Uzjaši!"

I to mu je cijela kazna i cijela pobjeda. U jednom gotovo intelektualnom dvoboju s neprijateljem pokazao je svoju ljudsku, svoju plemenitu nadmoćnost nad protivnikom i to mu je dovoljno.

Likom Simeuna Đaka Petar Kočić je naslikao domišljana, pijanicu i mudrijaša, Srbina Krajišnika, čovjeka kakvi se sretaju u svimnarodima od Nasrudin hodže kod Turaka do Tila Ojlenšpigela kod Njemaca.

Lako je moguće i vjerovatno čak da je lik Simeuna Đaka inspirisao Iva Andrić a i poslužio mu kao prototip za fra Marka Krnetu, takođe priučenog sveštenika, kao što je moguće da je i Ivo Andrić, kao i Petar Kočić, svaki u svom vremenu i prostoru, uočio domišljana, bekriju i neradnika i opisao ga. Lik Simeuna Đaka je lik koji se viđa u tim krajevima kroz razna vremena.

Simeun Đak je tipičniji od Davida Štrpca, jer je Davidov lik pravljen za potrebe satire i zato se fizički razlikuje od ostalih Kočićevih junaka, koji su krupni, muške figure, mada je sličan Simendašu po humoru, dovitljivosti i borbenosti. Jedino mu nedostaje lirska bolećivost Simeunova prema svemu oko njega.

David Štrbacje malen, mršav, nikakav, borben, oštra jezika, zajedljiv, sarkastičan, glumi seosku budalu da ispadne mudrijaš. Nije zao, jer kod Kočića nema zlih ljudi, nema zlih Bosanaca, zlica, ili kako bi se kazalo u Krajini — ukoljica. I on je nježan čak i prema jazavcu koji mu je "satro cijelu njivu kuruza."

Osjećajnost je karakterna crta svih Kočićevih junaka. Mada je pisac htio da pokaže da: "Sve je ljuto, nemirno, goropadno i tvrdoglavo na ovoj planini i ispod ove planine."

Brojne njegove junake pamtimo kao veoma osjećajne ljude. Sjetimo se samo divnog, plemenitog i nesrećnog Relje Kneževića ("Kroz mećavu"), ili junaka priče "Grob slatke duše", koji je svima govorio "slatka moja dušo".

Kočićevi junaci su iz njegovih odličnih priča prosto hrupili u srpsku književnost i donijeli sočan, svjež, izražajan i bogat srpski jezik toga kraja, nad čijom je čistoćom ovaj znameniti pisac bdio cijelog svoga života.

Ubijeđeni rodoljub, pametnidiplomata Kočić, odlično je shvatao da se nacionalno biće pokorenog naroda jedino čuva jezikom, vjerom i junačkom pjesmom. Narod može preživjeti i vjekovna ropstvaako očuva jezik i vjeru, ali ako dopusti da mu zavojevač zagadi jezik, takao je i u samo njegovo nacionalno biće i doveo u pitanje njegov nacionalni opstanak. Zato je iskreno molio Boga da mu da velike riječi koje će biti dušmaninu nerazumljive a narodu razumljive.

Petar Kočić je u toku svog relativno kratkog života napisao obimom neveliko, ali značajno književno djelo. Napisao je tri zbirke priča: "S planine" i "I spod planine", zbirku priča "Jauci sa Zmijanja" i satire "Jazavac pred sudom" i "Sudanija". Svojim djelom skrenuo je na sebe pažnju najvećih umova u srpskoj književnosti. Između ostalih o njegovom djelu pisali su: Jovan Skerlić, Jovan Dučić, Isidora Sekulić, Ivo Andrić...

Kočićeva kratka, uvjerljiva priča, koja opisujesvega dva tri junaka, u kratkom vremenskom intervalu, ostala je i danas jednako živa, jednako zanimljiva, jednako uvjerljiva kao u vrijeme kad je napisana.

Kritičare je privlačilo njegovo originalno književno djelo, ali i Kočićev postojani patriotizam, rodoljublje bez mrlje i hrabra, poštena, beskompromisna borba za slobodu svoga naroda, kojoj je podredio i svoj talenat i svoj život.

Veoma savjesni književnik Ivo Andrić, koji je odlično shvatio pogubnost robovanja bosanskog čovjeka Turskoj i Austriji, i u svojim kritičkim radovima pisao samo o velikanima, o ljudima koji su uz djelo imali i duboku nacionalnu svijest, o Njegošu i Vuku Karadžiću, s jednakom pažnjom i uvažavanjem promišljao je i tumačio Kočićevo djelo i njegovu političku borbu.

Značajno djelo Petra Kočića zauzelo je istaknuto mjesto u srpskoj književnosti, a Kočić je ostao jedan od najboljih predstavnika srpske realističke pripovijetke.

 
Vuk Cerović | www.dijaspora.nu
Sačuvana
Angelina
Administrator
*****
Van mreže Van mreže

Poruke: 6361



« Odgovor #5 poslato: Januar 09, 2011, 04:20:41 pm »

**

BILJEŠKA O PISCU


Petar Kočić je jedna od najznačajnijih ličnosti novije povijesti Bosne i jedan od najzanimljivijih pisaca srpskog realizma i moderne. Crticama svojih djela uklapa se i u jednu i u drugu stilsku formaciju. U razdoblju od deset godina svoje pune političke angažiranosti postao je savjest one borbene mlade generacije koja je čuvenim Principovim hicem 1914. dobrano uzdrmala Evropu. Zbog toga je i bio predmet mnogih istraživanja, glavna tema mnogih razgovora i pisanja. Napisana je o njemu brojna literatura, pa ipak čini se da još uvijek postoji nerazumijevanje u pristupu Kočiću. Kod jednih što nisu mogli da sagledaju kompleksnost društvene i političke stvarnosti, a kod drugih što još uvijek ne mogu intimnije ući u sredinu, psihologiju i mentalitet Bosne i bosanskog čovjeka.

Rođen je u selu Stričićima, na Zmijanju (1877), u starosjedilačkoj obitelji, u jednoj drvenoj, planinskoj kući, na obroncima brežuljka. Sam je zapisao da su za njegovo doba bile 44 kuće Kočića, da su čak i neki Muslimani Kočići. Otac njegov, Jovan, bio je svećenik. Brzo se zakaluđerio u manastiru Gomjenici (Gomionici), gdje je ostao do smrti. Osnovno znanje Kočić je počeo stjecati kod oca. Školovanje u manastiru razvit će u njemu neki romantični nacionalizam, koji će kasnije u borbi s Austrijom dobiti socijalni prizvuk, ali će ipak do kraja ostati lirski intoniran i epski širok. Osnovnu školu završio je u Banjoj Luci kao najbolji učenik u razredu, a iste, 1891, godine upisao se u sarajevsku gimnaziju. Tu u središtu strane uprave nemirna, gorštačka narav Petra Kočića reagira prebučno i pretemperamentno, angažira se u protestnim istupima, pa je svibnja 1895, na kraju četvrtog razreda isključen zbog političkog antidržavnog istupa i protjeran u Banju Luku. No, odmah produžava dalje u Beograd, u Srbiju, u zemlju o kojoj je sanjao i koju je gledao kao nacionalnu svetinju, a koju je za vrijeme reakcionarnog režima Obrenovića najslikovitije ocrtao Radoje Domanović nazvavši je "mrtvim morem". Kočić ne govori o svojim razočaranjima ali sva njegova pisma toga doba odisala su neraspoloženjem, posebice su bila prepuna materijalnih briga. A tada, što je zanimljivo, stižu vijesti o prvim literarnim pokušajima. Objavljuje i dvije pjesme (1899). Te godine upisuje se na Filozofski fakultet u Beču, gdje pažljivo sluša predavanja Vatroslava Jagića. Zanimanje za politiku je sve veće i to ga odvlači od pravnog studija. U Beču je završio i svoje izgrađivanje kao literat nastupajući često u društvu "Zora". Tu je proveo pet godina, do 1904, kada je apsolvirao. Jedne večeri u "Zori" pročitao je Jazavca pred sudom i pobrao brojna priznanja. Oštar Kočićev jezik nije mirovao zbog čega je njegov dosje u policiji stalno rastao. Poslije diplomiranja, dakako, nije dobio posao u Bosni nego je morao u Skopje. Tu dolazi u sukob s crkvenim vlastima jer je stao na stranu sirotinje. Napušta sve i vraća se u Bosnu gdje nastavlja s otvorenom borbom protiv austrijskih vlasti, pa je 1906. opet protjeran iz Sarajeva u Banju Luku.

Banja Luka je tada pružala velike šanse Kočiću za rad. U svom listu "Otadžbina" bori se za seljačka prava, a oko lista formira cijelu jednu političku grupu. Snažan i glasan rad odvest će ga do tamnice. Tako je skoro cijelu 1908. proveo po banjalučkim i tuzlanskim zatvorima. Poslije aneksije (1908) vjerovalo se da će vlast više učiniti za seljačko pitanje. Međurim, još teži položaj seljaka dovest će do pobune 1910. i vojne intervencije Austrije. Kočić je počeo pobolijevati. Nervi su mu jako oslabili. Zato 1914. godine odlazi u Srbiju na liječenje. Smješten je u duševnu bolnicu u kojoj je ostao, kao neizlječiv bolesnik, sve do smrti. Ostala je posljednja njegova zabilješka: "U ropstvu se rodih, u ropstvu živjeh, u ropstvu, vajmeh, i umrijeh". Umro je u Beogradu 27.08.1916. godine.

Uz politički rad Petra Kočića usko se vezuje i njegovo književno djelovanje. Njegove pripovijetke, u kojima je prikazao patnje porobljenog seljaka, čine sadržaj političke borbe. U njiževnom radu vidljiva su dva razdoblja: prvo u Beču od 1904. kada je tiskana Tuba i drugo poslije tamnovanja od 1908. do 1911, kada je prezauzet poslovima u Saboru prestao pisati. U prvom razdoblju osjeća se želja, vidno je nastojanje da se umjetnički uobliči svaka pojedinost, da se svestranije dodirne junak, da se da psihološka iznijansiranost, dok se u drugom razdoblju već osjeća ukoričenost likova, ponavljanje situacija. Prve radove objavljuje kao srednjoškolac u Beogradu, u tadašnjem dačkom listu "Podmladak". Pjesme su se zvale Proljetni zvuci i Ponoćni zvaci. Ti su pokušaji zanimljivi samo kao književno-povijesni detalj bez veće umjetničke vrijednosti.

U Beču tiska prvu knjigu S planine i ispod planine, u kojoj je uvršteno sedam pripovijedaka (Đurini zapisi, Jablan, Grob Slatke Duše, Istiniti zulutn Simeuna Đaka, Mrguda, Kod Markanova točka). Kritika je vrlo dobro prihvatila mladog pisca, Jovan Skerlić, veliki književni arbitar, napisao je: "Pripovetke odaju pisca od talenta, od stvarnog originalnog talenta." Druga knjiga pripovijedaka, s istim naslovom, izašla je 1904. s novim pričama (Jelike i omorike, Kroz maglu, Kroz svjetlost, Mračajski proto, i igrokazom Jazavac pred sudom), a treća knjiga izašla je 1905. godine s pripovijetkama Mejdan Simeuna Đaka, lz starostavne knjige Simeuna Đaka, Rakijo majko, Pjesma mladosti, Sa zbora, Jajce. U četvrtoj knjizi Jauci sa Zmijanja (1910) objavio je pripovijetke Molitva, Kroz mećavu, Vukov gaj, Zmijanje. Dodamo li tome nekoliko pjesama u prozi (Kmeti, Slobodi, Težak), uz nekoliko pripovjedačkih fragmenata i članaka o književnosti, bilo bi to, eto, cjelokupno djelo Petra Kočića.

U prvoj pripovijeci Tuba, priči o ljubavi između dvoje mladih, o fruli i jabuci, priči o nesreći, o smrti i tuzi, Petar Kočić je pokazao smisao za realističku sliku stvarnosti, te za snažan doživljaj prirode. U gradnji same pripovijetke osjeća se pak izvjesna navučenost, osjeća se da je početnička, da je pod utjecajem folklornih crtica proze Janka Veselinovića. U Đurinim zapisima, s druge strane, očita je namjera da se što prirodnije i vjernije da psihologija seljaka, mada je naglašen karakter anegdotskog pripovijedanja.

Punu zrelost pisca Kočić je dostigao u Jablanu. Dirljiva djetinja jjubav prema biku Jablanu, strah pred borbu s carskim Rudonjom, radost nakon pobjede, našli su svoj pravi izraz u kraćoj fabuli, kondenziranosti izraza i ljepoti slika koje se redaju kao na filmskom platnu. Uz simboliku borbe, često u interpretacijama ostaju prenaglašeni ljepota prirode i snažna intimna drama malog junaka.

Pripovijetka Grob Slatke Duše govori o tragičnoj povijesti seljaka Mije koga je mećava zatrpala kada se vraćao od spahije od koga je tražio svoju oduzetu imovinu. Slabije je rađena, gotovo u maniri obične seoske priče. Mrguda je priča o djevojci elementarne snage, željne ljubavi i čulnog napitka. Kod Markanova točka bilješka je o mladiću-dječaku kojemu su prerano pale brige odraslih na leđa. Lik Simeuna Đaka javlja se u nekoliko pripovijedaka. Šeret, nemirnjaković, pijanica, gorštački delija, lažov, kao da je lik usmenog pripovjedača jer sam najčešće izmišlja umjesto da živi događaje. Mračajski proto slika je osobenjačke ljudske prirode, živopisne i interesantne po onome što je u njoj podivljalo u strogoj izoliranosti od ljudi. Slika umiranja i nadolaska nevremena u pripovijeci Kroz mećavu ima fatalističkih crta, utjecaja Bore Stankovića. Sudanija, satira, sadrži materijal za komediju. Neuobičajena situacija i mjesto — zatvorenici u zatvoru sami sebi sude kako bi uvježbali obranu za pravi sud — pružali su niz mogućnosti da se napravi i nešto više. Međutim, ostalo je to na croquisu.

Svakako da je najznačajnije djelo Petra Kočića Jazavac pred sudom. David Štrbac, glavni junak igrokaza, koji se pojavljuje već u pripovijeci Tuba, zanimljiva je, duhovita i uvjerljiva ličnost.

Iz čitave proze Petra Kočića izbija snaga neposrednog doživljaja krajiškog sela i prirode. Pa, ipak, mora se reći da zbog silne političke borbe nije uspio sve dotjerati kako treba te mu je stoga dosta radova ostalo u skicama, crticama i impresijama.

U galeriji brojnih junaka što ih je stvarao Kočić trojica su posebno značajna: David Štrbac, Simeun Đak i Mračajski proto. Prvi je duhovit i mudar, drugi šaljivdžija i hvalisavac a treći mračni, izgubljeni junak.

Elemente realističkog pripovijedanja Kočić upotpunjava slikama pejzaža, pa su tako pjesnička opredjeljenja i lirska osjećanja došla do potpunog izražaja. Dao je lijepe opise ljudi i događaja kao i sasvim osobene opise prirode. Prvi je među srpskim književnicima unio intimna osjećanja i toplinu boja što ga je povuklo korak naprijed od realizma. Velika ljubav koju je osjećao prema svome čovjeku, prema svome narodu i simbolički se stapa s oduševljenim opisima prirode. On više slika nego što priča, pa više daje opservacije od događaja. Jovan Dučić je zabilježio: "On (Kočić) je pisac koji je isključiv, koji sam sebe isključuje, ali koji bi možda mogao dati najbolju srpsku seosku novelu kada bi vjerovao da književnost pripada samo književnicima i da treba uzeti svoj umjetnički instinkt za najveće umjetničko mjerilo."

A Kočić je više mislio na potpuno oslobođenje svoje zemlje i svojih ljudi. Odatle i nejedinstvenost njegova djela.


Duško Arežina




Petar Kočić
Pripovetke
m l a d o s t
Zagreb, 1982.


[postavljeno 31.12.2007]
Sačuvana
Angelina
Administrator
*****
Van mreže Van mreže

Poruke: 6361



« Odgovor #6 poslato: Januar 09, 2011, 04:22:04 pm »

**

PETAR KOČIĆ


Postalo je već legenda kako je jedan Kočićev predak u stara turska vremena, u oštroj borbi protiv ukmećivanja, stajao jednog dana bez glave kao ukopan u zemlju, dok mu je iz vratnih žila šibala u mlazevima vrela krv i prskala po begovskom čardaku. U toj istinitoj legendi ima čudne simbolike. Čitav Kočićev život od rođenja do smrti nije ništa drugo do grčeviti nastavak borbe predaka.

Rodio se jednog junskog dana 1877. godine, godinu dana uoči Berlinskog kongresa koji je Bosnu i Hercegovinu dao na upravu Austriji na trideset godina. Rodio se na Zmijanju u Bosanskoj krajini, u onom herojskom kraju koji nikad nije bio pod kmetstvom. Bilo mu je dve godine kad je izgubio mater. Kočićev otac, svestenik Jovan, iz duboke žalosti za ženom, napustio je kuću i decu, otišao u manastir Gomionicu i postao monah Gerasim.

Iz baba-Vidine škole kraj ovaca i goveda krenuo je Kočić po očevoj želji u manastir Gomionicu da uči čitati i pisati kod polu-pismenih, bistrih i rodoljubivih kaluđera. U manastiru je završio dva razreda osnovne škole (više ih nije tamo ni bilo). Ostala dva učio je u Banjaluci. Po završetku osnovne škole 1891. godine Kočić je po očevoj želji krenuo u gimnaziju u Sarajevo. Otac je sanjao o tome da mu stariji sin postane sveštenik i da time nastavi porodičnu tradiciju, ali Kočićeva priroda borca nagoveštavala je da se očevi snovi neće ispuniti.

Posle sudara sa školskim vlastima Kočić je 1895. godine prešao u Beograd. Tamo je iste godine završio četvrti razred gimnazije i upisao se u peti. Gimnaziju je završio u junu 1899. godine i otišao prvi put posle nekoliko godina u svoju Krajinu. U jesen je otišao u Beč da studira slavistiku kod čuvenog profesora Jagića. U Beču Kočić ulazi u krug studenata Bosanaca i počinje da se bavi literaturom i nacionalnom borbom. U kružoku Pavla Lagarića napisao je Kočić svoje prve radove.

Prva zbirka njegovih pripovedaka pod naslovom S planine i ispod planine pojavila se u Sremskim Karlovcima 1902.godine. Ovom zbirkom u srpsku književnost ušao je pisac "od talenta, od stvarnog i originalnog talenta". Dve godine kasnije pojavljuje se druga zbirka koju Kočić posvećuje "uspomeni genija Đure Jakšića". Najznačajnija novina ove zbirke je poznata satirična aktovka Jazavac pred sudom.

Kočić je u junu 1904. godine apsolvirao filozofiju i zatražio službu od srpskog Ministarstva prosvete. Postavljen je za profesora srpskog jezika i književnosti u učiteljskoj školi i gimnaziji u Skoplju. Privlačila su ga stara ognjišta srpske slave i veličine. Ubrzo je došao u sukob s onima koji su ugnjetavali nezaštićene u novoj sredini i u kasnu jesen 1905. godine napušta Skoplje i odlazi u Sarajevo.

U Sarajevo je stigao kao poznat književnik i publicist. U svojoj Bosni razvija široku političku i kulturnu aktivnost zbog koje su ga okupacione vlasti gonile. Tako je bio proteran iz Sarajeva. Ali Kočić ne miruje, odlazi u Banjaluku i u svojoj Krajini pokreće list "Otadžbina" s namerom da oko sebe okupi sve nacionalno svesne borce. Policija ga, međutim, nije ostavljala na miru. Od oktobra 1907. do 1909. godine Kočić, s manjim prekidima, tamnuje po raznim austrijskim robijašnicama.

Po izlasku s robije veliki pesnik Bosanske Krajine opet se vraća literaturi. Početkom 1910. godine objavljuje u Zagrebu zbirku pripovedaka pod naslovom Jauci sa Zmijanja, a već iduće godine i svoju humorističko-satiričnu pripovetku Sudanija. Krajem 1912. godine počeo je da oseća brzo napredovanje progresivne paralize.

Borba za oslobođenje i ujedinjenje otpočinje upravo one godine kad je pisac osetio da je teško bolestan. Morao je da se leči onda kad je trebalo da se bori. Pred sam početak prvog svetskog rata 1914. godine Kočićevi prelaze u Beograd i Petra smeštaju u duševnu bolnicu. I nestao je tiho, nečujno, u praskozorje jednog avgustovskog dana 1916. godine u porobljenom Beogradu. Nekako pred smrt on je sa uzdahom rekao: "U ropstvu se rodih, u ropstvu živjeh, u ropstvu, vajme, i umrijeh". Prijatelji su ga ujutru našli u mrtvačnici. Njegovo telo se ničim nije razlikovalo od ostalih leševa. Samo je vojnička šajkača na glavi njegovoj govorila o tome da su rodoljubivi bolničari bar ovim malim simbolom hteli da obeleže da je veliki pisac umro kao nacionalni borac.

Često se govorilo da je Kočić borac bacio u zasenak Kočića pesnika. Ne treba pesnika i borca suprotstavljati jednog drugome: da nije bilo jednoga ne bi bilo ni drugoga. Kočić je počeo da piše iz potrebe da se bori i sve svoje osobine kao čoveka i borca sa strašću je prelivao u svoje ličnosti. Njih je dosta: duhoviti, prevejani i kompleksni David štrbac; šaljivi, hvalisavi i tragični Simeun Đak; surovi i mračni mračajski proto; zaneseni Relja Knežević; poetični i izgubljeni Mijo "Slatka Duša"; ograničeni i primitivni Jure Piligrap i ženstvena i tragična Mrguda.

Medu Kočićevim junacima izdvajaju se svojom složenošću i umetničkom dograđenošću David Štrbac i Simeun Đak.

Junak satirične aktovke Jazavac pred sudom David štrbac je lik koji nosi najviše osobina bosanskog seljaka, od buntovnosti i prevejanosti do ulagivanja i lukavstva. Surovost života učinila je da se njegova raspoloženja živo prelivaju jedna u druga, da se menjaju najčešće svesno, a katkad i nesvesno, ali uvek s određenim ciljem: ismejati predstavnike austrougarske okupatorske vlasti i izliti na njegovu glavu svu žuč i sav jed.

Kočić je u Davida Štrpca ugradio i jednu svoju osobinu — svest da se pred sudom ne govori samo u svoje ime, već u ime čitavog bosanskog seljaštva i da pred sobom nema samo dva sitna činovnika okupatorskog režima već čitav režim, i više od toga — državu koja iza njega stoji, i još više — ropstvo uopšte. Ova svest je Davida postavila daleko iznad običnih svakodnevnih seljačkih nevolja: nerodice, suše, poplave, postavila ga je u centar opšteseljačkih briga, patnji, njihovih bolova i njihove nesreće.

Sugerišući svoju pomerenost austrijskim činovnicima kao trajno stanje svoje psihe, on dopušta sebi da kaže znatno više nego što bi to mogao da učini da ga smatraju za normalnog. Kad se uverio da naivni i ograničeni okupatorski činovnici primaju njegovu pomerenost kao nesvakidašnju izuzetnost, David svakom svojom rečju, grimasom i gestom podvrgava podsmehu okupatorsku vlast. Podsmeh je čas obična šala i kalambur, čas duhovitost većeg formata prožeta jedom i otrovom.

U Strpčevu stavu prema životu i njegovim postupcima ogledaju se osobine jednog naroda koji se vekovima razvijao pod pritiskom ropstva. Nemogućnost da se uvek neposredno bori s ropstvom prsa u prsa utiče da se kod njega razviju, više nego kod ostalih naroda, oštroumnost, dosetljivost, istrajnost, upornost, borbenost, vitalnost i elastičnost — sve one osobine bez kojih on ne bi mogao opstati na ovoj vetrometini. Nije nikakvo čudo što je kod nas lukavstvo još sinonim pameti. Ako čovek nije u stanju da se bori protiv jačeg fizičkom snagom, onda će učiniti sve da se bori nadmudrivanjem.

Sve ove Davidove osobine, koje je u njega utisnula njegova zemlja, nošene su kičmom buntovništva, dostojanstva i ponosa. Kočić u kratkim i britkim rečenicama Davida Štrpca prikazuje ukletost sudbine bosanskog seljaka. Za šumu kaže: "Za turskog suda svačija, ničija šuma, a danas: carska šuma". A njivica koju jazavac pljačka nije "ni Davidova, ni carska, ni spaijska". U gradaciji koja ubrzano ide ka svome paroksizmu David nabraja čega ga je sve oslobodio "slavni sud". "Oslobodio" ga je svinjčeta, koze i krave. I, najzad, on sa praiskonskim bolom i tragičnim šeretlukom saopštava kako ga je "slavni sud oslobodio" sina, koga su uzeli u vojsku i odveli u Grac, gde je za godinu dana umro. Vrhunac bola, dostojanstva i ponosa predstavljaju ove njegove reči: "Lani, oko Časni' veriga, donese mi knez crnu knjigu i tri vorinta. "Davide, umro ti sin pa ti carstvo šalje tri vorinta. To ti je nagrada". "O, dobre carevine, krst joj ljubim!" — lijepo ja jauknu' od radosti, a žena i djeca zaplakaše. "Brate kneže, vrati ti ta tri vorinta carevini. Pravo će biti i bogu i ljudima da carevina uzme sebi ko, reć' ćemo, kasti, neku nagradu, jer je ona mene od napasti oslobodila". Ova velika tragika, tek obložena providnom skramom humora, peče, nagoni suze na oči, budi bes u srcu i angažuje čitaoca u visoko moralnom smislu.

David Štrbac je koncipiran tako da bude grč besa i bunta protiv okupacije. Kočić bi, međutim, ostavio Davidov lik nepotpunim i jednostranim da ga je osvetlio samo s ove strane. Osvetlio ga je i u odnosu prema srpskim gazdama u Bosni.
Sačuvana
Angelina
Administrator
*****
Van mreže Van mreže

Poruke: 6361



« Odgovor #7 poslato: Januar 09, 2011, 04:23:45 pm »

**
nastavak

Srpska bogata čaršija u Bosni u to vreme bila je sva obuzeta crkveno-školskom autonomijom i nije mislila na nacionalno oslobođenje i na borbu za interese seljaštva. Štaviše, ona se najčešće pridruživala okupatorskoj vlasti. Kočić je poznatim razgovorom Davida Štrpca sa gazda-Stevom hteo da prikaže svu besmislenost čaršijskog politiziranja i da ukaže na to koliko bosanski seljak nema poverenja u gazde Srbe. Kad gazda-Stevo pita Davida: "Priznaješ li ti, Davide, da si srpski, prekoslavni, crkvenjski i ato-no-to?...", ovaj mu odgovara: "Šta je to, gazda? Kakva je to sada nova vjera nastala? Da vi nas, gazde, nećete porimiti?" — "Nije vam vjerovati, gazde ste". U jednoj kratkoj rečenici Kočić otkriva šta boli bosanskog seljaka: "Ja sam, bogme, velim, gazda, mislio da vi tražite da carevina ukine ovu prokletu trećinu i desetinu, a vi počeli nekakve budalaštine zbijati". Duboka provalija koja zjapi između čaršije i seljaka, između bogatih i siromašnih, govori o tome da je Kočić društvene odnose i kretanja umeo da sagleda jasno i istinito.

David je o čitavom svom životu govorio pred sudom i pred njim bio čas stidljiv, čas surov, čas molećiv i miran kao jagnje, ali uvek spreman da neprijatelja napadne s njegove najslabije strane. Kroz aktovku on postupno izrasta od konkretne ličnosti u simbol borbe, da bi na kraju otkrio svoje pravo lice: "Nijesam ja, gospodini moji, četrdeset gradi budala, već sam ja vami zato čudnovat što u meni ima milijun srca i milijun jezika, jer sam danas pred ovim sudom plak'o ispred milijuna duša koje su se od silnog dobra i miline umrtvile pa jedva dišu!" Ovim rečima on je postao potpuno svestan sebe i toga da je u trenutku kad ovo govori otvarao široko paćeničke grudi svoga naroda i da je otkrio svu gorčinu koja se u njima skriva.

Možda bi Štrbac bio umetnički reljefniji lik da ga je Kočić dao u pripoveci, kao što je i bio prvobitno učinio. Postavljajući ga na scenu, Kočić je samog sebe onemogućio da ga da onako široko i plastično kao što ga je zamislio. Čim ga je suočio sa predstavnicima okupatorskog režima, Kočić nije izdržao da ispred istinski umetničkog jezika ne pusti jezik publicistike i pamfleta.

Simeun Đak je znatno šire i slobodnije koncipiran. Simeun Đak, zvani Simeun Pejić Rudar, đak manastira Gomjenice na Krajini ljutoj, junak je pripovedaka Zulum Simeuna Đaka, Istiniti zulum Simeuna Đaka, Mejdan Simeuna Đaka, Iz starostavne knjige Simeuna Đaka i Rakijo majko. Dok David Štrbac predstavlja zgusnutu težnju jednog naroda ka slobodi i njegovu borbu u savremenom istorijskom trenutku, Simeun Đak je široko, epsko, raspevano suočavanje prošlosti i sadašnjosti, one junačke, herojske prošlosti i njemu savremenog surovog ropstva u kome je teško biti junak i heroj.

Simeun Đak je poetičniji lik od Davida Štrpca, više Kočićevo lično umetničko rasterećenje. Njega je Kočić postavio široko, vešto i darovito, i on izrasta u figuru izuzetne snage, u junaka i rudimentarnu i vulkanski snažnu evokaciju prošlosti, proroka i vesnika budućnosti.

Simeun priča uz čašicu rakije o dalekoj prohujaloj borbi protiv Turaka, o tome kako je on, Simeun Đak, vodio borbu s Ali-begom Čekom, kako je činio zulume nad Turcima u Bronzanom majdanu, on čita iz svoje starostavne knjige proročanstvo o sudbini bosanske zemlje, o tome kako će se javiti pravi sinovi našeg otečestva i kako će početi borbu protiv trećine i desetine, kako će dunuti bure i vetrovi sa istočne strane (iz Srbije) i kako će se Ićinđi (Turci) i Birinđi (Austrijanci) strmoglaviti "u mračni i bezdani trotrokan", kako će ova napaćena zemlja postati slobodna. Sve ovo Simeun priča vešto, slikovito, sočno; on pušta na volju svojoj alkoholom podstaknutoj mašti da se razvija, da bukti, da stvara čudesne vizije. Simeun voli da preteruje, da se hvali i "da malo udari u stranu kada o sebi govori". Njega svi rado slušaju, sa čežnjom taloženom od iskoni uživljavaju se u njegove priče, uveče kraj rakijskog kazana oživljavaju pod mrkim manastirskim zidinama u svojoj predstavi slike o kosovskoj tragediji i epopeji, stvaraju vizije budućnosti i slobode, puštaju krila svoje razuzdane mašte da lete kroz vekove unazad i unapred i da se na taj način, bar za trenutak, uklone iz surove sadašnjosti.

Veoma često je Simeun Đak prikazivan u našoj književnosti i kritici kao obična lažovčina i pijanica, a samo ponekad kao čovek koji "neosporno ima i pozitivnih crta". Taj greh prema Simeunu Đaku i Kočiću ispravili su Isidora Sekulić i Jovan Kršić uočavajući da Simeunovo pijanstvo i laganje ne treba shvatiti kao konkretan podatak i primiti ih u bukvalnom značenju. Kad se pronikne dublje u suštinu Simeunova lika, mora se shvatiti da su ove njegove osobine poslužile Kočiću kao književno sredstvo da Simeuna postavi na neuobičajeno, nesvakidašnje mesto i da na taj način stvori štimung u kome su svi događaji i sva zbivanja preuveličani i tako postaju umetnički snažniji i uverljiviji. Simeun samo napit može da pravi toliko digresija, samo u tom stanju može da se izdigne visoko iznad svakidašnjice i da zaviri duboko u prohujalo vreme, da proročanski nagoveštava budućnost. Kad bi Simeun pričao trezan ono što priča u ovim pripovetkama, on bi bio jurodivi prorok, iščašen iz vremena i normalnog shvatanja života. Ovako, on priča velike i nemoguće stvari u normalnoj ljudskoj pomerenosti — u pijanstvu, i time ostaje normalan čovek, živ, uverljiv, duboko urastao u tlo narodnog života, ali i izrastao iz njega taman onoliko koliko je potrebno da u svojim lažima prenese amanete predaka svojim savremenicima. Simeun Đak laže o sebi, ali priča istinu o svome narodu, i njegovi slušaoci ga shvataju, razumeju i kažu da "njegova laž, njegove, 'oću reći, bešjede, nijesu nikome na šteti".

U našoj kritici o Kočiću zanemarena je još jedna značajna crta Simeunova lika, čijoj potpunosti doprinosi prisustvo izvesne tragičnosti. Prizvuk tragike prati sve Simeunove šeretluke i njegove "laži" i preterivanja i nameće se čitaocu kao poseban kvalitet njegove ličnosti. "Da nije šale, eglena i ove blagoslovene, što se kaže, mučenice, vjerujte mi, djeco moja, da bi pola svijeta u našem nesrećnom otečestvu od gorkog jada i čemera poludelo i sišlo s uma." Ova Simeunova misao otkriva pozadinu njegova pijanstva i "laži". Rakija, šala i "laž" ublažuju gorčinu postojanja i vezuju njega i slušaoce čvrstim nitima za najvažnije tokove narodne istorije, još snažnije okreću vremenu i prostoru istorije i time ih sigurnije orijentišu u savremenosti. Pijanstvo, "laž" i šala su bekstvo od očaja.

David Štrbac je dramski, borbeni grč u sukobu sa savremenošću, a Simeun Đak je zasnovan široko na epskom platou istorije od Kosova do austrijske okupacije. On je poetizovana istorija sa čvrstom misaonom vertikalom. Simeun Đak i njegovi slušaoci su potencijalni heroji koji se nisu ostvarili i svesni su da će se teško ostvariti. Oni sebe rasterećuju maštanjem o junaštvu i herojstvu. Kad se pročitaju svih ovih pet pripovedaka o Simeunu Đaku, onda se tek potpuno postaje svestan da je Simeun Đak izuzetno zanimljiva pojava u našoj književnosti.

Možda u ovim Kočićevim pripovetkama ima isuviše ponavljanja, a i izvesne anegdotičnosti i fragmentarnosti, koje umanjuju vrednost Simeunova lika, ali se svetli i iznijansirani prelivi pijanstva, "laži" i šale nameću kao snažan i svež kvalitet. Da su do kraja očišćene od sporednog i nevažnog, da je u njima manje hipova trenutka, one bi zauzimale jedno od najznačajnijih mesta u našoj novijoj umetničkoj prozi.

Čitavu svoju umetnost Kočić je izgradio na ovim čvornovitim seljacima. Jasno je da su ove robustne i žive ličnosti unele u Kočićevu prozu i svoj ambijent: prirodu u kojoj žive. One se slivaju u jednu nedeljivu celinu sa gorostasnim, namrgođenim, u plavetnu timorinu uvijenim planinama. Kočićeva priroda nije stihija već doživljena razbesnela i neobuzdana snaga, koja se s čovekom sliva u jedno kretanje, u jedinstven stvaralački pokret.

Čoveka obuzme toplina u onim trenucima kad se oko njega sve zazeleni, kad oštra i vrela svetlost oblije zemlju i kad ona zamiriše svežim mirisom. Slivaju se u jedan zanos čovek i zemlja. Oni postaju jedna tuga, radost, uvređenost i surovost. U uskovitlanoj magli traga Maruška za izgubljenom srećom, vetrovi fijuču, mrse magle i njene kose. Kočić je stopio u jedinstven zamah Marušku, uskovitlane magle i namrgođene planine.  

Kočić je osetio puls prirode, pronašao je njene najskrivenije damare, prodro u njene tajne, savladao njene ćudi. Kočić je umeo vešto da iskoristi opise prirode za stvaranje dramskih štimunga, da njima pripremi čitaoca za konflikt koji će se u njenom krilu odigrati. Sutra se Jablan bori protiv Rudonje. Lujo strepi, nema mira, sanja teške i ružne snove, u snu bodri Jablana, pretvara se u grč, a oko njega "duboka strahovita tišina. Vlažna svježina širi se kroz noć. Mlak vjetar poduhiva preko kuća, što se u polukružnom neprekidnom nizu protežu ispod planine..." Duboka i strahovita tišina noći ističe jače Lujinu uznemirenost. Svaki njegov pokret, svaki njegov uzdah i svaka slutnja vidi se, čuje se i naslućuje se u pritajenoj noći. A kad je osvanuo dan bitke između Jablana i Rudonje, jutro je bilo kao umiveno, priroda živa, bujna i raspevana. "Sve treperi, preliva se. Samo, tamo daleko ispod planina u prisojima, treperi magličasto, timorno plavetnilo. Sve se diže, budi, sve se puši kao vruća krv, odiše snagom, svježinom." Ovakav opis sugeriše čitaocu vedro raspoloženje i veru u sreću, budi nadu u najbolji ishod bitke, uliva Luju poverenje u Jablana, a Jablanu u svoju sopstvenu snagu, i oni idu na megdan sveži, snažni i obodreni od sunca, plavetnila, svetlosti i zelenila s planinskih vrhunaca, koji posle bitke prihvataju Jablanovu pobedonosnu riku i raznose je na sve četiri strane.

Kočić je s uspehom stvarao živopisne, reljefne i snažne likove u svojim pripovetkama, a umeo je, isto tako, da stvara i atmosferu s puno mere i izrazitog smisla za stvaranje masovnih scena. Humoristički dar Kočićev je u masovnim scenama dolazio do snažnog izražaja u svim njegovim pripovetkama, ali se najpotpunije ostvario u pripoveci Sudanija, koju je počeo štampati 1910. godine u svom listu "Razvitak" dok je još bio u Banjaluci. Smisao da stvara atmosferu Kočić je ispoljio od svoje prve pripovetke, Tube, svaka nova pripovetka otkrivala je i nove mogućnosti piščeve.

Kao poslednje značajnije Kočićevo delo Sudanija ispoljava i mane i vrline Kočića kao pisca. U njoj se oseća zamor, i ona je razvučena, razvodnjena, kao što je nekad, pre desetak godina, na samom početku književnog rada bila Tuba. U želji da što više kaže i da što podrobnije ispriča Kočić kao da je zaboravio da se izražava koncizno, jezgrovito i kratko, kao što je to umeo da čini kad je bio u naponu stvaralačke snage.

I pored nesumnjive razvučenosti Sudanija ispoljava stari Kočićev smisao za dramatske sukobe, za humor i čistotu izvorne narodne reči. Trebalo je imati mašte pa se setiti i u pripoveci ostvariti svu komiku austrijskog suda i pravde, i to u zatvorskoj ćeliji, gde zatvorenici s puno duha i potrebne oštrine igraju sudije, porotnike, optužene, tužioce i branioce. Zatvorska ćelija se pretvara u kovitlac tragikomičnih scena u kojima se podvrgavaju ruglu austrijski sud, pravda, moral, istorijska misija carevine, jezik — sve ono što je ova carevina sobom donela u Bosnu posle Berlinskog kongresa. Kočić nije ismejavao ljudski sud, pravdu, moral već austrijski. Kočić je bio na putu da ostvari u ovoj pripoveci mnogo jače umetničko delo. Ali nije bilo više stare stvaralačke snage.

Sadržina pripovetke govori o tome da Kočić i dalje dobro zapaža, da posmatrački dar nije pisca izneverio u ovom trenutku. Dramski sudari u pripoveci dati su sa puno mere i smisla za njihovo maksimalno korišćenje. Upravo ovim svojim kvalitetom pripovetka privlači pažnju ne samo savremenog čitaoca već i pozorišne ljude. Međutim, Sudaniju savremeni adaptatori, reditelji i interpretatori najčešće ostvaruju u prokletoavlijskom duhu. Tako tumačena Sudanija nije više Kočićeva, jer prokletoavlijska filozofija ne odgovara Kočićevu empirijskom duhu.

Kočić je stvarao svoje junake na svom nemiru i oni svi nose u sebi potrebu za borbom, za uzletima i sanjarenjima. Borba i umetnost kod Kočića su jedan jedinstven proces života.


Iz Predgovora

Vitomir R. Vuletić




Petar Kočić
JAZAVAC PRED SUDOM
Nolit 1973


[postavljeno 18.04.2008]
Sačuvana
Angelina
Administrator
*****
Van mreže Van mreže

Poruke: 6361



« Odgovor #8 poslato: Januar 09, 2011, 04:24:12 pm »

**
PETAR  K O Č I Ć


JAZAVAC PRED SUDOM

Jazavac pred sudom je najpoznatije i najpopularnije delo Petra Kočića. Napisan je za jednu noć 1903. godine u Beču. Ta prva verzija bila je u obliku pripovetke. Godine 1904. dramatizovani Jazavac pred sudom objavljen je u knjizi pripovedaka S planine i ispod planine. Odmah pošto je napisan, Jazavac pred sudom je čitan u bečkom akademskom društvu "Zora", a 1904. godine Kočić ga je čitao u sali Kolarčeve zadužbine u Beogradu. Ovo Kočićevo delo je čitano na seoskim skupovima u okupiranoj Bosni, na sastancima napredne omladine, književnim večerima. Igran je na skoro svim pozornicama u srpskim krajevima. Jedan Kočićev savremenik je rekao da je jedna predstava Jazavca pred sudom značila više nego stotine političkih zborova.


SOCIJALNI I POLITIČKI BUNT

Jazavac pred sudom ima formu jednočinke i ton vrlo oštre i ubojite satire. Kočić se uporno borio za nacionalna prava i slobodu srpskog življa u Bosni, koje je bilo pod austrougarskom vlašću. Borio se kao političar, publicista i književnik. Zato ovo delo sjedinjuje u sebi elemente političkog govora, programskog manifesta porobljenog naroda i komedije. Međutim, junak ove jednočinke, David Štrbac, nije se sveo na lik narodnog tribuna, a njegovo kazivanje nije opterećeno parolama. Naprotiv, on je jednostavan i prost čovek iz naroda, ali bistar, lukav i dovitljiv. On govori iz srca i od srca o svojim nevoljama i nevoljama svoga naroda.

David Štrbac je došao na sud i doveo jazavca da mu se sudi što je pojeo čitavu njivu kukuruza. Pošto su se sudac i njegov pisarčić začudili kako se može tužiti jazavac, David im objašnjava da "ovaj vaš car ima za svašta zakon", pa mora suditi i jazavcu. To je povod da se razvije rasprava između Davida Štrpca i činovnika, koja će otkriti sav čemer života bosanskog seljaka; izrabljivačku i tiransku politiku okupatorske austrougarske vlasti; duhovnu snagu, dovitljivost i bunt Davida Štrpca koji ovde govori "ispred milijuna duša". David se čini luckastim kako bi sebi obezbedio alibi: glupom ili ludom se mora oprostiti, odbiti na ludost. David vešto i neosetno ubacuje u svoje govorenje po neku misao ili rečenicu koje su nabijene nipodaštavanjem, prezirom i mržnjom prema tuđinskoj vlasti.

David je sebi obezbedio dvostruki alibi: tuži jazavca i govori vešto, ezopovskim jezikom. I jedno i drugo zbunjuje činovnike: tužiti jazavca znači biti lud; govorenje ezopovskim jezikom (sa skrivenim, kamufliranim značenjima) onemogućava sudu da Davida optuži za huljenje na vlast, cara i državu. Zaštićen tako predstavom o svojoj "blentavosti", David izručuje sav svoj jed i svu svoju mržnju prema tuđinskoj vlasti. Predmet satire su austro-ugarska vlast, institucije austrijske vlasti (car, "zemljana vlada", sud), bogati Srbi iz Bosne. A kada se zaboravi i zanese, pa kresne u lice činovnicima shvatljivu aluziju ili iskaz, David se brzo povlači, zabašuruje što je rekao, malo smiruje naboj prkosa i mržnje, pa opet krene.

David Štrbac je veoma složena ličnost. U njemu su oličene osobine bosanskog seljaka, osobine koje su se u vekovnoj borbi za hleb i opstanak isklesale u markantne crte. David je prevejan i lukav, dosetljiv i oštrouman, istrajan i uporan, šeret i buntovnik. Zasenjuje širokim spektrom osobina ali i kompaktnošću svoga lika: ova raznovrsnost osobina ne razvodnjava njegovu ličnost — on baš zato deluje celovito i uverljivo.

Štrbac je strpljiv i molećiv, miran kao jagnje kada treba da podiđe i da zahvati udarcem svoje satire. Ali je oštar i surov kada prospe bujicu svoje osude suda, vlade, carstva i bosanske čaršije. Dar glume omogućava mu da se prilagodi situaciji, da menja ponašanje i raspoloženje. Pravi se luckast i lud da bi obezbedio alibi za slobodno kazivanje, za ismejavanje i satirično šibanje tuđinske vlasti i ropstva uopšte. Život je naučio Davida da se snalazi u svakoj situaciji: da se povlači kada oseti opasnost, da ponovo pusti svoju žaoku kada se situacija smiri, kada sudijama zavara trag svojim "čudnim" rečima. Životna mudrost i dar besede čine njegovu reč uvek mnogoznačnom, "čudnom". Njegova reč je i vedra i tužna, i naivna i blentava, ali iznad svega — ona je oštra i ubojita. Svojim rečima David dovodi činovnike u nedoumicu: nešto osećaju, vide da David kazuje nešto što niko na tom mestu ne bi smeo kazati, a opet, on deluje naivno, blentavo. A kada prekipi, iz Davida potekne bujica protesta i bunta, da bi se zatim ubrzo promenio, nastavio naivno i bezazleno:

David: E, kad oćeš da kažem, kazaću ti: dira u tuđu sirotinju, pa ja mislim da je baš za vašeg zemana rođen. Eto po čem znam!

Sudac: Kako, kako?

David: Sve polako... Oprosti, gospodine, pomeo sam se. Oprosti, gospodine, molim te, zbunio sam se, pa ne znam šta govorim.


I baš zato što je zaklonjen velom naivnosti i bezazlenosti, buntovnost Davida Štrpca je ubojitija. Tada njegova reč potresa iz temelja, iznosi na videlo svu istinu teškog položaja bosanskog naroda, šiba po tuđinu i njegovim ustanovama. Taj izliv bunta ne nosi u sebi samo oštricu osude, već i bol potlačenog i obespravljenog. Iz toga bunta prosijava tragika Davida Štrpca i njegovog naroda:

David: O mi smo zadovoljni! Pritisnulo nas dobro sa sviju strana; od nekakve silne smo se miline umrtvili, pa jedva dišemo... Ali mi je vrlo teško, što mi gazde kažu da nijesam Srb. Ja nijesam Srb! (Ustaje sa stolice, i živo sijeva i strijelja očima suca) Pogledaj me, gospodine, dobro me sad pogledaj: mjerio sam se na dva carska kantara, na turskom kantaru i na kantaru ovog vašeg cara, pa ni gram manje ni gram više od dvadeset i pet oka! A kad se Srb u meni napiri i nadme, nema tog carskog kantara na 'vom svijitu koji bi me mogao izmjeriti!!!

Tragika i komika se stalno smenjuju u kazivanju i delovanju Davida Štrpca. Kolika je u funkciji odbrambenog mehanizma ili maske: njome David olakšava sebi, obezbeđuje odstupnicu za svoje reči i postupke pred sudom. Ali, iz čitave njegove ličnosti izbija i tragika kao posledica stanja i položaja njegovog. Tragično je u sudbini njegovoj i zahvata prošlost i sadašnjost njegovu i njegovog naroda. Komično je u delovanju Davida Štrpca, u svakoj njegovoj kretnji, gestu i reči. Preplitanje tragičnog i komičnog u jednoj ličnosti i situacije iz kojih vrcaju tragika i komika, ukazuju da je u njemu lično i opšteljudsko: sve ono što njemu kao pojedincu pripada, što iz njega kao jedinke izbija, sinteza je opšteg stanja — položaja bosanskog seljaka, njegove sudbine i njegovih težnji. David samo prividno govori o sebi jer je tokom čitavog zbivanja u prvom planu narod i njegova sudbina. Otuda i ona poslednja Davidova reč:

Nijesam ja, gospodini moji, četrdeset gradi budala, već sam ja vami za to čudnovat, što u meni ima milijun srca i milijun jezika, jer sam danas pred ovim sudom plako ispred milijuna duša koje su se od silnog dobra i miline umrtvile, pa jedva dišu.


DAVID ŠTRBAC — SLOŽENA LIČNOST

Primeđuje se da gotovo u svakoj prilici, u svakom gestu ili reči Davida Štrpca istovremeno dolazi do izražaja više osobina ili raspoloženja. Na jednoj strani su naivnost, pritvornost, šeretluk i smeh, a na drugoj strani su oštroumnost, bunt, tragika i suze.

Naivnost i pritvornost

Kako sam budalast, more biti da bi i to učinio...
*
E, čekaj blentavi Davide! Što si posrljo ko prase u surutku?
*
Poče me žena jednom tući. Uhvati me za grlo da me udavi.


Šeretluk i smeh

Šuti, marvo jedna! To je lako reći. Eto i ja velim.
*
Kome ti to veliš magarče?
*
Dok jadni težak svješti vaš red i zakon, a vi odma: ti si lud, ti si budala...
*
Zar ja četrdeset gradi budalast?! O, mlogo, po bogu, braćo! Pa koliko ste onda vi?


Oštroumnost i bunt

Zdravo mirno, gospodin Dane, ili...
*
Bolan, bolan, ja bi krvi svoje, i ako je snažna i otrovna ko zmijski ujed,
utočio našoj premilostivoj zemljnoj vladi...
*
0, kako tužno šušte čemerni slomljeni kukuruzi! Rekao bi čojek, da uzdišu za osvetom i pravdom.


Tragika i suze

Bože moj, ala vi usrećiste našu zemlju! Svijet se lijepo umrtvio od nekakva dobra i miline, pa jedva diše. Svak vese, zadovoljan, svak pjeva, samo se pjesma nigdje ne čuje. Jedini sam ja (plače) nezadovoljan, jadan i čemeran.
*
Lijepo ja jauknu od radosti a žena i djeca zaplakaše.


David Štrbac je čovek iz naroda i njegovo govorenje nosi obeležje narodnog duha i jezika. Izvorno narodno ogleda se pre svega u leksičkim oblicima koji su deformisani u narodnom izgovoru, ali baš takvi imaju svoje puno značenje. Kada David kaže "ukopacija" mesto "okupacija", to nije samo narodski izgovorena reč, već reč obogaćena sasvim novim smislom: označava stanje kada je ukopana sloboda jednog naroda. Takvi su izrazi "zemljana vlada", "glavati", "velevlažni", "paligrap" i mnogi drugi. Bogatstvo narodnog govora je u mnogoznačnosti leksike, koja omogućava kazivanje surovih istina. Mnogoznačnost se ostvaruje kontekstom, intonacijom, gestom.


AKTUELNA POLITIČKA SADRŽINA

Koristeći lik Davida Štrpca kao umetničko sredstvo za prezentiranje svojih stavova i svog odnosa prema društvenim problemima vremena u kome je živeo, Petar Kočić je u ovom delu razobličio niz pojava.

1. Nerešeno agrarno pitanje, koje je najviše pogađalo bosanskog seljaka (njiva je "ni Davidova, ni carska, ni spahijska").
2. Regrutovanje srpskih mladića u austrougarsku vojsku da se bore za tuđe interese i stradaju.
3. Kritika formalizma zakonskih propisa: u njima se ne vidi čovek, niti štite čoveka.
4. Kritika beskrupulozne eksploatacije bosanskog naroda od strane porobljivača.
5. Kritika sluganstva varoških gazdi i njihove otuđenosti od naroda, njegove tradicije i jezika.

David Štrbac je šeret i patnik istovremeno. Kao takav, deluje snažno: zasmeje do suza, potrese do bola. Smehom bodri i uliva veru u sopstvene snage, bolom pokreće obodrene na akciju. Zato je Jazavac pred sudom u onim teškim vremenima delovao budilački i pokretački, a David Štrbac ostao jedan od najpunijih i najupečatljivijih likova srpske književnosti.


Staniša Veličković
Interpretacije iz književnosti III

[postavljeno 28.11.2009]
Sačuvana
Angelina
Administrator
*****
Van mreže Van mreže

Poruke: 6361



« Odgovor #9 poslato: Januar 09, 2011, 04:24:57 pm »

*
PETAR  K O Č I Ć


JAZAVAC PRED SUDOM

Tako malo je, u osnovi, Petar Kočić bio vezan za određeni izražajni oblik, a tako mnogo za svoju "oblast" i za ono što je smatrao svojim dugom i zadatkom prema njoj. I opredjeljenje da priču "Jazavca pred sudom" ispripovijeda u dramskoj formi je oduživanje oblasti: zemlji ljudima i jeziku: "poraboljenom" (srpskom) narodu.

Kočić političar je kao u neki tvrd bič usukao priču, usukao ju je u jedan dug satirički scenski monolog, sjajan mestimično, ali preskupo plaćen žrtvonvanom pričom.

"Izgledao" je većma bosanski ustanik nego bosanski pisac. I čovek za megdana, a ne za meditacije. I jači na kuburi nego na peru. Niko nije očekivao da će jednog dana Kočić napraviti prevrat u srpskoj noveli, nego da će pobuniti ljude u Bosanskoj Krajini i popaliti tamo turske čardake. "i čini mi se da ćemo najbolje završiti ovaj kratki prikaz tri bitna elementa iz Kočićevog života i rada, ako oživimo pred očima njegovu gorštačku figuru kako, sevajući očima, udara pesnicom o klupu u bosansko-hercegovačkom Saboru i svojim krupnim seljačkim glasom, ispod teškog plavog brka, dovikuje predstavnicima jedne velike sile: Uzeto nam je sve, na svim linijama narodnog života poraboćeni smo, ali ne damo vam našeg jezika. To je naša nada i utjeha."

Ocjenjujući period na prelazu vijekova, kad se u drami ogledaju mnogi izvrsni pripovedači ili pak pesnici, Raško V. Jovanović zaključuje: "njihovi dramski pokušaji izuzev Ćorovićevog i Stankovićevog, ostali su u našoj dramaturgiji samo kao svedočanstvo, samo kao ilustracija napora i dobre volje da se naš pozorišni repertoar osveži, uzdigne i obogati." U studiji Mladenka Sadžaka djelo Petra Kočića tretira se kao prozno, a Slobodank Peković sagledava ga jedino u generaciji "proze novih ili pravih realista." Slično Kočića "svrstavaju" i karakterišu Branko Milanović i Jovan Skerlić u istoriji nove srpske književnosti, dok u istoriji moderne srpske književnosti, Predrag Palavestra, junaka Jazavca smatra proznim: Lik Davida Štrpca u celokupnoj istoriji novije srpske pripovetke stoji kao jedinstven primer...

Pređašnje ne isključuje oglede koji dokazuju dramsku zasnovanost, i dramatičarske elemente (postupci, "radnja", likovi, "scenski govor", i slično) u prozi našeg pripovjedača.

Boro Drašković ističe sceničnost pripovetke Sudanija ("Ako se savladaju zamarajuća ponavljanja, nebrižljiva kompozicija i ritam, neizrađenost, u predstavi će zablistati novim sjajem taj šarm pozorišta u pozorištu"), a Slobodanka Softić obrazlaže uprizorenja Kočićeve proze: "Snažni dramski konflikti, jasno izdiferencirani tipovi, koji se spontano razotkrivaju i tokom radnje razvijaju, mijenjaju i dograđaju, zgusnut, slikovit i duhovit dijalog, razlog su da ova djela imaju svoju scensku ubjedljivost i doživljavaju transformaciju za druge medije - radio, film i televiziju". Iako Petar Marjanović u Maloj istoriji srpskog pozorišta Kočića samo navodi kao autora često igranog komada, posvećuju mu pređašnji esej Dramolet časne tendencioznosti. Mada ga ne odabira u knjigu drama na početku 20. veka, Josip Lešić smatra da "jazavac" doseže istinske umetničke vrijednosti.

I istorija srpskog pozorišta od srednjeg veka do modernog doba (drama i opera) Borivoja S. Stojkovića nabraja izvedbe Jazavca u srpskom repertoaru ali Kočića smatra pripovedačem: "Ova društveno alegorijsko-satirična komedija izazvala je uvek u publici željene efekte i reakcije, naročito u danima aneksione krize". Scenska efektnost opredjeljuje srpsku teatrografiju: Pozorište i drama podvlači "duhovito iskazanu satiričnu poruku" Jazavca, ali i lepo oblikovanu dramsku situaciju, "zbog kojih se i danas izvodi na brojnim profesionalnim i amaterskim scenama". Milan Grol ističe društveno politički kontekst i pozicioniše ovu JEDNOČINKU u komade kojima" u danima Aneksione krize i balkanskih ratova, pozorište unosi osećanje vremena.

Liternalna vrijednost i društveni kontekst, a posebno repertoarska usmjerenja i scenski uspijeh "dramskog dela naglašene tendencioznosti" (recepciona funkcionalnost) pomjeraju žanrovsko svrstavanje Jazavca (slično Sudaniji, "na dramskim osnovama pisanoj pripovetki"), jer: "kao i svi dramski pisci, Kočić računa na prisustvo publike".

Počesto se gubila iz vida Kočićeva "modernost", njegova vezanost za evropsku tradiciju narodne drame i njenih različitih preobražaja: "između seoske komedije i političke satire". Možemo se zapitati, bez pretenzija na definitivan odgovor, ne dolaze li anticipatorske vrline Kočićevih satira "Jazavac pred sudom", pa i "Sudanije", njihova sličnost sa docnijim političkim komadima iz okolnosti da su izrastale iz bliskih korena, veli Radovan Vučković i upozorava na "aktovku" Prosjak ili mrtvi pas — "Način alegorijskog prikazivanja u Brehtovoj jednočinki nastaloj bezmalo dve decenije nakon Jazavca pred sudom, asocira na dvosmislieni otkrivalački govor Kočićevog Davida Štrpca." — Otvarajućiu novo poglavlje u razmatranju "dramatičarskog" ili "pripovedačkog". "U formalnom pogledu o Kočićevom Jazavcu pred sudom ima nečeg od tada aktuelne commedie dell arte, ukazuje Vučković protežući pitanje mogućih dramatičarskih preplitanja i literarnih veza - uticaja sve do Dostojevskog (Sudanija prema Zapisima iz mrtvog doma: u poglavlju Predstava kažnjenici organizuju priredbu - "sudaniju") a u oba slučaja autor je među masom!) i Čehova. Opravdano se za Kočića može reći da je dostigao vrhunac u srpskoj književnosti u obnavljanju, modernizovanju i preobražavanju stereotipja narodne drame.

I, zaista, da li je dovoljno da prozni niz bude ispisan u dijalogu pa da postane "drama"? U Jazavcu je dominantno pričanje - PRIPOVJEDANJE, mizanscen je jednostavan i "naivan": kratke didaskalije upućene su više čitaocima nego u prizorivačima, a uvodna obimna, koliko pozorišna — scenska, još više je pripovedačka, "zaplet potpuno prost i nedramski", literaran završetak. Scenska atraktivnost, prijem kod publike i uspješnost samih realizacija postavki učinili su da je Kočićeva pripovetka Jazavac pred sudom (jeste i biće!) DRAMA. Slično kao što to biva i pripovjetka, dijaloški, ali bez dramske forme pisano delo (Sudanija): Posredstvom dijaloga, u jednostavnom scenskom okviru, bez mnogo stvarne akcije/.../ forma što svojim ustrojstvom, poput docnijeg epskog teatra, angažuje posmatrača. Jazavac je drama iako se zanemari pitanje forme: traje u narodu i vremenu i danas, stotinu godina od praizvedbe nakon VIJEKA SCENSKOG ŽIVOTA.

Završimo uglas sa Isidorom Sekulić: "Jezici se menjaju ali u stilovima značajnih pisaca ima nešto u trajnosti od egipatskog balzamovanja. I izbor Kočićevh stranica čini knjigu starostavnu, a to je trajnost trajnija od savremenosti".


Branko Brđanin
dramaturg, N. P. Republike Srpske, Banja Luka
Sačuvana
Angelina
Administrator
*****
Van mreže Van mreže

Poruke: 6361



« Odgovor #10 poslato: Januar 09, 2011, 04:27:33 pm »

*
PETAR  K O Č I Ć


JAZAVAC PRED SUDOM

I svoje najpopularnije djelo Kočić je napisao u vrijeme svojih studentskih dana u Beču. Napisao ga je 1903. godine, a objavio ga u svojoj II knjizi "S planine i ispod planine" (Zagreb, 1904). O tome kako je nastao "Jazavac" postoje zanimljiva svjedočanstva.

Na osnovu sjećanja Kočićevog druga Sime Erakovića, M. Selimović je iznio niz pojedinosti u vezi s tim. Po Erakovićevom sjećanju, jedno vrijeme Kočića se nigdje nije moglo pronaći, a kada ga je ipak otkrio u nekom sirotinjskom stanu na periferiji, Kočićevo raspoloženje je silno odudaralo od zapuštenosti njegova izgleda i nereda koji ga je okruživao. "Bio je vedar. Uhvatio je Erakovića za ruku i gledao ga smešeći se. "Za noć sam napisao, za jednu noć!" A posle dužeg uzdaha rekao je: "To je priča o Davidu Štrpcu što tuži prokletog jazavca u onom našem nesretnom kraju." (M. Selimović: Kako je stvoren Kočićev "Jazavac pred sudom", Vreme, XXI/1941. br. 6858,
str. 13)

U prvoj verziji "Jazavac" je bio napisan u obliku pripovijetke. Kočić ga je čitao 28. novembra 1903. godine u srpskom akademskom društvu "Zora" u Beču, uz burnu političku diskusiju u vezi sa Kočićevim invektivama ne samo protiv tuđinske vlade nego i protiv kompromisnih sklonosti domaćih vođa autonomne borbe. (Vidjeti o tom: V. Ćorović: Jazavac pred sudom u "Zori", Portreti dela, Beograd 1920, str. 131—138)

Kao što je poznato, i David Štrbac je u stvarnom životu postojao. O njemu M. Karanović piše: "Prošao sam iznad Davidove krčevine, koja se zove: Ni Davidova, ni carska, ni spahijska, i u kojoj je David uhvatio jazavca i odveo u sud. Na jednom groblju na visu, pod retkom trešanja, pokazaše mi grob Davida Štrpca sa prevaljenom krstačom. Niže groblja u pristranku je njegova kuća, pokrivena krovinom..." (Spomenica Petra Kočića, 1928, str. 19)

David, koji je živio od 1836. do 1906. bio je, navodno, "isti onakav kako ga Kočić opisuje", a "ni događaj s jazavcem nije izmišljen jer je David uistinu donosio jazavca u sud, da ga tuži za pojedene kukuruze, pa ga je, praveći se luckast i naivan, pustio u sudnici". (Vidjeti: T. Kruševac: Petar Kočić, Sarajevo, 1951, str. 86)

David Štrbac se pojavljuje već u prvoj Kočićevoj pripovijeci, u "Tubi", a zatim i u "Mejdanu Simeuna Đaka", "Tavnovanju" i u "Sudaniji".


Rastko
Sačuvana
Angelina
Administrator
*****
Van mreže Van mreže

Poruke: 6361



« Odgovor #11 poslato: Januar 09, 2011, 04:28:05 pm »

**
PETAR  K O Č I Ć


MRAČAJSKI PROTO

Mračajski proto je kratka priča, skica za portret čoveka koji se otuđio od sveta i živi usamljeno. U njoj nema razvijene fabule, nema događanja. Dva mladića odluče da posete usamljenog protu: jedan je iz sela, iz porodice Džibić koju prota mrzi iz dna duše (to je subjektivni narator) a drugi je stranac (objektivni narator). Ulaze u avliju i nailaze na protu koji je iznenađen i preplašen njihovim prisustvom. Razbešnjen što pas nije reagovao i bar najavio njihov dolazak, prota uzima pušku i ubija ga. Pošto je obišao sve prostorije i uverio se da tamo nema nikoga, da je sve u redu, prota ih nudi da sednu. Kuva kafu za kazivača priče i sebe, ali ne i za Džibića, mladića iz sela. Izgrdi gosta koji traži kafu i za svog druga i, da bi objasnio taj svoj postupak, ispriča priču kako mu je Džibićev deda osramotio ženu i kako ih je potom on kaznio. To je jedino što je prota ispričao o sebi. O sebi, inače, ne želi da priča jer ima devizu: "Što sam prepatio ne kazujem svijetu". I tu je kraj priče. Sledi široki opis jesenje večeri i na kraju uznemirene i drhtave protine reči: "Djeco, crna je noć na zemlju pala. Svak sebi! Tražite konak!"

Mračajski proto je mnogo propatio u životu: Turci su ga mučili, zamalo ga nisu nabili na kolac, ali su ga sledeći put "svukli gola i držali dva dana u teškim gvozdenim bukagijama pod vrelim suncem uz razbuktalu vatru." Ni u porodičnom životu nije imao sreće: čovek iz sela (on ga zove Džibukarda) osramotio mu je ženu i od tada prota sve žene zove Đurđijama. Iako se osvetio Džibukardi i ženi, tu uvredu nosi duboko u duši: mrzi sve članove porodice Džibića, od najstarijih do najmlađih. Sina je oterao, žena je umrla od protinih batina.

Išiban životom, uvređen od ljudi, prota se povukao u usamljenički život, daleko od ljudi, zatvoren u sebe. Redovno obavlja svoju svešteničku dužnost, brzo seda na konja i odlazi kući ("U parohiji niti će gdje noćiti niti šta okusiti. Ni vode neće da se napije iz tuđe ruke"). Kod sebe ne da nikom prenoćiti, pa ma to bio i sam vladika. Ne drži sluge, sve sam radi. Ima konja i psa i to mu je "sva sermija i rodbina". Otuđenost od sveta je neviđena i neprimerena, pa ga sredina vidi kao osobenjaka. Biti osobenjak znači biti različit od drugih, drugačiji nego što je uobičajeno. Osobenjaštvo izaziva sumnju, strah, strepnju — svi ga se plaše (Džibić sa prijateljem kreće protinoj avliji i kući, ali je "sve nemirniji, sve se više mijenja u licu i plašljivo obazire").

U proti su dva osnovna osećanja: mržnja i strah — mržnja prema ljudima i strah od ljudi. Mržnja je proistekla iz doživljenog niza nesreća, stradanja, uvreda; strah je proistekao iz bojazni od novih stradanja čiji su vinovnici — ljudi. U proti je otelovljeno praiskonsko i arhetipsko. U njemu je sukob dobra i zla: dobro je urođeno, prirodno svojstvo čoveka; zlo je stečeno, nametnuto življenjem i okolnostima. Zlo se snažno ispoljava i dominira njegovom ličnošću; dobro je zapretano u dubinama njegove duše i povremeno se probija do površine. U odnosu sa ljudima prota je ogorčen, plahovit, gord, inatljiv, usamljen, prek, zatvoren u sebe. U odnosu prema životinjama on je blag, nežan, brižan — razgovor sa konjem.

Ogorčenost. Okrenut je protiv celog sveta, a ljudski soj smatra svojim mučiteljem i neprijateljem. Dugo pamti uvrede i poniženja. Neće da skuva kafu za mladića iz porodice Džibića jer mu je njegov deda naneo sramotu:

— Šjedi i ti, Džibiću, kad te već đavo donio. Šjedi, Džibiću, šjedi, mjesto se prošjelo pod tobom!
— Da je ovo otrov, nalio bi mu i deset vildžana, a ne jedan — nek crkne pašče!...


Nemir. U proti je stalan nemir, nespokoj, nervoza. Kada govori, kazuje "kao mahnit, u nekakvom zanosu", hodajući nervozno gore-dole i mlatarajući rukama. Kada sedi i puši "otpuši nekoliko dimova, pa povrne cigaru na brvno kraj sebe, gdje ih je još jedno desetak ležalo, samo malo otpušenih".

Sedi podnimljen i duboko zamišljen da najedanput ustane "i poče nemirno gore i dolje hodati po divanani. Nešto je u sebi šaptao, teško, umorno prevrtao očima i mlatao rukama kao da se s nekim prepire".

Usamljenost i zatvorenost. Prota "nikog ne voli, nikog ne trpi, nikome ne veruje"; "mrzi na sav svijet, a na rodbinu, čini mi se, najviše". Ne opšti sa ljudima (čim završi svešteničke dužnosti odmah odlazi svojoj kući), ne noći u tuđim kućama, ništa ne okuša sa tuđe trpeze, "ni vode neće da se napije iz tuđe ruke". Ne da nikome da noći kod njega, makar to bio i vladika. U kući je sam, sve sam radi, ne želi nikoga u svojoj avliji. Tako se zatvorio u sebe, sa svojom mukom i patnjom: nikome se ne obraća, nikoga ne želi da sasluša, nikome ne želi da se poverava ili žali ("Što sam prepatio, ne kazujem svijetu"). On stoički podnosi otuđenost, usamljenost, bol i patnju.

Strah. Loše iskustvo sa ljudima i dug usamljenički život uneli su strah u protinu dušu. Sve ulaze u avliju i zgrade obezbedio je zvonima. Nikoga ne pušta u avliju, zazire od svakog šuma. Iz protinog govorenja izbija strah ("Kroz rapavo, promuklo grlo, probijala je drhtava uznemirenost", "uznemireno, drhćući prošapta"). Ovaj njegov strah je duševnog porekla: ne plaši se on ljudi što će mu ugroziti život (mada ima i toga straha), nego se plaši susreta sa ljudima jer su mu neprijatni i narušiće njegov usamljenički mir. Taj strah i duga usamljenost rušili su protino duševno zdravlje. Njegovi pokreti, reči i postupci ukazuju na čoveka koji nije pri čistoj pameti, koji je skrenuo.

Plahovitost. Kad zatiče Džibića kod svoje žene, prota se sveti nemilosrdno: guši ih zapaljenom suvom paprikom i slamom. Ubija psa — jedino živo biće, pored konja, koje ima u avliji — jer je dozvolio da mladići neprimećeni uđu u avliju.

Nežnost, ljubav, toplina. Takav prota, zatvoren i mračan, nedostupan i zastrašujući, nije podivljao i nije se potpuno prepustio zlu u sebi. Duboko u njemu je zapretana ljudska blagost i toplina, i nežnost, naklonost i brižnost. Te pozitivne ljudske vrednosti poklonjene su životinji — konju kao jedinom prijatelju koji ume da se obraduje i radosno zarza kada ugleda protu. On će tome konju tepati, milovati ga, iskazivati ljubav:

Magajce jedan! Kako si mi, kako si mi, magajce jedan? Nijesi ti konj, već onaj vejiti, vejiti magajac! — tepa mu, i čuje se kako ga miluje i lagano udara po sapima. — Sad će tebi tvoj proto dati soli, pa dati zobi, pa te onda lijepo napojiti i istimariti. Voli tebe tvoj proto, magajcino jedna stara!

U pripoveci je ostvaren potpuni sklad između duševnih osobina i stanja mračajskog prote i njegovog fizičkog portreta, na jednoj strani, i ambijenta i prirode koji ga okružuju, na drugoj strani.

Portret

Na koščatom podbulom licu i u mutnim, prestravljenim očima ogledalo se nešto nemirno, rastrgano, nešto teško, sumorNo. Sijeda keserasta bradica u neredu, a kosa sa po nekim crnkastim pramenom zamršena, masna, razastrla se po širokim, ugnutim plećima.

Avlija

Uđosmo u avliju. Nigde života. Mrtva, duboka tišina. Sve pusto, sumorno, teško.

Pejzaž

Oblačan, vlažan, težak dan. Svjetlost slaba, mutna; toplina se ne osjeća iako je ljeto. Stevica se zadihao i umorio od pričanja, pa tromo stupa preda mnom uskim, utabanim putićem koji se kao isprebijana zmijurina vijuga ispod nas kroz zavijene njše. Teško, gusto, ovlaženo žito mračasto se prelijeva i povija. Zrela, jedra zrnca sa uzdrmanih klasova krune se i prosipaju po obući. Preplašena prepelica negdje se u razoru zaleprša, digne na krila, pa se opet skrije u bledunjavo-žutom žitu, iz koga bije vlažna, prijatna, svježina.

* * *

Kočić piše poetsku prozu i pesme u prozi (Molitva, Kmeti, Jele i omorike).
Proza Petra Kočića donosi dokumente tegobnog života bosanskog seljaka pod austrougarskom okupacijom i njegove neugasle težnje za pravdom i slobodom. Zato je ona ispunjena prkosom i buntom, naoružana satiričnom oštricom, oblikovana ubojitim jezikom.
Kočić je prvi pisac iz Bosne koji je, samim tim, uneo u srpsku književnost dotad nepoznate motive, nove, sveže i snažne tipove, upečatljive pejzaže, osobenu atmosferu i bogat lirizam.
Kočić je dobro poznavao seljaka i njegovu psihologiju, pa je zato mogao da da takve upečatljive likove kakvi su David Štrbac, Simeun Đak, Relja Knežević, Mračajski proto, Mrguda. Svaki od njih je originalan, sa osobenim ličnim svojstvima koja ga čine tipičnim predstavnikom sredine. Kočićeve ličnosti su u skladu sa divljom, tvrdom i oporom prirodom: one su žive, snažne, goropadne, nemirne, tvrdoglave, upečatljive.
Priroda je u Kočićevoj prozi data sa velikim poznavanjem i velikom ljubavlju. Ona je na jednoj strani divlja, opora, ispunjena stihijama i besovima, a na drugoj strani je smirena, opojna i pitoma.
Kočić je, posle Laze Lazarevića, prvi srpski pisac koji je negovao sažetost, jezgrovitost i jedrinu iskaza i slika.
Kočićev jezik je izvoran, narodni. Pokazao je Kočić da njegov jezik može da dočara mračne i strašne strane prirodne stihije u jednakoj meri kao i lepe, prozračne, svetle pejzaže bosanskih planina; da taj jezik može da izrazi bol i tugu, radost i sreću, pravo i skriveno značenje, blagost ljubavi i oštrinu satire. Opisi bosanskih pejzaža prava su remek dela. Iz njih zrači nadahnuto oduševljenje lepotama rodnoga kraja.


Staniša Veličković
Interpretacije iz književnosti III

[postavljeno 27.03.2010]
Sačuvana
Angelina
Administrator
*****
Van mreže Van mreže

Poruke: 6361



« Odgovor #12 poslato: Januar 09, 2011, 04:28:28 pm »

*

MOLITVA

Štampana prvi put u banjalučkoj Otadžbini, I/1907, br. 3, ušla je i u Kočićevu knjigu "Jauci sa Zmijanja" (Zagreb 1910).

Nesrećan si, Narode moj, bijedna si, Otadžbino moja! Znam ja i osjećam nevolje tvoje i crni čemer što ti je stegao dušu tvoju. Znam ja to sve i osjećam, ali mi ne daju pjevati o srećnim danima minula vremena, ali mi ne daju kukati nad opštim jadom tvojim, Narode moj zarobljeni i kukavna Otadžbino moja!

Nemilosno me tjeraju s groblja, šibaju me strašno i riječi mi u grlu staju. Grobovi ostaju neopojani riječima čistijem, nepokapani suzama iskrenijem, a majke sinje neutješene utjehom blagom, pa se buni u ljutoj srdžbi i božje i ljudsko srce, i mrtva se tijela u mrtvačkoj odori dižu iz neoplakanih grobova i oglašuje se jezivim jaukom i lelekom da duša u čovjeku protre i premrzne.

O bože moj veliki i silni i nedostižni, daj mi jezik, daj mi krupne i goleme riječi koje dušmani ne razumiju a narod razumije, da se isplačem i izjadikujem nad crnim udesom svoga Naroda i Zemlje svoje. Pokloni mi riječi, Gospode, krupne i zamašne ko brda himalajska, silne i moćne ko nebeski gromovi, oštre i jezive ko svjetlice božje, i tirjanima nerazumljive ko što je nerazumljiva sfinga egipatska rodu čovječanskom. Daj mi te riječi i obdari me, Gospode moj, tijem darom svojijem velikijem i milošću svojom neizmjernom, jer će mi srce svenuti, jer će mi se duša od prevelike tuge i žalosti razgubati!


~

JELIKE I OMORIKE

Svoju prvu "pjesmu u prozi" Kočić je objavio u Srpskom književnom glasniku, III/1903. knj. VIII, br. 3, s posvetom Pavlu Lagariću. Sledeće godine "Jelike i omorike" našle su svoje mjesto i u drugoj Kočićevoj knjizi ("S planine i ispod planine", Zagreb 1904).

Sa čistog, blistavog neba prosipa se živa, treperava, vesela svjetlost. Miriše drijemovac, to rano, dremovno, planinsko cvijeće. Po vlažnim proplancima zeleni se zadovoljni, kočoperasti kukurijek, a sa suvih prisojnih kamenjaka, izmeđ trule, spržene bujadi, počinju se plaviti mirišljave ljubičice.

Ptice slađano i skladno cvrkuću i, drhćući u nježnom, razdraganom uzbuđenju, prelijeću s grane na granu. Kroz čađave komjenove tihano šumi dim i veselo, lagano se povija kroz tanki, bledunjavosvijetli, proljetni vazduh, gubeći se u tužnoj, ledenoj modrini jelove šume što se ponosito nadnijela nad selom.

Ukočeno, skamenjeno, veličanstveno, dižu se jelike i omorike kroz vedru, nasmijanu svjetlost. Nešto su tužne, zamišljene. Sve se raduje uskrslom, uzdrhtalom životu, a one? Njima je sve jednako: i proljeće, i ljeto, i jesen, i zima. One su uvijek hladne, sumorne, tužne, jer — srce pišti, niko ga ne čuje; suze teku, niko ih ne vidi.

Kad ih god pogledam, dođe mi teško. Zašto je priroda prema njima, prema mojim milim i dragim jelikama i omorikama, tako nemilostiva srca bila?

Jelike moje i omorike, i ja se više ničemu ne nadam; i moj je život kao i vaš pun čežnje, duboke čežnje; ali — srce pišti, niko ga ne čuje, suze teku, niko ih ne vidi.

Vaše oštre, šiljaste bodlje, to su sleđene suze — dobro ja to znam! — a njihova zelena boja, to je čežnja, duboka, nježna čežnja za vječito zelenim proljećem, koje nam neće nikada doći... !

Srca pište, niko ih ne čuje; suze teku, niko ih ne vidi.
Sačuvana
Angelina
Administrator
*****
Van mreže Van mreže

Poruke: 6361



« Odgovor #13 poslato: Januar 09, 2011, 04:29:02 pm »

*




Nikola Strajnić
O PRIČAVINI I UČEVINI PETRA KOČIĆA
Tekst je rađen prigodno za ovo izdanje Sabranih djela Petra Kočića
 

Postoje dve vrste pera: laka i teška. Laka pera pišu kao da ih piščeva ruka i ne drži. Ona lebde nad hartijom i ne dotičući je se pravo. Čini se kao da su u kakvoj božijoj ruci, a niko ne zna šta ta smera. Tu svako slovo iznenađuje svojim oblikom i smislom. Blago misli što boravi u njima. U lakim perima stanuje duh neba, pa se svakog časa čini da će odlepršati gore; gore gde se, valjda, pune nekakvim nebeskim mastilom i smislom.

A teška pera pripadaju potpuno ovom svetu, zemlji. Kad padnu na hartiju, iz koje se čini kao da su i nastala, više se ne dižu i ne razmišljaju o nebu, kao laka. Zemlja je njihovo nebo. Za razliku od lakih pera koja jedva da se površine hartije i dotiču, teška pera, dok pišu, probijaju tu površinu i, nekako, ispod nje pišu. Ili, bolje i ne pišu. Jer, teška pera oru. Ona zasecaju do bola, do krvi. I, ona i pišu krvlju, gustom, neprozirnom, punom ugrušaka i "krmača" koje na svakom koraku po hartiji grokću. Kod teških pera kretanje se čini da je privid i da sve stoji ukopano u nekakvu večnu masu duha koja sama od sebe i bez njih svojom nepokretljivošću piše. To pisanje liči na elementarno ljudsko glasanje u kriku, urliku i jauku. Pisanje teškog pera je samo refleks tih elementarnih gesta glasanja duha sveta i čovekovog duha.

Petar Kočić (1877—1916) pisao je teškim perom. Na kantaru srpske književne istorije možda je to i najteže pero. Ono je sačinjeno od olova iskopanog iz bezdanih dubina srpskog jezika i duha srpskog naroda. Ono je sama težina, sam teret i bol koji su se u tom jeziku i u tom duhu taložili vekovima, tu se okoštavali i otežavali, da bi posle jedan pisac ustao i jauknuo ih u svome delu. Zato se škripa Kočićevog pera i zbiljski doživljava kao jauk - koji je ušao i u naslov jedne njegove knjige: Jauci sa Zmijanja (1910).

U svoje jauke, koji su i suština njegovog pisanja kao pisanja, Petar Kočić je, manirom korenskog pisca - pisca koji se drži izvora i prvina, utkao i jauke čitavog njegovog zmijanjskog i čitavog njegovog srpskog naroda. Ako se ranije nagovestilo da je pisao krvlju, sad može da se kaže da je pisao i suzama. Ili bolje, onu pregustu krv zmijanjsku suzama je mešao i mekšao da bi uopšte moglo da se njome piše. Zato se njegovo književno delo i ne čini književnim delom, već životom. Ono kao da nije ni iskoraknulo iz onoga iz čega je nastalo, zbog čega je nastalo i čemu se i vraća. A jeste, iskoraknulo je. I taj korak je jedan od naših najkrepkijih književnih koraka, jer u njemu učestvuje sve svojom snagom i krakatošću: i naši bregovi i doline, i naše šume i oranice, i naše ljubavi prema njima i prema svemu, svemu što je naše, što je tvrdo i postojano, što je grlato i ljuto, nesavitljivo i nepodmitljivo, što je odvajkada i što je dosvakada.

Zbog tih mnogostrukih veza sa svime što je srpsko i pomešanosti čitavog svog bića s time, pomešanosti do potpunog poistovećenja, Petar Kočić je jedan od najizvornijih naših pisaca. Ta izvornost, razume se, još ne bi bila dovoljna da Petar Kočić nije nosio u sebi iskonski talenat i dar za pisanje i da tog talenta i dara nije bio svestan. Štaviše, njegova samosvest je išla do te mere da je svaka negativna primedba na njegovo pisanje izazivala bol do smrti. — Jedan primer. Kada je kao maturant napustio Sarajevo i došao u Beograd sa sveskom pesama pod miškom, potražio je Janka Veselinovića, koji će mu kasnije biti i uzor (pripovetka Tuba). Veselinović mu je rekao da su te pesme slabe i da bi bilo bolje da se ogleda u prozi. Kočić je zanemeo. Osetio je da je sve gotovo, da se ceo svet porušio. Pomisao da nije pesnik bila je nešto što ga je do tada najbliže primaklo smrti. I valjda iz te blizine nastajale su kasnije njegove pripovetke u kojima se zaista, bez obzira na tematiku i problematiku, oseća ta spremnost da umre za svoje delo. A samo onaj pisac koji je zbiljski spreman na smrt za svoje delo, ostaje da u tome delu živi. Iako je svako delo i istinski grob pisca, jer je u njemu pohranjena sva njegova snaga, umeće i znanje, on je samo tu istinski večan.

Petar Kočić je, dakle, počeo sa pesmama. I nije uspeo. Nije uspeo u smislu u kome se uspeh meri opštim prihvatanjem pesničkih ideja i pesničke forme kazivanja. Njegove pesme kao što su Ponoćni zvuci, Prolećni zvuci, Ja te ljubim divni stvore, Pošljednja suza i druge nemaju dovoljno pesničke imaginacije, neposrednosti, lakoće i, valjda, radosti kazivanja. U pesmi se ne sme osetiti pesnikova ruka koja je nešto naumila da kaže, pa tako ili nikako mora da bude; pesma mora da se pokazuje kao da je sama svoj proizvod, proizvod sopstvene ruke i da je tu sve nastalo samo iz nje, kroz nju, zbog nje i u njoj. Ali to sve ne znači da je sama pesnička tvar mrtva u Kočićevom duhu. Naprotiv — možda je to paradoksalno, ali je, ipak, istinito — ona je osnova i konstanta toga duha koja, kao takva, nikada nije bila dovođena u pitanje, što znači ni onda kada je Kočić pisao u drugim, "nepesničkim", žanrovima. Baš tu ona je, kao kakvo mezimče duha, najbrižnije i najbolje čuvana. Tu je ona prisutna kao šećer u voću, kao svetlost u oku. Zato nije pogrešno ako se za Kočića kaže da je pesnik. Štaviše, on je Pesnik i u tome je sabrana suština njegovog književnog stvaranja. Pesnička tvar u Kočićevom delu nije korespondentna sa načinom njegovog kazivanja, ni u pesmama a, vrlo često, ni u pripovetkama. Jer je piscu, pre svega, stalo da ona bude kazana, a forma je, ipak, na drugom mestu.

Reklo se: "a, vrlo često, ni u pripovetkama". To znači da je pripovetka primarnija forma pesničkog kazivanja nego pesma!? Tako je. Ali ne uopšte i uvek. Tako je kod Kočića. On je u tom načinu uspeo da omogući onom pesničkom u sebi da se najprimerenije oglasi i artikuliše. On je pesnik u prozi. No i tu treba da se bude oprezan. "On je pesnik u prozi" ne znači samo da piše pesničke tekstove u proznom obliku (iako ima i takvih tekstova, kao što su, na primer, Molitva, Slobodi i dr, kao što ima i proznih tekstova u kojima su samo neki delovi takvi, kao što su, na primer, pripovetke Mrguda, Vukov gaj i dr), nego, mnogo više, da su njegovi tekstovi žanrovski slojeviti i da je pesnički sloj u njima, nekada u višoj, nekada u manjoj meri, ali, opet, gotovo uvek, prisutan i neophodan, kao so ili vazduh. To ih i održava u onoj meri koja im omogućava da ono "stvarno" priče dobije smisao fikcionalnog po kome i jesu to što jesu: umetnička dela. A Petru Kočiću kao da je najviše i stalo do toga da njegova dela, sa jedne strane, budu umetnički relevantni predmeti, a sa druge, u istoj meri, verna slika stvarnosti.

Dakle, Petar Kočić je pisac dve istine: istine sveta i istine umetnosti. Ali ne istine sveta posredovane samom sobom i istine umetnosti posredovane samom sobom; već istine sveta posredovane samom sobom i istinom umetnosti i istine umetnosti posredovane samom sobom i istinom sveta. Tek prva posredovana samom sobom i onom drugom i druga posredovana samom sobom i onom prvom jesu istine. Sam život poetičan je po sebi — kao što je učio Aristotel u Metafizici: da physis ima svoj Poesis, takođe kao što čovek ima svoj poiesis - kao što je i sama umetnost životna po sebi — kao što je pevao Hesiod u Teogoniji: da, pored svoje "laži", umetnost ima i svoju "istinu". Ali tu treba da se kaže da nas i sam život branio od "ispraznosti" umetnosti, same po njoj samoj, i umetnost sama da nas brani "od "prepunjenosti" istinom života, samog po njemu samom. E, tako nešto već se čulo ispod jednih kočićevskih brkova pre Kočića, Ničeovih: mi imamo umetnost da ne propadnemo od istine.

Šta to sve, opet, drugačije, znači? I, kako drugačije? - Kočićevski: jednostavno i jasno. Nedvosmisleno. Čisto. — Elem, pišući, Kočić je vodio računa da to što kaže "stoji". Ili, kako je sam, kroz usta Simeuna đaka u Zulumu Simeuna Đaka, kao kroz poslovicu, rekao da će pripovedati "onako od istine (N. S.) što je za dužine". Ili, kako je, opet, u drugoj pripoveci o Simeunu đaku već u naslovu insistirao da će to što se bude pričalo biti istinito: Istiniti zulum Simeuna Đaka. A to je i u pripoveci i na ovaj način "raspravljeno": Mićan, koji preuzima pripovedanje na sebe, saopštava kako je u pređašnjem pričanju Simeun "udar’o ustranu" ali će on da to ispravi: "Mlogo je, bog i duša, udar’o ustranu, ama nije mu zamjeriti: ostario je. Ja ću vam sad jedan zulum njegov pripovjediti, — ali pravi, istiniti zulum."

To pravo, istinito, koje je za Kočića nepotkupivo i nezamenjivo i bez čije pravosti i istinitosti bi u njegovom pripovedanju sve bilo dovedeno u pitanje, udružuje se, opet, sa onim "nepravim" i "neistinitim " umetničkog kazivanja, bez kojega bi takođe ta pravost i ta istinitost nestajale. Pravost i istinitost umetničkog dela, koje je u suštini ono fikcionalno i lažno, jesu najviši kriterij našeg postojanja, viši i od kriterija što nam ga sam život pruža. Štaviše, Niče, kao filozof, kaže, a Kočić, kao umetnik, zna da nas umetnost brani od života, od njegove neumoljive jednodimenzionalnosti, ogoljelosti i ispraznosti. Brani nas od one jeze s kojom ležemo i ustajemo, jeze što smo sami i bačeni u beskrajnost sveta, u neznan i ništinu, bezdan i dubinu. Umetnost nas oslovljava svojim tankim, tankim glasom, kao u snu, podarujući nam nadu i veru u postojanje. Ona je ono svetlo što obasjava i sever naših bića.

A ona sve to može zato što je istinitija od života i što životu daje smisao bez koga bi ovaj ostajao zatamnjen i prazan. Pričanje o životu je mnogo vrednije od pričanja života. Posredovanje je znak one moći kojom bog proizvodi (poiesis) stvari, raspoređuje ih i smešta na mesta koja baš po meri njihove prirode jesu i u kojima one jedino jesu stvari. Tako je i pripovedanje vrsta posredovanja kroz koje su stvari uvek isponova osveštene i osvetljene svetlom jezika i piščevoga duha. To osvetljavanje ih čini starostavnim, pa ceo svet liči na knjigu koju je, stvarajući ga, ispisao bog, a opisujući ga, promovisao čovek.
Sačuvana
Angelina
Administrator
*****
Van mreže Van mreže

Poruke: 6361



« Odgovor #14 poslato: Januar 09, 2011, 04:29:26 pm »

*
nastavak

Starostavnost kod Kočića je, takođe, vezana uz božije i čovekovo pripovedanje; uz božije pripovedanje stvaranjem i čovekovo stvaranje pripovedanjem. Ali, dok bog stvara ne oslanjajući se ni na koga i ni na što, čovek stvara oslanjajući se na boga i njegov svet. To oslanjanje je posredno i neposredno: kroz posredno oslanjanje nastaju proročke knjige, tj. one u kojima je "ispisana i zapečaćena sudbina svega što živi i odi po’voj grešnoj i plačevnoj judoli, belšim zemlji", a kroz posredno nastaju one knjige, u kojima se sećamo prošlosti sveta. I što je proricanje u prvima usmereno prema većim visinama u budućnosti i što je sećanje u drugima usmereno prema dubljim dubinama u prošlosti, knjige su vrednije. U pripoveci Istiniti zulum Simeuna Đaka Kočić za ove prve navodi primer svete Starostavne knjige za koje kaže da su takve tri na svetu: "jedna u jerusalimskog patrijara, druga u svetoj Moskvi, a treća evo sad u tvojim šakama. Ona je, kaže, bila u patrijara konstantinopoljskog, pa kad mrski i prokleti Agarjani zauzeše Carigrad i pretvoriše crkvu Sofiju u džamiju, stani se ova sveta knjiga, poslije dugog lutanja i basanja, na Atonskoj gori u našem manastiru. Nju su ko i one druge dvije spisali, veli, krvlju i ljubavlju sveti proroci i bogonosni oci na polzu i upražnenije rodu čelovječeskom". A za one druge knjige pisac ne navodi tako direktno primer, ali se podrazumeva da su te knjige i njegove pripovetke koje je od početka, od pripovetke Tuba, pisao sećajući se rodnog kraja s kojim je tako posredno ponovo uspostavljao kontakt. Kontakt, bez kojega, kao pisac, ne bi mogao pisati, a kao čovek živeti.

Otuda može da se kaže da je pisanje za Kočića umakanje pera u svete vode Mnemozinina jezera, vode majke pamćenja u sviju Muza. Sećajući se, ovaj pisac, sa jedne strane, dovodi u ponovnu prisutnost momente iz sopstvenog života, a sa druge, momente iz života svoga zavičaja. Ali on to čini tako da se u njegovim pripovetkama jedni momenti prepoznaju u drugim, jedni čuvaju i osmišljavaju druge, i valjda, upravo u tome može da se vidi ona magijska moć Kočićevog pera kojom se u onom pripovedačkom, "objektivnom", jasno prepoznaje i vidi i ono pesničko, "subjektivno". Razume se, za to Kočić ne uzima samo jedan model, tačku, ugao, pa nekada to "objektivno" ide kroz usta Simeuna đaka, nekada kroz Mićanova usta, nekada kroz neka "nepoznata" i neidentifikovana usta, a nekada kroz usta samog pisca.

Ono pesničko, "subjektivno" u delu Petra Kočića progledava i u dramskom delu njegovog opusa. Ali, važno je, a možda i najvažnije, i ovo da se kaže: ne samo u dramskom delu Kočićevog opusa. Jer kod njega granica između dramskog i onog što pripada drugim žanrovima ne ide linijom dijaloga, monologa i drugih načina dramskog govorenja i predstavljanja. Ta linija je — ako se dramsko ne posmatra tek kroz puko dramsko govorenje i predstavljanje — kod Kočića uvučena u samu dubinu piščevih "nedramskih" tekstova koji, s razloga te uvučenosti, govore onim dramskim jezikom po kome drama i jest drama. A taj jezik je jezik dijaloga u smislu u kome je svako govorenje usmereno prema drugoj reči, drugom govorenju kao svojoj suprotnosti i kada to nije očigledno. Tako može da se kaže da je sav Kočićev jezik, jezik sukoba i napetosti, jezik iskonske raspolućenosti bića u kojoj ovo pokušava da pronađe ponovno jedinstvo sa sobom i svetom. A to je, možda, uopšte, ona osnova iz koje Kočić piše. Drama čoveka i drama sveta prepliću se i izjednačuju se ovde kroz duh i čin Ruke koja je sve satvorila i dala.

Kočićeva ruka, ispisujući svoje tekstove, neovisno o njihovoj žanrovskoj pripadnosti, u suštini je uvek ruka puna grča i razdrtosti, pa njegovo pero ne klizi ravnomerno i milozvučno po hartiji već, s razloga velikog pritiska na njega, škripi i cvili i ostavlja nejednake, tragove za sobom: čas su oni na granici da budu mrlje, čas zasecaju i u samu hartiju stvarajući joj bolne hematome, a čas, opet, teče "normalno" i mirno. Tako se ono dramsko Kočićevog dela ne pokazuje tek u "Jazavcu pred sudom" ili "Sudaniji", tu je ono, u manjoj ili većoj meri, i u formalnom smislu manifestno kao dramsko. Dramsko njegovog dela pokazuje se, prevashodno u svakoj gesti njegovog jezika i njegovog bića. A načini na koje se oni manifestuju su različiti. Eto, u Jazavcu pred sudom pokazuju se u svojevrsnom humorističkom, zatim ironičnom i satiričnom tonu. Ali sve to je opet tipično kočićevsko i razlikuje se od toga kod drugih pisaca. Na primer, Kočić je veoma cenio Stevana Sremca, pored ostalog i zbog humorističke osnove njegovog pripovedanja. Ali Sremčev humor je jedno, a Kočićev drugo. Sremac se, dok ispisuje "smešne" stranice svojih dela, smeška, a Kočić škripi zubima. Takav je Kočićev humor: smeh kroz suze, koje ne dolaze iz očiju, već iz žuči. Slično je i sa satirom i sa ironijom.

Ali, razume se, time nije iscrpen ceo kosmos Kočićevog jezika. Humor, ironija i satira su samo neki načini na koje se on u delu ovoga pisca pokazuje. Kočićev odnos prema jeziku je mnogodimenzionalan i tiče se svih njegovih ključnih aspekata, kako na dijahronijskoj tako i na sinhronijskoj ravni. Kočić je, dakle, video, i ne samo video, već i "koristio", jezik kao totalitet. A ono što iznad svega pleni jeste saznanje da je on jezik poznavao i razumevao iz njegovog korena, početka i prapočetka. Kočić je, jednostavno, znao šta je to srpski jezik i na tom jeziku i pisao iz iskustva toga saznanja. Tako, kao pisac, on je sav u jeziku kao — kao što je učio drevni filozof iz Mileta, Anaksimandar — osnovu i razlogu (arhe) sopstvenosti bića, iz koga osnova i razloga sve proizilazi po zakonu i kome se sve po zakonu i vraća. Na tome počiva Kočićevo delo, kao što na tome počiva i čitavo njegovo biće.

Razume se, njegov odnos prema srpskom jeziku i njegova briga o srpskom jeziku ne idu samo u tom "filozofskom" pravcu, već i u pravcu neposredne spisateljske i životne prakse. Nikao iz duha i daha srpskog naroda, srpske zemlje i neba, srpske "vjere i učevine" srpski jezik je i u istorijskom smislu polje Kočićevog snivališta i brigališta, poprište borbe za identitet i samobitnost srpskog naroda. Kočić je tu duboko na tragu Nemanjine misli da se sloboda srpskog naroda i srpske zemlje čuva u jeziku, svesti o njegovoj čistoći, njegovoj ontološkoj i povesnoj utemeljenosti u biću srpskog naroda u celini i svakog Srbina kao pojedinca; i da je "unakažavanje i mrcvarenje" srpskog jezika unošenjem, pre svega, duha jezika drugih, osvajačkih naroda "unakažavanje i mrcvarenje" i same suštine srpskog naroda.

"Nas obuzima naizmjenično gnjev i sjeta posmatrajući kako se bezdušno nasrće na dragocjenu duhovnu tekovinu narodnu, na čistotu i ljepotu narodnog jezika. Gnjev nas obuzima što u tom unakažavanju i mrcvarenju našeg sjajnog i slobodnog jezika osjećamo svoju sveopštu kolonijsku poraboćenost i podvrženost; sjetu duboku u duši nosimo što smo slabi i nemoćni da zaštitimo od profanisanja i obesvećenja svoj veliki silni jezik, koji nas svojom obilnom i sjajnom tradicionom književnošću, svojom kristalnom čistotom i planinskom svježinom svoga daha hrabri i sokoli da ne klonemo na putu života, na putu vjekovnog posrtanja i stradanja, na putu padanja i ustajanja" (Za srpski jezik, 1912).

Ta podzemna Kočićeva misao da srpski jezik valja pročistiti i okaditi od "kancelarijskog nemačkog jezika i graničarske komande", čija je strategija bila da nam ostave reči, ali da nam uzmu jezik, ima duboki katarzistički smisao, a odnosi se na sve kancelarijske nesrpske jezike u prošlosti, ali i sadašnjosti i budućnosti. Naime, Petar Kočić kao pisac, no i kao branilac srpskih nacionalnih interesa i suštine bića srpskog naroda, duboko je svestan činjenice da je jezik narod i da je jezik otadžbina i da je i istorija naroda i istorija otadžbine, u biti, istorija jezika koja se manifestuje kroz verovanje, predanje, običaje, odnose prema drugima, odnose prema sebi, prema sopstvenim korenima, nadama i stremljenjima.

U Kočićevoj spisateljskoj svesti na poseban način postoji i funkcioniše njegov odnos prema pravoslavlju. Ono nije samo vera i ne pripada samo sferi duše; ono je mnogo više od toga i pripada sferi ecce i existere čitavoga Kočićevog bića. On u pravoslavlju vidi onu zaštitnu energiju za srpski narod koja dolazi s najvišeg mesta, s Božijeg prestola, i koja je neiscrpna, svemoguća i večna. Njegov zmijanjski srpski narod nosi u svome srcu pravoslavlje kao svetlost, pomešanu sa svetlošću srpske istorije, koja mu je uvek obasjavala put da ne zaluta u tami, put prema svome srcu, pravoslavlje kao svetlost, pomešanu sa svetlošću srpske istorije, koja mu je uvek obasjavala put da ne zaluta u tami, put prema slobodi. A samom Kočiću ono je obasjavalo put do reči, one suštinske kojom se kazuje neiskazivo i rasvetljava nerasvetljeno, do reči za koju se moli Gospodu, u tekstu Molitva, ovako: "O, Bože moj veliki i silni i nedostižni, daj mi jezik, daj mi krupne i goleme riječi koje dušmani ne razumiju, a narod razumije, da se isplačem i izjadikujem nad crnim udesom svoga Naroda i Zemlje svoje. Pokloni mi riječi, Gospode, krupne i zamašne ko brda himalajska, silne i moćne ko nebeski gromovi, oštre i jezive ko svjetlice božje, i tirjanima nerazumljive ko što je nerazumljiva sfinga egipatska rodu čovječanskom. Daj mi te riječi i obdari me, Gospodine moj, tijem darom svojijem velikijem i milošću svojom neizmjernom, jer će mi srce svenuti, jer će mi se duša od prevelike tuge i žalosti razgubati." (1907).

Petar Kočić vezuje pravoslavlje, iznad svega, za lozu Nemanjića koju on uzdiže do visine na kojoj je božanstvo. Na tome mestu nalazi se i sveti knez Lazar i uopšte "svete obitelji srpske i rišćanske", do Karađorđa i Obrenovića. Ali, Kočić ne ostaje na tome: do ovih visina on uzdiže i obične ljude, seljake i težake, učitelje i kaluđere, đake i čtece i sve Zmijanjce koji su u svojoj jednostavnosti i lepoti, neposrednosti i čistoti, svojim patnjama i stradanjima, svojom vanđeljošću i kandilošću, slobodarenjem i svrzijarmstvom, takođe, sveti. A, kao Zmijanjac, i Kočić je takav. Kao Zmijanjac, ali i kao pisac.

Kao pisac, Petar Kočić je — da pokušamo sve u jednom reći — dosegao najviše visine, čini se, jer je svojom pričavinom i svojom učevinom ozelenio srpski jezik i srpski književni izraz jelikama i omorikama svoga Zmijanja i čitave svoje Krajine srpske.


Nikola Strajnić | Rastko
Sačuvana
Angelina
Administrator
*****
Van mreže Van mreže

Poruke: 6361



« Odgovor #15 poslato: Januar 09, 2011, 04:29:49 pm »

**

SLOGA NARODNIH MASA — TO JE BILA NJEGOVA ŽIVOTNA VERA

(Odlomak)

Petar Kočić spada među najznačajnije ličnosti koje je Bosna u nedavnoj prošlosti dala. Njegovo delo, usmereno gotovo potpuno na misao narodnog oslobođenja, imalo je po novinama koje je donosilo velikog odjeka. Na književnom polju Kočić je, sa retkim talentom, dao niz dobrih pripovedaka, koje su, i po umetničkom sklopu i po motivima, osvežavajući delovale, dok je u narodnoj borbi ukazao na snagu narodnih masa i obeležio put jedne borbene politike u njihovom interesu. U celom svome radu on je doeledno zastupao misao narodnog oslobođenja i dao joj, skroz smelu borbu, nove oblike i revolucionarnu sadržinu. Po rezultatima koje je postigao, Kočić se, i kao književnik i kao narodni borac, odvajao od svih savremenika, tako da je za poslednjeg austrijskog vremena bio najdosledniji predstavnik slobodoljubivih i naprednih snaga u Bosni.

Do ovog značaja Kočić je došao zbog toga što je imao sposobnost da spozna bitne elemente stvarnosti u kojoj je živeo i da u njima sagleda težnje koje su, javno ili prikriveno, ispoljavale obespravljene narodne mase. Iz ovog saznanja on je umeo da iskuje borbena sredstva, koja su u narodu odjekivala snažno, najpre kroz zanimljivo umetničko stvaranje, a zatim i putem raznih političkih akcija. Važno je što je on pri tom imao i nenadmašivu smelost, nastalu iz glavnih osobina koje su formirale njegov čvrsti karakter u buntovnu narav, da uočenu istinu uvek otvoreno kaže, kao i da je, sa mnogo osećajnosti i razumnoeti, do kraja brani i zastupa. Buntovan, borben i smeo, sa pozitivnim osobinama svoga užeg zavičaja, Kočić je ceo život i rad stavio u službu naciovalnog i socijalnog oslobođenja naroda, žrtvujući pri tome svoj lični život i zadovoljstvo. Po tome, po velikom zalaganju za potlačene narodne mase, iz čega je proizlazila i silna mržnja prema tuđinskom zavojevaču i domaćim nametnicima, Kočić je, više nego ma ko drugi, pri kraju austrijskog vremena u Bosni izražavao i tumačio oslobodilačke težnje srpskog naroda. Na njegova usta progovorio je potišteni radni svet, obespravljeni kmeti, siromašni seljaci i progonjeni radnici, razotkrivajući pred svetom bedu u kojoj su se nalazili.

Usmereno većim delom na narodnooslobodilačke ciljeve, kojima su bile podređene sve druge težnje i shvatanja, Kočićevo delovanje bilo je intenzivno u toj meri da je kod savremenika nailazilo na snažan odjek. Iz tog razloga Kočić je još za života stekao priznanje i popularnost. Njega su po imenu poznavali mnogi naši ljudi, čak i u najudaljenijim selima, a njegova Jazavca čitali su i prepričavali seljaci na skupovima i poselima. Sud savremenika, o kojem se u svakom slučaju mora voditi računa, za Kočića je osobito povoljan, a to dokazuje da je njegovo delovanje ostavljalo dobar utisak i imalo širok publicitet. I zaista, Kočić je u svoje vreme bio borbena zastava potištenih narodnih masa čije je težnje izražavao i zbog toga stekao gotovo opšte priznanje. Činjenica je da su i njegovi protivnici, koji, svakako, nisu bili malobrojni, pod utiskom ovog rada i odjeka koji je taj rad proizveo u narodu, priznavali Kočićeve zasluge ne samo na književnom polju nego i u narodnoj borbi.

Što je Kočić u jednom vremenu, koje je i inače puno zanimljivih događaja, postao tako popularan, doprineo je i njegov moralni lik, koji se po nekim karakternim ooobinama posebno izdvaja. Dete zaostalog planinskog sela, u kojem su životne tegobe, pored nedaća i briga koje proizilaze iz kmetskog položaja, uvećane stalnim rvanjem s nadmoćnom prirodom, on je još od ranog detinjstva upio ljubav prema narodu i kraju, održavši je, s jednakim interesovanjem, do kraja života. Sa željom da pomogne narodu, da olakša njegove životne brige i nevolje, Kočić je išao do odricanja, u ličnom životu i zadovoljstvima. Po samopregoru, doslednosti i poštenju on se izgradio u moralnu ličnost koja je posebno cenjena i uvažavana. I zaista, čvrsti karakter, izgrađen iz naslaga hajdučkih predaka i teške stvarnosti savremenog narodnog života, kao i ljubav prema ugnjetenim narodnim masama, nisu Kočiću dopuštale da se obzire ni na sebe ni na druge kad god je u pitanju bio narodni interes. Poput velikih figura iz narodne poezije, koje su umirale na kocima i čengelama, ali nisu popuštale niti odstupale od svojih shvatanja, tako ni Kočić nije nikad pokleknuo, nego se uspravno držao u raznim nedaćama kroz koje je prolazio, od materijalne oskudice za vreme đačkog života do mnogih progona i stradanja koji su ga docnije stizali. Ne obazirući se na sebe, on je svoje mišljenje otvoreno iskazivao i zastupao, pa i u onim slučajevima kad je znao da će mu to doneti lične neprilike. U vreme kad su se bosanski Srbi, pod uticajem poslovne čaršije, počeli sve više prilagođavati tuđinekoj vlasti i putem pojedinaca i vladinih stranaka postajati lojalni, Kočić je unosio nov ton, ističući načelo da se samo putem borbe mogu izvojevati slobode i prava za ugnjeteni narod. Sa ovim borbenim shvatanjem on je ostao uporan i nesavitljiv do kraja života.

U književnosti, gde je najpre došao do glasa, Kočić je uneo mnoge novine, kao nijedan pisac iz Bosne pre njega. Njegovi književni doprinosi odnose se i na formu i na sadržinu pripovedaka. Jedrim jezikom i živopisnim narodnim izrazima, sa umetničkim kvalitetima koji su ostavljali dobar utisak, on je bosanskog seljaka uveo u srpsku književnost, uspevši, u isto vreme, da oživi seosku pripovetku, koja je bila gotovo zamrla. Pomoću novih formi i dramskih elemenata koje je unosio u radove, sa satiričkim tonom i političko-socijalnim aluzijama, Kočić je udahnuo život seoskoj pripoveci i učinio je zanimljivom. U kratkim, sažetim pripovetkama on je umetnički obradio i verno, realistički izrazio osnovne nevolje bosanskih planinskih seljaka, ostavljajući po strani srećno i zadovoljno selo kakvo je u srpskoj književnosti ranije većinom opisivano. U pripovetkama sa ovakvim odlikama Kočić je, razvijajući novu pripovedačku problematiku, podvukao naročito nacionalnu i socijalnu porobljenost koja je pritisla narod, u prvom redu seljaštvo. Dajući u pojedinostima dokumentaciju o seljačkoj podređenosti, Kočić je u svojim radovima oživeo i borbenu tradiciju kao sredstvo koje u narodu u vreme nacionalnog ropstva održava budnu svest i protivtuđinsko raspoloženje, bilo da je tradiciju na svoj način idealizovao, bilo da je dao u stvarnijem obliku i bez ulepšavanja. Zaokupljen ovim pitanjem, čemu je pogodovala i činjenica da je njegov pripovedački talenat bio pretežno dramske prirode, Kočić je prenebregao ostale nevolje seljaštva, tako da nije dao punu meru stvarnosti u kojoj je živelo seljaštvo. Ali, i pored toga, ono što je dao odražava pravi seljački život i daje utisak da je verno preneseno, pod određenim okolnostima i u određenim momentima, iz života planinskih seljaka.

Zbog elemenata kojima je obilovao njegov pripovedački talenat Kočić je mogao dati i nekoliko tipova iz naroda koji su jedinstveni u srpskoj književnosti. Ti tipovi, iako ponešto čudni i iznimni, uzeti su sa bosanske zemlje, upravo sa njenog planinskog terena, i dati verno, realistički, mada su i oni po širini zahvaćeni samo u delimičnom zbivanju. Njihovi postupci su životni i stvarni, ali su i oni, po svojim glavnim crtama, takođe ograničeni na osnovne seljačke nevolje, kojima se Kočić, uglavnom, bavio u svojim pripovetkama. Upravo zbog toga što je njihova iznimnost jače naglašena oni su mogli biti dobro izrađeni i karakterisani, tako da se izdvajaju i lako raspoznaju od ostalog sveta. Obični seljački tipovi iz svagdašnjeg života ne mogu se, u stvari, ni izdvajati u toj meri da postanu karakteristični, kao što je slučaj sa Davidom, Simeunom Đakom, Mračajskim Protom ili drugim tipovima koje je Kočić dao. U ovoj dispoziciji za crtanje tipova nazire se sposobnost za šire pripovedačko tkivo, naročito u obliku romana, do kojeg Kočić, međutim, nije dospeo.

Pored novih motiva i dobro izrađenih tipova, Kočićeva je zasluga na književnom polju posebno u tome što je u pripovedačku prozu uneo, kao skladnu dopunu, pejzaž i štimung, uspevši da im, prvi kod nas, da umetničku sadržinu i oblik. Isto značenje imaju i njegovi portreti. Uz živopisni jezik, sa finim rečeničkim sklopovima i narodnim izrazima, ovde su došli do izražaja Kočićeva lirska osećanja i nežni tonovi, kao i smisao za harmoniju i kolorizam. U pejzažima preovlađuju lepi opisi prirode, sa utiscima koje priroda u raznim prilikama ostavlja na čoveka; u drugim slikama ima bujnih vitalističkih tonova, vedre snage mladosti, ali i sumornih i tužnih akorda. Iako jednostavni, ti pejzaži su impresivni i deluju kao dobro sročene prozne pesme koje obiluju slikarskim ukrasima. Ali, koliko god je Kočić majstor u pejzažima, ipak je njegov pripovedački talenat nadmoćniji od slikarskog, i njegove slike su samo lepi, dopunjujući okvir snažnog i zanimljivog pripovedanja.

Kočićevo književno delo je značajno po umetničkim i motivskim doprinosima i novinama koje je uneo u srpsku književnost. Ta vrednost se ne umanjuje ni time što njegov književni rad nije ni obiman ni mnogostran. To se može videti već na prvi pogled. Kočić je dao nevelik broj kraćih pripovedaka i samo dve-tri veće stvari. Uz to, on se po motivima iscrpao u problematici o porobljenosti bosanskog seljaštva, davši još, pored lepih opisa i slika, i nekoliko dobro izrađenih tipova. Kočić nije uspeo da pripovedačku prozu razvije u širem okviru koji bi mu omogućio da umetnički obradi raznovrsniji materijal i motive, zbog čega je u njegovim poslednjim radovima moralo doći do izvesnih ponavljanja. Po ovome se vidi da Kočić, i pored toga što je bio originalan pripovedački talenat, nije imao dispoziciju za prostraniji književni rad, u prvom redu zbog toga što je oskudevao u intenzivnoj snazi koja je za takav rad potrebna. Ali upravo iz tog razloga, pripovetke koje je dao, po tome što su ograničene na spomenutu problematiku i statički ton, sa naglašenim političkim i socijalnim aluzijama, veran su odraz narodnooslobodilačkih težnji i ciljeva, kojima je protkano celo Kočićevo delovanje.

Sa glasom priznata književnika, Kočić je rano, još za vreme đačkog života, ušao i u političku borbu, kojoj je imao da posluži i veći deo njegovog književnog rada.

Po shvatanju i doslednom zastupanju nacionalnog pitanja Kočić je za austrijskog vremena bio revolucionarni vesnik narodnog oslobođenja. U vreme kad se učvršćena tuđinska vlast bahato odnosila prema domaćem življu, u prvom redu prema srpskom narodu, kad se spremala da svoje namere o daljem prodiranju na Balkan sprovede oružanom akcijom, Kočić je, otkrivajući ove tuđinske namere, isticao na svakom koraku oslobodilačke težnje srpskog naroda. Dok su ostale političke snage i u ovom pitanju putem realne politike, više ili manje, taktizirale, prilagođavajući se postojećem stanju i potiskujući oslobodilačke težnje u sferu pritajenih i skrivenih želja, Kočić je stalno nagoveštavao nacionalnu slobodu, utvrđivao i bodrio otporni duh u narodu i ulevao mu vere u skorašnju slobodu i bolje dane. Borbenost koju je u ovom pogledu pokazao, ističući da se do slobode ne dolazi ni poniznošću ni sitnim ustupcima, i najmanje moljakanjem, zaslužuje posebnu pažnju, jer je svoj veliki nacionalni optimizam blagotvorno prenosio na ceo srpeki narod.

U socijalnom pogledu Kočićevo delovanje je važno ne samo po tome što je pobijao kmetstvo kao preživelu feudalnu ustanovu i što je u feudalnom mentalitetu dao jednu sažetu karakteristiku nego i po tome što je uočavao negativna dejstva kapitalističkog društva, koje se tada ubrzano izgrađivalo, na narodne mase. On nije imao iluzija o profiterskoj čaršiji, koja je na razne načine iskorišćavala narodne slojeve i zagorčavala im težak i oskudan život. Kočić se od početka svoga delovanja nalazio u protivnosti sa srpskom čaršijom, pobijajući njene sebične težnje, čak i u onim prilikama kad je, u interesu nacionalne solidarnosti, bio primoran da s njom politički sarađuje. U istom odnosu on je stajao i prema inteligenciji, bez obzira da li je poticala iz čaršije ili nije, koja je zapostavila narodne interese, zaklanjajući se za čaršijska shvatanja i težnje. Nasuprot srpskoj čaršiji, čije je namere otkrivao a profiterske prohteve kritikovao, Kočić je isticao životne potrebe i težnje potlačenih narodnih masa. I dok je uočavao negativna dejstva društva u kojem je živeo, dotle je u pogledu pozitivnih socijalnih stremljenja bio neodređen, krećući se u liberilističkim idejama koje su strujale sa Zapada. Ali, i pored toga što nije imao jasna shvatanja i predstavu o socijalnom uređenju, što je u tom pogledu bio neodređen, kao i narodne mase u čije je ime govorio i koje je zastupao, Kočić je svojim socijalnim buntom, u okviru vremena u kojem je živeo, imao veliku privlačnu snagu za sve naprednije ljude, vršeći na njih u ovom prelomnom vremenu snažan uticaj.

Životno delo Petra Kočića kao izgrađene moralne ličnosti, kao književnika retkog talenta i kao narodnog borca i tribuna, predstavlja celinu, koja je po svemu nagoveštavala oslobodilačke ciljeve potlačenih narodnih masa. Kočić je nagovestio snagu narodnih masa, koja će pod određenim okolnostima doći do izražaja. To je bila njegova životna vera.


Todor Kruševac (Iz studije Petar Kočić)

[postavljeno 27.03.2010]
Sačuvana
Angelina
Administrator
*****
Van mreže Van mreže

Poruke: 6361



« Odgovor #16 poslato: Januar 09, 2011, 04:30:11 pm »

*

KOČIĆEVA SLAVA


Ovaj tekst je objavljen u četvrtom broju Puteva 1987. godine. U tom broju časopisa objavljeni su prevodi Kočićevog Jablana na italijanski, engleski i francuski jezik, tako da se on može smatrati prigodnim. U četvrtom broju Puteva, slijedeće 1988. godine objavljeni su prevodi iste pripovijetke na španski i arapski jezik. Kako je rekao tadašnji urednik Puteva Kolja Mićević, bio je naručen prevod pripovijetke Jablan i na njemački jezik, ali nije do danas objavljen.

Svako delo, na poseban i svoj način, sadrži u sebi taj "nacionalni kolorit" — premda se ova sintagma ne mora učiniti ni dovoljno jasnom, niti govorljivom — pa stoga treba odmah reći da stupanj te koloritnosti ne zavisi samo od originala, već i od udaljenosti (geografske, kulturološke, tradicijske) tog originala od čitaoca koji taj original prima.

Tokom godinu dana analizirao sam s grupom studenata srpskohrvatskog jezika (Pariz, Sorbona) pripovetke Petra Kočića. Nijedan od studenata nikada ranije nije bio čuo za ime ovog pisca (što me nije ni iznenadilo, ni uzbudilo). Prevoda, na francuski, nema, ili ih ja nisam našao. Ubrzo smo, posle nekoliko prvih razgovora, shvatili zašto tih prevoda nema. Jer pred nama se, iz rečenice u rečenicu, ukazala jedna jezička umetnost tako složena, tako smišljeno primenjena na jedan određen krug tema, da smo ostajali nemoćni pred čitavim pasusima kad bismo pokušali da ih uobličimo do onog što se naziva književni prevod. Ima više vrsta čitanja i vremena, kad primamo pojedina umetnička dela. Ovo čitanje Kočića sa studentima bilo je za mene treće, najteže čitanje, ali i najbitnije: ono što je u prvim čitanjima promicalo, sad je zaustavljalo pažnju, menjalo gotovo sav prethodni utisak!

O Kočićevom jeziku dosta je pisano, od Isidore i Andrića i sve naovamo, ali uvek u osnovnoj nameri: da se ukaže na Kočićevu čvrstu povezanost s jezikom rodnoga tla i, prirodno, na konačnu lepotu i učinak tog jezika propuštenog kroz pero velikog narodnog sina. Malo je učinjeno na tome da se pokaže Kočićev postupak i da se nađe ona suštinska granica koja tog pisca svrstava u red naših najvećih pripovedača. Trebalo bi objasniti tu gotovo tajanstvenu "meru" u pričanju, jer bismo tako dobili neke od bitnih elemenata koji njegovu umetnost uzdižu daleko iznad tla njegovog zavičaja i potke njegovog rodnog jezika. Zna se, naime, da su Bosanci velike pričalice — Kočićev Simeun uz kotao, iz noći u noć, priča, i u različitim verzijama — dok su Kočićeve pripovetke redovno kratke, modeli sažetosti, i gotovo munjevito odražavaju splet događaja i raspoloženja.

Moglo bi se, zbog svega, toga, nadugo govoriti (i to na više planova) o teškoćama koje bi pred svakog prevodioca postavila svaka Kočićeva pripovetka. Tu su, najvidljiviji, i za stranca kao bauci, turcizmi. Postoji zatim jedna dobra pregršt posebnih reči čije značenje ni rečnici ne mogu sasvim jasno i tačno da prevedu i protumače. Zatim, narodni upravni govor koji Kočić uzima u njegovoj iskrivljenoj, dokumentarnoj formi. Nailazimo, takođe, usred pojedinih pasusa na rečenice izgrađene u ritmu narodnih pesama, tako da s lakoćom prepoznajemo osmerce, deseterce, dvanaesterce... U lirskom zapisu Jelike i omorike, prisustvo osmerca i deseterca je očigledno, jer već u prvoj rečenici čitamo: Sa čistog, blistavog neba / prosipa se živa, treperava... da bi sve kulminiralo u rečenici koja je kao neka vrsta baladnog refrena: srce pišti, niko ga ne čuje / suze teku, niko ih ne vidi. Susrećemo se zatim s nizovima najveštije izvedenih aliteracija i najraznovrsnijih zvučnih utisaka koji bi u poeziji kakvog simboliste bili proučavani kao čudo, dok ih kod Kočića primamo kao nešto prirodno, odnosno ne tražimo uzrok utiska koji takve kombinacije slova i reči stvaraju u našim ušima, i dalje: u duhovima - kao da se sve to desilo samo od sebe. Poslušajte, u tom smislu, ovu rečenicu iz Mrgude: Kad se izu, zbaci sa sebe zobun, zabaci ostraga pregaču, uzgrnu košulju do iznad koljena, pa zađe u vodu.

Sve su to teškoće, očigledne, ali i neprohodne, jer ih svaki tekst, na ovaj ili onaj način, nosi sa sobom i postavlja neumoljivo pred prevodioca. Ali, turcizmi se mogu s prilično lakoće, i uz čitaočevo učešće, objasniti. Zatim će vešti prevodilac naći odgovarajući govor koji će na njegovom jeziku zameniti govor Kočićevih seljaka; uspeće isto tako, da povremeno u autorove rečenice uvuče ritam narodnih pesama i da ostvari raznolikost utisaka, i to ne slučajno, nego najčešće na onim mestima gde to zahteva original. Prevodilac, prevodeći istovremeno najmanje dva jezika — jezik svakog pojedinog junaka i jezik pripovedača — treba da tako ostvari to posebno dejstvo koje nalazimo u originalu: preobražaj i stalno kombinovanje jednog iskrivljenog, ali tako nepogrešivog narodnog govora, s apstraktnim i apsolutnim stilom samog pripovedača. Upravo između tih jezičkih krajnosti: iskrivljenosti i apstraktnosti oscilira Kočićev stvaralački postupak i, posmatrajući to osciliranje, možemo samo da se čudimo i pitamo: kakva je to magija, kakvo je čudo učinilo da se to osciliranje izvede s toliko jasnoće, glatkoće, nepogrešivosti, doslednosti?

Ipak, povodom jednoga, plašim se za svakog mogućnog prevodioca Kočićevih pripovedaka na bilo koji jezik. To je Kočićevo posebno tretiranje slova, te najmanje ali suštinske jezičke čestice. Kočić se u tim trenucima ponaša kao muzičar koji barata notama od kojih svaka za njega ima samo jednu vrednost, tako jedinstvenu da bi čak promena instrumenta (a ne visine, ili trajanja) značila izneveravanje tog posebnog zvuka koji je hteo da izazove i prenese u naše uši. To tretiranje slova (i šire, posledično: jezika) ide u više pravaca, i retko se ponavlja. Na jednom mestu čitamo rečenicu: Proodo se gore do mlina - u kojoj je prva reč (proodo) čitavo jedno zvukovno čvorište čije je značenje jasno, ali je sam izgled nemogućno oponašati. U drugom slučaju, koji nalazimo u Mrgudi, posmatramo kako Kočić dosledno razvija tu umetnost tretiranja slova. U rečenici: "Lani nas ubi klja, ove godine obi grad", on sačuvava A u rečima klja i grad i tako postiže efektnu asonancu, dok s druge strane, "napada" U iz glagola ubiti, da bi dobio drugi, obiti. I tako kod Kočića iz stranice u stranicu.

Zato je Kočić veoma povoljna prilika da se, polazeći od osnovnih odlika njegovog dela (tematika, ličnosti, prostor), pokaže kako književna tehnika može te početne predstave i pretpostavke uzvisiti do konačnih stanja i stepeni čistoga stvaralaštva. To čitaocu, u pojedinim razdobljima čitanja, može promaći; prevodilac, bi međutim, upravo o tome morao da vodi veliku brigu, i da nikada ne poremeti savršenu ravnotežu Kočićevog dela: između rustikalnog/naivnog i univerzalnog.


Kolja Mićević
Sačuvana
Angelina
Administrator
*****
Van mreže Van mreže

Poruke: 6361



« Odgovor #17 poslato: Januar 09, 2011, 04:30:38 pm »

**
PETAR KOČIĆ


TEŽAK *

Bolujem i kopnim u grkom čemeru i nemaštini ljutoj otkad znam za se. Bolan sam, prebolan, brate si moj slatki i medeno ljeto moje, a onako posigurno ne znam šta mi je, šta me boli. Samo osjećam da je boljka moja velika, i Bog dragi zna ima li joj lijeka i iladža. Snaga mi je sva utrnula i vredovna, a duša prazna, suva i iscijeđena k'o iscijeđeni limun sa mora.
 
Radim i mučim se k'o teški pokajnik od rane zore do mrklog mraka; sa zvijezdom, što 'no vele, padam, sa zvijezdom ustajem.
 
U proljeće, gaveljajući, gladan i suvotan, po vrletima za plugom i natapajući svaku brazdu suzom i znojem, molim se dobrom i premilosnom Bogu za rod i berićet. Preko ljeta mi se otkravi smrznuta duša, i ja drkćem i strepim k'o jasikovo lišće nad njivama svojim, a pod jesen, kad sve sradim u znoju i u suvo zgrnem, nemilosno navali i ala i vrana na trud moj i krvavu muku moju. Duša mi tada procmili — procmili k'o guja u procijepu, pred očima mi nešto zamagli, a u ušima zazuji. Ali, dok se obazrem na 'nu svoju gladnu i golu maksumčad, trgnem se, snaga mi obamre i samo uzda'nem proklinjući život svoj, mater svoju i utrobu njezinu grešnu...
 
Tako trajem život i dane, i trajaću do motike, kakva je prava pod ovom novom upravom i sudanijom.
 
U stari zeman, za turskog suda i turske, da kažemo, sudanije, moglo se nekako živkariti i prometati. Bože mi prosti, i Bog je bolje dav'o. Berićeta je bilo u svačem... svačeg je bilo u izobilju! Svijet je bio asli punijeg i sitijeg srca. Aga je ostavlj'o, carevina nije pregonila ni svaku brezposlicu uzbijala. Bilo je za nas, da reknemo, težake i prave veće. Ako je đekad težaku i bilo krivo u čaršiji i na sudu, bilo je krivo i čaršiliji na selu i planini, đe kosovica sudi, pa se to nekako isporavnavalo i vezalo jedno s drugim ...
 
Kažem ti, rođeno moje, moglo se lijepo živkariti i deverati, a otkad zastupi ova prokleta i crna ukopacija, nalet je bilo, sve nas u crno zavi. Bijeli nekakvi ljudi u crnoj odjeći i crnim škrljacima razmilješe se kao mravi po zemlji našoj i otrovaše nam i zemlju i život... Ljetina nam poče izdavati, sermija propadati, a u ljude uđe nekakvo prokletstvo i nevjerluk.
 
Carevina udari teške namete, a vladike nakriviše naero kamilavke i udariše ustranu ... od naroda. I vjera nam posrnu.
 
Zamrznu svijet sam na se. Sve ti je to oštro, nabusito, niđe meke ni slatke riječi. I ljubav se i ono lijepo poštenje starinsko zabaci, izgubi k'o da ga nikad nije ni bilo...
 
Svakom je dokundosala ova crna ukopacija i crna sudanija. Svak se diže, svak traži neku travu: i pop i kaluđer, i beg i aga, i gazda i zanadžija, a carevina, saprele je muke naše na Strašnom sudu, svakom ponešto dodaje i pruža. Samo mi, težaci, zaboravljeni i zabačeni, polagano venemo, trunemo i u mukama izdišemo. I mi smo se poimali da ustanemo, da zajaučemo, ali nas uvijek izda snaga i jezik nam se potkrati, i nad nami se jope sklopi crni mrak i muk. Zloba nas je izjela, nemaština satrla, golema nepravda ubila, pa kunjamo k'o metiljava marva. Slabi smo, nemoćni smo, neumjetni smo...
 
Za turske sudanije bilo je u nas i pametni' ljudi slobodna srca. Mnogi su pašama i vezirima na divan izlazili i umjeli su mudro i slobodno eglendisati. Kad zastupi "Ustrija, mi se asli prestravismo i razbismo k'o krdo ovaca kad ga kurjaci pognaju. Izgubismo srce, a izgubismo i pamet. Jezik nam se zaveza, pa ne umijemo ni dvije unakrst probešjediti. Ljudi koji su nekada s pašama i vezirima vodili mudre i duboke eglene, danas tim ljud'ma zastaje riječ u grlu kad počnu bešjediti dolje u sudu s onim golobradim vuzletom, na kome sve trepti i cepti od grdnog švapskog vitmiluka i rospiluka.
 
Sudi mi, kažem ja, po pravdi božjoj i ljudskoj. — Ne sudi se, veli, u naše carevine po pravdi već po paligrapu. Kad bi ona sudila po pravdi, ne bi tolike stotine godina vladala nad devetnaest mileta i sedam, osam vjera i zakona! — Na te bešjede meni se jezik zaveže, pa ni makac. Vidim, istinu govori, i onako je, drukčije ne mere biti.
 
Tako ti je to i na sudu i na putu. Odasvud nas bije mraz i led, i mi venemo i propadamo k’o pozni usjevi od studeni. Slijepi smo kod očiju, ludi i blentavi kod pameti, a okovani bez sindžira.

Šta da ti, brate si moj slatki i medeno ljeto moje, duljim i nabrajam! Toliko ti još kažem da je naše težačko življenje samo jedna, što 'no vele, duga tužbalica jada i čemera, patnje sinje i nevolje ljute.


______________

* Zbog ove pjesme, objavljene u prvom broju njegove "Otadžbine" 1907, Kočić je bio osuđen na dvije godine robije. U obrazloženju osude, kaže se između ostalog: "Promotri li se taj cijeli članak, i smisao njegov dođe se do osvjedočenja da pisac svom silom mrzi sadašnju državnu upravu ovih zemalja, a da mrzi i cijelu Austro-Ugarsku monarhiju pod čijom vrhovnom upravom ove zemlje stoje. To dokazuju također izvan svake dvojbe riječi "kakva je pravda pod ovom novom upravom i sudanijom" te "od kad zastupi ova prokleta i crna ukopacija sve nas u crno zavi". Pisac izvraća podrugljivim načinom imena vlasti i pravnog stanja te rabi slična i svakome ipak razumljiva imena kao "Ustrija", "ukopacija", "sudanija" itd. — Iz cijelog tog članka proizlazi nadalje izvan dvojbe da pisac nastoji da tu svoju mržnju prenese i na čitaoce, te bombastično uskliče: "Carevina saprele je muke naše na strašnom sudu". Spram toga ovim člankom počinjen je zločin iz § 142, a. k.z. jer očigledno je da je pisac nastojao razdraživati druge na preziranje i mržnju protiv državopravnih uredaba i stanja navedenog u § 111 st. 6. kz. i protiv državne uprave ovih područja..." (Okružni sud, Osuda r. 4320 kz. iz 1907).

Objavljeno u časopisu za srpski jezik, književnost i kulturu "Slovo", broj 10, decembar, 2006.
Sačuvana
Angelina
Administrator
*****
Van mreže Van mreže

Poruke: 6361



« Odgovor #18 poslato: Januar 09, 2011, 04:31:00 pm »

**
Stihovi Petar Kočić


POŠLJEDNJA SUZA

Klonule su mlade grudi, izumrli osjećaji,
A u oku ispijenom pošljednja se suza sjaji.

Iščezli su mili snovi, a život mi kao sjena,
Sa slomljenim duhom luta kroz poljane uspomena.

Kad zastanem, sav zadrhtim, jer se svuda groblje stere,
Groblje sveto slatkih nada, groblje sveto žarke vjere.

Zanesem se i jauknem na zgarištu ideala,
I spustim se s gorkom tugom gdje j' pošljednja nada pala.

Svuda pustoš, nigdje znaka, da se širi život danka!
Sledilo se, izumrlo u grobnici vječna sanka.

I pošljednja suza pade na grobnicu osveštanu
Ostavljajuć' bjedni život izmučenom sirotanu.

1899.

 
PONOĆNI ZVUCI

U ponoćne slatke čase kad caruje anđ'o mira,
Kao bolnik sa postelje, tužno jekne moja lira.

Zašto ciči tako pozno u svečane mirne čase —
Kad ni zefir tihe noći s mekim cvećem ne igra se?

To duhovi noći neme, što nečujno svetom blude,
Dodiruju strune njene, uspomene da probude.

Da podignu crni veo sa prošlosti moje sretne,
Što u mračnom grobu trune, k'o u zimu ravni cvetne.

Oh, vrati me, pesmo mila, na obzorje prošlih dana,
Da s visine srebrozračne bacim pogled duž poljana.

I de u sretno pevah doba, u zanosu burnih snova,
A gde sada tužno leži potavneli niz grobova.

1897.

Nenad Grujičić Antologija srpske poezije (1847—2000)
Sremski Karlovci, 2012
Sačuvana
Angelina
Administrator
*****
Van mreže Van mreže

Poruke: 6361



« Odgovor #19 poslato: Januar 09, 2011, 04:37:02 pm »

*

IĐINĐI I BIRINĐI

Zašto je Petar Kočić reči Istina, Sloboda, Otadžbina i Bog pisao uvek velikim slovom!

Jedan od najpoznatijih Kočićevih zapisa glasi: Ko iskreno i strasno ljubi Istinu, Slobodu i Otadžbinu, slobodan je i neustrašiv kao Bog, a prezren i gladan kao pas. Kako je živeo onaj ko je zapisao ovo, rekli bismo, sveto načelo? Da li je uvek žudeo za Istinom, tragao za Slobodom, ljubio Otadžbinu? Zatšto je reči Istina i Otadžbina, reč Sloboda i reč — Bog pisao velikim slovima? Ko je bio Petar Kočić?

Petar Kočić je rođen 1877. godine, godinu dana posle austrougarske okupacije Bosne i Hercegovine, godinu dana pre Berlinskog kongresa na kojem je uprava nad Kočićevom Otadžbinom umesto dotadašnje Turske carevine prepuštena Austrougarskoj, crno-žutoj monarhiji. Ili, kako bi to sam pisac u čudesnoj viziji priči pod naslovom Starostavna knjiga Simeuna đaka zapisao:

"U Bosni, u srcu i snazi serbskog otečestva, na iljadu osam stotina i nekoliko godina poslije Kristova roždenija nastaće prevratnija i druga sudija. Zemljom će zavladati dva gospodara. Jedan će se zvati Iđinđi, a drugi Birinđi. Iđiđi će početi slaziti sa prijestola, a Birinđi se penjati."

Eto, tako je vo vremje ono pripovedao Petrov Simeun đak. A današnji bi Kočićevi potomci, Krajišnici za tu smenu na prestolu narodski, onako prosto, od srca rekli: Sjaši Kurta da uzjaši Murta! Od zla — na gore! Odlijeće Ala — dolijeće Vrana! Iđinđi i — Birinđi! Kurta i Murta! Jer, srpski narod rasejan po Balkanu se, stvarno, nosio sa ove dve carevine, sa Turskom i Austrougarskom od Kosova do danas. A podsmešljivi naziv Iđinđi i Birinđi bio je samo Kočićev odgovor na to što su njegovu gordu i tužnu zemlju Bosnu listovi Ka-Und-Ka Monarhije sve češće počeli zvati — Neues Osterreich. Čuj ti njih, Bosnu i Hercegovinu zovu - Neues Osterreich! Koja nova Austirja kad je Bosna starija od bilo koje Esterrajh. A Hercegovina je, bogme, starija i od samoga Beča.

Seljače rođeno na Kočića glavici, u Stričićima, na Zmijanju, školovanje je započelo u manastiru Gomjenica, gde mu se otac, sveštenik, ostavši udovac, zakaluđerio i postao iguman ove "zadužbine Nemanjića na Krajini Llutoj". Prva dva razreda gimnazije pohađa u Sarajevu. Iz trećega je isteran zbog — srbovanja! Školovanje je nastavio u Beogradu. Početkom veka Kočić je student slavistike u Beču. Uči i piše, pa se ovaj period može smatrati i najintenzivnijim njegovim literarnim razdobljem. Ali, Petar je istovremeno i jedan od najbuntovnijih studenata. U pismu upućenom Bogdanu Popoviću u Beograd mladi, gladni bundžija, između ostalog, piše:

"Gladan, go i bios... Hodam ja po Beču i sjećam se svog djetinjstva... I pišem s planine i ispod planine... Ali ja sam zadovoljan jer sam samostalan".

Ne treba posebno naglašavati ovu, stalnu Kočićevu želju, čak reklo bi se nasušnu potrebu, da bude samostalan, bez obzira na sve posledice. U Beču, u strašnoj oskudici, mladi književnik piše o Krajini, ali istovremeno predvodi grupu najbuntovnijih studenata. Pošto je diplomirao, Kočić se vraća u Beograd, odakle je upućen u tadašnju Staru Srbiju: postavljen je za suplenta Srpske gimnazije u Skoplju. Ali, posle samo godinu dana iz političkih razloga napušta, takoreći proteran je iz Skoplja.

Nesmirni književnik odlazi u Sarajevo. Tu je postao sekretar srpskog društva Prosvjeta. Politički je veoma aktivan, govori i piše članke protiv crno-žute monarhije. Posle generalnog štrajka, i navodno otkrivenog njegovog pisma-poziva seljacima na ustanak, Kočića proteruju iz Sarajeva. Sklanja se u Banja luku. Osniva časopis Otadžbina. Zbog letka koji se završavao rečima: Živela sloboda i samostalnost naše otadžbine! osuđen je na dva meseca tamnice sa, kako je pisalo u presudi, "pojačanim postom" i u okovima! Minula su ta dva meseca robije u lancima, izašao je nepokorni pisac, ali je, avaj, kratko bio na slobodi. Jer, uskoro je napisao i objavio članak sa naslovom Miriše barut u kome je ispisana i otvorena poruka, poziv na ustanak: Bratu brat — Švabi rat! Zbog ovog teksta Kočić je osuđen na robiju koju je izdržavao u čuvenoj banjalučkoj Crnoj kući i u Tuzli. Što su ga vlasti više proganjale, češće zatvarale, to se glas o njemu kao nesalomljivome borcu za nacionalna i socijalna prava, sve više širio po bundžijskoj, hajdučkoj Krajini. Omladina mu je upućivala vatrene pozdrave. A on je, iako utamničen, delovao. Istomišljenici, takoreći zaverenici su ga posećivali u tamnici, Kočić ih je savetovao šta i kako da rade. Čak je odatle, iz Crne kuće dojavio da se iz manastira Žitomislić u Hercegovini skloni oružje tek krišom uneto iz Srbije, kako ga Austrougari i njihovi žbiri ne bi otkrili.

Po izlasku iz austrougarskih kazamata Petar Kočić postaje jedan od najvatrenijih protivnika Beča. I najpoznatijih Krajišnika. Na primer, na izbornoj skupštini u Krupi okupilo se više od 4.000 ljudi da sa zastavama i pesmama dočekaju, citiramo tadašnju štampu "čeličnog srpskog borca Petra Kočića, sina ljute Krajine, a diku cijelog srpstva"... Njegov ugled je rastao. U 1909. godini izabran je za srpskog poslanika u Bosanskome saboru. Čuveni su njegovi govori u Saboru, na primer onaj iz 1911. o agrarnom pitanju.

Iscrpen, razjeden, nemoćan, buntovan, uspravan, Kočić se razboleo. Otišao je u Beograd 1912. godine, na lečenje. Očajan, pomračen, satrven, umro je 1916. godine u duševnoj bolnici, dok je Srbija pištala pod austrougarskom čizmom a soldati, Mađari i Švabe klali starce i decu po Mačvi i Jadru. Mrak Austrougarske se nadvio i nad prestonicom Srbije, po Beogradu, pa i po dvorištu bolnice gde je Kočić bolovao, padale su bombe. Otišao je Petar Kočić ne dočekavši oslobođenje svog naroda i propast Austrougarske monarhije protiv koje se borio tokom celog svog burnog, mučnog ali i muškog života. Preselio se u Rajsko naselje dve godine pre propasti Austrougarske. Dakle, svoj kratki, grčeviti život, Kočić je proveo pod austrougarskim režimom. Ili, kako je to on sam na jednom mestu zapisao: U ropstvu se rodih, u ropstvu živjeh, u ropstvu, vaj me, i umrijeh!

Eto, tako je završio pisac koji je iskreno i strasno ljubio Istinu, Slobodu i Otadžbinu. Nesalomivi buntovnik sa posne krajiške zemlje, sa te planinske čemerke. Ljuti seljački tribun. Uspravan, neprilagodljiv, beskompromisan...

Kočić je stvorio nekoliko posebnih narodnih tipova koji će živeti u literaturi dokle postoji srpski jezik. Čak se pomalo čini da su se ti Kočićevi junaci odvojili od svoga tvorca, tako da su danas maltene poznatji David Štrbac ili Simeun đak od Petra Kočića! Samo upućeni znaju ko je pisac a ko piščev junak! Pa će se češće čuti - što ono reče David, nego ono — kako to zapisa Kočić!

Pisao o svojoj Krajini, o Krajišnicima. Po pričama Petra Kočića se takoreći mogu proučavati etno osobine Srba sa Krajine. Tim ljudima, zapisuje pisac, vlada ludi, vreli planinski prkos. A sve je, piše dalje, na ovoj planini i ispod ove planine do zla boga ljuto, goropadno, nemirno i tvrdoglavo. A u jednoj drugoj priči se veli kako je krajiška krv snažna i vrela. To su, misli s pravom književnik, vrlo ćoškasti ljudi. Preki. Ali, i nesebični. To je narod koji je živeo pod dve po svemu, po veri pa i po rasi, različite carevine. Narod koji je bio brana na Krajini: štitio je, odbranio Zapad od Turaka, od prodora islama, graničar na međi Istoka jer je očuvao veru pravoslavnu, zaustavljao nadiranje katoličanstva. Ukratko, narod na vetrometini. Narod od kojega preveravanjem postadoše dva-tri naroda. Nacion u čijoj zemlji, očajno zapisuje Kočić nema prave. I dodaje, dopisuje: "Naša je prava na Kosovu zakopana". Ili, što bi rekao Petrov junak Mračajski proto: "Djeco, crna je noć na zemlju pala"!

Nažalost, i danas se ove reči Kočićevog junaka mogu ponoviti. I sada, potkraj ovog našeg dvadesetoga veka ovaj uzvik je istinitiji, ova tamna noć nad Bosnom je, izgleda, tamnija, mrklija nego u piščevo vreme. Jer, zbilja, Crna je noć na Bosnu, mrkla je noćca na Hercegoivnu pala. Koja je danas prava u Bosni? Koja carevina u Hercegovini? Čija vlada? I danas se po toj lepoj, dobroj, vrletnoj zemlji širi i Kurta i Murta! Ajfor, Ijfor, Unprofor! Iđinđi i Birinđi! Opet Kočićevom Otadžbinom vladaju dve tri carevine. Turska, nešto što i jeste i nije Austrougarska, ali - postoji, i neka treća sila koja je celim svetom ovladala. Ona koja će na Kočićevo nevino Zmijanje, na Manjaču i na Banja luku nedavno ispaljivati razorne, ubitačne "tomahavk" rakete. A zašto? Pa da bi se latinluk i islamluk opet širio po Krajini. Da bi se u glavu utukli, što bi zapisao Kočić, Srbovi. I da bi se raširio Sfor, Iđinđi i Birinđi. Ajfor, Ijfor, Unprofor. Kurta i Murta, moj tužni, moj prkosni, moj dobri Petrašine.



"Ko iskreno i strasno ljubi
Istinu, Slobodu i Otadžbinu,
slobodan je i neuništiv kao Bog,
a prezren i gladan kao pas."



(Reč sa Kočićevog sabora u Dortmundu)

Piše: Janko Vujinović | SRPSKO NASLEĐE | ISTORIJSKE SVESKE | BROJ 7 • JULI 1998.
Sačuvana
Stranice: 1 2 »   Idi gore
  Štampaj  
 
Prebaci se na: