Mile Kordić — Đeneral
Dobrodošli, Gost. Molim vas prijavite se ili se registrujte.
Stranice: 1 2 »   Idi dole
  Štampaj  
Autor Tema: Mile Kordić — Đeneral  (Pročitano 23159 puta)
0 članova i 1 gost pregledaju ovu temu.
Angelina
Administrator
*****
Van mreže Van mreže

Poruke: 6361



« poslato: Januar 10, 2011, 09:33:36 pm »

**



Mile Kordić Đeneral
II izdanje
Izdavač i štampar "Stručna knjiga"
Beograd, 1989.



Istorijski roman Mileta Kordića "Đeneral" (jedan narod a dva gospodara), govori o ratu, sukobima i ujedinjenju Crne Gore i Srbije. Pisan je na osnovu kazivanja studenta Radula Čogovića iz Lipova kod Kolašina i đenerala Radomira Lukina Vešovića iz Bukove Poljane kod Kolašina. Imena glavnih junaka su imena stvarnih ličnosti kao i imena nekih najbližih srodnika.

Kordić u romanu paralelno opisuje najznačajnija politička zbivanja i događaje u Crnoj Gori i Srbiji od 1905. do 1918. godine; oslobađanje srpskog naroda od petovekovne turske vladavine, o borbi za Skadar koji je do Balkanskih ratova bio jako tursko uporište, potom, o periodu nakon balkanskih ratova koji su osiromašili obe zemlje. Narod je bio u vrlo teškoj situaciji. Neoporavljen od posledica balkanskih ratova, već 28. jula 1914. godine Austrougarska objavila je Srbiji rat.


RECENZENTI O "ĐENERALU"

"Ovo je istorijska drama jednog cijelog naroda, jednog vremena i jedne velike ujediniteljske ideologije svekolikog južnoslovenstva na Balkanu. Ta povijest puna nadanja, ilizija, dramatike, patnji, čemera i poraza, kompozicijski složena i povezana logično, istorično, spontano i lagano u stvari je jedna popularna istorijska čitanka (u najboljem smislu riječi) iz koje će najširi krug manje posvećenih čitalaca na ovom jeziku moći mnogo šta da nauči o sebi; bivšima i sadašnjima...

Roman 'Đeneral' spada u red ne baš velikog broja savremenih, knjiga sa istorijskom tematikom koja nam svojom objektivnom prezentacijom činjenica (i onih neugodnih) na posredan, ali angažovan i promiđljen način osvetljava prostore i kauzalitete naših golemih nesreća i bratoubilačkih delirijuma u toku rata, kao što, isto tako, ukazuje i na korijene i uzroke mnogih kriza i trauma kroz koje prolazi ova zemlja u naše vrijeme..."


Ptof dr Aleksandar Drašković


"Istorijski događaji služe autoru u traganju za odgovorom na pitanje o našim večitim deobama. Taj usud, to prokletsvo srpsko je kapitalna tema, i autor se hrabro upustio u rvanje sa njom... Prilika za to ogledanje je izvanredna: sukob pristalica Nikole I ("crnogorska kruna") i Karađorđevića ("srpska kruna"), uprošćeno - za Srbijance i protiv njih. Osnovni trud autora bio je da izbegne pristrasnost bilo koje vrste i da postigne jednu istorijsku, filozofsku političku i moralnu sintezu, koja, u konačnom ishodu nije optimistička, jer je jasno da nismo u stanju da izvučemo pouku. Mi smo stalno na početku, i ni jedan još nauk naučili nismo..."

Dragan Orlović
Sačuvana
Angelina
Administrator
*****
Van mreže Van mreže

Poruke: 6361



« Odgovor #1 poslato: Januar 10, 2011, 09:34:28 pm »

**
Citati iz knjige Đeneral
Mileta Kordića
II izdanje
Izdavač i štampar "Stručna knjiga"
Beograd, 1989.



Sećanja studenta Radula

Mi planinci, a pogotovu oni rođeni i odrasli u crnogorskim vrletima, čudan smo soj. Kad ovako kao ja odemo u bijeli svijet, izgledamo u početku malo blentavi, zbunjeni, nesigurni, pa nam se često posprduju. A kako i ne bi čovjek izgledao blentavo kad kao s neba padne u kakav grad, a do tada nije gotovo ni znao da grad uopšte postoji. Na našu sreću, najčešće smo obdareni prirodnom inteligencijom, pa se privikavamo brzo, što opet ljude zbunjuje. Tako je i moja blentavost i zbunjenost u Beogradu prošla dosta brzo, pa sam se poslije nepune godine dana snalazio u Beogradu bolje od onih koji su tu rođeni, a za dvijetri godine već sam na ulici mogao da prepoznam više od polovine njegovih stanovnika. To, doduše, nije ni bio neki veliki problem, jer u to vrijeme srbijanska prestonica nije imala ni trideset hiljada stanovnika.

Gomila produži prema Topčideru i zaustavi se kod crkve. Tu se uhvatiše u kolo i poče veselje. Tada se pojavi dvorski fijaker sa dva lipicanera. Iz fijakera izađe stari kralj sa svojim ađutantom i ode u crkvu. Poslije nekoliko minuta izađe i priđe okupljenoj masi da im još jednom čestita praznik. Ljudi ga oduševljeno pozdraviše, a kralj uđe u fijaker i ode.

Dopade mi se nekako ovaj starac. Nemaše na njemu onog sjaja koji bi čovjek na kralju očekivao. Nema pompe i gungule oko njega. Naš Nikola nigdje izaći nije mogao, pa ni u park pored dvora na Cetinju, bez pompe i gomile podrepaša oko sebe, a ovaj samo sa ađutantom šeta Beogradom. Da se negdje Nikola ovako pojavio, ustrčao bi se narod oko njega, utrkivali bi se ko će veću počast da mu oda, a nijesam primijetio da se zbog iznenadne posjete starog kralja u Topčideru bilo ko posebno uzbudio.

Početkom ljeta, meni i trojici zemljaka opet nestade para. Ja ostah na četiri dinara, a ona trojica na po nekoliko groša. Kad sve sabrasmo, vidimo da za hranu i spavanje ima najviše još za pet dana. Iz Crne Gore ne stiže nikome ništa, pa se mi nađosmo na ulici. Uveče odlažasmo na groblje na Tašmajdanu, iza Markove crkve. Dolazili smo na "spavanje" oko devet naveče, kad se svijet raziđe sa ulica. Ojađeno je i omrčeno to spavanje bilo. Niko neće da prizna da ga je strah, a svi ceptimo po svu noć i pribijamo se jedan uz drugoga. Iako nikad nijesam čuo da su mrtvi nekom nešto učinili, a živi su bogami i glave sjekli, strah od groblja nijesam mogao da otjeram. Dok sam osluškivao svaki šum, čekajući da svane, pomišljao sam da se vratim u Crnu Goru i dignem ruke i od Beograda i od škole. Bolje je i da čuvam ovce po Sinjavini no da živim kao posljednja fukara. Već sam bio momak, za nuždu sam mogao i pušku da nosim, a zavlačim se među mrtve jer me živi bez para ne primaju. Pljuvao sam na svu tu evropsku civilizaciju koja je početkom vijeka počela da prodire u srbijansku prestonicu. Sve mi se činilo da to i nije nikakva civilizacija, već degradacija u ljudskim odnosima. Mislio sam, a bogami ni danas mnogo drugačije ne mislim, da što se više udaljavamo od Turaka, a približavamo Evropi, udaljavamo se i od pravih ljudskih odnosa. U to tursko vrijeme, za koje kažemo "pomenulo se, a ne povratilo se", nikad čovjeka ne bi ostavili da spava na groblju. Našla bi se bar neka šupa, da ne ostane kao pašče napolju.

Imao sam dosta vremena tih noći da filozofiram i razbijam glavu ljudskim odnosima. Moram da kažem, ako je i sramota, da su mi u pojedinim trenucima na tašmajdanskom groblju Turci bili miliji od tih nadobudnih Beograđana. Za Turčina bar znaš da ti je neprijatelj i da će te gađati ili posjeći kad god može, a ovaj te stalno zove bratom i zaklinje se u neku vjekovnu ljubav, a ovamo te pusti da spavaš na groblju sa psima lutalicama i mačkama.

str. 28 i 29.

*



Sećanja đenerala Radomira

Za "srećni dan" gospodar i njegova vlada, kako smo i mi i naša država bili gologuzija, pozajme od Engleza šest miliona perpera. Ni za to se ne bi znalo - da ne bi opozicije u Skupštini.

Za tu priliku, obrazovan je i naročiti odbor sa mitropolitom Mitrofanom na čelu. Tada sam i ja počeo nešto više da se razbiram u državnu politiku. Kad se sazna da kralj Petar neće doći na krunisanje crnogorskog kralja, koji mu je uzgred i tast, počeše polako oči da mi se otvara ju. Da tada nijesam mnogo ni razmišlja zašto hapsim i jurim emigrante. Vojnik najčešće ne razmišlja o naređenjima koja dobija. Objavi se da će umjesto kralja Petra na Cetinje doći prestolonaslednik Aleksandar. Poče se govoriti da se Srbijancima i Hrvatima to Nikolino krunisanje mnogo i ne dopada, jer će biti najveća smetnja vjekovnom snu - u jedinjenju.

Naš narod jeste nepismen, ama zna da misli. Kada se objavi da će Crna Gora postati kraljevina, očekivo sam da će čitav narod zapjevati i zaigrati od sreće, a dogodi se ono što ni u snu nijesam mogo sanjati. Narod ćuti. Rijetko na kome sam vidio da je srećan zbog krune crnogorske. Većina to svoje nezadovoljstvo nije pokazivala, ali crnogorska školovana mladež koja je učila u Beogradu izdade proglas u kojem otvoreno napade proglašenje kraljevine. Ti crnogorski omladinci napisaše u proglasu da smatraju za svoju dužnost da saopšte kako je svetkovina knjaza Nikole obična politička maskarada. Napisaše mu da je za sve "vrijeme svoje vladavine umio da identifikuje Crnu Goru sa sobom, a sve moralne i materijalne tekovine naroda smatrao kao svoje. Iz dubine svoje mladićke duše, vele oni, osuđujemo vladavinu prijekih i krvavih sudova, lupeških razbojništava i mučkih ubistava i smatramo jubilej i kraljevstvo kao vrhunac bezumlja u kome kao u pijanstvu iščezava i poslednja iskra svijesti i griže savjesti, kako bi se ma i za kratko vrijeme zaboravila pedesetogodišnjica zločinstva." Proglas bjehu potpisali Bogdan Bojović, Vasilije Žugić, Velimir Jojić, Vladislav Vešović, moj rođak, Vojislav Magovčević, Jovan Kažić, Jovan Tomašević, Kosta Pejović, Krsto Popović, Krsto Raičković, Ljubomir Vuksanović, Maksim Saveljić, Milisav Dobričanin, Mihailo Božović, Nikola Đonović, Nikola Pavićević, Novica Šaulić, Pavić Obrenović, Radule Janković, Risto Vujačić, Risto Jojić, Stanko Perunović, Todor Marjanović, Trpko Žugić i još po neki. Ni jednoga ne uhvatismo. Nije ni čudno, jer su znali šta ih čeka ako dođu.

Proglašenje kraljevine bi 15. avgusta u Narodnoj skupštini. Predejednik skupštine Marko Đukanović je podnio predlog. Gospodar je predlog prihvatio, rekavši da će sve "velike sile sa blagoslovom pozdraviti pored jedne kraljevine u srpskom Podunavlju ovu drugu u srpskom Primorju". Nikola pored kraljevske titule zadrža i titulu gospodara.

Na Cetinju se slegla sva Crna Gora. Sve ono što nije bilo sumnjivo, došlo je na gospodarevu proslavu pedesetogodišnjice vladavine i krunisanje. Dođoše i ljudi iz Primorja, Hercegovine, Sandžaka, Albanije... Evropa se slegla tog dana na Cetinje. Slavili smo najveći događaj u istoriji naše male zemlje. Vjerovatno ti to nijesi ni vidio. Možda si i ti jedan od potpisnika onog proglasa, pa ti je sva ta parada bila mrska, a meni je, bogme, srce bilo puno. Nikada, čini mi se, srećniji nijesam bio kao tog dana dok sam defilovao ispred kralja gospodara. Veliko je to slavlje bilo. Veliko. Ali mi je danas nešto izgubilo sjaj. Čini mi se kao da se neko sprdo i sa mnom i sa Crnom Gorom. Ni dvjesta hiljada nas nema, a krunu kraljevsku natalarili. I danas mi se čini da se jedan od onih Evroplja podrugljivo smješko dok su gospodaru krunu na glavu namicali.

Pomozi mi bože, šta pričam. Izgleda sam stvarno od ove tamnice pamet izgubio. Slušaš li me ti, momče?

str. 49 i 50.

*

Sećanja studenta Radula

Nekako sam drugačije rat zamišljao. Nema ni turskih glava, ni plijena, a ni Turke u blizini ne vidim.

Rasporediše me u Planjsku četu. Nikoga tu nijesam poznavao, ali se brzo pročulo da sam iz Beograda došao, pa me primiše kao najrođenijeg. Kad još saznaše ko mi je otac, postadoh još veći junak i bez zrna baruta. Pročulo se o Božovoj pogibiji. Svima nekako bijaše krivo što im Turci ugrabiše tri valjane glave prije nego su i puške izmetnuli.

Spopadoše me da im pričam o Srbiji, Rusiji, Beogradu. Pričam i što jeste i što ni je. Milo ljudima da čuju kako nema veće sile na svijetu od Rusije, pa što im ne bih rekao. Razgrakali se mi, dok jedan starac ne reče:
- Ama, dobro dijete, vidim da učiš neke škole tamo u Biograd, pa reci ti mene ko će biti kralj?

Nasta tajac. Svi ućutali kao da ih je u oko dirnuo. Ja odmah ne shvatih o čemu se radi.
- Kako, velim, ko će biti kralj?
- Sinko moj, Srbi sad imaju dva kralja. To bez đavola ne more proć. Zbog krune nam je carstvo i propalo, pa se nešto bojim da opet ne bidne neke dalavere.

Ne znam šta da mu odgovorim. Stari, na sreću, sam pomože da se malo izbavim.
- Dok su Turci između nas, kraljevi jedan drugom mnogo ne smetaju. Ama kad Turke oćeramo, biće zla. Jedan narod, a dvije države. Jedna zemlja a dva gospodara. Zla se bojim.
- Ti, strikane, samo o zlu misliš - dobaci mu neko. No, aj' ti đače pročitaj nama ovo što gospodar poručuje.
Vojnik mi dodade "Glas Crnogorca" u kojem je na prvoj strani bio proglas kralja Nikole o objavi rata Turskoj.
- Šta ima da ti čita, čuo si ga dosad deset puta.
- Jesam vala, ali mi jopet milo.

Ja jedva dočekah novine, da bih izbjegao mučni razgovor.
Dok sam čitao gospodarev proglas, obuze me zanos. Nijesam čak primijetio da sam ustao i da sam ga dovršio stojeći, kao da sam na pozornici, a ne na običnoj livadi u Ravnoj Rijeci. Opet Radule jezdi kroz tursku ordiju i siječe glave, sveteći oca Boža.

Nije trebalo mnogo da čekam da mi se ukaže prilika da osvetim oca. Zauzimajući Bijelo Polje, prvi put omrčih pušku. Dok su Turci ispred nas bježali bacajući oružje, meni zape za oko jedan nakinđureni, pa riješih da ga smaknem i osvetnički počnem svoje vojevanje. Kleknuh na koljeno, nanišanih, povukoh, a Turčin se prevrnu. Pošto je bio blizu i nije bilo neko majstorstvo da ga pogodim, ali sam bio potpuno opčinjen svojim podvigom. Zamišljao sam da sam u najmanju ruku smakao bjelopoljskog pašu.

Sjetih se očeve glave koja je vjerovatno bačena u Lim ili na neko bjelopoljsko đubrište, pa krv u meni uzavre. Vidio sam neku simboliku u tome što sam baš u Bijelom Polju ubio prvog Turčina. To je bilo pravo mjesto za osvetu, jer negdje tu leži Božova glava.

Od onog događaja na brodu, kada me je Lacmanin pitao šta radimo sa turskim glavama, o tome sam često razmišljao. Bio sam u Beogradu nekoliko puta u situaciji da objašnjavam uzrok sječe glava, ali sam uvijek imao utisak da nijesam bio ubjeljiv. Ma koliko sam taj običaj branio, među beogradskom odom on je uvijek bio varvarski, pa se i meni sve više tako činilo. Kada sam pošao u rat, najviše sam se bojao upravo sječe glava. Plašio sam se da neću moći čovjeku da otkinem glavu i da ću se obrukati. Nijesam ni znao da je gospodar još u prošlom ratu zabranio sječu glava. Čuo sam to kada sam se priključio četi. Osjetio sam tada veliko olakšanje. Oslobođen sam zakletve koju sam sebi dao da ću osvetiti oca i posjeći nekog viđeniijeg Turčina. Sada, nalazeći se pred Bijelim Poljem, ipak neodoljivo poželjeh da odrubim glavu ovom kicošu.

Dok su ostali jurili prema varoši, ja trgoh nož i pritrčah Turčinu da mu skinem glavu. Kako sam ga pogodio, fes je odletio s glave. Ja ga zgrabih za kosu i krenuh nožem ka grkljanu. Moju ruku na pola puta zaustaviše njegove oči i glas.
- Nemoj, po bogu brate!

Ruka mi se ukoči. Gledam mu oči. Ljudske. Obične. Čini se da je Divna imala slične oči u trenutku kada sam joj rekao da idem u rat. Sjedoh i bacih nož.
- Ko si Turčine?
- Nijesam Turčin, brate. Moji su se poturčili, ja sam Kovačević.

Ponovo ga pogledah u oči. On se uplaši.
- Oćeš li me zaklati, brate?
- Neću!
- Pogodi li me ti?
- Ja.
- Onda ćeš me zaklati!
- Neću, Turčine. Kako ti je ime?
- Avdo.
- Ne boj se Avdo. Gdje sam te pogodio?
- U kuk.
- Odakle si?
- Iz varoši.
- Ajde, ponijeću te kući.

Uprtih Avda na pleća, pa prema varoši. Turci su skoro bez borbe napustili Bijelo Polje. Sjetih se zakletve. Kakav sam ja to čovjek?
- Avdo! -Oj.
- Ti si srećan čovjek.
- Znam, brate, drugi bi me zaklo.

Šta mi bi. Ako nijesam imao snage da ga posiječem, zašto ga nosim. Vjerovatno zato što sam kukavica. Nijesam. Metka se nijesam plašio. Uplašio sam se Avdovih očiju. Ličile su na Divnine.

str. 62, 63, 64.
Sačuvana
Angelina
Administrator
*****
Van mreže Van mreže

Poruke: 6361



« Odgovor #2 poslato: Januar 10, 2011, 09:34:56 pm »

**
Citati iz knjige Đeneral
Mileta Kordića
II izdanje
Izdavač i štampar "Stručna knjiga"
Beograd, 1989.



Sećanja đenerala Radomira

Kažu da smo mi Crnogorci hrabri i da nam ravnijeh ravna u Evropi nema. A ja mislim, da malo koji narod zna šta je zort ko mi. Ima u nama straha za koji ostali narodi ne znaju.

Naš se vojnik ne plaši mnogo metka i noža, ali se nečeg drugog boji više no sirotinje. To ti je, junače moj, strah od kukavičluka, od bruke. Naš ti je vojnik, kad ga niko ne gleda, isti ko i svi ostali; pobošće nos u zemlju da ga zrno ne nađe, a kad ga gledaju, kad treba da se vidi koliki je junak, grudima će na cijev udariti. Pričali su mi za one prošle ratove s Turcima da su se neki naši, kad jurnu na nož, među Turke, sve obrtali da vide da li ih neko gleda, da ne poginu uludo, a da to niko ne vidi.

E, vidiš, sinko, kad idućeg dana krenuh sa svojom kolonom prema Gusinju i Plavu, u meni se pojavi taj strah. Sve što sam do tada komandovo bilo je ili vatanje bjegunaca, ili pogranične čarke, a sada je preda mnom pravi rat. Sjetih se Lukinih ječi: "Čuvaj se, sine, gusala."

Sa tom zebnjom pođoh prema Gusinju i Plavu i uhvatih prostor između Grčara i Kiti-grebena.

Izvidnica mi javi da su Turci uz pomoć Arnauta i muslimana dobro utvrdili položaje.

U zoru treba da krenemo. Na Turčina, vječitog krvnika. Vojska na položaju, a meni spremiše konak nešto dalje, u jednoj kući. Bolje da nijesu, jer svu noć ne mogah da zaspim. Ispred mene Plav, Gusinje, Metohija, Dečani i carev grob, a iza mene Crna Gora.

U zoru izađoh među vojsku. Prekrstih se i naredih napad. Počeše da prpoću oko mene meci. Prašte granate. Ja stojim, ne idem u zaklon. Strah me je, smrti se bojim. Još veći je strah da vojska ne vidi kako se i komandant smrti plaši.

Turci se ne daju. Čini mi se da ću u prvoj bici doživjeti poraz. Prikovani smo za zemlju već treći, četvrti dan. Odlučujem se da krenem u juriš, sa isukanom sabljom ispred vojske i slavno poginem. Lako je poginuti, mislim opet, ali se slava ne stiče samom pogibijom. Može i vojska uzalud da izgine, pa će mi bruka ostati za sva vremena kao rđavom oficiru. Prema svemu što sam iz vojnih nauka naučio, ovdje se morala tražiti pomoć, pa tako i odlučih.

Pomoć stiže iz Donjovasojevićke brigade, formirane po osloboćenju krajeva oko Berana. Zauzesmo jednu kotu na Visitoru, a idućeg dana u pomoć pristigoše i dva bataljona iz Durmitorske brigade, te zauzesmo položaje ispred Gusinja.

Teži su mi Arnauti no redovna turska vojska. Plav je zajedno s Turcima branio arnautski prvak Riza-beg Đakovački, a Gusinje Bajram Curi sa Arnautima-dobrovoljcima. Ovo me je zaista iznenadilo, jer je Crna Gora koliko se god moglo pomagala ustanak albanskih plemena protiv Turske.

Pošto slomismo otpor na okolnim utvrđenjima, ove dvije varoši lako padoše.

Poslije dva dana oguglah na zujanje metaka i praštanje granata. Na prilazu Plavu, oko mene počeše da padaju granate. Zanesen, nijesam ih čuo, niti sam osjetio da kamenje i zemlja padaju po meni. Odjednom se zemlja zatresla, a neko me je oborio i legao preko mene.
- Ne stoj tako, komandante, ako znaš za boga - viče Vulević, stresajući zemlju sa mene.

Ne želeći da mu zahvalim, samo rekoh:
- Donesi mi vode.

Mnogi Arnauti i muslimani, plašeći se naše osvete, pobjegoše zajedno sa porodicama, a oni koji ostaše zatvoriše se u kuće, pa niko ni nos da pomoli. Dočeka nas jedino srpsko stanovništvo, kojemu svanu poslije toliko vijekova.

Ratni zanos brzo me obuzimo. Još ni u Plav nijesam ušo, a mislio sam na Dečane. Pokušavo sam u mislima da stvorim sliku čuvenog manastira, ali mi to nije uspijevalo, pa se moja želja da što prije tamo stignem pojačavala. Malo sam se, doduše, pribojavo da Janko preko Peći prije mene ne stigne u Dečane. Pala bi bruka i na mene i na Vasojeviće. Zato sam odmah preko planine Bogićevice poslao jake izvidnice u pravcu Dečana, a poslije dva dana krenuo sam sa glavninom kolone.

Turci su poslije poraza kod Plava i Gusinja napustili planine i povukli se do blizu Dečana. Ipak, po planinskim prevojima sukobljavali smo se sa muslimanima. Na jake turske položaje naišli smo tek na posljednjim prevojima Bogićevice. Izginusmo dosta, ali zauzesmo njihove položaje. Izvidnice mi javiše da se Turci povlače. Na Bogićevici je bio napadao veliki snijeg, pa nijesmo uspjeli da se istog dana prikupimo i spustimo u Metohiju.

Iako sam obaviješten da su se Turci povukli prema Đakovici, znao sam da u Dečane neću ući bez borbe, jer će nas čekati Arnauti. Tako je i bilo. Arnauti koji su odstupili iz Plava i Gusinja, pomognuti onima iz Metohije, sačekaše nas na brdu Krši Mogile. Branili su ovaj ćuvik, kao da čitav Arnautluk od njega zvisi. Tek poslije dva dana uspjeli smo da ih otjeramo i krenemo u Dečane. Ušao sam sa glavninom kolone u Dečane 19. oktobra, uz jeku manastirskih zvona. Kaluđeri su počeli da zvone i prije nego smo bili na vidiku - čim smo otjerali Arnaute sa Krša Mogile.

Arnauti su, bijesni što ne mogu da nas zaustave i što su ih Turci ostavili, pokušali da zapale manastir, ali su mnogi uzalud glave oko njega ostavili prije nego smo mi stigli.

Manastir sam ugledao još sa posljednjih prevoja Bogićevice. Bijelilo se u daljini. Ustreptao sam, i ponos me obuzeo. Dok smo se niz Bistricu približavali, mogao sam da vidim samo najvišu kupolu crkve i čujem zvona. Što smo se više primicali, ona su sve mahnitije udarala. Činilo, mi se, podrhtavaju brda oko Bistrice.

Jahao sam jednog dobrog vranca. Uznemiren zvonjavom, podrhtavao je i poskakivao. Kad ugledah manastirske zidine, popustih uzde i izbih na čelo kolone. Naredih da se pjeva:

"Vasov rod je jedrog zdravlja,
lijepijeh crta lica,
on je ponos srpskoj zemlji
i dična mu perjanica..."

Pred nas izađoše kaluđeri, na čelu sa igumanom. Nose manastirska znamenja, barjake, ikone, krstove i veliku tepsiju sa soljui pogačom.

Sjahao sam s konja i krenuh pješice.

Zvona i dalje udaraju. Neki od mojih vojnika plaču pjevajući.

Kad sasvim blizu priđoh, sjetih se da sam nešto zaboravio. Nijesam razmišljao šta bi u ovakvoj prilici valjalo reći. U tom trenutku, iguman je već bio ispred mene.

Poljubih mu ruku.

Ono što sam ja zaboravio učini on:
- Neka si blagosloven, vo vjeki vjekov, sine. Neka ste blgosloveni, sinovi moji, vo vjeki vjekov, amin.
- Amin - ponoviše kaluđeri.
- Ja sam najsrećniji iguman Dečana u poslednjih petsto godina, sine. Tvoje ime ovaj manastir neće zaboraviti.

Nijesam uspio ništa da odgovorim. Kao da su mi se usta smrzla. Ispred mene stvori se pogača. Odlomih parče, umočih u so i spasoh se neugodne situacije. Pogača krenu dalje, a ja sa igumanom prema manastirskoj kapiji i veličanstvenoj bijeloj crkvi koju sam još samo do polovine vidio. Na širom otvorenoj kapiji me jedan kaluđer okadi kandilom. Prekrstih se prije nego zakoračih u dvorište i u istoriju. Bio sam svjestan tog trenutka. Znao sam da ulazeći u manastirsko dvorište ulazim u istoriju.

Manastirska kapija je dvostruka. Od jedne do druge ima desetak koraka. Kada ih pređoh, ukaza se ispred mene bijela visoka crkva. Najljepša koju sam ikada vidio.

- Ti si, sine, prvi Srbin koji je posle propasti Carstva ušao u slobodne Dečane - reče mi iguman.

str. 71, 72, 73 i 74.

*

Sećanja studenta Radula

I nogama i rukama penjemo se uz Čakor. Mrak je. Saplićemo se o kamenje i grmlje i klizamo po snijegu. Moramo na vrh prije Turaka. Komandant Metohije Džavid-paša spremio nam je kontraudar. Hoće da nas na vrhu planine zaustavi i satjera nazad u Limsku dolinu, a ako bude mogao i protjera preko Tare. Rečeno nam je da na Čakor moramo kako znamo prije Turaka, pa više nikakvih komandi nije bilo, niti su bile potrebne. Koliko su koga noge služile, toliko je grabio prema vrhu. I Turci su, izgleda, trčali s druge strane, pa na vrhove izbismo jedanak i zapucasmo jedni na druge. Oni nijesu viđeli nas, a ni mi njih, ali smo pucali i jedni i drugi. Vidimo odakle plamte puške, pa u tom pravcu nasumice gađamo.

Stresem se kad mi pored ušiju fijukne zrno, kao od obada, ili kakve pogane muve. Pucam, a sve mislim da li je i moj metak noćas u pušci nekog Turčina. Sve sam ovo kao dijete nekako drugačije zamišljao. Nikakvog mi, brate, ovdje junaštva nema. Zabiješ nos u snijeg kao neko svinjče i pucaš nasumice. Kad bi Miloš i Lazar iz groba ustali, bojim se da bi nam rekli da im takvi osvetnici i nijesu potrebni. Dođe mi u trenu da skočim i viknem: "Juriš braćo, dolje je Kosovo!" Ali, opet, velim, šta bih time učinio? Naći će me ono moje zrno, pogodiće me posred tintare i gotovo. Neću Kosovo ni vidjeti, a kog sam se đavola onda junačio, ako na Kosovo ne stignem. Ne bi mi pokojni Božo oprostio da na Čakor izađem a da neku na Kosovu ne ispalim.

Dolaze mi i neke druge misli od kojih se stidim sam pred sobom, ali nikako da ih otjeram. Sve mislim: što ja da poginem, a ne neko drugi? Šta ću ja imati od sve ove jurnjave i pucnjave ako ostavim kosti na Čakoru? Ono što ja ne vidim i ne postoji, pa neće, znači, biti ni slobodnog Kosova. Što se više branim od ovih misli, one sve grđe navaljuju. Dolazi mi čak i ona najpoganija, pa se osvrćem kao da neko može da čuje šta ja mislim. Nekako mi na um dolazi da je bolje biti živa kukavica, nego mrtav junak, jer nikad ne saznaš da si bio junak. Ni Miloš, vjerovatno, nije imao vremena da shvati da je ubio Murata i da je za sva vremena ušao u pjesmu i istoriju.

Str. 75 i 76.
Sačuvana
Angelina
Administrator
*****
Van mreže Van mreže

Poruke: 6361



« Odgovor #3 poslato: Januar 10, 2011, 09:35:23 pm »

*



V i s o k i  D e č a n i


Manastir Visoki Decani nalazi se izmedju Peci i Prizrena, dugogodisnje prestonice srpske dinastije Nemanjica. Rec je o najmonumentalnijem graditeljskom delu u unutrasnjosti zemlje izgradjenom u duhu juznoprimorske graditeljske skole. Decane je izmedju 1327. i 1355. na reci Bistrici gradio protomajstor fra Vita iz Kotora, a po narudzbini kralja Stefana Decanskog.

Velicanstvena kraljevska zaduzbina, monumentalna petobrodna bazilika sa kupolom i trobrodnim narteksom, potom savrsenom plastikom kamenih reljafa, i izvanrednim freskama, postojano trajuci vec vise od sest vekova na vetrometini istorijskih zbivanja, izaziva divljenje. Otuda joj je narod uz ime dodao oznaku Visoki...

Decanska riznica, cuvena kao retko koja, poseduje preko 150 rukopisnih knjiga, medu njima i inkunabule i hrisovulie sa pocetka XIV veka. U njoj se cuvaju i posebno znacajne zaduzbinske povelje Stefana Decanskog i kralja Dusana. Tu su i vekovima prikupljane drevne ikone, ukljucujuci i pet prvobitnih oltarskih ikona (tzv. Stojcice) iz 1348. godine, potom i zlatni vezovi, srebrni sasudi, intarziran namestaj...

U Visokim Decanima, kao vladarskom mauzoleju, sahranjen je kralj Stefan Decanski.

Izvor: Jat review
Foto: Igor Jeremić
Sačuvana
Angelina
Administrator
*****
Van mreže Van mreže

Poruke: 6361



« Odgovor #4 poslato: Januar 10, 2011, 09:35:47 pm »

**
Citati iz knjige Đeneral
Mileta Kordića
II izdanje
Izdavač i štampar "Stručna knjiga"
Beograd, 1989.



Sećanja đenerala Radomira

...Mislio sam da su svi ratni problemi riješeni. Sada ću zajedno sa srbijanskom vojskom pravo za Prizren i dalje kud treba, jer nas više ništa ne dijeli. Od sada smo za vazda jedno te isto, ko što smo bili u doba Dušanovo. Kad, oćeš, Srbijanska komanda veli da mi dalje nemamo šta da tražimo, no će oni sami na Prizren. Ne sviđe mi se to, ali velim, imaju dosta vojske, pa nas štede.

Razumjeh o čemu se radi tek kad dođe Janko Vukotić.
- Ugrabiše nam - veli Janko.
- Šta nam ugrabiše, serdare?
- Ugrabiše nam Prizren.
- Ko? - opet ja pitam, a sve nešto pomišljam da je za to moje čuđenje krivo to što sam rođen u Bukovoj Poljani.
- Šta ti je, čoče, ka da si bunike jeo? Ugrabiše ga Srbijanci, ko drugi.

Zahladnje mi oko srca, kao ono kad vidiš da će ti najrođeniji umrijet, ali bukva iz Bukove Poljane još dovoljno ne shvata.

- Pa zar to nije svejedno? - pitam, a glas mi drhti. Janko me dugo gleda, malo se osmjehnu, pa reče:
- Viđećeš brzo da nije.

Osjećao sam i prije ovog razgovora kod srbijanske komande neko nepovjerenje. Koliko su obični vojnici bili susretljivi sa crnogorskim, toliko se komanda držala rezervisano. Kopkalo me je to, ali mu nijesam pridavao veći značaj sve do ovog razgovora sa Jankom. Od tada sam počeo da zebem.

Ta zebnja i onaj san učiniše svoje, pa se ukazu gospodarevu ne obradovah.

Nijesam ja ni znao da je do nesporazuma između naše i srbijanske vlade došlo još na početku rata. Naša komanda se nije držala dogovora, biće uz gospodarevo znanje, pa je zauzimala teritorije koje su po sporazumu pripadale Srbiji. I Prizren je prema tom sporazumu pripadao Srbiji, a ja sam dobio naredbu da požurim i da ga zauzmem.

Uskoro nam vratiše milo za drago. Stiže naredba da idemo na Skadar. Gospodar naredio da u osvojenim oblastima ostavimo male posade, a da čitav Istočni odred krene na staru prestonicu. U naredbi je rečeno da se od srbijanske komande traži pomoć, a posebno u artiljeriji. Pomoć ne dobismo, pa čak ni dozvolu da zajedno sa njinom vojskom idemo na Skadar. E, tada sam, sinko, pomislio da je bolje bilo da su Turci ostali đe su i bili, jer bi mi i Srbijanci jedni za druge vječito vjerovali da smo braća.

Nijesmo ni mi, oću reći naš gospodar, čestito postupili kad smo trčali za onim što nije naše, ali oni, bogme, postupiše još grđe. Ako sam ti brat, pa ti nešto pogano učinim, nećeš me valjda zbog toga zaklat, bratska ti krv to ne bi dala. A oni nas pustiše na Bogićevicu.

Kad krenusmo iz Đakovice, ote mi se nešto, pa ih prokleh u sebi: "Da bog da vam se vratilo!"

Str. 83 i 84.

*

Sećanja studenta Radula

Veljko se okrenu oko sebe, provjeri da nas neko ne sluša.

- E, ovako ti je, moj prijatelju bilo: na Skadar krenusmo sa dva odreda. Primorskim odredom komanduje brigadir i ministar vojni Mitar Martinović, a Zetskim prestolonaslednik Danilo lično. Gospodar Nikola je u svojoj sujetnoj glavi zamislio da najstariju zetsku prestonicu moraju osvojiti Petrovići. Priča se, a čini mi se da je i istina, da je dogovoreno da u Skadar niko ne smije ući prije knjaza Danila, da ne bi ko ugrabio slavu budućem kralju. Ne znam koliko ti o Danilu znaš, ali on je izuzetno sposoban da trči za ženskim suknjama po Evropi i troši pare po kockarnicama Montekarla, ali da komanduje vojskom može koliko moja majka, ma čini mi se da bi i ona to bolje umjela. Elem, dogodi se ovako: tek smo se skupili, trećeg dana po objavi rata, u štabu Zetskog odreda dođe do svađe. Blažo Bošković ti je ratnik koji je mnoge bojeve prošao i vjeruj mi zna i šta je rat i šta su Turci. Blažo traži da se na Skadar udari odmah, bez ikakvog čekanja, jer su Turci nespremni, a Skadar neutvrđen. Nije nas imao ko sačekat do pred same gradske zidine. Izgleda da su naši gospodari osvajanje Skadra drugačije zamislili. Ovakav juriš na Skadar kvario im je ceremonijal osvajanja i pridobijanja slave. Danilo ne dozvoli da se Skadar na takav način napadne, pa dođe do ozbiljne prepirke. Izjutra Blaža nađosmo izrešetanog mecima u šatoru. Niti je ko šta čuo, niti vidio. Straže ništa ne znaju. Niko ni pucnjavu nije čuo. Razumiješ li ti mene? Ko je nešto čuo - nije smio čuti, ko je nešto vidio - nije smio vidjeti. Jesi li ti do sada čuo da se Crnogorci nečega boje? Nijesi. E, pa vidiš, boje se i oni. Samo šapat crno zbori, da crnje biti ne može. Šapat veli da ubiše gospodarevi sinovi đenerala Boškovića zato što im sve reče u lice ko su i šta su. A nama kazaše da se Blažo ubio. Ubio se đeneral, razumiješ li ti, sam sebi nekoliko puta pucao u grudi. Dozlogrdio život đeneralu, pa u sebe čitav plotun ispalio.
- Šta pričaš, za ime božje?
- I još ima, prijatelju moj. Neko zabranio, a ne pominje se ko, da se slavni ratnik uz vojne počasti sahrani. Niko mu na sahrani ne bi, osim nas Bjelopavlića. Sahranismo ga kao da je neka baba, a ne junak koji je na gole sablje udarao.
- Čini mi se, Veljko, da ja o ovoj našoj Crnoj Gori ništa ne znam.
- Saznaćeš. Ima vremena. Nije to, pri jatelju, ništa neobično. I u civilizovanoj Evropi se to isto događalo i događa. Ko slavu krune ugrozi, mora biti kraći za glavu, pa i Blažo Bošković. Našim gospodarima nije bilo važno koliko će nas ostati na skadarskim utvrđenjima. Važno je bilo da budući kralj Danilo prvi uđe u staru prestonicu i na velika vrata u istoriju. Zbog toga izginusmo kao muve. Dok se naš "slavni" komandant odlučio da napadne Skadar, Turci se utvrdiše. Iskopaše rovove na Tarabošu, Bardanjolu i Brdicu, žicom se opasaše da ni ptica ne može da proleti. Izgibosmo. Pamtiće se Skadar više po našoj pogibiji no po gradnji i nesrećnoj Gojkovici mladoj. Skadar je postao grobnica crnogorska. Nije mi žao da poginem Kosovo sveteći, ali mi je žao da izgubim glavu zbog nečije sujete. Pitam se ponekad, ko sam i šta sam. Ako je Blažu Boškoviću glava otišla zbog prestiža i sujete, koliko moja vrijedi? E, pa prijatelju, moja i tvoja ne vrijede lule duvana. Sa tim se, vidiš, teško mirim. Ne mogu da se pomirim sa tim da neko može da makne prstom i da me ujutru nema. A to može da se dogodi. Silan bijaše Blažo, ponosni njegovi Bjelopavlići, a sada pognuli glave, pa samo šapuću. Ne smiju glasno ni da žale svoga komandanta. Ništa smo ti mi, moj Radule.

Ćutim. Prazno mi u duši.

- Sve je našim gospodarima podređeno. I ova omrčena zemlja, pa i ovaj rat. Nama je stalo do srpske slobode, za nju ginemo, a gospodarima je više stalo do krune no do slobode. Prodali bi onu našu slobodu za svoju krunu. Za takve mi ginemo. A kako nam je lako poginuti, moj Radule, vjerovao ne bih da mi je iko pričao da nijesam svojim očima gledao. Valjda je ova čemerna naša istorija od njih to stvorila. Pogrdna riječ može da ih poubija više no turski topovi. Čuo si sigurno kako Lješnjani manito izginuše na Tarabošu.
- Pravo da ti kažem, nijesam.
- U onohj prošlom ratu s Turcima, gospodar, kao što umije da se naruga ljudima, ispjevao Lješnjanima pjesmu: "Sto Lješnjana u boj pođe, sto i jedan kući dođe." Od tada je prošlo 25 godina, a oni gospodarevu rugalicu nijesu zaboravili. Pred napad na utvrđenja oko Skadra, a njima je pripao Taraboš, komandant Lješnjanskog bataljona postroji svoje ljude i podsjeti ih šta im je gospodar ispjevao. Uzavre krv u manitim glavama. Nasta pogibija kakvu svijet ne pamti. Taraboš utvrđen, sve bunkeri i žice, a oni kao pomahnitali kidisaše. Na istom mjestu ostajao je pokošen otac sa po tri sina. Mnogi se domovi u crno zaviše...
- Za ime božje - zavikah ja.
- Takav smo mi narod. Nijesu Lješnjani kidisali na Taraboš da ga uzmu od Turaka. Znali su oni dobro da se utvrđeni kamenjar ne uzima tek tako, na juriš, običnim puškama. Jurnuli su da izginu. Jurišali su na bunkere i žice da bi ih što više izginulo. Polovina ih osta na žicama. Sami Turci pričaju da tako nešto nikada čuli ni vidjeli nijesu. I šta misliš, jesu li sprali ljagu sa obraza? Kunem ti se da nijesu. Pola ih izginu, mogli su i oni ostali, ali će im pjesma ostat do potonjega. Što oni više budu ginuli, više će im druga plemena pjevat. Uvijek će im reći: "Da su neki ljudi i junaci, ne bi im se gospodar ruga." Naš čovjek drugog ponižava da bi sebe uzdigao. Kakav smo mi to prokleti narod? Jesi li ikad čuo da je u nekom narodu sramota umrijeti na postelji, osim kod nas?

Str. 91, 92, 93.

*

Sećanja đenerala Radomira

Poslije pogroma preko Bogićevice tužno bijaše pogledati oslobodioce Dečana i Patrijaršije. U Plavu popadasmo ko snoplje. Đe je ko prvi konak uhvatio, tu je lego i zaspo. Neki se, promrzli, više i ne probudiše.

Kad se probudih, Luka sjeđaše u sobi.
- Otkud ti stari?
- Došo da te vidim i da ti čestitam.
- Što si se, jadan, lomato po ovom kijametu?
- Lomato sam se i po većim.
- Kako je kući?
- U moj vijek bolje nije bilo. Kuću si mi uzdigo. Evo neko doba povazdan dolaze ljudi da čestitaju.

Pun je sebe. A ja, ni da mu se obradujem. Ćutimo zadugo oba. Vulević donese bocu rakije. Nabavio neće. Ćuteći nasuh. Tek kad se kucnusmo rekoh:
- U zdravlje, stari.

Luka još malo ćuti, zagleduje me ispitivački.
- Koja je nevolja, sine? Poćutah opet dugo.
- Nevolja je, i to čini mi se golema.
- Nije, ni do bog.
- Šta smo mi, stari? Mi Vasojevići i ostali iz ovijeh crnogorskih brda?
- Bog s tobom sine, kako šta smo? Srbi, nijesmo Turci, ako boga znaš.
- A šta su oni tamo oko Morave?
- I ono Srbi, bog s tobom.
- Ne znam, Luka, sve mi nešto ledeno oko srca. Šta će biti sada kad Turaka više nema između nas, kad nas više ništa ne razdvaja?
- Da ti nijesi na đavolji trag zgazio ili te kakav odža poganim očima vidio?
- Ajde, boga ti, Luka!
- Nije to za sprdnju. Znaju odže svakog đavola da poture, pa ti se pamet prevrne. A kome će, ako neće tebe, ti si đeneral i komandant tamo bijo.
- Pusti ti to, Luka, no mi reci kad smo svi, kako veliš, Srbi, kaka će nam država od sada biti?
- Kaka će bit? Biće naša, ko što je bila još prije Kosova.
- A ko će joj biti gospodar?
- E, to moja briga, bogme, nije. Neka o tome brinu mudrije glave od moje.
- Ja stari, od njine brige i strepim. Jedna zemlja, a dva gospodara. Sve se bojim da to na dobro neće izaći.
- Aj' boga ti, ne pričaj. Pa je li našemu gospodaru kralj srbijanski zet?
- Zet za zeta, ali se kruna bez golema belaja ne pušta. Zaćuta Luka. Skupio se, pa samo žmirka.
- Šta veliš, stari?

Luka i dalje ćuti i žmirka.

Str. 95 i 96.
Sačuvana
Angelina
Administrator
*****
Van mreže Van mreže

Poruke: 6361



« Odgovor #5 poslato: Januar 10, 2011, 09:36:15 pm »

**
Citati iz knjige Đeneral
Mileta Kordića
II izdanje
Izdavač i štampar "Stručna knjiga"
Beograd, 1989.



Sećanja studenta Radula

Najveći san kralja Nikole bio je Skadar. Često je govorio da bi srećno mogao da umre onog dana kada povrati staru srpsku prestonicu na Bojani.

I obični ljudi sanjali su o Skadru. On je kroz vjekove postao mit, kao i Kosovo. Niz skadarske zidine, kažu, i danas teče mlijeko iz grudi mlade ljube Gojka Mrnjavčevića. Vjekovima se vjeruje u mit o vili i Mrnjavčevićima i nesrećnoj zazidanoj gospodarici. Žene nerotkinje i danas odlaze pod Skadar, stružu i jedu kamen sa njegovih vlažnih zidina, sigurne da boljeg lijeka za jalovost nema od mlijeka Gojkove ljube. A mlijeko iz grudi mlade Gojkovice nikada nije prestalo da teče. Zidine Skadra, na mjestu gdje je po legendi ona zazidana, oduvijek su vlažne.

Mjesecima udara gospodar na Skadar ali mu, čini mi se, nikada nije bio dalji. Brane ga dvije turske divizije sa 28 hiljada vojnika i još desetak hiljada dobrovoljaca, Arnauta i muslimana. Daleko ispred njegovih zidina su utvrđenja Taraboš, Brdica i Bardanjol, a između rijeke Kiri i Skadarskog jezera rovovi. Prvu liniju odbrane Skadra niko još živ nije uspio da prođe.

Velike sile pregovaraju o budućnosti Skadra, a na ratištu primirje. Priča se da rata više neće ni biti, ali se meni sve čini da nas grdna pogibija čeka.

Kad čusmo da su pod Skadar stigle i srbijanske trupe, u duši nam posta toplije. Besposličeći, dočekasmo novu godinu. Početkom januara prođe glas po vojsci da ćemo uskoro udariti, pošto Turci nijesu poštovali primirje, pa su napali srbijansku Drinsku diviziju kod sela Dajča. Uskoro naši obavještajci iz Skadra javiše da je komandant turskih trupa, đeneral Hasan Riza ubijen, na zagonetan način, dok se noću vraćao u štab poslije posjete svom pomoćniku Esad-paši. Ujutru je komandu nad turskim trupama preuzeo Esad-paša. On je bio najuglednija ličnost u Albaniji, rodom iz Tirane, iz bogate porodice Toptani. Više je političar nego vojnik. Samo dva dana poslije ubistva turskog đenerala, 20. januara, udarismo na turska utvrđenja. Kroz vojsku pođe glas da ubistvo Hasana Rize nije slučajno i da će Skadar sigurno pasti. Kažu da je Esad-paša odavno prijatelj našeg gospodara. Da li je tu nečeg tačnog bilo ne znam, ali je ubistvo turskog komandanta svima bilo čudno. Da je gospodar imao neke veze sa ovim ubistvom najbolje nam potvrdi hitna naredba za napad.

Udarismo. Zetski odred, u koji uđe i bivši sandžački, zapade najteži teren. Treba da osvojimo utvrđenje na Velikom Bardanjolu.

Noć je. Opet ne znam u koga pucam. Ciljam u plamene jezike. Po pucnjavi i buci vidim da je najžešće sa moje desne strane. To Vasojevići jurišaju na utvrđenje. Ujutru, na žicama na Bardanjolu vidimo čudo neviđeno. Vasojevići vise na žicama. I mi i Turci ustadosmo iz zaklona. Ne pucamo. Ljudi skamenjeni gledaju. Kao da je sam đavo noćas ove ljude povješao.

Ubrzo nam se sve kaza. Turci su u žice pustili električnu struju. Rijetko je ko od nas znao i šta je to. Prvi put na našim ljudima vidim strah. Metka se ne plaše, ali vidim da im se od ove nepoznate sile koja tako vješa i ubija, a da nigdje krv ne procuri, jeza u kosti uvukla.

Naša komanda zatraži od Turaka primirje da nesrećne vojnike poskidamo sa žica. Dobismo dozvolu i makosmo ljude da ih od bruke tako ne gledamo.

Primirje se zbog nečega produži. Opet se raskomotismo i počesmo da dokoličimo.

Dok smo se izležavali podalje od turskih položaja, stiže još jedno pojačanje. Dođoše stari ratnici.

Još prije primirja, u Čevsko-bjelički bataljon došli su bivši ratnici, junaci oslobodilačkih ratova iz prošlog vijeka. Svi su imali više od 60 godina i davno oslobođeni vojne obaveze i od Boga i od gospodara. Molili su komandanta da kao jurišno odjeljenje bombama probiju opsadu na Širočkom visu. Komandant bataljona se u početku opirao, ali ga oni skloniše. "Bolje je - vele - da mi stari ostanemo na žicama, a neko mora, jer se utvrđenje bez pogibije ne može uzeti. Do žica ćemo doći, a dalje nije ni potrebno." Nije komandant imao kud, pa pusti starce sa bombama i makazama da prvi udare na žice. Izginuli su gotovo svi, ali probiše žice, pa Čevljani zauzeše Širočki vis.

Za tili čas prođe Crnom Gorom glas o podvigu bivših ratnika Čevsko-bjeličkog bataljona. Veterane iz ostalih plemena više ni sam gospodar, pa ni sveti Petar, ne bi mogao zaustaviti da ne dođu na Skadar. U pitanju je bila čast i plemenski prestiž. Oko Skadra se sjatiše svi koji su još mogli zemlju da gaze.

- Od nas koristi kuća nema, a vođe bar moremo poginuti mjesto ove dječurlije - čujem ih kako pričaju.
- Vala ljudi, vjerova nijesam da ću dočekat da na Skadar poginem. E boga mi sam srećniji, no kad sam se rodijo.

Raduju se što će od turskih metaka da izginu. Nijesam, čini mi se, kukavica bio ni ja gore na Čakoru i u Metohiji. Uvijek sam gledao da budem blizu komandanta ili barjaktara. Tako mi je nekada Božo rekao: "Ti, sine, gledaj da bidneš blizu komandanta ili barjaktara, i niko ti neće moć reć da si bijo slabić." Ali me je, brate, strah bilo. Kad god mi zazuji pored uva, ja pomislim: "To je ono moje zrno!" I malo se lecnem. Nije ni drugima, čini mi se, baš pravo kad zazuji oko ušiju, pa mi izgleda da su ovi naši starci nekog boljeg kova.

Vrhovna komanda nije imala kud, no dozvoli svim bataljonima da od starih ratnika formiraju jurišna odjeljenja. Čak je formiran i poseban bombaški bataljon od ratnih veterana, a za komandanta postavljen Pavle Plamenac.

Starci su krenuli na juriš kao da idu na svadbu. Neki, toliko ih je snaga već izdala, nijesu čestito mogli ni da potrče. Sačekivala su ih turska zrna još ispred naših položaja. Mnogi su ipak uspjeli da stignu do žica na Velikom Bardanjolu i Tarabošu i da ih pokidaju. Ostali su na njima.

Kad smo mi krenuli na juriš, preskakali smo preko njihovih mrtvih tijela. Svi su imali osmijeh na usnama.

...
Za samo jedan dan utvrđenja oko Skadra postadoše ljudska klanica. Plotuni, dim, jeka topova. Juriši. Jauci ranjenih. Sve se stopilo u pakao, u jedan samrtni ropac. Za mrtve i ranjene nemamo vremena ni mi, ni Turci.

Ginemo zbog vjekovnog sna, zbog mlijeka mlade Gojkovice. U opštem huku čini mi se da čujem i njen jauk. Tamo u daljini, u sumaglici Skadra, vidim njene oči. Mole me da je oslobodim. Možda je stvarno uzidana u Skadar. Možda se stvarno njeno mlijeko i danas sliva niz zidine.

Naprijed, pa nazad. Uvijek nas je kad se vraćamo manje. Ujutru, opet naprijed, pa opet natrag, i opet nas je manje. Da li će iko ovo preživjeti? Da li će iko stići do Skadra i vidjeti one oči koje molećivo zovu? Hoće li uopšte poslije Skadra biti Crne Gore?

Sviće treće jutro. Treba ponovo da krenemo. Prorijedili smo se.

Šta će ti Skadar, gospodaru, ako bez vojske ostaneš?

Hoćeš li sam u njega da uđeš? Kami će ti takav trebati. Diviće ti se jedino žene i djeca, no se bojim da će te više proklinjati.

Trećeg dana zauzesmo Veliki Bardanjol. Gazili smo preko svojih mrtvih da bi do rovova stigli. Primorski odred istog dana zauze neka utvrđenja na Trabošu.

U nekim bataljonima preživje samo trećina, pa i manje. Šta će ti ovakav Skadar, gospodaru?

Srbijanci grdno izginuše na Brdici, iako im je naš gospodar naredio da ne jurišaju, nego da samo demonstriraju napad. Nije, valjda, izdržalo bratsko srce.

Str. Str. 97, 98, 99 i 100.

*

Sećanja đenerala Radomira

Jesi li bio pod Skadrom sinko? Jesi, jesi. Naravno da jesi. I ja sam pobudalio, pa već si mi reko da si bio u Dečanskom odredu, a svi smo i pod Skadrom poslije bili.

Skadar ti je, sinko, zla kob crnogorska. Velika naša grobnica i velika naša tuga.

Kad stigosmo pod Skadar, onaj crv sumnje još više poče da me nagriza. Vidim grdnu pogibiju, a čujem svašta, ko što si i ti čuja. Na nesreću našu, tačno je sve ono što se pričalo. Ubiše nesposobni gospodarevi sinovi Blaža Boškovića. Propalice, nesposobnjakovići, kockari, pijandure, ženskari i ništarije. Ne može, moj sinko, vojsku da vodi ajvan, pa makar mu i kruna na glavi bila. Kako se od onako silnoga oca rodiše onaka paščad?

Zbog te paščadi smo onako na Skadru izginuli. Mogo je Skadar za tri dana pasti, da nije knjaz Danilo, nesuđeni gospodar Crne Gore, komandovao ZetskIm odredom. Em on ništa o ratovanju ne znavaše, em mu rođena braća Mirko i Petar o glavi rađahu. Knez Mirko, još grđi od njega, otvoreno je pretendovao na presto crnogorski, pa je preko svog štićenika, đenerala Mitra Martinovića, komandanta Južnog odreda, ometao i ono što je nesrećni Danilo i mogao da učini. Ko onda kad su Mrnjavčevići Skadar gradili, a vila im ga noću razgrađivala. U tom žrvnju Petrovića strada i nesrećni đeneral Blažo Bošković, a znao je o ratovanju više no svi mi đenerali i gospodarevi sinovi zajedno. A i hrabriji je bio od svih nas zajedno. Kakav je to čovjek bio, moj sinko. Grdosija od čovjeka, strah da te uhvati kad mu se obrve skupe. Bijaše za mene sušta slika i prilika Srđe Zlopogleđe.

Proklet je Srbin od kad je svijeta i vijeka. Hoćemo Kosovo da svetimo, mrtvo carstvo da vaskrsnemo, da ne bidnemo više prkno od svijeta, a između sebe se pojedosmo. Srbijanska komanda i oko Skadra igra svoju igru. A gospodar, opet, ne vjeruje ni njima ni nama. Od kada su bombaši htjeli da ga smaknu i svoje sjenke se kukavac plašio. Sve što je moglo pušku da nosi pošlo na Skadar, ništa živo u Crnoj Gori osim baba i đece nije ostalo, pa se sam toliko vojske uplašio. Na mukama ti je golemim bio naš gospodar. Zna kakve je sinove izrodio, zna nesrećnik kome je vojsku povjerio, a još se boji onih koji mu o glavi rade, pa sve neke direktive i komande šilje iz Rijeke Crnojevića, gdje nam je glavni štab bio. Kukala ti je zemlja čiji gospodar usred krvavoga boja u vojsku tajnu policiju šalje, a naš gospodar je pod Skadar poslo svoje čauše na čelu sa nekim Špirom Popovićem koji mu je povjerljive izvještaje slao sa bojišta. Jedne mu izvještaje šilju đenerali, a druge Špiro Popović, pa gospodar opet preko Špira šilje neke tajne komande. I eto ti grde pogibije.

Sva sreća što vojska, osim za pogibiju Blaža Boškovića, ništa ne znavaše. Kunem ti se bogom da ne bi puške mrčili da su znali šta one poganp od kraljevih sinova čine. Mnogi su više vjerovali gospodaru no sami sebi, pa iz želje da uzmu staru srpsku prestonicu zaboraviše Blažovu pogibiju. Inat bijaše uhvatio ljude, ko da će samog kralja Vukašina iz mrtvijeh da dignu. Čak su i pristalice klubaša zaboravile stare zadjevice sa gospodarem. Razgovarao sam sa jednim od njih, a on mi veli: "Neka sada toga. Da se s Turcima namirimo, a s gospodarom i njegovim podrepašima ćemo kasnije. Ima vremena..."

Taj zanos u ljudima malo mi vrati samopouzdanje. Kažem sam sebi: "Đe će ti obraz, đenerale, da sada malaksaš, kad sudbina i obraz čitave Crne Gore od Skadra zavisi." Ohrabri me i Luka koji sa starim ratnicima dođe pod Skadar....

...
Naredih da se vojska pripremi. Starci jurnuše ko da im je bilo do dvadesetak godina. Dočekaše ih Turci paklenom paljbom. Uprkos mom naređenju, neki vojnici krenuše u juriš za njima prije nego je i jedna bomba pukla. Ja pokušah da istrčim naprijed, ali me mlađarija preteče. Stari ratnici počeše da bacaju bombe. Odjednom ispred sebe vidim Luku kako sjedi. Sve mi se pred očima smrači. Onolike njegove priče i poruke da krenem za njim, a sad ostavio svoje vršnjake da idu na žice, a on sjeo. Uplašio se smrti moj Luka. Nemajući vremena mnogo da razmišljam, potegoh pištolj da ga ubijem. U trenutku sam vidio samo njegov osmijeh, kad me neko obali na zemlju.

- Ne, đenerale, ako znaš za boga. Ogriješićeš dušu, zar ne vidiš da mu je noga slomljena?

Bio je to jedan vojnik iz Bukove Poljane. Podižući se, pogledah još jednom Luku. Noga mu prelomljena, visi ko grana.

- Oprosti, oče - izustih i sjetih se da sam ga prvi put u
životu tako nazvao.
- Bog te blagoslovio, sine - čuh kako izgovori dok sam odlazio za vojnicima.

Odozgo s brda čujem jauke. Vidim metež. Naši se vraćaju nazad. Izgiboše nam starci, a bunkerima i ne prićosmo. Izvukosmo nekako ranjenike. Doniješe i Luku. Ni zbori, ni romori. Stežu mu nogu. Ni jauknuo nije.

Uvati noć. Ljudi ćute. Niko da zaspi. Sjede, puše, a niko ni sa kim da prozbori. Teško im što starci uludo izgiboše, a žice na Bardanjolu i ne načeše.

Luku i ostale ranjenike odniješe u bolnicu.

Presjedeh i ja svu noć. Crne mi misli nadolaze, sve jedna grđa od druge. Sve mi se čini e će Skadar biti grobnica crnogorska.

Znam da Bardanjol sjutra mora da padne. Ostalo mi je pola brigade, a ako ga sjutra ne uzmemo, ja ću biti đeneral bez vojske...

...
U zoru, izdao sam brigadi samo jedno naređenje: "Kad vidite mene, za mnom!"

...
Nijesam sada znao šta da radim. Ne ponijeh ni makaze ni bombe. Da ne bih stajo besposlen ispred bunkera, uhvatih gvozdeni kolac ispred sebe i počeh da ga drmam, iako ga ne bih izvadio pa da ga cimam čitavog života. Turci su za trenutak izgleda ostali zbunjeni, pa ne pripucaše.

Odjednom se sve prolomi. Zemlja se zatresla od poklika. Ne znam koliko je ruku dohvatilo onaj gvozdeni kolac, tek vi-dio sam da se on uvi i da žice počeše da pucaju. Zagrokotaše bombe. Ja ostah pored onog uvijenog koca.
Čuh poslije toga još jedan prolom. Sa svih strana. Sve se sli u jedan huk.

Okrećem se da vidim šta se zbiva. Ispred mene, Vasojevići u bunkerima kolju Turke. Onamo daleko na Tarabošu, vidim uzvitlanu prašinu, i tamo se kolju, i sa druge strane huka...

I tako, sinko, pade Bardanjol.

Janko Vukotić uputio gospodaru izvještaj: "Na najvišem vrhu Velikog Bardanjola vije se vaš barjak blagodareći i Bogu, hrabrosti Vasojevićke brigade i njenog brigadira."

Ali, opet nam oni iz neke tamo njine stare Crne Gore to ne priznaju. Za njih smo mi stojseri. Ja sam za njih đeneral stojser. A znaš li, ko su stojseri? To smo ti mi, Crnogorci sa sjevera. Pošto više nijesu znali ti crnogorski plemići kako da nas naruže, izmislili su nam to. A stojser ti je onaj koji stojeći sere. Tobož, kad padne veliki snijeg, do pojasa, pa i do pazuza, pa treba da sere, ne može da čučne - sere stojeći. Eto, to su nam našli poslije Bardanjola. Ali, čini mi se, veća bruka njina no naša.

Stojseri im zauzeše Bardanjol. Tako ti je to, moj sinko. Oni serdari, mi stojseri.

Str. 101, 102, 103, 104, 105 i 106.
Sačuvana
Angelina
Administrator
*****
Van mreže Van mreže

Poruke: 6361



« Odgovor #6 poslato: Januar 10, 2011, 09:36:41 pm »

**

       

Slika 1: Raspad Dušanove države - podela carstva između oblasnih gospodara
Slika 2: Crnogorska plemena - XIX vek
Sačuvana
Angelina
Administrator
*****
Van mreže Van mreže

Poruke: 6361



« Odgovor #7 poslato: Januar 10, 2011, 09:37:03 pm »

**
Citati iz knjige Đeneral
Mileta Kordića
II izdanje
Izdavač i štampar "Stručna knjiga"
Beograd, 1989.



Sećanja studenta Radula

Pala su utvrđenja. Primakli smo se Skadru, ma ga izgleda uzet ne možemo. Bijemo ga topovima, ali nam se Turci ne daju primaći.

Sada još više osjećam onaj pogled. Blizu su zidine skadarske, pa me oči mlade Gojkovice stalno prate. Poznate mi te oči, viđao sam ih negdje...

Moj gospodar hoće Skadar, pa makar svi izginuli. Hoće da uće u istoriju kao osvajač stare srpske prestonice. A Evropa nam Skadar neda, uzalud ginemo.

Hoćeš li da ti pričam kako nas je srbijanska vlada ostavila na cjedilu i povukla vojsku od Skadra sa čitavim naoružanjem, jer su velike sile tako zahtijevale. Možda bi voljela da ti pričam kako su srpski vojnici pognutih glava, plačući, posramljeni odlazili od Skadra, ostavljajući braću da izginu na bunkerima.

Sada smo sami protiv čitavog svijeta. I Rusija se složila da Skadar pripadne Albaniji. Rusija, ljubo moja, čuješ li me? Švabe se skupljaju na našoj granici, hoće da nas prisile da dignemo opsadu Skadra. Brodovi evropskih sila ušli su u Jadran. Čitava Evropa ustala na ovo malo Crne Gore. Ne daju nam Skadar, a mi ga hoćemo po svaku cijenu. Otkud onda znam jesam li živ, ili ne. Vjerovatno već sjutra nijesam.

Trgoše me iz sanjarenja. Pripremamo se za odlučni napad. Ili ćemo svi izginuti, ili ćemo grad uzeti. U ljudima inat prokuvao, a inat je, jadna nam majka, najgori zanat.

Ginemo već deseti dan. Ali, ni Turcima nije bolje. Zarobljenici pričaju da je u varoši glad, da su izginuli od naših topova i da više nemaju municije.

Esad-paša, koji bi i ranije predao Skadar, ali se plašio svojih oficira, sada je imao puno opravdanje da prihvati pregovore. Prestolonaslednik Danilo odredi za pregovarače serdara Janka Vukotića i komandira Blaža Vrbicu. Protokol o predaji Skadra potpisali su 9. aprila prestolonaslednik Danilo i Esad-paša na Skadarskom jezeru, a idućeg dana turske trupe počeše da napuštaju grad.

Prestade rika topova, umukoše puške. Zijaju prazna utvrđenja na Tarabošu i Bardanjolu. Niču grobovi na sve strane. Mrtvi se nositi ne mogu.

Smrt se pod Skadrom debelo naplatila.

Kralj gospodar naredi da na utvrđenja oko Skadra, sa kojih je prije 455 godina skinuta slavna srpska zastava, prvi izađu i na njih svoje pobjedonosne barjake pobodu oni bataljoni koji su na utvrđenja najviše jurišali i najviše svoje krvi prolili. Na Taraboš svoj barjak prvi pobi Čevsko-bjelički bataljon. I izginuli su junački.

Uđosmo u Skadar 11. aprila u 10 sati. Na čelu naših trupa, serdar Janko Vukotić. Nije pred nama prestolonaslednik Danilo, kao što se očekivalo. Uplaši se, izgleda, moj gospodar poslije ovolike pogibije, pa pusti da prvi u Skadar uđe onaj koji nas je i vodio. Ulazak u Skadar bio je svečaniji nego ulazak u bilo koju varoš Sandžaka i Metohije. Stanovnici hrišćani plaču, grle nas.

...
Rat je bio završen.

Str. 107, 108 i 109.

*

Sećanja đenerala Radomira

Mi smo ti, sinovče, vijekovima sve ljude dijelili na "krst" i "nekrst". Sve koji se krstom krste, pa makar bili i Njemci, Švabe, Francuzi, bilo ko, smatrali smo za braću, a sve one koji klanjaju ićindiju i poste ramazan - za krvne neprijatelje. Od Kosova se bježalo prema sjeveru, pod skut moćnih hrišćanskih careva i kraljeva, a oni veće rđe od sultana.

U ovom zadnjem ratu s Turskom, oči nam se otvoriše.

Kad uđosmo u Skadar, Švabe zaposjedoše našu granicu, ko da smo u sam Beč ušli, a ne u našu staru prestonicu koju smo od Turaka uzeli uz svoju grdnu pogibiju. Od konferencije ambasadora u Londonu, Austro-Ugarska je tražila da se kralju Nikoli naredi da odmah Skadar napusti. Pošto je konferencija odložila razmatranje pitanja Skadra, bečki ćesar objavi rat Crnoj Gori. Ojadi nas za sva vremena. Prvo stvoriše Albaniju, da Srbija ne bi imala izlaz na more, a onda zapeše i da Crnoj Gori Skadar uzmu.

Kad je gospodar primio ultimatum: ili da Skadar vrati, ili da ratuje sa Austro-Ugarskom, pokuša da trguje. Svom delegatu u Londonu posla telegram da predloži velikim silama da se umjesto Skadra Albaniji ustupi Đakovica.

Austro-Ugarska nije pristala na ovu zamjenu. Beču je bilo važno da Skadar više nikada ne bude srpski. Gospodar dobi depešu iz Londona. Konferencija ambasadora ostavila je Austriji odriješene ruke, da sredstvima kojim želi primora Crnu Goru da poštuje odluke Evrope.

Opsadira nas Austrija i s kopna i s mora. Gospodar obavijesti kralja Petra. Milan Gavrilović, poslanik Srbije na Cetinju, donese uskoro depešu predsjednika srbijanske vlade Nikole Pašića: "Oružani sukob sa Austrijom treba izbeći iz onih istih razloga iz kojih smo se mi morali odlučiti na napuštanje Jadranskog primorja. Prema tome, mi ne možemo uzeti učešće u tom sukobu..." Pašić je još molio kralja Nikolu da napusti Skadar, kako ne bi doveo u pitanje sve tekovine srpskog naroda iz ovog rata.

Gospodar 20. aprila sazva Krunski savjet. Pored nas, brigadira i divizijera, pozva i nekoliko viđenijih komandira, neke političare, a bila su i njegova sva tri sina.

Dugo je gospodar govorio o situaciji u kojoj se našla Crna Gora.

- Moramo Skadar brzo napustiti, ili ćemo za kratko vrijeme imati novi, još teži rat - reče na kraju gospodar.

Janko Vukotić potom reče da bi Crnogorci sa još većim zamahom i ogorčenjem polećeli u novi rat, pogotovu kad znaju protiv koga bi se i zašto borili, ali oduševljenje i hrabrost nijesu jedini uslov za pobjedu. Dva rata jedan za drugim, veli Janko, ne bi izdržala ni moćnija zemlja, a kamoli mala Crna Gora - protiv jednog moćnog carstva.

Dok sam slušao gospodara i Janka, steže me grč u grlu. Srušili su se svi moji snovi o hrišćanskoj braći.

Ne izdržah, pa ne tražeći riječ, osuh:
- Slušaj gospodaru, reći ću ti ovo, pa čini od mene šta ti je volja. Zašto onoliko izgibosmo, ako boga znaš, kad im sad Skadar vraćamo? Proklinjaće nas onih dvanaest hiljada mrtvih što ostadoše pod Skadrom, prokleće i tebe i nas oni starci što golim rukama žice kidaše, prokleće nas kralj Vukašin, prokleće nas, gospodaru, čitavo srpstvo što tolike kosti ostavismo, a Skadar vratismo. Gospodaru! Mojih Vasojevića je više od polovine na Bardanjolu kosti ostavilo. Ovo što je ostalo, zajedno sa mnom, dajem ti božju vjeru, ostaviće kosti, ako samo ti kažeš, i na granici prema Austriji. Izginućemo do potonjega, ali Švaba u Crnu Goru neće kročiti.

Svi ćute.

- Srećan sam - veli gospodar - što imam takve ofiiire. Evo i ja ću prvi da poginem ako treba, ako nešto time možemo popraviti, ma ne možemo ništa. Svi ćemo izginuti i opet će Austrija Skadar dati Albaniji.

Predsjednik vlade Mitar Martinović veli da je već razgovarao sa ministrima i da Crna Gora u sukobu sa Austro-Ugarskom, bez obzira na stav vlade Srbije, ne bi ostala usamljena. Srbijanska vlada mora u ovakvoj situaciji da izjavi da bi se uzdržala od sukoba, ali ako pukne jedna naša puška, neće ćutati ni njihove, ko što ne bi ćutale ni naše da Srbiju neko napadne.

Sjednica Krunskog savjeta je prekinuta i nastavljena 21. aprila. Kralj je opet prvi govorio:
- Ja sam se dugo borio sa samim sobom - veli gospodar. Ovakvih muka nijesam imao za svih 50 godina moje vladavine. Velika je odgovornost na meni. Riješio sam da do kraja ispijem čašu gorčila. Moram napustiti i Skadar, san moje mladosti. Skadar ovjenčan hiljadama grobova mojih najboljih vojnika. Skadar, zakonitu baštinu Crne Gore, uslov njenog boljeg budućeg života.

- Gospodaru - skoči Mitar Martinović - po Ustavu je za ovakve odluke odgovorna vlada. Ne daj Skadar. Mi ćemo snositi odgovornost i pred našom i pred međunarodnom javnošću.
- Jeste - veli gospodar - vi ste odgovorni Skupštini, ali ja sam odgovoran pred Bogom i istorijom. Proklela bi me daleka crnogorska pokoljenja za strahovitu nesreću u koju bi se uvalio moj namučeni narod i zemlja, ako bih i dalje ostao pri svom uporstvu. Nema ni jednog zračka nade, ni jednog izgleda da ću svoje pravedno gledište u pitanju Skadra moći održati nasuprot volji Evrope. Od dva zla birajmo manje i na vrijeme spasimo našu dragu domovinu.
- U tom slučaju, gospodaru - veli Mitar Martinović - ja i moja vlada podnosimo ostavku.

Gospodar ga gleda i ne progovara ni riječ, ali se vidi da od namjere da Skadar vrati neće odustati.

- Gospodaru - velim - ja više, ako Skadar vratimo, nemam kud među Vasojeviće. Prokleće me mrtvi, a pljuvaće me živi. Kako ću u oči da pogledam onu siročad što po sokacima gola i bosa skaču, a nema ko hljeba da im doda. Podnosim i ja ostavku na mjesto komandanta Vasojevićke brigade. Daj mi drugu dužnost. Kunem ti se, služiću te vjerno ko i dosad.

Želja mi je brzo ispunjena. Imenovan sam sa komandanta regrutskih klasa u Đakovici.

Str. 111, 112 i 113.
Sačuvana
Angelina
Administrator
*****
Van mreže Van mreže

Poruke: 6361



« Odgovor #8 poslato: Januar 10, 2011, 09:37:25 pm »

**



Skadar - stara srpska prestonica na Bojani



Albanci kao etnička grupa javljaju se u istorijskim izvorima od sredine XI vijeka. Takođe je poznato da albanska teritorija od XIII do XV vijeka nije značila određeni etnički i istorijski pojam. U tom periodu Albanija se javlja samo kao geografski pojam. Središte toga prostora bio je grad Kroja, raniji vizantijski Arzavov a srpski Rabn. U XIV vijeku prostor Albanije nalazio se u četvorouglu koji su činili gradovi: Valona – Ohrid – Prizren – Skadar. Najvažniji gradovi na prostoru srednjovjekovne Albanije bili su: Skadar, Drivast, Lješ, Drač, Berat, srednjovjekovni Belgrad, Valona i Kanina. Njih su do XIII vijeka naseljavali ostaci starog romanskog stanovništva, a u primorju Grci. Od XIV vijeka većinu stanovništva u ovim gradovima činili su Sloveni, a kasnije Albanci.

U nauci je poznato da je ranofeudalna srpska država Duklja, odnosno Zeta, obuhvatala djelove današnje teritorije Crne Gore i sjeverne Albanije. Od 1043. godine Skadar je bio prijestonica srpskih vladara iz Zete. Krajem druge decenije XII vijeka on je ponovo potpao pod vlast Vizantije, a povratio ga je Stevan Nemanja (1185) i tako će Skadar u sastavu srpske države sa kraćim prekidima ostati sve do 1479. godine, kada su ga definitivno osvojili Turci.

U najstarijem dijelu Skadra bila je saborna crkva (svetoga Stefana, kasnije pretvorena u džamiju) i još nekoliko pravoslavnih i katoličkih crkava. U Skadru su sahranjeni zetski vladari iz dinastije Vojislavljevića, i to u Crkvi sv. Srđa i Vakha –Mihailo (1050-1082), Bodin (1082-1101), Vladimir, Gradinja.

U periodu dinastije Nemanjića Zeta je sa Skadrom pripadala srpskim prestolonasljednicima. Oni su u Skadru imali svoj dvor. Skadar je, kao i ostali srpski gradovi u primorju (Ulcinj, Bar, Budva i Kotor), imao povlastice. Bio je značajan trgovački centar i u njemu je kovan bakarni i srebrni novac. Skadarski trgovci držali su trgove u Danju, Drivastu i Lješu.

U vrijeme dinastija Vojislavljevića i Nemanjića, a zatim Balšića (1360-1421) i Crnojevića (1426-1499), Skadar je u većini bio naseljen slovenskim stanovništvom pravoslavne i katoličke vjeroispovijesti. Romanizovano zatečeno i doseljeno trgovačko i zanatlijsko stanovništvo bilo je malobrojno, a kasnije se tu javljaju i Albanci.

Kao što je poznato, druga polovina XIV i čitav XV vijek na Balkanskom prostoru protekli su u znaku turskog osvajanja i odbrane balkanskih država: Grčke, Bugarske, Srbije, Zete, Bosne i Mletačke Republike. U tom periodu turskih osvajanja, Skadar je počeo da gubi ulogu jednog od ekonomskih, trgovačkih, administrativnih i kulturnih centara srpske države. Sve više je bio izložen opasnosti od Turaka. Zbog njegove bogate srpske tradicije branili su ga poslije raspada Srpskog carstva zetski vladari Balšići i Crnojevići. Za njega se borila i Mletačka Republika, pa se u njenom sastavu i nalazio jedno vrijeme.

Skadar je pod tursku vlast definitivno potpao 1479, i tako će ostati sve do 1913. godine, kada se poslije opsade predao crnogorskoj vojsci. U vrijeme turske imperije (1479-1913) bio je vojni, administrativni, ekonomski i kulturni centar Skadarskog sandžakata. Nakon gubitka nezavisnosti i pada pod tursku vlast, u sastavu tog sandžakata jedno vrijeme se nalazila i Crna Gora, što je moglo samo doprinijeti još dubljem ukorjenjivanju žive tradicije o Skadru kao ekonomskom, trgovačkom, kulturnom i administrativnom srpskom gradu i viševjekovnoj prijestonici zetskih vladara Vojislavljevića, Balšića i Crnojevića. Na toj tradiciji se utemeljilo kod crnogorskog naroda osjećanje da on polaže istorijsko pravo na ovaj grad, pa je crnogorska vrhovna komanda u balkanskom ratu odlučila da ga oslobodi ispod turske vlasti i pripoji ga Crnoj Gori. Međutim, iz ličnih interesa i uz punu podršku Njemačke, austrougarska diplomatija je od evropske Konferencije ambasadora u Londonu 1913. godine ultimativno zatražila da se Skadar dodijeli Albaniji, kako bi na taj način ostvarila svoj uticaj u ovoj zemlji. Ambasadorska konferencija je tako i odlučila: Skadar sa okolinom oduzela je Crnoj Gori i pripojila ga Albaniji.

Da bi obezbijedila dotur savezničke pomoći (životnih namirnica i ratnog materijala) u borbi protiv Austro-Ugarske i Njemačke, krajem juna 1915. godine crnogorska vojska je ušla u Skadar. On je ostao u sastavu Crne Gore do januara 1916. godine, kada je i njega i Crnu Goru okupirala austrougarska vojska. Pod austrougarskom okupacijom ostao je do kraja oktobra 1918. godine, kada ga je oslobodila jedna jugoslovenska dobrovoljačka jedinica iz sastava srpske vojske sa Solunskog fronta. Versajskim mirom 1919. godine ostao je u sastavu Albanije.

Tako je izgledala srednjovjekovna istorijska prošlost srpskih i albanskih zemalja. Skadar sa sjevernim dijelom današnje Albanije od XI vijeka pa do pada pod tursku vlast (1479) bio je u sastavu srpske srednjovjekovne države.

Jovan R. Bojović
O stanovništvu slovenskog porijekla u Albaniji

Izvor: "Stanovništvo slovenskog porijekla u Albaniji" - Zbornik radova sa međunarodnog naučnog skupa održanog na Cetinju 21, 22. i 23. juna 1990. godine




"Ovu tvrđavu, prema narodnoj pjesmi 'Zidanje Skadra na Bojani', podigla su braća Mrnjavčević. Ovdje se i danas, u jednom hodniku tvrđave, nalazi zid u kojem je prema predanju uzidana mlada Gojkovica, i na kojem se s vremena na vrijeme pojavljuje bijela tečnost za koju se vjeruje da je njeno mlijeko, pa na to mjesto često dolaze nerotkinje. Međutim, prema albanskoj verziji, ovu tvrđavu nijesu podigla braća Mrnjavčević nego tri brata Albanca, a u zidine tvrđave nije uzidana Gojkovica nego mlada Rozafa..."

U istom tekstu o Skadru stoji i ovo: "...Primjećujemo da u strogom centru grada na širokim ulicama, velikim raskrsnicama i kružnim tokovima nigdje nema semafora, pa čak ni pješačkih prelaza, niti bilo kakve ulične saobraćajne signalizacije i samo pokoji saobraćajac pokušava da reguliše neviđenu gužvu na ulicama. Prolazimo kroz taj saobraćajni metež i stižemo do čuvene tvrđave koja se impresivno uzdiže iznad grada..."

..."Na ulicama Skadra gotovo da ne možete vidjeti drugi automobil osim 'mercedesa'. Od najstarijih do najnovijih tipova, 'mercedesi' su protpuno preplavili ovaj grad... Pored 'mercedesa', na putevima ove zemlje još uvijek se često mogu sresti i zaprežna kola koja vuku konji..."

"...U večernjim satima, izuzev strogog centra Skadra, ostali djelovi grada nemaju uličnu rasvjetu, pa u okolini i prigradskim naseljima skoro uvijek vlada totalni mrak..."

"...Duž velike ravnice i danas se prostiru ostaci na hiljade bunkera, koji su poslije Drugog svjetskog rata građeni kao odbrambeni sistem u slučaju eventualnog napada na Albaniju...  Danas ti 'betonski oklopi', rasuti duž čitave Sjeverne Albanije, predstavljaju jednu od najvećih turističkih atrakcija ove zemlje."

http://www.revijad.cg.yu/?nivo=3&rubrika=2&datum=2008-10-08&brojms=328&clanak=582



Sačuvana
Angelina
Administrator
*****
Van mreže Van mreže

Poruke: 6361



« Odgovor #9 poslato: Januar 10, 2011, 09:37:45 pm »

**

Sačuvana
Angelina
Administrator
*****
Van mreže Van mreže

Poruke: 6361



« Odgovor #10 poslato: Januar 10, 2011, 09:38:23 pm »

**
Citati iz knjige Đeneral
Mileta Kordića
II izdanje
Izdavač i štampar "Stručna knjiga"
Beograd, 1989.



Sećanja đenerala Radomira

Zapuca na Drini, pa ne prođe granica kroz Metohiju. Uzalud se onoliko svađasmo i brukasmo pred svijetom.

Ja prvo pomislih na nesrećni Skadar. Eto ti gospodaru, rata, a Skadar izgubismo.

Prije nego bilo kakvu naredbu dobih sa Cetinja, u Đakovici i okolini preduzeh sve mjere pripravnosti. Kako se ču za atentat, dojaviše mi da su se arbanaški prvaci silno pohasili. Skupljaju se uveče po onim njinim odajama i kontaju kakav će ovaj rat biti. Opšte je mišljenje bilo da je Srbima zakukala crna kukavica i da će im doakati Austrija ako Turska nije mogla.

Poče da se priča da Crna Gora i neće da ratuje, pa se narod uznemiri. A ja, opet nijesam mogo vjerovati da nas neki rat može mimoići, jer takav smo narod, đavola sami tražimo. Govorkalo se da austrijska vlada ubjeđuje našeg gospodara da ostane neutralan u ovom ratu, pa će dobiti proširenje granica na račun Srbije. Ne do bog da gospodar ne objavi onaj ratni proglas, e se oćaše sav onaj maniti narod u Srbiju iseliti, pa bi kralj sam na Cetinju ostao. Često se događalo da kraljevi i carevi vode ratove mimo volje naroda, a čuo nijesam da je prije ovoga neki narod primorao kralja da ratuje.

Uđosmo u rat, ali nekako, brate, neiskreno. Aždaja bečka krenula da nas sve proguta i satre, a Nikola sa Cetinja više gleda kako će da nadmudri Nikolu iz Beograda, no kako će se sili austrijskoj oduprijeti. I dalje se Beograd i Cetinje glože među sobom - ko da im bečki ćesar darove donosi, pa ne mogu da ih podijele. A bogme nam ih i donese - da će ih i naši unuci pominjati.

Načiniše dvije vlade zajednički plan ratnih operacija. Gospodar pristade da našu vojsku stavi pod srpsku vrhovnu komandu, ama i dalje tajno šalje svoje direktive. Naši komandanti, pogotovu u sanđačkoj vojsci koja je u Bosnu ušla, slabo haju za naloge srbijanske vrhovne komande. Vidi Nikola Pašić da mu kralj Nikola opet nešto podmeće, pa mu poruči: "Sadašnji rat vodi se ili da se srpstvo i slovenstvo uzdignu, ili da srpstvo propadne, a slovenstvo se unizi. Pred takvom strahovitom ozbiljnošću ovoga rata i njegovih posledica treba da išćeznu neiskrenost i posebni interesi." Još Pašić poruči da će, ukoliko se crnogorska vojska ne pridržava utvrđenog plana, Crnoj Gori ostaviti odriješene ruke, pa neka čini šta zna i umije, ali na svoju odgovornost.

E, tako ti je to, sinko. Švaba navalio da nas satre, a mi ni abera nemamo. Obje vojske više pričaju o ujedinjenju no o ratu, ko da smo neki silan narod, pa unaprijed znamo da ćemo srušiti moćnu bečku carevinu. Možda nas je petovjekovni san o novom srpskom carstvu toliko zanio, pa nijesmo viđeli da će nas bečki ćesar sve u moru potopiti. Zbog toga našeg ajvanluka, a bilo ga je dosta i među đeneralima, brigadir Jovo Bećir, naš izaslanik u srbijanskoj Vrhovnoj komandi, napusti Beograd i iz protesta se vrati na Cetinje. Reko je gospodaru da se vraća nezadovoljan, jer se u srbijanskoj vojsci govori o nasilnom ujedinjenju Srbije i Crne Gore.

Obrni, okreni, tek ujedinjenje je gospodara mučilo više no sva sila Franje Josifa.

Kad nas je po objavljivanju ratnog proglasa gospodar pozvo na Cetinje, očekivo sam da ću pravo na granicu prema Austriji. Janka Vukotića imenova za komandanta najvažnije i najjače jedinice, Sandžačke vojske. Za komandanta Lovćenskog odreda odredi svog sina, princa Petra, Mitar Martinović bi zadužen da komanduje Hercegovačkim odredom, a Đuro Petrović Drinskim. Meni dade Starosrbijanski odred, za koji reče da ostaje u Metohiji i dobija specijalne zadatke.

Ne bi mi to baš pravo, ali gospodareva se ne poriče. Jedino ja ostah daleko od ratišta, u zapećku.

Kad se vijećanje završi, gospodar reče da ostanem.

Pito me i kako sam i kako Vasojevići, pito me je i za Luku, ne znam samo otkuda ga zna, i na kraju mi reko:
- Da znaš, sine (opet me nazvo sinom), u tebe imam bezgranično povjerenje. Zato sam ti i povjerio ovu dužnost. Biće tamo teže no na Drini:" Arnautluk će jedva dočekati da mi udari u leđa. Ti i Bog čuvaćete mi tu granicu.

Str. 139 i 140.
Sačuvana
Angelina
Administrator
*****
Van mreže Van mreže

Poruke: 6361



« Odgovor #11 poslato: Januar 10, 2011, 09:38:44 pm »

**
Citati iz knjige Đeneral
Mileta Kordića
II izdanje
Izdavač i štampar "Stručna knjiga"
Beograd, 1989.



Sećanja đenerala Radomira

Gospodareva bojazan da će ova granica biti nesigurna, iako je Albanija neutralna, bila je opravdana.
Austrijski špijuni sa gomilom novca razmilješe se po Albaniji i počeše da podgovaraju plemenske vođe da upadaju u Srbiju i Crnu Goru. Neke, doduše, nije trebalo ni podgovarati ni podmićivati, jer su jedva čekali da se Srbija i Crna Gora u nevolji nađu, pa da im udare nož u leđa. Riza-beg i Bajram Curi okupiše buljuk Arnauta, pa zaposjedoše granicu. Čekaju priliku da upadnu u Metohiju.

Zavlada strah. S prvim mrakom se zatvaraju kuće, pa niko nos da promoli. Ovim nesrećnim ljudima kratka bi radost zbog oslobođenja. Počeše ljude da nalaze mrtve po šumama. Ako se neko malo više udalji od sokaka, u sred podne, cikne puška. Šaljem patrole po šumama prema granici, ali nikog ne nađoše.
Jednog jutra dođe kod mene jedan starac. Imaše više od 80 godina.

- Ja sam Stavra Zakić. Dođoh da te nešto molim gospodine komandante. Da mi učiniš, za atar božji.
- Šta ti treba strikane?
- Unuka imam jedinca, pa mu se bojim...
- Rat je, strikane - velim. Vidiš da je sila na nas krenula. Svaka nam je puška potrebna. Ja ga ne smijem pustiti, to može samo gospodar.
- Ne molim ti se ja, gospodine, da ga pustiš, no da ga uzmeš, jer će mi se kuća iskopati.

Gledam da stari nije neđe popio. Ne bih reko, ali mi nije jasno šta priča.

- Polako stari. Kaži ti meni šta oćeš.
- Hoću da moga unuka Jorgu uzmeš u vojsku, da mu glavu sa-čuvaš. Bog će ti platiti, gospodine komandante.
- Da ga uzmem u vojsku?
- Uzmi ga, kumim te bogom. Ubiće mi ga.
- Ko oće da ga ubije?
- Arnauti. Sina su mi ubili, samo mi taj jedan unuk osta. I moga su oca ubili, i njegova oca, a pričaju da je od njine ruke poginuo i otac moga deda Stojka. Oće da nam trag utru.
- Je li to zbog krvne osvete?
- Nikada moji, gospodine, ni jednog Arnauta mrko pogledali nijesu, a ne ubili. Oće sa zemlje da nas oteraju. Ni za sina, ni za oca, ni za dedu, ne znam ko ih pobi. Samo smo ih mrtve nalazili. Imamo najbolje imanje u čitavom kraju - pa Arnautima zapelo za oko. Priča mi je otac da evo 200 godina mi zbog te zemlje ginemo. Loza nam se utanjila, ostala na unuka Jorgu, pa makar njega da sačuvam.
- Kako ću ti ga ja sačuvati, kad je rat? Vidiš koja je sila na nas krenula.
- E, moj gospodine, lako ćemo mi sa švapsknm silama. Vratiće se Švaba otkuda je i došo, no što ćemo sa ovim ovde? Gori su nam bili no Turci, a još gori će nam biti. Ništa drugo ne misle no o zlu našemu. Zato te molim, uzmi mi unuka u vojsku. Neće ga. Vele da je još mlad. Ako je suđeno da mi se kuća iskopa, nek bar pogine ko vojnik, a ne da ga ovi u nekoj šumi ko psa ubiju.
- Ne mogu ja to strikane. Ako nije vojni obveznik, kako da ga uzmem?
- Noge ti ljubim, gospodine, uzmi ga. Nemoj da greh na tvoju dušu pane.

Stari skide kapu i pokloni mi se. Žao mi ga. Suza mu jedna izmače, a on je obrisa čvornovatom šakom.

- Dobro stari. Neka dođe, neka pomogne u kuhinji dok stasa za pušku.
Zahvaljuje stari, samo što mi noge ne ljubi. U Dečane će, veli, svijeću za moje zdravlje da zapali.
Poslije podne mi javiše da je ubijen neki starac na nekoliko kilometara od Đakovice. Naredih da njegovog unuka Jorgu dovedu i zaposle u kuhinji.

Podjesen, pokuša Riza-beg sa nekoliko stotina dobrovoljaca da se spusti prema Dečanima. Na vrijeme sam bio obaviješten, pa ga protjerah preko granice.

Vidim da sa Arnautima može biti i većih nevolja, pa poslah dvojicu Vasojevića koji dobro zborahu arbanaški, da mi uhvate nekog od austrijskih špijuna što vršljaju po Albaniji. Bijahu se snijegovi već zabijeljeli po planinama iznad Metohije kad se oni vratiše.

- Ona dvojica doveli špijuna, gospodine komandante -veli Vulević.

Uvedoše fino obučenog gospodina.

- Evo ga, gospodine komandante - povikaše u glas.
- Kojim jezikom zbori?
- Zna pogan i naški i arbanaški.
- Kako se zoveš? Čovek ćuti.
- Neće ništa da progovori, pa da ga ubiješ. Našli smo i ovu torbu kod njega, ima puno švapskih para i nekih novina.
- Daj mi to, a njega neđe zatvorite. Kasnije ću sa njim. Istresoh na astal sve iz torbe.

Na prvoj strani zagrebačkog lista "Hrvatska" od 29. jula četrnaeste, neću taj list nikada zaboraviti, doslovce, moj sinko, pisaše ovako: "U našem krugu, na našem tijelu nalazi se sva sila krpuša i spodobi Srba i Slavosrba, koji nam prodaju grudu i more, a eto i kralja ubijaju! S njima se moramo jednom zauvijek obračunati i uništiti ih. To nek nam bude od danas cilj..."

Pa onda, nešto kasnije, kaže ovako. "Ubijico, ime ti je Srbin! I jesi Srbin, prokleto ti sjeme i pleme, što ga je vjetar natrunio po našem hrvatskom tlu da rađa zločin i zlobu, sije neslogu i razbojnički prolijeva krv..."

Isti ovaj list, 26. jula, preko čitave prve strane razvukao veliki naslov: "Živio rat".

"Odluka je pala, a glasi - rat! Rat sa Srbijom da se ta zemlja bombaša i atentatora, zemlja kraljeubica jednom za vazda osjetljivo, teško kazni..."

Poslije, pisac ovih redova kaže: "Živio rat - orilo se sinoć čitavim hrvatskim Zagrebom, a orit će se i svim hrvatskim zemljama. Živio rat: To mora danas biti jednodušan klik svih vjernih podanika, naročito Hrvata, ove monarhije..."

Nađoh i jednu pjesmu pisanu na papiru štamparskom mašinom. Pjesma je poduža i pisana na nekom hrvatskom narječju, ali su mi dva stiha ostala u sjećanju:

"S kanoni vas pozdravimo, vi Srbi,
Dom hladan vam postavimo ob vrbi
."

Malo je reći, sinko, da me podišla ledena jeza. Bilo je to nešto više, jače od iznenađenja i zbunjenosti.

Malo se priberem, pa kažem sebi: čekaj bre, čovječe, ti si bar neki vojni đeneral, znaš šta je propaganda. Ne vjeruješ, valjda, da se narod tamo u Hrvatskoj sa ovim bljuvotinama slaže. Prvom prilikom će Austriji udariti nož u leđa - da bi se s nama sjedinili.

Naredih da mi dovedu onog špijuna...

- Kako se zoveš?
- Ivica Brusić, gospodine.
- Odakle si?
- Od Gackog, gospodine, iz Hercegovine.
- Jesi li ti Švaba?
- Nijesam gospodine, ja sam Hrvat.
- Đe si naučio arbanaški?
- Trgovo sam nekad sa njima, gospodine, pa naučih.
- Ko te poslo u Albaniju? On malo zastade.
- Kolac te čeka, ako bilo šta slažeš!
- Sam sam se javio, gospodine.
- Kome?
- Generalu Sarkotiću.
- Kom ćeneralu?
- ... Generalu Sarkotiću. On je komandant vojske prema Crnoj Gori.
- Taj je đeneral, reko bih, naš?

Špijun me gleda zbunjeno.

- Čuješ li šta te pitam? Je li taj đeneral Sarkotić naš?
- I on je Hrvat, gospodine.
- I on vodi vojsku na Crnu Goru?
- Ubili ste nam prestolonasljednika, gospodine generale.

Sad sam ga je gledo zbunjeno.

- Kome, bre? Vama? Da i Ferdinand možda nije bio Hrvat?
- Nije, gospodine, ali je bio velika hrvatska nada. On nam je bio jedina zaštita od pravoslavlja.
- Od koga?
- Od pravoslavlja, gospodine. Trebalo je da bude naš car.
- Ima li ih još tamo, mislim Hrvata, koji tako misle ko ti i pišu ove bljuvotine po novinama?
- Osim nešto mladeži, gospodine, svi ovako misle. Srbi su za Hrvatsku najveća opasnost.
- I Hrvati ratuju protiv nas, protiv braće?
- Ratujemo, gospodine generale. Na frontu prema Srbiji i Crnoj Gori najviše je nas, Hrvata i muslimana iz Bosne i Hercegovine. Oficiri su, doduše, mahom Austrijanci.
- A taj Sarkotić?
- E, on je Hrvat. Ima, gospodine, i Srba u našoj vojsci. Neki su i oficiri.
- Ne laži, sunce ti krvavo! - arlauknuh ja i poćoh da ga udarim.
- Ne lažem, Krista mi, gospodine. Ima i Srba, ama ih je više u zatvorima no u vojsci - zbori špijun i trese se ko prut.
- I šta ti je taj tvoj vajni đeneral Sarkotić naredio da činiš u Albaniji?
- Da ih podbunim protiv vas i Srbije, šta bih drugo?
- I hoće li Arnauti protiv nas?
- Hoće gospodine, i da ih mi ne podmićujemo.

Zgadi mi se ova ništarija, pa rekoh Vuleviću da ga neđe zatvore. Nijesam više mogo ni da ga gledam, ni da sa njim razgovaram.

Albanija, znači, može da postane za nas vrlo osjetljivo područje. To je taj nož kojim Švaba može da nam udari u leđa.

Zima prođe u stalnim čarkama sa Arnautima. Nije bolje bilo ni oko Skadra, đe su arnautska plemena stalno napadala naše transporte sa hranom i municijom. Gospodar je zbog toga tražio od načelnika Štaba Vrhovne komande, srbijanskog đenerala Boža Jankovića, da preduzme mjere i onemogući napade Arnauta, ako treba i zauzimanjem Skadra. Međutim, ja početkom maja dobih obavještenje da su srbijanske jedinice iz Prizrena ušle u Albaniju, pa poslah gospodaru depešu: "Trupe Srbije iz Prizrena i okoline ušle su 19. maja u Albaniju i kreću se desnom obalom rijeke Bijelog Drima ka moru ispred predstraže područnog mi odreda, a da nijesu o tim pokretima izvjestile naše trupe, što u ovim krajevima ide na štetu opštih srpskih interesa."

Od zastupnika ministra vojnog Rista Popovića dobih tajnu naredbu, naravno uz kraljevo odobrenje, da i ja sa odredom uđem u Albaniju.

Osim sitnog puškaranja, Arnauti nijesu pružali ozbiljni ji otpor. Riza-beg i Bajram Curi se, plašeći se naše i srbijanske vojske, povukoše dublje u Albaniju, pa sam već 20. juna sa odredom stigo pod Skadar.

Oko Skadra ne bijaše više ni žica, ni bunkera, ni odbrane. Bardanjol bezazleno izgleda.

Dugo sam logorovo pod Skadrom, očekujući dalja naređenja.

Tek polovinom jula, od ministra vojnog, serdara Janka Vukotića, dobih naređenje da uđem u Skadar. Prije toga, dobio sam od predsjednika opštinskog savjeta Skadra Prenk Bib Dode molbu da uđem u grad i zavedem red, jer je u gradu vladala anarhija, ali bez dozvole vlade to nijesam smio da uradim.

Kroz otvorene skadarske kapije uđoh 14. jula 1915. godine. Dočeka me Prenk Doda kao dragog gosta.

Skadar, veliki san kralja Nikole, opet je bio crnogorski. Iako sam ga uzeo bez metka, bio sam ponosan...

Osjetih da sam blizak gospodaru. Malo je koji Vasojević, osim vojvode Gavre Vukovića, uspio da dostigne te visine, a ni on mu nije bio baš tako prirasto za srce, čini mi se, kao ja. Jedino nijesam dovoljno razumio zašto mu je to što činim toliko važno da osjeća potrebu da mi iskaže toliku naklonost. Bilo mi je prijatno što sam uz njega, pa sam osjećo da mi je sada nadoknadio ono što me, kada polazih u školu u Italiju, nije pomilovo, ali se sumnja uvlačila u mene. Nije sve to bez neke...

Da je gospodar znao koliko će ga skupo koštati stara prestonica, vjerujem da ne bi dopustio ni da joj se približim. Zauzimanjem ove varoši, gospodar je očito želio da podigne moral vojsci i svoj ugled u narodu, da opravda onu silnu pogibiju u turskom ratu i učvrsti svoje pozicije u odnosu na pristalice bombaša i sve svoje protivnike. Zaboravio je na Srbiju i ostale saveznike koji su mu ovo silno zamjerili. Srbija mu je odmah prigovorila da se ne drži ugovora, jer na sanđački front nije poslo onoliko vojske koliko je dogovoreno, a istovremeno šalje odred u Albaniju i zauzima Skadar. Načelnik Vrhovne komande, đeneral Božo Janković podnio je ostavku i napustio Crnu Goru. Istovremeno, oštri protesti stigli su iz Italije i Engleske.

Našo se gospodar na muci, pa da bi koliko-toliko izgladio stvar sa Srbijom, za načelnika Vrhovne komande imenuje pukovnika Petra Pešića, delegata srpske Vrhovne komande. Ipak mu to mnogo nije pomoglo. Počeli su ga sumnjičiti sa sviju strana: i Srbijanci, i Rusi, i ostali saveznici. Počeše čak da se pronose glasovi da gospodar Nikola ima nekakav tajni ugovor sa Franjom Josifom.

Da li je taj ugovor postojao ili nije, nikada niko ne sazna.

Str. 143, 144, 145, 146, 147, 148, 149, 150, 151, 152, 153, 154, 155 i 156.
Sačuvana
Angelina
Administrator
*****
Van mreže Van mreže

Poruke: 6361



« Odgovor #12 poslato: Januar 10, 2011, 09:39:09 pm »

**
Citati iz knjige Đeneral
Mileta Kordića
II izdanje
Izdavač i štampar "Stručna knjiga"
Beograd, 1989.



Sećanja đenerala Radomira

... - Napali bi nas oni, veličanstvo, i da nije bilo atentata u Sarajevu. Možda samo koji mesec, ili koju godinu kasnije. Nije Austro-Ugarska zaratila zbog Ferdinanda, nego što se srpskog naroda boji. Uplašio se bečki ćesar da mu ne podrijemo carevinu na Balkanu. Hoće Nemci i Švabe da drugačije svet podele, zbog toga se ratuje veličanstvo, a ne zbog atentata.
- Znam ja, brate Nikola, da nije po svijeta ustalo da srpsko pleme odbrani, nego da svoje interese čuva. Jeste da je majka Rusija odmah pritekla u pomoć, ama čini mi se i oni nas ostaviše na cjedilu.
- Možda su mogli pomoći više, a možda i nijesu.
- Mogli su, Nikola, mogli su da su htjeli. Ja molim za oružje i municiju, svi obećavaju, a oružja niđe. Ne možemo se motkama od topova braniti. Molim za hranu i odjeću, poskapa vojska od gladi i zime po ovim planinčinama. Kažu, pošli su brodovi, a brodova niđe! Moj zet Emanuel drži brodove u Bizerti, dok meni ljudi ovđe skapavaju. Ljut je što sam uzeo Skadar. Brzo će mi ga uzeti Švaba, možda njih više voli. Svi obećavaju, a svi nas lažu. Lažu nas Francuzi, lažu Englezi, Italijani - čak nas i Rusi lažu. Ostavili su nas goloruke. Nije ovo tursko vrijeme da na nož bojeve dobijamo. Ne možeš nožem na haubicu. Ostaviše nas ti naši veliki prijatelji i saveznici same na Balkanu da nas Švaba satre, da nam ni pomena sjutra ne ostane.
- Nemojte tako o saveznicima, veličanstvo. Pitam ja vas šta bi bilo da nam nisu pritekli u pomoć? Kako bi se onda oduprli švapskoj sili?
- Bolje bi nam bez njine pomoći bilo! Viđeli bi da se protiv sile ne može, pa bi to priznali i ne bi ove klanice bilo.
- Nema svadbe bez mesa veličanstvo.
- Ti o svadbi zboriš, a iz kuće te istjeraše. U tuđinu ideš sa šakom živijeh leševa. Bojim se da srpsko kolo više neće nikada zaigrati, ni na svojoj, ni na tuđoj svadbi.
- Jamčim vam, veličanstvo, da će se i Beč uzdrmati kad srpsko kolo zaigra na svadbi kakve od Kosova nije bilo.
- Nikola, brate, ti si veliki sanjar. A ja ti velim, daj da činimo nešto da jadni srpski narod spasavamo. Daj da tražimo mir, pa da ove patnje prestanu.
- Ne mislite valjda to ozbiljno, veličanstvo?
- Mislim, gospodine Pašiću! Mislim najozbiljnije. I sa crnim đavolom bih se pomirio, samo da ovaj jadni narod spasim. A šta će nam faliti da sa Franjom živimo. Nije to Turčin, no brat Hrišćanin.

Ove mi gospodareve riječi dušu probodoše. Čuo sam ih od vojske kod Skadra. Ne pričaju, znači, ljudi uzalud.

- Svaki gospodar je isti, bio hrišćanin ili Turčin. Ne možemo se miriti ni sa kim ko hoće da nas podjarmi - odgovori mu Pašić.
- Bojim se, Nikola, da ćete snositi krivicu za propast srpskog roda. Veliki će se između sebe iskrviti, pa izmiriti i udariti nove granice, a na nas će zaboraviti, ka što su uvijek i zaboravljali kad njih zasvrbi. Šta ćete onda sa svojom vojskom u tuđini, gospodine predsjedniče? Biće to vojska bez otadžbine koju niko neće htjeti. Skitaće se od nemila do nedraga. Učinimo nešto Nikola, ako boga znaš, da ne doživimo sudbinu plemena Izrailjevog. Bolje i ćesaru pod skut, no svijet na oči!
- Vaše veličanstvo! Oduvek sam vas izuzetno cenio i zbog kuće u kojoj ste ponikli i zbog onoga što ste za srpski rod uradili, ali moram da vam kažem da sada grešite. Vlada Srbije i njegovo veličanstvo zaključili su da drugog izlaza nema osim da napustimo zemlju da bi se u nju vratili kao pobednici.
- A šta da radim ja sa ovim napaćenim narodom?
- Crnogorci moraju da vežu svoju sudbinu za svoju braću Srbijance. Mislim da drugog puta nema.
- I ja tako mislim. Ili da zajedno tražimo mir, ili zajedno u svijet. Ali, samo ja jedini. Nijesu ovi ljudi navikli da idu od svog ognjišta.
- Crnogorci će za svojim gospodarom i u vatru i u vodu.
- Nije ni to više tako, moj Nikola. Sve se promijenilo. Viđećemo. Izgleda je srpskom rodu sućeno od pamtivijeka da se uzdiže, pa da propada.
- Veličanstvo! Naše trupe su već u Skadru. Čekamo i vas. Požurite dok neprijatelj ne zatvori prolaz.
- Ja ću se braniti dok mogu.
- Dalja odbrana je besmislena u ovom trenutku.

Možda sam neku riječ iz njinog razgovora i zaboravio, no mi se čini da nijesam ni jednu. Sve jedan drugog veličaju, a vidim da obojica lažu i da se jedva gledaju. Prvi put sam vidio moga gospodara da je na vještijeg od sebe udario. Vidi to i on, pa mu zbog mene i ministra krivo. Ja se, koliko mogu, činim nevješt. Za njih dvojicu sam, doduše i bio nevješt, nijesam se ništa moro pretvarati.

Pašić ostade na Cetinju četiri dana. Razgovarao je sa gospodarom još nekoliko puta, ali sada stalno nasamo. Očito je gospodar shvatio da je bolje da u razgovorima sa lukavim Bajom nema svjedoka. Uz to, jedio se što srbijanski predsjednik ne odlazi. Zasjeo na Cetinju, ko da mu je babovina. Pašić je vidio da mu se kralj Nikola mnogo ne raduje, ali mu to nije smetalo. Prostosrdačno je prilazio ljudima na ulici, razgovaro o svačemu, a mogao se viđeti i u mehani. Nikolini špijuni su mu sve vrijeme bili za petama, ma se on na to ne obaziraše.

Svakakih sam ljudi, sinovče, viđao, ali sličnog Pašiću nijesam. Država mu propala, vojska izginula, ono što osta u tuđinu vodi, a drži se ko da će sjutra u Beč da uđe.

*

Sećanja studenta Radula

Iza nas je Tara, stara granica i krvnica crnogorska. Nema se više kuda odstupati, osim ako nećemo Švabi Crnu Goru da puštimo. Ljudi se smrkli. Ćute. Preko Tare lako neće. Ostalo je još malo Crne Gore iza nas, sve ostalo Švaba pritisnu.

Švabe su nas u stopu pratile niz Limsku dolinu. Sila božija na nas krenula. Mogu nas motkama pobiti, a ne topovima.

Ovdje će me, izgleda, onaj moj metak naći.

Srbijanci su već zamakli ka Podgorici. Hvala bogu, da bar o njima više ne mislimo. Naš bataljon dobi raspored na kosi Brskovo.

Snijeg poče ponovo da pada, a mi se ukopali i čekamo. Svi ćutimo kao na parastosu, a sve mi se čini da neki parastos i jeste.

- Vala, ljudi, sad mi je lakše - veli čiča Dragoje.
- A što, stari? - pita Vaso Dožić.
- Laknulo mi je kad Srbijanci prođoše. Sad mogu ko čoek da poginem, a da znam da ih iznevjerio nijesam.

A Švabe ne čekasmo dugo. Na sam katolički Božić, stigoše na Mojkovačku kosu. Ćutimo i čekamo da oni krenu na nas. Vaso naredi da ih pustimo da krenu prema nama, pa da ih iz blizine što više poskidamo. Čekamo ih čitavog dana, a oni nikako da krenu.

- Nikake vojske, ljudi moji - čitavog dana ponavlja čiča Dragoje i pljuje.
- Ne boj se, čiča - velim ja - krenuće oni. Daj bože da se u Morači zaustavimo.
- Ja, sinko, ne znam će ćeš se ti zaustavljat, ali mene odavle pomjerit neće ni Franjo Josif, osim mrtvoga. A i vrijeme je više da se smirim, neću valjda mrijet ko ženetina.

Kad se smrače, osuše Švabe po nama. Mudar Švaba, ne gine mu se, neće na juriš...

Str. 160, 161, 162 i 163.
Sačuvana
Angelina
Administrator
*****
Van mreže Van mreže

Poruke: 6361



« Odgovor #13 poslato: Januar 10, 2011, 09:39:38 pm »

**
Citati iz knjige Đeneral
Mileta Kordića
II izdanje
Izdavač i štampar "Stručna knjiga"
Beograd, 1989.



Sećanja đenerala Radomira

... - Izgleda, dočekah da mi pod starost rođeni sin kaže da ne znam šta činim.
- Misli šta oćeš, ali do sada nijesam čuo da je neki kralj zaratio s prijateljima da bi pomogo svojim pravim neprijateljima.
- Slušaj Petre, skini mi se s vrata sa tim tvojim stalnim gunđanjem. Dobro znaš da ja nijesam htio da ratujem, ali bi nas narod zbacio s prestola da nijesmo pomogli Srbiji. Da nijesam objavio rat Ćesaru čitava bi se Crna Gora iselila u Srbiju. Narod je htio rat, a ne ja!
- I sada ćeš ponovo da dozvoliš da te navuku na tanak led.
- O čemu ti zboriš?
- Znaš ti dobro! Nije Baja džabe dolazio čak na Cetinje, ka da nema prečeg posla, no da te namami da ideš sa njima. A ja ti kažem, gospodaru crnogorski, care junaka, ili kako te već ne zovu, odvedeš li vojsku iz Crne Gore, ona će se bez tebe vratiti nazad!
- Dosta! Muči!
- Neću da ćutim! Hoću sve da ti kažem, a onda čini šta ti je volja! Zar si slijep kod očiju, pa ne vidiš da su te saveznici prodali Karađorđevićima. Zar ne vidiš da i ti tvoji vajni saveznici i taj tvoj narod hoće jednu srpsku krunu, ali je nećeš nositi ni ti ni tvoji sinovi, nego tvoj zet Petar i unuk Aleksandar. Najbolje je da se odmah odrekneš krune u korist svoga zeta. Izgleda ti je miliji od rođenih sinova.
- Proćeraću te iz Crne Gore!
- Ne moraš oko toga mnogo da se trudiš, učiniće to ili Srbijanci ili Austrijanci ako nešto ne uradiš!
- Dosta! Dosta, kad sam reka! Dosta mi je i vas i vašeg poganluka! Obraz mi pod starost pred svijetom uzeste! Čitava Evropa priča o vašim poganlucima. Da sam se na Boga kamenjem gađa ne bi mi ovakve sinove da!
- O nama možda priča Evropa, a o tebi će čitav svijet. Smijaće se tvojoj naivnosti. Prestani da vičeš na mene, nijesam ja tvoj perjanik i saslušaj me. Razgovara sam sa Hubkom. On smatra da bi njegov car i sada bio raspoložen da sa nama potpiše mir, ali da je sada zadnji trenutak. Danilo je u Švajcarskoj preko jednog holandskog novinara uspostavio kontakt sa Austrijancima. On vjeruje da bi Crna Gora mogla i da se proširi ukoliko odmah napusti saveznike. Gospodar prosto pomahnita.
- Vi iza mojih leđa vodite pregovore! Hoćete da me natje-rate da pod stare dane budem izdajnik srpskog roda, da mi pokoljenja pljuju na grob! Napolje! Gubi se i da te moje oči više ne vide!

Utrčaše kraljica Milena i knjeginja Ksenija.

- Šta je opet, ako boga znate? - gotovo zakuka kraljica.
- Bolje ja tebe da pitam šta je! Kakve si sinove rodila? Izdajnike si rodila, a ne sinove! Hoće da me naćeraju da budem izdajnik!
- Polako, boga ti, šta si se razvika na dijete.
- Ja da budem izdajnik! Ja, kojega su na svim evropskim dvorovima dočekivali sa najvišim počastima, da sada izdam svoj narod! Proćeraću ih svu trojicu iz zemlje.

Bjesni gospodar, a mene sve žmarci podilaze. Ksenija priđe kralju i zagrli ga.

- Tajo mili, nemoj toliko da se ljutiš na bracu.
- Pa ako hoćeš da ti i ja kažem, imaju đeca pravo. Ko zna šta nosi dan, a šta noć - poče da se ljuti i kraljica.
- Tajo mili, prvo moraš da misliš na nas. Nemoj da se sjutra poskitamo po svijetu bez iđe ičega.
- A šta biste se poskitali? Đe svi Srbi, tu i vi!
- Ako daš vojsku Aleksandru i Pašiću u ruke, za nas više neće biti mjesta ni na Cetinju, ni iđe đe njihova vlast bude dopirala - veli Ksenija.
- O čemu, bre, to pričate? Jeste li svi poluđeli?
- Šta se praviš nevješt, ka da ne znaš šta Srbijanci snuju. Vidiš da i Rusija hoće jednu Srbiju - upade Milena.
- Svi to vide osim njega - dodaje Petar. I saveznici i ova fukara crnogorska ovđe hoće Karađorđevićima da daju srpsku krunu, a ona je vjekovima naša bila. Ko su, bre, ti Karađorđevići? Raja turska, koja su se juče ispilila!
- Babo, mili, prestani da se ljutiš. Niko od tebe ne traži da budeš izdajnik, ali ne daj da te prevare.
- Ne može mene prevariti ni Baja ni svi njegovi saveznici. Još sam ja gospodar ove zemlje. A sad mi se mičite svi s očiju da vas ne gledam. Imam posla.
- Mili moj, tajo - veli mu Ksenija i zagrli ga.

Svađaše se kraljevska porodica između sebe ko da ja tu i nijesam bio. Niko ni da me primijeti, niti kome da bude neugodno. Osjećao sam se ko svako slušče pred kojim gospodari smoju pričat šta hoće, jer ono mora da ćuti...

*

Dan poslije odlaska Nikole Pašića, zasjedala je Skup-ština crnogorska. Zbog Skupštine se, izgleda, gospodar i plašio Pašićevog prisustva na Cetinju.

Vladin ekspoze na vanrednom zasjedanju skupštine po-dnio je Jankov zamjenik, ministar Mirko Mijušković. Vlada je smatrala da je za Crnu Goru jedino rješen>e da vojsku povuče zajedno sa srbijanskom i do kraja ostane sa saveznicima.

Ekspoze izazva oštru debatu među poslanicima. Dok su jedni zdušno podržavali vladu, drugi joj se energično suprotstaviše. Gospodar veli da se treba boriti do kraja, pa to prevagnu, te Skupština odbi vladin predlog. Mijušković potom u ime vlade podnese ostavku.

Idućeg dana mi postade jasno zašto me gospodar drži na Cetinju.

- Danas mi, sine - veli mi gospodar - trebaju najbolji i najsposobniji. Ja sam sada ka i Lazar na Kosovu. Ovo je drugo srpsko Kosovo. Samo sokolovi danas mogu moju zemlju da izbave. Ka što znaš, onaj ludi Janko je podnio ostavku. Janku čast i čest, ali ovo nije Tursko doba. Ne može sve na pušku i sablju. Lako je poginuti, ama treba misliti na sjutra. Zato sam te i zva. Sada mi trebaju najbolji i najpametniji. Lazar Mijušković oće da bude predsjednik vlade. A ti da budeš ministar vojni.

Meni se malo zavrtje u glavi.

- Otadžbina u tebe gleda. Ja i ti smo joj zadnja nada. Otacbina danas ne traži od nas da izginemo, no da živimo zbog nje. U odsudnom času ćeš postati ministar. Hrabrost sam ti na Skadru vidio, a sad pokaži i da si mudar. Vjeruješ li svom gospodaru?
- Uvijek sam ti vjerovo i vjerovaću, gospodaru.
- Teški te dani čekaju. Teži no kosovske junake. Možda otadžbina od tebe traži i da baciš pušku.
- Sve što tražiš ti i otadžbina, gospodaru, učiniću.
- Možda će te tvoji Vasojevići pljuvati ka posljednju krpu.
- Zapovijedaj, gospodaru!

Eto, tako sam ti ja posto ministar vojni. Vjerovo sam više gospodaru no sebi. Sumnjao sam, a vjerovO mu.
A kako i ne bi: ja iz Bukove Poljane, pa ministar vojni.

Konačno i ja mogu da narednim serdaru, divizijaru Janku Vukotiću, čoeku kojega se i sam gospodar plašio.

I prije no sam imenovan, presjede mi ministrovanje. Samo dan po ovom razgovoru, svo je Cetinje znalo da ću biti ministar vojni, pa počeše podmetanja i intrige. Lakše mi je bilo ono na Bardanjolu, no ovi politiki kurvaluci. Niđe dva čoeka da jednako misle, svako svakom podmeće, zavadili bi dva oka u glavi.

A gospodar, još ni imenovan nijesam, svaki čas nešto zivka, pita, traži... Izjutra jedno, a po podne drugo. Smeo se o jadu, pa ne zna ni šta će ni kuda će.

- Ža mi je - veli mi jednog dana - što ne pogiboh u turskom ratu. Treba sam s tobom na Bardanjol da udarim, e bi me neko zrno pogodilo, da ovu bruku pod starost ne dočekam.

Švabe stisle sa svih strana. Najteže je gore, na sjeveru. Od Drine su nas doćerali do Berana i Mojkovca, a sada su krenuli da uzmu Lovćen. Svaki čas dolaze ljudi da mi povjerljivo kažu kako princ Petar Lovćen i ne brani, no pušta Švabe da ga bez borbe uzmu. Samo što ti odu, dođu drugi da me savjetuju da takijem poganlucima ne vjerujem, no da gospodara čuvam, e će mu srbijanske ništarije glave doći.

I ja sam se smeo. Žao mi što onako lako pristadoh da preuzmem mjesto ministra vojnog. Htio sam u istoriju da uđem, a kako je krenulo ući ću, ma po rćavu glasu.

Jedno veče, stvori se i Luka na Cetinju. Ne bi mi pravo što je došo.

- Otkud ti, stari?
- Čuje se da ćeš ministar da bidneš, pa dođo. Ćutim. Nemam šta da mu kažem.
- Pazi, sine, šta činiš. Narod je najgrđi sudija. Ne prašta lako.

Vidi Luka šta se sprema. Vidim i ja, ali ne znam šta ću.

Pukovnik Petar Pešić me svaki čas zove u štab. Veli da se na Lovćenu nešto čudno dogaća i da neko unosi smutnju u vojsku.

Iz duga vremena, odjahah ka Lovćenu sa štabom Lovćenskog odreda. S nama je i komandant, princ Petar. Sretamo neke vojnike koji idu prema Cetinju. Kad vide knjaza, vraćaju se.

Gore na Lovćenu tišina. Niđe puška da opali....

Vidim i sam, čudno se nešto na Lovćenu događa. Vojska se uzmutila, bez reda i poretka, a neprijatelja niđe. Vratih se pred veče na Cetinje, sa namjerom da ujutru sve kažem gospodaru. Vjerujem da on i ne zna šta se gore zbiva. Sve mi se čini da su u pravu oni koji kažu da će mu sinovi doći glave.

*

...Idućeg dana, kralj sa porodicom ode u Podgoricu. Ostaviše gospodari prestonicu.

Državni činovnici treba da krenu za njima, kako ko može.

Niti mi se ide, niti mi se ostaje. Ovđe ne pripadam, a ne znam kuda ću. Da mi je kao stići do Vasojevićke brigade, da sa njima poginem gore na Beranama ili Andrijevici, no i oni će se dok stignem rasturiti.

Švabe zauzeše Lovćen i počeše da se približavaju Cetinju. Fronta nikakvog i nema. Obezbjeđuje se samo put za Podgoricu zbog evakuacije.

Gotovo svi odoše, a ja još neko čudo čekam. Ali čuda nema, Švabe su sve bliže.

Ipak, bi i čuda, moj sinko. Istakoše Cetinjani bijele zastave. Skoro nema kuće bez bijele zastave. Još se naša vojska iz varoši nije povukla, a Cetinjani požurili da se Švabi dodvore. Niđe gore u onim našim sjevernim varošima se bijeli barjak ne zaleprša, a Cetinje se okiti.

Šta je ovo, serdari i vojvode? Čega ste se to uplašili?

Odoh i ja za Podgoricu. Da me gospodar imenuje za ministra vojnog.

Str. 168, 169, 171, 172, 173 i 174.
Sačuvana
Angelina
Administrator
*****
Van mreže Van mreže

Poruke: 6361



« Odgovor #14 poslato: Januar 10, 2011, 09:40:06 pm »

**
Citati iz knjige Đeneral
Mileta Kordića
II izdanje
Izdavač i štampar "Stručna knjiga"
Beograd, 1989.



Sećanja đenerala Radomira

U zao čas postadoh ministar. Položismo zakletvu Skupštini, a Lazar Mijušković izjavi u ime vlade da ćemo do kraja ostati sa saveznicima.

Pokaza se uskoro da je prevario i poslanike, a i neke ministre. Samo nekoliko dana kasnije, na sjednici kojoj je prisustvovao i gospodar, odlučismo da tražimo primirje, a ako zatreba da povedemo i pregovore o miru.

Nije mi se to mnogo sviđelo, radije bih se i dalje borio ili se povuko zajedno sa Srbijancima, ali sam vidio da gopsodar hoće primirje, pa se nijesam protivio.

Narednih dana smo se prepirali ko đeca. Čas je Lazar Mijušković i još neki ministri optuživo kralja da obavlja tajne pripreme za odlazak iz zemlje, čas kralj vladu za podmetanje, a sve mi se činilo da i gospodar i Mijušković u jednu tikvu prde. U jednoj takvoj svađi na savjetovanju, mi podnijesmo ostavku. Gospodar je prihvati, ali nas idućeg dana ponovo zva, pa ostavku povukosmo. Dogovorismo se nekako da ipak tražimo mir. Formulisasmo i nekakve uslove: da Crna Gora zadrži kao samostalna država, pod uslovom najstrože neutralnosti, do sada nezauzetu teritoriju, dodajući po mogućstvu i Cetinje; da mi sami izvršimo demobilizaciju vojske pod njiiom kontrolom, da dobijemo pravo snabdijevanja hranom, da diplomati ostanu u Crnoj Gori i još tako neke budalaštine. Gospodar pored ovoga uputi i telegram Franju Josifu sa molbom da se zauzme za častan mir sa Crnom Gorom...

*

Sećanja studenta Radula

Smrzavamo se po gorama oko Mojkovca, a ne znamo ni zašto smo tu, ni šta čekamo. Švaba na našem sektoru ni nos da pomoli. Ponegdje se čuje slabija pucnjava. Vele da su gore u Vasojevićima napadali na naše, ali su odbijeni.

Nešto mi tu nije potaman. Slomiše Srbijance, strva im se ne zna, nas potjeraše preko Drine kao od šale, a sad ih nigdje nema, kao da su oni rat izgubili, a ne mi. Neki vele da nas ni napadat neće više, no će nas puštit da se posmrzavamo ako nam se kući ne ide.

Među nama kolaju razne priče. Jedni kažu da će uskoro mir, a drugi vele da ćemo i mi preko Skadra za Srbijancima.
Ne znamo šta će ni kako će biti, ali da će zlo biti - vidimo svi.

Priča se da su našeg gospodara svi saveznici, pa i ruski car, ostavili na cjedilu. Što će to da bude, te nas i car ruski iznevjeri? A sve me čudi kako samo sve to do naroda stigne, i to u one mojkovačke pustare.

Najzad, stiže naređenje od Janka Vukotića: da se prema neprijatelju ostave tanke zaštitničke linije, a da se ostali povlače. Ko hoće, prema Skadru za Srbijancima, a ko neće - neka ide kući.

Neki odoše kućama. Iz nekih brigada nestadoše čitave jedinice. Ono što nas osta krenu prema Skadru.

Na švapske leševe se i ne obraćamo kao, oprosti bože, da nijesu ljudi. A ko bi ih onoliko i posahranjivao. Doći će njini, pa ako im je volja neka ih sahranjuju.

*

Sećanja đenerala Radomira

Svako se o svom jadu zabavio, pa na svoju ruku čini što zna i umije.

Lazar je čas za povlačenje, a čas za mir, pa opet šalje austrougarskoj vladi telegram tražeći pregovore. Iz neprijateljske vrhovne komande dođe i novi odgovor:
"Po najvišem nalogu Nj. V. Cara i kralja C.Kr. Vrhovna komanda ostaje pri zahtjevu bezuslovnog polaganja oružja cjelokupne crnogorske oružane moći i izdavanja svih srpskih trupa koje se još nalaze na crnogorskom zemljištu. Tek poslije ispunjenja ovih zahtjeva moći će da budu obustavljena neprijateljstva od strane austrougarskih trupa."

Pamet nam se pomuti. Sve smo nekako i mogli pregorjeti, ali da izdamo braću Srbijance - nikako.

Lazar odvede delegaciju u Kotor na pregovore. Mrčni mu pregovori, kad svi vidimo šta će biti.

Serdar Janko ko da je pomahnito. Obeća mu gospodar da će preći u kontraofanzivu i da će zajedno sa vojskom izaći na Carev Laz da dočeka Švabe i ako treba pogine za otadžbinu. Serdar ko krila da dobi, samo naredbe šalje i vojsku reorganizuje. Onu sa sjevera pokušava da spusti u zetsku ravnicu, a ovu prema zapadu da učvrsti i dočeka Švabe.

Šta je htio, mislim, ni njemu jasno nije bilo. Hoćaše istovremeno da dočeka Švabe i da ide sa Srbijancima.

Načelnik štaba naše Vrhovne komande, srbijanski pukovnik Pešić i delegat srbijanske Vrhovne komande đeneral Božo Janković svakodnevno protestuju zbog pregovora koje Mijušković vodi. Uvjeravam ih da pregovore vodimo da bi dobili u vremenu i sakupili vojsku za povlačenje prema Skadru. Vidim da mi ne vjeruju. A i kako bi, kad ni ja sebi ne vjerujem.

Odoše njih dvojica kod gospodara. Ubjeđivao ih je i on da su pregovori samo varke za neprijatelja, no ni njemu ne povjerovaše, pa srbijanska Vrhovna komanda izda naredbu da se svi njihovi vojnici hitno povuku iz Crne Gore.

Ne vjeruju nam braća, a čini mi se i pravo imaju....

*
... - Vjeruješ li ti meni?
- Zaboga, gospodaru, kako me to pitaš?
- Vjerujem i ja tebi. Zato čini što ti zborim. Kad ja odem, neka vojska položi oružje. Predajte topove. Predajte i nešto pušaka, ali nešto mitraljeza i pušaka sklonite. Kad se Švaba malo smiri, ti s oficirima u koje imaš povjerenja pripremi ustanak. Ja ću gledat da se s tobom povežem preko Albanije. Imam tamo svoje ljude. Sve spremi, pa kad ti dam znak, diži ljude, a mene eto natrag. Tako ćemo učiniti više no da smo vojsku poveli iz zemlje. Udarićemo neprijatelja iznutra.
- Razumijem, gospodaru.

Poče strah u mene da se uvlači. Ne bojim se ustanka, no nečeg drugog - što još ne razumijem.

- Gledaj da narod bude miran. Nemojte da se odmećete u šume, ne ginite uludo. Ako ja ne mognem ništa da ti javim, ne čini ništa dok ne vidiš da je Švabo gotov. Ako vidiš da su izgubili rat, diži narod. Ako vidiš da Austrijanci i Nijemci pobjeđuju, ne čini ništa ni za živu glavu. Tada miruj i čekaj mene.
- Učiniću gospodaru kako ti kažeš - promucah nekako.

Za ime boga, šta se ovo sa mnom događa? Zar nijesam u
stanju da mu se oduprem, da ga od zla puta odvratim? Zar više nijesam onaj oficir koji je golim rukama na žice bardanjolske udario?

Nešto mi govoraše da sam po zlu putu krenuo, ali nikako nazad ne mogah. Ko da je gospodar na mene mađije bacio.
Iz razmišljanja me trže naglo otvaranje vrata.

Ko mahnit, pocrnio u licu, neobrijan, izgužvan, upade serdar Janko Vukotić bez ikakve najave. Za njim utrča perjanik i ukoči se na vratima. Očito nije imao vremena ni da ga zaustavi, ni da ga bilo šta pita. Janko osjeti da su se vrata za njim otvorila, pa se okrenu, a perjanik nestade ko da je samog đavola vidio.

Trže se i gospodar. Čini mi se da sam tada jedini put na njemu vidio strah. Uplaši se moj gospodar Janka Vukotića. A ko i ne bi? Krvave oči, ko u vuka samotnjaka. I mene podiđe jeza. Nije šala, Janko je sila, gotovo ko sam kralj. Tog trena bijaše i od njega silniji.

- Koja je nevolja, Janko? - nesigurnim glasom pita ga gospodar.
- Zvao si me, gospodaru.
- Sjedi, sinko.

Janko sjeda ćuteći, pošto je kralj sjeo. Svi ćutimo.

- Janko.
- Zapovjedaj, gospodaru.
- Ja idem.
- Kuda gospodaru?
- U Skadar.

Janko skoči, iskolači oči, pa viknu:
- E, čuj me, gospodaru! Služio sam te trideset godina! Čuvo te i dvorio bolje no što te služila tvoja žena Milena, bolje od đece koju si rodio. Bolje, jer sam više razumio od njih. Ali, kad nas tako ostavljaš, sve ću da ti rečem!
- Janko! - viknu gospodar, ali ga on ne čuje.
- Oću da ti kažem da si sad posluša sinove, a sinovi tvoji nijesu služili ni tebi ni otadžbini...

U tom trenutku utrčaše princ Petar i knez Mirko. Janko se i ne okrenu na njih no nastavi.

- ... niti su čuvali i branili čast ni tvoju, ni čast Crne Gore. A kad je tako, ajde, izdaj je i ti!
- Janko! Smiri se! Janko! - viče gospodar i ustaje. Princ Petar krenu prema Janku.
- Slušaj ti, serdare Vukotiću, znaš li s kim govoriš? Janko ni je ni primjetio da je princ Petar ušo, niti ga
je čuo, pa nastavi:
- I da ti rečem i ovo: što gođ je nevaljalstva i poganluka u sve su ugazili i sad oće i tebe da uvale!
- Vukotiću, ovo ćeš skupo platiti! - viknu Petar, dohvati jednu sablju sa zida i krenu prema Janku.

On ga tek tada primjeti.

- Sjedi tamo! Sjedi, kad velim, e će druga biti!

Petar uplašeno sjede i ostavi sablju. Sjede i Mirko bez riječi.

- Ne možeš ti više ništa! Niko od vas više ništa ne može! Prokleće vas vladika Danilo i sramotni će trag za vama ostati!
- Janko! Janko, čoče, stani! - drma ga gospodar za rame.
- A tebe, gospodaru, sad vidim, da smo uzalud branili i čuvali. Uzalud su tolike žrtve zbog tebe padale. Zar kuća Petrovića da ovo dočeka!
- Janko! Janko, čoče, aladumi, za ime božje! - viče gospodar iz glasa.

Serdar zastade, a gospodar ugrabi priliku da kaže:
- Slušaj, Janko! Zakleo sam se svojoj familiji na život svetog Petra da ću noćas biti u Skadru. Ali, evo tebi dajem riječ: ne bio ja čoek, no džupu obuka, ako se sjutra ne vratim ovamo!
- Pa što mi odmah ne kažeš tako, zaboga?
- A ne daš mi, čoče, da prozborim.
- Oprosti, gospodaru. Pogodilo me sve ovo u srce.
- Ništa, Janko, ništa. Razumijem te ja.

Otišo sam iz vile na Kruševcu sa osjećanjem mučnine u stomaku. Moj gospodar, moj bog, bezočno je lago Janka gledajući ga u oči.

Lago sam ga i ja, sinko. Ja, seljače iz Bukove Poljane, lago sam serdara Janka, čoeka kojega su gusle opjevale. Lago sam ga, jer sam zna šta gospodar smjera.

Ja, ministar vojni, lago sam načelnika Štaba Vrhovne komande i vojsku crnogorsku.

Pitaj me, sine, zašto. Pitaj slobodno. Ne znam. Ne znam, sinko, krsne mi slave. Kako ne bih ćuto, kad gospodar zbori.
Išo sam prema Podgorici povijen, skučen, niće me nema.

"Pazi sinko, šta će ti gusle reći" - čujem oca Luku.

Približavam se Podgorici, a čujem gusle. Pjeva Luka. Ne mogu da razaberem o čemu, ali osjećam da je pjesma o meni. Čujem jasno samo jedan stih:
... Konjovodac Brankovića Vuka...

Str. 182, 189, 191, 192, 194, 195 i 196.
Sačuvana
Angelina
Administrator
*****
Van mreže Van mreže

Poruke: 6361



« Odgovor #15 poslato: Januar 10, 2011, 09:40:31 pm »

**
Citati iz knjige Đeneral
Mileta Kordića
II izdanje
Izdavač i štampar "Stručna knjiga"
Beograd, 1989.



Sećanja studenta Radula

- Mitre! - prodra se Janko.

Kresnu mu iz očiju iskra od koje nas sve podiđe jeza. Čini mi se da sam mu u trenutku na licu uhvatio strah. U sobu utrča Mitar Martinović. Ukoči se kad viđe iskrivljeno Jankovo lice.

- Zapovijedaj, komandante!
- Iz ovi jeh stopa neka jedna četa odmaršira prema Skadru. Neka uzmu konje, ili nešto, što prije da su tamo. Svakog ko bude ometa povlačenje neka strijeljaju na licu mjesta! Brzo!
- Odmah, komandante!
- Bog ti pomoga, komandante! - zavika neko.
- A vi ljudi, idite. Nema vremena za čekanje.
- Oćemo, đenerale.

Odoše svi. Ode i čiča Dragoje. S vrata dobaci Janku:
- Bog ti pomogo, sine.

Ja taman da prenesem Miloševu poruku, kad zazvoni telefon.

- Viđi, čoče, ko je - veli mi Janko.

Podigoh slušalicu. Iz nje začuh gospodarov glas, pa je trgoh od uva kao da me je opekla.

- Gospodine komandante, govori gospodar.
- Fala bogu. Već sam van sebe - veli Janko, pa uze slušalicu.
- Evo, jesam gospodaru...! Kuda gospodaru?! Šta kažeš, za boga miloga...?! Ideš preko mora? Idi, nikad se ne viđeli! Da bog da ti Crna Gora ni kosti više ne viđela, no ti se trag utro!

Baci slušalicu. Nekako se skupi, postade mali. Skliznu mu jedna suza iz oka.

Spolja, kroz prozor dopire glas gusala. Bio je neuobičajen, ličio je više na jauk. Za zvukom struna stiže i glas pjevača:

"Crnom Gorom crn se barjak vije,
što se vijo od Kosova nije.
Sa zapada doleću gavrani,
Crnoj Gori došli crni dani!"

Janko sluša i drhti.

- Kuku tebi, danas, Crna Goro - promrmlja.

Telefon ponovo zvoni. Janko prišao prozoru i ne okreće se. Ponovo podigoh slušalicu i opet me opeče gospodarev glas.

- Govori gospodar još - kažem Janku. On uze slušalicu.
- Šta kažeš! Hvala mi na službi! A tebi ne hvala, da bog da ti zemlja kosti izmetala!

Opet baci slušalicu i potpuno iznemogao klonu na stolicu.

- Komandante - dozivam ga, ali me on ne čuje. Kao duh se ponovo stvori čiča Dragoje.
- Serdare! Janko! Brate rođeni, šta ćemo sad, kam nam u dom? - zavapi Dragoje. Vele da se gospodar neće vraćat u Crnu Goru.

Janko ćuti.

- E, zemljo, propala si!
- Gotovo je. Sve je gotovo. Nema više Crne Gore. Osta samo groblje i roblje - veli Janko, a lice mu potamnjelo.
- Ne serdare, ako boga znaš - veli mu Dragoje. Dok je nas, biće i Crne Gore. Nije ni ovo gore od Kosova, pa smo pretekli. I sad ćemo, ako bog da, i bez gospodara. Nije kralj Nikola Crna Gora!

Soba se opet napuni. Svi gledaju u Janka kao u božanstvo, a on klonuo, odjednom ostario, ne vidi ništa, ne čuje ništa.

- Janko! Serdare! Pobogu brate, spasavaj ovo roblje! Janko ćuti.
- Znaš li, serdare, ne znali te jadi, šta narod o tebi pjeva. Ti si nam jedina nada i oslonac...
- Vodi nas, serdare, za tobom ćemo i u goru i u vodu.
- Đe da vas vodim, ljudi, ako boga znate - promrmlja, a glavu ne diže.

Čami pred našim očima.

- Za braćom Srbijancima! Ne daj da u ropstvo padnemo, tako te mlijeko majčino ne gubalo!
- Janko, sinko, ne daj da ljaga pane na Crnu Goru. I ovako je dosta sramote.

Serdar ćuti. Umukao kao puška crnogorska.

- Ne izdaj nas i ti, serdare, tako ti groba Lazareva!
- Janko! Janko! - viče Dragoje. Čuješ li šta ljudi zbore? Čitava Crna Gora tako misli ko ovi ljudi vođe. Ne daj da rđa na tvoju kuću pane.
- Ja vas, braćo, ostaviti neću, ama vi ni pomoći ne mogu. Nijesam ja gospodar.
- Nema ova zemlja više gospodara!
- Janko, pazi šta činiš! Gledaj šta će ti gusle sjutra reći!
- Čekajte ljudi, ako za nevolju znate - trže se on i raširi tuke. Kuda da vas vodim kad ni gospodara ni vlade nema...

*

...Skida sa čiviluka revolver. Gleda ga. Pođoše mu suze.
- A ovo mi više ne treba. Kad dođu, daj im ga. Reci: ovo je oružje crnogorskog komandanta. A ja odoh da ih ne čekam vođe.

Ode. Mitar i ja gledamo u vrata kroz koja promače. Više tu nijesam bio potreban.

Prazne duše, a uzmućene pameti vratih se u brigadu.

I bez Jankove naredbe, proglas o kapitulaciji bješe stigao. Imaše očigledno ljudi koji su se svesrdno starali da ga što prije rasture među vojskom i što veću smutnju stvore.

Komandiri otišli kod Miloša. Ne idoh ni da mu kažem šta se zbilo kod serdara. Svi sada sve znaju. Dođe Vaso Božić i veli da se postrojimo. Čitava brigada. Gledam nešto, ni polovina nas nema. Pozobaše nas švapski topovi od Drine do Mojkovca.

Miloš izađe pred stroj, pognuo glavu, smrko se. Gleda nas malo duže, pa reče:
- Junaci! Braćo! Danas je Crnoj Gori osvanuo crni dan, da ne može biti crnji ni gori! Zapamtio sam mnoge paše i mnoge turske pohare, mnoge bitke i megdane preturio preko glave i svakog zla se nagledo. Mnoge nevolje su nailazile na ovu našu Crnu Goru, ali veće sramote od ove današnje ni ja ni vi ne doživjesmo. Junaci moji! Vodio sam vas i prije ovog rata u mnoge bojeve. Mnogo smo krvi prolili za ovu zemlju, da bi danas okrenuli puške naopako. Nema tog čoeka u Crnoj Gori, ni u Srbiji, ni među saveznicima, ni među svijem neprijateljima, koji vi može reći da nijeste bili junaci i muški se držali. Braćo! Vi nijeste osramotili Nikca od Rovina, Baja Pivljanina, Vuka Mandušića i sve one koji vjekovima krv prolijevaše za ovu zemlju. Nije usahlo vaše muško pregnuće, nije vaše oružje zarđalo! Braćo moja, Crnogorci, za ovu bruku koja danas na nas pade nijeste krivi vi, već oni koji su ovom zemljom upravljali. Junaci! Vlada i Vrhovna komanda izdali su naredbu da se raziđete kućama i da položite oružje.
- Lele mene danas, Crna Goroooo! Lele mene danas do vijeka, leleee! - začu se iz stroja.
- Braćo moja! Neka prokletstvo pane na one koji su nas do ovoga doveli! Neka ih stigne bruka Brankovića! Da bog da im se ne znalo groba ni mramora, no im kosti u devet sežanja propale.

*

...Povlačimo dimove, i ćutimo kao na pogrebu. A pogreb i jeste, najveći za koji sam čuo. Između čečera izbi neki starac. Uprtio gusle umjesto puške. Pogleduje nas i polako prilazi. Ili se pribojava, ili mu nešto nije potaman.

- Šta je ovo, kapetane?
- Vidiš i sam, što pitaš.
- Vidim, a sve mislim da me oči varaju. Čujem, a oću da sam gluv, da ovo grdilo ne čujem i ne vidim.
- A šta će ti te gusle, starino?
- Sad mi više ne trebaju no da ih bačim ka i vi ove puške, kad više nemaju o čemu pjevat. Kad sam već posta rob, neću da ovu svetinju sramotnm...

...Kune starac i krsti se. A onda sa puno rituala sjede, prekrsti noge, zategnu strune, pa gusle zaječaše:
      
- Sa Lovćena zaplakala vila,
pa doziva vladiku Danila:
đe si danas vladika Danilo,
đe si danas sokolovo krilo?
Dušmani ti zemlju pregaziše,
dušmani ti narod porobiše.
Nema tebe gospodaru stari,
pobjegoše cetinjski glavari,
ostaviše narod i državu,
vojska nema uzdanicu pravu.
O jadu se ljudi zabavili,
ko u goru, ko sinjemu moru.
Nema više tvoje Crne Gore,
nju je švapsko progutalo more.
Oćeš li nam ikad svanut zoro,
kuku tebi danas, Crna Goro!...
      
Steglo me u grlu, suze peku oči, ali se ne dam....

*

Osjetismo da nam s leđa neko prilazi, pa se svi okrenusmo. Starica i vojnik bez puške. Stara nas gleda sitnim očima koje jedva vire iz spečenog lica.
- Pomaga bog.
- Bog ti pomoga.
- Tako ti boga, sinko, znaš li đe je Janko?
- Ne znam danas ni ja đe sam, a ne Janko. A šta će ti Janko?
- A, eto, ovo mi je jedinac. Dođe kući nesrećnik bez puške. Veli, propala Crna Gora. A ja vjerovat ne mogu. Oću Janku da ga povedem, pa nek on od njega čini šta oće, neću da mi bruka na kuću pane.
- Nema više Crne Gore, stara. Propala je. Kapitulirala. Vojska se rasturila, nije ti sin pobjega, no su svi puške bači-li.
- Nije, ni da bog. A šta vi je ovo?
- Puške, stara, zar ne vidiš?
- Vidim ja, sinko, da su puške. No što ste ih pobačali tako?
- Da ih Švabi daju.
- Ne sprdajte sa sa mnom đeco. Greota vi je.   
- Ne srpdamo se, majko, tako mi svetog Vasilija. Nema više vojske, nema Crne Gore, puške na gomilu, pa Švabi.

Starica ćuti, gleda oružje, gleda sve okolo, pa priđe gomili pušaka. Skida s glave crnu maramu, rasplete kosu.

Podiđe me jeza. Ličila je na avet. U taj tren vidjeh odjednom svu propast.
Starica poče da nariče:

- Kuku mene Goro Crna bez bijela
što si danas dočekala
tužna li sam,
mlade momke bez pušaka
postiđene.
Ko će s jutra kolo poves đevojkama,
ko će sjutra da zapjeva
na sramotu.
Kuku mene Goro Crna
ojaćena,
ko te tako osramoti kam mu u dom,
ko junačka slomi krila bog ga kleo,
nema groba ni mramora
grob mu propa,
a kosti mu raznosili
crni vrani,
kao što su nama došli
crni dani...

Uspravi se i zaćuta. Sveza maramu oko glave. Nekima polaze suze, pa sagigvu glavu da ih sakriju.

Od spečene aveti odjednom posta gorda i ponosita žena. Zakorači prema gomili pušaka, uze jednu, poljubi je, pa se okrete sinu.
- Evo ti, sine. Da bog da te mlijeko moje razgubalo ako ti je ko živome uzeo!

Vojnik uze pušku, pa poljubi majku u ruku.
- Ne boj se, majko. Dok sam živ, sramota na tvoju glavu
neće.
Stara ga poljubi u oba obraza pa krenu:
- Zbogom, sine.

Ćutimo dugo, osramoćeni. Nikome do zbora nije...

Str. 200, 201, 205, 208, 209, 211 i 212.
Sačuvana
Angelina
Administrator
*****
Van mreže Van mreže

Poruke: 6361



« Odgovor #16 poslato: Januar 10, 2011, 09:40:56 pm »

**
Citati iz knjige Đeneral
Mileta Kordića
II izdanje
Izdavač i štampar "Stručna knjiga"
Beograd, 1989.



U beogradskom zatvoru

Gotovo sam već i zaboravio zašto se nalazim u beogradskom zatvoru.

Prepuštajući se đeneralovom kazivanju i svojim sjećanjima na iste događaje, zaboravio sam i na vrijeme i na zadatak koji mi je Veljko postavio.

Đeneralova priča o razgovoru sa gospodarom i sjećanje na događaje u Podgorici poslije Mojkovca podsjetiše me na opasnu bočicu u džepu. Veljko i ti njegovi u policiji ipak možda imaju razloga što ga se plaše. Novine su nedavno pisale da se moj bivši gospodar još nije pomirio sa tim da nikada više neće biti kralj Crne Gore, pa sa Italijanima i dalje kuje planove za povratak. Ovoj našoj toliko željenoj i novostvorenoj zemlji Jugoslaviji najveća opasnost prijeti od Italije, koja se ne odriče nekih svojih teritorijalnih pretenzija, zbog čega je i general d'Anuncio zauzeo Rijeku. Možda je moj poduhvat ipak od većeg značaja za zemlju nego što sam u početku mogao da shvatim.

Sjedeći sa đeneralom, uspio sam da se saberem poslije prve zbunjenosti kada sam shvatio da sam otkriven. Mogao sam već mirno i da ga slušam i da sa njim razgovaram. Čini mi se i da sam uspio da prikrijem svoju pravu namjeru i da ga ostavim u uvjerenju da sam tu samo radi špijuniranja.

Iz razmišljanja me trže đeneral:
- Čini mi se, sinko, da si htio nešto da me pitaš.
- Jesam, gospodine đenerale. Čudi me da đeneral i junak kakav ste vi nije imao hrabrosti da kaže gospodaru da je pošao đavoljijem putem.
- E, moj sinko. Kad se rodiš u Bukovoj Poljani, pa postaneš kraljev doglavnik, čini ti se da mu je svaka sveta i da niko na svijetu od njega mudriji nije. Sumnjao sam, ali i vjerovo da on zna šta čini.
- A ja mislim da on više nije znao ni đe je, ni šta čini. Mudar vladar, kao što je naš gospodar nekada bio, nikada ne bi pobjegao u tuđinu, a vojsku i narod bacio u ropstvo. Morao je da zna da mu to na dobro ne može izaći. Narod svašta može da oprosti, ali to nikada.
- Lako je danas tako govoriti. A da ja tebe, sinko, nešto pitam. Jesi li ti siguran da činiš dobro što si došo da me špijaš?
- Nijesam.
- A što si onda pristo?
- Sad vas razumijem, gospodine đenerale.

Str. 219 i 220.
Sačuvana
Angelina
Administrator
*****
Van mreže Van mreže

Poruke: 6361



« Odgovor #17 poslato: Januar 10, 2011, 09:41:14 pm »

**
Citati iz knjige Đeneral
Mileta Kordića
II izdanje
Izdavač i štampar "Stručna knjiga"
Beograd, 1989.



Sećanja đenerala Radomira

Nastade muk u Crnoj Gori. Niti ko šta zbori, nit romori.

Malo ko iz kuće izlazi, ako ne mora. Ja se i dalje bavim nekim vajnim državnim poslovima, ali vidim da je uzalud. Prije no što Austrija postavi svoju vlast, preko povjerljivih oficira zakopah nešto pušaka, mitraljeza i municije u ona brda iznad Podgorice. Sklonih i dosta novca iz kase ministarstva vojnog, a kasu sa ostatkom predadoh.

Počesmo jedni od drugih da zaziremo, niko ni s kim ljudski riječ da progovi.
Knjaz Mirko se razbolje, pa ode na liječenje u jedan sanatorijum kod Beča. Osta gospodarev amanet na meni.

Prvih dana i ne osjećah mnogo da smo pod okupacijom i da više nemamo ni vladu ni državu. Kad Švabe potpuno preuzeše vlast usamih se u stanu, pa ne znadijah šta ću sa sobom. Đe god mrdnem podrugljivo me gledaju. Pođem u krčmu da popijem kafu, razgovor kako uđem utihne, a svi glave okrenu ko da sam šugav. Na ulici se mnogi čine nevješti, ko - ne vide me. A mladež poče da se izruguje. Malo-malo, pa čujem iza leđa:
- Kapitulant!
- Branković!

Sve sam rjeđe izlazio, skoro mi niko ne dolazaše.

Uđoh u istoriju, ali na pogrešna vrata. Pogani će trag, čini mi se, za mnom ostati.

Boca mi posta jedini drug. Danima se ne brijem i ne umivam.

Tako prljavog, raščupanog i pijanog nađe me Luka. Uđe i sjede bez pozdrava.  Gleda me zabrinuto. Potom poče iz torbe da vadi pršutu, sir, kajmak...
- Spremila ti Vukosava.

Ne pitam ni za nju, ni za đecu, ni za koga. Gledam tupo u starog i naginjem bocu.

- Dokle ćeš tako?   
   
Umjesto odgovora, ponovo navrnuh bocu.

- Rekoh ti da paziš šta činiš. Đe se konji ritaju, magarcima glave pucaju, sinko. Rđavo se o tebi priča. Prvo si, vele, ljude na skadarsku klanicu ćero, a sad ih u ropstvo baci. Izdadoste narod.
- Gospodar je...
- Pušti ti gospodara. Vladarski putevi su nama nedokučivi. Ako se vrne, biće opet ko ranije. Niko ga neće smjet ni mrko pogledati, a ne da mu nešto reče, a tebe će i tada zvati kapitulant. Na kraju ćeš mu početi da smetaš. Svu će ljagu da svali na tebe i na vladu, a svoj obraz da opere. Takvi su ti gospodari. Što im veću uslugu činiš, više im smetaš. Odbaciće te ko usrane gaće.
- Bi, što bi - promucah ne dižući glavu.
- Narod ne misli tako. Čujem da ih ima po šumama, a da će na proljeće ko god može.
- Nije vrijeme za odmetanje.
- Vrijeme je kad god tuđin pritisne. No, čini nešto da obraz sačuvaš.

Ujutru, kad se probudih, Luke nema. Otišo.

Čitav dan provedo šetajući po stanu. Služavka me nekoliko puta pitala za ručak, a ja samo odmahnem rukom.

Ako mislim obraz da operem, moram gospodara da iznevjerim. Gospodar - ili narod. Lakše je, čini mi se, iznevjeriti gospodara, jer me on na prevaru u ovo i uvali....

Str. 221 i 222.
Sačuvana
Angelina
Administrator
*****
Van mreže Van mreže

Poruke: 6361



« Odgovor #18 poslato: Januar 10, 2011, 09:41:35 pm »

**
Citati iz knjige Đeneral
Mileta Kordića
II izdanje
Izdavač i štampar "Stručna knjiga"
Beograd, 1989.



Sećanja studenta Radula

Švabe i špijune nekako i mogah da istrpim. Brze noge, a snažne ruke, pa kad treba mogu i da se branim i da bježim, ama kurve nikako ne mogah da gledam. Otkuda odjednom, u Crnoj Gori, toliko kurvi? I to bi neka mudrija glava morala da protolkuje. Ja izučavao nijesam, ali im ni dužan ostajao nijesam.

Po varošima se od njih proći nije moglo koliko ih se nakotilo, a bogme su i sela rijetka bez njih bila.

Otvoreno se sa švapskim oficirima i vojnicima vuku, bestidno se kikoću, i, sačuvaj bože kakvo je vrijeme došlo, prkose narodu kao da su neka herojska djela počinile. Gledati ih nijesam mogao ni ja, ni ostali koji se po šumama lomatahu. Nekada su kurve u Crnoj Gori kamenovali, iako to i nijesu bile prave kurve, no bi jadnice iz ljubavi negdje zanijele, a ove idu u krevet sa svakim ko uniformu nosi ako im pokloni svilene čarape ili gaće.

Šta dočeka, Crna Goro, propala dabogda kao što si, da ti kćeri zbog malo gaća gaće skidaju.

Jedini sud smo im bili mi, jer ih narod ne smijaše ni mrko pogledati. A mi im, bogme, vraćasmo milo za drago. Neke ostaše bez nosa, neke bez ušiju, a neke smo javno gole vješali za ruke da ih narod pljuje. Jednom krenusmo niz Moraču te ih tako povješasmo, čini mi se bogami 23. Mnoge su se poslije ovakvog javnog vješanja iz straha da im gore ne učinimo ostavljale poganog posla i skrivale u kućama.

Čini mi se da smo više posla imali sa špijunima i kurvama, no sa Švabama. Švabe su bježale od nas, a mi od njih, pa smo i jedni i drugi bili srećni da se razminemo i ne sretnemo.

Dok smo se tako zamajavali oko kurvi i špijuna, stiže glas da se đeneral kod Andrijevice predao. Dugo se ništa o njemu nije čujalo, a sad odjednom kao bomba među nas da pada. Mnogi ne povjerovaše odmah. Teško je čovjek i mogao povjerovati da se takav junak može predati. Na turski plotun je grudima išao, a pred Švabom malaksa.

Pomišljao sam da tu ima i nečeg drugog, da je naš gospo-dar u to prste umiješao, jer ne vjerujem da se đeneral švapske sile uplašio da je još tolika.

Pobojasmo se da će sad ovi naši iz šuma nagnuti za njim, pa će ono malo što nas ostane Švabe pozobati.

Odjednom, švapske vlasti počeše da nas pozivaju na nekakve pregovore. Garantuju da nikom ništa neće faliti i da slobodno možemo doći i otići. Poručuju nam da dođemo u Kolašin i da će na razgovoru biti i đeneral. Neki naumili da  idu. Ja ne htjedoh, pa da su tamo tri đenerala, jer sam se jednom na takav njihov poziv odazvao i više mi na um ne pada.

Iz logora počeše da stižu gospodarove pristalice, pa nam je sada po selima bilo još teže. Svetozar mi reče kako je čuo da su i moja braća stigla, te jednu noć odoh da vidim. Nađoh ih obojicu kod kuće. Obradovaše mi se.

Kažu da su sve koji su se za gospodara izjasnili puštili kućama. Ona prevara sa mnom nije otkrivena. Vukosav se pod mojim imenom poslije izjasnio za gospodara. Malo mi krivo. Misliće oni koji ostaše u logoru da sam ih izdao.

Ikonija zadovoljna što se ne prepiremo, a srećna što smo sva trojica živi.

Kažu mi još braća da je njima svejedno ko će krunu da nosi. Kad može Amerika bez kralja, može i Crna Gora, pa su u logoru bili za gospodara zbog privilegija.

A meni nije svejedno. Hoću veliku slovensku državu na Balkanu.

Str. 285 i 286.
Sačuvana
Angelina
Administrator
*****
Van mreže Van mreže

Poruke: 6361



« Odgovor #19 poslato: Januar 10, 2011, 09:41:56 pm »

**
Citati iz knjige Đeneral
Mileta Kordića
II izdanje
Izdavač i štampar "Stručna knjiga"
Beograd, 1989.



U beogradskom zatvoru

Nijednom đeneral nije toliko dugo ćutao kao kad završi kazivanje o svojoj predaji. Sjedi na krevetu, skupio se, stavio glavu u šake. Kopni tu ispred mene.

Meni u ustima gorčina. Ne osjećam za njega ni sažaljenje ni razumijevanje. Čini mi se da počinjem da ga mrzim. Imam želju da ga ponizim.

- Gospodine đenerale.
- Kaži, sinko, kaži. Znam da mi nemaš šta dobro reći.
- Čemu onolike žrtve, gospodine đenerale? Ne govorim o onim narodnim stradanjima i žrtvama, no o tvojim ličnim. Brata ti rođenog objesiše, oca, ženu i djecu u logor otjeraše, a ti se predade. Čini mi se, gospodine đenerale, da si varao i sebe i druge kada si o ustanku govorio. Spremao si ustanak, a u sebi potajno čekao gospodara.

On podiže glavu, zagleda se dugo u mene, pa jedva čujno poče da govori:
- Ti mi, sinko, stavi so u najljuću ranu. Tako i treba. Izgleda da sam gospodaru bio odaniji nego što sam mislio. Nešto u meni je bilo za gospodara, a nešto protiv. Ipak, čini mi se da je gospodarevo u Vraki, kad dođe Vujović, olako odnijelo pobjedu. Istinu da ti rečem, najsrećniji bi bio da je ova zemlja ovakva kakva jeste, ali da je na prestolu moj gospodar Nikola. Ako smo dočekali da vaskrsne Dušanovo carstvo, pravo je bilo da Dušana naslijedi Nikola Petrović. Više od dvjesta godina Petrovići su na prestolu crnogorskom. Kad nam se imena nije znalo, oni su zublju srpsku upaljenu držali. Ko zna, sinko, da li bi uopšte Srbi danas postojali da cetinjska luča kroz mrak turski nije tinjala. Pa je li pravo da drugi na presto sjedne, reci sam?

Ćutim. Ne bih želio da se vraćam na davne razgovore iz Divnine kuće. Kruna pripada onome ko je ugrabi. Tako je oduvijek bilo. Meni je važno da granice više među nama nema, a ne ko krunu na glavi nosi.

Zbog toga u meni poče da ključa bijes. Zbog čiče Dragoja, Nadmeđera, Crnog...
- Ipak vas ne razumijem, gospodine đenerale. Vi ste nas izdali. Nema opravdanja za izdaju. To se, gospodine đenerale, ne da ničim opravdati, a mi smo vam pjesme pjevali.
- Ja i ne tražim opravdanje.
- Nije istina! Tražite opravdanje i pred sobom i pred ljudima. Rusija, velite, propala. To vam je razlog za izdaju. Nije propala Rusija, gospodine đenerale, nego car ruski, a narod ruski i Rusija su i danas moćni kao što su i bili.
- Lako je to danas reći, moj sinko. Poslije boja svi mogu da budu đenerali.
- Vi ste bili đeneral i prije boja, i to slavan, oslobodilac Bardanjola.
- Bog mi je svjedok da sam najbolje želio. Nijesam više imao snage da nastavim razgovor. Pokušavam da proniknem u njegovu dušu. Čini mi se da
mi nije sve iskreno rekao, da nešto skriva, ali ne uspijevam da dokučim šta ga je to povelo na put izdaje.

U meni sazre odluka da izvršim Veljkov zadatak...

Str. 295 i 296.
Sačuvana
Stranice: 1 2 »   Idi gore
  Štampaj  
 
Prebaci se na: