|
Angelina
|
 |
« Odgovor #24 poslato: Januar 10, 2011, 09:44:02 pm » |
|
**
Citati iz knjige Đeneral
Mileta Kordića
II izdanje
Izdavač i štampar "Stručna knjiga"
Beograd, 1989.
Na suđenju đeneralu Radomiru
Ponese me ova odbrana. U uvo sam se pretvorio. Kao pravi mag, Drljević obrće činjenice kako mu odgovara. Sva optužba mi pri ovoj odbrani izgleda smiješna. Ipak, ima nešto što me sve vrijeme muči. Drljević s lakoćom dokazuje nenadležnost beogradskog suda, ali se sa mnogo napora uzdržava da ne pokaže mržnju. Mržnja mu se vidi u očima.
- Ovaj čovjek je monstrum - šapće mi Veljko. Gledaj samo kad ovo suđenje pretvori u političku tribinu.
Odista, na to nijesmo dugo čekali. Pošto izreče sve pravne zavrzlame koje je mogao, on se još jednom sa vidnim cinizmom obrati sudu:
- Slavni sude!
Svaki dan čitamo u našim dnevnim listovima jednu istu tužaljku: razjedinilo nas je vrijeme. Svi jednodušno nalaze u toj činjenici uzrok našeg međusobnog nerazumijevanja. Tu leži psihička causa causarum svih naših današnjih sukoba, viču jednoglasno svi.
Da li je baš vrijeme svemu krivo? Da ko drugi? Logičkim dedukcijama u tom pravcu juriste dolaze do pojma: prescriptio longissimi temporis. Sve što se putem preskripcije stekne juristički je nesporno: a sve što je juristički nesporno jako je. Bar je toliko jako, da se bez većih bolova ne može poništiti. Nemojte me krivo razumjeti. Ne mislim ovim reći, da su tvorevine praescriptionis longissimi temporis vječne, jer je vječnost samo privilegijum Božanstva; ali sam rekao i ponavljam, da mogu promijeniti svoga vlasnika sine iusto tituloet bona fide opet samo praescriptionis longissimi temporis.
Jest: "Vrijeme gradi, vrijeme razgrađuje."
Što stvore vjekovi, to mogu samo vjekovi uništiti. Ali, ako dođe udbinski dizdar i popali u Kotare kule, šta mogu vjekovi, pitaće me neko. Čujte odgovor! Vjekovi će ga grdno kazniti: zapaliće mu njegove dvore u Udbini.
"Pali, žari, udbinski dizdaru,
dok red dođe i na tvoje dvore!"
Zar nijeste nikada čuli tu poruku vjekova udbinskom dizdaru, ili možda zaludu preživljujete doslovno ispunjenje te poruke? Da gospodo, ništa na svijetu nije tvorevina jednog dana, niti je išta na svijetu srušeno u jednom danu. Svi naši sukobi na koje se toliko žalimo, koji nam zadaju toliko bolova, nužno rezultiraju iz gvozdenog otpora vjekova neuravnoteženim pretenzijama našega jednog dana. I ukoliko god budu pretenzije našeg dana neobuzdanije, utoliko će biti snažnija reakcija njihova otpora na naš bezobzir.
U tome leži tajna današnega procesa i svih onih bezbrojnih procesa kojima se u ove dvije godine skoro potpuno iscrpljuje rad crnogorskih sudova.
Zar ideal tih vjekova, o čijem vam otporu govorim, može ne gledati svoj trijumf u danu današnjem? Zar ovaj dan nije pravedna nagrada krvavih napora tih istih vjekova? Zar kolijevka Nemanjića, otadžbina Balšića, Crnojevića i Petrovića, zar domovina Baja Pivljanina, Vuka Mandušića i svih ostalih iz onog divnog vijenca besmrtnika ne bi majka ove političke ideje, koja tako pobjedonosno dominira današnjim danom?
Ili je možda vidoviti pogled Draška od Mletaka toliko obnevidio da ne poznaje čedo rođeno?
Ja osjećam da svi na mene upućujete ta i slična pitanja, kada vam govorim o otporu vjekova.
Iako sam svjestan težine dužnosti koju primam na sebe, priznajući se obaveznim dati odgovor na ta pitanja, ja sam vam ipak na njima blagodaran. Odgovoriti na ta pitanja znači govoriti o onome što je u današnjem vremenu najteže, ali i najpotrebnije, znači govoriti o psihologiji srbijansko-crnogorskog problema, a tim indirektno i o psihologiji čitavog jugoslovenskog problema.
Ne prelazeći granice potreba jedne odbrane, ja se žurim odmah da istaknem da se odričem pretenzija da svojim izlaganjem dam sve momente, čijom sintezom dobijamo psihiku causam causarum naših današnjih nesporazuma, ali se nadam da ću uspjeti dovoljno jasno naglasiti đeneralije tih momenata, i tim dati povoljnu podlogu za pravilnu procjenu psihičke strane današnjeg procesa. Mimo toga ne može ići svrha mog današnjeg govora.
Da počnem sa onim posljednjim pitanjem od maločas. Zar je vidoviti pogled Draška od Mletaka toliko obnevidio da ne poznaje čedo ređeno, pitali ste me vi.
Kako je moguće, da Ivo Crnojević trže mač na svoga sina Maksima, pitam vas ja. Ko je kriv? Da li Ivanov oslabljeni vid ili Maksimov promijenjeni lik?
Kriv je Maksimov promijenjeni lik.
Pa ko je od nas Ivan, a ko je Maksim, pitaćete me vi. Čini mi se obojica i Ivan i Maksim u jedan isti mah. Razdvojili smo se davno, i od onoga našega nevoljnog rastanka do današnjega toliko željkovanoga sastanka bolovali smo na svoj način svi. Jedni smo bolovali ropstvo sopstveno, drugi smo slobodovali krvavo i bolovali ropstvo brata svoga.
Jednom je ropstvo prošaralo lik, drugom je vječna borba za slobodu dala novi lik.
Vjekovi nejednakog života svakoga od nas dali su nam nejednake mentalne sklopove.
Da li je tačno to? Da li su pogledi na svijet, na društvo, na državu, na religiju, na moral, oni srbijanski i oni crnogorski zbilja toliko različiti da se može govoriti o njima kao raznorodnim? Da li junaci "Gorskog vijenca" zbilja nemaju ništa zajedničkoga, ili zar imaju tako malo zajedničkoga sa junacima "Koštane" Bore Stankovića? Zar bi nemoguće bilo prve zamisliti u postojbini drugih i obratno?
Ja mislim, da bi takva zamjena bila nemoguća. Ko hoće protivno da tvrdi, mora mi nešto rastumačiti.
Nije jedan profesor srbijanski i vojvođanski postao poznat po tome što je mnogo i sa mnogo truda pisao o "Gorskom vijencu". Neki od njih sa gordošću slušali su sud drugih o sebi, da su dobri poznavaoci toga remeka, koji stoji bez takmaca u jugoslovenskoj literaturi.
Jedan od tih profesora, koji doduše uživa kod nas reputaciju najboljeg poznavaoca filozofije, otišao je tako daleko da je proglasio svoje poglede na filozofsku stranu "Gorskog vijenca" kao potonju riječ o filozofiji lovćenskog genija, iako je već sa prvih nekoliko rečenica svojih izlaganja nesumnjivo dokazao da nije razumio ne samo "Gorski vijenac" nego ni njegovu posvetu "prahu oca Srbije".
U poznatim stihovima:
"Iz grmena velikoga lafu izać trudno nije:
u velikim narodima geniju se gnjezdo vije;
ovdje mu je pogotovu materijal k slavnom djelu
i trijumfa dični vijenac, da mu krasi glavu smjelu"
našao je naš "filozof" negaciju mogućnosti genija u malom narodu, iako Vladika odmah u stihovima koji neposredno prethode citiranima ubraja Karađorđa, bez ikakve rezerve, među osam genija, zbog kojih, prema njegovim pogledima na svijet i život, treba devetnaesti vijek da bude "era strašna ljudskijema koljenima".
Nije tako, dragi gospodine profesore. Stihovi u kojima vi vidite negaciju mogućnosti genija u malom narodu, nijesu ništa drugo nego jedna pjesnički nesravnjivo lijepa akcentacija Karađorđeve genijalnosti. Pročitajte prvih par stihova, koji za njima dolaze, i uvjerićete se. Ali, pardon, ja od vas tražim nemoguće. Ta da ste mogli, imali ste kad.
Šta je to kod vladike Rada zbog čega ga tako učeni Srbi necrnogorci ne mogu razumjeti?
Vladika Rade je pjesnik crnogorskog riterstva i crnogorske religije, on je crnogorski i Šekspir i Dante. On se ne može razumjeti bez osjećanja, on se može samo osjećati sa razumijevanjem. U tome leži uzrok radi koga ga potpuno razumiju crnogorski seljaci koji žive u tradicijama toga istoga riterstva i te iste religije, a skoro potpuno ne razumiju profesori, za koje su te tradicije strane.
Samo profesori, potpuno strani tim tradicijama, mogli su doći na čudnovatu misao, da u našemu Vladici nađu nekakvog preteču poznatog Darvinovog učenja o postojanju specija.
Čak ni jedan Volter nije mogao shvatiti Danteovu "Božanstvenu komediju", ali je svoje neshvaćanje osjećao; a naši profesori ne razumiju i svoje nerazumijevanje ne osjećaju i u tome je, pored ostalog, razlika između Voltera i njih.
Mi Crnogorci zajedno sa Srbijancima ne osjećamo "Peru Segedinca". Mi jednako ne možemo osjetiti pa ni nazreti one tajne sile koje pokreću njima; jer ključevi vrata kojima se ulazi k tim tajnama neosvojiva su svojina vojvođanskog romantizma, perspektive sinova njegovih tradicija.
Ja shvatam uzroke našeg neosjećanja, koji leže u činjenici da mi nijesmo nikada imali svoga romantizma; ali ima nešto u našem odnosu k tome romantizmu, što mi baš sasvim nije jasno. Nije mi jasno, kako mogu neki, inače vrlo autoritativni srbijanski liberalni kritičari, biti nesvjesni toga svoga defekta i sasvim ozbiljno poricati pjesnički talenat najjačem pjesniku toga romantizma.
Da gospodo, mi Crnogorci i Srbijanci zajedno jednako ne osjećamo i ne shvaćamo vojvođanski romantizam; a vi, opet, Srbijanci i Vojvođani zajedno jednako ne osjećate crnogorsko riterstvo i njegovu religiju.
To su tvorevine vjekova, ko je ne mogu poništiti pretenzije jednog dana, pa ma kako, inače, bile neobuzdane. U tome sukobu vjekova sa političkim koncepcijama ovoga današnjeg dana ja vidim otkrivenu tajnu naših današnjih sukoba.
Slavni sude!
Ja priznajem da sam u dosadašnjem izlaganju možda bio suviše apstraktan. Na taj put odvela me težnja da pronađem onu psihičku provinijenciju današnjeg procesa. Jer, po mom tvrdom uvjerenju, optuženi, sve kad bi i bio počinio radnje koje mu se tužbom imputiraju, i sve kad bi bile te radnje objektivno kongruentne sa nekim od političkih delikata predviđenih srbijanskim Kaznenim zakonom, to ipak ne bi bile subjektivno ekvivalentne ni sa jednim od tih delikata.
Optuženi, sve kad bi radio nešto slično onom zbog čega se danas optužuje, on u tom svom radu ne bi bio ništa drugo nego instrument borbe vjekova sa današnjim danom, o kojoj sam naprijed govorio.
Niti je ta borba niti su njeni prelazi u delikventnost predviđeni ijednim zakonom naše države. Razumljivo je zašto današnji dan, gospodo, nije niko ni predviđao. O njemu su tek proroci u zanosu slutili...
*
Ne opiru se vjekovi ovom danu današnjem, gospodine Drljeviću, već ti i takvi kao ti. Ni ti se ne bi opirao da ti nije izmakla ministarska fotelja. Malo je stolica, a mnogo guzica, Drljeviću, toga se ja bojim.
Veljko i njegovi "crnorukci" plaše se nesrećnog đenerala, a ne plaše se Drljevića. Ako kada krv bratska potekne ovom zemljom, sigurno je neće proliti đeneral, jer on to više i nije u stanju, ali će je proliti Sekule Drljević potocima....
Odnekuda, kroz prozore sudnice, doprije do mene glas gu-sala. Duboki starački glas zapjeva: „Sa zapada doleću gavrani, Crnoj Gori došli crni dani..."
Dobri čiča, otkuda on da mi u misli dođe?
"Jesi li oterao Turke sa Tare?" - pita me Divna. "Medvede moj crnogorski, jesi li oterao Turke sa Tare?"
Jesam Divna, nema više Turaka na Tari, ali nam za pogibiju nijesu potrebni ni Turci ni Švabe. Za tu đavolju rabotu i sami sebi smo dovoljni. Napili smo se, valjda, kroz vjekove toliko ljudske krvi, da bez nje više ne možemo. Evo nam to i ovaj Drljević proriče.
Šta to strašno najavljuje ovo suđenje? Za kim to dečanska zvona zvone, đenerale?....
|
