**
Milorad Dostanić — MAČVANSKI VESELJACI Reč autoraVreme brzo prolazi i nosi sve u zaborav. U životu sam prisustvovao mnogim događajima. O nekima sam čuo od drugih ljudi. Posebno sam bio zainteresovan za one sa vedrom stranom života, pa sam ih zapamtio. Žao mi bi bilo da se sve to zaboravi. Pogotovu što se literatura vrlo malo bavi tom tematikom.
Kako da se pomirim sa tim da se zaboravi ono što u jednoj svojoj priči reče Milan Stefanović Kackin:
"Bilo je to 1943. godine, samo nisam siguran da li pre ili posle rata".PredgovorProstori mačvanskog narodnog duha su neograničeni. Živom iskrom nemirnog uma otimali su se zaboravu, prisutni u svakom vremenu, nadrastali vekove i postali sadržajem svojevrsnog mita, koji se prenosi kao blagodar s kolena na koleno u uzvornom obliku, uz neznatna doterivanja i prilagođavanja, zavisno od umeća pripovedača i situacije u kojoj se priča.
To je dragoceno duhovno nasleđe, vredno pamćenja, čuvanja i negovanja, što je Milorad Dostanić Lala, i sam pun šeretskog naboja, osetio i dugo u sebi nosio, dok nije odlučio da sve zapiše i uoblici u knjigu —
MAČVANSKI VESELJACI.
Zapisujući pričice o običnim ljudima iz komšiluka, prostorom nevelike Mačve, a specificne po običajima, ponosne na svoju istoriju i ljude koji i u najtežim situacijama znaju da učine život podnošljivim, prilagođavajući ga potrebama skromnih prohteva, Lala podiže spomenik smeha, ljubavi i radosti svom zavičaju.
Iz priče u priču nailazimo na bliske likove, slične situacije, šerete obdarene sposobnošću da gledaju kroz prostor i vreme, nadtrajavajući ga svojim duhom, punim nepresušnog, zdravog i životvornog humora, pravim lekovitim eliksirom u teškim vremenima.
Oni u svemu nalaze onaj svetli plamičak, koji greje dušu i pomaže da narod sačuva svoju samobitnost.
Vesti kombinatori, čekaju u zasedi, hvataju pošalice već u mislima, dok se ne uobliče, usmeravajući ih u humorne tokove.
Prisutni su svuda: u kafanama, po selima, na prelima, slavama, preslavama, u lovu, krivolovu, na sastancima, urancima, na vašarima, naizgled kao nezainteresovani posmatrači, u suštini su lovci na situacije iz kojih se može stvoriti dvosmislena kvaka, koja će razgaliti dokone drugare i učiniti im druženje veselim i radosnim.
Laline priče nisu vicevi o anonimnim ljudima u smešnim situacijama, već anegdote o ljudima s imenom i prezimenom, koji su svojim raskošnim duhom obeležili jedno vreme, dajući mu dohovitim izviskrama, u minijaturama, svojevrsnim vrcavim medaljonima, sadržaje i snagu neprolaznosti.
To je ona pravrednost knjige koju će potvrditi čitaoci i kniževna kritika kad se pojavi u izlozima knjižara.[/color]
Borislav Bogdanović
Milorad Lala Dostanić
MAČVANSKI VESELJACI
"Reprograf"
Beograd, 2006.[postavljeno 25.11.2007]