|
Angelina
|
 |
« Odgovor #20 poslato: Februar 20, 2011, 03:58:52 pm » |
|
*
Stihovi — Aleksa Šantić
PRETPRAZNIČKO VEČE *
Sjutra je praznik. Svoju svjetlost meku
Kandilo baca i sobu mi zori.
Sam sam. Iz kuta bije sahat stari,
I gluhi časi neosjetno teku.
Napolju studen. Peć pucka i grije.
Ja ležim. Ruke pod glavom, pa ćutim,
I slušam kako granjem zamrznutim
U moja okna goli orah bije.
Tako na vrata sumornog mi srca
Sjećanje jedno udara i čeka
Ko drug i sabrat, kao duša neka
Što sa mnom plače i u bolu grca.
Negda u take noći, kada otka
Pomrlom granju zima pokrov ledan,
Ova je soba bila ko vrt jedan,
Gdje je ko potok tekla sreća krotka:
Kao i sada, pred ikonom sjaji
Kandila svjetlost. Iz ikonostasa
Suh bršljan viri. Lako se talasa
Izmirne pramen i blagoslov taji.
Sva okađena miriše nam soba.
Okolo žute lojane svijeće,
Mi, djeca, sjeli, ko kakvo vijeće,
Radosni što je već grudanju doba.
Pod tankim velom plavkastoga dima
U peći vatra plamti punim žarom,
I sjajne pruge po ćilimu starom
Veselo baca i treperi njima.
Uvrh, na meku šiljtu, otac sio,
Pružio čibuk i dim se koluta;
Njegova miso nadaleko luta,
I pogled bludi sanjiv, blag i mio.
Uza nj, tek malko na šiljtetu niže
Ko simbol sreće, naša majka bdije;
Za skori Božić košulje nam šije,
I katkad na nas blage oči diže.
U to bi halka zakucala. — "Petar!"
— Usklikne otac — "On je zacijelo!
On vazda voli govor i sijelo —
Otvorite mu!"... - I mi svi, ko vjetar,
Trči i vrati? prijevor izvuci.
I stari susjed, visok kao brijeg,
Tresući s ruha napanuli snijeg,
Javio bi se s fenjerom u ruci.
Svaki mu od nas u zagrljaj hita,
Majka ga krotko susreta i gleda,
A on se javlja, pa do oca sjeda,
I brišuć čelo za zdravlje ga pita.
Sva novom srećom ograne nam soba!
Na svakom licu sveto, sjajno nesto —
Sucuci brke, stari susjed vjesto
poco bi pricu iz dalekog doba.
I dokle prozor hladna drma cica,
Mi svaku rijec gutamo nijemi;
Srca nam drscu u radosnoj tremi,
Sve dogod ne bi dovrsio cica.
Zatim bi otac, vedar ko sjaj dana,
Uzeo gusle u zilave ruke,
I glasno poco, uz ganjive zvuke,
Lijepu pjesmu Strahinjica Bana...
Meni je bilo ko da pjesme ove
Svaki stih posta pun behar u rosi,
Pa trepti, sjaje, i meni po kosi
Posipa meke pahuljice nove...
O misli casi, kako ste daleko!
Vi draga lica, iscezla ste davno!
Pusta je soba... Moje srce tavno...
I bez vas vise ja srece ne steko!...
Kandilo i sad pred ikonom tinja,
I sad je pozno predbozicnje doba;
Al gluha jama sad je moja soba,
A ja list sveo pod bjelinom inja.
Uzalud cekam...U nijemoj sjeni
Nikoga nema. Sam, ko kamen, cutim.
Samo sto orah granjem zamrznutim
U okna bije i javlja se meni...
No dok mi mutni boli srce kose,
Ko studen travku uvrh krsa gola,
Iz mojih knjiga, sa prasnjiva stola,
Ja cujem susanj ko viline kose.
Gle! Sad se redom raskalpaju same,
Sve knjige stare, snovi ceznje duge —
Micu se, trepte jedna pokraj druge,
I njihov sumor ko da pada na me...
Sanjam li? Il bio ovo java bila?
Iz rastvorenih listova i strana
Prhnuse lake ptice, ko sa grana,
I po sobi mi svud razvise krila.
Sve su svijetle!...Sve u bl'jesku stoje!...
Jedna okolo kandila se vije,
A neka bolno, ko da suze lije,
Pred slikom drsce mrtve majke moje;
Neke bijele, kao ljiljan prvi,
Samo im zlatno meko perje grudi;
Neke sve plave, tek im grlo rudi,
Kao da kanu kap zorine krvi...
Neke mi pale tu na srce svelo,
Pa kril'ma trepte i suste ko svila;
A jedna lako, vrhom svoga krila,
S cvrkutom toplim dodirnu mi celo,
Ko da bi htjela zbrisati sjen tuge..
I slusaj! Redom zapjevase one!...
I glasi drscu, tresu se i zvone,
Mili i sjajni ko luk mlade duge:
'Ne tuzi! S bolom kuda ces i gdje bi?!
Mi pjesme tvoje i drugova sviju,
Sto svoje duse na zv'jezdama griju, —
Sveta smo ziva porodica tebi!
Mi kao rosa na samotne biljke
Padamo tiho i na sva srca bona,
I u noc hladnu mnogih miliona
Snosimo tople Bozije svjetiljke.
Mi zdruzujemo duse ljudi svije!
Mrtve sa zivima vezu nase niti:
I s nama vazda uza te ce biti
I oni koje davno trava krije!
Prigrli ova jata blagodatna!
I kada jednom dodje smrti doba,
Nasa ce suza na kam tvoga groba
Kanuti toplo ko kap sunca zlatna'...
I akord zvoni...Sve u sjaju jacem
Kandilo trepti i sobu mi zari...
Iz kuta muklo bije sahat stari.
Ja sklapam oci i od srece placem...
Peva Dragan Stojnic u TV seriji "Moj brat Aleksa Šantić"
|
