Petar Kočić — Prikazi, zabeleške, članci
Dobrodošli, Gost. Molim vas prijavite se ili se registrujte.
Stranice: 1   Idi dole
  Štampaj  
Autor Tema: Petar Kočić — Prikazi, zabeleške, članci  (Pročitano 6719 puta)
0 članova i 1 gost pregledaju ovu temu.
Angelina
Administrator
*****
Van mreže Van mreže

Poruke: 6361



« poslato: Januar 09, 2011, 03:54:33 pm »

*
PETAR  K O Č I Ć


ZA SRPSKI JEZIK
    
Tekst je štampan u Otadžbini, 1/1911, br. 37, a sljedeće godine i u izboru Kočićevih tekstova "Iz Otadžbine" (Sarajevo, 1912).
    
              
               U danima kada me sumnja, kada me crne i nemile misli more o sudbini
               Otadžbine moje, ti si jedini koji mi ne daš da klonem, o veliki, silni,
               sjajni i slobodni ruski jeziče! Kad tebe još ne bi bilo, morao bih
               očajavati, gledajući, šta se sve zbiva u Otadžbini mojoj."

                                                                                         Ivan Turgenjev


Tvorac nove srpske književnosti Vuk Karadžić napisao je na jednom mjestu ovo: "Srpski se govori najčistije i najpravilnije u Bosni i Hercegovini". Poslije 33 godine austrijske vladavine naš je jezik silno postradao, tako postradao da bi se moglo reći mirne duše, da se danas u Bosni i Hercegovini, zemljama materama našeg književnog jezika, najnečistije i najnepravilnije piše i govori u redovima naše inteligencije. Široke mase narodne zbog velike nepismenosti čuvaju još jednako naš jezik u njegovoj originalnoj čistoti i ljepoti, iako se često puta može čuti i od prostijeg čovjeka poneki izraz, poneka riječ koja mu nikako ne priliči. Ko iole ima smisla i osjećaja za stil i jezik, taj je nesumnjivo opazio i osjetio kako se u Bosni i Hercegovini pod novom upravom i njenim kulturnoprosvjetnim ustanovama stvara nekakav naročit jezik koji se sasvim ne poklapa sa govorom u Hrvatskoj, a isuviše je daleko od jezika koji se danas razvija u Srbiji, kao kulturnom središtu srpskog naroda.

Uticaj nove uprave i njenih ustanova na naš jezik tako je štetan i tako očigledan da moramo strahovati da nam se naš krasni jezik, najljepši među slovenskim jezicima, sasvim ne iskvari, ne izblijedi, ne izgubi svu onu svoju kristalnu jasnost i ljupku zvučnost kojoj gotovo ravne nema. Mi smo dobili u knjigama, u novinama, zakonima, naredbama, po školama i po sudovima nekakav jezik koji stoji u vrlo labavoj, često puta ni u kakvoj vezi sa živim narodnim govorom. To je jedna odurna srpsko-hrvatska nakaza, teška i usiljena, mnogo puta potpuno nerazumljiva, bez gipkosti, elastičnosti i zvučnosti, tih bitnih osobina našeg krepkog jezika. To je jezik kao naš, a nije naš. Naše su riječi, ali jezik nije naš. Iz tog jezika ne provijava duh i ne bije miris našeg jezika, to nije jezik koji smo naučili sa majčinih usana, to nije bogodani jezik narodnih umotvorina, pjesama i pripovjedaka, kojima je tako bogata naša otadžbina. Ovu odurnu nakazu od jezika stvorili su stranci i naši ljudi, Srbi i Hrvati iz Hrvatske. Stranci su naš jezik naučili samo leksikalno, a Srbi i Hrvati su došli sa jednim nakaradnim jezikom koji se je opet razvio u Hrvatskoj pod uticajem njemačkog kancelarijskog jezika i graničarske komande. I jedni i drugi, svaki na svoj način, počeli su da kvare i mrcvare naš jezik. Kroz dugi niz godina izdavane su naredbe na jeziku koji narod nije ni približno razumijevao, izricane su presude i u krivičnim i u civilnim sporovima, i ljudi su slijegali u nedoumici ramenima, ne znajući da li su osuđeni ili oslobođeni, da li su dobili ili izgubili. Koliko li je samo okorjelih zločinaca izbjeglo zasluženu kaznu, a koliko pravednika osuđeno radi neznanja jezika! Kroz dugi niz godina pred našim sudovima odigravale su se najtragikomičnije scene. Neznanje narodnog jezika dovodilo je čak volove pred sud, i na same šejtane "protezali" su državni pravobranioci svoje optužbe! To nisu ni priče ni zlurado izmišljene stvari nego gole činjenice kojih se i danas mnogi ljudi sjećaju koji su sa sudovima imali posla i življeg saobraćaja. Glavni kontingent sudijski činili su u prvi mah Poljaci. Pogrešno misleći da kad znaju poljski, znaju i srpski, oni su jurili stalno u sudove. Istom, kad su došli u dodir sa narodom i sa živopisnom srpskom konverzacijom, osjetili su kako je isuviše skromno njihovo znanje srpskog jezika. Iznenađeni tim faktom, oni su se, u strahu da ne griješe, povukli u se, držeći se slijepo i grčevito one zvanične, iz Hrvatske prenesene, nakarade od jezika, kojom su takođe površno vladali. U njihovim osudama ne osjeća se ni u najmanjoj mjeri zadah živog narodnog govora. Jedino što "kritične", inkriminisane riječi optuženikove imaju izvjesne znake narodnog jezika, ako su vjerno uhvaćene i navedene. Ostalo je sve zvanično, hladno, ukočeno i nenarodno. Suci se nisu mnogo trudili da svoj stil osvježe i svoj beživotni jezik obogate i okrijepe narodnim jezičnim blagom i veoma ih je malo bilo koji su težili da razmaknu granice svome znanju srpskog jezika. Otuda se u "razlozima" osuda, koji se moraju samostalno obrađivati i gdje ne pomaže šablona, može naći često puta isuviše nelogičnih i nejasnih mjesta. Kad stvari ovako stoje, nesumnjivo je da su i sudovi, pored ostalih šteta koje ovamo ne dolaze, nanosili štetu i našem jeziku, a nanose i danas, iako se u pošljednje vrijeme opaža pohvalna težnja da se u rješenjima i presudama, barem viših sudova, posveti veća pažnja čistoti i pravilnosti narodnog jezika.

Pored sudova, i druge su ustanove, prosto se može reći: sve odreda, kvarile naš jezik, nešto neznalački kujući, nešto prenoseći raznovrsne "zvanične" nakarade iz susjedne Hrvatske. Sve se to vremenom na razne načine širilo i upijalo u živi narodni govor, da se napošljetku dugom upotrebom odomaći i punopravno utvrdi. Karakteristične su u tom pogledu dvije riječi: tečevina i pošljedak u značenju: rezultat. Tečevina ("porez na tečevinu") bez sumnje je nespretna kovanica kakvog bosanskog poreskog činovnika, jer njen je oblik u Hrvatskoj još gluplji: tecivarina. Ono što se hoće da izrazi riječju tečevina, u našem se jeziku kaže i mora se kazati tekovina, jer oblik tečevina niti postoji niti može postojati po zakonima srpskog jezika. Ni riječ pošljedak nije nam poznato da postoji u Hrvatskoj, ali ona postoji u nas i znači sasvim nešto drugo i nikako rezultat kakvo joj hoće da da značenje autor "Osnove zakona o ustavu za sudove", koja je podnesena Saboru na ustavno pretresanje. Babice, koje imaju posla sa porodiljama, kad bi pročitale § 16. ove osnove, od srca bi se nasmijale njenom autoru.

Mi spomenusmo samo ove dvije riječi, a na stotine ih takvih ima koje su prosto atentat na naš jezik. Uzmite samo još prenesenu nakaradu iz Hrvatske porezovnik, koja se je, na žalost, naširoko uživjela u narodu. U našem jeziku nema glagola porezovniti, od koga bi ova nakaza mogla nastati, nego ima glagol porezati, i otuda imamo jedino pravilnu riječ porezanik, koja se u ovom obliku i upotrebljava u poreskom zakonodavstvu kraljevine Srbije.

Rđav i nenarodan jezik zavladao je u svima našim javnim ustanovama, pa se otuda polagano širi i prenosi u narodni živi govor koji je prije okupacije bio neobično čist i svjež.

Pored sudova i ostalih javnih ustanova, pored novina i novinara i "praviteljstvenih" književnika, i naše škole, naročito gimnazije, neumorno su i sistematski radile i rade na kvarenju i bezdušnom mrcvarenju našeg jezika. Jezik i stil u gimnazijskim udžbenicima ispod svake su kritike. Te su udžbenike i uopšte sve školske knjige sastavljali ubogi kajkavci i čakavci, ili pohrvaćeni Slovenci, Česi, Poljaci, Nijemci, koji čak ne znaju ni pravog značenja pojedinih riječi našeg jezika. Klasičan je primjer za ovu našu tvrdnju Marcel Kušar, k. gimn. profesor, dopisni član Jugoslavenske akademije (je li moguće?) u Zagrebu i njegova "Čitanka za I razred srednjih škola", koja se upotrebljava kao udžbenik za srpski jezik i u našim srednjim školama, gimnazijama i realkama. U ovoj čitanci, ispod teksta, dao je pisac svoja objašnjenja za neke riječi i izraze da bi, na taj način, uputio učenike na druge riječi i izraze koji to isto znače, ili uopšte da im objasni koju nepoznatu riječ. U tom je bio vrlo nesretne ruke i pokazao je kako on prosto ne razumije šta znače pojedine riječi u našem jeziku. Tako imamo na strani 10. njegovo objašnjenje da je klada - panj, a svi znamo da je klada drugo nešto, a drugo opet panj. Na strani 23. iste čitanke imamo odmah drugo pogrešno objašnjenje: stanarica - žena što goji ovce, a svi znamo da je stanarica žena koja muze ovce i bavi se samo sirom i mlijekom. U Kušara je ćup — lonac, štur — gnjio, porta — groblje, bostan — vrt, sjek — grede, iako je sjek u košari sasvim drugo nešto, a drugo opet nešto znače grede. I ti i takvi ljudi pišu udžbenike po kojima se predaje srpski jezik u našim školama! Ti i takvi ljudi kroz trideset godina kvare i unakažavaju naš krasni i zvučni jezik, izvrćući u svom žalosnom neznanju čak i pravo značenje naših najobičnijih riječi i izraza. Kad se ne znaju značenja ni najobičnijih riječi, kako onda može biti govora o svestranom i dubokom znanju i osjećanju stila i jezika, bez kakvih se svojstava ne može ni zamisliti pisac školskih udžbenika za jezik?

Zabluda je proizvoljna tvrdnja onih polupismenih zvaničnih stvorenja koja se u svojoj zbunjenosti ubiše dokazujući kako je srpski jezik siromašan u tačnim oznakama za pojedine pojmove, kako je nerazvijen, kako se njime ne može sve tačno i precizno izraziti. Ovo je mišljenje iz osnova pogrešno. Treba samo otvoriti djela Slobodana Jovanovića, pa će se odmah vidjeti kakve se sve teške stvari mogu izraziti srpskim jezikom, i to sasvim jasno, precizno i logično. Samo jedno treba imati stalno na umu — da je snaga srpskog jezika u glagolu a ne u imenici, koja je bitna osobina njemačkog jezika. Pored ostalog nerazumijevanja, i ovo neznanje i neosjećanje osnovnih osobina srpskog i njemačkog jezika dovodi do najnakaradnijih kovanica, dovodi do varvarstva i poraboćavanja našeg velikog, silnog, sjajnog i slobodnog jezika. To nas kao stare i dobre Bošnjane mora boljeti, jer je naš jezik i u najstarijim vremenima bio neobično lijep i zvučan, mnogo ljepši i narodniji od jezika u istočnim srpskim zemljama koji se je razvio unekoliko pod uticajem vizantijske kulture i grčke sintakse. To govore naši stari spomenici i povelje, to živo govori, između ostalih, i ovaj poletni nadgrobni natpis: "A sije biljeg počtena i glasita vojvode Radivoja Oprašića. Dokle bih, počteno i glasito prebih i legoh u tuđoj zemlji, a biljeg mi stoji na baštini".

Nas obuzima naizmjenično gnjev i sjeta posmatrajući kako se bezdušno nasrće na dragocjenu duhovnu tekovinu narodnu, na čistotu i ljepotu narodnog jezika. Gnjev nas obuzima što i u tom unakažavanju i mrcvarenju našeg sjajnog i slobodnog jezika osjećamo svoju sveopštu kolonijsku poraboćenost i podvrženost; sjetu duboku u duši nosimo što smo slabi i nemoćni da zaštitimo od profanisanja i obesvećenja svoj veliki i silni jezik, koji nas svojom obilnom i sjajnom tradicionom književnošću, svojom kristalnom čistotom i planinskom svježinom svoga daha hrabri i sokoli da ne klonemo na putu života, na putu vjekovnog posrtanja i stradanja, na putu padanja i ustajanja.


Rastko
Sačuvana
Angelina
Administrator
*****
Van mreže Van mreže

Poruke: 6361



« Odgovor #1 poslato: Januar 09, 2011, 04:01:22 pm »

*
PETAR  K O Č I Ć


SLIKE IZ STARE SRBIJE I MAĆEDONIJE
    
Objavio sarajevski list Dan, I/1905. u svom prvom broju. I tim tekstom Kočić je izazvao nezadovoljstvo nekih krugova u Skoplju. (Vidjeti i o tom: T. Kruševac, op. cit., str. 126).
    
    
I
SKOPLJE


Skoplje, mjeseca avgusta.

Skoplje je, kao što je uopšte poznato, igralo u srednjem vijeku neobično značajnu ulogu. Po svome položaju i danas je to grad od velike važnosti i značaja. Ali, po svemu sudeći, njegova će budućnost biti mnogo i mnogo značajnija i sjajnija i od prošlosti i od sadašnjosti. To su odavno uvidjeli svi oni koji se otimlju o ovu lijepu prestonicu našeg silnog cara, i izgleda da je baš na ovaj grad prenijeto težište svega rada i napora zainteresovanih narodnosti i država. Sve balkanske državice, uz asistenciju svoje snažnije i izdašnije susjetke, ne žale nikakvih žrtava da što temeljnije i jače učvrste svoj uticaj.

Iako i ovdje nije velika rijetkost da čovjek, ni kriv ni dužan, na ulici zaglavi, ipak se u Skoplju od strane svih zainteresovanih činilaca mnogo smotrenije i opreznije radi nego po drugim mjestima. Ovdje se obično izrađuju planovi i svršavaju sve prethodne pripreme za neko poduzeće koje će se, možda, preduzeti i izvršiti u kom selu s onu stranu Kačanika ili čak u selima okoline grada Bolanog Dojčina. Varoš je prošarana mnogim konzulatima i sumnjivim radnjama, koje se mogu pouzdano držati za pojedine filijale tih konzulata. Mnogobrojni, besposlene i problematične egzistencije ljudi sretaju vas svakog koraka i svakog časa na ulici, prate vas, ni sami ne znate zašto, do stana ili onamo kuda ste pošli, sa onom glupom orijentalskom lukavošću koja im viri iz očiju, odlaze zatim svojim šefovima, javljaju im "novosti" i potpisuju priznanice. Tako to ide s dana na dan. Može se mirne duše i čiste savjesti reći da je svaki deseti čovjek u Skoplju nečiji špijun. To je tako sigurno kao što je sigurno da Hotel Prizren drži gazda Mladen Popović, ili da i vama tamo bude jasnije ovo uspoređenje: kao što je sigurno da Vardar teče kroz Skoplje. Ovdje se vodi, tako reći, podzemna i na prvi pogled nevidljiva borba. Interesi su tako izukrštani da nije nimalo pretjerano tvrđenje da će Skoplje, ako u njemu dođe do onakvih krvavih sukoba kao u Solunu i Bitolju, zadrmati iz temelja ne samo bolnu Tursku imperiju nego i cio Balkan, pa i Evropu.

Kad ove misli bacam na hartiju, Skoplje mirno počiva uz tihano i pospano šumljenje brzog Vardara, obasjano punim mjesecom koji se izdigao povisoko iznad Šar-planine. Iako se odavno nije smrklo, nigdje po ulicama žive duše, a iz kuća skopljanskih, koje imaju svoj naročit oblik, ne čuje se nikakav govor ni žagor. Sve se to skupilo, ušutilo i pritajilo. Posred ovog kao obamrlog svijeta jekne kadikad tužno i bolno turska borija sa nekadašnjeg grada Dušana Silnog, razlije se, drhćući po svijetloj i vlažnoj noći, i pošljednji zvuci zamiru u ogoljelim vrhovima Šar-planine.

Bolni su to, prebolni zvuci! U njima se kao osjeća sva duboka tragedija negdašnje ogromne Otomanske imperije, koja se danas živa raspada. Zaista je nastalo crno vrijeme za olinjale potomke Osmana Ratobornog i Sulejmana Veličanstvenog: ako u goru — komite, ako u grad — konzuli i reforme! Riječ konzul, teška i kabasta riječ! Uostalom, kako se uzme, npr.: kad joj se doda pridjev engleski, ruski, francuski i austrijski, onda je strašna i jeziva. Kad se pak pred nju metne pridjev bugarski, grčki i srpski, onda ta riječ ne vrijedi ni lule duvana. Štaviše, ona tad raspoloži Turke za šalu i smijeh, pa se odmah hvataju za brkove i sa ironičkim osmijehom pitaju: "Kač para (koliko para)?"

Mi Srbi u samom gradu Skoplju vrlo traljavo stojimo. I prema Ciganima smo u manjini. Gotovo bi se na prste mogle izbrojati srpske kuće i radnje. Otkud to dolazi? Otuda što su sve gotovo varoši u ovim krajevima poglavito naseljene Grcima, Cincarima, Šopovima, Arnautima (u većini katoličke vjere, tzv. Latinima), Čivutima, Ciganima i drugim stanovništvom spekulativne rase, koje se odvajkada prema vjetru povijalo, te je često puta od Grka prekonoć postajao Bugarin, od Bugarina Cincarin itd., kakav je kad kurs bio. Ali je Čivutin uvijek ostajao Čivutin na radost Siona i Jerusalima! — U pošljednje vrijeme osjeća se snaženje našeg elementa dolaskom pojedinih trgovaca i majstora iz Vranje, ali, na žalost, opšta srpska stvar ne dobija tim ništa nego, štaviše, može samo da izgubi, jer su ljudi iz tog kraja vrlo niskog i ljigavog morala, i uopšte prezreni sa tih svojih nedelikatnih duševnih osobina.

Od srpskih ustanova, na prvom mjestu vrijedna je spomena Srpska muška gimnazija, koja je internatski uređena. Ona je jedna od najvećih i najljepših zgrada u Skoplju. Na desnoj obali Vardara majestetski se ona izdiže iznad niskih i nezgrapnih kućeraka sa svojih 40-50 odjeljenja, ograđena ogromnom bijelom avlijom, u kojoj se nalazi dvorište i školski vrt sa neobično lijepo uređenim povrtnjakom i cvjetnjakom, iz koga visoko deru jaki i debeli mlazovi umjetnički konstruisanog vodoskoka. Uređenje je u internatu skroz moderno. Naročito se svojom ljepotom ističe ogromna sala sa binom za pozorišne predstave, zatim školska kapela i kupatilo. Iako za ovu srpsku ustanovu nisu činjene nikakve naročite reklame, ipak nijedan stranac ili putnik neće proći kroz Skoplje a da ne pohodi Srpsku mušku gimnaziju. Da se ova naša ustanova prosvjetna moderno usavrši, na tome je neumorno, i dan i noć, radio i radi g. Stevo Dimitrijević, čovjek koji je svojom tvrdom vjerom u pobjedu Zavjetne misli i svojim patriotskim dosadašnjim radom s onu stranu Kačanika toliko učinio da je u očima tamošnjeg našeg naroda postao kao neki svetac, kao neka zagonetna, mitska ličnost.

Ostavljajući za prvo buduće pismo da vam pomenem još neke ovdašnje ustanove naše i da vas uopšte tačno i objektivno izvještavam o svima posebnim prilikama i događajima iz ovih klasičnih srpskih krajeva, završujem ovo nekoliko redaka sa žarkom željom da Dan postane organ oko koga će se iskupiti sve što bude slobodno, čestito i pošteno u tamošnjem našem narodu, koji, pored svih jada i nevolja što ga biju, stoji tako visoko i moralno i intelektualno, i koji zaslužuje, kao nijedan narod, da se za nj sve žrtvuje i ništa ne štedi.


II

Osim Srpske muške gimnazije, o kojoj je bilo govora u prvom pismu, imamo mi ovdje još Višu djevojačku školu, Žensku učiteljsku i četiri osnovne škole. Sve se one nalaze u privatnim zdanjima i, po mišljenju stručnih ljudi, ne odgovaraju potpuno istaknutom zadatku. Čak se pogovara da će se Ženska učiteljska škola, kao suvišna i nepotrebna, ukinuti.

Šta još imamo, pitaćete.

Imamo Mitropoliju bez mitropolita; imamo knjižarnicu bez knjižara; imamo opštinski pečat bez opštine; imamo crkvu, ali smo bez crkve.

Šta još imamo, pitaćete.

Imamo pivaru - bez piva. Ova se kobna pivara, ili kako se jednom izrazi jedan, bez sumnje vrlo duhovit čovjek, puvara, gradi punih trinaest godina, i ako bude gotova još za godinu dana, iznenadiće i pošljednjeg amalina na skopljanskim ulicama — tako su to čvrsta posla ovamo kod nas, u carstvujuščem gradu Skoplju. Ona se podiže ortačkim novcem. Među ortacima ima jedan član koji je uložio najviše novca, i po svemu izgleda da se na njegov račun proteže ovo građenje u nedogled.

Šta imamo još, pitaćete, radoznala braćo.

Imamo svog gazdu Mladena.

Svi naši učitelji i popovi iz Stare Srbije i blažene zemlje Maćedonije, kojoj se ni post ni vjera ne zna, poznaju gazdu Mladena. Ali, čudnovato, koga god učitelja ili popa upitaš što o istom gazdi Mladenu, svaki će ti, odmahnuvši rukom, prezrivo odgovoriti:

— A, gazda Mladen! Kač para eder gazda Mladen (koliko para vrijedi taj gazda Mladen)!?

Koliko se već sad zna, gazda Mladen je već poodavno prošao kroz Kačanik iz negdašnjeg carstvujuščeg grada Prizrena i jedne vedre noći, kad je mjesec stajao povisoko iznad natmurenog Ljubotena, tiho i lagano ušao je on u opet nekadašnji carstvujušči grad Skoplje, tu se nastanio i otvorio kavanicu, koju je, u patriotskom zanosu, krstio Hotel Prizren. Svi naši učitelji i popovi, koji su danas postali mnogo zaboravni prema gazdi Mladenu, nalazili su u ovoj kavanici u one prve strašne dane, kad se srpsko ime nije smjelo ni spomenuti na obalama Vardara, čovjeka koji ih je bratski primao i zaklanjao od nevidovne bijede.

Gazda Mladen je starinski Srbin, čovjek u čijim žilama teče možda istančala krv boraca Čestitog Kneza ili ljutih oklopnika što u odsudnom trenutku minuše za Goleš planinu. Ko bi to znao? Visok je to, podebeo i pun bato, lijepa, čista i otvorena lica, krupnih crnih očiju i kratkih, prosijedih brkova, i da je malo-malo okretniji i sputniji, čisto bi se moglo posumnjati da je to pošljednji izdanak kakve vlastelinske porodice. Tako je to ličit i glavit čovjek! Nema sumnje, da je u malenoj Crnoj Gori bio bi vojvoda i "šjedio bi u šenat", a da ga je prvi put ogrijalo bosansko sunce, divovski bi on zagazio u "narodnu" borbu, tako je to vatra čovjek od vjere i svetog pravoslavlja! Ovdje je, siromah, osuđen da se vječito bori sa ogromnom veresijom, daleko čuvenom skopljanskom prašinom, i sa jezičavim učiteljima i crnim popovima, koji će ga, jadnika, prije vremena u grob otjerati.

Dok se spomene njegovo ime u njegovoj rođenoj kavani, sve to kao bijesno grakne u jedan glas:

— A, gazda Mladen! Kač para eder gazda Mladen!?

Tako se, eto, poštuje i uvažava na obalama Vardara čovjek koji ima jedno veliko istorijsko srce, koji ljuto cvili, proklinjući i dan i noć, u svom prizrenskom žargonu, Čarnojevića i Šakabentu što mu opustiše njegovu lijepu i tužnu otadžbinu:

— More, lažev tija istorije i učevnjaci što pišev da je otišaja cvet od narod iz Staru Srbiju. Cvet od golem ljubav za zemlju si ostaja je, a ološ otišaja, men' me pitaj! Vide li, muško more, kako žalno pada cvet od nekoj drvo, pa pod toj isto drvo ostaje, tu mre i trune. Neje li istina što vi vikam? — obraća se gostima, i uvijek mu tad glas nekako bolno zadrhti i krupne oči zavodne.

— More, istina je, gazda Mladene! Ostavi to već jednom — brane se gosti.

—A istina je, čini mi se, i to gazda Mladene, — dočekuje ga Damnjan Prljinac, koji mu svojom izvještačenom pakošću iz dana u dan grize kosti i jede dušu. — A istina je i to da sam ja, ima već po sata poručio kavu, pa nit kave ni od kave glasa!...

— A da toj ološ - nastavlja još življe gazda Mladen. — A da toj ološ i tija crne kamilavke ne odvedoše narod, ćasmo da bidnemo silna vera i otud i ovud Kačanik, a onako Gospod da providi sas nas i naše pleme . ..

Sa sviju strana, iz svih ćoškova i iza sviju stolova najedanput, iznenada, osuše se kao đoja grdnja i oštri povici na gazdu Mladena, i ukrsti se vatrena i silna paljba nebiranih riječi i uzvika:

— Ćuti, ne sramoti se pred Evropom, Gospod te sočetf, jaratisf i sozdf.

— Za tebe li je da kontrolišeš istoriju i da pobijaš već jednom utvrđena i provjerena istorijska fakta?!

— Ti zar da iza tog svog prljavog kelneraja ugoniš u laž i vrijeđaš jednog Stojana Novakovića, jednog Ljubu Kovačevića i Ljubu Jovanovića, jednog... jednog Ilariona Ruvarca i mnoge druge naučenjake srpskog naroda?! Postidi se, bolan, tog srpskog imena što ga nosiš!

— Bezobrazluk jedan!

— More, nije bezobrazluk, nego je to stidno i žalosno.

— Štaviše, braćo! — prodera se jedan grlat učitelj iz Kumanovske kaze. — Štaviše, braćo, ja sam tvrda uvjerenja da je mišljenje gazda Mladena o vom istorijskom događaju vrlo opasno po našu opštu stvar u ovim krajevima.

Gazda Mladen se na ove riječi malo zbuni i jedva promrmlja kroz zube:

— Reknaja li sam nešto lošo?

— Gazda Mladen! Kač para eder gazda Mladen?! — zaori se opet kao iz jednog grla kroz kavanu.

— Ništa lošo nesam reknaja — pravda se, sjeda za sto s gostima, te se često zaboravlja, pa traži pića kao gost, kao da nije u svojoj kavani.

Čudnovata je njegova kavana. U njoj možete naći, za čudo divno, u svako doba godine, pa gotovo i svakog dana, bar u malom, ujedinjeno srpstvo. Tu ti je brat Šumadinac, ponosit, vedar i veseo. Samo kad se približe izbori u užoj otadžbini, postaje zlovoljan i jadikuje što nije tamo da upotrebi svoje građansko pravo i da da glas za koga bilo - makar za crnog Ciganina. Tu ti je Starosrbijanac između Hercegovca i Bosanca, koji je vječito sumoran i zamišljen - jedini, valjada, ogranak našeg rastrganog plemena koji s dubokim bolom ostavlja rođenu grudu. Vidi se Bosanac i Hercegovac, tuže se nešto jedan drugom i pomalo ogovaraju zemlju, koja čak i u padežima tjera ekonomiju. Odmah prema njima sjedi mučljivi Maćedonac i neprestano nešto u sebi računa i esapi, a do njeg se pustio uglađeni brat Vojvođanin i, gotovo, još uglađeniji Dalmatinac sa talijanskom prefinjenošću, te živo a jednodušno osuđćuju varvarstvo i istočnjačku ukočenost i neuljudnost, ali se ipak, onako nesvjesno, klanjaju čaršiji na obje strane, žive lijepo i ugodno, bez ikakvih trzavaca. — A da-nu, čoče, žanago, tu smo i mi: braća Crnogorci! Ovđen odžakovići i koljenovići, a u Crnu Goru žnamo što smo!

Cijelo ovo malo srpstvo jedino je i složno u bezočnim i mučnim napadima na gazdu Mladena, i to uvijek i na svakom mjestu.

Gazda Mladen, vidi se to, pati i trpi, i za svakog se brine kao za svoju rođenu krv. Čim ga vidite da trči po čaršiji, zabrinut i neveseo, pouzdano znajte da je neko od naših ljudi u apsu ili da se nekom našem čovjeku o glavi radi. Nezahvalno srpstvo ne vidi to, ali vidi bog i dobri ljudi.

To mu srpstvo iznosi što se ni u snu ne može usniti: tako, da po triput zapisuje veresiju, da strasno pogleda nekakve evropejske pjevačice, da se često svraća tim pjevačicama — tobož miluje mnogo pjesmu. Što se tiče triput veresije pisuvanje, to je prijesna i neslana laž! Ali je istina da pogleda pjevačice, to ne može niko poreći, pa ni sam gazda Mladen ne poriče to, ali treba znati razlog zašto ih on pogleda, a ne bacati se blatom na njegovu supružansku čistotu i vjernost.

Gazda Mladen je, kao što je to već jednom rečeno, starinski čovjek i Srbin, koji ne voli evropsku pjesmu, a još manje svirku. Jedino u čem uživa i čemu se svom snagom predaje, to je nekakvo duboko sanjalačko premišljanje o mutnoj sudbini rastrganog naroda našeg, koje ga uvijek dovodi do grozničnog raspoloženja, iz kog se trza sa drhtavim uzdahom:

— Eh, Čarnojević i Šakabenta, Gospod vi sudija!... Sas Talijane, sas Talijane! Sas Talijane treba da idemo ako iskamo od našu politiku što da bidne. Takoj meni mi moj pamet kazuva.

Talijani su njegov ideal. U iskrenom prijateljstvu s njima traži on riješenje balkanskog pitanja. Možda je i na krivom putu, ali je njegova ljubav prema tom narodu iskrena i silna.

Kod njega se ne može prenoćiti bez nufuza ili kakve druge putne isprave. Umudre li te sveci pa rekneš:

— Po-junaci i po-dobri prijatelji naši od Talijana ima li ga na ovaj svet!

— Ulegaj, muško! Ne ti treba ni nufuz, ni teskera, ni pasoš... Će ti bidne kod men' posigurno od Kuršumli-han.

Takav je naš gazda Mladen, naša opšta simpatija. Svi ga grdimo i svi ga opet iskreno volimo i poštujemo, jer je to rijetka biljka koju obasjava ovo ledeno i račundžijsko sunce.

Skoplje, prvih dana septembra


Rastko
Sačuvana
Angelina
Administrator
*****
Van mreže Van mreže

Poruke: 6361



« Odgovor #2 poslato: Januar 09, 2011, 04:03:39 pm »

*
PETAR  K O Č I Ć


BOŠNJAKLUK
 
Kočićev osvrt povodom brošure Vladimira Ćorovića o Mehmed-begu Kapetanoviću-Ljubušaku štampan je takođe u prvom broju sarajevske Otadžbine, a zatim i u posebnoj knjizi Kočićevih tekstova iz "Otadžbine" (Sarajevo, 1912). Stavovi izneseni u ovom tekstu karakteristični su za Kočićeva politička gledišta. Međutim, današnja književna istoriografija ocjenjuje rad ovog muslimanskog kulturnog radnika i u njegovim pozitivnim prosvjetiteljskim aspektima.

U izdanju "Instituta za proučavanje Balkana" izašla je književna slika Mehmed-beg Kapetanović, koju je napisao g. dr Vladimir Ćorović. Štampana je latinicom "iz mnogo razloga, a glavni je taj, što je on (Kapetanović) svm većinu svojih djela objavio tim pismom iako se inače služio u životu bosanskom (!) ćirilicom".
 
U ovoj maloj knjižici od 37 strana dao nam je trudoljubivi g. Ćorović sliku javnog rada i života jednog uglednog Muslimana, uglednog više po svome porijeklu, po častima koje je zauzimao i po ordenima koje je nosio, nego po svojoj istinskoj književnoj vrijednosti i javnom radu. Strogo uzevši, Mehmed-beg Kapetanović nema nikakve veze sa pravom književnošću. Sav njegov književni rad kretao se je u skupljanju i objavljivanju narodnih umotvorina, u prevođenju s istočnih jezika i izdavanju tuđih stvari. Ono što je originalno dao stoji van književnosti. Njegove političke brošire i polemički članci daju utisak, da ih je "pisao" čovjek koji je uvijek voljan i raspoložen da potpiše što drugi napiše. "Prema tome, njegov književni značaj i nije u književnosti", kao što tačno veli g. pisac.

Pa u čemu je njegov značaj? Ili, da određeniji budemo, u čem je značaj ove knjižice g. Ćorovića?

Sa jednom vanrednom savjesnošću, koja ne dopušta da se stvari drukčije zovu nego svojim pravim imenom, dao nam je g. Ćorović mjesto književne slike i nehotice sliku života i političkog rada jednog bosanskog feudalca. Iako je Mehmed-beg Kapetanović Hercegovac, iz Vitine kod Ljubuškog, ipak iz njegove cjelokupne ličnosti odudara onaj sebični i uski bošnjakluk, sa svom svojom odvratnom nacionalnom bezbojnošću i bezdanom, feudalnom požudom za sabiranjem materijalnih dobara, raznih položaja, časti i titula. Iz cijelog njegovog rada i života ne vidi se ni jedna jedina crta ljubavi prema otadžbini i narodu iz koga je ponikao, ne samo prema onom dijelu naroda koji je od njega vjerom odvojen, nego ni prema onom s kojim je vezan vjerom i dugim tradicijama. Potpuno odsustvo svake intimnije i uzvišenije ljubavi prema cjelokupnoj otadžbini, osnovno je obilježje feudalne duše bosanske. Feudalno rodoljublje bosansko niti je prelazilo niti prelazi granice posjeda koje su označene u tapijama i udutnamama. U vrijeme velikih nesreća koje su snalazile otadžbinu, služili su bosanski feudalci i Dubrovčanima i madžarskim krajevima i Turcima i svakome ko bi im samo zajamčio i eventualno proširio njihove posjede. Mentalitet agrarne aristokratije bosanske prošao je kroz raznovrsne faze, ali je u suštini ostao isti. Ograničen je, nesposoban je da se razvije i obrazuje za više ciljeve ljudskog života; sve se vrti oko posjeda i teferiča. Ni kroz dugi istorijski život pod bosanskim kraljevima, ni za vrijeme duge turske vladavine, a najmanje pod novom upravom taj red ljudi sa silnim posjedima i bogatstvom nikad ništa nije stvorio ni u kulturnom ni u političkom životu što bi se moglo s priznanjem pomenuti i zabilježiti. Lijen, trom u duši svojoj do skrajnjih granica, stvoren jedino da živi od tuđe muke, izdavao je otadžbinu i mijenjao najintimnija uvjerenja samo da se održi u posjedu svojih imanja koja su mu garantovala bezbrižan i raskošan život. Primivši islam, primio je sa nevjerovatnom lakoćom u se nešto tako tuđe, tako daleko, tako azijsko i nesvojstveno slovenskoj duši i bogomilskim poimanjima koje je do tada tvrdoglavo ispovijedao! Čitav jedan viši stalež krenuo je vjerom — jedinstven primjer u istoriji! — i bez i najmanje griže savjesti počeo je mjesto hrišćanskog kralja da služi turskog sultana. Prošlo je i davno minulo doba trgovanja vjerom, a možda bi on to i danas učinio, jer je feudalni bošnjakluk stvorio iza okupacije poznatu ciničku mudrost: "Ako što bude — krst na se, a prase preda se!"

Poslije osvojenja bosanske države za nekoliko vijekova ništa mi ne čujemo o bosanskim feudalcima. Toliko je samo zabilježeno da su svi listom izdali otadžbinu, primili islam, mjesto povelja uzeli berate i stali u službu sultanu. Tek kad je popustila centralna vlast u Carigradu i oslabila snaga Turskog carstva, izbija na površinu feudalni bošnjakluk, raspojasan i razuzdan do krajnjih granica ljudske svireposti.

Kad je u Turskoj pod uticajem evropskih država započela reforma akcija, zavođenju reforama najljuće su se opirali bosanski feudalci. Nije to bio otpor protiv ukidanja ili sužavanja njihovih legitimnih prava, nije to bila ni borba za tobožnju autonomiju Bosne i Hercegovine, kao što to pogrešno stoji zabilježeno u nekim istorijskim djelima. Treba ne znati psihologiju bošnjakluka u suštini njegovoj, pa vjerovati u ovo pogrešno mišljenje. Zar feudalni bošnjakluk sa svojom duhovnom tromošću da se izdigne do te velike ideje? Zar bosanski feudalci, koji niti znaju niti su ikada znali ni subašama svojim da uhvate račune, zar oni da izvojšte i organizuju jednu samostalnu upravnu cjelinu? Njihov otpor protiv reforama nije ništa drugo nego borba jednog praznoglavog elementa nerada i nereda koji se je digao protiv svih zakonitih obaveza prema društvu i državi, koji je oblaporno zinuo da uzme sve i da ništa ne dv.

Izrazit i punokrvan tip onih koji uzimaju sve i ne daju ništa, ocrtao nam je g. dr Ćorović u svojoj knjižici Mehmed-beg Kapetanović. Kroz cio život i rad Mehmed-bega Kapetanovića manifestuje se bošnjakluk u punom cvjetanju i sa svima svojim ružnim osobenostima. Rođen 1839. u selu Vitini kod Ljubuškog na starom dobru bogatih begova Kapetanovića, muselima i kapetana ljubuških, on je za turske uprave bio pokupio gotovo sve časti i položaje što su se uopšte mogli dobiti.

I pored svega toga, bio je, po svom izričitom priznanju, murtat, i radio je protiv interesa Visokog Devleta. Imao je stalno veza sa Austrijom, bio je austrijski čovjek. Kao član turskog parlamenta pisao je iz Carigrada fra Grgi Martiću: "Odavde ne nadam se nikakvom spašenju, ako nam ne bude od komšije (tj. Austrije) spasa, to jedino". Za vrijeme Hadži-Lojine bune morao je kao obilježeni murtat bježati iz Sarajeva. Dok plevaljski muftija desetkuje oko Tuzle Saparijeve redove, dok ljuti Krajišnici izgone austrijske soldate iz baljolučkog grada, stari murtat, krijući se od grma do grma, privlači se u Vrgorac đeneralu Jovanoviću i izjavljuje mu svoju lojalnost. Poslije okupacije, kao jedan od najlojalnijih feudalaca, ostaje stalno na površini i zauzima veoma ugledne položaje, uvijek spreman da predvodi poklonstvene deputacije i da bezobzirno demantuje u novinama i broširama sve one velike nepravde koje su činjene zemlji i narodu. Za to je bogato i raskošno nagrađivan. To je godilo njegovoj feudalnoj taštini, jer je mnogo polagao na činove, titule i počasna zvanja. I kad je svega toga u dovoljnoj mjeri imao, on predaje molbu "da mu se uzme u obzir na porijeklo, činove koje je do sada imao i na njegovo lojalno osjećanje; to mu je sve trebalo radi toga da mogne dobiti austrijsko plemstvo, titulu grofa: da nam se austro-ugarsko viteško plemstvo s naslovom grofa ujedno podijeliti premilostivo udostoji". Ovdje feudalni bošnjakluk dostiže vrhunac svoga cvjetanja.

Iz ovoga begova postupka vidi se jasno, kako i sama feudalna gospoda bosanska malo drže do svog tobožnjeg istorijskog plemstva. Njima je draže isprošeno austrougarsko — koga u stvari biće da i nema, već ima posebno austrijsko i posebno ugarsko — nego njihovo istorijsko plemstvo. I ova činjenica baca veoma karakterističnu svjetlost na feudalnu dušu bosansku, koja je podesna, često puta, za krajnje suprotnosti. Bezdana sebičnost, kao osnovna crta njena, čini je vrlo pogodnom da primi u se najsuprotnije elemente mišljenja i osjećanja.

Feudalni bošnjakluk, povučen u mračne kule i čardake koji se sami od sebe ruše i osipaju, bez volje i sposobnosti za rad, bez ljubavi za cjelokupnu zemlju, sa sebičnim moralom, ispaštajući teške grijehe počinjene u prošlosti, i kapajući nad svojim grešnim hakom, koji je tako pakosno podgrizao životne žile jednom velikom carstvu, počeo se je već odavno sam u sebi živ raspadati. Kao prokletstvo, kao kakva nakazna avet iz srednjevjekovnih legenda, on je stegao poda se, u nemoći svojoj, plodne ravnice, doline i brežuljke, sprečavajući pod zaštitom nesuvremenih zakona, zastarjelih privilegija i pisama, da se kroz dragu zemlju našu i vazduh naš ne probiju žive i životvorne sile koje će nas osvježiti i osnažiti za punu borbu i punu pobjedu. Ali uzaman su svi zakoni koji se protive duhu vremena, uzaman su sve privilegije i pisma pored svemoćnog i svesilnog ručnog pisma Njegovog Veličanstva — Vremena.


Rastko

Petar Kočić — Biografsko-bibliografski podaci
Petar Kočić — Pripovetke
Sačuvana
Stranice: 1   Idi gore
  Štampaj  
 
Prebaci se na: