Angelina
|
 |
« Odgovor #2 poslato: Novembar 21, 2011, 11:05:41 pm » |
|
* FILOLOSKI FAKULTET UNIVERZITETAU BEOGRADU Seminarski rad iz narodne književnostiTema: DRAMSKI ELEMENTI U NARODNOJ BALADI "HASANAGINICA"OSNOVNE ODLIKE BALADA
Balade pripadaju krugu kraćih pesama, čija je osnovna odlika da u sebi nose epske, lirske i dramske elemente. U velikom broju njih, radnja je ispričana u trećem licu, a uloga naratora je gotovo neprimetna, te su po ovoj odlici balade slične epskim pesmama. S druge strane posmatrano, svaka od ovih pesama ima izrazit emotivan ton i radnja uveliko zavisi od emocija, pa su zbog toga balade bliske i lirskim pesmama. Dramski element je ostvaren putem dijaloga i monologa, koji pre svega služe da što vernije naslikaju sukob i opišu karakter junaka. Balada se usredsređuje na jednu situaciju "u kojoj se čovek sticajem okolnosti i udesne neizbežnosti iznenada zatekao"1. Uglavnom ih odlikuje napregnuta i dinamična radnja, koja je svedena samo na najbitnije delove. S obzirom na vrste događaja opevanih u baladama, zapaža se da one ili opevaju nečiju ličnu nesreću, ili ličnu nesreću kao deo opšte.
NAJBITNIJI DRAMSKI ELEMENTI U BALADAMA
Po Aristotelovom učenju "tragedija je podražavanje neke završene i cele radnje, koja ima izvesnu veličinu. A celo je ono što ima početak, sredinu i svršetak."2 Sva tri dela su povezana, proizilaze jedno iz drugog i predstavljaju jednu neraskidivu celinu. Upravo takva je i koncepcija balade. Ona se obično sastoji iz središta i "dva simetrijska krila"3 uz njega. Međutim, razlazući je nešto dubljom analizom, dolazimo do petodelne kompozicije balade, što u potpunosti odgovara kompoziciji tragedije od pet činova. Naime, prvi deo je uvod, drugi je napredak ili uspon, treći deo je središte, tj. vrhunac, četvrti je preokret, tj. peripetija, a peti deo je svršetak (u tragedijama katastrofa ). Sledeći dramski element u baladama je izbegavanje motivacije postupaka junaka, kao i objašnjavanje uzroka događaja, što podrazumeva da one prikazuju jednu zgusnutu radnju, koja se brzo odigrava i to — ovde, prednama, u ovom trenutku. "Balada ne pripoveda o događaju, već se on neposredno događa, pri čemu se pokazuju duboke promene u sferi objektivnog i subjektivnog događanja."4 Likovi balada su jedinstveni i neobični. Svakim od njih vlada neukrotiva strast koja i nosi uzrok tragičnosti. Likovi unose svu svoju snagu i čitavo svoje biće u rešavanje problema, tako da iz svega na kraju izlaze potpuno skrhani. Atmosfera kao posledica tematskog okvira, stanja likova i njihovih nemira je teška, ali u isto vreme iskrena i sugestivna.
Veoma važan karakter balada je njihova nedorečenost i tajanstvenost, kao i prisustvo "svetlomračja kao postupka i estetičkog učinka" koji doprinosi "silovitosti dramatičnih obrta."5 Na kraju ovog odeljka treba spomenuti da je balada u samim svojim pocecima bila pesma koja se pevala uz igranje, u kolu. Tada je bio ostvarivan spoj melodije, pokreta i reči, a to je, ujedno, i prapočetak drame. Najbolji primer za bilo kakvo proučavanje balade kao vrste pesama kod nas je narodna balada "Hasanaginica".
NAJVAŽNIJI IZVORI BALADE "HASANAGINICA"
Jedan od nejreprezentativnijih izvora balade "Hasanaginica" je putopis Alberta Fortisa "Putovanje u Dalmaciju". Ovaj putopis je izdat 1774. god. u Veneciji i broji se kao treci među najstarijim izvorima (ali prvi po značaju). Prvi prevodilac bio je Gete ( 1775 ), a danas se sigurno zna da je ova balada prevedena na gotovo sve svetske jezike. Vuk S. Karadžić je ovu baladu objavio1814. god. u prvoj zbirci i to Fortisov zapis, zatim je uzaludno tragao za usmenom, originalnom varijantom, da bi je, nesto malo izmenjenu, objavio u trećoj zbirci narodnih pesama. Nešto stariji zapis, od prethodno navedenih, po istorijskom postanku je "Erlangenski rukopis starih srpskih narodnih pesama". Pored ova tri bitna izvora, važno je spomenuti i verziju Ivana Meštrovića, koja je, po mom mišljenju, najinteresantnija od svih. Danas se kao tekst za proučavanja uzima Vukova verzija.
PREDSTAVLJANJE DRAMATIKE KROZ STRUKTURU "HASANAGINICE"
Da bismo što bolje odredili dramsku potku balade "Hasanaginica" potrebno je tumačiti njene osnovne stukturalne jedinice: motive, kompoziciju, formule prostora i vremena, likove, itd.
MOTIVI
Sigurno određivanje dramskih elemenata balade moguće je samo uzimanjem u obzir spleta motiva, kao i njihovog međusobnog odnosa. U ovoj baladi mogli bismo izdvojiti jedan glavni motiv kao središte i kao pokretača svih ostalih motiva, koji sa ovim dominantnim, čine splet i celinu. Svaki motiv se nadovezuje i proizilazi iz prethodnog: iz motiva stida, proizilaze motiv nesporazuma i motiv straha, motiv nepravedno oterane žene, istovremeno i motiv majke rastavljene od dece, zatim motiv uvrede, povređene ljubavi, ženinog pasiviteta, motiv nasilne udaje, motiv straha od ponovnog susreta sa decom i na kraju, motiv smrti, koji je posledica svih prethodnih. Ovi motivi, kao što se vidi, čine siže balade. Najvažniji motiv po pitanju dramatike u ovoj baladi jeste MOTIV STIDA. Ovaj motiv je izazivao i dan-danas izaziva mnogo rasprava i nesuglasica, ali jedno je sigurno: bez ovog motiva ne bi bilo ni sukoba, ni motivacije događaja, ni zagonetnosti, a to je ono najvažnije što ova pesma sadrži. Stih kojim počinje čitav SPOR u pesmi je sledeći: "A ljubovca od stida ne mogla." Ovaj stih zapliće "klupko sudbine" i predstavlja motivaciju narednih događaja. Moglo bi se reći da je STID isto sto i TRAGIČNA KRIVICA u tragediji. On predsatavlja i uzrok i povod. Ukratko, on navodi Hasanagu da pošalje poruku, u kojoj kaže da ga aginica više ne čeka u dvoru. Upravo ova njegova odluka dovodi čitavu porodicu u DRAMATIČNO STANJE, ali je i preduslov za dalji razvoj radnje. Pokušaji da se "stid" objasni su do sada ostali bezuspešni. Onaj ko je kazivao ovu pesmu i nije imao potrebu da ga objašnjava, pošto su slušaoci taj stid razumeli i podrazumevali. Pevač namerno nije stid motivisao i time je uneo dramatiku. Bilo je, svakako, vrlo primamljivih rešenja i tumačenja, ali su se svi uglavnom svodili na uzimanje ondašnje tradicije, običaja i položaja žene u patrijarhalnoj sredini, kao svedoka. Jedno od interesantnijih rešenja je ono Krešimira Georgijevića, koje, u mnogome, podseća na kakvu filmsku ili pozorišnu sliku. On misli da je: "Hasanaga često dolazio u pitomo primorje, jer su trgovački odnosi bili vrlo živi, pa je tamo dolazio u dodir sa kulturnijim hrišćanskim svetom i stekao slobodnije, više evropske običaje i pojmove, savlađujući u sebi vekovne tradicije i običaje."6 Ovo objašnjenje postavlja TRAGIČNU KRIVICU u ruke ženi: "muž njen ne može da shvati to njeno podčinjavanje tradicionalnoj normi, tumači to na svoj način, kao da ona nema srca za njega."7 Čitava tragedija je, dakle, u tome što aga i aginica, ne gledaju istim očima na problem. Upravo odavde proizilazi sledeći motiv, a to je motiv nesporazuma. Ovaj vrlo bitni dramski element je kako mnogi tvrde osnovni smisao ove pesme. TRAGIČNI NESPORAZUM između muža i žene donosi sve zlo u ovoj baladi. Aga i aginica imaju "iste želje i strahuju od istih strahovanja, ali su po naravi, antipodi."8 Problem nije ni u agi ni u aginici, već je problem u njihovom međusobnom odnosu, koji nikako ne urađa plodom, naprotiv, iz njega se rađa samo zlo i tragedija. Ova dva motiva, iako se čini da stoje jedan posle drugog, odnosno, motiv nesporazuma, posle motiva stida, stoje jedan pored drugog, rađaju se jedan iz drugog. Oni su sami po sebi statični, ali nose i unose DINAMIKU u čitavu pesmu, a samim tim i DRAMATIKU. Oni su više pokretači unutrašnjih sunovrata, a takva je i čitava radnja, odnosno, tragedija se više odvija na psihološkom fonu nego na spoljašnjem. Svi ostali motivi smenjuju se brzo, jedan za drugim i utiču na brzi tok radnje. Oni upotpunjavaju likove, a naročito Hasanaginicino biće. U njoj su sabrani i motiv stida i motiv sramote i motiv uvrede i nasilja i straha, koji bujaju, rastu, hrane se jedan drugim, da bi na kraju prsnuli i izrodili motiv smrti. Upravo ovakvo njihovo preplitanje iscrtava nam glavne momente DRAME.
KOMPOZICIJA, TEMATSKO-SIŽEJNA OSNOVA
Pripovedanje u ovoj baladi zasnovano je na unutrašnjem DINAMIZMU, za razliku od pravolinijskog i kontinuiranog pripovedanja u epskim pesmama. Svako unutrašnje, emotivno stanje je prevedeno u radnju i mi uočavamo "težnju da se osećanje neposredno dovede do vrhunca i to u odsudnim, prelomnim trenucima zbivanja, u NAJDRAMATIČNIJIM tačkama radnje."9 Dve emocionalne PROTIVNOSTI u ovoj baladi su prvo paralelno prikazivane, a zatim su ocene jedna s drugom i ukrštene, što je dovelo do dramatizovanja radnje i do oslobađanja strasti junaka. Čitava radnja u "Hasanaginici" je, ustvari, uslovljena prirodom sukoba. Na osnovu malopređasnjih zaključaka taj sukob nije nimalo običan i jednostavan. Naprotiv, sukob je neobičan, što uslovljava i takav atribut uz ime radnje. Radnja je udvostručena, jer je takav i sukob. Hasanaginica je u sukobu sa mužem, ali i sa samom sobom (a isti je slučaj i sa Hasanagom). Ova dva sukoba čine dva prstena, a oni se dalje spajaju u treći krug, tj. radnju. Dramatika se, dakle, ogleda u samoj koncepciji balade. Svaki detalj, svaki sledeći korak u baladi je izložen sa napetošću i iznenadnim zaokretima. Dr. Franjo Marković ima sledeći prikaz koncepcije balade. Naime, ono što ovoj temi, koja se bavi dramskim elementima balade, najviše odgovara, jeste činjenica da je Dr. Marković podelio baladu na pet delova, što odgovara kompoziciji klasične tragedije:
Uvod:
U uvod se ubrajaju prvih dvanaest deseteraca, koje Dr. Marković rasčlanjuje na dva dela: 6 + 6 stihova.
"Šta se b'jeli u gori zelenoj? Al' je snijeg, al' su labudovi? Da je snijeg, već bi okopnio, labudovi već bi poletjeli. Nit' je snijeg nit' su labudovi, Nego šator age Hasan-age;"
Prvih šest stihova uvode u radnju, ali na jedan mističan način, putem boja i atmosfere, upoznaju nas i sa glavnim junakom.
"... on boluje od ljutijeh rana. Oblazi ga mati i sestrica, a ljubovca od stida ne mogla.
Kad li mu je ranam' bolje bilo, on poruči vjernoj ljubi svojoj: "Ne čekaj me u dvoru b'jelomu, ..."
Drugih šest stihova pojašnjavaju malo bliže sadržaj, tj. glavni problem i upoznaju nas sa ostalim likovima. Ovde je prisutan i začetak sukoba.
"... ni u dvoru, ni u rodu momu." Kad kaduna r'ječi razumjela, još je jadna u toj misli stala, jeka stade konja oko dvora; tad pobježe Hasanaginica da vrat lomi kuli niz pendžere; za njom trče dv'je ćere djevojke: "Vrati nam se, mila majko naša! Nije ovo babo Hasan-aga, već daidža, Pintorović beže." I vrati se Hasanaginica, ter se vješa bratu oko vrata..."
"... Da, moj brate, velike sramote, gdje me šalje od petoro djece!"
Beže muci, ništa ne govori, već se maša u džepe svione vadi joj knjigu oprošćenja, da uzimlje potpuno vjencanje, da gre s njime majci unatrage. Kad kaduna knjigu proučila, dva je sina u čelo ljubila, a dv'je ćere u rumena lica, a s malahnim u bešici sinkom, od'jelit se nikako ne mogla, već je bratac za ruke uzeo..."
"... I jedva je s sinkom rastavio, ter je meće sebi na konjica, s njom grede dvoru bjelomu.
U rodu je malo vr'jeme stala, malo vr'jeme, ni nedjelju dana. Dobra kada i od roda dobra,..."
Drugi stupanj uspona, od 41. do 53. stiha traje 12 deseteraca:
"... dobru kadu prose sa svih strana, a najviše imotski kadija. Kaduna se bratu svome moli: "Aj tako te ne želila, braco, nemoj mene davat ni za koga. da ne puca jadno srce moje gledajući sirotiće svoje." Ali beže ništa ne hajaše, već nju daje imotskom kadiji. Još kaduna bratu se moljaše da napiše listak b'jele knjige, da je šalje imotskom kadiji:..."
Treći stupanj ide od 54. do 68. deseterca, a raščlanjen je na 10 + 6 stihova.
"... Djevojka te l'jepo pozdravljaše, A u knjizi l'jepo te moljaše: kad pokupiš gospodu svatove, i kad pođeš njenom b'jelom dvoru, dug pokrivač nosi na djevojku, kada budi agi mimo dvora, da ne vidi sirotice svoje." Kad kadiji b’jela knjiga dođe, gospodu je svate pokupio, svate kupi, grede po djevojku..."
"... Dobro svati došli do djevojke, i zdravo se povratili s njome: a kad bili agi mimo dvora, dv’je je ćerće s pendžere gledahu, a dva sina prid nju ishođahu, tere svojoj majci govorahu:..."
Treći deo je KULMINACIJA ili VRHUNAC.
On traje od 68. do 74. stiha, dakle samo 6 deseteraca.
"... Svrati nam se, mila majko naša, da mi tebe uzinati damo." Kad to čula Hasanaginica, starješini svata govorila: "Bogom brate, svata starješina, ustavi mi konje uza dvora..."
Ovih 6 stihova Dr. Markovic naziva "razvojnim vrhuncem", jer "poziv dece izaziva u njoj materinsko osecanje do neizdrzljivosti, ona ne moze odoleti deci, i tu je klica njenoj peripetiji."10 Nakon ovog poziva majke na uzinu, koji je u stvari poziv da ostane kod njih, dolazi:
Četvrti deo — PREOKRET ili PERIPETIJA od 74. do 90. deseterca i rasčlanjen je na dva dela: 11 + 5.
"... da darujem sirotice moje." Ustaviše konje uza dvora. Svoju djecu l'jepo darovala: svakom sinu noze pozlaćene, svakoj ćeri čohu od poljane, a malomu u bešici sinku, njemu šalje u bošći haljine. A to gleda junak Hasan-aga, pak dozivlje do dva sina svoja: "Hod'te amo, sirotice moje, kad se neće smilovati na vas..."
Prvi deo peripetije: majka je zaustavila svatove da bi darovala decu. Ona ne može da uđe u dvore jer ju je muž oterao a od njega nije sada pozvana da uđe, pri tom je i tuđa nevesta.
"... majka vaša srca kamenoga." Kad to čula Hasanaginica, b'jelim licem u zemlju ud'rila, usput se je s dušom rastavila od žalosti gledajuć' sirote."
Drugi deo peripetije: Hasanagine reči koje ubijaju Hasanaginicu, tj. one su samo bile kap u već prepunoj čaši, tako da su četiri poslednja deseterca: Peti deo — KATASTROFA ili TRAGIČAN RASPLET. Ovaj poslednji deo pesme predstavlja najjaču dramsku scenu. Svi su prisutni na pozornici, to je trenutak kada se u pesmi prvi put sreću aga i aginica, a kobnost ovog susreta pojačava i oproštaj sa decom. "Poslednji i jedini susret treba shvatiti doista kao susret dvaju bića koja su se, u prostoru osećanja nesreće što ih je zajedno snašla i saznanja neumoljivosti događaja najzad srela. Nije li to jedini pravi dodir dvaju bića beskrajno bliskih i beskrajno udaljenih. U raspletu, a to je koliko paradoksalno toliko i ljudski moguće, dva glavna učesnika drame postaju subjektivno bliži jedno drugom, iako se objektivno, njihovi putevi zauvek razilaze."11 Upravo u toj tački dolazi do ispunjenja osnovnog zahteva dramaturgije i pozorišta — do ostvarenja DIJALEKTIKE, tj. kretanja od suprotnosti do konačne sinteze. "U snažnoj i sugestivnoj sintezi svih činilaca unutarnje i spoljašnje radnje, u sceni raspleta, smrt glavne junakinje znači jedino mogućno psihološko i umetničko duboko zasnovano razrešenje unutarnjeg sudara u junacima i između njih."12
DIJALOZI I MONOLOZI
Osnovni način ostvarivanja dramskog u nekom književnom delu jesu upotrebe dijaloga i monologa. Putem dijaloga i monologa otkrivaju se karakteri junaka, uzroci sukoba, tajne. Kroz razgovore junaka ili spoznajemo njihovu ostrašćenost ili uzrujanost, i njihov međusoban odnos. Samim tim mi otkrivamo razvoj ličnosti i preobražaje u njima, koji utiču na zaplet i ishod radnje. U ovoj baladi dijaloga nema, to su monolozi. Iz njih uočavamo čime je ko zaokupljen. Ličnosti se ispovedaju, a ne razgovaraju sa nekim, dakle, njihova pitanja, molbe, želje, ostaju bez odgovora i bez ispunjenja. Upravo u tome je i najveća tragičnost i silina delovanja na slušaoca. Hasanagine reči se pojavljuju na početku i na kraju, kao uzrok i svedok tragedije. To su stihovi:
Na početku:
"Ne čekaj me u dvoru b'jelomu, ni u dvoru ni u rodu momu."
Na kraju:
"Hod'te amo, sirotice moje, kad se neće smilovati na vas majka vaša srca kamenoga."
Ovo su reči koje ubijaju. "Njegovi iskazi su kratki i surovi, oni su uzrok i epilog, ali on nema neposrednog učešća u radnji."13 Ovaj poslednji monolog je, ustvari, samo izraz njegove nemoći i nemogućnosti da iskoči iz onoga što je sam upropastio, kao i da izađe iz sopstvene kože, tj. tragične situacije. Hasanaginica ima tri monologa upućena bratu, begu Pintoroviću:
"Da, moj brate, velike sramote, gdje me šalje od petoro djece!"
"Aj tako te ne želila, braco, nemoj mene davat ni za koga, da ne puca jadno srce moje gledajući sirotice svoje."
"Bogom brate, svata starješina, ustavi mi konje uza dvora, da darujem sirotice moje."
Najdramatičnije je to što ona pokušava u sva tri navrata da uspostavi razgovor sa bratom, da čuje njegovu reč, a nailazi na muk, na tišinu. A tišina više ubija od bilo kakve reči. Ova tri monologa iskazuju tri gradirana stanja Hasanaginice.
"Na tri unutarnje i tri spoljašnje ravni odvija se ova drama ljubavi i materinstva. Osramoćena žena, zdvojna majka i silom, tragična nevesta, to su tri brze i korenite promene koje trpi plemenita kaduna."14 Agine reči, u tišini poslednje scene oštro presecaju već naprslu dušu Hasanaginice i to je jedini momenat koji se može nazvati pravim dijalogom. S tim što je Hasanaginica na njegove reči odgovorila svojim poslednjim izdahom.
DRAMATIČNOST U ATMOSFERI
Inicijalnom formulom postavljeni su prostor i vreme odigravanja radnje. Ubaladi "Hasanaginice" to je učinjeno slovenskom antitezom. Sama po sebi ona je zagonetna i mistična, te nam dočarava i takvu atmosferu. Može se porediti i sa filmskim krupnim kadrom koji prikazuje belinu prostora, nagovestavajući katastrofu. Posle krupnog kadra, sledi prelazak na sitniji kadar, da bi se na kraju pesme opet došlo do slikanja grupne scene. Dakle, atmosfera je potpuno istovetna sa kompozicijom — unutrašnji prsten u spoljašnjem. Ovaj prelazak iz krupnog u sitniji kadar doprinosi brzom smenjivanju situacije, a samim tim i dramatičnosti. Ovu konstataciju dao je i Nodje, koji kaže da je prvi deo pesme napisan skoro po Aristotelovim pravilima: "u tom trenutku radnje prisutni su skoro svi učesnici, Hasanaga porukom, beg Pintorović, kao glasnik, Hasanaginica i deca."15 Može se reći da je atmosfera pesmu podelila na tri dela: Prvi deo se odvija u Hasanaginoj kući. Na tu glavnu pozornicu stižu vesti iz aginog šatora. Agini šatori se nalaze u daljini, u pozadini (drugom planu). Te vesti, koje one očekuju sa izvesnom napetošću, koja je dramatična, mogu biti i loše i dobre. Naravno, njihova napetost je negde u dubini, prigušena, dok je nama vidljivo dostupna slika harmonije porodičnog života. Baš to zatišje pred buru daje dinamiku čitavom daljem odvijanju radnje. Loša vest stiže u času kada se najmanje očekuje i tada počinje da se događa nešto što je u potpunoj suprotnosti od ustaljenog. Drugi deo se odvija u Hasanaginicinom domu, tj. domu njenih roditelja. U tom domu gde je sve okrenuto tradiciji, Hasanaginica mora da se uklopi. Ona niti može nešto da promeni, niti da drukčije postupa, može samo da saopštava svoje želje. Treći deo se odigrava tamo gde i prvi. To je onaj prostor gde je nekada vladala harmonija, a gde je sada sve preokrenuto. "Izbor trenutka raspleta DRAMSKI je obeležen. Udaja i svečana svadbena povorka nije prilika za neugodnost. Upravo u tom delikatnom trenutku Hasanaginica se suočava sa krivcem za svoju nesreću, sa svima koje voli. Magnetsku snagu toj sceni daje prvi, jedini i poslednji susret muža i žene."16 Vrlo bitan stih, koji najsilovitije nagoveštava veliku nesreću je:
"Jeka stade konja oko dvora."
Hasanaginica u odjeku, čuje kakav joj je kraj. Ovaj stih je, umnogome, još jedan dokaz genijalnog pesničkog poteza. Jeka se čuje dvostruko: prvo vidljivo otkrivanje Hasanaginice (koja kreće da se baci niz kule) i ispoljavanje njenog unutrašnjeg napona; drugo — otkrivajući sebe ona otkriva i Hasanagu u njegovoj impulsivnoj prirodi. Ovaj stih pored toga što najbolje slika stanje u duši glavne junakinje, a to je: potpuni haos, topot i jecanje; ima i funkciju u dramaturskoj postavci pesme, on je — početak kraja. Prisustvo dece u sceni pokušaja samoubistva daje naročit smisao ovom dramatičnom trenutku.
LIKOVI
Likovi u ovoj baladi, i u baladama uopšte, nisu uobičajeni. Oni su, kao u tragedijama, neobični, nesvakidašnji i posebni. Svima njima vlada impulsivan karakter, velike strasti, a samim tim, oni nose klice svoje nesreće.
U baladi "Hasanaginica" se pojavljuju tri lika. Dva stoje jedan nasuprot drugom, a povezuje ih treći lik.
"Ličnost BEGA PINTOROVIĆA je ona ličnost u psihološkoj drami koja spolja, akcijom, tehnički povezuje delove radnje."17 Mnogima se čini da on postupa sa svojom sestrom kao sa stvari. Ali, ukoliko se više unesemo u duh tog vremena, shvatićemo da on postupa onako kako mu tadašnja tradicija i moralni zakoni nalažu, tj. kako se od njega očekivalo. Ipak, ne možemo poreći da se on upravlja svojom vlastitom mišlju.
HASANAGA kroz čitavu pesmu traga za ostvarenim pokazivanjem ljubavi, međutim njegova tragedija je u tome što je on to tražio od osobe od koje je to bilo nemoguće očekivati. Njegova ljubav je bila više od čulne, ali to nije bilo dovoljno da pobedi Hasanaginicinu sputanost. Hasanagina narav ga je sputavala i okivala. Pred toga što Hasanaginica trpi njegovu narav, trpi je i on sam. "On se u baladi očituje samo po onom što kaze, ali ne i po onom što preduzima. Njegove reči u oba slučaja kobne su."18 Prava i istinska tragičnost ove ličnosti je to što se sve odvija po njegovim zahtevima, a sve je u suprotnosti od njegovih želja.
HASANAGINICA je najjasnije okarakterisan lik. Iako je ona, možda, pasivna, ta njena pasivnost je potčinjavanje konvencijama tradicije i Hasanaginicino utapanje u mentalitet. U ovoj činjenici leži oprečnost agine i njene ličnosti. Aga nije hteo da se potčini nepisanim zakonima patrijarhalne sredine i isto je očekivao od nje. Tako da se iz ovoga rađa obostrano nerazumevanje, koje vodi do katastrofe. "Distanca između muškarca i žene, nesumnjivo prisutna u islamskom moralu i muslimanskom načinu života, učinila je glavnu junakinju uzdržanom, krotkom i zatvorenom. Tome treba dodati njenu neobičnu senzibilnost i gospodstvo u ophođenju."19 Činjenica je da aginica nijednom nije razgovarala sa agom, niti je imala snage da mu se obrati. Uvek su imali posrednika u razgovoru. Baš ta odvojenost dvoje ljudi, koji su izuzetno bliski, je ono najtragičnije. Svi junaci u "Hasanaginici" nikada ne traže pomoć od neke više sile, oni su svesni svega što čine i odgovaraju za svoje postupke. Njihov sukob ne rešava nikakva slučajnost niti pesnička dovitljivost, sukob se razrešava onako kako to prirodni tok stvari nalaze: njihovim suočavanjem. Suočavanje, nažalost, za sobom mora da ostavi žrtve.
DRAMSKI ZNAČAJ "HASANAGINICE"
Ono što dramatičare navodi da neko književno delo prilagode izvođenju na pozornici jeste, pre svega, izuzetnost tog dela, njegova dinamična radnja, neobičnost likova i još jedan detalj koji se vrlo teško objašnjava. Neko bi u prvom trenutku pomislio da je to zagonetan ton i nedorečenost, ali ja bih pre taj detalj nazvala mogućnošću da se čitavo konkretno delo naslika u mašti dramatičara. Pojam "naslikati", u ovom slučaju, ne treba shvatiti bukvalno, već je potrebno da se pod ovim pojmom podrazumeva mogućnost da se oseti atmosfera, da se izmaštaju boje i tonovi, a zatim da se to objedini sa psihološkom niti i na kraju, stavi u okvir pozorišta. Jednom rečju, potrebna je alhemija: od svih komponenti određenog dela izvući kvintesence, a zatim stvoriti od toga zlato." "Hasanaginica" je pre svega poezija o tragičnom sukobu dvoje ljudi koji se vole i lepa je po onome što kazuje i po onome što skriva. Nikakav spoljašnji kriterij ne može rešiti njenu tajnu. I to je dobro."20 A dobro je i to što je ona sva sastavljena od kvintesenci. Iz nje nije potrebno ništa izbaciti, niti joj nešto dodati da bi se pretvorila u zlato. Dovoljno je reći i to, da je prvi filmski scenario (drama udešena za film u četiri čina) na srpskohrvatskom jeziku, napisan aprila 1919. god. od strane Milana Ogrizovića u Zagrebu, bila "Hasanaginica". (rukopis se čuva u kinoteci u Beogradu). Novija, poznata dramatizacija je, vrlo uspešna, Ljubomira Simovića, napisana 1973. god. u Beogradu.Anđelković Mirjana, Beograd L I T E R A T U R A :
01. Dr. Vido Latković, Narodna književnost I, Univerzitet u Beogradu, 1975. god. 02. Vladan Nedić, O usmenom pesništvu, SKZ, Beograd, 1976. god. 03. Hatidža Krnjević, Živi palimpsesti ili o usmenoj poeziji, Nolit, Beograd,1980. god. 04. Hasanaginica, priredio Alija Isaković, Svjetlost, Sarajevo, 1975. god. 05. Henrik Barić, Tragika u pesmi "Hasanaginica", Prilozi proučavanja narodne poezije, V, 2, Beograd, 1938. god. 06. Krešimir Georgijević, Murkova "Hasanaginica", Književne studije i ogledi, Novi Sad, 1952. god. 07. Nada Milošević-Đorđević, BALADA, Knjizevna istorija, VII, 27, Beograd, 1975. god. 08. Zoran Stojanović, Teorija tragedije, Nolit, Beograd, 1984. god. 09. Aristotel, O pesničkoj umetnosti, Zavod za udžbenike i nastavna sredstva, Beograd, 1990. god. 10. Rečnik književnih termina, Nolit, Beograd, 1992. god.___________________ 01 Rečnik književnih termina, Nolit, Beograd, 1992. odrednica: balada. 02 Aristotel, O pesničkoj umetnosti, Zavod za udžbenike i nastavna sredstva, Beograd, 1990. str. 57. 03 Alija Isaković, "Hasanaginica", Dr. Franjo Marković, Prilog estetičkoj nauci o baladi i romanci, Svjetlost, Sarajevo,1975. str. 434. 04 Hatidža Krnjević, Živi palimpsesti ili o usmenoj poeziji, Nolit, Beograd, 1980. str. 60. 05 Hatidža Krnjević, Navedeno delo, str. 23. 06 Alija Isaković, "Hasanaginica", Dr. Krešimir Georgijević, Murkova "Hasanaginica", Svjetlost, Sarajevo, 1975. str. 403. 07 Alija Isaković, Navedeno delo, str. 403. 08 Henrik Barić, Tragika u pesmi "Hasanaginica", Prilozi proučavanja narodne poezije , Beograd,1938., V, 2, str. 169. 09 Hatidža Krnjević, Navedeno delo, str. 31. 10 Alija Isaković, Navedeno delo, str. 437. 11 Hatidža Krnjević, Navedeno delo, str. 107. 12 Hatidža Krnjević, Navedeno delo, str. 60. 13 Hatidža Krnjević, Navedeno delo, str. 98. 14 Hatidža Krnjević, Navedeno delo, str. 39. 15 Hatidža Krnjević, Navedeno delo, str. 104. 16 Hatidža Krnjević, Navedno delo, str. 104. 17 Hatidža Krnjević, Navedeno delo, str. 101 18 Hatidža Krnjević, Navedeno delo, str. 97. 19 Hatidža Krnjević, Navedeno delo, str. 77. 20 Hatidža Krnjević, Navedeno delo, str. 74. SCRIBD
|