sledeća tema »

[Angelina]

*

  


MIRKO KOROLIJA
(Kistanje, 09.09.1886 — Šibenik, 10.07.1934)

Mirko Korolija je rođen u Kistanjama u Bukovici gdje je završio osnovnu školu. U Zadru upisuje "Cesarsko Kraljevsku Veliku Gimnaziju" gdje počinje pisati pjesme, a prve stihove objavljuje već 1898. godine u Nevenu Jove Jovanovića Zmaja. Profesor maternjeg jeazika mu je Vladimir Nazor. U Pragu Korolija završava pravni fakultet na kojem stječe zvanje doktora pravnih nauka. U to vrijeme objavljuje u svim značajnim srpskim i hrvatskim časopisima. Od 1912. godine službovao je u Kistanjama, a potom u Zadru do 1919. godine kada je postavljen za sekretara Ministarstva prosvjete u Beogradu.

Bavljenje politikom je započeo 1921. godine u članstvu Jugoslavenske napredne nacionalne omladine, a od 1922. je predsjednik Direktorijuma Organizacije jugoslovenskih nacionalista, Orjune. Od 1925. godine sve je manje politički aktivan ali i dalje piše tekstove u Orjuninom listu Pobjeda. Za upravnika Oblasnog narodnog pozorišta u Sarajevu postavljen je 1928. godine. Od 1930. godine u Politici objavljuje seriju putopisno-reportažnih tekstova o krajevima i narodu sjeverne Dalmacije, Primorja.

Od 2008. godine ulica Nova 29, u Busijama, prigradskom naselju Beograda, nosi ime po Mirku Koroliji¹.


DJELA

• Pesme, Zadar, 1914.
• Zidanje Skadra, lirska drama, premjerno prikazana u HNK u Zagrebu, 1920.
• Nove pesme, 1930.
• Pesme, Srpska književna zadruga, Beograd 1933.
• Izabrana dela, priredio Jovan Radulović, Srpska književna zadruga i BIGZ, Beograd 1996.

_____________

Literatura
Ljetopis Srpskog kulturnog društva "Prosvjeta", svezak tri, Zagreb 1998.

Reference
¹ (Službeni list 02/2008)

Wikipedia

[Angelina]

*
Stihovi Mirko Korolija


SIESTA

Biću k'o Satir što iz granja viri
i čeka nimfu nestašnu i mladu,
dok oko njega u prozirnom hladu
obleću strasni, mekani leptiri.

Okitiv čelo ružama i travom,
slušaću kako iznad vala vrući'
dopire tvoja pesma, mirišući
mladošću, suncem i požudnom stravom.

Sakupiće se moja duša strasna
u žedan pehar u samotnoj seni,
pijući mlaki glas tvoj iz daljina;

dok ću da snivam žudno jedna krasna,
opojna usta kao mak rumeni,
i jedne zube sitne, od jasmina!


MAESTRAL

U kasno jutro sunce pali jako,
platane šume, i vali penuše,
i so miriše; to Maestral duše
i škropi stenje proslano i mlako.

S mirisom mora, školjki, i jednako
hujeći pesmu svoje vedre duše,
sleće u ruže, što se trune, ruše,
rasiplju kraj nas požudno i lako.

No, k'o bog mlad pun ljubavnog užasa,
rasute ruže kupi svakog časa,
siplje pred tvoja kolena što strepe;

i mirišu ti njime kose glatke
i trepavice tvoje duge, slatke,
i poljupci i reči tvoje lepe!


SMOKVE

Kad puna slasne i detinjske žeđi
i raskliktana letnom stablu priđe,
sve stablo strastan, rumen smeh podiđe:
k'o usta plodi raspukose smeđi!

Tad zasta, s toplim divljenjem na veđi,
i, k'o da sluša, u sred senke riđe,
prst k usni diže... Leptir što naiđe
na čelo pade od ljiljana bleđi!...

Ah, slatki sok što s plodovlja pocuri,
i lepota što s nje cele bijase,
istu mi priču opojnu pričaše;

dok, nem i s dušom sličnoj mladoj buri,
još jednom srkah dugo, bez pokreta,
scu car plodova Života i Leta!


USNE

Volim sviježe usne koje gore
k'o oleandrov cvet kada se rađa,
sa kojih kikot pozudni što svađa
pesma pupanja sa gore.

I usne pune vruće, slatke more,
usne na kojim živi priča mlađa
no priča majskih ruža, ćutnja slađa
no obećanje, ljubav kao more.

Menadske usne, k'o dve rime strasne,
pune srsova, k'o dve voćke slasne
u zrenju, pune sunca, snovi vrući'

o poljupcima što grizu i more,
žednim i klicem, zalan, svake zore
k'o mladi bog svoj venac kidajući!

[Angelina]

**
Stihovi Mirko Korolija


MENADA.

Sa divljim, bledim ružama u kosi
Dugoj i prašnoj, vrela, polunaga,
Vrišti i igra; krši joj se snaga
I uski sandal klizi s nogu bosi'.

Lozovim lišćem tirs ovijen nosi
I krotal trese; i njedra joj draga
Zalilo vino, i plamena vlaga
Oči i lice užareno rosi.

Strašću i slašću mirišu joj usta;
Opija, pali njena pjesma pusta.
Gomile jure, hude, pjane, plahe,

Pomamno za njom, i ulice zvone
Od pjesme, cike, i od strasti bone...
Ah, — euhoe, Bacche, Bacche, Bacche!

Bogdan Popović "Antologija novije srpske lirike"
sedmo po redu a prvo državno izdanje, Beograd, 1936

[Angelina]

**
Stihovi Mirko Korolija


MIROVANJE

Na mlakoj travi i zelenom viru
rasuta lišća, senkom ovijeni,
slušamo kako pred nama u širu
večernje more lagano se peni.

Nad nama silno gore poliveni
zapadskim supcem čempresi u miru,
k'o kandelabri zlatni upaljeni
na našem tajnom i požudnom piru.

Žubore kao tajna gnezda vala
u mojoj duši svežih žudnja nizi.
Osećam kako k'o džbun mlade trave

dižu se željno moje kose plave,
dok tvoja ruka mirisna i mala
kroza njih strasno, polagano klizi!


ŽITA

Sišli smo topli, veseli k'o laste
u rodna polja, kud sve strasno vre:
tu vrući ječam treperi i raste,
i klipati kukuruz mirno zre!...

Tvoje su grudi suncem zalivene,
na usni ranog zrenja priča, kras,
dok si u lepe i široke zene
skupila leto sve, sav sjaj i jad...

Svaka je tvoja reč prepuna zlata
k'o zrno neko čarobno, što pali.
I kad celivam žubornu ti vlas,
ne znam, u magli što mi oči hvata,
u moru sjaja što mi dušu zali,
da l' ljubim kosu ili zlatan klas!


PROLJETNI SONET

April, lijepi efeb, opet dođe
s plimom cvijeća, s jatima vjetrova
i s pljuskom sunca sred mojih vrtova,
i nogom punom rose staze prođe.

Ja pođoh za njim, pun žeđi i snova,
u proljeće svježe, ko što pođe
veselo jedro, kad vjetar nadođe,
lako i puno čežnjivih srsova.

Hodih uz polja, vrtove i more;
dokle u svakom šumu lisne gore
slušah tvoj glas nabujao i plah,

u svakom zvuku kikot tvoj pun žuda,
i dok u suncu, nebu, zemlji, svuda
osjećah tebe neznanu, tvoj dah!

Nenad Grujičić Antologija srpske poezije (1847—2000)
Sremski Karlovci, 2012