Mirko Vujačić (1919—1988)
Dobrodošli, Gost. Molim vas prijavite se ili se registrujte.
Stranice: 1   Idi dole
  Štampaj  
Autor Tema: Mirko Vujačić (1919—1988)  (Pročitano 6038 puta)
0 članova i 1 gost pregledaju ovu temu.
Angelina
Administrator
*****
Van mreže Van mreže

Poruke: 6361



« poslato: Decembar 13, 2010, 03:13:53 am »

**




MIRKO   V U J A Č I Ć
(Grahovo, 25.08.1919 — 1988)


HALJINICA ŠARE ŠAHOVSKOG POLJA

Moje sjećanje, moja prva slika svijeta počinje od jedne haljinice (u koje u mom selu mame oblače i malu mušku djecu). Majka mi ju je sašila i odjela me. Znam da je imala šaru šahovskog polja.

Rođen sam ubrzo po završetku prvog svjetskog rata u selu Zagori, u Grahovu, na tromeđu Crne Gore, Hercegovine i Boke Kotorske.

Moje selo su vazda posjećivali ratovi, gladi i bolesti.

Kako je izgledalo moje djetinjstvo? — Stravično.

Otac je bio sanjar. Sve što je radio bilo je bez plana. U domaćinstvu je počinjao velike stvari, a nikada ih nije dovršavao.

Moja majka Sara (valjda su joj dali ime prema Bibliji) bila je sasvim drugačija. Brinula se o djeci, borila se za život.

Za vrijeme rata stigla je u moje selo španjolska groznica. Ostavila je iza sebe mnoge mrtve i umobolne.

Naša je kuća ličila na krtičnjak. U njenom donjem dijelu nalazila se sirotinjska krava. U gornjem je živjela čeljad: četiri sestre, brat, moji roditelji i ja.

Postelje su nam bile od slame. Pokrivači — vunena ćebad. Jastuci — ruke savijene u laktu. Jelovnik — najjednostavniji na svijetu: kukuruznica, krompir, malo mlijeka, katkad sir. S proljeća majka je išla po livadama berući plaštunicu i žućenicu. Kuvala ih, solila i hranila nas njima.

Sjećam se, u kući se jednom dogodila nesreća: krava se razboljela i uginula. Sva su djeca plakala.

Zime u mom selu su stravične. Snijeg do pojasa. Uveče počne da pada, a ujutru, kad ustanemo, sve rupe — prozori na kući — zapušeni.

Svako je imao svoju narav: otac je ćutao, majka je uvijek nešto radila, starija sestra, Miluša, plela je za sve čarape, Velika je stalno tražila pravdu, sestra Maša se smijala i dijelila radost svima, Milosava je bila osjetljiva, sklona da zbog sitnice zaplače.

Svima je, osim meni, ostao u sjećanju rat. Majka je pričala o gladi, o zelenim Švabama, koji su došli i opljačkali stoku. U mojoj dječijoj uobrazilji glad je bila nešto kao Baš Čelik koji hoda svijetom i kopa dječije grobove.

Znam da je majka pričala da slučajno imam brata Petra. Zbog čega slučajno? Bratu je bilo devet godina. Došli su Austrijanci i otjerali ga, zajedno s ocem, da gradi cestu. Plata im je bila sto grama kukuruznog brašna dnevno. Za osmora usta zarađivali su dvjesta grama. Brat je bio iznemogao. Dječije ruke su se mrzle i prianjale za studeno stijenje. Jednom je prigrijalo sunce. Dječaku se spavalo. Soldat s bajonetom gonio ga je da radi. Brat se izvukao, sakrio se u šumarak i legao. Legao da umre. Kažu da je smrt od gladi slatka. Otac je primjetio da mu nema sina. Tražio ga, tražio i sjutradan ga našao jedva živog. Zamiješao je pregršt kukuruznog brašna u hladnoj vodi i zalio dijete. Oči su se otvorile i dječak je nastavio da živi.

Rado sam slušao priče o komitima. Dođu noću i zakucaju na vrata. Ako ne otvorimo, razvale ih bajonetima. Stave ocu nož pod grlo, pa traže zlato, šunku, rakiju. A svega toga nije bilo. Zakolju ovcu hraniteljku, ispeku je, najedu se, opljačkaju što nađu i odu. Tako je pričala majka.

To su bili oni koji su se protivili ujedinjenju Crne Gore s Jugoslavijom. A mi djeca za inat smo pjevali:

Kralj Nikola ukro vola;
Pa uteko put Kotora,
A kraljica digla mačku,
Pa utekla u Njemačku.


Moja porodica — stričevi i otac — bili su za ujedinjenje.


MOJA PRVA TUGA

Došla jedna zla zima. Mećave i vukovi izukrštali glasove. Mnogo se govorilo o hljebu i soli. Moja vječno nasmijana sestra Maša razboljela se. Imala je sedamnaest godina. Lice joj oteklo. Izgubila moć govora. Rekli su da je umrla. Pored glave joj je treptala svijeća. Ja sam bio mali. Mislio sam da je zaspala. Položili su je u sanduk. Ja nijesam dao da to čine, jer će joj biti hladno. Odnijeli su je na groblje. Tada sam prvi put saznao za tugu oštru kao nož. Kuća je ostala pusta bez njenog bijelog smijeha. Znam da su joj ruke bile lijepe, male, i da me je golicala ispod grla.


"AMERIKA"

U selu nije bilo radija ni televizije, bioskopa ni pozorišta. Pričalo se o nekakvoj dalekoj zemlji Americi. Iseljenici su umirali po rudokopima. Onda bi se svi iskupili i glasno lelekali. Želio sam da vidim tu Ameriku. Kada mi je bilo pet godina, popeo sam se na brdo iznad kuće. Vidio sam magličast horizont petnaestak kilometara ispred sebe i uzviknuo:
— Mama, ja vidim Ameriku!

Za igračke se svako starao, kako je sam znao i umio, jer roditelji nijesu mogli da kupe ni hljeba, a kamoli igračke. Zimi su mi igračke bile snijeg, male ruke sestre Maše, klipovi leda, srebrne svijeće koje su visile sa strehe. Kada bi proljeće osvojilo, jurio sam za ježevima, koji su se budili iz zimskog sna. Koliko sam samo mučio te jadne životinje!

Ljeta su prolazila u jurnjavi kroza šume i livade. A s jeseni sam vrebao šljive i kruške moga strica Niraka, za koga smo govorili da je pametan kao Bizmark.

Odveli su me u školu. Pitali su me kad sam rođen. Rekao sam otprilike. Majka je tvrdila samo da sam rođen pod jesen, da je bilo mnogo slane i da je godinu i po dana prije mog rođenja Švabo otperjao za sjever.

Imao sam strogog učitelja, Marka Buranovića. Prvi čas iz vjeronauke počinjao je sa: "Prvi ljudi nisu bili dobri. Oni su bili bogati."

Oduvijek je na svijetu bilo mnogo rđavih ljudi!

Mislim da sam bio u trećem razredu osnovne škole kada je jedne noći otac zaječao od bolova. Majka je ustala. Pri bledunjavom svetlu sa ognjišta vidio sam posljednji put voštano živo lice očevo. Rekao je majci da će umrijeti. Ja sam se pokrio preko glave da ne slušam. Otac je bio u predgrađu smrti. Kad sam se ujutru probudio, otac je ležao skrštenih ruku na uzdignutim daskama pored ognjišta. Bio je pokriven bijelim platnom. Žene su došle da nabroje mrtve. Ja sam pobjegao iz kuće da ne slušam taj dugi spisak pokojnika.

Ljudi su krčili snijeg i donijeli oca na groblje. Ostali smo sirote. Brat je već bio otišao u svijet, pobjegao od kuće i sam se starao o sebi.

Nastavio sam školovanje. Jedan učitelj bio je strog, tukao nas je. U jednu učiteljicu svi smo se pozaljubljivali. Drugi učitelj mnogo je volio istoriju i narodni ep i divno je pričao.

Mnogo sam pješačio dok sam išao u školu. Svakog dana petnaestak kilometara. Kada bi se taj put produžio u jednom pravcu, moja školska pješačka staza bila bi dugačka koliko je otprilike dug put od Grahova do Vladivostoka!

Jednoga dana brat je poslao pismo iz Beograda. Pisao je da me je "Privrednik" primio na izučavanje zanata. Majka mi je kupila jeftino odijelo i poslala me u svijet. Plakala je i govorila mi kroz suze kako treba pobjeći iz sirotinjske zemlje. Tada sam prvi put vidio željeznicu.

Došao sam u Beograd. Šareni svijet tramvaja, automobila, žena sa šeširima bio mi je tuđ i neobičan. Nisam umio da jedem, niti da mislim. Bio sam bijedan kao svetac i mršav kao čaplja. Brat me je dao nekim tuđim ljudima, u Krunsku ulicu. Ošišali su me na "nulu" i rekli mi da moram biti poslušan kao rob.

Pred ručak smo se skupljali na molitvu. Jednom, pre ručka, rekli su nam da uskliknemo: "Živio kralj!" Ja sam se nasmijao. Jedan čikica mi je prišao i odvalio mi takvu šamarčinu da mi je tri dana u ušima zvonilo! Poslije mi je naredio da sedam puta dnevno viknem da živi kralj. Morao sam da vičem.

— Sram te bilo, a umiješ da kusaš čorbu njegovog veličanstva kralja! — rekao mi je.

Poslali su me u Herceg-Novi. Postao sam šegrt u jednoj maloj kafani. Točio sam u čaše i nekoliko puta dobio batine od jednog patuljastog kalfe. Moja gospodarica, Desa Mustur, nije ni bila loša.

Pisao sam bratu da sam tužan i da ne mogu ostati u Herceg-Novom. Došao sam u Beograd kod jednog Nijemca, u Dušanovu ulicu broj 8. Učio sam umjetnički stolarski zanat. Nijemac mi je rekao:

— Tvoja je plata deset dinara dnevno.
— Razumijem.
— Tvoje je pravo da slušaš, da radiš i da ćutiš.
— Razumijem.
— A moje je pravo da te tučem, ako ne budeš dobar.
— Razumijem.

Spavao sam na tezgi za kojom sam radio. Pokrivao sam se strugotinama ispod blanje. A za ručak i večeru jeo sam hljeb i jogurt.

Mrzio sam taj veliki grad, svaki njegov pločnik i njegove ljude. Jednoga dana pokupim svoje krpice i pobjegnem bratu.

— Zašto si došao? — pita on.
— Mnogo perem suđe gazdarici, uz to sam gladan. Više radim u kuhinji nego u radionici.
— Dobro si učinio! — reče mi brat. Vratio sam se kući.



PRVI VIDICI[/size]

Poodrastao sam.

Jednoga dana došao je u moje selo, Zagoru, rođak Vukašin Vujačić. Ispričao mi je da u svijetu postoje dvije klase ljudi: bogati i siromašni. "Pošto mi pripadamo siromašnoj klasi", rekao je, "moramo da se borimo protiv bogatih." Postao sam sanjar. Rođak mi je dao da čitam neke zabranjene knjige.

Postao sam član SKOJ-a. Moj prvi socijalni udžbenik bio je jedan radničko-seljački kalendar, u kojem su bili štampani prilozi Jovana Popovića i Miroslava Krleže. Bili smo pravi buntari. Čitali smo sve što smo dobijali. Prkosili smo policiji. Ispisivali parole po zidovima i pored puteva. Pjevali smo Minderovićevu pjesmu:

Crven je Istok i Zapad...

Skupljali smo priloge za borce republikanske Španije i njihova pisma čuvali kao kakve relikvije.

Jedom sam igrao Davida u Kočićevom "Jazavcu". Sanjao sam o tome da postanem glumac. Došao je jedan tupi žandarmerijski narednik i rekao mi da će me zatvoriti ako budem igrao Davida, jer ja to mislim na Jugoslaviju kad se u komadu pominje Austrija. Nijesam poslušao narednika.

Jednoga dana su mi rekli da postoji tajna organizacija Komunističke partije. Imao sam osamnaest godina i još, na žalost, djetinju narav. Kazali su mi da mogu postati član Komunističke partije, ali pod uslovom da budem stalno obavezan i mobilan za nju i njene ideje. Može se dospjeti i u zatvor, mogu žandarmi i rebra da izlome. Dijelili smo letke. Držali sastanke. Maštali da osvojimo Beograd, Berlin, Rim, Madrid.

Jedom sam igrao Davida u Kočićevom "Jazavcu". Sanjao sam o tome da postanem glumac. Došao je jedan tupi žandarmerijski narednik i rekao mi da će me zatvoriti ako budem igrao Davida, jer ja to mislim na Jugoslaviju kad se u komadu pominje Austrija. Nijesam poslušao narednika.

Jednoga dana su mi rekli da postoji tajna organizacija Komunističke partije. Imao sam osamnaest godina i još, na žalost, djetinju narav. Kazali su mi da mogu postati član Komunističke partije, ali pod uslovom da budem stalno obavezan i mobilan za nju i njene ideje. Može se dospjeti i u zatvor, mogu žandarmi i rebra da izlome. Dijelili smo letke. Držali sastanke. Maštali da osvojimo Beograd, Berlin, Rim, Madrid.


SUSRET S KNJIGAMA

Jednoga dana palo mi je na pamet da pišem pjesme. Bili su to naivni stihovi. Primao sam iz Beoograda knjige koje su uređivali pisci komunisti Čedo Minderović i Jovan Popović. Omladinke su dobijale "Ženu danas", koju je uređivala Mitra Mitrović.

Sve je bilo u ludom zanosu. Sav svijet je bio naš. Bili smo zadovoljni malim. Živjeli smo od ideja.

Moja omiljena literatura bio je Gorki, London, Ćopić i Krleža. Buntarska literatura najviše me je zanimala. Volio sam i narodni ep. Mnoge Minderovićeve, Popovićeve, Zogovićeve i Krležine pjesme sa socijalnom tematikom znao sam napamet.

Žandarmerija je dolazila i pretresala kuću moje majke tražeći ilegalne knjige. Jedan "delija" bio je toliko pismen da je zajedno sa raznim knjigama zaplijenio čak i moju čitanku za četvrti razred.

Počeo sam da šaljem književne priloge raznim listovima u Beograd i Zagreb. Sarađivao sam i u "Seljačkoj misli", koju je uređivao pjesnik Skender Kulenović, zatim u "Slobodnoj misli" itd.

U mom kraju živio je i radio budući legendarni junak Sava Kovačević. Mnogo sam ga volio. Bio je to, za razliku od nekih komunista, čovjek široke kulture i posebnog dara za drugarstvo. Milija mi je bila njegova ruka kad me kažnjava, nego nekih njegovih susjeda kad me miluje. Bio je jedan komunista koji je svojom naravi posebno zračio na mene: to je bio Čile Kovačević. Neke od njih nijesam volio, jer mi se uvijek činilo da nijesu pravični.


SOLDATI S KOKOŠIJIM PERJEM

Bio je kišan aprilski dan. Rekli su: rat! Grmjeli su topovi. Onda je došla kapitulacija. Naši vojnici, gladni i obezoružani, prolazili su raskvašenim cestama. Konji kao skeleti. Vojnici prozebli i pregladnjeli. Mnogi su otišli u ropstvo, a neki su stigli kućama. Za njima su naišli bersaljeri, crne košulje — tuđinci. Smiješni su mi izgledali soldati zakićeni kokošijim perjem.

Jedne kasne večeri neko od drugova je došao i rekao: revolucija. Bila je omjesečana julska noć. Trinaesti dan jula. Koliko je u tome bilo naivne, divne vjere! Pucalo se, ginulo. Isprva me je, istini za volju, bilo strah. Poslije sam to vatreno krštenje prebrodio, pa sam lako išao u razne akcije. Čula se ponovo slobodna pjesma: "Crven je Istok i Zapad"...

Bio je ustanak. Nije dugo trajao.

Prošlo je ljeto. Došla je jesen i ustanak je ponovo oživio. Borbe oko Grahova. Avioni. Dimovi od zapaljenih seljačkih kuća zastrli cijelo nebo. Mrtvi Talijani. Mrtvi tenkovi. Zarobljeni minobacači, koji su mi ličili na velike skakavce. Ovseni hljeb, koji rašpla grlo. Kiša. Susnježica.

Zima u Hercegovini 1942. godine. Topovske granate nas zamotavaju u dim.

Maj 1942. Masovna izdaja četnika. Na talijanskim sanducima piše: "Ne štedi municiju". Neprijatelji šalju vatru iz svih oružja. Djeco, ne ostaje nijedna visibaba neranjena, nijedan narcis.

Nas nekoliko partizana nalazimo se sami u šumi. Odasvud vreba četnik i Talijan. Iz svakog grma viri puška izdaje. Partizani daleko u Bosni. Ubija samoća. Glad zapliće crijeva. Jede se trava. Puška žulji mršavo rame. Moj dobri drug i rođak Vlado Vujačić je sa mnom.


ZATVORI

Lanci na rukama. Četnički zatvor u Grahovu. Majka se slabašnim koracima vraća iz zatvora. Zarobljeni partizani. Ostrvljen, neprijatelj strijelja. Muči. Izgladnjava.

Na kapiji cetinjskoj sreli nas dva mala talijanska soldata i dva četnika. Imao sam cigaretu u ustima. Mali Talijan je prišao i uzeo mi cigaretu. Ponovo sam zapalio. Mali Talijan pokazao mi je svoj pištolj i naredio mi da bacim cigaretu.

Tukli su nas i saslušavali. Oko Cetinja je već tada bilo svježe groblje pohvatanih partizana.

Odveli su nas u drugo predgrađe Cetinja, zvano Bogdanov kraj. Depandans zatvora ograđen žicom. Barake. Vrućina. Glad. Vaške. Jedan Talijan je na vratima zatvora napisao:

"Lasciate ogni voi di entrate!" Citirao nam je Danteov stih koji glasi: "Napustite svaku nadu, vi koji ulazite!"

Mi nismo htjeli da napustimo nadu.

Legao sam na golu zemlju. Stavio sam čuturicu pod glavu. Ćutao sam. U zatvorima se obično u početku ćuti, jer se čovjek plaši da se ne upozna s nekim špijunom.

Došao jedan mladić. Veoma lijep. Osamnaestogodišnjak, blage naravi. Dobrih očiju velikog sanjara. Nosio je bijelu "šamiju" oko glave. I veliku ranu na temenu od kuršuma četničkog. Taj mladić, taj divni odani drug u nevolji bio je Cetinjanin Marko Popović. Uvjerio me je da je partizan. Dijelio je sa mnom svoj mršavi ručak. Bio je inteligentan i dobar. Bio sam srećan zbog tog susreta.

Nastupila je pozna jesen. Jednoga dana su nam rekli da se spremimo. Natovarili su nas u kamione i odveli. Vidjeli smo more. Raskošne obale Budve, Miločera i Svetog Stefana. Na pejzažima njihovim oprali smo zatvoreničku memlu sa očiju.

Doveli su nas u Bar. Koncentracioni logor. Na pustoj poljani barake ograđene bodljikavim žicama. Mnogo zatvorenika. Bilo je i djece. Djeca su se igrala, samo u snu, jer nijesu imala igračaka.

Jednom je u logor došao biskup i rekao da će nas bog zaštititi. Bog nije došao i nije nas zaštitio. Došao je jedan izdajnik i održao nam govor. Rekao je da se pokajemo, da će pobijediti fašizam i da viknemo da živi Duče. Fašizam nije pobijedio, mi se nijesmo pokajali, nijesmo viknuli da živi Duče.

Onda je stigao jedan opasan gost. Taj gost se zvao pjegavi tifus. On je svakog desetog zatvorenika odnio na groblje. Svakog dana dolazio je jedan bradati soldat s mazgom, koja je vukla kola, donosio zatvorenicima mršavi hljeb, a na groblje odnosio partizane umrle od tifusa.

Samo što je prošao tifus, zapljusnuo nas je nov talas umiranja. Pokupili su fašisti blizu dvjesta zatvorenika i postrijeljali ih.

Talijani su preko špijuna tražili komuniste. Uređivao sam jedan list s nekim drugovima. List je otkriven. Izveli su me iz barake. Vezali su mi ruke oko bandere, zatim su me podigli uvis. Noge mi nijesu dodirivale zemlju. Oči i sunce. Znoj hladan od muke. Došao je jedan karabinjer koji je ličio na boksera. Udarao me je pesnicom u grudi. Kaže, da istjera bunt iz mene. Gotovo onesviješćenog skinuli su me sa stuba i odveli u komandu. Rekli su mi da odam komuniste. Ćutao sam. Položili su me na pod. Gazili cipelama, udarali pesnicama. Čime su stigli. Krv mi je tekla iz glave.


PONOVO SLOBODA

Partizani. Borbe.

Najzad oslobođenje.

Postao sam oficir.

Bio sam novinar u "Pobjedi", "Borbi", "Komunistu", "Radu" itd. Pisao sam članke, reportaže. Priče, pjesme. Objavio sam nekoliko knjiga za odrasle.

Mnogo sam putovao kao novinar. Objavio sam putopis "Ljubav delfina" iz Evrope i Afrike. Štampao sam i dva romana za odrasle. Napisao sam hroniku o jednom jugoslovenskom komunisti koji je pješke išao za Španiju.

Onda sam se, prije nekoliko godina, sjetio da sam nešto ostao dužan djeci. Dužan sam bio da ispričam nešto o dječacima koji su učestvovali u revoluciji. Tako su u mojim "Malim zvonarima" opisana dva hrabra dječaka Rićko i Crnjko. Jedan od njih je "poginuo" u romanu. Koliko ih je poginulo u borbi!

Neposredno pred rat gledao sam kako cestama prolaze zabavljači, Cigani, medvjedari. To su bili mali provincijski cirkusi. Siromašni i tužni. Napisao sam roman o njima i o jednom cirkuskom dječaku, koji se zvao Mrav. I dobio nagradu na "Zmajevim dječjim igrama" za te moje "Tužne cirkusante".

Napisao sam još tri romana za djecu. Možda vam je poznat dječak Zdravko iz "Morskog jastreba" ili partizan Vjetar iz romana "Pod krovom neba".

Ko su najvjerniji piščevi čitaoci? To su djeca. Djeca su veliki čitači. Neumorni. Za njih vrijedi pisati predano i dobro.


Iz školske lektire
Dečiji pisci o sebi
Beograd, 1966.

[postavljeno 02.02.2010]
Sačuvana
Angelina
Administrator
*****
Van mreže Van mreže

Poruke: 6361



« Odgovor #1 poslato: Jun 13, 2016, 01:29:17 am »

*

MIRKO VUJAČIĆ


[...] Mirko Vujačić (1919. — 1998.) stvorio je opsežan opus djela za djecu i mlade na čelu s romanom Morski jastreb (1960.), koji je također dugo bio na popisu obvezatne lektire crnogorskih osnovnoškolskih programa. Morski jastreb priča je o dječaku Zdravku i partizanu Vučjaku i o njihovim podvizima u borbi s talijanskim okupatorom. Pojedini prizori romana realizirani su uzbudljivo i s podosta romantičarskoga pretjerivanja. Vujačić je literarno najuvjerljiviji kad po realističnome modelativnome obrascu slika psihološke i mentalne svjetove mladih ljudi, njihove želje, ambicije, prve zaljubljenosti, izvodeći ih na književnu pozornicu sa svim vrlinama i dvojbama, strahovima i nesigurnostima. Odvažnim, jakim i plemenito strukturiranim junacima, ovaj je književnik obogatio misaone i imaginativne prostore najmlađe čitateljske populacije, često obrađujući motive
herojstva i humanosti u surovim ratnim okolnostima.

Od ostalih Vujačićevih djela vrijedi spomenuti romane iz njegove početne i središnje stvaralačke faze Tužni cirkuzanti (1960.), Kad zvezde postanu igračke (1969.) i Djed Štukina družina (1973.). Dragoljub Jeknić konstatira (1971a: 89):


Sve su to akcioni romani, sa mnogo dinamične radnje, sa puno dramatičnih akcenata, ali ni u jednom posebno, ni u svima skupa, Vujačić nije postigao onu romanesknoliterarnu ubjedljivost i prirodni razvoj radnje kao u romanu Tužni cirkuzanti. Vujačić je nastojao da djetinjstvo prikaže u različitim situacijama u danima rata i okupacije, da pokaže što više relacija koje su razorno i tragično djelovale na svijet djetinjstva, ali i da pruži uvid u takođe raznovrsne otpore svijeta djetinjstva razornim i tragičnim silama i okolnostima.

Sofija Kalezić-Đuričković
Sveučilište Donja Gorica, Podgorica
Crnogorska dječja književnost i dječji svijet Dušana Kostića
UDK 821.163.4(497.16)-93-31
pgstudio@t-com.me
Sačuvana
Stranice: 1   Idi gore
  Štampaj  
 
Prebaci se na: