Vladimir Nastić (1934—2010)
Dobrodošli, Gost. Molim vas prijavite se ili se registrujte.
Stranice: 1   Idi dole
  Štampaj  
Autor Tema: Vladimir Nastić (1934—2010)  (Pročitano 1208 puta)
0 članova i 1 gost pregledaju ovu temu.
Angelina
Administrator
*****
Van mreže Van mreže

Poruke: 6282



« poslato: Oktobar 16, 2016, 01:08:50 am »

*




VLADIMIR NASTIĆ
(Odžak, 26.02.1934 — Istočno Sarajevo, 11.03.2010)


Vladimir Nastić je rođen u Odžaku kod Nevesinja, 1934. godine.

Nižu realnu gimnaziju je završio u Nevesinju, Učiteljsku školu u Mostaru, a Višu pedagošku i Filozofski fakultet, odsjek istorije u Sarajevu.

Do sada je objavio knjige poezije: "Sam u kamenu", "Zvezda u senci", "Gorke pesme", "Pesme pokajnice", "Blagovesti", "Kad se s proljeća oglasi kukavica", Izabrane pjesme "Poezija", "Ispod busenja", "Ledene kaplje", "Štake", "Kad grobovi niču", "Legenda o polju", "Uzalud jecaju zvona", Zbornik pjesama: Srbinje "Sunce u stopalima" (priredio), Izbor poezije "Gluve stope".

Proza: "Simatovi budni snovi", "Sve što oko vidi", "Mrtve se pomiču sjene", te roman za djecu "Tako smo rasli" i zbirku priča za djecu "Imamo, imamo — vuka". Zastupljen u "Savremenoj književnosti naroda i narodnosti Bosne i Hercegovine", "Dječija književnost naroda i narodnosti BiH".

Zavod za udžbenike i nastavna sredstva mu je objavio Izabrana djela u četiri knjige. Posljednja objavljena knjiga mu je zbirka poezije "Ovdje žive mrtvi" u izdanju Matične biblioteke Istočno Sarajevo.

Vladimir Nastić je živio na Dobrinji. Posljednje decenije života bio je vezan za Istočno Sarajevo.

Umro je 11. marta 2010. godine.


Iz autobiografije

U kući se opet pričalo o ratu. Novim užasima. Oca su mobilisali kao rezervistu u Boki Kotorskoj. Čuo sam od kume Soke Čolo koja je sa svojim mužem Savom držala dućan i jedini imali radio na baterije, da su Nijemci bombardovali Beograd. Soka je glasno plakala. Te godine trebao sam se upisati u prvi razred osnovne škole. Ni jedan od mojih vršnjaka nije se upisao. Škola je bila zatvorena. Jednoga jutra u selo banuše naoružani ljudi u crnim uniformama i sa latiničnim "U" na kapama. Mnogi od njih bili su pijani. Otac se preko brda vratio iz rezerve i sa sobom donio pušku. "Komunisti", kaže, "rekli da treba čuvati oružje". Upadoše trojica ustaša pred našu kuću. Moj stric, sakat u jednu nogu, tesao je letvu za ogradu. Priđe mu crnokošuljaš i bez riječi udari ga nogom. Sric se preturi preko cjepala, ništa ne izgovori. "Gdje si sakrio oružje?" pita. "Nisam bio u vojsci, vidite da sam sakat", promuca stric. "Kako ti je ime?", pita ustaša. "Novica", veli stric. "A kako ti je bratu ime?" "Marko." "A Marko, taj nam treba." "Gdje je, zovite ga." Ustaše satjeraše čeljad u kuću. "Ako ne dođe za pola sata sve ćemo vas spaliti". Zamandali vrata na kući. Stric me pogleda. "Otac je na kolibama, idi kaži da ga traži vojska. Sve mu reci." Trčao sam i u kolibi zatekao strinu i oca. Pravio je opanke oputare. Kažem da su došli neki vojnici, da su udarili strica i čeljad zaključali u kuću. "Ako ne dođeš spaliće ih." "Šta ću Mitro", veli otac, "moram ići čeljad će pobiti." "Ne idi, ubiće te". "Bolje da ubiju mene nego svu čeljad", odgovori otac. Idem. Obuče kaput i stavi kapu na glavu. "Nemoj zavratu, uzmi onu škutorsku. Ti ostani sa strinom", kaže otac...

Matična biblioteka Istočno Sarajevo
Sačuvana
Angelina
Administrator
*****
Van mreže Van mreže

Poruke: 6282



« Odgovor #1 poslato: Oktobar 16, 2016, 01:20:31 am »

*
Vladimir Nastić
Iz zbirke poezije "Kad grobovi niču"


ZVONA

Muk umjesto zvuka u dubinu tone
blažen vjetar gali posrnule duše.
Ne miruje klatno stalno nekom zvone
u osvitu dana zvijezde se ruše.

Magla grli zemlju smak svijeta
kraj usamljene humke jedna žena jeca.
Zavrnute glave a oštra dlijeta
klešu suva debla gdje ranjenik kleca.

Rese ljeskovine dodiruju rame
uskoro će dan i izlazak sunca.
Umakao hladnom bridu oštre kame
omamljen sakat pored debla bunca.

Prži željezo usijano vrelo
nevinu čeljad kao žita snoplja.
Posivjelo voće otežalo zrelo
od otrovnih strijela i suludog koplja.

Sve poludjelo čovjek zvijer ljuta
gdje god se kreneš krv prokapa nova.
Zavijane staze nigdje puta
tek u mrkloj noći oglasi se sova.

Još se onaj vuče ispod suve grane
krvav kolut sunca nageo da zađe.
Da ga lišće hrani i cijeli rane
da se zrno sreće u nevolji nađe.

Matična biblioteka Istočno Sarajevo
Sačuvana
Angelina
Administrator
*****
Van mreže Van mreže

Poruke: 6282



« Odgovor #2 poslato: Oktobar 21, 2016, 02:41:46 am »

*
Stihovi Vladimir Nastić


ISPOD MLADOG NEBA

Isjekao koprive
Žbun prvi za hlad potkresao
To mu je dom

Ostao
U snu se vraća
Bol para grudi
Kosim poljem tumara
Pao crijep na crijep
Vedar mu krov nad glavom

Ispod mladog neba
Provlače se gušteri
Hoće da žive
Da ostanu
Hoće da se naviknu

Ispred novog praga
Stari krijući oplakuju
Sačuvana
Angelina
Administrator
*****
Van mreže Van mreže

Poruke: 6282



« Odgovor #3 poslato: Oktobar 22, 2016, 11:31:47 pm »

**
Stihovi Vladimir Nastić


KOTVE

U soliterima nebeskim lađama
Žive žutozelena svjetla
I antene

Na balkonima ptice
I uginulo cvijeće
Zarobljena gomila živaca
Žene među konopcima i vešom

Sirene prodiru u srž
I disanje registruju zidovi
Bojiš se sopstvenog glasa

Pomakneš li se
Na tebe će se sručiti ormari
Ugasiš li svjetla
Popiće te noć
Ukotvljen
Dodiruješ stvari

Sutra je Blagovijest

Ono isto lijeno sunce
Prosuće se po prozorskim staklima

Soliteri će ponovo upaliti svjetla
Počeće nova smrt


Nenad Grujičić Antologija srpske poezije (1847—2000)
Sremski Karlovci, 2012
Sačuvana
Angelina
Administrator
*****
Van mreže Van mreže

Poruke: 6282



« Odgovor #4 poslato: Oktobar 30, 2016, 01:00:06 am »

*

SAHRANJEN KNJIŽEVNIK VLADIMIR NASTIĆ


ISTOČNO SARAJEVO — Savremeni srpski pjesnik Vladimir Nastić (76) sahranjen je u subotu na groblju Miljevići u Istočnom Sarajevu u prisustvu rodbine i mnogobrojnih poštovalaca njegovog djela.

Opraštajući se od Nastića, predsjednik Podružnice sarajevsko-romanijsko-drinske Udruženja književnika Republike Srpske Nedeljko Zelenović rekao je da je ovo udruženje izgubilo književnika iz zlatne generacije srpskog pjesništva, koji je ostao rodoljubivi pjesnik i onda kada je svaka rodoljubivost, ako nije bila jugoslovensko-komunistička, bila anatemisana.

Nastić će, rekao je Zelenović, zbog svojih knjiga i stihova, trajati dok traje srpski rod i srpska književnost.

"Simbolika tvoje poezije, koju smo sretali u čitankama još prije 40-tak godina, široka je i inspirativna, originalna do krajnjih granica, žnastićevskaž u svakom pogledu, bilo da visi poput nagorjelog kazana iznad rodnog ognjišta ili baca pogdled sa trinaestog sprata sarajevskog nebodera, bilo da je mrtva priroda u ulju na zidu zabačene kafane u gradu koji je život i smrt, kuća i bolnica, porodilište i mrtvačnica", istakao je Zelenović.

U ime radnika Matične biblioteke Istočno Sarajevo i SKPD "Prosvjeta", od velikog srpskog pjesnika oprostila se Marijana Petronić, koja je naglasila da za pjesnika nema smrti dok traje njegova proza i poezija.

Pjesnik Vladimir Nastić, koji će svojim obimnim književnim opusom i toplinom kojom je zračio ostati u trajnom sjećanju brojnih poklonika njegove pisane riječi, preminuo je 11. marta u Sarajevu. Vladimir Nastić rođen je 1934. godine u Odžaku kod Nevesinja. Nižu realnu gimnaziju završio je u Nevesinju, Učiteljsku školu u Mostaru, a Višu pedagošku školu i Filozofski fakultet, Odsjek istorije, u Sarajevu.

Objavio je više knjiga poezije: "Sam u kamenu", "Zvezda u senci", "Gorke pesme", "Pesme pokajnice", "Blagovesti" i "Kad se s proleća oglasi kukavica", te priredio Zbornik pjesama "Sunce u stopalima"...

Ostaće prepoznatljiv i po svojim proznim djelima "Simatovi budni snovi", "Sve što oko vidi", "Mrtve se pomiču sjene", kao i romanu za djecu "Tako smo rasli" i zbirci priča za djecu "Imamo, imamo — vuka".

Zavod za udžbenike i nastavna sredstva RS objavio je Nastićeva Izabrana djela u četiri knjige. Posljednja objavljena Nastićeva knjiga je zbirka poezije "Ovdje žive mrtvi", u izdanju Matične biblioteke Istočno Sarajevo.

U toku svog veoma plodnog stvaralačkog rada, Nastić je obavljao i funkciju predsjednika Udruženja književnika Srpske, a bio je i član Udruženja književnika Srbije.

Nezavisne novine
Sačuvana
Angelina
Administrator
*****
Van mreže Van mreže

Poruke: 6282



« Odgovor #5 poslato: Oktobar 31, 2016, 05:44:40 am »

*

KAD SE NEMIRI SMIRE
In memoriam
Vladimir Nastić (1934—2010)



U četvrtak 11. marta u Sarajevu je preminuo pjesnik Vladimir Nastić, u 76. godini. Rođen je 1934. u Odžaku kod Nevesinja. U rodnom gradu završio je Nižu realnu gimnaziju, Učiteljsku školu u Mostaru, a Višu pedagošku i Filozofski fakultet u Sarajevu, gdje je i proveo najveći dio radnog vijeka. Osim po poeziji, romanima i pripovijetkama za djecu, ostaće upamćen i kao dugogodišnji uspješni urednik sarajevskih Malih novina i jedan od obnovitelja Srpskog kulturnog i prosvjetnog društva Prosvjeta. Po izbijanju rata 1992. odlazi najprije u rodno Nevesinje, gdje biva jedan od osnivača tamošnjeg ratnog radija, a potom u Srbinje, djelujući kao član glavnog odbora Prosvjete, i kao poznat i priznat pjesnik. Bio je prvi potpredsjednik Udruženja književnika Srpske, a nakon rata i njegov predsjednik. Posljednju deceniju života proveo je u Srpskom Sarajevu, gdje su mu štampane izabrane pjesme Gluve stope i Izabrana djela u četiri knjige, izdanja Zavoda za udžbenike Republike Srpske, kao i posljednja zbirka pjesama Ovdje žive mrtvi, izdanje Matične biblioteke. U književnosti se javio 1956. godine knjigom stihova Sam u kamenu; poezija mu je prevođena i zastupljena u brojnim antologijama, a roman Simatovi budni snovi i pjesnička zbirka Kad se s proljeća oglasi kukavica predstavljaju važne biljege savremene srpske književnosti.

Pjesnik nepomućenog lirskog jezgra, Nastić je na svojim počecima, kao i toliki, pjevao jesenjinovski sjetno i meko, mladalačke nemire, klonuća i egzaltacije: i kad se nemiri u meni smire/ reći će umri Vladimire. Potom će njegovu pjesmu zaokupiti susret, bolje reći bolni sudar s gradom, koji će neobičnom snagom vratiti aveti sirotinjskog ratnog djetinjstva. Nastić je jedan od rijetkih koji je opjevao ujamljene i koji se nije libio tradicionalnog izraza rodoljublja. Volio je da se lirski ispovijeda i često je dolazio do istinski emotivnog tona: U ovom gradu srce mi se ledi./ Gubim posljednje zube i vid oči./ Slika na zidu — Laza Kostić me gledi,/ o, Santa Marija... umirem u Foči. On je, ipak, prvenstveno pjesnik glasa zemlje, zavičajne Hercegovine, njene kamene pustoši, zbjegova i bogomolja, mlinica i jama bezdanica. Iz glasa zemlje izvodi pjesnik i najdublji nauk sopstvene poetike, gotovo bez ostatka preslikavajući predački nagon opstanka na umjetnički čin shvaćen kao sudbinsku predodređenost, kao čist nagon stvaranja, kao u pjesmi Ako ti je lakše. Među mnogima dobrim ona je najcjelovitija, potpuno prepoznatljivo nastićevski intonirana, istovremeno temeljito promišljena i izgrcana u jednom dahu. Ono programsko, autopoetičko, kao i kod svih uspjelih ostvarenja te vrste potisnuto je u donje slojeve teksta, tako da ni djelić konstrukcije ne biva vidljiv već se sve doima kao ubrzan puls, isprekidano disanje, kao nepatvoren komad života. Objedinjujuća forma svekolikog pjesničkog iskustva tu je onaj neobični imperativ u kome je najmanje naredbe, a mnogo više ustuka pred dolazećim zlom, straha, žurbe, tvrdoglave upornosti, vajkanja, bajanja i bogorađenja, prituljene nade i osjećaja životne inferiornosti — sve to istovremeno, i ko zna čega sve još. Ovaj imperativ veže i vremena i iskustva. On kaže Piši kako umiješ, ne pitaj kao da kaže Kolji, ili će vuci; Drži! Udavi krmača kokoš; Ubiće te šumar, ostavi kolac. Trostruko u njemu odliježe doziv pretka i potomka. Jedan dolazi iz prošlosti, drugi je sadašnjost u obliku samoubjeđivanja, treći je namijenjen budućnosti. Tim i takvim glasom pjesnik nas je ubjeđivao i ubijedio da je i pisanje, ipak, nekakav život.


AKO TI JE LAKŠE

Piši kako umiješ, ne pitaj.
Piši na koljenu.
Piši u bolnici, u ludnici, piši po zidu.
Piši šta ti padne napamet, ali istinu.
Ne treba tačka, ni rima, piši, nemoj
stajati.
Zabijelio je, o snijegu piši.
Zaključaj se ako je imaš,
Isplači se ako ti je lakše.
Vidiš da ćeš umrijeti, nemoj o tome —
i oni će.
Eno ih ispod jablanova, ispod čempresa,
eno ih u drači ispod kamenja,
eno ih gdje god pogledaš.
Svanuće, opet će oni.
Diši, nije to astma, dosta ti je dvadeset,
dosta ti je i manje.
Piši čega se god sjetiš, što ti god
napamet padne.


Krajina, časopis za književnost i kulturu
Banja Luka • Godina X • br. 33—34 • proljeće — ljeto, 2010.
Sačuvana
Angelina
Administrator
*****
Van mreže Van mreže

Poruke: 6282



« Odgovor #6 poslato: Novembar 12, 2016, 03:40:59 am »

*

PJESNIČKO SJEĆANJE NA VLADIMIRA NASTIĆA


Istočno Sarajevo, 17. decembra /Srna/ — U Matičnoj biblioteci Istočno Sarajevo danas je, uz prigodnu izložbu i projekciju kratkog dokumentarnog filma, organizovano pjesničko sjećanje na savremenog srpskog pjesnika Vladimira Nastića.
 
U programu su učestvovali prijatelji i poznavaoci Nastićevog života i djela — Dara Sekulić, Nedeljko Zelenović i Dušan Zurovac.

Vladimir Nastić je rođen u Odžaku kod Nevesinja, 1934. godine. Nižu realnu gimnaziju je završio u Nevesinju, Učiteljsku školu u Mostaru, a Višu pedagošku i Filozofski fakultet, odsjek istorije, u Sarajevu.

Objavio je knjige poezije "Sam u kamenu", "Zvezda u senci", "Gorke pesme", "Pesme pokajnice", "Blagovesti"...dok su od proznih dijela poznata "Simatovi budni snovi", "Sve što oko vidi", "Mrtve se pomiču sjene", te roman za djecu "Tako smo rasli".

Posljednja objavljena knjiga mu je zbirka poezije "Ovdje žive mrtvi", u izdanju Matične biblioteke Istočno Sarajevo.

U rodnom Nevesinju Nastić je bio učitelj, a onda nastavio u Mostaru Višu pedagošku školu. Tada je objavio i svoju prvu zbirku pjesama "Sam u kamenu".

Bila su to trusna vremena, vremena sa kojima se trebalo znati nositi, rečeno je na pjesničkom sjećanju.

"Vladimiru je u životu bilo priređeno bezbroj nesporazuma. Govoreći Šantićeve i Dučićeve stihove, koji u datim momentima nisu bili nimalo poželjni pjesnici, Nastiću su bila odškrinuta vrata koja nisu obećavala da će 'kroz trnje stići do zvijezda'", istakla je bibliotekar Matične biblioteke Marijana Petronić.

Kroz trnje je išao često, a zvijezde je gledao krišom, rekla je Petronićeva. Otuda sigurno i ona fatumska poezija i uvijek iznova "salto smrti" u strofama, doživljeni kroz lično iskustvo i pribirajući genetsku težinu stradanja sopstvenog naroda.

Polovinu 20. vijeka Nastić opisuje kao svoje zrelo doba, ali i vrijeme kada su se umnožavali problemi. Tek kada je diplomirao na Pedagoškoj akademiji u Sarajevu počeo je da diše i da piše, osjećajući više slobode, istakla je Petronićeva.

Prema njenim riječima, u Sarajevu kreće mudro Nastićevo pjesništvo. A, evo i kako: "Šćućuren ispod oluka, ispod tavana, pjevao je o zvijezdama", prepoznavao ljude "prerušene u avetinje".

"Kada pjesnik ćuti onda sigurno ili pati ili smišlja i važe u sebi stihove onog lirskog JA. To je bila Nastićeva osobina. To je njemu svojstveno, jer je on bio i ostao pjesnik po svojoj osnovnoj vokaciji", istakla je Petronićeva.

Pjesnik Vladimir Nastić umro je 12. marta 2010. u Sarajevu. | Srna novinska agencija Republike Srpske
Sačuvana
Stranice: 1   Idi gore
  Štampaj  
 
Prebaci se na: