**VELIKI SRPSKI DARODAVCI
Drugo izdanje dopunjeno akvarelom
primerak №25 Beograd, decembar 94.
Dragiša Vitošević, "Darodavci iz prikrajka".UKLETNIK IZ STIGA, SAMAC SRED SRBIJESrboljub Mitić upravo je napunio pedeset godina, pesme objavljuje gotovo pune tri decenije, ima deset knjiga
1 i još mnogo stihova po listovima i časopisima (i u rukopisima!), štampali su ga (i) ugledni izdavači, a o njemu su pisali (i) poznati kritičari, pa ipak — on je još uvek pesnik koga treba otkrivati. Živeći neprestano u svom selu Crljencu u Stigu kao zemljoradnik i obrazujući se stalnim čitanjem, on je ostao večiti usamljenik koji nigde i nikom ne pripada, pa ni skupini ili "školi" pesnika seljaka, u koju je najčešće ubrajan.
Javio se u
Zadruzi, listu za selo, 1953. godine kao prvi od novih, mladih, istinski darovitih pesnika sa sela, kao strasni zaljubljenik u prirodu i zemlju (o čemu će ostati da svedoči njegova nadahnuta Zemlja), što već tada nije prošlo nezapaženo.
2Potom, i njegovo prisustvo u
Orfeju među šljivama (1963),
Cvetniku (1967) i
Raskovniku (od prvih brojeva 1968) biće vrlo primetno. Ipak, on je i tu, i sve više, odudarao: svojim (crnim) viđenjem sela, a još više nizom drugih, neseoskih tema. Gde su njegovi drugovi završavali, on je tek počinjao. Ali dok su toliki pesnici, i seoski takođe, bili česti gosti po štampi i "prisutni u javnosti", on je redovno ostajao po strani.
3 Naši lenji kritičari i antologičari, umesto da ga, teško "dostupnog" (i "teškog"!), iščitaju i "iščupaju" (iz zabitosti), još uvek ga radije unapred — izostavljaju. No, nije li i ta tridesetogodišnja "strahovita samoća" (bez pravog kritičara i antologičara, gotovo bez pravog izdavača, bez priznanja i nagrada, pa čak i bez novinara koji bi s njim za neki list čestito porazgovarao) bila ne samo kobna, već i plodna, pojačavajući pesnikovo "tragično osećanje sveta", ukletništva i prometejstva?
4U početku "neopozivi ljubavnik zemlje" (kao njegov
Selko iz Vojničkih krajputaša), on je ubrzo osetio da tu nije ni jedini ni najuspešniji, i krenuo je da probija vlastiti, samotni put. Od zemlje, njegove oči se sve više okreću nebu (najčešća reč u njegovoj prvoj zbirci 1961), a njegova pesma se sve više spušta ka vlastitom ponoru, prokletstvu, prometejstvu (ovo nije igra reči). Usamljenik, izopštenik, on sve više oseća svet kao zlo, ali kao zlo kojem se mora suprotstaviti. Vrlo brzo on prevaljuje put od nemoćnog ukletništva do strasnog i prkosnog pobunjeništva. Pesnik zla, ali još više bune protiv zla, himničar (skoro do božanstva dignute) pesme i nekog drevnog pravdoljublja, on kroz sve zbirke daje dramu tragaoca i nepokornika. I kao što Šekspirov Jago "nije ništa kad nije kudilac", i Mitić nije ništa kad nije pobunjenik. Pobuna je srž čovekovog bića. Jedini pravi i jedini ravnopravni odgovor udesu. I mada to, ovde, može katkad delovati i kao jedna jedina žica, to je, u stvari, cela čovekova sudbina.
Mitić lični udes uzdiže do opšteljudske drame bezbrojne svoje sabraće: "vojničkih krajputaša" (s imenima — znamenima: Slobodan, Borko, Željko, Gradimir itd.), mitskih heroja stradalnika (Ikar, Sizif, Ulis, Orfej, Narcis: svi, samo, začudo, ne Prometej), cele povorke "ukletnika i besnika" (lutač, tminar, očajar, ubognik, umnik, udesnik, inatnik, urlač itd. — svi iz
Kamenovanja pevača), sve do "ludog Panteleje", piščevog mitskog pretka i dvojnika.
Mitić lični udes uzdiže do opšteljudske drame bezbrojne svoje sabraće: "vojničkih krajputaša" (s imenima — znamenima: Slobodan, Borko, Željko, Gradimir itd.), mitskih heroja stradalnika (Ikar, Sizif, Ulis, Orfej, Narcis: svi, samo, začudo, ne Prometej), cele povorke "ukletnika i besnika" (lutač, tminar, očajar, ubognik, umnik, udesnik, inatnik, urlač itd. — svi iz
Kamenovanja pevača), sve do "ludog Panteleje", piščevog mitskog pretka i dvojnika. Njihov čest sadrug je pas, znamen porobljenosti i pobune. Svi oni "propeti riču očajno", poput krajputaša Vukoja: "Bio sam / hrabar pas / mrtav umoran / od "opaliti šamar sudbini, makar i kao samoubica (u istoimenoj pesmi) koji spremno bira smrt, ili kao stara Ciganka Joja koja, svemu uprkos, neće da umre! Pridružuje im se i sam pesnik,
Srboljub s dušom lutnom... u jednom vrlo ličnom i vrlo pesničkom "razgovoru s dušom", i u znaku istog tog osnovnog (kako bi Rakić rekao) "buntovništva spram sudbine", rvanja sa sobom i sa svetom, i posrtanja da bi se opet uspravilo:
Evo smo se usudili na usuda
_ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _
Na sudbinu čelom golim okom koskom.Još nemali broj izuzetnih i odista prometejskih pesama kao što su:
Izazov, Ruka letača, Šuma, Umnik, Pesmu u golu vatru obući itd. — govori da nema žrtve dovoljno velike za pravog letača, što će reći i za ovog nemirnika, nepokornika, neumornika. I nema u našoj književnosti takvog tragalačkog izgaranja i izgaralačkog traganja: "Srljam golim mozgom / na gluvi rez tmine" (
Potucanje pevača); "Kostima zapaljenim / osvetljujem put krvi" (
O nespoznaju čelom); sve do onog krajnjeg, makar i samouništavajućeg, dosezanja tajne: "da ne ima / zidova između / krvi i sunca" (
Treća molitva za sladak dan). Pesnik oseća onu gorku misao mnogih velikih tragalaca (još od Gilgameša): da "nema dostojanstva u smrtolikosti ljudskog roda" i, poput tih mitskih junaka, i on svoju veliku bunu dovodi do "krajnjeg" kraja: do suprotstavljanja samoj smrti. Iznad svega on žudi "skok iz nevečnosti" i "dobru reč nesmrt", kao i onu drugu, čudesnu, koju je samo on i mogao da stvori (
u Mukama): "rasmrtiti"...
Svi ti znameni ukletništva ipak nisu bili dovoljni da izraze ono što je pesnik srećno nazvao "mukama u prvom licu": onaj ponor između zanesenog tragaoca (ili stradaoca) i neprijateljskog sveta, koji će pokušavati da premosti čas "slobodnim" dozivima — kricima (
Mrtvac Srbijom odim), čas u stroge strofe i rime "vezanim" (i izvezenim) "pismima" (Peti jahač). Kako su beskrajno raznoliki, moćni i plodni ti predeli zla! I kako bogatu letinu daje "dragocena žetva patnje"!
Zvezdožudnik, kaže jednom Mitić, ali bi isto tako mogao reći i:
pesmožudnik. On ima na izgled preveliku i gotovo romantičarsku veru u reč i pesmu i u njihovu moć. Pesmi on upućuje najzanosnije reči, najveće dužnosti, najsmelije nade. Ona je štit, nadonosnica, blagovesnica. Isceliteljka. Niko nije u nas tako zaneseno i srećno pozdravio i samo dolaženje,
oglašavanje pesme, koja počinje da "nedokučivo neži u mozgu": to je cela povorka i pratnja, ceo događaj i obred! Drugi put, pesma kao da dolazi iz neke zlatne rude koja se topi na najvišoj temperaturi, u ognju koji sažiže, ali i obasjava i pročišćava; kako kazuje već i onaj blistavi naslov:
Pesmu u Golu vatru obući. Za ovog pesnika zaista "u početku beše reč"! Reč je jedino pravo osvojenje, i to reč (prave) pesme. Pitanje sveta je pitanje reči:
oimeniti, orazgovetiti, raznemuštiti svet (kako pesnik kaže), značilo bi otkriti tajnu, iznaći čarobnu "basmu", pobediti i samu smrt.
2.
Srboljub Mitić, tek na pola svoga puta, već je očigledno daleko najviše od svih pesnika sa sela — zašao u svet. Ali, javni odlaznik, on je u isto vreme i tajni povratnik. Bežeći od sela kao od ličnog prokletstva, pesnik mu se vraća kao svom sudbinskom stvaralačkom izvorištu. Odbacujući sve što liči na ukras, "lirski" predeo i ljupku ("naivnu"!) slikovnicu, on u sebi zauvek zadržava lekovito korenje mita i predanja, iskonsko osećanje tla i vezanosti za njega. U stvari, ukopan u zavičaju, "sred Stiga s trulom projom u zubima" (
Podne pesnika, II), on je samo povremeno pravio izlete i oglede, da bi se, kao obogaćen putnik, konačno vratio rodnom pragu. Taj svoj udes, uostalom, najbolje je sam sagledao i izarazio stihom: "Odrodnik selski, selu veran pasje" (
Lična karta). O toj vernosti govore
Rodoslov, Čerga na utrini, pesme o Panteleji, itd., mnoge tanane i otkrivalačke pojedinosti o selu i njegovom životu
5; ali govori i onaj pregorski
Sanopis o mojim dobrim stričevima, koji, pun nekog vekovima taloženog jada i mraka, spada u najcrnje, ali i najuzbudljivije što je o našem selu napisano.
Ranije udaljavanje kao da je samo bilo uvod u što potpunije ukorenjivanje. Što (nekad) dalje, to (sada) dublje! "Sred Stiga" je početak, da bi se stiglo do glavnog: "sred Srbije". Nije slučajno da se ova pojavljuje u pesmama najmučnijih ličnih ispovesti, kao pribežište i jedina pesnikova prava sredina i njegov jedini sudija (
Mučilište: "A sanjao sam negde sred Srbije"; Peti jahač: "Na nekom smeđem brdu sred Srbije"; Mrtvac Srbijom odim: "Samac uklet ali vičem sred Srbije"). S druge strane, značajno je da se i u tim (na izgled) sasvim "privatnim", ličnim kricima i grčevima osećaju neke bitnije oznake tla i prostora, njihovi damari, svojstva, prokletstva:
Od srpske proje zubi mi tupi
Ali za škrgut potaman
Ali za ugriz ljuti potaman
I za smej ljucki. ("Mrtvac Srbijom odim)
Tako se, ne hotimično no nesvesno, nezaobilazno, postaje pravim nacionalnim pesnikom, što Mitić mnogim pesmama očigledno jeste. Drugi put, recimo u
Zavijanju psa (
Ozarenje Sizifa, 1967), daju se opet neke lične i najšire, okvirne, ali i osnovne, teme i ideali, u nekoj vrsti zagrcnutog spiska koji se, rekli bismo, otima i izrasta (opet) "sred blata stiškog": "Veliko slovo / Bune veliko / Oko patnje veliko / Srce pravde veliko / Suprotstavljanje."
3.
Mitićevo pobunjeništvo nije stihijno ni samom sebi svrha: ono je duboko etičko. "Veliko slovo bune" i "veliko srce pravde" u njega se, kako vidimo, sustižu i prožimaju, ako ne i poistovećuju. Tako i u
Vojničkim krajputašima, Ljudskim rečima, Orfičkim crtežima, Petom jahaču. Pesma je takođe izrazito etički čin: "Pesnici mudri majstori razaranja krivde" (
Ljudske reči). Krivda, drevni narodni pojam (noviji je, manje izrazit i više građanski: nepravda), pokazuje izvore i dubinu tog osećanja. Rodoslov, poema o porodičnoj nežnosti, takođe je i priča o prenošenju te patrijarhalne etike "s kolena na koleno": otac je bio "veliki inadžija u pravdoljublju", majka, u jednoj od najuzbudljivijih slika, "pravdu užasnu na golim rukama / pronese usijanu", da bi isti zavet, u starom epskom ruhu, sačekao i unuka:
Ispij mirno čemer
I zlu stani na megdan.Od istog kova, predanja i iskustva je i "čukunčukunded Panteleja", lik iz legende, čije zalaganje za svoju skromnu "odbognicu" (ono bitno, od Boga": vodu, vazduh, sunce, reč) deluje tako savremeno! Cigani iz Čerge na utrini takođe su srećna metafora za mudru jednostavnost i toplinu življenja (
Imam zelenog kera, Žuta tica, Mečkar). U svega nekoliko na izgled najobičnijih stihova imamo celu poemu o pronađenoj životnoj mudrosti, o veličini malog i običnog, o životu shvaćenom kao davanje i darovanje i kao veliko zajedništvo (
Mečkar).
Žuta tica, jedinstvena po nežnosti i plemenitosti, otkriva da ovaj "zlosnivač" nije slučajno stvorio reči:
nežnik i onežiti; niti je slučajno već u njegovoj prvoj zbirci reč nežnost, posle neba, najčešća! Prerušavan povremeno u "inatnika urlača" kao u ulogu koju su mu dodelili drugi, on i u toj pesmi otkriva svoju pravu prirodu:
To za rujem prosutim
Pati bezumno srce. ("Inatnik urlač" u Kamenovanju pevača)
U potrazi za nežnošću, tim izgubljenim „rujem", on se zadržava na njenim znamenima koje vidi u bajci, u pesmi, u Ciganima i, naročito, u deci (na primer, pesme
Pegavo detence, O deci čovekovoj, Melemče itd.). Čak i u onoj možda najcrnjoj njegovoj "viziji",
Sanopisu o mojim dobrim stričevima, usred pomahnitale mase u koju su se utopile nemoćne i otuđene jedinke, kad se očekuje da i "krv padne", pojavljuju se, duboko poetično i čovečno, deca, trbušasta i balava, kao izvor tihe ali neugasle nade u mogućnost nekog drukčijeg, plemenitijeg sveta. Ni najmračnija noć nije bez zvezda!
6neugrobiva je sila nežnosti i
u svim danima koji dolaze
smrti njene nigde. ("Pesma štit")
Drugi, ne manje uzbudljivi
Sanopisi iz lude kuće (još jedna od pesnikovih sjajnih, "ludih" poema!) ponovo i dramatično govore o prirodi i jednostavnosti kao jedinom čovekovom spasu. Dubokim pesničkim doživljajem Mitić potvrđuje ono davno i toliko savremeno Marksovo opažanje: kako čovek,
imajući sve više, jeste sve manje. Zatrpan svim i svačim, čovek gubi ono najvažnije, i gubi sebe (na primer,
Pesma o ratovođama, Pesma o noveku zazirnom, zatim velika neobjavljena poema
Ključevi itd.). Sebičnost je takođe jedan od najboljih načina da čovek izgubi sebe, i ovaj pesnik, himničar pregalaštva, više puta strasno osuđuje "slepi put ega kukavnog". Da bi se čovek iz mreža zabluda i krivoverja vratio nekim prostim istinama, trebalo bi mu temeljno "hemijsko čišćenje": "Trebalo bi... kroz sebe zaputiti se / kao kroz oštru vatru". Stići, padom, "do sebe sržnog" (
Ključevi).
Otuda pesnikovo stalno ukazivanje i na smisao i etiku muka, tog "suvog zlata patnje", od Ljudske pesme iz prve zbirke do Priče o časti muka (u
Raskovniku 1980): niko, pa ni najpravedniji, nema prava da zaobiđe to neizmerno ljudsko zbližilište i čistilište!
Pesma je razotkrivač ljudskih varki i privida ("U javu uvijeni / kao u pogan oblak") i, iznad svega, čuvar prirode ("sa mojim ticama i mravima"). Ona je zato da podseti na neke stalno i nesrećno zaboravljene "praistine":
Gvožđeje velika stoguba
snaga zemljina
Ali pod nebesima
jači je cvet ("Pesma o danu dimnom"u Mukama)
4.
Pesnik Srboljub Mitić se, posle vlastitog
mučilištva (kako mu se i zove jedna pesma), posle rodnog Stiga i Srbije, i najzad, posle sagledanog današnjeg opšteg ljudskog otuđenja, otisnuo još jednom i konačno ka — zvezdama. Obustavljajući napokon svoj veliki mladalački pohod protiv smrti i smrtnosti, i otresajući se izvesnog takođe mladalačkog (i samoučkog!) racionalizma, on se prisno smestio s "one strane", u zimzelenim predelima "svetajne". Rođen da otkriva skrivene veze i odnose, nevidljive izvore i srodnosti, jedinstvo najvećeg i najmanjeg, pesnik, ovaj (kao i svaki drugi pravi i veliki), nije mogao drugo ni drukčije ni tamo.
Uistinu, ceo njegov put bio je potraga za onim što bi drevni grčki mislioci nazvali "semenima stvari", za nezamućenim, moćnim izvorima postojanja. On se pitao (u
Posrtanju Ulisa) "šta to prapamćenje iza kosti čeone tiho priča"; a takođe i šta govore:
pradavnina, pramaterija, praistina, praslika, pragovor, prareči, prapesma... Sve ima neki svoj (što bi Platon rekao) "prauzor", i to je ono čemu se valja ustremiti: ka "srcu dileme", ka "korenu pesme". Nesvakidašnja je i dirljiva njegova pesma
O prarečima (iz
Ljudskih reči) koja lebde svemirskim maglinama i "nikad nisu dotakle / velikim krilom oko moje oko nečije". U uvodnoj Pesmi štitu za
Petog jahača slika je ista, ali jasnija i vedrija: tu je "veliki pragovor koji sve zna i sve sobom doseže".
Nije važno da li to, inače jasno platonovsko obeležje ovde znači namerno usvajanje ili slučajnu sličnost, ili, najzad, nehotično ali zakonito podudaranje. Važno je da to potiče iz Mitićevog pesničkog bića, iz njegovih stvaralačkih grčeva i da zvuči visoko pesnički.
Slično je i sa završnom tačkom Mitićevog velikog traganja, koju on srećno naziva
Početkom, i gde se najviše približio velikim pesnicima metafizičarima. Ispunjen žarkom verom u čoveka — crnika i čudomoćnika (kako ga je, naizmenično, nazivao) i u smisao njegovog puta, on ga i inače nije mogao zamisliti kao bednog zemaljskog izgubljenika, no samo kao samosvesnog svemirskog građanina, čije je pravo prebivalište — beskraj, i istinska sudbina — besmrtnost. Jedna Mitićeva kratka pesmica, jedan od njegovih uzgrednih "juriša na nebo", dobro pokazuje kako izuzetan pesnik prirodno misli i peva protiv svake "očiglednosti", uočavajući (i u svakodnevnom!) čudesne veze, značenja, mogućnosti, i smelo i srećno povezujući najmanje s najvećim i najdaljim:
Sunce jasno
Nebesima
Šeće
Crnik čovek
Preko sveta
Mili
Niko ne zna
Ko kog
Obasjava ("Zasjajnici" u Raskovniku 1980")
U svemu: jedva tri naša obična, krajnje jednostavno kazana, epska deseterca. A — neizmerno mnogo smisla, slutnje, sklada, "svejedinstva", i tihe vere u tog zemaljskog "crnika". Eto pravog Mitića, i prave antologijske pesme, najkraće od velikih pesama koje znam.
Krajnja tačka jednog traganja nije, naravno, nikakav "završetak": pesma o velikom putu nije ni blizu dopevana. [...]
_______________
1 Mitićeve objavljene zbirke su: Veliki ružan konj (Matica srpska, 1961), Vojnički krajputaši (Braničevo, Požarevac 1964), Ozarenje Sizifa (Braničevo, 1967), Ljudske reči (Nolit, 1967), Kamenovanje pevača (Braničevo, 1969), Čerga na utrini (Braničevo, 1973), Orfički crteži (Braničevo 1977), Peti jahač ("R. Ćirpanov", Novi Sad, 1977), Rasap pustinjaka (Matica srpska, 1978), Muke (Prosveta, 1979). U rukopisu ima tri nove zbirke: Usudište, Vremeš i Ključevi (poema).
2 Prve Mitićeve pesme objavljene su u Zadruzi 1953: Šumi, Jasenova priča (3. 9.), Jesen (22. 10.), Mlavi (29. 10.), Utisci (26.11.) itd. Na njega je prvi skrenuo pažnju, takođe u Zadruzi (5. 11. 1953), zemljak Milisav Pavlović, jedan od prvih međuratnih pesnika seljaka; a zatim je u istom listu u prazničnom broju za Dan Republike (26.11. 1953), izišlo toplo i dalekovido Pismo samoukom pesniku dvojice urednika, Mihaila Ćirića i Milisava Ilijina. Tako je Mitić postao pravi rodonačelnik novog seoskog pesništva, uveliko drukčijeg od predratnog.
3 Tek nedavno, uoči štampanja ove knjige, objavio je pesnik Krstivoje Ilić u Zum reporteru (!) od 29. 4. 1982, poduži i lep razgovor sa Mitićem, vođen u požarevačkoj bolnici, s naslovom koji kao da objašnjava i "opravdava" i taj izuzetak: U prisenku smrti!
4 Izraz "Smrtonosna samoća je iz Mitićeve Pesme o smrtonosnoj samoći u Poljima 1968. (br. 113—114). Ova je imala sudbinu poviše Mitićevih pesama: gde je objavljena, tu je i zaboravljena.
5 Iako Mitić najčešće ne opeva selo, on ga duboko oseća i, makar i uzgredno, snažno predstavlja: od one rane Tužne pesme gde su i kosti davnog pokojnika "još besne, još otrovne", do najveće tuge starog Ciganina: "Kad na vašarski dan pijem vodu" (O starosti).
6 Uvrežilo se mišljenje da u ovo doba surovosti i psovki, i još tolikih Aušvica i Jasenovaca, nežnost nije više pesnička tema, stav ni "stil", nije "od ovoga sveta": zastarela, zazorna. U toliko više se zapaža Mitićeva izuzetnost, njegovo svesno opredeljenje, tj. saznanje, tj. pesničko zaveštanje:graviranje.rs PDF