Angelina
|
 |
« poslato: Jun 14, 2011, 01:58:50 pm » |
|
**
O D R A M I
Postanak drame. — Drama je grčka reč i znači radnja. Kao književni rod, ona obuhvata dela u kojima se radnjom na sceni otkrivaju život i njegove pojave. Evropska drama nastala je najpre u Grčkoj, u VI veku pre n.e., i njenim osnivačem smatra se grčki pesnik Tespis. Ona se razvila u doba cvetanja lirske i epske poezije u Grčkoj, i to iz obrednih pesama koje je pevao hor prilikom prinošenja žrtava bogu plodnosti i stvaraocu snaga prirode Dionisu. Vezana za mitologiju svojim sadržajem, ona je najpre bila religozni obred, da se tek onda, kada se iz hora izdvojio jedan njegov član i poveo razgovor sa horom (dijalog) stvore uslovi za sukobe, za radnju, i da tako nastane jedan nov književni rod. Tespis je prvi prema horu postavio jedno lice — glumca — koji je započinjao razgovore sa horom i horovođom, i stoga se on i naziva ocem drame, jer je prvi, uvodeći dijalog, stvorio uslove za dramu. Struktura drame. — Drama je književno delo čije je umetničko ostvarenje vezano za jednu drugu umetnost, nastalu u isto vreme kad i drama — za pozorišnu umetnost. Ona se piše za predstavljanje na sceni i, osim vrlo retkih izuzetaka, ona je neraskidljivo vezana za pozorišnu umetnost i podređena njenim zakonitostima. Stoga drama kao književni rod ima i posebnu strukturu; razvijanje dramske radnje podređeno je okolnostima koje omogućuju njeno otelotvorenje i saznavanje. Ono što čini osnovu drame kao književnog roda i njenu bitnu odliku — radnja — nastaje iz raznih uzroka. To može da bude sukob (konflikt) između dveju ličnosti čija su shvatanja sasvim suprotna jedna drugima, čije su prirode, strasti ili interesi međusobno suprotni. Takvih drama u kojima je sukob lične prirode ima najviše. Razume se da junaci drame kao stvaraoci i nosioci dramskog sukoba i dramske radnje moraju da budu istovremeno i karakteristične ličnosti, tipični predstavnici izvesnih opštih pojava, a nekad i izvesnih životnih principa. Sukobu u drami, tj. dramskoj radnji, mogu da budu i drukčiji uzroci. Radnja može, na primer, da bude zasnovana na sukobima između progresivnih i reakcionarnih društvenih snaga, odnosno njihovih idejnih predstavnika i nosilaca; junak može da vodi borbu sa izvesnim spoljašnjim silama, životnim okolnostima u kojima se nalazi i koje predodređuju njegovu sudbinu; ili je to borba koja se vodi u samom junaku, usled unutrašnjih protivrečnosti koje se javljaju u njegovoj prirodi, njegovu karakteru. U svakom slučaju, dramski sukob i dramska radnja moraju biti zasnovani na nekim značajnim, veoma važnim i bitnim društvenim ili životnim problemima, kako bi izazvali živo interesovanje gledalaca. Radnja u drami mora da bude vrlo sažeta, da ima čvrsto jedinstvo i ujednačen tok. Sukob u drami, ma koje vrste bio po uzrocima, mora stalno da raste, da bude u središtu pažnje gledalaca sve do one tačke kada nastaje preokret koji vodi ka kraju, ka pobedi ili porazu glavnog junaka. Ta razvojna linija dramske radnje morala je po klasičnim pravilima da bude u svemu ujednačena da bi bila gledaocima potpuno jasna. Po klasičnoj poetici, ona ima pet etapa: 1) početni događaj ili događaje iz kojih nastaje sam sukob u drami — ekspozicija; 2) razvijanje nagoveštene radnje i sukoba i komplikacije koje u njenom toku nastaju — zaplet (kolizija); 3) vrhunac u stepenu razvijanja sukoba, kada je jedan od junaka u izvesnom preimućstvu u vezi sa krajnjim ishodom sukoba — kulminacija; 4) opadanje radnje, kada se već jasno vide pomenuta preimućstva zbog kojih nastaje preokret u radnji u korist pobednika u sukobu — peripetija; 5) rasplet sukoba, kojim se dramska radnja završava — katastrofa. Po shvatanju u antičkoj književnosti, i u doba klasicizma u XVII i XVIII veku, u svakom dramskom delu moraju postojati ove etape u razvijanju sukoba; one često predstavljaju i odvojene manje celine u okviru jedinstva cele radnje — otuda i postoje činovi u drami, koji takve manje celine predstavljaju. Najveći broj drama prema tim etapama u razvijanju sukoba ima pet činova. Takva struktura dramske radnje predstavlja klasični njen tip, karakterističan za evropsku književnost sve do romantizma, dakle, skoro za dvadeset pet vekova. Zbog toliko dugog poštovanja ovih "pravila" o dramskom stvaranju napisan je velik broj dramskih dela u evropskoj književnosti prema tim pravilima. Stoga: ćemo još nešto o tim pravilima reći. Čvrsto jedinstvo dramske radnje je i omogućeno strukturom koju smo naveli. Iz pet etapa u razvijanju radnje u klasičnoj drami, pa sve do klasicističke jasno se vidi njen ujednačen tok, čvrstina i jedinstvo njene razvojne linije. Tako se u fazi ekspozicije gledalac odmah upoznaje sa osnovnim uzrocima dramskoga sukoba, sa junacima drame i njihovim odnosima, sa osnovnom, bitnom crtom njihova karaktera i okolnostima u kojima će se radnja razvijati; prema tome, u ekepoziciji se pruža sve što je potrebno da se zna o početnoj situaciji i događajima čiji će razvoj dovesti do sukoba i o ljudima čije će sudbine ili shvatanja dovesti do dramskog konflikta. U toj fazi razvijanja dramske radnje već se nalaze počeci zapleta, ili se on i njegova motivisanost tu već jasno nagoveštavaju. U zapletu se radnja počinje brže razvijati — to je već radnja sama. Razvijanje radnje je usmereno tako da je sukob između junaka neminovan. Tu se već jasno vide one svetle i tamne strane karaktera junaka, ona njihova dominantna karakterna crta koja ih usmerava ka borbi za dobro ili za zlo. Ako je uzrok sukobu u spoljašnjim silama, kojima se dramski junak suprotstavlja svojom borbom, onda se gledaocu i te sile i glavni junak moraju jasno predstaviti; a ako je sukob u samoj glavnoj ličnosti, naime, izazvan unutrašnjim njegovim nedoumicama, neopredeljenošću, kolebanjem ili protivrečnostima, onda pisac mora gledaocima pokazati taj unutrašnji sukob, tj. u nizu postupaka glavnog junaka nedvosmisleno istaći one njegove osobine koje će pokazati dvojstvo njegove ličnosti i dovesti do njegove pobede ili poraza. Kulminacija predstavlja najviši i najdžapregnutiji stepen u razvijanju dramske radnje, i ona mora biti pripremljena prethodnim događajima i postupcima glavnog junaka. U toj etapi razvijanja dramske radnje glavni junak mora gledaocu u svemu da bude jasan kao ličnost i karakter, i gledalac se u toj fazi razvijanja radnje ili potpuno opredeljuje za glavnog junaka, ili je svim svojim bićem protiv njega. U pogledu suštine dramskog sukoba, opredljenosti junakove za dobro ili zlo, za ovaj ili onaj princip ili ideal, kod gledalaca ne smeju da postoje nikakve sumnje, i stoga je on živo zainteresovan za ishod sukoba i sudbinu junakovu, i sam donekle osećanjem ili mišlju angažovan u njegovoj borbi ili se u njemu rađaju simpatija ili antipatija, pa on želi pobedu ili poraz junaka, prema tome kako sagleda njegove situacije ili tok života, ponekada čak prenoseći, svesno a češće nesvesno, sebe u položaj junaka. U peripetiji se borba razrešava i privodi kraju i već se u dobroj meri jasno vidi ili naslućuje njen srećan ili nesrećan ishod za glavnog junaka. Tu mora postojati onaj momenat u razvijanju radnje od koga će zavisiti kojim će putem ona krenuti svome kraju: pobedi ili porazu. Peripetija svakako označava preokret koji nastaje u toku razvijanja dramske radnje. Tu se dotadašnji tok radnje završava, i nastaje jedan drugi, koji se razvija iz prethodnog i koji radnju privodi kraju. U ovoj etapi razvijanja radnje gledalac je zainteresovan samo u jednom smislu: do peripetije on je dramski sukob pratio sa neizvesnošću i zabrinutošću za ishod njegov, i njegovo je interesovanje za dalje razvijanje radnje stalno raslo u tom smislu; sada se on interesuje samo za to da li će se njegova iščekivanja ispuniti i kako. U raspletu kao poslednjoj etapi u razvijanju dramske radnje dramski sukob se završava, i gledalac mora da ima osećanje potpunosti i završenosti radnje u drami, ili potpunosti i dovršenosti dramskog lika, njegove sudbine. Iako u stvarnom životu "kraja" nikada nema, jer je život u stalnom razvijanju i kretanju, u umetničkim delima ima se iluzija da je jedan događaj, pojava, ili jedan ljudski život potpuno dovršen. Taj kraj — rasplet jedne drame — mora da bude prirodan, da nastaje iz celokupnog toka radnje, čime se i postiže čvrsto jedinstvo njeno — jedna od bitnih odlika drame kao književnog roda. Sve ovo dosada rečeno o unutrašnjoj strukturi i organizaciji drame opšta je teorijska postavka koja je važila nekih dvadeset pet vekova, pa i tada, razume se, sa mestimičnim odstupanjima od pojedinih manje ili više važnIh delova ovakve dramske poetike. Sa romantizmom počinje postepeno odstupanje od klasične strukture dramskog dela. Od romantizma do danas i drama je doživela svoj razvitak kao što će se to pokazati u razgovorima o drami u starijim razredima. Likovi u drami. — To su dramski junaci, ili, kako se uopšteno zovu, dramski karakteri. Oni su stvaraoci i nosioci dramske radnje i piščeve osnovne zamisli, i ono što jedno dramsko delo čini umetničkim to su dramski likovi, dramski junaci, odnosno dramski karakteri. Oni se pamte, a ne sama dramska priča. Dramska priča, odnosno dramska radnja, služi samo za otkrivanje likova, njihovih karakterističnih individualnih crta. Ona je samo sredstvo krjim se dramski junak razvija, izgrađuje i oživljuje. Kao nosioci dramske radnje, dramski junaci moraju biti tako građeni da budu izrazite ličnosti, izraziti karakteri. Gledalac ih kao ljudske karaktere doživljava iz njihovih odnosa prema drugim ličnostima u drami, iz njihova govora kojim saopštavaju svoja razmišljenja i osećanja, iz njihova ponašanja, postupaka, i, uopšte, iz njihova reagovanja na spoljašnje događaje, čime stvaraju sukobe, i samim tim mogućnosti za dramsku radnju. Svakako, svim tim oni ispoljavaju prvenstveno svoje ljudsko biće, svoj moralni lik, svoj karakter, i to je u središtu gledaočeva interesovanja. U drami nema mogućnosti, kao u romanu, na primer, da se osvetli celokupan jedan lik, sve crte njegova karaktera. Tu se junak predstavlja gledaocu najčešće samo u jednoj, dominantnoj crti svoga karaktera, koja se otkriva u određenom sukobu. Gledalac tu crtu karaktera doživljava kao junakovu strast, koja postaje pokretač svih njegovih akcija i u određenom sukobu, u određenoj dramskoj radnji čini sveukupnost junakova duhovnog bića, njegove moralne ličnosti. Ta dominantna crta karaktera junakova izaziva puno interesovanje gledaočevo, i svaka junakova reč, pokret, mimika, postupak idu u delu talentovanog dramskog pisca za tim da nam junaka načine izrazitim likom i doslednim u ispoljavanju baš te crte. Da bi kao određen karakter bio jasan, izrazit i celovit, glavni junak u drami prema sebi mora da ima druge ličnosti, koje o postavljenom problemu u drami imaju shvatanja, gledišta i stav potpuno suprotne shvatanju, gledištu i stavu glavnog junaka. To baš i dovodi do sukoba među njima i omogućuje ispoljavanje one bitne, dominantne, karakterne crte glavnog junaka. Ma kakav sukob bio u drami, i ma o kakvom dramskom junaku sa određenim moralnim likom bila reč, dramski junak, odnosno dramski karakter mora da bude prirodan, istinit, ili verovatan, kao pojava u životu, i u isto vreme mora da bude karakterističan predstavnik određenih ljudskih osobina, vrlina ili poroka. Stoga dramski pisci najveću pažnju obraćaju na izgrađivanje karaktera svojih junaka; bez dobro izgrađenih karaktera nema ni dobre drame. Povezanost drame sa pozorišnom umetnošću. — Kao književni rod, drama je vezana za pozorište, za pozorišnu scenu, za pozorišnu umetnost u celini, od koje ona i zavisi, i usled čega kao književno delo ima i specifične osobine. Dramski junak se od epskog ili lirskog junaka razlikuje baš po tome što se on izgrađuje u velikoj meri, ne samo piščevom rečju, tj. pomoću pismene komunikacije između pisca i čitaoca, no i onim drugim činiocima koje pružaju scena i pozorišna umetnost uopšte. Otuda proističe još jedna osobenost doživljavanja dramskog sadržaja, naime, dramske radnje i likova. Za potpuno doživljavanje drame kao specifičnog književnog dela pri scenskom izvođenju gledaocu nije potrebna ona sposobnost koja je potrebna za epska ili lirska dela — mašta. Gledalac i radnju i dramske junake doživljuje kao živu, istinsku stvarnost, jer se sve događa pred njim, u sadašnjosti, kao u stvarnosti; on i radnju i likove vidi pred sobom, u svoj njihovoj punoći, zvuku i pokretu, posredstvom reproduktivnih umetnika — glumaca. Iako je svestan da je ono što se na sceni događa piščeva tvorevina, samo umetnička fikcija, gledalac se za sve vreme predstavljanja na sceni uživljava u to kao da je stvarnost i vrlo je intenzivno doživljuje. Likovi dramskih junaka sa scene deluju na gledaoce kao živi ljudi, koje sreću u svakodnevnom životu. Za takvo konkretizovanje života na pozornici dramskom piscu služe razni posrednici, njegovi saradnici u stvari, kao i mnoga druga sredstva kojima scena raspolaže. To su: režiser, glumac, scenograf, kostimograf, scenerija i rekvizite. U saradnji sa svim tim činiocima dramsko delo doživljuje svoje potpuno umetiičko ostvarenje. Režiser je prvi posrednik između dramskog pisca, odnosno njegova dela i gledaoca. On na osnovu dramskog teksta i oskudnih uputstava koje dramski pisac daje ispred teksta, ili u samom tekstu u zagradama za njegovo izvođenje (didaskalije ili remarke), postavlja delo na scenu i rukovodi njegovim izvođenjem. On dodeljuje uloge pojedinim glumcima, zajedno sa njima izgrađuje junake, konkretizuje likove, pomoću svoje mašte i na osnovu piščeve zamisli stvara određenu sredinu, atmosferu u kojoj se oni kreću i delaju, i uz saradnju ostalih pozorišnih činilaca i sredstava dočarava gledaocu stvarnost na sceni, stvarni život. Njegova uloga je u ostvarivanju dramskog dela na sceni vrlo velika. Glumac je drugi važan činilac kao posrednik između dramskog dela i gledaoca. Prema zamisli i uputstvima režiserovim, koja se kreću u ošptim, osnovnim linijama, i prema svom ličnom doživljaju piščeve zamisli i dramskog teksta u celini, i posebno dramskog junaka koga treba da svojom glumom oživi na sceni, on sada tumači određeni dramski lik. Tumačeći takav lik, on će ga, ne izneveravajući niti izopačavajući piščevu zamisao, svakako obojiti i svojom umetničkom ličnošću, svim onim što nosi u sebi kao svoju ljudsku prirodu, psihologiju i mentalitet i umetnički talenat; i, sasvim prirodno, uneće u reči i rečenicu, dikciju, intonaciju, mimiku, gest, svoj doživljaj dela kao celine i junaka pojedinačno. Tu se on sada pretvara u umetnika koji liku što ga tumači, u okvirima piščeve zamisli, doživljaja, odnosno dramskog teksta, udahnjuje život i čini ga živim i stvarnim, bliskim gledaocu. Tu, u takvom tumačenju dramskog junaka, kojim se on pretvara u živo ljudsko biće, i sastoji se snaga umetničkog talenta jednoga glumca. Da bi piščeva slika života delovala kao stvarnost, taj život i ljude treba smestiti u određeno vreme, u vezi sa vremenom u kome se radnja zbiva, i uskladiti sa godinama starosti i karakterom i opštim izgledom junaka. Dramski junaci moraju odgovarati vremenu i sredini svojim spoljašnjim izgledom, odelom, ponašanjem itd. To se postiže određenim kostimima i maskom. To je zadatak kostimografa. Time se gledaocu na neposredan način predstavljaju život i ljudi, sredina i vreme. Za dočaravanje stvarnosti i prirodnosti na sceni potrebno je stvoriti i određenu sredinu u kojoj junaci žive, u kojoj se kreću i delaju. To se postiže dekorom (kulisama), koje ostvaruje pozorišni slikar (scenograf), i uz to i rekvizite — to su razni predmeti na sceni (nameštaj, posuđe, razna oruđa), sve ono čime se glumci u vezi sa tekstom i situacijom na sceni služe. U vezi sa dekorom je i scenerija. To su sva ona svetlosna i zvučna, tehnička sredstva kojima se dočaravaju razne prirodne pojave (dan, noć, mesečina, oluja, grmljavina, talasi, kiša, itd.) i atmosfera u kojoj se zbiva dramska radnja. Iz svega ovoga se jasno vidi međusobna zavisnost drame kao književne umetnosti i pozorišne umetnosti. One žive jedna s drugom i jedna u drugoj. Otuda drama kao književni rod živi samo na sceni i svaka drama pisana je za scensko predstavljanje.
Radmilo Dimitrijević • Dimitrije Vučenov ČITANKA za III razred gimnazije | Beograd, 1974.
|