Miodrag Bulatović (1930—1991)
Dobrodošli, Gost. Molim vas prijavite se ili se registrujte.
KNJIŽEVNOST « PROZA « Prozni pisci — biografsko-bibliografski podaci i prilozi « Miodrag Bulatović (1930—1991)
Stranice: 1   Idi dole
  Štampaj  
Autor Tema: Miodrag Bulatović (1930—1991)  (Pročitano 17838 puta)
0 članova i 1 gost pregledaju ovu temu.
Angelina
Administrator
*****
Van mreže Van mreže

Poruke: 6361



« poslato: Jun 14, 2011, 04:53:40 pm »

**




MIODRAG BULATOVIĆ  
(Omladina, 20.02.1930 — Igalo, 15.03.1991)


Miodrag Bulatović bio je jedan od najpoznatijih pisaca moderne srpske književnosti. Neredovno se školovao. Gimnaziju je završio u Kruševcu 1950. godine, a na Beogadskom univerzitetu je studirao psihologiju i književnost. Neko vreme je radio kao novinar. Tokom devedesetih godina bio je angažovan u SPS-u, gde je branio ideologiju Slobodana Miloševića u trenucima raspada Jugoslavije.


BIBLIOGRAFIJA

Miodrag Bulatović bio je romanopisac i dramatičar, sklon mračnim, demonskim vizijama. Njegova slika sveta je morbidna, a likovi su karnevalski, istovremeno groteskni i tragični. Dela ovog pisca su strani kritičari stavljali u ravan sa delima Đovanija Bokača, Fransoa Rablea i Migela de Servantesa. Njegova najpoznatija dela su:

  • Đavoli dolaze (1955)
  • Vuk i zvono (1958)
  • Crveni petao leti prema nebu (1959)
  • Heroj na magarcu ili Vreme srama (1967)
  • Rat je bio bolji (1968)
  • Godo je došao (1969) drama
  • Ljudi sa četiri prsta (1975)
  • Peti prst (1977)
  • Gullo Gullo (1983)
  • Tetoviranje srca — roman u pripremi


NAGRADE

  • 1975. NIN-ova nagrada za roman Ljudi sa četiri prsta


SARADNJA U ČASOPISIMA I NOVINAMA

  • Letopis Matice srpske
  • Naša stvarnost
  • Studentski književni list
  • Narodni student
  • Jugoslovenski Crveni krst
  • Čačanski glas
  • Politika
  • Borba
  • Pobjeda

Wikipedia
Fotografija M. Bulatovića preuzeta sa interneta
Sačuvana
Angelina
Administrator
*****
Van mreže Van mreže

Poruke: 6361



« Odgovor #1 poslato: Jun 14, 2011, 09:58:30 pm »

**








Sačuvana
Angelina
Administrator
*****
Van mreže Van mreže

Poruke: 6361



« Odgovor #2 poslato: Jun 14, 2011, 09:58:54 pm »

*

SLAVA I GRESI

Miodrag Bulatović danas

Kad je krajem prošle godine u znamenitoj ediciji BIGZ-a i SKZ Razgovori s piscima promovisana zbirka intervjua Miodraga Bulatovića Nikad istim putem (priređivač i pisac pogovora Stojan Đorđić), poveo se i neformalni razgovor o današnjem rejtingu njegovog književnog dela i, kao i u nekim drugim prilikama, iskazana bojazan da on nikada nije bio niži nego danas kad se navršava sedamdeset godina od piščevog rođenja (februar 1930) i devet godina od iznenadne smrti (mart 1991). Jedno od ponuđenih objašnjenja za to pretpostavljeno opadanje književne slave jednog od najznačajnijih posleratnih srpskih pripovedača i romansijera (posle Andrića, i najprevođenijeg i najtiražnijeg) jeste nepostojanje bilo kakve zadužbine s imenom Miodrag Bulatović i nezainteresovanost njegove porodice da nadomesti odsustvo takve brige za nova izdanja knjiga pisca kojeg je Dobrica Ćosić označio kao "najosobeniju pojavu u srpskoj, a možda i u nacionalnim književnostima ideoloških društava i socijalističkih država pedesetih i šezdesetih godina našeg veka".
      
Poslednjih godina se takođe neretko moglo čuti i da Bulatović kao pisac gubi na popularnosti zato što beogradska književna čaršija ne može da mu oprosti što se pred kraj života priklonio režimu i kao narodni poslanik vladajuće stranke podržavao njenu militantnu nacionalnu ideologiju u trenucima raspada Jugoslavije.
      
I, najzad, u ovakvim ekspertizama posthumnog tamnjenja Bulatovićeve književne slave pominje se i njegova uloga u našoj književnoj areni, svađe i prepirke sa mnogim njenim istaknutim akterima te posebno nedopustivo ponašanje u iskonstruisanoj aferi oko Grobnice za Borisa Davidoviča Danila Kiša i u hajci na Vunena vremena Gojka Đoga.
      
      
LITERATURA I POLITIKA
      
Ti razlozi, manje-više izvanknjiževni, podložni su, razume se, diskusiji. Neporeciva je, međutim, činjenica da se Bulatovićeve knjige poslednjih sedam-osam godina retko štampaju. Neki izdavači čak govore da je interesovanje za njih gotovo presahnulo. I u bibliotekama one više nisu među najčitanijima. Književno tržište mu je, dakle, nenaklonjeno.
      
Ali, bez obzira na sve, delo jednog Miodraga Bulatovića ne predaje se zaboravu i ono će i posle provere koju donose sud vremena i istorija verovatno zadržati mesto u vrhovima savremene srpske književnosti. Na to upućuje i prof. dr Novica Petković koji je u jednoj nedavnoj rekapitulaciji veka Bulatovića svrstao među deset najznačajnijih pisaca. Sličan status ne osporavaju mu ni kritičari najrazličitijih generacija koje smo pitali da li je njegovo delo danas zaista izgubilo na vrednosti ili je pak na kritičarskim terazijama na manjoj ceni. Neki među njima samo redukuju broj dela koja Bulatovića danas reprezentuju i različito procenjuju razloge zbog kojih njegova proza u poslednjih desetak godina ne nailazi na adekvatan odziv čitalaca.
      
Za ovo poslednje Gojko Božović vidi nekoliko razloga, ali primećuje da je sa stanovišta književnosti teško reći koji je od njih najprihvatljiviji. On je takođe među onima koji smatraju da je Bulatovićevom dijalogu sa čitaocima svakako odmogla politička završnica njegove karijere. Jer, čitaoci ovoga pisca ne mogu da povežu pobunjenički i demistifikatorski duh njegove proze, koji se podsmehnuo svim stvarima ovoga sveta, sa ulogom poslanika SPS-a. Oni, međutim, koji su u poslednjih deset godina postali čitaoci i koji Bulatovića znaju samo po njegovoj skupštinskoj epizodi ne veruju da je sa njegovim poslaničkim likom spojiva neverovatna oslobođenost piščeve proze.
      
Drugi razlog, nastavlja naš sagovornik, valja tražiti u polemikama i raspravama koje je Bulatović nemilice proizvodio, u koje je strasno upadao i po kojima će biti pamćen dogod je živih učesnika ili sekundanata.
      
Treći razlog može se dovoditi u vezu sa književnošću, ali joj ne može biti kompliment, kaže Božović i pojašnjava: Naime, tip pripovedanja koji možemo zvati bulatovićevskim stoji u polemičkom odnosu sa centralnim delom nacionalne pripovedne tradicije, pa otuda i sa većinskim očekivanjima od naše književnosti. Samonikao koliko se to u književnosti može biti, Bulatović nema direktnih prethodnika, ni pravih nastavljača. Tako je oko Bulatovićevog statusa među savremenim čitaocima nastao paradoks. Opštu slavu za piščevog života smenila je borba za opstanak u književnosti i među čitaocima posle smrti. Paradoks je utoliko veći ako se zna da bi tamne, groteskne, karnevalske slike Bulatovićeve proze morale biti bliske našem savremenom čitaocu.
      
      
KULTNI PISAC
      
Pre godinu dana Božović je sačinio jedan izbor pripovedaka Miodraga Bulatovića (Priča o sreći i nesreći, "Oktoih", Podgorica) i propratio ga pogovorom od tridesetak strana, a pre četiri godine učestvovao je u Bijelom Polju u razgovoru "Miodrag Bulatović u srpskoj književnosti". Iz pozicije očigledno zainteresovanog i nepristrasnog tumača, kaže za NIN: Bulatović je nesumnjivo osigurao mesto u istoriji nacionalne književnosti, pitanje je još samo da li će i na koji način osigurati mesto među čitaocima. Njegovo delo teško da će više zadobiti slavu koju je imalo za piščeva života i kojoj je i sam pisac toliko doprineo. Bulatović je danas kultni pisac, dakle, autor za posvećenike. To ne mora da bude loš status za pisca, ali bi pre deset ili dvadeset godina teško kome u Bulatovićevom slučaju izgledao verovatnim. Delima ovog pisca slede nove interpretacije, neizvestan put do šireg kruga čitalaca, ali i sužavanje kruga piščevih knjiga koje mogu imati čitaoce. U tom krugu svakako će se naći Bulatovićeve pripovetke, kao i romani Crveni petao leti prema nebu i Heroj na magarcu.
      
Doajen naše književne kritike i esejistike Zoran Gluščević današnji slučaj Miodraga Bulatovića i sudbinu njegovog dela vidi nešto drugačije: "Iako jedan od nekoliko najdarovitijih proznih pisaca posle rata, tvorac modernog srpskog romana i moderne srpske pripovetke u eposi socrealizma, Miodrag Bulatović je dugo čekao svoje zasluženo priznanje i gotovo uvek je, negativnim delovanjem pisaca u sprezi s političarima, marginalizovan na društvenom planu i u javnosti."
      
      
U DOBROM DRUŠTVU
      
S ovakvim zapažanjem Gluščević započinje obiman predgovor dvoknjižju sabranih i kod nas dosad neobjavljivanih drama ovog pisca pod naslovom "Godo je došao i druge drame" koje je štampao (1994) DBR International Publishing u Beogradu, a za današnje zanemarivanje Bulatovića nalazi književnoteorijske razloge. Reći će, naime, da su pozicije kritike u našim medijima i periodici danas zauzeli novi ljudi, sa drugim afinitetima i drukčijim teorijskim gledištima o kritici i da je za njih Bulatovićevo delo neka vrsta tradicionalnog modernizma. Takva kritika nije, međutim, dorasla tradicionalnim modernim vrednostima, bez čijeg se uvažavanja ne može zasnivati kontinuitet naše književnosti. Nema, dakle, govora da je Bulatovićevo delo izgubilo na vrednosti, u pitanju je tek deo kritike koja ga manje ceni. Prema Gluščevićevim rečima, kritičari srednje i starije generacije još se interesuju za Bulatovića. U prilog tome, pominje da sam sprema novu knjigu o njegovom delu a, koliko zna, piše jednu i dr Petar Pijanović.
      
Kod Pijanovića se Bulatović, očigledno, izuzetno kotira kad ga smešta u krug pisaca o kojima je već objavio zapažene monografske studije. Reč je o Pekiću, Kišu i Paviću, dakle, o jednom izuzetnom izboru, pa pitamo Pijanovića šta je odlučilo da mu doda i Bulatovićevo ime:
      
Srpska književnost nema ni Bokača, ni Rablea, ni Gogolja, ni Foknera. Ima, međutim, neponovljivog Miodraga Bulatovića. U njegovoj prozi na delu su većinom negativni junaci, iskorenjenici nečiste krvi i božji ljudi, protagonisti paralelnih svetova, karnevalski likovi kakvi se u svojoj razuzdanoj, erotizovanoj čulnosti i humornoj dovitljivosti mogu naći u renesansi, kao što je i naše vreme u Bulatovićevom delu dobilo svoje lice i naličje u slojevitim portretima i slikama straha i zebnje koje su ekspresivne i duboke, opscene i naturalistične na moderan način.
      
Svoj izbor Pijanović podupire i tipologijom savremene svetske proze koju je sačinio Poljak Jan Vježbicki. Uočavajući u njoj dva toka, on ističe da u jednom preovladavaju erudicija i kombinatoričke veštine (Borhes, Eko, Kiš), a u drugom samorodna pripovedačka energija, mašta, pa i spisateljsko-zanatsko umeće. Na ovoj strani, sem Grasa i Markesa, Vježbicki uočava i pominje i jednog srpskog pisca koji se zove Miodrag Bulatović. Dobro društvo, zar ne?! — primećuje Pijanović.
      
      
OPOZICIONAR I "PODANIK"
      
Podsetiće još Pijanović kako je jedan naš kritičar (Velibor Gligorić) u prevratničkoj Bulatovićevoj knjizi Đavoli dolaze video nešto tuđe, pa dodati: U svemu pomenutom zapaža se nauk i cinizam: naš kritičar ocenio je naše (Bulatovićevo) kao tuđe, a "tuđi" teoretičar i tumač (Vježbicki) naše književno nasleđe (Bulatovićevo prozno delo) prepoznao je i kao svoje i uvrstio ga u svetsku književnu baštinu.
      
Vreme će, zaključuje Pijanović, poravnati i ispraviti grešku našeg kritičara, ali savremena književna istorija ne sme da se hrani zabludama. Stoga se ponovo treba vratiti čitanju i tumačenju živog dela Miodraga Bulatovića. Takvim očekivanjima pridružuje se i Zoran Gluščević koji je sa Bulatovićem prijateljevao decenijama i o čijim je knjigama napisao mnoge nadahnute i nezaobilazne interpretacije. U povratak Bulatovićevog dela on veruje, pre svega, zato što je ono jedan od temelja i za sadašnji razvoj naše literature. On takođe dopušta da je Bulatovićev preokret od opozicije ka vlasti prouzrokovao možda izvesne negativne reakcije i kritičko određenje i prema piscu i prema njegovom delu. Ali, smatra da se to već malo amortizovalo i da se u budućnosti piščev politički angažman može posmatrati i kao neka njegova naivna vera da, kako je sam govorio, "na neke stvari može uticati", ili pak kao neki hir i inat da se dokaže i u toj vrsti ljudske delatnosti.
      
U pomenutom razgovoru u Bijelom Polju o razlozima koji su jednog od politike progonjenog pisca vratili u samu maticu političkog života razmišljao je i Bulatovićev drug iz mladosti književnik Žarko Đurović, da bi zaključio sledeće:
      
"On (Bulatović) je znakove nedosljednosti iskazivao i prema svojoj ideološkoj slici. Petokraku je smatrao crvenom žabom, rugao joj se na sva usta, a opet je toj žabi poslušnik bio. Zašto? Žabu je smatrao boljim plivačem od raka. Vidjevši koliko je opozicija troma i bez jasnije vizije života, vezao se za socijaliste.
      
Sava Dautović



Nadahnuto i ekscesno

Pre nekoliko godina, u jeku one difuzne polemike o stanju savremene srpske književnosti, Petar Džadžić, jedan od kritičara najzaslužnijih za afirmaciju srpske proze pedesetih i šezdesetih godina, pitao me zbog čega delo Miodraga Bulatovića nije prepoznato kao polazna poetička tačka među proznim piscima novih generacija. To je bilo umesno pitanje. Miodrag Bulatović je, nesporno, pisac povlašćenog, evolutivnog značaja za genezu modernističke poetike u srpskoj književnosti posle Drugog svetskog rata. On je ušao u književnost u trenutku kada je jednom knjigom bilo moguće ustalasati, pa unekoliko i korigovati centralni poetički tok nacionalne književnosti. Miodrag Bulatović je upravo to i učinio. Svojom grotesknom, demonskom, iskošenom vizijom sveta, u času kada je pisana drukčija proza, on je, knjigama "Đavoli dolaze" i "Crveni petao leti prema nebu", iznova potvrdio pravo na stvaralačku razliku, pravo na pisanje kao transgresiju zatečenog poretka. Činio je to nadahnuto i ekscesno. Međutim, umesto da širi i produbljuje ta svojstva, Bulatović ih je redukovao. Poslednja njegova značajna knjiga bila je "Heroj na magarcu".
      
Posle toga usledilo je samoponavljanje i rad na literarnom marketingu a ne na negovanju one autentične, đavolski talentovane žice, sa kojom je stupio u srpsku književnost. Pa su knjige koje je kasnije napisao, premda "uspešne" i tiražne, u suštini, radile protiv samog pisca i ukupne vrednosti njegovog dela. Izostao je momenat pune estetičke artikulacije. Sećam se da sam rekao Džadžiću kako Bulatović nikada nije prešao prag poetičke samosvesti (poput Kiša ili Pekića) koji bi mogao da posluži kao "odskočna daska" novog proznog modela, privlačnog za nove generacije pisaca, i da je njegovo delo više veliko traženje, nego nalaženje. Saglasili smo se u tome. Mislim da je tim paradoksom moguće objasniti Bulatovićevu poziciju u istoriji savremene srpske književnosti. Nezaobilazan kao neko ko je označio "novi početak" modernističkog pisanja, Bulatović, nažalost, nikada nije dosegao punoću estetičke artikulacije naših klasika, mada je, potencijalno, bio talentovan koliko i oni.

      
Mihajlo Pantić

NIN | 10.02.2000.
Sačuvana
Angelina
Administrator
*****
Van mreže Van mreže

Poruke: 6361



« Odgovor #3 poslato: Jun 14, 2011, 09:59:08 pm »

**

SJEĆANJE NA MIODRAGA BULATOVIĆA
SRPSKI RABLE — BULEVE ORGULJE
 


Veselo srce kudjelju prede
Gdje postoji individualnost,
postoji težnja ka nezavisnosti.
 
Genijalni srpski pisac Miodrag Bulatović - BULE — rođen u Okladama kod Bijelog Polja, umro u Herceg Novom 15. marta 1991. godine, gdje ga je srce otkucalo, u kome je umro i srpski pisac Marko Miljanov — već skoro dvije decenije ne učestvuje u odbrani srpskog naroda od mračnih planetarnih sve vidljivijih sila, a, opet, pomaže nam aktivno, britki polemičar i rableovski rugalac podlacima, svojim blistavim književnim djelima u samoodbrani od moćnika tamnih, čiji je dolazak predvidio i najavio u knjigama "Đavoli dolaze", "Ljudi sa četiri prsta", "Golo je došao"..., a prije od svih službenih čuvara Jugoslavije, Bule je sam, sumnjičen i udaran sa zvaničnih mjesta — republičkih i gradskih komitetskih kamenmozgovića, ulazio u borbu sa minerima temelja Otadžbine, polemišući sa hrvatskim, slovenačkim i crnogorsko-arnautskim separatistima. Ostale su nedovoljno opisane Buleve lucidne i hrabre polemike u "Cankarjevom domu" u Ljubljani, kada su Slovenci čelni otvoreno priznali da su u Jugoslaviji privremeno i da oni hoće svoju deželicu. Nikog nije bilo tada iz državnog vrha, nije ga ni bilo u suštini, na podrži pisca patriotu. Potom se desilo sa Jugoslavijom sve ono što je Bule najavljivao i hrabro prikazivao i prozivao čelnike razure Otadžbine. A Buleva borba sa zagrebačkim jezikoslovcima, koji su preko jezika, oprezno i jezuitski, štrosmajerski, palili miće mina u temeljima Jugoslavije. Buleve polemike sa srpskim izrodima "pacifistima" i komitetskim trutovima u Beogradu i u tadašnjem Titogradu, koji su grizli pacovski drob Otadžbine i kopoali joj grob, ostale su po raznim časopisima, listovima i televizijskim duelima sa "akademicima" i komitetskim štićenicima, koji se i danas glasno preporučuju stratezima razure Srbije. Bule je ukazao da je u svim potezima protivu Srpstva velika sličnost između crnogorskih separatista i arnautskih kačaka, koji su otvoreno najavljivali podršku Pentagona i Londona Arnautima u stvaranju proširene Albanije na temeljima Srbije.
 
Miodrag Bulatović je školovan u rodnim Okladima, Bijelom Polju i Beogradu, sjajno obrazovan na klasičnim izvorima. Govorio je glavne evropske jezike — francuski, italijanski, nemački, engleski, a brzo je učio jezike strane, najčešće uz prevodioce njegovih knjiga na sve evropske jezike. Bio sam u prilici da ga slušam kako nakrpa poljski u razgovoru sa damom koja je prevodila njegov roman "Ljudi sa četiri prsta" na poljski jezik. U tim danima je tiraž od četrdeset hiljada egzemplara "Ljudi sa četiri prsta" rasprodat za manje od nedjelje dana. Ruke su ga boljele od potpisivanja te svoje knjige kupcima u Varšavi. Inače, znano je, da je Miodrag Bulatović bio najprevođeniji pisac srpskog jezika uz Andrića u svijetu. Na preko pedeset jezika su prevođene Buleve knjige. I baš u tim godinama najveće potražnje njegovih knjiga u Evropi, Bule je bio izložen klevetama i lagarijama komitetskih trugova i šikaniran od strane moćnih i tupoglavih titularaca, koji su čuvali zloduh lenjinizma od srpskog rableovski posječitog rugalice lažnim veličinama i komitetskim akademicima.
 
Bule je iz Bijelog Polja došao u Beograda da studira i da bude slavan pisac. Došao je u Beograd bolešljiv i hrabar, nosio je veliki dar u svom srcu i čelu. Ušao je Bule u srpsku književnost kao đule. Kada je šokirao polutalente i netalente, zaštićene agitropovskom galamom knjigom pripovijedaka "Đavoli dolaze", rekao je slavni pisac Ivo Andrić. "Ako ga ne pustim da uđe u Udruženje književnika kroz vrata, taj će kad-tad ući kroz dimnjak". Tako je Andrić najavio blistavi dolazak ovog pisca u srpsku književnost.

Erazmovski i rableovski Bule se opirao svakom fanatizmu i tiranizmu komitetskih mozgića i njihovom keženju nad slobodnim razumom i slobodom pisanja i govorenja.

Bule je kao i Rable, veliki francuski branitelj zdravog uma u šesnaestom vijeku, stalno bio suočen s pitanjem — kako ne zaćutati, kako reći, sve reći, a ne nastradati od onih koji imaju moć i određuju šta je istina, a od svijeta prave mjesto nesreće? Jesu li svi naraštaji (vremena) ista? Kako sačuvati toplu vedrinu u tminama svijeta? Kako biti javno aktivan i slobodan, nezavisan duh? Za svim ovim pitanjima tragao je Bule u okruženju, ljudstvu, koje ukalupljuje život, vjeru, saznanje i unakažava i skrnavi i život u njima. Uvido je Bule, rableovski, da evropski mračni sjaj lomača i danas grije mračna čela inkvizitora. Nije doživio da vidi potvrde svega što je prozirljivo, proročki najavio, ovaj blistatelni pisac srpski, izašao ispod Gogoljevog "Šinjela" i nadahnut umjetničkim darom i žarom, a i marom Dostojevskog. Slovenska rasa dala je tri vrhovna pisca koji su božje ljude, božjake nenadmašno ovjekovječili u umjetničkoj prozi, a to su Dostojevski, Bora Stanković i Miodrag Bulatović.

Na mnoga pitanja na kojima se miješaju zubi i mozgovi odgovarao je nesuzdržanim smijehom, groteskom i rugalicom. Smijeli smijeh je sloboda. Neozbiljnošću je odgovarao na glupe ozbiljnosti. Unošenjem nijansi u diktiranu, naređenu istinu upadao je pisac u disidenstvo, u jeres, a jeretike čeka lomača, progonstvo, Sibir, Goli otok, kako kad i kako koga. Bula je čekalo izgnanje iz beogradske komitetske književne idile, pa je našao sklonak u Parizu u nizu drugih gradova, u kojima su prevođene i štampane njegove knjige. Gledao sam u Berlinu, Minhenu, Bonu, Manhajmu, Hamburgu, Drezdenu... Buleve knjige po svim prodajnim punktovima štampe. I u Evropi su dolazile do Bula klevete komitetskih trutova i pripuza, olaurisanim "Sedmojulskim" i "Trinaestojulskim nagradama", omamljenim "vjelnom istinom kompartijskom", ali je pisac sve to izdržao i odolio onomatopejama psećih laveža. Ali se i klevetanje izmorilo, pa se pisac našao u Otadžbini, u koju je došao po NIN-ovu nagradu, koju je trebalo da primi prije dvadeset godina za roman "Crveni petao", koji je doživljavao u svijetu milionske tiraže. Na francuskom je 1965. godine objavljen roman "Heroj na magarcu", mitska epopeja o našem megalomanu Grubanu Maliću, s kojim je žestoko okomio na sebe komitetske bumbašire i gargamelčiće. Tek 1976. Bule dobijanjem NIN-ove nagrade Bule, prijatelj Salvador Dalija, dolazi da se vraški nasmije u lica onima koji su ga stavljali pod gomilu u odsustvu. Godine 1991. Bule je viđen u Igalu. "Neka kuca sat, kad već ne može moje srce!", rekao je umirući Bule ljekarki koja mu je skidala sat da bi mu dala u venu inekciju za rabzijanje tromba. Tako je otišao u legendu i srpsku literaturu onaj siročić iz Oklada, koji je u rodnoj kući vidio ubijenog oca, koga je ubio sumašedši Fjodor Arhipov, učinivši tako Bula najpoznatijim siročetom srpske književne porodice, koje je osvojilo svijet božanskim povijedačkim darom. Srpskoj akademiji nauka nije se htjelo da Bule bude njen genijalni član!? "Gdje će osrednji talenti da prime u svoje redove svetskog pisaca?", lucidno se pitala Milka Lučić, u svom napisu "Pisac koji je doveo đavole", objavljenom u "Politici" od 20.2. ove godine. Zato po vječnoj pravedi Miodrag Bulatović Bule vječi pored Miloša Crnjanskog u aleji velikana. Kada se pedesetih godina pojavio Bule u srpskoj književnosti rekao je Mihiz da je došao pisac "van serije", a Dobrica Ćosić dodao da je Bule "najosobenija pojava u srpskoj književnosti".
 
I takvog genijalnog pisca, pjevuni i prozuni Udruženja književnika Crne Gore, po komitetskom naređenju, nijesu smjeli da izglasaju da bude predsjednik pisaca Jugoslavije, Saveza pisaca Jugoslavije, kog je predložio UK Srbije, kao svog predsjednika, bilo je to 1990. godine, pošto je Srbija došla na red da predloži svog pisca za tu funkciju, tako se UK CG-e obrukalo, na svojoj delegatskoj skupštini, od dvadeset osam delegata, izmuštranih delegata, svi su glasali protiv Bula, osim suzdržanog Miodraga Ćupića, Ranka Jovovića, koji je napustio sramno glasanje, i moje malenkosti, pošto sam samo ja glasao za Bula, ne mareći za dreku komitetskih bubašira, koje neću imenovati, inače su bezimeni. I kada je nedavno preminuo Bule na sahranu su se javljali da idu čak i oni koji su glasali protiv predloga USK-e da Bule bude predsjednik SPJ-e. Morao sam ih tada prekoriti, pa sam odredio grupu koja je išla na sahranu velikog pisca u Beograd na Novom groblju. Opijelo je održao mitropolit Amfilohije. Lijepo je pristalo Bulu mjesto pored pisca "Seoba".


Momir Vojvodić
Podgorica, 27.02.2010.
Sačuvana
Angelina
Administrator
*****
Van mreže Van mreže

Poruke: 6361



« Odgovor #4 poslato: Oktobar 20, 2012, 02:06:37 am »

*
MIODRAG BULATOVIĆ


SRPSKI RABLE BULEVE ORGULJE  

Sjećanje na genijalnog srpskog pisca

Veselo srce kudjelju prede.
Gdje postoji individualnost,
postoji težnja ka nezavisnosti.

 
Iz Oklada, do Bijelog Polja, banuo je u Beograd, mlad, odmah iza sloma hitlerizma i početka socijalističke tiranide brozizma, rođeni pisac Miodrag Bulatović, sirotan, izmučen ratnim stravama, bolešljiv, u iznošenom šinjelu, da postane velikan srpske književnosti dvadestog vijeka, najtiražniji i najprevođeniji, uz Iva Andrića, srpski, tada jugoslovenski pisac, da postane genijalni Bule — koji je kao đule odjeknuo u beogradskoj socrealističkoj i "revolucionarnoj" književnoj čaršiji svojom knjigom "Đavoli dolaze" odjeknuo glasito: "Bule je došao!" — pisac je došao.

Darovite je obradovao genijalni pripovijedač, a "revolucionarne" netalente je uznemirio glasom iz dubine narodne duše, glasom "sa dna kace", kočićevske jedrine; došao je pisac novih božjih ljudi, okladskih božjaka, novi Bora Stanković, pisac poniženih i uvrijeđenih, koje je socijalistička tiranida usrećila na način kako ga je neponovljivo opisao srpski Dostojevski, rableovski zagledan u oči začuđenim savremenicima i nasmijan jurišnicima na njegov dar i žar i umjetnički mar, kojim je stvaran "CRVENI PETAO", koji će u Parizu na francuskom biti rasprodavan u velikom tiražu, pošto je 1958. godine uzbunio beogradsku književnu javnost, u kojoj je već u đavolje protivnike "najvećeg procvata socijalietičke slobode".


NAJOSOBENIJA POJAVA U SRPSKOJ KNJIŽEVNOSTI

Neočekivani srpski Rable iz Oklada bio je sa divljenjem dočekan od mladog Skerlića novog Borislava Mihailovića Mihiza, koji je mihizovski pozdravio genijalnog pripovijedača "Đavola" da je pisac "van serije", a tih pedesetih književnih godina Dobrica Ćosić, kog su već zvali srpski Tolstoj iz Velike Drenove i srpski Šolohov, rekao je za pojavu srpskog Rablea Bula da je "najosobenija pojava u srpskoj književnosti".

Pisac "Đavola" je bio odmah uočen od maga pripovijedanja Iva Andrića, koji je kazao "Ako ga ne pustimo da uđe u Udruženje književnika, taj će kad-tad ući kroz dimnjak". Ivo Andrić je tada bio predsjednik Udruženja književnika. Erih Koš u sjećanjima piše da mu je o Miodragu Bulatoviću govorio Ivo Andrić o "mladom darovitom piscu tek prispelom iz provincije".

Šezdesetih godina već Bule se otisnuo na Zapad, u Njemačku i Francusku. Bio je već tada najprevođeniji srpski pisas, čiju je slavu pronio roman "Crveni petao leti prema nebu". Bule iz Ciriha piše Ivu Andriću, 20. juna 1961. na francuskom: "Mon tres sher Ami. Posle Italije — Švajcarska! Sneg na planinama. A takoreći na domaku ruke jezero. U Italiji "Ćuprija" trijumfuje. U ostalom i "Petao". Sutra putujem u Minhen: onda preko Beča našoj zlatnoj Savi. Biću slobodan i javiću se oko prvog jula. Vama pozdrav od Bulatovića." Zahvalnost Bulatovićeva Andriću na njegovoj podršci na početku, duhovnoj i novčanoj, ostala je do kraja života.

Sjećam se književne večeri na Filološkom fakultetu u Beogradu, na kojoj su čitali Miodrag Bulatović, Dragoslav Grbić i mladi pjesnik Dragan Kolundžija, a o njima govorio estetičar Dragan Jeremić, na koju je došao i veliki helenista Miloš N. Đurić, koji nije htio da sjede u prvi red, govoreći: "Ne! Ne sjedam gde sede vlastodršci! Sedam među puk! Ja sam široki puk!" Čekalo se da dođe Miodrag Bulatović. I taman kad je počelo da se osjeća nestrpljenje publike zbog Bulevog kašnjenja, na vratima čuvene Četrdesetpetice pojavljuje se Ivo Andrić, a iza njega Bule sa rableovskim osmijehom. Pozdravljeni aplauzom Andrić i Bule su bili doživljaj za pamćenje za nas studente književnosti u našoj Četrdesetpetici. Profesor estetike dr Dragan Jeremić je govorio sa posebnim osvrtom na Bulovu prozu, a nakon čitanja trojice učesnika književne večeri, progovorio je u svom stilu veliki Miša Đurić, nazvavši Jeremića "mladi Aristarh" i pohvalivši pisca i pjesnike, sa posebnim osvrtom na Bulatovićevu pojavu u srpskoj književnosti.


PISMA ANDRIĆU

Brojna Buleva pisma Andriću iz Švajcarske, Pariza, Italije, Minhena, u kome je vidio slog za štampanje "Travničke hronike" na njemačkom, obećavajući da će donijeti primjerak koji je "prisvojio", iz Edinburga, govore o pravoj zahvalnosti i odanosti svom dobrotvoru. Bule je i u najžešćem polemičkom žaru sa Oskarom Davičom naglašavao svoju zahvalnost Oketi na pomoći onda kada mu je bila jako nasušna, kada je banuo u Beograd bez novca i odijela pristojnog, ali sa velikim darom, da postane vrhunski srpski pisac Bule.

O književnom djelu Miodraga Bulatovića napisane su hiljade stranica. Rečeno je da su njegovih sedam tomova: "Đavoli dolaze", "Vuk i zvono", "Crveni petao leti prema nebu", "Heroj na magarcu", "Rat je bio bolji", "Ljudi s četiri prsta" i "Gullo gullo", o bedemu mašte, o knjigama od mjesečine, zapaljenih nebesa i čuda kojih samo njegova usta bijahu puna. Pripovijetke i romani Miodraga Bulatovića su napisani da stoje u srpskoj književnosti dvadestog vijeka uz djela Iva Andrića, Miloša Crnjanskog i Dobricu Đosića. To su pjesnici srpske proze. Bulatović je i u prošlosti i u sadašnjostio vidio zla, nesreće, patnje i očajanja kao vječne čovjekove pratilje od kojih nema uteka u budućnost. Upoređivan je sa Malaparteom, a poređujem ga sa Rableom, Stankovićem, Dostojevskim, a on je najviše volio Gogolja. Bule je jedini pisac koji je natjerao zlo da pjeva.


"MOJE KNJIGE GORE I KAD SU LOŠE"

Zgražao je ćifte i uštogljene lažimoraliste svojim disanjem i pisanjem, življenjem svoje literature, družio se sa bjelosvjetskim hazarderima, teroristima, dilerima, razbojnicima, prijateljicama noći, i sa istaknutim svjetskim intelektualcima i državnicima. Salvador Dali mu je pričao kako je u Španiji vidio Broza u jahaćim čizmama roze boje, kao cirkusanta, što mu brozoljubi nikako nijesu opraštali. Bio je opsjednut fenomenima Markiz de Sada i Drakule. I tim opsesijama, o kojima je govorio bulevski, šokirao je svoje zavidnike, koji su ga iz svojih komitetskih busija i akademija prikazivali kao đavola, a on ih je prozirao i prikazivao ih kao tankomozgoviće zečjih srca.

"Moje knjige gore i kada su loše, čitaoci to osećaju", govorio je bez samopažnje genijalni Bule, kog akademici SANU ne poželješe da prime u svoje srednjotalentne redove, ali zato Miodrag Bulatović (1930—1991) vječi uz Miloša Crnjanskog u krugu velikih, lijepo je vidjela Milka Lučić, u svom napisu u "Politici", dodatku za kulturu, od 20.2.2010. godine.

Nemjerljivu energiju izgorio je Bule u polemikama sa slovenačkim, ustaškim, crnogorskim i arnautskim podmetačima laguma u temelje SFRJ, a najbolje je kao stanovnik Ljubljane, Krekog trg sedam, iritirao u Cankarjevom domu kardeljon, opsjednute svojom deželicom, sa kojima je sam polemisao, hrabro i lucidno. Dobro bi bilo da su i ta britka njegova uzlijetanja patriotska i satirična uknjižena. A kako je slikao ustaške humaniste, to će ostati neopisano. Crnogorskim tupoglavcima rugao se sa pola lica zaplakanog a pola, kao bog Janus, nasmijanog.

Crnogorske jadne akademike i arnautske "akademike" metao je pod istu lupu i slagao se sa mojim viđenjem njihovih mozgića — da su im mali mozgići veći od velikih mozgića. I zato su mu se birokratski svetili kad god im se ukazivala prilika. Mrštili su se i kad bi došao u rodne Oklade. A kad je održao govor u Bijelom Polju u programu književnog karavana Bar-Beograd, u propagandu pruge Beograd-Bar uključen, sa Ćamilom Sijarićem i drugim piscima, po naređenju crnogorskih vlastodržaca isključen je iz karavana, koji je produžio put Veograda, a Bule se vratio u tadašnji Titograd, pa smo u hotelu "Podgorica" osvanuli divno uz njegove burleske Boško Pušonjić i moja malenkost.

A kad je UK Srbije istaklo Bula kao svog kandidata za predsjednika Saveza pisaca Jugoslavije, pošto je Srbija bila na redu da da kandidata, sve književne družine svih republika i pokrajina su se saglasile osim UK CG, čije je delegate primorao komitet da promijene već dati saglasing, pa su od dvadeset osam delegata glasali komitetski protiv Bula svi delegati osim Ranka Jovovića, koji je napustio sjednicu, Miodraga Ćupića, suzdržanog, a samo je moja malenkost javno glasala da Bule bude predsjednik Saveza pisaca Jugoslavije. Sve ostale srconje književne glasali su kako hoće komitetski bumbaširi, koje ne imenujem, jer su bezimeni. Tada je samo Oskar Davičo Oketa vodio kampanju da Bule ne bude predsjednik SPJ.

A kada ga je u Igalu 15. marta 1991. godine srce otkucalo, u istoj godini kad i Rablea, Bule je rekao ljekarki, koja mu je skidala sat ručni da mu da u venu injekciju za razbijanje tromba: "Nek' kuca sat, kad već ne može moje srce". I tada su licemjerno se javljali da budu u delegaciji za njegovu sahranu oni pjevuni i prozuni koji su glasali da ne bude predsjednik SPJ, svakako, da idu o trošku UK CG. O vremena i običaji!


Momir Vojvodić, 08 april 2010 | Srpske novine Crna Gora
Sačuvana
Angelina
Administrator
*****
Van mreže Van mreže

Poruke: 6361



« Odgovor #5 poslato: Decembar 09, 2016, 02:06:31 am »

*

PISAC KOJI JE DOVEO "ĐAVOLE"  


Na dan uručenja NIN-ove nagrade, januara 1976, laureat Miodrag Bulatović se sa svojim čuvenim mefistofelovskim osmehom pojavio u ondašnjem Klubu "Politike". Kad je čuo da ću ga ja intervjuisati za naš list, viknuo je iz sveg glasa: "O, ne, pa vi ste me predstavili u 'Politici' kao Boška Buhu!" (Nesporazum je brzo izglađen, i od tada do njegove prerane smrti bila sam jedini novinar koji ga je intervjuisao za "Politiku".)

Miodrag Bulatović (20. februar 1930 — 15. mart 1991), pisac koga su svi zvali "Bule", upravo se trijumfalno iz izgnanstva vratio u Beograd da primi NIN-ovu nagradu za roman "Ljudi sa četiri prsta", koju je zaslužio još pre dve decenije sa svojim najboljim romanom "Crveni petao leti prema nebu". Ali, mladi pisac koji je iza sebe već imao, danas kultnu, zbirku pripovedaka "Đavoli dolaze", i isto tako prekretničke priče u knjizi "Vuk i zvono", nikako se svojim ponašanjem i ciničnim izjavama nije uklapao u uštogljeno socrealističko društvo polovinom pedesetih godina prošlog veka.

I njegova literatura odudarala je od književne poetike koja je tada bila na ceni književnih kritičara, koji su po mišljenje išli u "Cekaj", kako smo u redakciji "Politike" podsmešljivo nazivali tu orvelovsku ustanovu. Samo je nekolicina njegovih prijatelja i kritičara, pre svih Zoran Gluščević, naslutila da se u srpskoj literaturi pojavio ne samo novi prozni glas, već budući literarni genije, pisac mračnih i demonskih sila u čoveku i u svetu, sila koje ga razaraju, ali i uzdižu u nebeske visine, kao u "Crvenom petlu..."

Taj roman definitivno ga je ustoličio na mesto koje mu pripada, ali nije bio podoban za NIN-ov žiri, jer nigde nije bilo partizana koji sve pobeđuju, dok su Bulatovićevi junaci bili ljudi sa dna, antiheroji, izdanci "Bednih ljudi" F. M. Dostojevskog. A uz sve to, mladi pisac je već prvom zbirkom najavio da su "đavoli" izašli iz sudnice ruskog genija, da se ne priviđaju samo Ivanu Karamazovu ispod stola sudnice.

I sam Bulatović bio je neka vrsta nečastivog, koji kvari partijsku književnu idilu, zbog čega ga je trebalo što pre odstraniti i iz literature i iz socijalističkog "raja" koji se već priviđao Josipu Brozu. Socrealisti su hitro reagovali, ocenjujući njegove likove kao nastrane, opake i opasne po našu socijalističku zajednicu. Nisu mogli da shvate i prihvate da jedan mlad pisac može svojim već prvim delom da razbije skučenu ideološku normu socijalističkog realizma i da se vine do univerzalnih istina o ljudskoj prirodi.

Bulatović je morao da napusti zemlju i skrasi se jedno vreme u Parizu, a potom su usledili svetski uspesi, milionski tiraži "Crvenog petla...", koji je ubrzo preveden na više od dvadeset jezika, dok je on sanjao domovinu koja ga je odbacila. Na francuskom je 1965. objavio roman "Heroj na magarcu", mitsku epopeju o našem megalomanu Grubanu Maliću, s kojim je još više sebi zatvorio vrata povratka u zemlju, kad je roman dve godine kasnije izašao i na srpskom. Dok se glavni junak Gruban Malić definitivno ustoličio na književnom prestolu, koji će od tada postati poetička mera srpske i jugoslovenske literature, partijski cenzori su u tom grotesknom liku prepoznali "najvećeg sina naših naroda i narodnosti". Vrata povratka u zemlju sasvim je zatvorio kad je u jednom inostranom listu listu izjavio da je Josip Broz bien bronze, što ima dvosmisleno značenje: lice opaljeno suncem, ali i metalno lice vlastodršca.

Ta igra prećutkivanja trajala je do 1976. godine, kada je najzad dobio NIN-ovu nagradu, pre svega zahvaljujući političkom jemstvu prof. Vase Milinčevića. Pisac koji je u Parizu stigao i do Salvadora Dalija, valjda jedini Srbin kome je to pošlo za rukom, ali nikako i do svoje domovine, najzad se na velika vrata vratio u Beograd.

"Ljubavna idila" između pisca i države doživela je vrhunac njegovim izborom 1991. za poslanika Socijalističke partije. Oni koji nisu dobro poznavali Buleta nisu mogli da objasne taj njegov potez. A, zapravo, niko se nije pitao kroz kakve je sve patnje prošao, od trenutka kad je kao dete gledao kako mu italijanski fašisti u mestu gde je rođen ubijaju oca, posle čega je dobio epileptični napad, do kasnijih godina, kad je žudeo da se vrati u domovinu, dok ga je ona stalno sumnjičila i odbacivala kao bludnog sina.

Prećutkivanje velikog pisca, na neki čudan način, nastavljeno je i danas. Kao da je opet izgnan iz literature kojoj pripada.

Baš kao kad se 1983. pojavio njegov roman "Gullo, Gullo". Kritika se i tada podsmešljivo oglasila, olako zaključujući da Bulatović nema više šta da kaže, pa zato izmišlja svetske teroriste koji uništavaju svet eksplozivnim napravama, vezanim za sopstvene polne organe. I pre 11. septembra i javnog delovanja Al Kaide, Bulatović je svojom genijalnom intuicijom mnogo pre svih svetskih pisaca naslutio strašna vremena samoubilačkog terorizma, na svoj poetički prepoznatljiv način — groteskom.

Srpskoj akademiji nauka i umetnosti, recimo, nikad nije palo na pamet da bi Bulatović trebalo da bude njen član. Gde će osrednji talenti da prime u svoje redove svetskog pisca, i još s tolikim brojem knjiga, dok oni u naučne jedinice ubrajaju in memoriam-e svojim istomišljenicima?! Možda u tome ima neke više, kosmičke pravde. "U beskrajnom plavom krugu" Miloša Crnjanskog osim njega ima mesta i za Bulatovića, i za Momčila Nastasijevića, Rastka Petrovića, Milana Kašanina, Tanasija Mladenovića... U ovom probranom društvu osvedočenih besmrtnika, čija su imena značajnija od mnogih živih, samoproglašenh "besmrtnika", Bulatović se sigurno veoma dobro oseća, šaljući im povremeno svoj čuveni mefistofelovski osmeh, kojim kao da ih opominje da su oni, ipak, gore "u beskrajnom plavom krugu", a ovi dole u našoj zajedničkoj kaljuzi.

Ima pravde. Sva je sreća što još nisu uspeli, mada neki pokušavaju, da iz naše literature sasvim prognaju one "đavole" koje je pisac tako orgijastično, dionizijski raspusno i poetički barokno uveo u srpsku i svetsku prozu.

Milka Lučić | 19.02.2010 | Politika
Sačuvana
Angelina
Administrator
*****
Van mreže Van mreže

Poruke: 6361



« Odgovor #6 poslato: Decembar 09, 2016, 02:24:09 am »

*
MIODRAG BULATOVIĆ


PASTORČE CELOG VEKA  

Kada je u u Ljubljani počelo rasturanje Jugoslavije, Bulatović je žestoko krenuo na Slovence; ispostaviće se da je za to imao izvesnih razloga

Kada je u "jezičkom rastavišču" u Ljubljani, gde je Bule povremeno živeo i gde mu je živela porodica, počelo rasturanje Jugoslavije, Bulatović je žestoko krenuo na Slovence; ispostaviće se da je za to imao izvesnih razloga. Znao im je jezik, mentalitet, znao je da kaže da su alpski magarci koji čekaju vikend da se napiju i da jodlaju, da im je magla u glavi, da su takvi tutumraci koje je K. und K. kastrirala da nisu u stanju ni da pomisle da bi ponekad mogli da u dan ne izmire račune za stanarinu i struju.
 
Ako mu kažeš da taj argumenat ne pije vode, on se uoštri, pa veli da, što se Slovenaca tiče, ima da mu verujemo — on sa njima ima decu... Znam ih ja; njih treba udariti po džepu, gde im je srce, kaže.

U aferi oko "Vunenih vremena", ničim izazvan, Bule je za NIN izjavio da ga ja Đogova poezija degutirala, a poznato je kako je njega teško degutirati, te da sve to dolazi, gle, gle, iz političkog podzemlja gde će i završiti... (Setio sam se kako je na Bulatovićevim počecima Mihiz napravio jedan od retkih svojih faulova, napisav da je Bulatović mali čovek za tako veliki pakao). Kada je Bule odozgo, sa stepeništa, u Francuskoj 7, krenuo da ruke širi, jasnim gestom sam ga zaustavio i rekao da ni rukovanja neće biti. Znajući o čemu je reč, hitro je izustio: Primio, primio!
 
Nije bilo žene koja ne bi bila dostojna Buletovog udvaranja. Meni nije mogao pričati o besposlici — tuđi šlicevi i džepovi nikad me nisu zanimali. Ali, eto, pričao je kako je Andrić sa pažnjom slušao njegove skarednosti. Znate onu priču o njoj i njemu uz drvo... Lepo drvo, rekao je Andrić. Kada bi kod nas u BIGZ dolazio, išao bi sa nama u radničku menzu i za bonove jeo onaj bućkuriš, sve namigujući radnicama; nije bio probirljiv, a nije imao ni socijalnih predrasuda. Žene su to osećale i prihvatale. I kad se odbije na estradu, meni se to nije sviđalo.
 
Davali smo po crnogorskom primorju književne večeri. Bivalo je da nema mesta u hotelima, pa smo nekolike noći prespavali u privatnom smeštaju. Noću bi Bule glavu naslonio na desni dlan i kao novorođenče u komadu spavao. Bio je uredan čovek koji bi, nakon tuširanja i brijanja, pola bočice kolonjske vode na sebe sasipao. Čim stupi u one krajeve, odmah sa mnom pređe na ijekavski. Iz zaborava vadi retke reči svoga detinjstva, asocijativno polje mu se vanredno aktivira.
 
Odrastao sam po domovima, socijalizovan sam da onom pored sebe ni u čemu ne smetam. Budio bih se rano i tiho odlazio na terasu da pušim... Što tvorizaš vratima u devet zora, stavio bi do znanja da me čuje, i nastavljao da spava... Na mogrenskoj plaži prepoznavale su ga poneka Francuskinja ili Poljakinja i on bi sa njima žovijalno bezobrazao.
 
Jednom smo se popeli na Sveti Stefan. Odbio je, a ni nama nije dao da platimo ulaznicu. Stranci su već bili okupirali ovo nekad ribarsko naselje Paštrovića. Gore, u bazenu, strogo rezervisanom za goste, plivala je žena neodređenih godina. Bule se ladno skinuo u kupaće gaćice i ušao u bazen. Vodeći dvostruku, s njom pristojnu, a sa nama prostačku konverzaciju, Francuskinja se čudila što se mi stalno smejuljimo. Razumela je tek kada je počeo da je pipa. Nije se otimala... Znao je, ipak, kad je trebalo da stane i kaže da je komedija završena...
 
U Budvi je odnekud počeo da forsira neku vrstu mediteranske isključivosti... Dođemo, recimo, na onaj drveni mostić na Slovenskoj plaži ispod koga se sliva prljavi potok sa vodom olovne boje, a Bule počne da krekeće, bulji u tu vodu i poimenice doziva dvojicu saputnika... Narod se okreće, ona dvojica se ljute i psuju, a on im brižno govori da je za njih, kontinentalce, more suviše ladno i čisto, i da bi oni, tu dole, trebalo prvo da se prilagode... Pa se onda okrene meni i veli: Drugo smo mi, Mediteranci...
 
Miodrag Bulatović je bio hudo siroče koje je celog veka od svoje zemlje i ljudi vapilo dram ljubavi. A kako u ovome svetu za njega ljubavi nije bilo, on je onda sve tumbe okretao.
 
On, koji se tako dugo i s razlogom osećao odbačenim, koji je rasejanje upoznao i o njemu svedočio s lica i naličja, koji je za svetsko podzemlje i nadzemlje imao refren Mrak i sove, nije li nas na vreme upozorio sa kakvim ćemo monstrumima posla imati; nije li njegova Svinja Jozefina najavila Milosrdnog Anđela...
 
Svi su se začudili kad je prostrujala vest da je Bulatović imao težak infarkt.
 
U Igalu, na rehabilitaciji, prvi put u životu ponuđeno mu je samostalno književno veče u njegovoj rodnoj Crnoj Gori koju je voleo negativno rečenom ljubavlju. Veče, nakon koga je, od sreće ili od tuge, svisnuo...
 
Domovino, ti si kao zdravlje.


Rajko Petrov Nogo | 15.05.2011. | Večernje novosti
Sačuvana
Stranice: 1   Idi gore
  Štampaj  
 
Prebaci se na: