Pesme o hajducima i uskocima
Dobrodošli, Gost. Molim vas prijavite se ili se registrujte.
KNJIŽEVNOST « SRPSKA NARODNA (USMENA) KNJIŽEVNOST « Narodna epika « Pesme o hajducima i uskocima
Stranice: 1   Idi dole
  Štampaj  
Autor Tema: Pesme o hajducima i uskocima  (Pročitano 19567 puta)
0 članova i 1 gost pregledaju ovu temu.
Angelina
Administrator
*****
Van mreže Van mreže

Poruke: 6361



« poslato: Jun 19, 2011, 01:54:11 pm »

*

SRPSKE EPSKE NARODNE PESME

Viševjekovni period turskog ropstva među Srbima obilježen je poezijom o hajducima i uskocima. To su pjesme srednjih vremena, po podjeli Vuka Karadžića, koje obuhvataju razdoblje od 16. do 18. vijeka. Iako su Turci u tom periodu već odavno bili osvojili srpsku zemlju, njome nisu mogli neometano da vladaju, nego su neprestano bili izloženi napadima ratnika koji se nikad nisu pomirili sa ropskim statusom. Takvi su bili uskoci , koji su iz zapadnih oblasti prešli na austrijsku i mletačku teritoriju, odakle su uskakali među Turke, i hajduci, koji su živjeli na porobljenoj teritoriji i odatle vojevali protiv Turaka.

piše: Anja Jeftić

Među srpskim epskim pjesmama zabilježenim u 19. vijeku veliki je broj onih koje su opjevavale period pod vladavinom Turaka. Iako je tada bila u velikoj mjeri smanjena svaka književna i kulturna djelatnost, ove pjesme su bile stvarane u narodu, prenošene s koljena na koljeno i postale su pravi umjetnički izraz istorijskih dešavanja, prelomljenih kroz prizmu narodnog viđenja. Po osnovnoj podjeli srpskih epskih pjesama na cikluse, poslije kosovskog ciklusa pjesama — koji je na najsuptilniji način izrazio tragediju prodora Osmanlija na srpske teritorije — slijedi ciklus pjesama o vlasteli koja je preostala iza Kosova. To su bili Brankovići, Jakšići, Crnojevići i drugi, o kojima je pjesma govorila opjevavajući propast stare države. Osnovne karakteristike ovog ciklusa su: junaštvo, neminovnost nesreće i bezuspješna borba sa daleko jačim zavojevačem; a glavni junaci su: Bolani Dojčin, Kajica Radonja, Oblačić Rade, Zmaj-despot Vuk i drugi. Viševjekovni period turskog ropstva koji je uslijedio, obilježen je poezijom o hajducima i uskocima. To su pjesme srednjih vremena , po podjeli Vuka Karadžića, koje obuhvataju razdoblje od 16. do 18. vijeka. Iako su Turci osvojili srpsku zemlju, njome nisu mogli neometano da vladaju, nego su neprestano bili izloženi napadima ratnika koji se nikad nisu pomirili sa ropskim statusom. Takvi su bili uskoci, koji su iz zapadnih oblasti prešli na austrijsku i mletačku teritoriju i obrazovali odbrambeni zid od Like do mora i od Like do Banata. Kako im samo ime kazuje, oni su uskakali, upadali u krajeve pod turskom vlašću i sprečavali njihovo dalje nadiranje u Evropu. Hajduci su pak bili drugačija vrsta bojovnika, oni su živjeli na porobljenoj teritoriji i odatle vojevali protiv Turaka.

HAJDUCI

Već odavno su ušli u mit i legendu srpski ratnici hajduci, koji su za turskog vremena živjeli u zbjegovima i skriveni u planinama, odakle su napadali Turke i branili narod od zuluma. Što je god vlada turska bolja i čov j ečnija, bilježi Vuk Karadžić, to je i hajduka u zemlji manje, a što je gora i nepravednija, to ih je više, i zato je među hajducima bivalo kadšto i najpoštenijih ljudi, a u početku vlade turske jamačno ih je bilo i od prve gospode i plemića. A turski zulumi su znali biti surovi do bestijalnosti. Evo šta o tome bilježi jedan zapis s kraja 16. vijeka: U ljuto zimnje vreme (jedne) svlačiše i nage na zemlji bijahu, a druge nage, svezane za opaše konjske, vucijahu. Ovi biše sasečeni, drugi postreljani. I ne beše mesta gde mrtvi ne ležahu: brda, doline, vrtovi, polja, sve beše tada puno mrtvih telesa. A druge odvodiše u tuđu zemlju i rastavljahu. Odvodili su druga od druga, brata od brata, sina od oca, majku od sina. Boreći se protiv ovakvih brutalnosti, hajduci su tako postajali narodna uzdanica i zaštita. Ljeti su oni živjeli po šumama i hranili se kod jataka — ljudi koji su se brinuli o njima i sakrivali ih u svojim kućama ako je bilo potrebno — a zimi su odlazili kod prijatelja, da bi se ponovo na proljeće sastali. U narodu je tako ostala izreka: Đurđev danak — hajdučki sastanak, Mitrov danak — hajdučki rastanak. Zanimljivo je da su imali i karakterističnu odjeću koju su nosili — čohane plave čakšire (=pantalone), đečerme (=vrsta odjeće bez rukava) i koporane, zelenu ili plavu dolamu (=duga gornja haljina preko koje se paše pojas), kupovni gunj, čarape i opanke. Na glavi su imali fesove ili za njih karakteristične svilene kape, kićanke, a na prsima srebrne toke. Od oružja su nosili jednu dugu pušku, dvije male puške i veliki nož. Turci su se hajducima surovo svetili kada bi ih uhvatili. Ako bi ih uhvatili žive, nabijali bi ih na kolac, a mrtvima bi kidali glave i nosili ih u gradove da ih nabiju na koplja. Ostalo je zabilježeno da su oni hajduci koje bi Turci uhvatili žive, pjevali iz sveg glasa dok bi ih vodili na kolac, i tako pokazivali da ne mare za svoj život. Mnogi od hajduka su imali izuzetno izgrađen životni etos, bili su moralni i duhovni ljudi: Hajduci drže svoj zakon, poste i mole se Bogu kao i ostali ljudi, i kad koga povedu da nabiju na kolac, pa ga Turci ponude da se poturči — da mu oproste život, on psuje Muhameda, dodajući: ''Pa zar poslije neću umrijeti?'' Hajduci se svi drže za velike junake, zato u hajduke slabo smije i otići onaj koji se u se ne može pouzdati.

HAJDUČKA EPIKA

Narodna pjesma naglašava da hajduk može biti jedino onaj čovjek koji je kadar stići i uteći i na strašnu mjestu postojati. Jedan od najpoznatijih narodnih junaka, hajduk Starina Novak, u pjesmi upravo to kaže: Evo ima četr'eset godina, /Romaniju goru obiknuo /bolje, brate, nego moje dvore, /jer ja čuvam druma kroz planinu, /dočekujem Sarajlije mlade, /te otimam i srebro i zlato /i lijepu čohu i kadifu, /odijevam i sebe i društvo, /a kadar sam stići i uteći/ i na strašnu mjestu postajati, /ne bojim se nikoga do Boga. Naravno, narodni pjevač je u velikoj mjeri idealizovao i hajdučki život i njihovu snagu kojom razgone Turke u buljuke, pa i izgled hajduka. Tako i Starina Novak na sebi ima strašno odijelo i kožuh od međeda — na glavi mu je kapa vučetina, /i za kapom krilo od labuda; /oči su mu dvije kupe vina, /trepavice od utine krilo. Osim Starine Novaka, u pjesmama se spominju još: Grujica Novaković, Kostreš Harambaša, Mijat Tomić, Stari Vujadin, Mali Radojica i drugi. Poznat je i lik Ljube-hajduk Vukosave, koja se ne libi da ode osloboditi svoga dragana iz turskih ruku, i tako postaje trajni primjer ženskog junaštva. Stari Vujadin je takođe antologijska ličnost. Njega sa sinovima hvataju Turci i muče ih da bi im odali gdje se krije ostatak njihove družine, a starac je zakleo sinove da ne odaju drugove po bilo koju cijenu. Vujadinu su Turci u Lijevnu prebili noge i ruke, i kad su mu zaprijetili da će mu izvaditi i oči ako ne kaže gdje su hajduci, on je odgovorio: Ne ludujte, Turci Lijevnjani! /Kad ne kazah za te hitre noge, /kojeno su konjma utjecale, /i ne kazah za junačke ruke, /kojeno su koplja prelamale /i na gole sablje udarale, /ja ne kazah za lažljive oči, /koje su me na zlo navodile /gledajući s najviše planine, /gladajući dolje na drumove, /kud prolaze Turci i trgovci. Mnoge od ovih pjesama sadrže i dosta humora i igre u događajima koje opisuju, što je vjerovatno imalo potvrdu u stvarnom životu. Nemali broj puta se hajduci prerušavaju u djevojke da bi postigli neki od svojh ciljeva, ili izvode razne druge domišljate prevare. Na kraju nekih pjesama se nalaze segmenti koji nemaju mnogo veze sa sadržajem, nego predstavljaju opšta mjesta usmene epike. Tako se, recimo, pjesma o poznatom turskom junaku Aliji Đerzelezu i Starini Novaku završavlja riječima: Mili Bože, na svemu ti fala! /Sve u strahu Boga velikoga: /pjanu ti je lako zapivati, /a žalosnoj majci zaplakati, /a još lakše, Bogom pobratime, /iz oblaka kiši udariti! /Sve ti vrime za vrimenom prođe, /zeman kule po Kotarim' gradi, /zeman gradi, zeman razgrađuje. /Nek s' okreće kolo naokolo!

PJESME O USKOCIMA

O uskocima je rečeno da su bili ''hajduci naročite vrste''. Oni nisu živjeli u šumama, nego u svojim kućama i samo su povremeno uskakali na tursku teritoriju, često da bi uzeli ratni plijen u oružju, odjeći, hrani i stoci. Njihovi odredi su bili brojniji i opremljeniji nego hajdučki, sa više konja i oružja. Kako je zabilježeno, oružje su odlagali samo kad su išli u crkvu, dok su spavali i brijali se. Među najpoznatijim uskocima bili su senjski i kotarski, a od uskoka u narodnoj pjesmi sreću se: istorijske ličnosti Senjanin Tadija, Stojan Janković, Ivo Senjanin i neistorijske Vuk Anđelić i Komnen Barjaktar. Jedna od poznatijih pjesama uskočkog ciklusa je Ropstvo Janković Stojana. Stojana i njegovog brata otimaju Turci, a kod kuće im ostaju tek dovedene nevjeste. Oni se vraćaju nakon devet godina iz Stambola i nadomak kuće Stojan zatiče svoju majku kako plače i kosom s glave veže vinograd — što je čest motiv u pjesmama i simboliše veliku majčinsku ljubav. Stigavši u dom, Stojan zatiče tamo svatove svoje nevjeste, koja se udaje nakon što ga je čekala devet godina. Ali objavivši se njima, on daje svoju sestru svatovima, a svoju ženu ostavlja sebi. Velika majčinska ljubav je česta u srpskim pjesmama, pa se tako i ova pjesma završava njome zapečaćena — Stojanovoj majci je srce prepuklo kad ga je prepoznala: Kad ugleda ostarila majka, /kad ugleda svog Stojana sina, /mrtva majka na zemljicu pade. /Lepo Stojan opravio majku, /kako carski valja i trebuje.
politik.de
Sačuvana
Stranice: 1   Idi gore
  Štampaj  
 
Prebaci se na: