Mihailo Lalić (1914—1992)
Dobrodošli, Gost. Molim vas prijavite se ili se registrujte.
Stranice: 1   Idi dole
  Štampaj  
Autor Tema: Mihailo Lalić (1914—1992)  (Pročitano 11150 puta)
0 članova i 1 gost pregledaju ovu temu.
Angelina
Administrator
*****
Van mreže Van mreže

Poruke: 6357



« poslato: Jun 23, 2011, 03:08:14 pm »

*




MIHAILO LALIĆ
(Trepča, 07.10.1914 — Beograd, 30.12.1992)

Mihailo Lalić je pisac koji se na samom početku književnog rada opredelio za jasan tematski krug (NOR), određeno geografsko podneblje (Crna Gora) i specifičan izbor aktera događaja i romanesknih priča. Započeo je knjigom pesama Stazama slobode (1948), ali se brzo okrenuo prozi, koja će postati isključiva forma umetničkog sagledavanja vremena, događaja i ljudskih sudbina. Prema njegovom scenariju snimljen je film "Svadba" 1973. u režiji Radomira Šaranovića, takođe izvršena je ekranizacija njegovog romana "Lelejska gora" 1968.

Prvi je dobitnik "Njegoševe nagrade" 1963. za roman "Lelejska gora". Dobio je NIN-ovu nagradu 1973. za roman "Ratna sreća". Dobio je nagradu "21. jul", najviše priznanje opštine Berane, 1962. godine, kada je nagrada i ustanovljena.

Za dopisnog člana Srpske akademije nauka i umetnosti izabran je 5. decembra 1963, a za redovnog člana 7. marta 1968.



BIBLIOGRAFIJA

  • Izvidnica (1948),
  • Prvi snijeg (1951),
  • Na mjesečini (1956),
  • Posljednje brdo (1967).

Ipak, značajan doprinos savremenoj prozi dali su njegovi romani:

  • Svadba (1950),
  • Zlo proljeće (1953),
  • Raskid (1955),
  • Lelejska gora (1957, 1962),
  • Hajka (1960),
  • Pramen tame (1970),
  • Ratna sreća (1973),
  • Zatočnici (1976),
  • Dokle gora zazeleni (1982),
  • Gledajući dolje na drumove (1983)
  • Odlučan čovjek (1990).

U romanima Lalić prikazuje vreme kada je u partizanskom ratovanju došlo do krize, kada su se probudili stari sukobi i podele, kada izvesnost borbe nije mogla da se nasluti. Njegovi junaci su zahvaćeni moralnim i psihološkim krizama, pa otuda unutrašnji monolog kao osnovno i dominantno sredstvo umetničkog oblikovanja likova. U stvaralačkoj praksi Mihaila Lalića zanimljiv je još jedan fenomen: on se stalno vraća već završenim pripovetkama i romanima i, nezadovoljan ostvarenim, pristupa preradi. Roman Raskid je posle četrnaest godina doživeo preradu uz znatne izmene u naraciji, izboru likova i njihovoj strukturi. Drugu verziju je doživeo i roman Lelejska gora, a razvijanjem pripovetke Pramen tame nastao je istoimeni roman.

Deo teksta preuzet sa: sr.wikipedia
Fotografija: SANU
Sačuvana
Angelina
Administrator
*****
Van mreže Van mreže

Poruke: 6357



« Odgovor #1 poslato: Jun 23, 2011, 03:29:08 pm »

**

PISAC O SEBI

Moje rodno selo je Trepča, kod Andrijevice, u Crnoj Gori. Ime selu dali su Vojinovići, potomci ili srodnici Vojinovića iz narodne pjesme, koji su se pred Turcima povukli iz Trepče kod Kosovske Mitrovice, prešli Ibar i prešli Lim, i svom novom naselju u Crnoj Gori, od želje, dali ime starog zavičaja. Ova nova Trepča, na Limu, pominje se već 1614. godine: imala je sto kuća (više nego danas), a starješina joj je bio Dragoje Lakov. Čitavo to stanovništvo, osim dvije-tri kuće Vojinovića, preselilo se s Arsenijem Čarnojevićem u Vojvodinu; na opustjela zemljišta sela tada su se naselili preci današnjeg stanovništva koji su došli iz Lijeve Rijeke da "srpsku zemlju" odbrane od tuđinskih naseljavanja i od Turaka.

To o Trepči doznao sam kasnije, iz knjiga i predanja, ali u vrijeme moga djetinjstva knjige su tamo bile veoma rijetke — česte su bile samo nesreće, pogibije i pucnjave. Prvi svjetski rat počeo je bio prije mog rođenja; moje prve uspomene počinju iz vremena kad je Crna Gora bila već okupirana od austrougarske vojske i kad su odrasli muškarci bili odvedeni u zarobljeničke logore po Mađarskoj i Austriji. Mladići koji su ostali po selima — odmetnuli su se u šumu da hajdukuju i zvali su se komiti. Vojska je svakog dana jurila za njima kroz šume — da ih pohvata ili poubija, a ponekad i da pobjegne od njih — zato su pucnjave bile česte. Kad bi komiti ubili nekog od onih što su ih tjerali — vojska se svetila na nejači koju bi kod kuće uhvatila. U toj vojsci, pored Austrijanaca, bilo je Mađara, Ličana, Čeha i Bosanaca. Česi i Bosanci imali su sažaljenja prema djeci i ženama, čak su im, krišom, popuštali veze na rukama i davali po zalogaj hljeba da pojedu, ali na one druge nikad nijesam čuo da se neko pohvalio — bili su strašni!

Posljednjeg ratnog proljeća gledao sam kako žene oru njive a krave vuku rala — od tog teškog posla čas su padale žene, čas krave. Gladna djeca iz susjedstva dolazila su kod mene da se igramo — dijelio sam im svoj obrok hljeba, a poslije sam plakao što nemam šta više da podijelim. Od gladi nijesmo mogli da se igramo — umorni bismo popadali po livadi, tu bismo i zaspali dok nas odnekud pucnjava ne probudi.

Odjednom su počeli da dolaze sasvim nepoznati ljudi, odnekud — za jednoga su mi rekli da je moj otac, za druge da su njegova braća i drugovi. Dolazili su iz zarobljeništva — neki pobjegli, drugi otpušteni zbog bolesti, svi crni i mršavi kao skeleti. Iznenada su se, bolesni i izmučeni, okupili iz više sela — napali vojsku u Andrijevici, oteli oružje i otjerali razoružane vojnike. S ono oružja što su dobili, napali su zatim vojsku u Beranama (današnji Ivangrad) pa i nju razoružali i potjerali. U Kolašinu su Kolašinci učinili to isto, u Bijelom Polju Bjelopoljci — tako je oslobođeno sve do Podgorice (današnji Titograd). Uzgred su zauzeli vojničke magacine, po selima su razdijelili šećer iz magacina — to je bio moj prvi susret sa šećerom, mislio sam da je to neki nov pronalazak, sviđao mi se iako je švapski. Pričali su o slatkoj slobodi, a ja nijesam znao šta je sloboda nego sam mislio da je i to nešto u vezi sa šećerom.

Sećer se ubrzo potrošio, a hleba je sasvim nestalo mnogo naroda poumiralo je od "španskog gripa", ali i oni što su ostali počeli su da umiru od gladi. Došla je srpska vojska, ali oskudica se nije smanjila, nego naprotiv. Ne samo glad nego nije imalo šta da se obuče — vuna je bila opljačkana, stoka uništena, ni novca ni robe nije bilo. Odrasli su imali bar švapske kabanice koje su skinuli sa živih ili sa mrtvih neprijatelja, a žene i djeca išli su u dronjcima.

Prilike su se sporo smirivale a gladi su se često ponavljale. Ko je imao konja, odlazio je sto kilometara niz Lim, do Uvca, da kupi tovar žita; ko nije imao konja — hranio se kuvanom travuljinom ili umirao od gladi. Više nijesam imao da dijelim hljeba, nijesam ga imao ni za sebe — konja smo prodali za dugove poslije očeve sahrane.

Moji drugovi iz Trepče, i ja s njima, išli smo u školu samo zato što kod kuće nije bilo nikakvog posla za nas. Poslije smo išli u gimnaziju, u Berane — deset kilometara pješice do varoši i deset od varoši do kuće, svakog dana po vjetru, po kiši i susnježici. Uz put smo sretali natuštene žandare — dernjali su se da skidamo kape kad pored njih prolazimo. Kad ih nijesmo poslušali, jer mi smo bili već prilične inadžije — zamahivali su, udarali dlanovima, bacali nam kape u trnje. Mrzjeli smo ih zbog toga, činilo nam se da su isti oni austrijski — samo su uniforme promijenili. I stvarno je bilo dosta tih što su samo gazdu promijenili a ćud nasilničku zadržali. U mržnji smo smišljali kako ćemo im se i kad osvetiti.

U gimnaziji nije bilo fizičarskih instrumenata ni hemijske laboratorije, ničeg. Kad je htio da nam objasni kako se planete okreću oko Sunca — profesor je stavljao jednog đaka u sredinu, da bude Sunce, a pet drugih oko njega, i naređivao im da se okreću oko svojih zamišljenih osovina. Znali smo da u svijetu postoje vozovi, vidjeli smo na slici kako izgledaju — ali prave vozove na prugama viđjeli smo tek poslije mature. Knjiga je bila jedino iz čega je nešto moglo da se nauči. U drugom razredu gimnazije pročitao sam priču Maksima Gorkog o skitnici — začudilo me kako su siromašni ljudi isti: ovi koje ja poznajem i oni u toj tamo dalekoj zemlji. U trećem razredu natrapao sam na knjigu Ive Andrića i ponovo se začudio: piše čovjek o našim ljudima i kasabama, piše bez uljepšavanja a to sasvim lijepo i zanimljivo izgleda. Nešto kasnije sam upoznao Krležine knjige i vidio: ne piše pisac tek onako, što mu se piše, nego se pisanjem bori protiv nekog odvratnog stanja, protiv nasilja, pljačke nejakih i bijede, a za neko pravednije stanje koje bi se zajedničkim naporima moglo ostvariti.

Tih dana su svi moji drugovi bili već pomalo komunisti — samo jedan nije, zato smo ga prezirali. Doznali smo ponešto o ekonomskim zakonima, čak i o tome kako se može poboljšati život radnih ljudi i kako pomoći nerazvijenim krajevima. Počinjali smo da se borimo za to i već u samom početku smo se sukobili sa žandarima. Najprije su oni nas zlostavljali, a poslije smo i mi njih. Ponekad smo ih zbacivali s nogu, ponekad šutirali njihove kape. Poneki od nas je plaćao zato kad ga uhvate, neki ne jednom nego više puta. I ja sam to tri ili četiri puta dobro platio i zapamtio, ali to je bila neophodna škola borbe koja nam je u ratu i revoluciji dobro poslužila.

U ratu sam upoznao mnoge drugove koji u borbi za bolji život budućih pokoljenja nijesu žalili svoje živote. Učinilo mi se da su to najzanimljiviji ljudi našeg vremena, da oni daju boju vremenu — zato sam o njima najviše pisao pokušavajući da se pisanjem i knjigom o njima borim za njihove ideje — za mir, za slobodu, za čovjeka dostojan život radnih ljudi.


Mihailo Lalić




SVADBA Mihailo Lalić
Izdavačko preduzeće "Rad"
Beograd, 1964
Sačuvana
Angelina
Administrator
*****
Van mreže Van mreže

Poruke: 6357



« Odgovor #2 poslato: Jun 23, 2011, 05:22:22 pm »

**

Mihailo Lalić — SVADBA


KAKAV JE ČOVEK?

To je pitanje na koje Lalić traži odgovor. Njegov prozni opus nije ništa drugo do skupljanje zagonetki i traženje odgonetki o odnosima među ljudima. U "Svadbi" čovek je "najjeftiinija zverka, on može izdržati gdje ni drvo ni kamen ne ostaju".

Rat je najveća muka i provera ljudskog roda. U toj zajedničkoj nesreći najgora je tamnica. Tu je jad ljudski najzgusnutiji a čovek na najsvirepijoj probi. U sred Kolašina, tog "tužnog i žalosnog grada pogubljenja", izvrgnuti poniženju, poniženi okovima, okovane egzistencije, ljudi obelodanjuju svoju suštinu. Lukavstvo i pritvomost, pomirenoat sa zlim udesom, hvatanje za slamku nade, čitav niz ljudskih osobina, potajnih ambicija i svakojakih nauma krije kolašinski zatvor. Cela "Svadba", po Lalićevim rečima, sadrži sve njegovo delo u malome: zatvor kao datu situaciju, oslobađanje, kao cilj i proces između toga.

Kad Tadija Čemerkić dopadne kolašinske tamnice, te mrtve tačke u paklu zaraćenog sveta i okupirane Crne Gore, on donosi nemir drevnog i legendarnog junaka. Kao Starina Novak, Tadija je kadar stići i uteći i na strašnu mestu postojati. Tu, u Kolašinu, sve Tadijine vrednosti dolaze na veliku proveru. Nekadašnji švercer, on je igrao lukavu igru sa životom, dovijao se kako je znao i umeo. Tek u ratu, među partizanima, puca prvi obruč njegovog neznanja, tonu u nepovrat shvatanja koje on naziva malograđanskim mušicama. Ali kad dopadne ropstva, a zatim zatvora, u kojem trijumfuje igra smrtli i života, on je pred neumitnim preobražajem. Tu, gde danonoćno zjapi svirepa čeljust smrti, Tadija traži izlaz i spas iz svog kobnog okova. On izbegava i srećno prebrođuje hamletovsku dilemu, odlučujući se na akcdju:

" ... sve se opet svodilo na gledanje, na zaljubljeno jalovo iživljavanje u gledanju, koje, kako u ljubavi tako i u drugim bitkama životne borbe, može da proguta čoveku najbolje časove a ponekad i najbolje godine, i da, prema prilikama, navikom da se propuštaju prilike, od smjelog napravi kolebljivca a zatim kukavicu. Jače nego ikad u životu, Čemerkić je sad osjetio zebnju od duševne podvoienosti u kojoj ga silne snage vuku u borbu za život, na miitraljesku svadbu slobode, a još silnije vezuju "smetenjačkom svezom" ljubavi za ove ljude vjerne, plemenite i drage a osuđene da neslavnim putem pođu u smrt".

Ceo roman opisuje zbivanje u trenutku kad kosa smrti nemilice baca ljudske otkose na severnim krajevima Crne Gore vazda bogate ljudskom žetvom. U tom metežu gde su komunisti svima zajednički neprijatelj, Tadija vidi revoluciju i on je naziva  s v a d b o m: " ... ja kažem da je crveni barjak proletera u neku ruku svatovski barjak: pošli su ljudi u borbu da osvoje i privjenčaju narodu najljepšu ljepoticu na zemlji, pravdu i slobodu zajedno..." Opredeljujući se za revoluciju, Tadija nastavlja prastaru našu epsku tradiciju, neće da miruje, neće da prihvati silu okolnosti kao neumitnu i bori se. U njemu je oličen ne samo borbeni duh gorštaka, već i svojevrsna narodna mudrost. Nije njega samo zlo rata i okupacijski teror prinudio da se opredeli za borbu na život i smrt protiv neprijatelja i njegovih pomagača, već on razmišlja, rasuđuje i donosi zaključke. To znači da on  b i r a.

Zanimljiv je razgovor između Guslara i Tadije. Guslar se divi orlu koji šestari u nebeskom plavetnilu. Zavidi mu jer on jedini od svih živih stvorenja na zemlji zna šta je slast življenja bez gorčina. Tadija smatra orla pljačkašem. Njemu se ne dopada slepilo prirode i njena nepravda: " ... pčelu, na primjer, koja za jedno kratko ljeto napravi ono divno čudo od cvijeća i od saća, rano kosi bez milosti, a ovoj grabljivici, što samo smrt sije i meso jede, daje po sto i dvjesta godina života! Zar to nije nepravda... " Ali Tadija se divi orlu samo kad u njemu otkrije sličnost sa čovekom: "taj nema ni kuće ni staništa, ni topla kuta ni zaklona, izložen je vjetrovima i mećavama, sam kao đavo i lak kao šaka perja, sve je protiiv njega a on sam protiv svega — pa opet živi i bori se i krilima mrsi zemlje i vremena". I kao što samo smelost može biti osobina koja opravdava orla, to je on jedini blizak čoveku. Čoveka vredi sa orlom porediti jer je orao najdalje umakao zemaljskim zakonima.

Čovek, to dete prirode, uči od nje i cilj mu je da zavlada njome. U čovečjem rodu otkriva se neraskidiva veza sa prirodom i njenlim nepoznatim zakonima, jer, "tek među ljudima ima mnogo lisica, kobaca i svinja, sijedih ravnodušnih magaraca, ovnova, jarčeva i pauka".

"Svadba" je prvi roman Mihaiila Lalića. Objavljena 1950. godine, ona je datum u razvoju naše posleratne književnosti. Pre nje Lalić je bio pripovedač. Uoči rata njegove pripovetke kao da su krile predosećanje da će biti okupacije, kako sam Lalić veli, a s njom odmetnika i izdajnika. I da će ta podela imati nekih posledica. "Svadba" prikazuje tu prekretnicu. Podela je izvršena, na redu je krvavi obračun između odmetnika i izdajnika. U tom trenutku kolašinski zatvor pun je komunista i svakojakih prekršitelja okupacijskog zapta. Cela "Svadba" je hronika tog ljudskog stratišta u Kolašinu. Pisac prati glavnu ličnost, Tadiju Čemerkića, i njegove sapatnike. Kako se koja ličnost pojavi, na koju padne snop piščeve opservacije, to je neposredni povod da se ispriča njena sudbina, da se zabeleže glavni podaci i daju glavne karakteristike njene. Postupak, dakle, jednostavan. Plisac, očigledno, tek na polaznoj tački majstorstva i složenijeg proznog oblikovanja. Dvanaest godina docnije, autor i sam utvrđuje koja je najveća slabost "Svadbe": "Hteo sam sve u njoj da kažem i to je opomena mladom piscu da ne trpa sve odjednom".

Međutim, "Svadbu" s pravom ubrajaju među najznačajnija dela naše posleratne književnosti. U njoj je nagovešten miran, široki epski tok Lalićeve proze. Ona obelodanjuje jedan značajan trenutak iz rata i revolucije: propast unutrašnjih neprijatelja revolucije i pobednički razmah partizanskdh snaga. To je omiljena i velika Lalićeva tema: sve što je u čoveku zaptiveno, sve dobro i sve zlo, u ratu će doći do svog izražaja. Na muci se poznaju junaci, a u ratu čovek. Rat je najveća hajka ljudskog života. Ona izgoni ljude iz njihovih jazbina, iz ljuštura njihove sebičnosti, iz oklopa koji nameće konvencionalni život — na čistinu, na probu i proveru svih vrednosti. U tim trenucima čovek se otvara i obelodanjuje svoje etičko i psihološko biće.

"Svadba" je ne samo objavila pisca bogate izražajne snage, sugestivnog jezika, britkih zapažanja, gorke ironije, vedre skepse, već je objavila raskid sa romanom oveštale forme, u kojem je glavna prednost data fabuli. Ona je istovremeno prelaz iz pripovedne u romanesknu formu Lalićeve proze. Tu je niz kratkih povesti o ljudlima složen u prividno nejedinstven mozaik. Pa ipak, taj mozaik povesti o ljudima složen je u jedinstvo strepnje i iskušenja ljudskog. Suočeni su smrću, ljudi se opredeljuju ili razvrstavaju u široku, nijansiranu skalu ljudskog. Tražeći odgonetku na pitanje kakav je čovek, Lalić je "Svadbom" započeo svoj ciklus obimnih romana u kojima se postavlja ista zagonetka. Rođena na ukrštaju najboljih tradicija jugoslovenske proze, "Svadba" je delo koje se doživljava kao veliko životno iskustvo. Ona je početak jednog traganja kojem je Lalić posvetio ceo svoj život. Veliku temu o čoveku Lalić nastavlja u svakam svom novom delu. Tako snažno začetu u »Svadbi«, ona je dostigla vrhunac u "Lelejskoj Gori" koja uzdiiže započetu temu borbe čovekove sa zlom do najviših iskušenja. Taj veliki poduhvat dobio je 1963. godine najveće priznanje: Mihailo Lalić je prvi dobitnik Njegoševe književne nagrade.


Miodrag Maksimović

SVADBA Mihailo Lalić | Izdavačko preduzeće "Rad" | Beograd, 1964
Sačuvana
Stranice: 1   Idi gore
  Štampaj  
 
Prebaci se na: