Angelina
|
 |
« Odgovor #3 poslato: Novembar 24, 2013, 05:27:10 am » |
|
**
ROMAN
Naziv potiče od francuske reči roman, i u prvo vreme je označavao svako pripovedno štivo napisano na nekom od romanskih jezika (francuskom, italijanskom, španskom, portugalskom), čime se pravila razlika od sličnih dela koja su u to vreme bila pisana na latinskom jeziku. Danas ova reč ima mnogo uže značenje, pa se romanom naziva veliko epsko delo u kome se vrlo široko i mnogostrano slika život, njegove pojave i protivurečnosti, mnogi događaji i ličnosti, njihovi sukobi i njihove sudbine. Kao veliko epsko delo, sa mogućnošću predstavljanja većeg broja događaja i junaka, svestrano slikanih, roman je veoma podesna forma za poetsko slikanje junaka kao nosilaca događaja i kao reprezentativnih predstavnika određenih životnih shvatanja i ideja u svoj složenosti društvenih zbivanja, u preplitanju većeg broja životnih pojava i ljudskih sudbina.
Po pravilu, roman obuhvata izvestan krug životnih i društvenih pojava koje se slikaju u svome razvitku nizom događaja i ljudskih karaktera. Zahvatajući vrlo široko te pojave, on je i vrlo raznovrstan i bogat po tematici, koja je uslovljena stalnim promenama u ljudskom društvu, koje uslovljavaju i uvek nove i različite odnose i stavove romansijera prema svetu i životu u raznim fazama njihova razvitka. Kako je ljudska priroda vrlo složena, to pisci mogu, prema svom doživljavanju života, da slikaju život u raznim njegovim vidovima. Stoga je roman sadržajno uvek nov, zanimljiv i najpopularnija je književna vrsta.
Ono što takođe čini jednu od osnovnih specifičnih odlika romana jeste slikanje čoveka, njegovog života i njegove sudbine u jednoj sveobuhvatnoj, širokoj slici, razume se, u vezi samo sa onim događajima i pojavama koje su od presudnog značaja za formiranje njegove ličnosti i koji određuju njegov životni put i sudbinu. Na taj način se u romanu ostvaruje potrebno jedinstvo radnje i interesovanja, kao osnovnih kompozicionih umetničkih principa. Time se ostvaruje potpuna i jedinstvena karakteristika junaka u delu.
Kako su junaci romana nosioci i tumači piščevih stavova, shvatanja i ideja, to oni i privlače glavnu čitaočevu pažnju. Njihovi postupci, njihovo ponašanje, shvatanje, misli i emocije, njihov karakter, jednom rečju, moraju biti tako slikani da junaci budu životno verovatni, što znači da budu karakteristični i reprezentativni predstavnici jedne određene epohe, društva klase ili stanja ljudske svesti. Da bi se to postiglo, romansijer mora da ima naročite sposobnosti: jako razvijen posmatrački dar, moć zapažanja, odabiranja i uopštavanja, snagu zamišljanja i doživljavanja, veoma snažan talenat za uobličavanje slike života i čoveka, a to mu onda omogućuje da naslika duhovni život i mentalitet svojih junaka. Pri tome pisac, u izvesnom stvaralačkom smislu, mora da se umnogostručava. Time se postiže i objektivnost, i životnost pri slikanju događaja i junaka, s jedne, i stvaranje jednog novog, sopstvenoga sveta u delu kao piščeve vizije, s druge strane. U svem tom slikanju, u primenjivanju svoga umetničkog postupka, romansijer ne sme da izneverava društvenu stvarnost i životnu verovatnost; naprotiv, u osnovi same njegove zamisli mora da postoji jedna istina u koju pisac veruje i kojoj je podsticaj u njegovom viđenju stvarnosti i u životu, na osnovu kojih i stvara "svoj svet", kojim svoju umetničku zamisao i stav umetnički oživotvorava i pokazuje. Otuda roman kao književna vrsta pruža niz saznanja o životu i svetu i ima veliki vaspitni i društveni značaj.
Po svojoj strukturi roman je raznovrstan. Iako se u pogledu kompozicije u njemu jasno zapažaju isti kompozicioni principi kao i u svakoj pripovednoj vrsti (jedinstvo radnje, jedinstvo interesovanja, razvijanje sižea), ipak, u vezi sa sve bržim razvojem društva, i roman dobija sve raznovrsnije kompozicione forme: struktura njegova je sve raznovrsnija i složenija stoga što je i život koji se u njemu slika složeniji i bogatiji u svojim suštinama i vidovima, tako da od najjednostavnije i pravolinijske strukture i kompozicije roman ide do najsloženije, od događaja koji zahvataju kratak period do onih koji obuhvataju duga vremenska razdoblja. On je raznovrstan i složen po svojoj strukturi i kompoziciji još i stoga što, osim razvijanja osnovne sižejne linije, sadrži i izvansižejne elemente: specifične lirske, emocionalne odnose i odstupanja od osnovne sižejne linije, epizode, opise, razmišljanja. Sve je to uslovljeno umetničkom građom, njenom prirodom, i specifičnim, individualnim piščevim odnosima prema građi.
Prirodno je da su i sadržina i forma romana sve raznovrsniji ukoliko su život i društvo koji se u njemu slikaju savremeniji, jer su samim tim i oni složeniji. Prema sadržini, romani mogu biti: avanturistički, viteški, istorijski, biografski, društveni, psihološki, filozofski, naučno-fantastični, folklorni, politički, pedagoški, sportski, ratni, dečji itd. Svaka klasifikacija ove vrste je uslovna: ona se vrši prema tome koja osobenost preovlađuje u svakom romanu ponaosob. Podela se može vršiti još i prema odnosu piščevu prema građi i umetničkom metodu. Romani mogu biti: sentimentalni, realistički, naturalistički, satirični, humoristički, lirski, esejistički itd. Po načinu komponovanja u užem smislu roman može, prema piščevoj koncepciji, da bude pisan u prvom licu, na način formalno autobiografski, u vidu pisama ili dnevnika; može biti roman-hronika, roman-reka; zatim može biti sastavljen iz niza romana o jednoj ličnosti, ciklični roman itd. Najzad, roman je epsko delo koje je najčešće pisano prozom; veoma je mali broj romana pisanih u stihu; među njima su najpoznatiji: Don Žuan Nordža Bajrona i Evgenije Onjegin Aleksandra Puškina.
Radmilo Dimitrijević • Dimitrije Vučenov ČITANKA za II razred gimnazije | Beograd, 1974.
|