Dragutin Đ. Radović (1893—1971)
Dobrodošli, Gost. Molim vas prijavite se ili se registrujte.
Stranice: 1   Idi dole
  Štampaj  
Autor Tema: Dragutin Đ. Radović (1893—1971)  (Pročitano 5560 puta)
0 članova i 1 gost pregledaju ovu temu.
Angelina
Administrator
*****
Van mreže Van mreže

Poruke: 6361



« poslato: Septembar 25, 2011, 10:41:12 pm »

*

DRAGUTIN DRAGO Đ. RADOVIĆ
(Nevesinje, 1893 — Nevesinje, 1971)


Potiče iz ugledne porodice Radovića iz sela Bratač kod Nevesinja. Otac mu je bio Đoko Radović, a majka Kata rođena Gvozdenović iz Crne Gore. Osnovnu školu učio je u Nevesinju, a u Mostaru šest razreda gimnazije. Maturirao je 1912. u Beogradu. Tokom boravka u Beogradu družio se sa grupom bosanskohercegovačkih đaka-emigranata koji su kasnije uzeli učešća u organizovanju i izvršavanju Sarajevskog atentata. Nakon mature neko vrijeme se zadržao u Nevesinju i Zagrebu, odakle je otišao u Beč na studije gdje je kratko ostao. List Narod (13, 26, IV (1913) 228, str. 3.) bilježi o pokušaju samoubistva studenta Dragutina Radovića u Zagrebu 12. aprila 1913. godine. Nikada se do kraja nije saznao pravi razlog njegove nesreće. Na poziv Vladimira Gaćinovića prešao je u Lozanu, a zatim, početkom 1914. nastavio studije u Ženevi kao stipendista crnogorske vlade.

Po objavi rata preko Italije i Soluna prebacio se u Kragujevac (Srbija), odakle je otišao u Crnu Goru i uz pomoć Veljka Milićevića dobija mjesto činovnika u protokolu. Nakon toga je sa službom prešao u Ženevu kao delegat presbiroa i nakon kraćeg zadržavanja prešao u Francusku gdje je nastavio studije u Bordou na Pravnom fakultetu. Godine 1916. prelazi u Pariz gdje se neko vrijeme kao student dvogodišnje škole političkih nauka družio s omladinskom emigracijom. Po završetku Prvog svjetskog rata vratio se u Nevesinje gdje je u periodu između dva rata živio od svog skromnog posjeda. Krajem Drugog svjetskog rata kao simpatizer i saradnik narodnooslobodilačkog pokreta radio je na vojnim dužnostima u Nevesinju, a zatim kao službenik u Narodnom odboru i saradnik u nastavi stranih jezika na Gimnaziji i Ekonomskoj školi. Umro je u dubokoj starosti u Nevesinju 1971. godine. Pripadao je krugu pjesnika "Mlade Bosne". Pisao je pjesme, pripovijetke i kritičke članke. Već kao šesnaestogodišnji mladić u Brankovom kolu (Sremski Karlovci) 1908. godine objavljuje prikaz knjige "Pjesme" Vladimira Vidrića. Objavljujući u Bosanskoj Vili, Narodu, Srpskoj riječi, Pregledu, Brankovom kolu, Jugu i časopisu Misao, stekao je zapažen ugled kao pisac i književni kritičar. Predmet njegovih književnih ogleda i prikaza bili su: Vladimir Vidrić, Milan Rakić, Veljko Milićević, Vladimir Čerina, Severin Bernolak, Dimitrije Mitrinović i dr. Poznavao je latinski, njemački i francuski jezik. U njegovom rodnom Nevesinju jedna od ulica nosi njegovo ime. Poznavaoci i poštovaoci djela Draga Radovića često citiraju stihove iz pjesme "Snage" koju pjesnik Rajko Petrov Nogo naziva "generacijskom pjesmom, pjesmom o sudbinama".

"Nepoznati i bez reči
 Minusmo se tako mi,
 Ko simboli neshvatljivi,
 Veličajnim, bolnim, snenim
 Pozorištem besmislenim:
 Vidovima strvari svih.
 Minusmo se. Tako bi."


BIBLIOGRAFIJA

Vladimir Vidrić: Pjesme, Zagreb, 1907 // Brankovo kolo (Sremski Karlovci). — XIV : 20 (1908) 314—315.
U samostanu sv. Ante Padovinskog // Bosanska vila (Sarajevo). — XXV : 1—2 (15.01.1910) 16-18.
Veljko Milićević: Bespuća, Sarajevo, 1912. // Bosanska vila (Sarajevo). — XXVIII, 1 (15.01.1913), 14—16.
M.M. Rakić: Nove pesme, Beograd, 1912. // Bosanska vila (Sarajevo). — XXVII : 13-14 (30.07.1912) 204—205.
Jedno djetinjstvo : [pripovjetka] : (iz beležaka Darka Barbareva) // Bosanska vila (Sarajevo). — XXVIII : 3 (15.02.1913) 39-41 ; XXVIII : 5 (15.03.1913) 70—71.
Severin Bernolak i Vladoila Kolaric: Iz povijesti Bosne i Hercegovine. I. Ardijejci, Mostar, 1912. // Bosanska vila (Sarajevo). — XXVIII : 3 (15.02.1913) 47—48.
Snage // Narod (Sarajevo). — 4 : 383 81913) 1.
De profundis / Drag. Radović // Misao (Beograd). - 3 : 3—4 (1920) 1131.
Zimska pesma // Misao (Beograd). — 11 : 2 (1923) 97.
Prah erotike : Posvećeno F. : [pjesma] // Misao (Beograd). — 13 : 7 (1923) 1724.
Zlato sutona : [pjesma] // Misao (Beograd). — 15 : 5—6 (1924) 901.
Breze : [pjesma] // Misao (Beograd). — 22 : 3—4 (1926) 175.
Crna ogledala — iz beležaka Dina Barbareza // Pregled (Sarajevo). — X : XII, 145 (1932), 240.
[Pjesme] // Prethodnici i savremenici / Sava Ćeklić. — Banja Luka : Glas srpski, 1996. Str. 77—84.
Sadrži: Crna ogledala (77); Bela jedra (82-83); Zlato sutona (83—84); Moj stari varoški toranj (84).
Lirske nežnosti / Dragutin Drago Radović ; za štampu priredio i predgovor napisao Momčilo Golijanin. - Nevesinje : SKPD "Prosvjeta", [2004]. — 133 str. — (Prosvjetina Posebna izdanja)
Veljko Milićević: Bespuća, Sarajevo, 1912. // Lirske nežnosti / Dragutin Drago Radović ; za štampu priredio i predgovor napisao Momčilo Golijanin. — Nevesinje : SKPD "Prosvjeta", [2004]. Str. 101—105.
Vladimir Vidrić: Pjesme, Zagreb, 1907. // Lirske nežnosti / Dragutin Drago Radović ; za štampu priredio i predgovor napisao Momčilo Golijanin. — Nevesinje : SKPD "Prosvjeta", [2004]. Str. 95—98.
M.M. Rakić: Nove pesme, Beograd, 1912. // Lirske nežnosti / Dragutin Radović. — Nevesinje : SKPD "Prosvjeta", [2004]. Str. 99—100.
Severin Bernolak i Vladoila Kolaric: Iz povijesti Bosne i Hercegovine. I. Ardijejci, Mostar, 1912. // Lirske nežnosti / Dragutin Radović. — Nevesinje : SKPD "Prosvjeta", [2004]. Str. 106—108.
[Pjesme] // Lirske nežnosti / Dragutin Radović.. — Nevesinje : SKPD "Prosvjeta", [2004]. Str. 27—76.
Sadrži: Naš stari gradski toranj (27—28); Mesečina na cesti : posvećeno Gedeonu Stajiću (29); Jesenji pastel (30); U polju (31); Silazak večeri (32); Galeb (33); Jesenje nježnosti (34); Dva crna labuda : posvećeno seni franc. kompozitora C. Saint Saens (35); Stepenice kraj mora (36); Đerđefat (37); Na morskoj obali (38); Devojkin cvet (39); Dve grančice ruža : posvećeno Obradu kljakiću (40—41); Pastorela (42); Na bregu (43); Jorgovan (44); Ljubav (45); U daljini stakla sjaju (46); Galebova krila (47); Posle rastanka (48); Poslednja pesma (49); Nijansa pogleda (50); Bela svetlost od behara (51); Naivno ljubavno pomirenje (52); Proljeće (53-54); Na mavenom moru samo bela barka : posvećeno Gaju Saviću (55); Plavo more šumi i dišu naranče : pesma za decu : posvećeno Andriji Labalu (56); Misli o mojoj zvezdi (57-58); Uspomene s mora (59); Pesma o harmoniji i dobroti : socijalistička pesma : posvećeno Š. D. (60); Drage obale Neretve : posvećeno Ljubu Vujoviću (61); Breze (62); Srcovo pozorište (63); Vasperide (64); Mornareve plave oči (65-68); Crna ogledala (69); Jutro na groblju (70); Ljubav (71); Bela jedra (72); Zlato sutona (73); Snage (74—75); Posle sviračeve smrti (76).

[Pripovijetke] // Lirske nežnosti / Dragutin Radović. — Nevesinje : SKPD "Prosvjeta", [2004]. Str. 79—91.
Sadrži: U samostanu sv. Ante Padovanskog : D. Mitrinoviću (79—83); Jedno djetinjstvo : (iz beležaka Darka Barbareva) (84—91).


Deo teksta preuzet sa: virtualnahercegovina.com
Sačuvana
Angelina
Administrator
*****
Van mreže Van mreže

Poruke: 6361



« Odgovor #1 poslato: Novembar 22, 2013, 01:18:16 am »

**

PJESNIK DRAGUTIN RADOVIĆ


Dragutina Radovića prvi put sam vidio u Nevesinju 1955. godine kada sam bio učenik Niže realne gimnazije. Imao je tada preko šezdeset godina. Bio je visok, vitak, mora da je nekada bio i naočit i lijep, a te godine prolazio je nevesinjskim ulicama kao sjena, tužan, usamljen, čini mi se i nesrećan. Kao mlad student i pjesnik vjerovao je u ljubav, mada se pjesnička ljubav nikad i nikome nije ostvarila.
 
Dragutin potiče iz ugledne porodice Radović iz Nevesinja, odakle su i njegovi nešto stariji rođaci Vladimir i Dušan. Svi su oni potomci poznatog hercegovačkog serdara Mijata Radovića. Dragutin je u porodici imao uzore. Vladimir Radović se u svom kratkom vijeku nametnuo svojim savremenicima kao energičan, uman i sposoban čovjek za koga je Jovan Dučić rekao: "Bio je veliki talenat, tvrd, postojan, pun otpora, gotov na borbu bez kraja." (Srpski vjesnik, III, 1899, br. 37, str. 11). Živio je kratko, svega trideset i šest godina. Poslije školovanja u Mostaru i Dubrovniku, osnovao je u Mostaru Srpski vjesnik 1897. godine. U Bosanskoj vili Milan Nuković napisao je za Vladimira Radovića i ovo: "U Bosni i Hercegovini nema čovjeka čiji bi rad po Srbe pravoslavnog zakona bio od zamašnije vrijednosti kao što je bio Vladimir Radović. Jedan je od onih rijetkih i neustrašivih, stalnih i nepokolebljivih neimara što krepkom rukom krče pute slobodnom razviću duha i svijesti narodne."
 
Ideja o pokretanju lista Srpski vjesnik kod Vladimira Radovića vjerovatno se rodila istovremeno sa osnivanjem štamparije i knjižare. Todor Kruševac u svojoj knjizi Bosansko-hercegovački listovi u XIX veku, Veselin Masleša, Sarajevo, 1987. godine o radu i pokretanju Srpskog vjesnika piše: "Da je Radović podnio Zemaljskoj vladi molbu i zatražio koncesiju za srpski politički list saznaje se iz poznatog izveštaja vladinog komesara Berksa s kraja novembra 1894. godine o prilikama u nekim bosansko-hrecegovačkim listovima. Zastupajući mišljenje da konzorcij koji prekupi štampariju i list Bosniche Post izdaje uz nemačko i jedno ćirilično izdanje i time okonča dotadašnje pokušaje za srpskim listom, on ističe da pitanje treba hitno rešiti pošto ne može dugo ostati bez odgovora molba kojom Vladimir Radović traži koncesiju za jedan srpski politički list." Ovaj list nije imao samo politička obilježja, pored ostalih imao je i rubriku "Književnost, nauka, umjetnost" u kojoj su objavljivani radovi poznatih pisaca. Vladimir je neumorno radio i pisao, uređivao list, putovao u Beč, Carigrad, Petrograd, borio se protiv oštre cenzure i iznenada umro 1899. godine u Mostaru.
 
Dragutin Radović bio je fizički slabiji a intelektualno temperamentniji od svog najbližeg srodnika Vladimira Radovića. Dragutin je imao nekakvu čudnovatu naklonost prema mrtvima, grobnicama i grobljima, mirisu upaljenih svijeća, smrti i dubini mračnih ponora, a njegov odnos prema ovome svijetu bio je lišen svoje sadržine i sni koji su ga okruživali rušili su se postepeno ali sigurno sve do pokušaja samoubistva u Zagrebu 1913. godine. Potresno usamljen Dragutin Radović sebe neprestano vidi kao jednu nesreću u svijetu u kome dominiraju haos, stihija, zbrka i besmislenost.
 
Rođen je u Nevesinju 1893. godine. Školovao se u Mostaru, Beogradu, Zagrebu, Lozani i Parizu gdje je studirao pravne nauke. O pokušaju samoubistva u Zagrebu svjedoči jedan kratak članak u Narodu, Sarajevo, 13/26/1U, 1913, IV, 228, str. 3. "Jučer po podne zbio se u Zagrebu tragičan slučaj. U žestokom nastupu neurastenije prerezao si je mladi student iz Hercegovine Dragutin Radović žile na objema rukama i zatim je iz svog stana na uglu Primorske i Tvorničke ulice skočio naglavice na pločnik. Društvo za spasavanje prevezlo je unesrećenog mladića u bolnicu, gdje mu je teškom mukom zaustavljena krv, te konstatovana dosta teška rana na glavi i potres mozga. Radović je vanredno talentiran mladić, te je već opetovano zasvjedočio lijepu književnu spremu i dar."
 
O taedium vitea nikom nije pričao. Govorilo se u Nevesinju da je bio nesrećno zaljubljen u neku Francuskinju koja sa Dragutinom nije htjela da ide u "tamni vilajet", drugi su, opet pričali da nije uspješno položio ispit na fakultetu u Parizu i da je zbog toga pokušao da se ubije, a Dragutin Radović je ćutao tako da se nikada nije doznao pravi razlog njegove nesreće. Među pjesnicima gorke sudbine bile su česte: ponekad zbog niza spoljašnjih okolnosti, često zbog lične preosjetljivosti, nepragmatičnosti, ali je nesreća Dragutina Radovića čini nam se veća i od Disove.
 
Prije pokušaja samoubistva Radović je bio u Sarajevu gdje je tražio i dobio potporu od društva "Prosvjeta". (Srpsko prosvjetno i kulturno društvo Prosvjeta osnovali su akademski obrazovani Srbi iz Bosne i Hercegovine u ljeto 1902. godine. Za prvih deset godina svoga postojanja ona je, između ostalog, stipendirala i pomagala da završe školovanje oko stotinu studenata. Za srednjoškolce je osnovala konvikte. Početkom 1911. godine osnovala je Centralnu biblioteku, izdavala Kalendar, list i časopis Prosvjetu. Jedan od sekretara Prosvjete bio je i Vladimir Ćorović).
 
Nemirni duh Dragutina Radovića vodio je u Lozanu, Cirih, Pariz, jer se nije mirio sa austrougarskom vlašću. Nekoliko mjeseci nakon tragičnog slučaja u Zagrebu Radović je otišao u Lozanu odakle se javio jednim pismom svome prijatelju piscu Borivoju Jevtiću u kome mu se gotovo molećivo obraća da što prije položi maturu i da bježi iz Sarajeva, ali "nipošto nigdje u Austriju, ona nije u Evropi, ili tačno: ona je zazidana Kina u Evropi. Kako je izvan nje drugačiji vazduh! Blagi Bože, kako sam to prvim korakom vidio." (Pismo je datirano u Lozani 22. novembra 1913. godine).
 
Da bi privukao što više prijatelja iz Bosne i Hercegovine Radović je pozvao Ljuba Jugovića, što se vidi iz Jugovićevog pisma Borivoju Jevtiću u kojem mu piše da će oko 15. aprila 1914. godine krenuti u Lozanu gdje ga željno očekuje Dragutin Radović. "Metnuću glavu u torbu", veli on, "i zbogom."
 
Radović je iz svog rodnog Nevesinja došao u Pariz, da bi nakon dugih lutanja ponovo dospio u Nevesinje, gdje kako kaže Rajko Petrov Nogo "...Dragutin Radović u jednoj mračnoj sobici još piše stihove: siromah sa otmjenim manirima iz jednog drugog vremena."
 
Kao šesnaestogodišnji mladić Radović je u Brankovom kolu u Sremskim Karlovcima 1908. godine objavio svoj prvi rad — prikaz na Vidrićeve pjesme, a zatim pjesme, pripovijetke i književne kritike u Bosanskoj vili, a nešto kasnije u Narodu i Pregledu. Predrag Palavestra je u svoju Hrestomatiju uvrstio i jednu Radovićevu pjesmu.
 
Prikaz na Nove pesme Milana Rakića objavio je Radović u Bosanskoj vili 1912. godine i mnoge kasnije studije i kritički radovi o ovom pjesniku nisu se bitno razlikovali od Radovićevih. On je odmah uočio da je Rakić izvanredan versifikator, artist, obožavalac lijepih formi, pjesnik koji: "...stihove ne piše nego ih veze kao njegovi veliki parnasijanski uzori, ili tačnije on ih meri, vaja, kleše, tražeći savršenost, plastičnost i strofično srce — ritam što kod njega udara uvek odmereno i neobuzdljivo, u jedanaestercu i dvanaestercu, nagoveštavajući nepromenjivu mirnoću osećanja." Posebnu pažnju Radović je posvetio dvjema pjesmama Milana Rakića o Jefimiji i Simonidi, naglašavajući da su to dvije beskrajno lijepe pjesme, koje su zaslužile da se nađu u svim pjesničkim antologijama.
 
U pjesnički nadahnutom prikazu na Bespuće Veljka Milićevića, Sarajevo, 1912. godine izgleda kao da je Radović htio da ukratko prelista svoj dotadašnji život i književni rad. Njegova životna putanja nije imala svoga pravilnog toka, živio je od danas do sutra, bezizlazno zapleten u vrzino kolo. U jednom takvom raspoloženju pisao je on i o Severinu Berniloku i Vladimiru Čerini. Nije on štedio lijepe riječi ni o Bespućima što u prvi mah izgleda da je o svim piscima pisao samo afirmativno, ili čak i pohvalno. Međutim, nije tako. U opširnom prikazu na knjigu Vladimira Čerine i Janka Polića - Kamova, Rijeka, 1913. godine, Radović veli da je Čerina napisao čitavu knjižurinu i to o onome što nikoga ne zanima: "Gospodin Čerina", zaključuje dalje Radović, "nema nikakve precizne opredeljenosti u svojim stanovištima i u kriteriju. Ovi radovi ocrtavaju samo imaginarni portret pesnikov: on uvek govori o sebi i sa svakom ispovešću postaje nam još tajanstveniji i sve više se uvija u veo svoje usamljenosti." Za Radovića je Polić nesrećni putnik od Zagreba do Venecije, Firence, Bolonje, Rima, on je: "... alkoholik i nevropat izgrižen i otrovan literaturom do kosti, sklon perversijama i traženju neobičnog." Sve ovo se gotovo može primijeniti i na Dragutina Radovića koji je bio izraziti predstavnik onih modernih književnika koji žive težak i otrovan život pjesnika i putnika po evropskim metropolama.
 
Prikaz na Vidrićevu knjigu Pjesme, Zagreb, 1907. godine je jetka, oštra, i do sitnica efikasno određena kritika. Kao mlad kritičar (tada je imao tek šesnaest godina) on je u ovom tekstu naznačio probleme estetske vrijednosti djela, odnosno on je istovremeno pokrenuo nekoliko pitanja koja se odnose na strukturu umjetničkog djela. Nastojao je, a u tome je donekle uspio da stekne nezavisnost i samostalnost u ocrtavanju književnog djela ovog pisca. Djelimične nejasnoće i izvjesne nedorečenosti su početničke slabosti kritičkog prosuđivanja Dragutina Radovića, a i velika hrabrost da na svoje dječačke godine natovari težak posao književnog kritičara.
 
U kasnijim kritičkim radovima Dragutina Radovića došla je do izražaja njegova preciznost: "Najviše od svih rastrzan je Dimitrije Mitrinović. On je sav u paradoksima osjećanja, zamršenosti nerava i konvulsivnosti grča, nervozno tražeći svoj izražaj ... U posljednje vrijeme on unosi savremeni vers libre, nastojeći na taj način iskoristiti nove muzikalne efekte. Naročito je značajno da on u izvjesnim pjesmama naglašava jednu novu pozitivnu etiku: svjesni, milostivi, slovenski moral trpljenja." (Iz najmlađe srpske književnosti, Jug, 1912, II, I, str. 17).
 
Za pjesnika Vladislava Petkovića Disa rečeno je da je "pjesnik tišine i smrti", a nešto slično mogli bismo kazati i za Dragutina Radovića. U crnilu i očajanju on nije tražio sklonište bilo kakvo i bilo gdje već je pribjegavao pjesmi punoj emocija, često elegičnoj ili još dalje pjesmama koje u sebi sadrže tešku atmosferu osamljenosti. Takva je Radovićeva pjesma Crna ogledala (Pregled, Sarajevo, 1932, X, knj. XII, 145, str. 240).
 
"U sobi sedi Tuga
 i nema maha
 da mine.
 
 Soba puna
 mrtvog daha
 i čudne tišine.
 . . . . . . . . . . . .

 Od koprene
 tamne sene
 lete kao sete."
 
Radović je imao duboke društvene nemire, a njegovi stihovi iza stegnutih usana izbijaju protiv sopstvene volje i kao takvi su beskrajno prisni.

Pjesma Jutro na groblju ima elastičan ton.
 
"Na groblju leprša
 bela marama
 uz beli zvuk.
 I srce hvata sretan muk."
 
Njegova čežnja i tuga su toliko moćne i snažne, ali u isto vrijeme prožete su nekom unutrašnjom mekoćom i neizbježnom sjetom. Stanje njegovog duha je vrijeme postranja i pada u nekakvu tmurnu atmosferu opterećenu obiljem emocija. Njegovo suočavanje sa smrću nije Rakićeva "metaforična vizija smrti" ili Dučićeva simbolizacija smrti kao sumorna sinteza života, nije to ni Disovo potpuno ništavilo svijeta; to je smrt iz nekakvih drugih i nama neznanih prostora izvan granica realnosti. Njegovo Jutro na groblju ukazuje na prošlost vremena i života uopšte, i samim time valjalo je imati nekakav neobičan talenat pa iz dna svoga bola i svoje čežnje za smrću, iz svoje vizije stvoriti pjesmu o smrti čiji se posljednji stih može stalno ponavljati: "I srce hvata setan muk." Sve je to stapanje sa neodređenim silama s druge strane realnosti, ili "s druge strane duge". U intonaciji ove pjesme, u blago usporenom tempu njenih riječi i stavova i u sve tri strofe vlada smrtna monotonija:
 
"Beli se bela svetlost,
 Svetli se bela jutarnjost,
 Beli se beli kamen.
 Tuguje posmrtni znamen
 I trepti neosetno
 I setno."

Talas umirujuće tišine prekrio je cijelu pjesmu, pa i sama smrt i njena pratilja i groblje, sve se pretvara u "jemstvo ovog mira", u talas jedne šumne, jedne čulne smrtne svjetlosti. Tamo gdje mnogi pisci u smrti vide jedino crne sjenke, ponor, užasavanje, raspadanje, Radović pronalazi neki novi svijet pun "bele jutarnjosti" koja treperi "neosetno i setno". Difuzna svjetlost, bijela svjetlost, sa blagim treperenjem prekriva sve oko sebe, i stvari, i bića, i predjele, i rekli bismo brišu se granice između realnog i irealnog, između bitisanja i nepostojanja.
 
Ljubavne pjesme Dragutina Radovića su melanholične: u njima se ocrtavaju pjesnikova sumorna raspoloženja, on se sa sjetom prisjeća rastanka sa voljenom osobom, sjeća se razgovora i svake riječi, ponavlja njene riječi i razmišlja da li je uvela ljubav zajedno sa ružom koju joj je tada poklonio:
 
"Kraj prozora zraci zore,
 Ja ponavljam razgovore,
 Što zboraše sa mnom juče
 Moje divno, zlatno luče
 Tumačenja let.

 Dao sam joj ružu belu,
 Čuva li je sad uvelu?
 Mislim samo: gleda li je,
 A suza mi gorka lije
 Il' je bačen cvet?
 
Jedna žena probudila je njegovu ljubav, ušla u dušu, odnosno on je njoj podario sve i ostao sam sa gorčinom suza. Ona mu je donijela još jednu usamljenost svojim odlaskom; njegova ljubav pretvorila se u samoću, nije mu bila potrebna žena niti bilo čija ljubav: samovao je do kraja života. Jedna nepoznata žena ušla je u njegov život, pa otišla, uzela mu samoću, pa je opet vratila.
 
Neka potajna želja gotovo svakog pjesnika je da pobjegne iz ovoga svijeta u daleke slutnje i snoviđenja, daleko od realnosti, a Dragutin Radović je u tome, čini nam se, prednjačio.
 
Po sadržini i formi vrlo je interesantna Radovićeva pjesma Breze. Ne može se pouzdano definisati kojoj vrsti pjesme ona pripada: opis breze je u stvari samo dekor nakon koga je pjesma neosjetno prerasla iz opisne u ljubavnu.
 
"Nedaleko ispod huma
 Mala kuća.
 Sama sedi moja draga,
 I beskrajno čezne,
 Ko i moje breze."
 
Radović razvija pjesmu kao priču lako i logično, ali bez posebne živosti i pokreta. To lako kretanje daje njegovoj pjesmi kao uopšte i cijelom njegovom talentu jednolik i prost ton koji ponekad prelazi u dosadu. Kroz čitavu njegovu poeziju provijava nešto zauvijek razbijeno, skršeno: on je pjesnik nečeg polomljenog i potištenog; on je neprestano pod teretom briga bez utjehe; pjevao je tugu života. Kroz svaki njegov stih opažaju se najfinije niti bola i gorčine, ali se u njima osjeća nedostatak jake umjetničke slike i velike pjesničke riječi.
 
Nisu sumorna raspoloženja karakteristična samo za Dragutina Radovića. Gotovo svi pisci "Mlade Bosne" bili su opsjednuti vizijom smrti i ispovijestima koja su nagovještavala umor i samoću bescilje i beznaće. Osjećaj izgubljenosti primjetan je u Radovićevim pjesmama: Posle sviračeve smrti, Moj stari varoški toranj, Jutro na groblju i sl. U takvom raspoloženju i osjećanjima stvarana je skoro cijela Radovićeva poezija, a i njegova životna filozofija uopšte.
 
Za razliku od svojih zemljaka Svetozara Norovića i Alekse Šantića, Jovan Dučić i Dragutin Radović su se oslobodili "domaćih" i "otadžbinskih" predrasuda o poeziji; oni su se iz Hercegovine jednostavno preselili u Evropu, u Pariz. Nema u njihovoj poeziji tuge za rodnim krajem niti jauka za siromašnim i gladnim seljakom, kao kod Alekse Šantića na primjer. Dragutin Radović je do kraja ostao vjeran poeziji koja je uz sve naprijed rečeno još i kosmička i filozofska. I bez obzira na sve manjkavosti, na eventualne sličnosti sa Jovanom Dučićem, Disom ili Rakićem, poezija Dragutina Radovića nema bližeg srodnika u našoj međuratnoj književnosti.
 
Dragutin Radović je dugo živio, a njegov stvaralački rad bio je kratak. Za to vrijeme, sem dvadesetak pjesama, napisao je pet prikaza na knjige i dvije pripovijetke: U samostanu sv. Ante Padovinskog (posvećeno Dimitriju Mitrinoviću) koju je objavio u Bosanskoj vili 1910. godine. Istu priču pod naslovom U samostanu objavio je trinaest godina kasnije u Narodu. Drugu pripovijetku Jedno djetinjstvo posvetio je Ljubu Jugoviću i objavio u Bosanskoj vili 1913. godine. Motivi Radovićevih pjesama prenijeli su se i na njegovu prozu. Pesimističko sagledavanje svijeta uvuklo se u pripovijetku U samostanu sv. Ante Padovinskog. Mnogo ličnog i još više potresnog ima u ovoj priči. Glavni lik je jedna djevojčica koju majka odvodi u franjevački samostan. Ona nosi duboke ožiljke iz porodičnog života, oca nije ni zapamtila, umro je u tamnici, a djevojčica je čitavog života u sebi nosila tu neizlječivu boljku. Nije nikako mogla da shvati beskrajno lebdenje u nepoznatom, niti, pak, da se pomiri sa takvim stanjem usamljenosti: "Ujutro bi se budila rano, strepeći od novog dana."
 
Dragutin Radović je još jedan od naših talentovanih pjesnika koji nosi oznaku zaboravljenog književnika. Možda je tome doprinijelo i to što nikad nije objavio knjigu pjesama: sve što je napisao ostalo je razbacano po našim časopisima. On je još jedan od onih pisaca čije djelo zaslužuje bolju sudbinu od one koju je sam imao. A bila mu je gorka. U tekstu Na nevesinjskoj promaji Rajko Petrov Nogo piše: "Godine 1958. u Nevesinju jedan mršav ali krepak starac podučavao nas je njemački. Njegove suve ruke osjetno su se tresle. U njima je uvijek bila knjiga i jedna sasvim stara, tvrdo ukoričena sveska ispisana krupnim starovremenskim rukopisom, mastilom koje se meni činilo da je iz prošlog vijeka. Obučen skromno no različito od sviju ... Znao je nekoliko jezika, znači rijedak čovjek koji je obišao Evropu, a zna se onda kao u romanima, šta uz to ide: nesretne ljubavi, velike drame, nedokučive tajne... Iz nevesinjskog sirotišta dobro se sjećam njegovog pomalo nesigurnog hoda kad bi mu kuvarice u limenu porciju nasule ručak koji on tu, sa nama, nije jeo već tamo negdje, u svojoj sobi."
 
Za svoga dugog života mnogo je prošao, okusio, pa nestao, zalupivši vrata za sobom, a da njegov odlazak niko nije primijetio. Njegov Pariz u kome je ispjevao svoje pjesme vidio ga je kao pisca, a Nevesinje u kome se rodio, kao prosjaka. Njegov život posijan je po velikim evropskim gradovima, po pariskim trgovima, a tijelo na nevesinjskom groblju sa skromnim nadgrobnim spomenikom poput onoga iz pjesme Jutro na groblju. Nema Radovića u čitankama, nema u razgovorima, nema možda čak ni u izvjesnosti da je mrtav.


Dr Sava Ćeklić

Srpsko prosvjetno i kulturno društvo "PROSVJETA" | Priređivač: Prof. dr. Vojislav Maksimović | Srbinje, 1996.
Sačuvana
Stranice: 1   Idi gore
  Štampaj  
 
Prebaci se na: