Srpske narodne poslovice [Vuk Cerović]
Dobrodošli, Gost. Molim vas prijavite se ili se registrujte.
KNJIŽEVNOST « SRPSKA NARODNA (USMENA) KNJIŽEVNOST « Narodna proza  « Srpske narodne poslovice [Vuk Cerović]
Stranice: 1   Idi dole
  Štampaj  
Autor Tema: Srpske narodne poslovice [Vuk Cerović]  (Pročitano 6761 puta)
0 članova i 1 gost pregledaju ovu temu.
Angelina
Administrator
*****
Van mreže Van mreže

Poruke: 6341



« poslato: Avgust 06, 2012, 01:15:58 pm »

*

SRPSKE NARODNE POSLOVICE


Poslovica je kratka, gnomska književna forma kazana u stihu, ili u prozi (gnoma — grčki, kratka, često ritmička mudra izreka), koja narodno iskustvo ponovljeno u više sličnih situacija iskazuje mudrom izrekom, moralnom poukom, koja služi kao vrednosni sud.

Poslovica je ''sažeta zaveštajna formulacija iskustva'', prema definiciji ''Rečnika književnih termina'', pri čemu je termin ''zaveštajni'' jako bitan, jer ukazuje na značaj koji je naš predak, srpski čovjek, pridavao poslovici kao narodnom iskustvu koje uvijek može koristiti. Samo su se najveće tajne i najdublje pouke saopštavale u zavještanju i tako ostavljale potomstvu kao skriveno blago.

Sigurno je da narodna mudrost može biti jako poučna mladom čovjeku u nedoumici, tada kada nema koga da pita, ili kada ne želi da pita. Poslovice tipa: ''Neka svoga i u gori vuka'', ili "Teško svuda svome bez svojega", ili "Od starih prijatelja ne čini nove neprijatelje", mogle bi mnogo puta pomoći.

Izraz — poslovica — je u današnjem značenju kod Srba prvi upotrijebio Zaharije Orfelin, pa zatim Dositej Obradović, pa Jovan Mušketirović, da bi ga tek Vuk Karadžić ozvaničio. Ranije su se u našem narodu uz obalu Jadrana upotrebljavali strani izrazi dicterija (J. Šišgorić), ili adagia, adagia ilyrica (adagium — latinski — poslovica), rič odvijeka, priričja.

U prvom izdanju ''Rječnika'' Vuka Karadžića, objavljenom 1818. godine, poslovica je označavala ''naročiti, sporazumni oblik govora sa umetanjem slogova ili riječi ispred svakog sloga (Dijodonijesisi vijovodijede — donesi vode'' (''Rečnik književnih termina'').

Vuk Karadžić ističe u Predgovoru ''Narodnim srpskim poslovicama'' da u našem narodu nema ''imena'' za poslovicu, već se upotrebljavala u smislu ''što no ima riječ'', ''štono stari vele'' ili ''štono babe kažu''.

Termin poslovica (poslije slova, riječi, govora) izveden je i označava nešto što se kazuje na kraju govora, poslije slova, onako kako i Rusi kažu pogovorka. Poslije govora se kazuje zaključak, ili u nekim književnim djelima moralna pouka, naravoučenije, pa se poslovica može i tako shvatiti. Sigurno je da je narod stvarao poslovicu da svojim bogatim iskustvom olakša pojedincu neki individualni čin, da mu pomogne da razriješi nedoumicu, da mu ukaže na slične slučajeve i na najbolji ishod.

Kao i svaka književna vrsta u narodnoj književnosti i poslovica je iskazano individualno iskustvo, iskustvo pojedinca, koje se potvrdilo u brojnim sličninm slučajevima, pa su taj iskaz pojedinca ponavljali svi oni koji su za njega znali, a u čijem se životu ponovila ista situacija i sličan ishod. Tako je pojedinačni čin ponavljanjem postao pravilo i narod ga je uvrstio u svoje iskustvo i u svoju mudrost. Kako je srpski narod vjekovima sudio, tamo gdje je on sudio, po običajnom pravu, koristio je poslovicu kao zakonsku normu, kao opšti propis, koji se ponavlja u pojedinačnom i potvrđuje u opštem. Dokaz za ovu tvrdnju imamo u mnogim suđenjima Vuka Dojčevića, suđe u istoimenom djelu Stefana Mitrova Ljubiše, inače jednog od Vukovih saradnika. Dojčević je svaku svoju presudu ''ovjeravao'' poslovicom i to je bilo isto kao i pozivanje savremenog sudije na član zakona.

Nesporno je da je poslovica mudra izreka, jer je jedino tako mogla opstati u narodnom jeziku i trajati kroz generacije, kroz vjekove. Poslovica je izreka koja je primjenjiva, jer se mnogo puta potvrdila, pa je na neki način provjerljiva kako u bukvalnom, tako i u alegoriskom, ili metaforičnom značenju. "Ili loncem o kamen, ili kamenom o lonac, teško loncu." "Teško nejakome, nekada i sada".

Poslovici je bliska latinska sententia (mišljenje, sud, mudra izreka, moralna misao povodom kakvog slučaja, sudska presuda), ali se sentencija najčešće vezuje za određenu ličnost, dok je naša narodna poslovica bezlična. Istina i neke sentencije i grčke mudre izreke su bezlične (''S njim ili na njemu'' — sa štitom kao pobjednik, ili na štitu kao leš, proročište u Delfima, ''Čuvaj se Danajaca i kad darove donese'', i kod Latina: ''Sve svoje sobom nosim'', ''Što je dozvoljeno Bogu nije dozvoljeno volu''. Tačno se zna ko je kazao sentenciju i kojom prilikom, dok se to kod narodnih poslovica nikada ne zna. Njihov narator je uvijek bezličan i neodređen, pa često i vrijema njihovog nastanka, ili događanja koji se zaključuje poslovicom.

Tipične sentecije su: ''Sad znam da ništa ne znam'' — Sokrat, ''Kocka je bačena'' — Cezar, ''Sve treba podvesti pos sumnju'' — Spinoza.

Sentencija često izražava ličnu nedoumicu, lični stav, iako je zbog ponavljanja situacije široko primjenjiva.

Veliki broj poslovca naš narod je preuzeo iz Biblije, ali i iz grčke i latinske tradicije. Pojedinačni primjer protumačen izrekom opšteg značenja postaje pravilo, a nekada čak uzus, ili norma, kao što su postale normom Hristove izreke: "Blago sirotim duhom, njihovo je carstvo nebesko", "Budi što jesi, ne budi što nijesi"...

Značenje poslovice je opšte, ona može da bude primjenjiva na raznim meridijanima i da važi uvijek, da nikada ne ''stari'', da ne gubi aktuelnost: ''Jedi , pa filozofiraj!'' — latinska, ili "Ako je neko lud, ne budi mu drug" — naša. No, poslovica, može da gubi aktuelnost jer ''pamti'' i izražava minulo vrijeme, može da ''stari'', kao što može da ''stari'' poezija, jezik, kao što sve stari. "Turčinu sto đuguma vode donesi, jedan ne donesi, ništa ti ne priznaje" ili — "Čuvaj te Bože bijesna sebra", ili turska — "Četrdeset Bošnjaka jedan čovjek".

Poslovica se nekada vezuje za profesiju, za zanimanje, zbog čega njeno značenje nema širinu i univerzalnost poslovica koje se vezuju za opšteljudsko. Takve su: ''Bez orača i kopača ne bi bilo hljeba ni kolača''. ''Sve, sve, ali zanat''...

Poslovica u današnjoj formi nema priču, ali ima sliku, prizor, situaciju, zato se može ilustrovati brojnim konkretnim pričama, jer opšte značenje koje ona ima može da se veže za bezbrojne pojedinačne slučajeve.

Vuk je mislio da svaka poslovica ima priču, pa je pod naslovom poslovice donosio kratke priče nekada šaljive, anegdote, nekada basne.

Poslovica može biti kazana i kao zapovijed, a može i kao komentar. "Čini dobro — ne kaj se, čini zlo, nadaj se". "Što je tražio, ono je našao".

Kada se poslovica poziva na prethodne generacije postaje skoro zapovijest, čime se zadovoljava njena didaktička namjena, a ona je bitna pri prenošenju iskustava sa starijih na mlađe generacije. Uvijek su ljudi koji su znali brojne poslovice i mudre izreke smatrani mudrima, jer su imali bogato životno iskustvo, a poznavali su i narodnu mudrost koja je obuhvatala iskustvo mnogih ljudi. To su bili rječiti ljudi, koji su odlično poznavali narodni jezik, pa su riječi u izrekama dobijale sasvim nova značenja.

Poslovica ima alegorisku ili metaforičku sliku, pa se zbog toga doživljava kao književno djelo, koje ima određenu narativnost i ilustrativnost, uvjerljivost: "Što ko više pije, to više žedni".

Vuk Stefanović Karadžić, naš genijalni naučnik, bio je jedan od sakupljača narodnih poslovica, a skupljao ih je od početka svoga rada, da bi ih ''na svijet izdao'' 1835. godine. Prema sopstvenom priznanju počeo je da ih zapisuje još 1814. godine. O poslovicama je Vuk pisao 1833. svojim budućim kupcima, ''prenumerantima,'' sljedeće:''Ne samo što se u narodnim poslovicama nalazi prevelika mudrost i nauka za ljudski život na ovome svetu, nego one pokazuju i narodni razum i karakter, a mloge udaraju i u narodne običaje''.

U ''Objavljeniju o narodnim srpskim poslovicama'' Vuk navodi da ih je skupio više od hiljadu i da u toj knjizi neće biti samo ''gole poslovice, nego će kod mnogi biti tolkovanije (tumačenje — kurziv Vukov), a kod gdekoji i pripovetke od kojih su poslovice postale (jer bez ovoga mloge poslovice ne mogu razumeti ni svi Srbi, a kamo li ko od drugi naroda).''

Prvu knjigu srpskih poslovica Vuk Karadžić je objavio 1835. godine pod nazivom ''Srpske narodne poslovice '' i posvetio je ''Visokopreosveštenome gospodinu i gospodaru Petru Petroviću Njegošu II., vladici crnogorskome i brdskom''.

U posveti on navodi da bi ''cijela trećina poslovica ostala od mene za sad (a može biti i navijek) neskupljena, a Bog zna kad bi i ove druge kad bi na svijet izašle, da me sreća nije s VAMA upoznala''.

Ovo je tačno iz dva razloga, prvi je u tome što je Njegoš zasigurno pomogao izdavanje te knjige, a drugi je u tome što je Njegoš zaokružio narodnu umjetnost i sublimirao je ''Gorskim vijencem'', u kome je veliki broj stihova kazan u vidu poslovice, ili u vidu sentencije, mudre izreke. Tom knjigom je veliki pjesnik obuhvatio u pojedinostima raznovrsna djela iz narodne književnosti i napravio presjek, tako da je naša narodna književnost u ''Gorskom vijencu'' doživjela svoju najvišu potvrdu i dosegla vrhunac. Svaki drugi Njegošev stih je poslovica, ili je postao mudra izreka.

Vuk Karažić je imao sreće u nauci, jer je živio u pravo vrijeme i poznavao prave ljude, ne samo da ih je poznavao, već se družio i bio prijatelj sa njima, a može se slobodno reći da mu je vrijeme koje mu je bilo dato bilo naklonjeno. Među njegovim prijateljima bili su arhiznačajni ljudi, ne samo za svoje narode, već i za Evropu, a za Srbe pogotovu. Među njima bio je ''slavni Nijemac Jakov Grim,'' učeni Slovenac Jernej Kopitar, slavni pjesnik srpski Petar Petrović Njegoš...

Zato nije nikakvo pretjerivanje kada Vuk u posveti Jakobu Grimu piše kako ga je on još 1823. godine nagovarao da štampa i srpske narodne pripovijeke i bez imalo laskavosti ističe ''...zato sam se usudio ukrasiti je (knjigu) Vašijem slavnijem imenom''. Ljudi koji su pomagali Vuku, kao Jakob Grim i Njegoš, zaista su ukras cijele Evrope.

Za razumijevanje Srpskih narodnih poslovica koje je na svijet izdao Vuk Stefanović Karadžić 1835 i 1849. godine, ali i za razumijevanje naših poslovica uopšte, važna je Vukova tvrdnja iznesena u oglasu za drugo izdanje pod nazivom ''Nova knjiga'': ''U ovoj će knjizi čitatelji naći primjer našega čistoga narodnog jezika, narodnu filosofiju ili nauku i poznavanje življenja na ovome svijetu, a iz mnogijeh poslovica i uz njih dodatijeh pripovijedaka poznaće i različne običaje naroda našega.''

Za Vuka Karadžića poslovica nije bila samo izreka, samo poslovica, već prije svega priča o nekom događaju iz koje je kao zaključak, ili kao moralna pouka izvedena poslovica. Tako Vukova poslovica ima naraciju, ima junake, ima vrijeme, jezik, individualizaciju, motivaciju, ima naratora, dakle to je jedna priča. Do našeg vremena priča je zaboravljena i da je nije zapisao Vuk Karadžić, ili neko od njegovih saradnika, čitalac ne bi znao ni da je ta priča postojala, ni da se taj događaj desio, već bi poslovicu doživljavao kao iskaz narodne mudrosti univerzalnog značenja. Ovako je konkretizacijom priča opredmećena, atipizirana, lična, znatno uvjerljivija. Ona slika događaj i iskazuje narodnu životnu filosofiju, ili običaj, a to znači pravnu normu.

Na sličan način napisao je jedan od prvih srpskih realista Stefan Mitrov Ljubiša priče iz zbirke ''Pričanja Vuka Dojčevića'', koje nijesu ništa drugo do poslovice opredmećene događajem, koje je Ljubiša stavio i u naslov i u zaključak priče, i time još jače istakao njihovo značenje.

Vuk je u svoje knjige unio i tolkovanje (tumačenje) poslovica, ustaljene obrte, poređenja, mudre izreke. Bez njegovih poslovica naš jezik ne bio ovakav kakav je, niti bi Srbi bili narod kakav jesu, jer je i narodna poslovica, ne samo u Vukovom djelu, uz ostalo, oblikovala našu nacionalnu svijest.

Zato je sasvim u pravu dr Miroslav Pantić kada kaže da je Vuk cijelog svog vijeka "mislio i govorio narodnom poslovicom, baš kao što je mislio i govorio narodnim desetercem i slikovitom, sočnom i širokom frazom narodnog pripovedanja."

Poslovica, možda bolje od priče, prikazuje način na koji je naš narod u proteklim vremenima razmišljao, kako je vidio svijet i svoje mjesto u njemu i u sažetom obliku iskazuje suštinu našeg čovjeka i srpskog naroda.


Vuk Cerović | DIJASPORA Stokholm
Sačuvana
Stranice: 1   Idi gore
  Štampaj  
 
Prebaci se na: