**
REČNIK KNJIŽEVNOTEORIJSKIH POJMOVA — A
|
Avangarda (fr.) — periodizacijski termin za oznaku modernih književnih pravaca i pokreta u 20. veku.
Adaptacija (lat.) — prilagođavanje, podešavanje, prenošenje dela u neki drugi žanr (prozni prevod poezije) ili pripremanje književnog dela za pozornicu (pozorišna obrada), za radio, televiziju, film.
Alegorija (grč.) — prenesen govor; produžena metafora prenesena na celu sliku, radnju, delo.
Alogizam (gr.) — stilska figura kojom se ruši logička veza u govoru da bi se spajanjem protivrečnih pojmova postigao ironični ili komični efekat.
Aleksandrinac (fr.) — silabički stih od 12 slogova sa cezurom iza šestog sloga, stalnim naglaskom na šestom i dvanaestom slogu i parnom ili ukrštenom rimom. Naziv dobio po spevu o Aleksandru Velikom u francuskoj srednjovekovnoj književnosti. Koristili su ga dubrovački renesansni pesnici, obnovili modernisti (J. Dučić, M. Rakić).
Akcenat (lat.) — naglasak, glasovni udar koji u srpskom jeziku pada obično na prvi slog reči, ali i na svaki drugi, sem poslednjeg; značajan elemenat silabičko-tonske organizacije ritma i stihova.
Akcenatska celina — akcentovana reč zajedno sa enklitikama ili proklitikama. U tonskoj (akcenatskoj) versifikaciji ima ulogu osnovnog organizatora ritma.
Akrostih (gr.) — vrsta pesme u kojoj početna slova stiha, strofe ili pasusa (u prozi), čitana odozgo nadole, daju neku reč, ime ili naslov dela (npr.
Slovo ljubve).
Alegorija (gr. — preneseni govor) — preneseno značenje pesničke slike ili čitavog dela: metafora produžena na čitavo delo (npr. basne).
Aleksandrida — naziv popularnog srednjovekovnog romana o Aleksandru Velikom (Makedonskom), sačuvanog i u staroslovenskom prevodu u više redakcija. Prvobitna grčka verzija pretrpela je mnogobrojne prerade još u helenističko doba, da tek u vizantijskoj književnosti dobija onaj hristijanizovani vid pod koji ulazi u književnost slovsnskih naroda. Posebno mesto u bogatoj rukopisnoj tradiciji ovog romana zauzima tzv.
Srpska Aleksandrida.
Aleksandrinac (fr.) — francuski silabički stih od 12 slogova, sa cezurom iza 6. sloga, stalnim naglaskom na 6. i 12. slogu i sa parnom ili ukrštenom rimom. Naziv je dobio u 15. veku, prema vrlo popularnom
Romanu o Aleksandru Velikom, nastalom krajem XII veka. Često je upotrebljavan u poeziji renesanse, da bi, veoma usavršen i strogo definisan, preovladao u XVII i XVIII veku i postao najznačajniji klasični stih sve do modernizma.
Aliteracija (lat.) — ponavljanje istih suglasnika ili suglasničkih grupa u rečenicama ili stihovima. Zvučna figura kojom se postiže eufonija — zvučna izražajnost stiha i sugeriše određeni smisao.
Analiza (gr.) — književnoteorijska analiza označava, uglavnom, raščlanjavanje književnog dela na njegove sastavne delove, odnosno elemente, radi sagledavanja složene celovitosti književnog dela (elementi: tema, ideja, likovi, kompozicija, jezik, stil, metrika).
Analogija (gr.) — sličnost ili podudaranje u jednoj ili više crta između različitih pojava ili sistema.
Anafora (gr.) — ponavljanje iste reči, odnosno grupe reči na početku svakog stiha ili rečenice. Jedna vrsta lirskog paralelizma kojim se pojačava utisak.
Animatizam (lat.) — verovanje primitivnih naroda da sve što postoji ima dušu.
Animizam (lat.) — verovanje primitivnih naroda o delovanju duše i duhovnih sila u prirodi; vera u duhove.
Anegdota (gr.) — sažeto ispričan događaj ili doživljaj iz života sa efektnom poentom. Njom se često koriste realistički pisci.
Antologija (gr.) — zbirka odabranih književnih dela svrstanih prema estetskim ili drugim merilima priređivača. (
Antologija Bogana Popovića).
Antika (nem.) — naziv za period evropske političke i kulturne istorije u kome je vodeća uloga pripadala staroj Grčkoj i Rimu.
Antiteza (gr.) — stilska figura, poređenje po suprotnosti, ali i elemenat strukture lirske pesme i drugih književnih dela.
Anokrif (gr. — skriveni, tajni) — religiozno-književni sastavi na biblijske teme koje je crkva odbacila i zabranila zbog toga što su u suprotnosti sa tradicijom biblijskog kanona.
Anostrofa (gr.) — obraćanje u petom padežu ljudima, bogovima, pojavama ili apstrakcijama radi skretanja pažnje; afektivno kazivanje
Arhaizam (gr.) — kult.: svi ostaci kulture starih naroda i civilizacija; jezič.: zastareli izrazi i reči.
Artizam (lat.) — umetnost; težnja čistoj poeziji, koja nalazi svoju svrhu i svoj cilj u samoj sebi, a suprotstavlja se utilitarističkom (praktičnom, vaspitnom) shvatanju književnosti i umetnosti. Dolazi do izražaja u simbolizmu, izražena kao larpurlartizam — umetnost radi umetnosti (Gotje, Bodler, Malarme, Dučić, Rakić, Matoš).
Asonanca (lat.) — ponavljanje istih samoglasnika, čime se postiže eufonija (blagozvučanje) pesničkog jezika.
Automatsko pisanje (fr.) — pisanje bez kontrole svesti, na osnovu asocijacija. Predstavlja glavnu odliku nadrealizma.