Skender Kulenović (1910—1978)
Dobrodošli, Gost. Molim vas prijavite se ili se registrujte.
Stranice: 1   Idi dole
  Štampaj  
Autor Tema: Skender Kulenović (1910—1978)  (Pročitano 31644 puta)
0 članova i 1 gost pregledaju ovu temu.
Angelina
Administrator
*****
Van mreže Van mreže

Poruke: 6361



« poslato: Septembar 27, 2011, 06:57:31 pm »

*




SKENDER KULENOVIĆ
(Bosanski Petrovac, 02.09.1910 — Beograd, 25.01.1978)

Kulenović je rođen 1910. u Bosanskom Petrovcu. U rodnom mjestu završio je osnovu školu, gimnaziju u Travniku, a prava je studirao na zagrebačkom Sveučilištu. Rano se opredijelio za napredni komunistički pokret: godine 1933. primljen je u SKOJ, a dvije godine kasnije u Komunističku partiju Jugoslavije. Učesnik je narodnooslobodilačke borbe od 1941. godine. Biran je i za člana AVNOJ-a. U toku narodnooslobodilačke borbe uređivao je partizanske listove, a po oslobođenju zemlje bavio se političkim radom i uređivanjem listova i časopisa ("Pregled", "Književne novine", "Nova misao"). Bio je dopisni član Jugoslovenske akademije znanosti i umjetnosti u Zagrebu i redovni član Srpske akadmije nauka i umjetnosti. Umro je u Beogradu 1978.
 
Svoj prvi književni rad, sonetni vijenac Ocvale primule Kulenović je objavio 1927. godine u srednjoškolskom almanahu "Hrvatska vila", u Travniku. Kasnije objavljuje lirsku prozu u časopisu "Novi behar" u Sarajevu, prvu pripovijetku Noć u vezirskom gradu u zagrebačkom časopisu "Putokaz", koji uređuje Hasan Kikić, te pripovijetku Rakije u zagrebačkom časopisu "Izraz", pod uredništvom Otokara Keršovanija. U tim drugim časopisima i listovima Kulenović, pored književnih radova, objavljuje i političke članke.
 
Kao partizan, Kulenović se 1942. javlja prvom ratnom pjesmom Pismo Jove Stanivuka partizana crvenoarmejcu Nikolaju Ivanoviču Krilovu, objavljenom u listu "Krajiški partizan", u selu Agiću kraj Banjaluke. Iste godine objavljeno je i najpoznatije djelo Skendera Kulenovića poema Stojanka majka Knežopoljka. Prvi put je štampana kao posebna knjiga 1945. godine, i odmah postala svojina čitavog naroda. Umjetničkim osobenostima — motivom, likom, jezikom i ritmikom — Stojanka majka Knežopoljka predstavlja jedinstvenu fresku o borbi i osveti u našoj literaturi sa temom narodnooslobodilačke borbe i revolucije. S pravom je književna kritika lik majke Stojanke Knežopoljke poredila sa legendarnim likom Majke Jugovića iz narodne poezije.
 
Kulenović je, pored ostalih, objavio i djela: Komedije, Ševa (poema) Svjetlo na drugom spratu (drama), Poeme, Soneti i roman Ponornica (1977). U svojim zrelim godinama Kulenović je sve više iskazivao svoj intimni svijet. Posebno su zapaženi njegovi soneti, zgusnute misli i savršenog izraza. U njima je nastavljena ona nit sa kojom je ovaj pisac i ušao u literaturu.
 
O Skenderu Kulenoviću pisali su: Milan Bogdanović, Eli Finci, Slavko Leovac, Božo Milačić, Stevan Raičković, Božo Bulatović i Novica Petković.


Slobodan Kalezić & Miroslav Đurović | Čitanka za III razred srednje škole | 1980  

Fotografija: krajina.ba
Sačuvana
Angelina
Administrator
*****
Van mreže Van mreže

Poruke: 6361



« Odgovor #1 poslato: Oktobar 02, 2011, 03:04:35 pm »

**

STIH I JEZIK SKENDERA KULENOVIĆA
 

Dovoljno su poznata svedočanstva mnogih pesnika, pa i svedočanstvo Skendera Kulenovića, čije reči ovde navodimo, da u početku poseduju "osnovni ton" pesme, "njenu kompoziciju", "pa čak nekoliko prvih stihova" i "zvukove stihova koji treba da dođu". Taj "osnovni ton", "kompozicija", "zvukovi stihova" koje tek treba ispuniti konkretnom jezičkom materijom — pripadaju obliku pesme, obliku koji kao da u početku sam sobom znači i u izvesnom smislu ima samoniklu, neverbalnu egzistenciju. Reči tek potom dolaze. Ali sa dolaskom reči i započinje pravi tvorački čin, muka i radost konkretnoga verbalnog otelotvorenja: reči jesu i nisu "ton" i "zvuk", one prihvataju "kompoziciju" i istovremeno joj se opiru. Jer svaka reč je pre svega, i možda iznad svega, dvostrana: znakovna čovekova tvorevina koja oblikom posreduje artikulacionoakustičku materiju dajući joj smisao, ukršta neposredno, materijalno sa isposredovanim, značenjskim. Svojom drugom, značenjskom stranom, izvodi pesnika i čitaoca u svet "onostranih", označenih predmeta. Oblikovati u rečima znači oblikovati već oblikovano, znači oblikovati u materijalu koji je uvek i bitno dvostran i čije se dve strane nalaze u dinamičnoj ravnoteži. Zato je tek realizacija, jezičko utelovljenje "osnovnoga tona", jedini i pravi ontički čin u pesništvu; tu je dat praktično osetan ali teorijski gotovo nepojaman koloplet zamišljenog oblika i njegovoga konkretnog sačinjanja u pesmi.
 
I koliko god su u tom pogledu primamljivi i tajanstveni pesnici koji između jednoga i drugoga — između zamišljenog oblika i njegovoga konkretnojezičkog utelovljenja u stihu i celoj pesmi — uspevaju da postignu određeno ravnovesje, za teoriju i kritiku su ponekad čak i interesantniji oni kod kojih jedna strana preteže. Pretezanje oblika, oblikotvorne discipline, svedoči o ustaljenim, u izvesnom smislu kanonizovanim postupcima; pretezanje druge strane, nemoć da se ovlada materijalom, "sadržajem", svedoči o traganju za novim "stilom". Zato su skice, zabeleške, nedovršeno i odbačeno komađe teksta osobito dragoceni izučavaocu, ali su retko interesantni za ponekog (probranog) čitaoca. Na ove momente ukazujemo zato što Skender Kulenović sigurno nije pesnik koji lako i često postiže oblikovnu ravnotežu; on, slikovito rečeno, svaki gram sklada dušom plaća. Stoga, verovatno, ne greše kritičari koji ističu fragmentarnost njegove poezije u celini uzete, čak i ako se ne uzmu u obzir znatni periodi ćutanja i nedoumice pre i posle tzv. ratne poezije. Jer u njegovome pesništvu ne postoji ni približno jedinstven oblikovni fokus, nego više njih, pa se dobija utisak kako je pred nama stalno fermentiranje poetskih oblika, ne njihovo postupno i metodično kristalizovanje.
 
U potpunijoj, ambicioznijoj analizi, lako bi se moglo da pokaže kako je Kulenović neprekidno menjao svoju oblikovnu tačku ili gledište, ali bi mnogo teže bilo ukazati na prave uzroke takve nestabilnosti. Teže zato što pesnik ne bira slobodno svoju oblikovnu tačku gledišta, što je njegov izbor oblikovnih postupaka uslovljen kontekstom koji se širi od individualne naklonosti i odluke — preko dinamične hijerarhije književnih konvencija i stilskih opredeljenja — do "duha vremena" i "bila istorije". Vremenskoistorijski kontekst neposredno se oseća u ratnim poemama, i o njemu se najpre i najradije govori, ali se pri tome ne dopire do unutarnje strukture Kulenovićevog stiha, nego se ističu spoljne veze, spoljni odnosi. Nesumnjivo je da ratni kontekst, kod nas izrazit ratnorevolucionarni, kad puca i društvena i kulturna hijerarhija, zahteva menjanje oblikovnog fokusa u poeziji. Ma koliko bio stabilan, iznutra organizovan, ma kakvu moć samorazvića posedovao, sistem književnostilskih konvencija uvek na neki način korelira sa širim kulturnim i društvenim sistemom.
 
Izmene koje nastaju u navedenoj korelaciji predstavljaju pravi predmet književnoistorijskog istraživanja, a u takozvanoj ratnoj poeziji Skendera Kulenovića od posebnog su značaja za njeno svekoliko tumačenje. Jer je tu u Kulenovićevom stihu "osnovni ton", odnosno "kompozicija" poeme, otelotvoren u jezičkim komponentama i slojevima koje je osoben istorijski trenutak istakao u prvi plan. Ratni vihor koji je pokrenuo one donje, elementarne narodne slojeve, primordijalne snage narodnoga bića, gde se na neponovljiv način i pati i likuje, povukao je za sobom i elementarne, iskonske i predajne slojeve jezika: Stojanka majka Knežopoljka sva je sačinjena od njih i u njima. Ovde je reč uzimana sa samog izvora, u onome obliku u kome se neposredno izgovara, u kome u narodu živi. Ali, da bi se bar donekle i letimično razjasnio ovaj drugačiji izbor reči, ovo posezanje za narodnom reči sa narodnih usana, za živom reči koja se ne izdvaja iz konteksta konkretne govorne upotrebe, koja se često preliva u bogatim dijalekatskim, ali isto tako i frazeološkim, katkada predajnim i mitskim bojama — neophodna su nekolika uopštenija objašnjenja. Jer, svako opredeljenje za određeni oblik jezičke građe podrazumeva prihvatanje jedne mogućnosti i odbacivanje drugih koje pruža dati sistem postojećih književnih konvencija. Taj je sistem književnih konvencija hijerarhijski organizovan i korelira sa kulturnim i društvenim.
 
Izvesno je, naime, da ono što danas nazivamo prirodnim jezikom u sebi sadrži skup različitih upotreba toga jezika. Praktično se nikada ne komunicira na nekome prirodnome jeziku uopšte, nego uvek na nekome njegovom obliku, na nekome jezičkome stilu, odnosno na potkodu u okviru opšteg jezičkog koda. U svakome prirodnom jeziku, pa i u srpskome, postoji cela hijerarhija takvih potkodova. Književnost, u principu, upotrebljava jezik u celome njegovom dijapazonu, ali se njegova upotreba u prozi i u stihu po mnogo čemu bitnom razlikuje. Za razliku od proze, koja može da uključi i uključuje različite jezičke potkodove, stih poseduje ceo niz manje ili više strogih restrikcija i njegova mera ostaje u granicama jezičke jedinice ne dosežući do različitih sfera njene upotrebe. Donekle pojednostavljeno rečeno, proza instrumentira celokupnom hijerarhijom jezičkih potkodova, jer širi, sižejni razvoj njene strukture to dozvoljava; stih se, međutim, razvija i realizuje u razmaku koji se uspostavlja između stilskostihovnih uslovnosti i jezika. Zato je tzv. pesnički jezik oduvek težio da se izdvoji u poseban potkod; zato je stepen tradicionalne poetičnosti uvek bio u direktnom proporcionalnom odnosu sa selekcijom leksike i sa nastojanjem da se formira i osvešta poetski leksikon. U stihu se neprekidno oseća onaj "osnovni ton", izabrani, nekako unapred dati oblik, koji je sadržan i utelovljen u raslojavanju jezičkih jedinica (od foneme do intonacije, od morfološke do sintaksičke strukture), izdvajanju određenih slojeva u jezičkim jedinicama. Ostvareni oblik i nije ništa drugo do stepen uređenja tih izdvojenih sastavaka jezičkih jedinica na različitim nivoima. Izbor drugih sastavaka i drugi stepen njihovoga uređenja ima dalekosežne ritmičke i semantičke posledice, uvek predstavlja prelazak na nov stil, obeležje je novog književnog pravca. Zato se i dešava da se opšta i konvencionalizovana stihovna forma ne menja a stih ipak zvuči različito.
 
Ukratko, u prozi je reč celovita, jer u principu ovde jezik funkcioniše u svoj svojoj komunikacionosocijalnoj hijerarhiji. Stvar je stila i postupka šta će iz te hijerarhije biti izabrano, ali se uvek bira iz cele hijerarhije. U stihu je reč raslojena, jer se ovde strože uređuju samo određene komponente u govornome nizu, dok se druge zapostavljaju. Taj novi poredak nosilac je poetskog stila i osobenog "zvučanja" stiha. Za stilsko diferenciranje od izuzetnog je značaja sama selekcija određenih komponenata, ali isto tako i napon koji postoji između zadatoga stihovnog oblika i verbalnoga materijala u kome se on utelovljuje. Na ovome nivou analize mogla bi da se izdvoje dva slučaja: a. kad se u okviru konvencionalizovane stihovne forme otkrivaju nove oblikovne mogućnosti; b. kad se već otkrivene mogućnosti jednostavno primenjuju. U prvom slučaju je u pitanju pesnik koji u vlastitoj književnoj tradiciji začinje novu stilsku formaciju; u drugom — sledbenik, bez obzira na stvarnu vrednost i snagu koju njegova lirika može imati. Skender Kulenović je u svojim izuzetno ranim sonetima bio nesumnjivi sledbenik. Možda je suvišno još jednom ustvrditi da su Ocvale primule (1927) sledbenička lirika; međutim, nije suvišno ako pokušamo da ukažemo na neke momente koji će, možda, baciti izvesno svetlo na pesnikovo unutarnje kolebanje u potrazi za autentičnim, vlastitim stihovnim izrazom.
 
Ono što današnjeg čitaoca i poznavaoca Kulenovićeve poezije može prijatno da iznenadi u Ocvalim primulama jeste dosta strogo i skladno izveden sonetni oblik. Ono pak što ga posebno može da zainteresuje jeste činjenica da pesnik više nikada nije hteo ili nije mogao, svejedno, da posegne za idealom tako stroge, skladne i ritmičnozvučne forme kao u svojoj sedamnaestoj godini. Posebno je interesantno što se Kulenović, nakon sveg svog poetskog iskustva, opet vratio sonetu, ali je ideal uravnoteženoga glasovnomelodijskosintaksičkoritmičkoga oblika ostao po strani. Kad bismo, na primer, nove Kulenovićeve sonete uporedili u tom smislu jedino sa sonetima Stevana Raičkovića — recimo sa izrazitim sonetom "Kamena uspavanka" — bilo bi posve jasno koliko je naš pesnik krenuo sasvim drugim putem. Raičković ovde vrlo strogo uređuje sintaksičkointonacione momente, čak bi se idući od stiha do stiha i od strofe do strofe moglo da pokaže kako je ritmičko talasanje dovedeno do svoga klimaksa u trećoj strofi i na početku četvrte, gde je primenjen postupak tzv. kadenciranja. To je doista melodioznomuzikalna tvorevina, ali se cena te muzikalnosti isto tako dobro oseća: reči su uveliko izgubile u svojoj samostalnosti, osobito semantičkoj. U Kulenovićevim najboljim sonetima, naprotiv, naglašeno je uranjanje u same reči: težina pojedinačnih reči, težina njihovih neprenesenih i prenesenih značenja, njihovih sintagmatskih i sintaksičkih veza, pa čak i njihovih samostalnih akcenata i glasovnih sastava — sve je to ovde gotovo opipljivo i onemogućava opšti ritmičkointonacioni polet strofe i celoga soneta.
 
To, međutim, ne može da bude slučajno, i stoga se još jednom moramo da vratimo Ocvalim primulama u potrazi za odgovorom. S jedne strane je razumljivo što je u njima, dvadesetih godina, spoljna forma soneta strože, klasičnije izvedena, jer je tada u čitaočevom očekivanju skup formalnih obeležja soneta bio strože određen. Ali, s druge strane, tamo je unutarnje diferenciranje komponenata u govornome nizu odlučnije izvedeno: stroža selekcija leksike, izvesno potiranje konkretnih leksičkih značenja, njihovo ujednačavanje na osnovu zajedničke funkcije reči u stihu, stalno osećanje ritmičkointonacione linije, koja objedinjuje, ujednačava i time nužno stilizuje samostalne leksičke jedinice. Opšte i neodređeno značenje do izvesne mere potiskuje pojedinačna, jasno određena, u jeziku već fiksirana. Ne zalazeći u određivanje stvarne poetske mere Ocvalih primula, nas ovde interesuje sam unutarnji oblikovni mehanizam koji dejstvuje u skladu sa zamišlju da se ostvari stroža i ritmičkozvučna sonetna tvorevina: svaka reč se upotrebljava u donekle prenesenom značenju, a svaki trop se, sa svoje strane, ponaša kao da je u pitanju neprenesena upotreba. To ujednačavanje dislocira i olakšava leksičke jedinice uvodeći ih u uravnoteženo ritmičkointonaciono kretanje; stvara osećaj da je pred nama ona poetska tvorevina koja ne samo time što ima dva katrena, dva terceta i određeni sistem rimovanja, nego još i time što po dovoljnoj meri usaglašenosti jezički datoga materijala i konvencionalno zadate poetske forme ide u susret čitaočevom očekivanju strogog, skladnog, zvučnog oblika. Pojedini nazivi koji se pokatkada daju sonetu, kao nemačko Klinggedicht ili naše saglasnica, zvonjelica (A. B. Šimić, na primer, hotimično upotrebljava ovaj poslednji naziv kad želi da istakne savršeniju ritmičkozvučnu stranu matoševskog soneta), na dosta izrazit način pokazuju šta čitalac po ustaljenoj tradiciji može da očekuje od ove stihovne forme i, prema tome, na koji je način percipira. A čitalačko očekivanje stalno prisustvuje i u samome procesu autorovog stvaranja; odnos između stvaranja i čitanja pesme može se, po mnogim momentima, analoški posmatrati kao odnos između fonacije i audicije u govornome aktu.
 
Ali isto onako kao što u različitim književnostima i u različitim stilskoevolutivnim epohama jedne iste književnosti ne postoji jednak skup formalnih obeležja koja čitaocu signalizuju da je u pitanju sonet, tako isto se od samog signala da je neka pesma sonet očekuje različit stepen i različita vrsta strogog, skladnog i zvučnog uređenja jezičkoga materijala. Ono što bi, međutim, mogla da bude neka vrsta konstante jeste: očekivanje strožeg uređenja uopšte, osetnije uravnoteženosti između samostalne vrednosti i težine jezičke materije i strogih restrikcija poetskog oblika. Ovo očekivanje kod autora postoji kao zadatak, a kod čitaoca kao ostvarenje toga zadatka. Taj je zadatak dovoljno razgovetan u Ocvalim primulama, a kao minimalna ilustracija može poslužiti prvi katren prvog soneta:
 
To su tople kćerke vlažnih zavjetrina.
Skrivene i nježne, za suncem se žute.
Bez mirisa, na dnu žutih krvi slute
skora iščeznuća s dolaskom vrelina.

 
I u ovoj i u svim ostalim strofama pesnik manjeviše spretno utkiva niz tananih zapažanja o jagorčikama u opštu impresiju, atmosferu koju utelovljuje i sam uravnoteženi ritam. Preovladavanje žute boje, vlažnotoplog, nežnog, fragilnog itd. predstavlja samo jedan postupak da se niz konkretnih pejsažnih pojedinosti, opisnih detalja, podvede pod nekoliko dominantnih momenata, da se dođe do simbolotvornog uopštavanja, da se odabrane pojedinosti u prirodnome pejsažu prevedu na izvesna duhovnoduševna znamenja. I dalje, u sižejnome razvoju ovih soneta stalno se oseća preplitanje dvaju načela; između ostalog, u jednom trenutku se kao nosilac suprotnoga načela pojavljuje sused kukurek, koji "gizdav stiže". I ove, nimalo slučajno navedene pojedinosti, i ceo niz drugih neposredno vezuju Ocvale primule za Matoševe naširoko poznate pejsažesonete. Da se samo prisetimo dveju strofa iz "Maćuhice":

1. Crna kao ponoć, zlatna kao dan,
Maćuhica ćuti ispod rosne vaze,
U kadifi bajne boje joj se maze,
Misliš: usred jave procvjetao san!
 
2. Kao samrt tamna, kao život sjajna
Maćuhica cvate ali ne miriše —
Ko ni njezin susjed, kicoš tulipan.

 
Ona unutarnja ravnoteža, pored relativno disciplinovano izvedene spoljne sonetne forme, onaj dosegnut sklad između konkretnojezičkog i ritmičkostihovnog koji se oseća u Ocvalim primulama, ono ujednačavanje, uopštavanje i simbolizacija konkretnih jezičkih značenja, slika i glasovnoga kvaliteta — sve je to uglavnom nastalo primenom već poznatih poetskih postupaka. Selekcija jezičkih jedinica i selekcija određenih slojeva u njima izvršena je u okviru jedne stilske formacije u hrvatskoj književnosti sa početka veka, koja je svog prvog, najznačajnijeg epigona dala u pesničkome liku Ljube Viznera. A. B. Šimić u tekstu "Ekspresionizam i svečovječanstvo" svedoči o znatnoj ekspanziji ove stilske formacije u drugoj deceniji veka, ali i o sebi kao šesnaestogodišnjem matoševcu, pa čak i viznerovcu. Kulenović je, dakle, kao sedamnaestogodišnjak "osnovni ton" pesme, "njenu kompoziciju", pa i postupke njihovoga utelovljenja, jednostavno preuzeo sa linije Matoš" Vizner. Ali su ti postupci već pokazali svoju pravu meru, na neki način su se iscrpli u Matoševim sonetima i delimice se epigonski kanonizovali kod Viznera, pa je Kulenović nakon svog ranog prvenca i nakon radikalnih stilskih lomova i vrenja posle prvog svetskog rata u hrvatskoj i srpskoj književnosti morao da traga za drugačijim, vlastitim "tonom" i "glasom", ili da zaćuti. Hijerarhija književnih konvencija i stilskih opredeljenja bitno se izmenila tokom dvadesetih godina, i pejsažsonet matoševskog tipa već je bio pomeren prema periferiji književnih zbivanja. Upravo je ta nova hijerarhija sigurno vrednovala Ocvale primule u očima samog autora, i ukoliko su gimnazijski dani više odmicali, sve nemilosrdnije.
 
S druge strane, bilo bi isto tako interesantno da se podrobnije ispita koliko je autorovo delimice publicističko, delimice književno saučestvovanje u grupi levo orijentisanih književnika i intelektualaca, kao i saradnja u socijalno angažovanim časopisima, uticalo na kritičko distanciranje od artističnoga i, uzmimo, artističnomeditativnoga lirskog oblika. Kao što je poznato, ovde je vrednosna lestvica bila sasvim drugačija i momenat čisto poetske, čisto umetničke koherencije bilo kog estetskog predmeta nije u njoj dobijao nimalo visoko mesto. Imajući sve to u vidu, možda i ne bi bilo tako teško da se odgovori zašto je pesnik Skender Kulenović tako dugo ćutao i zašto je tek u vreme korenitih socijalnih, narodnonacionalnih i svekolikih drugih pomeranja ponovo progovorio, i to na posve nov, samonikli, neponovljivi način. U vreme svih ovih pomeranja kao da je u samome osnovu pukla društvena, kulturna, pa i stilskoknjiževna i jezička čak piramida: sam se njen narodni, onaj večno delotvorni a često zapretani osnov, obelodanio. Skender Kulenović je neposredno sa tog izvora zahvatio celovitu reč, bez naknadnih književnih, književnostilskih, pa i standardnojezičkih i svekolikih drugih stilizacija. Ona je zato toliko jedra, silovita; Kulenović joj često beleži i akcenat zato što je živa, neposredno izgovorena i neotuđiva od sveukupnog svog zvučnog tkiva; ona ne prihvata nikakvu naknadnu meru, nego u okviru neposrednoga iskaza u kome živi tvori celinu koju nameće kao stihovnu celinu. Kad se pomnije osmotri stihovna razdeoba u Stojanki majci Knežopoljki, onda se vidi kako ovde postoje samo izgovorna jedinstva i kako je merilo dato u samome izgovornom dahu. Ovde oblikovnu meru diktuje sam glas, glas koji reč izgovara da bi se čula, a ne samo pojmila. Stih nije konvencionalna mera, nego glasnojezički gest.
 
Stojanka majka Knežopoljka nije poema koja se čita, nego se uvek govori, i to glasno. Ona bi se čak morala u više glasova da izgovara, bez obzira na to što je u pitanju jedna ličnost. To potencijalno glasovno orkestriranje pripremaju već sami redovistihovi, u kojima se reči često grupišu na osnovu glasovne srodnosti, ali ne kao u artističnome stihu, nego kao u narodnim govornim obrtima, frazeološkim skupovima, izrekama, uzrečicama, poslovicama. Jezik se ovde ne odvaja od naroda, koji voli — kako nam o tome svedoče mnoge njegove umotvorine — da tvori jezičke oblike i katkada osetno uživa u samoj toj oblikotvornoj delatnosti. Kulenović kao da je hotimice hteo da se vrati toj oblikotvornoj jezičkoj delatnosti i da je reaktivira u Stojanki, u Pismima Jove Stanivuka i, na poseban način, u Ševi. Otud i navire ono jezičko obilje koje su kritičari toliko puta već isticali.
 
Ali ovakva, celovita i neposredna reč, ne samo što je nerazdvojno data sa glasom koji je izgovara, nego isto tako podrazumeva i uho koje je sluša. Ona tka između usana i uha, pa je istovremeno i saopštenje i pitanje i odgovor. To mešanje različitih planova, taj neprekinuti dijalog i udvajanje, to jezičko menjanje perspektive oseća se i u sledećim stihovima. Stojanka, prvo, slikovito karakteriše svoje sinove iz dvostrane perspektive, iz mitskonacionalne i iskonskomajčinske:

Joooj,
tri goda srpska u mom vijeku,
tri Obilića u mom mlijeku.

 
Onda ih u naredna tri stiha zaziva i u polumetafori poistovećuje sa praznicima pomoću kojih se u narodu i vreme i život meri:
 
joj, SrđaneĐurđevdane,
joj, MrđaneMitrovdane,
joj, MlađeneIlindane.

 
U naredna dva stiha daje se paralelizam — poređenje u kome se sama Stojanka pojavljuje kao da je neko potajno oko sa strane vidi:
 
Kozara izvila tri bora pod oblak,
Stojanka podigla tri sina pod barjak!

 
Sve te perspektive sažima, u sebi sadrži dinamična, živa reč u razgovoru, u sporenju sa drugima i sa samim sobom, sa vlastitim nedoumicama. Ona još nije uhvaćena u knjišku linearnost, pogotovu ne u mengele neumoljivoga sonetnog stiha. Ko je imao prilike da čita pisma ljudi nedovoljno vičnih pismenome izlaganju lako je mogao da primeti kako se reč u njima, slikovito rečeno, osvrće na sve strane: ne pristaje na postepeno izlaganje i linearno ulančavanje, nego neprekidno prelazi iz pitanja u odgovor, pa je i pitanje i odgovor u isto vreme; iz saopštenja prelazi u specifično kićenje, kad se reči ulančavaju po glasovnoj srodnosti, pa se pisma ne pišu, nego se kite; iz umiljatog jezičkog dodvoravanja promeće se u ljutito odsecanje itd. A sve to nalazimo, kako bi Šklovski rekao, kao ogoljeni postupak u Pismima Jove Stanivuka (mogli bismo ovde gotovo u celini da ih citiramo kao čistu ilustraciju) i u manjoj meri u Stojanki majci Knežopoljki. Takvu, nedovoljno disciplinovanu i, da tako kažem, razbokorelu reč, nalazimo i u poemi Ševa. Iz razbokorele reči izašla je sva ratna poezija Kulenovićeva, i u tome je i njena osobena vrednost i svi njeni nedostaci.
 
Nedostaci pre svega zato što se lako i brzo prelaze granice koje stih kao osobeni oblik postavlja: u njemu se reči podvode pod višu jedinicu, usmerene su u jednom zajedničkom pravcu. Stih im daje izvesno zajedničko značenje — utoliko one gube svoja samostalna; stih ih uvodi u izvestan zajednički ritam i čak tempo – utoliko one gube svoj samostalni ritam; stih im daje izvesnu zajedničku intonacionu konturu — utoliko one gube svoju samostalnu sintagmatskosintaksičku intonaciju itd. U tom paralelizmu, suprotstavljanju i naponu između dvaju poredaka praktično i postoji stih kao specifična književna i istovremeno jezička jedinica. On uvek egzistira na dva plana istovremeno, između kojih se kolebamo sve dok je živ, sve dok ne pređe u kliše ili se ne ospe: stih je svojevrsna metafora. Ratne poeme Kulenovićeve, međutim, izrastaju iz potpuno osamostaljene reči, pa je Stojanka majka Knežopoljka izuzetno čedo jednog izuzetnog vremena. A već u Pismima Jove Stanivuka osećamo kako se stihovi razgrađuju, kako se u prozu osipaju, ili se možda iz proznoga medija nisu nikada ni mogli da izdvoje.
 
Skender Kulenović će nakon objavljivanja ratne poezije opet zaćutati u potrazi za novim oblikovnim postupcima. Prvu knjigu soneta objavljuje tek 1968, a drugu 1974. Vraćanje sonetnom obliku kao da je bio svojevrsni produžetak Ocvalih primula; u stvari, prihvatanje sonetnog oblika sada predstavlja pokušaj da se samostalna, višestrana i dinamična reč podvede pod imanentne zakonitosti stihovnoga retka. Nije nimalo slučajno što se unošenje u stih tzv. dijaloške reči uvek karakteriše kao prozaizacija, kao što, s druge strane, nije slučajno što se isticanje samo jednog sloja u rečima i stroža organizacija govornoga niza samo na osnovu toga izdvojenog sloja isto tako redovito karakteriše kao poetizacija proznog tkiva. U ovom su tekstu ta dva principa različite organizacije govornoga niza prosleđena u granicama unutarnje, oblikovne mikrodrame koju naslućujemo u razvoju Kulenovićeve poezije. Poslednji "čin" te drame, iza koga je već ostalo nekoliko najznačajnijih Kulenovićevih sonetapesama, pokušao sam da interpretiram i donekle kritički procenim kada se 1968. pojavila prva Kulenovićeva knjiga Soneti. Stoga ovaj tekst predstavlja svojevrsni odgovor na neka prećutana pitanja u ranijoj kritici (v. N. Petković, Artikulacije pesme II, Sarajevo, 1972).


Novica Petković (1976)
"Slovenske pčele u Gračanici" Izabrani eseji, članci i razgovori Priredio Dragan Hamović
Sačuvana
Angelina
Administrator
*****
Van mreže Van mreže

Poruke: 6361



« Odgovor #2 poslato: Oktobar 02, 2011, 03:06:25 pm »

**

ZVONKI DRAGULJI JEZIKA
 

"Badava sve, bez boli bi tek život bio tužan", veli mladi Skender Kulenović u svojim "Jesenskim vodama", lirskoj prozi napisanoj godinu dana posle "Ocvalih primula", buketa od pet soneta razbokorenih u adolescentskim godinama u travničkoj gimnaziji. Tu se već na neverovatno zreo način začeo veliki pesnik remboovske mladosti i siline. "U drugom gimnazije javila se u meni žlijezda pisanja", ispoveda se Skender i dodaje, "da ne prestane nikad poslije".

Skender Kulenović je poeta vates i poeta doctus, u isti mah, pesnik nadahnuća i učenosti, prekognitivan i racionalan, a uza sve, evo, i po darovima koje sipa po nama živim pesnicima, poeta laureatus. U bitnom i obimnom eseju pod naslovom "Apsolutni Krajišnik Skender Kulenović" (1980), Radomir Konstantinović je eksplicitno i precizno postavio stvari na svoje mesto. Da — poezija uvek i nezaustavljivo crpi sokove iz fantazmagoričnih slika detinjstva. Svako naglašeno bežanje od zavičaja redovno vodi u pomodni osip jezika. Skender je to i te kako znao. Otuda njegova udivljenost ranim godinama života, prvim senzacijama i čudesima:

I otac i mati jesu su važno Skenderovo žarište lirike. Naturalistički snažno, Skender kiti svoje pesme ruhom slikâ koje demistifikuju u šećer salivenu predstavu kućnog praga. U poemi "Na pravi sam ti put, majko, izišo", bez zazora, istinito peva: "Pred svitanja,/ prigušiv dah i lampu,/ uz mrtvi sokak/ batrgav mu je korak osluškivala./ Pjanom,/ kundure mu ubljuvane odvezivala./ Stranca,/ pitomošću srne zalud ga je prodobrivala./ Voskom podova i mirisom mivene puti,/ svjetlinom odaja i grla,/ kajmakom na kahvi,/ cimetom jela i tijela,/ zalud ga je, zalud dočekivala:/ Sljepoočice nikad joj ne dirnu/ dlanovima dragosti, / već je istrga kliještima požude". Istorijske turbulencije posle Prvog svetskog rata napravile su od Skenderove bogate porodice sirotinjsku raju: "Pijavica gladi/ tjemena nam je nesvjesticom sisala".
 
Skender je znao je da zavičajnost nosi arhetipski amblem univerzalnog, da nema lokalne reči, da svaka dotiče iskon, da takva reč doliva zvučnu boju tek podignutoj skeli pesme. Zato njegovo delo zrcali u ponornim strujama maternjeg jezika, u milinama korenske leksike, uvek otvoreno za novu koordinatu pogleda i uvida, a za nepatvoren i silan doživljaj. U jednom intervjuu, Skender veli: "Sve je moje iz Bosne... ovo što sada pišem takođe je vezano za Bosnu, za moj Petrovac, za moju Krajinu".
 
Čuvena poema "Stojanka majka Knežopoljka", hipersenzibilna tvorevina napisana za jednu noć na Kozari, uz izlapelu baterijsku lampu, a pročitana narodu klonulom od stravične nesreće, sutradan, 21. avgusta 1942. godine na Paležu, već u prvom stihu donosi reč kakva se pre Skendera nije pojavila u srpskoj poeziji: "Svatri ste mi na sisi ćapćala... Joooj,/ tri goda srpska u mom vijeku,/ tri Obilića u mom mlijeku". Glagol "ćapćati" idealan je primer poklapanja fonične i značenjske aure reči, zvučna slika koja ima inicijacijsku moć da prene i pokrene, da duh podoji i osvetli. Poema je ispisana čistom srpskom potkozarskom leksikom: vamilija umesto familija, rsak, a ne hrsak, uka od huka, ršum, a ne hršum, ambar od hambar, alapljivo spram halapljivo, i tako dalje. "Kao suza suzu, stih stiže stih, jedan pišem, drugi već šapćem", priseća se Skender božanskog nadahnuća te čudesne noći, "pišem i Boga molim da se nastavi".

Majstor soneta raznovrsnog metra i stope, raskošno ozvučenih rimarijuma, Skender je izrana, prestar za svoje godine, tokom celog veka pokazivao umeće za prinčevsko gazdovanje ovom nepotrošivom formom. Široki rasponi tema i motiva čine svaki sonet malim romanom, lirskom pričom sa glavom i repom. U eseju "Pjesničko iskustvo", Skender manifestno kaže: "Ja ne umijem da pišem prozu bez poezije. Neke svoje pjesme mogao sam napisati i kao pripovjetke, a neke pripovjetke i kao pjesme". Možda se zato jedan njegov sonet i zove "Ponornica", baš kao i sjajni, dosad čudom prećutkivan, roman, svojevremeno proglašen, a potom preko noći, lišen "Ninove nagrade".
 
I kad je misaon, Skenderov sonet je prošaran jarkom emocijom. A kad je naglašeno čulan, stih mu je stegnut snagom uma. U filozofskom kvintumu soneta "Baruh Benediktus de Spinoza brusač" zasjaju zvučne slike poput distiha: "Zvonki dragulj žudnje pod brusom slavuja/ I pčela žednica nektara i bruja". Metapoetska mesta, na primer, u sonetu "Pjesma od dva ruba", nedre moćnu predstavu o poeziji i beskraju: "Gle mojih stihova — stubovi betona,/ gle, dug ili kratak — kraj mu vasiona". Skender je pesnik koji poseduje redak talenat za talenat, sposobnost za artikulaciju urođenog dara, ultrasvest o pesmi u činu nastajanja i, potom, zanat koji podrazumeva podvižničko bdenje i samodisciplinu. On se neprestano preispitivao i rvao sa preostalim značenjima jedne jedine reči, tražio joj kontekst gde će da legne kao dete u pelene, u slatki san. Skenderov kontakt sa rečima taktilne je prirode, neka vrsta vidovitog erosa. Znao je šta je "strnjika riječi" spram njene "zvjezdane mliječi".
 
Esej "Iz humusa (geneza jedne pjesme)", o ojkačkoj pevaniji u starom kozarskom kolu na Paležu na kojem se pesnik našao nakon dvadeset pet godina, predstavlja najblistavije trenutke Skenderovog, u svim pravcima razmahanog, dara. Neviđene slike zemaljskog raja u vekovnoj "visoko zavitlanoj pjesmi koju pri predahu jednih odmah produžuju drugi"! Tu se jezik uposlio i poistovetio sa čudom koje prikazuje pa se ne zna ko je kome pastorak: "Kud tijelo, tud nek i jezik — bobu bob, popu pop, kolovođe u sirovom distihu, počnu da grizu kruške ispod ženskih košulja i da ismijavaju prisustvo ženskih gaća, a udovice, pa s njima i djevojke, ne ostaju im dužne, odgovore im za mjeru sirovije, kobilom i kobiljim repom, te nastane raspusno natpjevavanje". Tako Skender, kao svaki veliki pesnik — čisto i jasno, bez puritanskog sablažnjavanja.

U poemi "Pokrivanje kuće", neka mi bude dopušteno, na dva mesta sam ugradio po rečenicu iz toga Skenderovog eseja koji je, dalo se odmah videti, čista poezija. To su sad u mojoj poemi ovi stihovi: "A pjesnik na Paležu onomad reče:/ Nekoliko djevojaka sučelice kolovođama, zapjevima sa usamljenog pletiva,/ sa jastuka nesanice,/ sa bistrog perila,/ prožmaraju kolo mutnim ljubavnim trepetom". Zatim: "A pjesnik sa Paleža kaže:/ Pokreti se kližu/ kao na zejtinu u zglobovima,/ nadlaktice se traže i nalaze sa dojkama,/ djevojke i mlade udovice/ zaostaju lijevom nogom/ pa se kao tobož stoga iskošavaju/ muškarcima iza sebe — / kao da im se podmještaju.''
 
U poemi "Pismo preko mora", jednoj od sedam, iz ciklusa "Pisma Jove Stanivuka", Skender se laća i deseteračkog narodnog dvostiha: "Što me nisi, orlovačo goro, /uzgojila da ti budem or'o... Oj , zekuljo, slobodna ti paša,/ da je tvoje varenike čaša". A onda: "O, sunčeva iz talasâ zvijezdo,/ da sam vjetar pa da jezdim jezdom". Mag jezika, Skender je rašljar-otkrivalac lekovitih zdenaca u rudači narodne leksike, u kojima bridi sačuvana reč, ona koja će živnuti ceo poetski habitus i dati mu zamajac za nove dosege. Skender vešto uobručuje reč u "rasprs grla", cedi i pirka do usijanja — da zablista poput dijamanta. To se naročito očituje u sjajnoj poemi "Ševa". Tu je reč "vruća rana", "rasprh perja", tu jezik klija, kipi, rađa i miriše.
 
Nesvakidašnji posvećenički odnos prema reči, jeziku i pesmi, stvorili su kod Skendera svojevrsnu lirsku religioznost koja je otvorila puninu jedne neponovljive sudbine odninane na talasima zemaljske relativnosti. Pipavo, nervno i nadahnuto, Skender je kušao i spajao koncentrične krugove stvaralačkog procesa u saće poezije gde zuje formule arhetipskih matrica života i sveta.


Nenad Grujičić
 
(Slovo na svečanom uručenju nagrade "Skender Kulenović"
na Književnim susretima na Kozari 24. septembra 2005. godine)
Sačuvana
Angelina
Administrator
*****
Van mreže Van mreže

Poruke: 6361



« Odgovor #3 poslato: Oktobar 05, 2011, 12:55:44 pm »

**

O POEMI "STOJANKA MAJKA KNEŽOPOLJKA"
 








Božo Bulatović
Sačuvana
Angelina
Administrator
*****
Van mreže Van mreže

Poruke: 6361



« Odgovor #4 poslato: Oktobar 02, 2012, 11:44:48 pm »

*
Stihovi Skender Kulenović


"Kao suza suzu, stih stiže stih,
jedan pišem, drugi već šapćem",
"pišem i Boga molim da se nastavi".



STOJANKA MAJKA KNEŽOPOLJKA

Sva tri ste mi na sisi ćapćala — joj, blagodatno
sunce knešpoljsko! —
sve trojici povijala nožice sam rumene
u bijele povoje lanene,
sve trojici sam prala jutarnje tople pelene ...
Joooj,
Srđane,
Mrđane,
Mlađene,
joj, tri goda u mom vijeku,
tri prvine u mom mlijeku,
tri saća teška,
silovita,
što ih utroba moja izvrca,
joj, rosni trolisni struče djeteline knešpoljske,
što procva ispod moga srca!
Joooj,
tri goda srpska u mom vijeku,
tri Obilića u mom mlijeku,
joj, Srđane-Đurđevdane,
joj, Mrđane-Mitrovdane,
joj, Mlađene-Ilindane:
Kozara izvila tri bora pod oblak,
Stojanka podigla tri sina pod barjak!
Joooj,
gdje ste,
Srđane,
Mrđane,
Mlađene,
Joooj,
gdje ste,
tri ilinske puške prve,
tri suze moje zadnje:
Hoće majka mrtve da vas izljubi
pa sedam ravnih redi
— što Knešpolje izrovaše pogani nerasti svejedi
nit ije
nit pije,
već petama krvavim
Kozarom, Prosarom
po lješevima čepa crvavim
ne bi li kojeg od vas poznala
žalosna majka Stojanka,
što vas je zimus pratila u akciju,
posvunoć cjelcem batrgala
i prugu trgala!
Joj, tri vuka moja i tri ljute mećave,
hoće majka da vas izljubi ledene:
Zasuči rukav, Srđane,
lako bi tebe majka poznala:
na lijevoj miški mladež — mrka kupina!
Zavrni, sine Mrđane,
zavrni mi desnu nogavicu:
tu ti je prvi kuršum probio
pod listom cjevanicu!
A ti se mrtav nasmij majci, Mlađene,
tebe bi majka ponajlakše poznala:
četiri očnjaka ostale zube prerasla,
ko u kurjaka!...
Joj, tri moje biljege od soja,
joj, tri ljute guje s prisoja
što vas majka junačkom snagom nasisa,
što vas buna kuršumskom šarom ispisa,
Joooj,
gdje ste?
Da l vas plaču
vode mlječaničke,
ili gračaničke,
ili moštaničke,
ili vas rastaču
bljuvci žutih crvi
po skotskim crnim rovovima,
na skotskim stozubim žicama
kraj dubičke ceste?
Ustajte, ustajte,
niz Knešpolje pogledajte:
Je li ovo jučeranje Knešpolje?
Je li ovo, djeco, pred jesen?
Gdje su bijele kosačke družine povijene?
Pod kojom kruškom uzrelom
čeka
kosce jarne, uganule
i žetelice preplanule
velika rumena pita
od prvog slobodnog žita
i velika zdjela kisela mlijeka?

A od Kozare, rano moja, pa do Save,
ljetina natisla iz slobode,
ko iz vode,
kukuruzi nanijeli ko vojske zelene,
glavinjaju pšenice bremene,
šljive savke uplavile
od slačina,
pa se lijepo, od težina,
razglavile
ko steone krave:
Svud hljebno je i medno je i grozdno je
preko glave,
krckaju zemlje ko krcate košnice,
čekaju, rano moja, da se oznoje
orne muške mišice...
Al zalud, zalud čekaju!
Djeco moja
vi ćete Stojanki majci oprostiti
što će vas majka mrtve ražalostiti:
Oca su vam u zbjegu upeljali,
i na cesti dok su nam ga strijeljali,
zubima je stisno lulu družicu,
a strica vam Radoja
odveli su u žicu,
otjerali vamiliju i kum-Ilije,
i sve redom vamilije!...
Pusto leži Knešpolje,
obnemoglo, suro, jalovo.
I ko sipnja ga pritišće
sunčano olovo.
Sve je gluvo, bezuvo.
Ni ptice, ni pčele.
Samo u praznu sobu
ubasa samotno tele

pa glavom o zatvorena vrata tuče
i beuče,
ko u grobu...
Nije ovo, djeco, Knešpolje,
ovo je polje nevolje!
Ko li će ove godine kositi?
Ko li će djevojke prositi?
Ko li će rakije peći?
Ko li će slanine sjeći?
Aj, zar će se ovi nerasti nesiti,
zar će se našom pogačom rumenom
— crvena kad nikne iz naših kostiju —
zar će se našom pogačom crvenom
nesiti nerasti slastiti?!
I zar će skotske laloke pogane
našim mrsom alapljivo mastiti?!
I zar će našom rakijom prvenom
salovita svoja ždrijela palucati?!
I zar će njihove šape čupave
što su se u našoj krvi kupale
nevjestama što su za vas pupale
proljetna njedra satrti?!
I, djeco moja, poslije naše samrti,
zar će im se sito-pjano štucati?!
Aj, ko će ove vukodlake zatrti?
Kozaro,
Kozaro,
Kozaro,
kazuj, Kozaro, ko će ih zatrti,
ko će okajati
moga Srđana,
moga Mrđana,
moga Mlađena? ...

Kozaro, seko zelena,
druga majko moga Mlađena,
s daleka li se vidiš
i dalje li se čuješ!
Vjerovat ne može majka Stojanka
da si ti opustjela
i da si nas napustila!...
Sa ceste preorane,
sa mrtvih psina što im djeca naša sudiše,
kad oči uznesem uz tvoje kosate strane,
u mom srcu — ko u tvom gnijezdu —
jedno ptiče prokljuvava,
jedna vjera procvjetava:
Ti si moje sinove,
ti si, sele, svoje džinove
u pletenice zelene savila,
pa ćutiš nad Knešpoljem
i obrve teške sastavljaš
i u srcu,
ko u kotlu plamenom,
miješaš svetu osvetu!
Osvetu, seko, osvetu!
Okaj mi sina Srđana,
okaj mi sina Mrđana,
okaj mi sina Mlađena:
Kiše je željno sveto Ilinje,
a Knešpolje osvete presvete!
Sveti nas, seko Kozaro,
okaj nas smrtno, krvavo,
čuješ li jednu uku veliku
od one strane otkud sunce izlazi? ...
Nju mi je Mlađen često pominjo:
"Ako poginem, majko Stojanko,
mene će okajat pomajka Kozara,
mene će okajat pramajka Rusija,
neće, majko, dugo potrajat,
čuće se jedna uka velika!"
I ne vidim od rose očinje,
već samo čujem: uka počinje!
Uka, seko, uka velika
s daleke strane otkud sunce izlazi,
ko da planinom gude jugovi!
To ide vojska, sve čovjek do čovjeka,
oblak vojske, vojska srdita:
Kad bi sve gromove, seko vjekovjeka,
što su ti mrčevnom kosom igrali
vječine vječina, —
u jedan tresak i rsak složila,
on ne bi bio toj uki velikoj
ni jeka jekina:
tolika, sele, vojska udara,
toliko srditih nasrće Srđana!
Tresak, seko, rsak do neba
s daleke strane otkud sunce izlazi:
Koliko ljutih te izrani kuršuma,
koliko ljutih me nahrani jadova,
toliko, sele, iz tog ršuma,
toliko mrgodnih namiče Mrđana!
Tresak i rsak zemlju premeću
pa sijevci, sejo, nebom prelijeću
od one strane otkud sunce izlazi:
Kada bi svaku suzu štočiju,
što majčinu,
što dječiju,
(i kraviju,
i ovčiju!)
po zbjegovima što poteče s očiju,

što poteče i u tebe uteče, —
sve suze kad bi na list zelen skapila
pa suncu ranom sa njeg zrake vratila:
toliko, sejo, sijeva sijevaka,
toliko krilatih nalijeće Mlađena!...
O, nije, sejo, ovo rosa očinja,
dva Ilinja što oči moje opčinja,
već pred tom vojskom eno čovjeka,
za čelo svu je vojsku nadrasto
— a osrednjeg je uzrasta —
oči su mu — evanđelja stovjeka,
a Rusija — kosa mu grgurasta,
i sav trepti ko od pređe vilinje:
Ide tako, usred silna gromora,
— takav nam se prisniva na Ilinje —
i smiješi se, sve mu igra brk,
što bi se njime Mlađen šalio
da bi ga jednom vidjet volio
već. da je njegovo odavde do mora!
Čuješ li, sele Kozaro,
čuješ li uku veliku? ...
Razvijaj kose zelene,
seka te zaklinje Stojanka,
rasplići mrke pletenice,
puštaj nam džinove vilene,
nek skotskom krvi
oboje
tri naše vode ledene,
nek mrljinama skotskim,
za zrnate pšenice,
zemlju našu
pognoje!

Čuješ li, sele vesela,
čuješ tu uku veliku? ...
Gudi zemlja, zemlja vascijela:
Otiskuje se vojska golema od moskovskoga Jerusolema,
širi jele,
zelena sele,
prosipaj čelične pčele
niz zemlju našu
na krvavu pašu!
Znaj:
Kad bi se utroba moja oplodila,
još bih tri Mlađena,
i tri bih Mrđana,
i tri bih Srđana
porodila,
i ljutom dojkom odojila,
i svatri tebi poklonila!
Stani mi stamena,
u dvije zmije uzvij obrve,
u ljut ugriz stegni vilice,
i iz svake žilice
srkni jeda mamena
pa ga uždi na ognjene nozdrve
u tri živa plamena,
u tri živa Mlađena,
u tri živa Mrđana,
u tri živa Srđana,
u ilinska tristaitri plamena,
cikni, sele, stoglavo,
stuci ih, seko, storuko
nek im nema ni traga ni znamena,
nek se pamti gdje je raka trojaka:

Ovdje snagom doji Stojanka,
bunom pita Kozara pomajka,
vjerom hrani Rusija pramajka,
tri se majke ovdje sastaju:
Ko god nam došo da ambare izaspe,
i torove pune da nam razaspe,
i krcata da nam ulišta
pbsasne,
i da pogasne
ognjišta
— a loza mu od kletve ne pomrla —
djeca će mu zalud ovud skitati
i za kosti pitati,
jer će ovdje, gdje je samrt vršaj zavrgla,
i vršući krvlju liptala,
pa na koncu svoju samrt ovrhla:
ko krv danas, sutra med proliptati,
med i mlijeko djeci našoj do grla —
zemlja će nam u sunce prociktati!


"Stojanka majka Knežopoljka jezički je oblikovana po modelu narodne tužbalice. Vizija pobede izvire iz iskonske vere čoveka u obnoviteljsku snagu prirode, u neuništivost života. Raskošno obilje žive materije, plodnost njiva, snaga muških mišića i bujnost ženskih grudi, sve se to izlilo i u jezik poeme, svež, neiscrpan, kao izvor koji neprekidno ističe, a nikada ne gubi vodu." Grmeč
Sačuvana
Angelina
Administrator
*****
Van mreže Van mreže

Poruke: 6361



« Odgovor #5 poslato: Oktobar 05, 2012, 01:27:33 am »

*

SKENDER KULENOVIĆ (1910—1978)
Zemlja naša Stojanka

Kulenovićeve partizanske poeme uglavnom su tumačene uz naglašavanje njihovog pokretačkog i borbenog patosa. Ipak, u nekima od njih, istorija i ideologija ustupili su mesto egzistencijalističkom izrazu borbe za goli opstanak
 
Književni status poema "Stojanka majka Knežopoljka" i "Ševa" Skendera Kulenovića, bio je markiran vremenom i povodima nastanka. One i danas nose spoljašnju operativnu odrednicu "partizanske lirike", sa podrazumevanim limitima poezije pisane u jeku borbe, što traži i svoju duhovnu potporu. Ali, ako se samo ovlaš uporede Kulenovićeve poeme sa partizanskim stihovima (njemu po mnogo čemu bliskog) Branka Ćopića, videćemo da su međusobne razlike značajne. Spaja ih jedino činilac usmenosti, ali je i taj činilac primenjen dosta različito. Dok se i u lirski sniženim i raspričanim, prostonarodnim "Pismima Jove Stanivuka" Kulenović poprilično otrgao od formula narodne pesme, dotle su Ćopićeve "pesme partizanke" u osetnoj vlasti usmenog deseterca. S druge strane, časnu slavu narodnog pesnika u vreme ustanka protiv okupatora Kulenović stiče u rubnim okolnostima neopisivog kozaračkog postradanja 1942. godine, kada je glas njegove lirske junakinje, ma koliko složeno bio postavljen, saglasno sapatnički, katarzično odjeknuo među vojskom i narodom, proisteklim iz užasa nemačko-hrvatskog genocidnog pohoda na buntovnu srpsku planinu.


NULTA TAČKA EGZISTENCIJE

Za razumevanje polazne pesnikove unutarnje situacije za pisanje, od znatne nam pomoći može biti jedan od iskaza u eseju "Iz humusa", kasnijeg ali sugestivnog i prekorisnog Kulenovićevog "objašnjenja" "Stojanke majke Knežopoljke": "Sutra ovoj svetkovini, ustaloj iz mrtvih, treba da čitam pjesmu koju danas pišem, koja se juče, poslije svakog promašaja smrti, začinjala u meni i zaklinjala u meni da će biti prvi dah kojim ću dahnuti ako ostanem živ i koja sad u meni, duboko u nekakvoj mutnini, leži sklupčana u strašan jauk." Treba zastati kod smisaone intonacije navedene rečenice. Pesma je tu kao uzdah i jauk, dakle, posle izbegnute smrtne opasnosti, spontani glas živoga života, nikako bojevni poklič ili bludnica.

Kao što Rastko Petrović, u tekstu "Opšti podaci i život pesnika", pominje raskinute "zakone socijalne" tokom albanske golgote velike srpske kolone u Prvom svetskom ratu i tadašnje granične egzistencijalne situacije, gde se biologija susreće i nesvesno meša sa arhetipom i pradrevnim mitom, tako i Kulenović dolazi do prvog iskaza "Stojanke majke Knežopoljke" u poredivim neprilikama. U onom evokativnom i poetičkom eseju "Iz humusa", opis je razvijan na dva plana: ličnom, a to je grčevito previranje tokom artikulacije pesme, i u slici kolektiva — obredno-ritualno označenoj, u jednodušnom oglašenju prvobitne žeđi za životom. Takva je baš scena kozaračkog kola: "Rukama i glasovima slili su se u jedno, a svaki je sâm, otišao je pomućenim očima i bogzna čime, bogzna kamo. Onda iz te mumljave, hoće-neće kao da se ispiljuju, počnu prve riječi, i ona se, u jednom neodredivom trenutku, već pretvorila u razgovijetnu i visoko zavitlanu pjesmu, koju pri predahu jednih odmah produžuju drugi, te mi se čini kao da to preda mnom zvoni sama neprekidnost." Nije ni ovo ustaljena slika partizanske zabave, nego plemenski obred u slavu održanja.

Ma koliko okolnosti prve recepcije "Stojanke majke Knežopoljke" uticale da u opštem čitalačkom doživljaju ostane naglašen pokretački, borbeni patos koji poema svakako nosi, ovde se taj elemenat dosledno pomera u drugi plan. U poemi napisanoj neposredno nakon velikog izginuća, ustanički otpor, ili revolucionarna borba za komunistu i partizana Kulenovića, ustupa pretežni pesnički i smisaoni prostor izrazu — borbe za goli opstanak. Istorija i ideologija povlače se pred tim bezuslovnom prizivom biologije. Poput Rastka pred naturalističkim prizorima albanske, tako i Skender pred istovrsnim prizorima kozaračke golgote, kao pesnik ne čini nekakav radikalni antiepski uzmak, nego upravo regeneriše vitalne i epske potencijale — pred surovim licem velike nesreće tolikih ljudi, žena i dece.

Otuda, poema o Stojanki, svedočeći bukvalno jučerašnju istoriju, peva nešto dublje od istorije, njena je pozicija nulta tačka egzistencije. Upravo odatle, kroz pesnički glas Skendera Kulenovića, progovara "mladićstvo narodnog genija". Nema bolje naknadne ilustracije za zaključnu tezu pomenutog eseja Rastka Petrovića, od poeme "Stojanka majka Knežopoljka" i njenih faktografskih podsticaja. Jače od svesne i usmerene pobune ovde podsvesne sile — kako i objašnjava Rastko — "neuništivi nagoni koji izbiju odjednom u formi fanatizma, proroštva, herojstva, pijanstva... a radi povraćanja u silu onih stalnih društvenih zakona: čovečanskih zakona, opštečovekovih prava na život i na uživanje života". Na delu je ovde "skoro geološko-atavistički ideal, što sve valjda jedino može da objasni mnoge nepojmljive i neizdržljive momente heroizma u našoj borbi za oslobođenje", uveravamo se čitajući protegnuti jauk ojađene krajiške majke, u kojem se nalog za osvetom sinova jednači sa nalogom prinošenja nove žrtve, potiskujući svaku ideološku konotaciju.


PRAŠUMA UMA

U završnici poeme "Ševa", na tragu navedenog stava, i nalazimo polusloženicu "zemlja-buna", odnosno sama mitska zemlja natkriljuje se u borbi za uspostavu nove ravnoteže, koja se namiruje i krvnim žrtvama. Treba videti kako se slažu slojevi slovesne i beslovesne predaje, u liku Stojanke, koja, od majke Srđana, Mrđana i Mlađena, uzrasta u opštu majku što žali poginule, ali zaziva rađanje i žrtvovanje novih sinova, ratara i ratnika, da bi se pokrenuo nov krug opstajanja. Samo takva, mitska, Velika Majka, naričući nad mrtvim sinovima i mužem, može da otresito kaže: "Kad bi se utroba moja oplodila, / još bih tri Mlađena, / i tri bih Mrđana, / i tri bih Srđana / porodila, / i ljutom dojkom odojila, / i svatri tebi poklonila!" Stojanka se obraća "seki Kozari", kao svojoj dvojnici, plodnoj hraniteljki i sahraniteljki, nositeljki životnog ciklusa. Kontaminacija mitskog i istorijskog oličena je u trećem liku materinske trijade koju Stojanka pominje. To je pramajka Rusija, opredmećena u zvuku "uke velike" koja se pomalja na obzoru, s istoka: "Ovdje snagom doji Stojanka, / bunom pita Kozara pomajka, / vjerom hrani Rusija pramajka". Nije ovde mogao Kulenović, komunista i partizan, uz to rođenjem inoverac, da ne iskoristi pesnički potencijal poistovećenja Moskve s Jerusalimom, odakle se otiskuje velika vojska svete osvete i slobode.

Materinsko načelo kod Kulenovića, kao i ranije kod Petrovića, uzima primat nad otačkim, epskim, jer se moderna pesnička sonda spušta u najdonje stupnjeve iskustva, u sebi ambivalentnog, protivrečnog, spajajući u sebi i tajnu rođenja i mistiku smrti. Vratimo se načas samom početku, prednjoj granici pesničkog teksta "Stojanke majke Knežopoljke", prvom polustihu: "Svatri ste mi na sisi ćapćala". U toj jednoj, početnoj rečenici, vidljivo je mnogo šta od činilaca poetičke veze s onom linijom srpske avangarde čiji su izvori nađeni u osnovama narodne kulture. Na povlašćenom mestu ove poeme jeste slika početnog kontakta majke i deteta, odmah nakon dogođene "tajne rođenja". Najosetljiviji, prvi postnatalni dodir, jeste dodir detinjih usnica sa majčinom dojkom iz koje crpe nasušnu hranu. U toj tački spajaju se biologija i mitotvorstvo, tu je prakoren majčinskog tajanstva. Korak dalje, nakon Rastkovog crvenila koje doteče iz matere, upućuje se Kulenović — obrćući i pesničku perspektivu, od sinovljeve ka materinskoj.

Ne samo da je u korenu i Kulenovićevih poema i soneta, svest srodna onoj koju i Rastko Petrović iskazuje u eseju "Helioterapija afazije" da "među odnose u prirodi moramo sa naročitom veštinom ulaziti da bi se ceo život u našim očima obnovio" nego je, još i više, simfonična dinamika prirodnih kretanja, najpre onih upoznatih i tačno imenovanih u vaseljeni zavičajne krajiške planine, omogućila odgovarajući izraz nijansi i preliva — ili (po Kulenovićevom rečniku) "tankosti" — unutarnjeg života, čiji korelat pesnik modernog doba opet traži i nalazi u kretnjama i sokovima elementarnog okruženja, zemlje što klija, rađa i sahranjuje — i stalno tako. U sonetu "Čuda" pesničko ja, sveprisutno je širom vidljivog jestastva u kojem se razlaže i vraća prvobitnom jedinstvu s njime: "Sunovrat s gromom sam slapa, i iskok duge iz pjene. / S njom gasnem, i svaka  mi kap se, u sladostrašću mijene, / u praroditeljku čuda, u prakap bremenu vraća". Majka zemlja, koja je dobijala lik Stojanke ili (rodom i bunom) nabrekle domovine u "Ševi", promalja se sada u filosofski razrađenijem liku, kao "praroditeljka čuda". Takav lik će, kao blistavu poentu, Kulenović izvesti u testamentarnim sonetima "Baruh-Benediktus de Spinoza brusač", sledeći okosnicu misli i delanja svoga lirskog junaka i donekle dvojnika: "Tek, kopaču misli, kad ispod svog čela / kresneš dragulj-miso, priroda bez vela/ skočiće ti na dlan, sverotkinja sinja". Slika zemlje, "praroditeljke čuda" i "sverotkinje" smešta se unutra, u "prašumu uma" u kojoj deluje istovetni tamni, nedokučivi obrazac kao i spolja, i priznati su joj ne samo tvorački i stvaralački prerogativi, nego i neminovno etičko merilo: "Za grbe nepravdi pravedna libela. / Poklič bune časne što uzvitla puke." To je ona ista "zemlja-buna", ili "pomajka Kozara", kojima je u osnovi borba protiv svakojakih nepravdi i zločinstava, pojmljenih kao poremećaj u prirodi. Čitav do sada spevovani etos elementarne pobune kolektiva i zemlje, od koje kolektiv zavisi, u borbi za opstanak i namirenje slepog naloga produženja života, u sonetima o Spinozi prenet je na teren pojedinca i njegove skupe slobode u odnosu na ideološke autoritete, što zahtevaju povinovanje i uokvirenje svačije misli i svačijeg dela — čime je Kulenović dao nedovoljno uočen prilog kritičkoj poeziji sedamdesetih godina prošlog veka. Kao što je, kao senzibilni sedamnaestogodišnjak, u "Ocvalim primulama" otpratio rajsko i krhko doba detinjstva pred ulaskom u ozbiljni i tvrdi život, u "Stojanki majki Knežopoljki" izneo raskošno strašni glas sa zajedničkog stradalnog ruba, tako je u svome poslednjem petodelnom sonetnom nizu sažeo i lični udes, koji je — savremenici svedoče — s plemenitim, begovskim ponosom podnosio.


Dragan Hamović | 08.11.2010. | Pečat
Sačuvana
Angelina
Administrator
*****
Van mreže Van mreže

Poruke: 6361



« Odgovor #6 poslato: Oktobar 28, 2012, 11:39:10 pm »

**

SKENDEROV MELANHOLIČNI SONET
 
Svakoj mojoj pjesmi prethodio je neki neizdrživ napon u meni.
                                                            
                                                      Skender Kulenović

U obimnoj i dragocjenoj knjizi Skenderova trajanja Vera Crvenčanin, pjesnikova životna saputnica, donosi i svjedočenje o njihovom zajedničkom putovanju u Egipat potkraj 1959. godine, unutar kojeg su date i Kulenovićeve dnevničke zabilješke, koje će pjesnik uobličiti u putopise, objavljene u Politici, a kasnije preštampane i u Izabranim djelima. Putopisi pjesnikovi, smatra s razlogom autorica Skenderovih trajanja, za čitaoca su interesantni kao neposredna datost uporednog toka objektivno zabeležene pojavnosti i subjektivne asocijativnosti, ali i kao otkrivanje duboke melanholije u pesniku.1 Riječ apostrofiranu i u naslovu ovoga teksta Vera Crvenčanin posebno naglašava, smatrajući da su urođeni nemiri melanholije predisponirali Skenderovu umetničku istinu, da su, zapravo, sami osnov njegove poezije, za šta krunsku potvrdu nalazi upravo u putopisnim egipatskim zapisima:
 
"Od Ocvalih primula pa do kraja svog životnog veka, u Skenderovoj poeziji izbijala je melanholija, pa i ovde, u Egiptu, kaže: Dokle ćeš nas ovako plaviti, vječni Nile melanholije? I dalje, u putopisu Cvijet i brana Asuana:
 
Osjećam kako mi se u jetri potmulo kupi, sprema da se iscijedi stara crna kaplja melanholije i da me obeživoti svega. Evo ih, prokapavaju već u meni te podmukle kapi, najprije otužno gorke, pa kiselo-lužaste, pa najzad prazne, bezukusne. Prazan sam u ovom raju. Ili je prazan raj, ko bi to znao. Maloprije sam u muzeju, koji se bijeli u ovom vrtu, vidio prazan šaren kovčeg mumije kakvih ovdje u Egiptu danomice iskopavaju: tako u meni kao u tom kovčegu.

i:
 
Hoće li opet neki Ja, kao ja sada pod ovim cvijećem, pod nekim drugim cvjetnim krošnjama ovako prazno zuriti u svoje izgubljeno i nedostignuto? I sa trncima leda zavirivati u iskopane mračne kovčege naših iščezlih mumija?Možda ova naša ljudska misao, toliko osiona, još nije ni prohodala. Možda nam baš ova crna voda melanholije stvara neke nove vijuge u glavi, otvara neki mrtvo zaključani vidik u ovo nemušto, beslovesno cvijeće."2
 
Dva lica melanholije pokazuju ova dva Kulenovićeva putopisna fragmenta: prvo, obznanjeno kao zijev praznine bića, otvoren (ili samo dodatno potvrđen) izmještanjem u prostoru, potpunom promjenom ambijenta; i drugo, osjenčeno sjetnom mišlju o prolaznosti, tragičnom ljudskom nemogućnošću ostvarenja u vremenu. Prvi vid projavljivanja energije melanholije pjesnik osjeća kao parališuću silu, u drugome sluti njenu tajnu stvaralačku snagu. Između ta dva pola stoji Skender Kulenović sa potmulošću i uporstvom svoje žlijezde pisanja, sa svojim stvaralačkim sušama i zanosima. Da li je lepota vezana za prolaznost, pa time i za žalost? Na ovo pitanje, u obliku u kojem ga je formulisala Julija Kristeva,3 odgovor našeg pjesnika je nesumnjivo potvrdan — tajna ljepote u dubokoj je, neumitnoj vezi s tajnom prolaznosti, dakle, i s melanholijom. Oba citirana zapisa neodoljivo prizivaju poentu soneta Iza bezzidog zida, u kojoj se izričito saopštava ono što mnoge Skenderove pjesme kazuju na posredan način: sve je i samo struji vrijeme — vrijeme — vrijeme...4 Ovaj, umjetnički vjerovatno i najuspjeliji sonet iz knjige Soneti //(1974) uzorno pokazuje kako pjesnik uspijeva da sublimiše misao i emociju,5 čuvajući dobro i strukturu klasičnog soneta, odnosno značenjsku posebnost i oponentnu ravnotežu katrena i terceta, što u krajnjem rezultatu donosi poetsko saglasje i pjesmu kao istinsku saglasnicu. Katrenima pripada ono što je materijalno, pojavno i objektivno (ma koliko neizbježnim metaforama subjektivisano), u tercetima ta materijalnost i čulnost ustupaju mjesto duševnoj intuiciji i duhovnoj viziji: hoću da budem slijep, da vidim to iza vida,/i gluh, da osluhnem taj mukli podzvuk mira,/ bez prstiju, da opipam neopip što me dira.// I kad se tako nađem iza tog bezzidog zida,/gdje ni samoga sebe više ne osjećam breme,/sve je i samo struji vrijeme — vrijeme — vrijeme...

Posebno je upečatljiv majstorski uobličen prvi tercet gdje se kumulativnim6 nizom karakterističnih, modelski istovjetnih paradoksa, a u dosljedno sačuvanoj stihovnoj simetriji, iskazuje grčevito htjenje za prevazilaženjem čulne podloge bića. To htjenje pjesnički su utjelovili neobični antitetički sklopovi i uspjeli neologizmi, kakvi su podzvuk i neopip. Kulenović je u percepciji do te mjere čulan, da kao lik i kao tijelo vidi i samu poeziju.7 (Tijelo Raičkovićeve poezije sve je od drhtavih tankosti, veli on, i pojašnjava da ta ključna riječ tankost, kao i sve riječi u poeziji, ima putanju koja ide od materijalnog, čak onomatopejskog, do apstraktnog.) Takvo je i njegovo primarno osjećanje jezika pa otuda njegova sklonost organskim slikama i tropima, a pogotovo leksici u kojoj ima još tragova folklorne svežine i govorno-dijalekatske sirovosti, kako je zapazio Novica Petković, uočavajući istovremeno da je ta i takva sklonost, odnosno izrazito suprotstavljanje jezičke materije pjesničkom obliku, poseban i na specifičan način djelotvoran problem Kulenovićevog soneta.8 Kad gradi pjesmu od sirove materije jezika, od riječi koje su mahom ekspresionistički samosvrhovite, pa još kad mu je stih izrazito dug i sintaksički teško prohodan, gube se obrisi oblika i sonet ostaje bez krila, kako kaže Petković, težak i trom viškom materijalne supstance jezika. Ekstatični Skender samo je u poemi prirodan i komotan, u sonetu je njegovoj jezičkoj ekstazi odveć tijesno. Melanholični Skender je do bezglasja stišan pred neumitnom prolaznošću, s trncima leda zagledan u sebe kao u mumiju; u grčevitoj težnji da kaže taj neizrek, on lamentira nad svojom mrtvom pjesmom, osjećajući moguće stihove kao doživotne mutne zatočenike u sebi. Sonet je mjera njegove zagrcnutosti pred smrću, usred strašnog šuma prolazećeg i odlazećeg vremena. A to vrtoglavo odlazeće vrijeme jednako se čita iz knjige škriljaca, iz kamena, iz oblaka, ili iz obične svakodnevne šetnje, iz nevidnih stopa promaklih šetača, kao u Dnevnom sonetu: Ovako, korak po korak ostavljam za sobom sebe.9 Najbolje Kulenovićeve saglasnice, a njih ponajviše ima u zbirci Soneti iz 1968. godine, zaista otkrivaju pjesnika egzistencijalne jeze i rasapa materije, kako tvrdi Rajko Nogo, pjesnika čiji glas kao da dolazi s one strane i koji se nakon dugih stvaralačkih suša javlja rezigniran i umoran, "oslobođen strasti, a nadnesen nad ponore života, sa sviješću da mu je još jedino ostao stišan stih", pa progovara "školjkom korita mrtvog gdje bio je šumna rijeka, ili kako bi jedan stari pjesnik rekao, sa pelenom na čelu ledenom".10 Iz mraka i tmine, iz nesjećanja i nesvijesti, iz strepnje, samoće i unutrašnjeg gluvila, zapravo, iz vapaja za njima, istače pjesnik svoj zasjenjeni sonet, cijedi svoju melanholičnu molitvu: Evo čelom svega klonusmo po stolu./ Daj nam jednu nesvijest od sna istinskiju,/ti još, munjo nečeg, što se ote bolu./Daj nam blagu tminu kojom mošti spiju.// (...) rastvorimo čašku: sunce, zađi u nas!/Pregršt je plaveti drhtava nam kruna/i strepnje: gluh šišmiš premotava tkanja.11 Blaga tmina u ovom sonetu čudnog naslova (simbolizacija kafanskog Skendera!) čežnja je za povratkom u tminu prapostojanja, u ljuske što ih pijesak zasu, čežnja za nekim unutrašnjim suncem koje ne bi da bude Nervalovo crno sunce, ali to neminovno biva tkanjem gluhog šišmiša vremena. Melanholični Kulenović tipičan je lirski introvert koji ima svoj kineski zid i svoju apsanu, kako on kaže za Raičkovića, pjesnik koji varira uvijek istu opsesiju, bez obzira na kakvoj se motivskoj podlozi zasniva pjesma, pjesnik čiju viziju svijeta diktiraju teški otkucaji njegove subjektivne tuge.
 
Gotovo da je nemoguće danas pisati o Kulenoviću bez pozivanja na Raičkovića, bez primisli na susret dvojice pjesnika koji je u jednome pokrenuo usahle stvaralačke trepete. To je već tvrda i nezaobilazna činjenica istorije novijeg srpskog pjesništva, to kako su Raičkovićevi stihovi na čudesan način, tajnom neke duboke srodnosti, uspjeli da sastave Kulenovićevo razuđeno biće, tako da ono "u tom svom naglo uspostavljenom sklopu zatreperi treptajima neke neodredive čežnje".12 Dvije izrazite lirske melanholije dotakle su se i prepoznale u onim najvažnijim, čvornim tačkama samoosjećanja i slike svijeta kao njegove projekcije. Raičković je sav od tišine, Kulenović uvijek usred praznine i njenih gluhih tkanja, usred šupljeg bezvučja; Stevanova tanka grana prolaznosti kod Skendera je čudovište nestajanja, svegled satrap, ali i jedan i drugi umiju da okamene vrijeme kako bi ga takvo okamenjeno osluhnuli, kako bi mu se zagledali u samu srž; i jedan i drugi su, najzad, u neprestanoj potrazi za riječju, sa neke unutrašnje osmatračnice stalno zagledani u buduću pjesmu i u stalnom dijalogu s njom. Kulenovićeva osjećajna konstanta neodredive čežnje zapravo je žudnja za pjesmom, za jednim njenim nikad nedosegnutim, zapravo idealnim likom; i on tu nije nikakav poseban lirski slučaj, jer gotovo da nema istinskog pjesnika koji nije ostavio traga o žudnji za nekom svojom pjesmom nad pjesmama, za natpjesmom. Lirska posebnost je u načinu, a on je uzorno predočen u jednom od najboljih Skenderovih soneta Rusa pjesma13, uvodnom u prvoj sonetnoj zbirci. Već nas epitet u naslovu upućuje da i sami, pjesnikovim tragom, pokušamo prizvati čulni, himerični lik pjesme, u kojem, iz dosluha s narodnim pjesništvom i mitologijom, slutimo neku magijsku, vilinsku ljepotu, koja u ovom slučaju nije samo stvar oka već i uha, ali i prstiju. Jer, kad Skender kažerusa, pjesma ili kosa, svejedno, onda je to tamna bujnost u vidu, teški šum slapa u sluhu, punina i čvrstina pod jagodicama. Međutim, pjesma se ne otvara kao apologija njenoj vilinski neuhvatljivoj ljepoti, već kao svojevrsna kritika riječi, sumnja u mogućnost poezije kao jezički artikulisanog izraza: Sklupčila si se u meni u tmulo nemušto jao./Ne znaš da li da siđeš među školjke mi, ponor duboko,/il da iscvateš u nebo — da budeš zvjezdani bokor./Crniš se, pjesmo, u meni ko mjesec neizgrijao. Ovaj katren kazuje prokletstvo i muku riječi,14 mučnu čežnju da riječ dotakne dubinu tišine i visinu treperave svjetlosti, da se poistovjeti s organskom, fizičkom materijom. Crn, neizgrijao mjesec pjesme, to je simbolička slika Skenderove melanholije neizreka. Drugi katren i prvi tercet mogu dobro da ilustruju Kulenovićevu sposobnost uživljavanja u pejsaž, stapanja s njim i govorenja iz njega, što zapaža i Novica Petković u pominjanom ogledu, konstatujući da "pesnik kao da nije želeo da posreduje, nego prosto prepušta prirodi da u metaforskim nizovima koje joj pesnik nudi slobodno pokaže svoje unutarnje eksplozije, svoje organske, vitalne naboje". U ovom slučaju pjesnik je gusto metaforisan pejsaž dodatno projektovao kao specifično unutrašnje stanje inspiracije u kojem se sagledava idealisani, prozračni, neuhvatljivi lik pjesme: Vilo zelenca jezerskog pod sklopom mi trepavica —/ ni ćuk ti ne vidje izron ni alga što te leluja./ Šumo sa stablima jeke, sa lišćem od slavuja,/crnico azurna, sva u groznici zvjezdanih klica,// ne izlazi, jezerko, u riječ — u mjesečeve čini,/šumo od biglisa, zamri u harfi-paučini,/ ne propupajte, sunca, iz zora zvjezdanih mliječi:/ To što je pjesma metaforisana kao vila jezerka, pa onda kao šuma od biglisa i crnica azurna pokazuje dvojaku prirodu njene idealizacije i njen dvojak lik: s jedne strane potpuna spiritualnost i bestjelesnost, a s druge — čulna punoća i čisti, elementarni damari materije. Sušta misterija pjesme dio je misterije samog bića, sposobnog da u izuzetnim časovima u sebi sublimiše sve što ga čini, i misao i emociju i materiju koju dijeli s prirodom i cjelokupnom vaseljenom. Kob takvih trenutaka uznesenja jeste upravo u njihovoj trenutnosti, i u nemogućnosti sapinjanja u jezik: Sutra, kad zadani opet, bićeš mi, pjesmo, ko pljeva./U jalovu buljićeš plavet, u rosi mrtva ševa,/ i ja, strašilo isto, u istu strnjiku riječi. Kulenović zaista poetski trijumfuje u ovoj završnoj strofi čija je slikovna podloga požnjevene njive, s mrtvom ševom i zaboravljenim strašilom, izuzetno pogođen korelativ melanholičnog sna o idealnoj pjesmi, tim više što ovaj tercet intonaciono-ritmički lomi sonet, neopozivo ga stišavajući nakon silnog uzleta prethodnih strofa. Pjesma ostaje san, a na javi, umjesto nje stihovi su samo, kako su se pjesnici odvajkada vajkali, pljeva i strnjika riječi, kako se vajka Skender u jednoj od svojih jadikovki nad nerođenom pjesmom. Još jednu takvu, recimo, predstavlja sonet Zatečeni,15 majstorski izveden na "sitnom" lirskom motivu divljeg karanfila (opet Raičković!) koji se mirisom otkriva u rastinju vrelog mediteranskog podneblja, a to otkriće, prividno beznačajno, kadro je da unebi pjesnika, jer mu se taj susret čudesnom metamorfozom opet pretvara u suočenje s neispjevanom pjesmom: Zatečeni, gledamo se, ja i stih nerođeni. Isti zli dusi neispjevane pjesme sadržaj su i soneta Mrtvo korito,16 gdje je sublimna lirska energija posredno izvedena iz simboličkog potencijala ponornice, tog bitnog odredišta Kulenovićeve poetike.
 
U raznolikim pojavno-simboličkim oblicima, kamen je najznačajniji objektivni korelativ Kulenovićevog tragičnog osjećanja života. On u sebi istovremeno sažima znakovitost trajanja, kontrastiranu ljudskoj prolaznosti, ali i simboliku smrti, pogotovo kad se pojavljuje u vidu nadgrobnika, kao u sonetu Stećak, završnom u prvoj zbirci, po ljepoti i poetičkoj važnosti ravnom Rusoj pjesmi. Paradoks rječite ćutnje stećka još je jedno osobeno lirsko svjedočanstvo o okamenjenosti pjesme, sada obilježeno konačnom pomirenošću, kad ona iznenadno dobija lik nadgrobnog kamena. Zagrobna simbolika u reljefu stećka veoma je uspješno metaforički usaglašena s prirodnim ambijentom listopada, apotropejskim podteksom lijeske, htonskom obilježenošću zmije i poistovjećenjem zrelog stabla sa lijesom. Sonet Stećak je zaista skladna misaono-melodijska cjelina, čiji luk doseže najvišu tačku u prividnoj alogičnosti retoričkog pitanja: Zašto sam došao ovdje, kad sve već ovdje piše, odakle se spušta u melanholičnu pomirenost sa smrću, ipak sa utješnim uvjerenjem u "kamenu" trajnost poezije. On je svojevrsni vis do kojeg se stiglo nakon grčevitog batrganja po tamninama bića, gdje se sa pjesmom dozivalo mrtvim krikom po šupljem bezvučju, kao u pjesmi Krik17Gdje slijepcu vida da nađem žižu sunčevog oka ?/ Tminu da zovem za sudiju, tajac za svjedoka ?/ Kako taj muk da nadglušim pred mukom mrtvog krika? Posebna nijansa Skenderovih melanholičnih lirskih zatamnjenja ima korijen u njegovom izrazito čulnom osjećanju svijeta, pa i ljubavi, sa jednom metamorfozom koja dolazi iz sudara elementarnog nagona i rešetke svijesti, gdje eros biva zasjenjen tanatosom, nekako unaprijed projektovan u njega, obilježen neumitnim iščeznućem, kao i sve što pripada čovjeku. Ta nijansa naročito je dobro uočljiva u sonetu Vaze,18 u kojem je, očito, sapeto ono pjesnikovo egipatsko iskustvo suočenja s praznim kamenim grobnicama i očima sopstvene buduće mumije zagledanim iz njih u svijet. Rajko Nogo s pravom ističe da je u završnom stihu ovog soneta: I živi gledati sebe iz praznih očiju-raka egzistencijalna jeza tako oštro iskazana kao da se smrt u ovim stihovima već dogodila.19 Dva soneta iz ovog kruga koji se temelji na simbolici kamena, transponovanoj u kulturne spomenike prošlosti, izdvajaju se i harmoničnim odnosom cjelina i specifičnom, srećno nađenom formom tariha, poetskog zapisa koji se urezuje u kamen značajnih građevina, po pravilu nečijih zadužbina. I Tarih i Tarih (II),20 prvi za Karađozbegovu džamiju u Mostaru, drugi za Stari most u Mostaru, građeni su po istoj zamisli i imaju istovjetnu strukturu. U oba je izraženo pjesnikovo htjenje da se organizacijom verbalnog materijala preslika arhitektonski sklad izabranih građevina, da se riječ u najvišoj mogućoj mjeri primjeri neimarskom djelu i umjetničkoj viziji koja je prethodila samom djelu. Pohvala plemenitoj zamisli neimara i stamenosti te ukamenjene ljepote, koja odolijeva jednako pošastima prirode i istorije, pretežni je dio oba soneta, dok završni terceti u oba slučaja donose poentu, osmišljenu tako da u krajnjem značenjskom rezultatu bude posredno izvedena pohvala pjesmi i njenoj krhkoj vjekovječnosti. Posebno su impresivne pjesničke slike, i zvučne i vizuelne, kojima se metaforički ovjekovječuju nadmoć i trajnost umjetničke ljepote: U krošnje košćela bura pusti bika/i stabla im škripe — ti mirna i bijela (Tarih); Mjesec novorođen kad krene da pređe/s ove međe nebu do one mu međe,/ tvojim bijelim skokom htio bi da skoči (Tarih II). U biljezima dugog trajanja kakvi su mostovi, bogomolje, stećci, faraonske grobnice, sahat-kula i tvrđava, Kulenović je vidio i osjetio znake sa kojima se njegov sonet višestruko usaglašavao, sublimišući u dubinama jezika jedan osobit lik pjesme, vjerovatno i najupečatljiviji u njegovom opusu. Tračak svijetle nade u smisao egzistencije i smisao ljudskog otiska u vremenu zari iz ovakvih pjesama i nagovještava jedan mogući izlaz iz tamnog prostora melanholije, u kojem su netremice suočeni biće pjesme i biće pjesnika, prostora koji Kulenović rijetko napušta. U njemu je bez ostatka pogotovo kad se odluči za ispovijedni lirski govor i kad na minimalnu mjeru svede onaj posrednički pjesnički sloj tropa i figura. Takvim lirskim načinom pjesnik samjerava melanholiju svakodnevne praznine neizreka, kao male i stalne smrti, sa vapajem pred ponorom stvarne smrti bliskog bića, bića majke, toliko važnog njegovom poetskom osjećanju života i svijeta. Upravo tako su zagledani Jedan u drugi soneti Pisma i Nad mrtvom majkom svojom, jedan do drugog smješteni i u zbirci, srasli kao one dvije vaze, dva prozračna simbola mutnih hijeroglifa izgubljenog vremena, nepovratnih nada i ljubavi. Ne miči nikud, jer korak — korak je zaborava. To je istina o vremenu koju saopštava Skenderov melanholični sonet, gorka pjesma s pelinom u omči grla (s pelenom na čelu ledenom!), sjetna saglasnica vjerne tišine i kasnog jauka vjere.


Ranko Popović

____________
 
01 Vera Crvenčanin, Skenderova trajanja; Beograd, 1998, str. 395, 400. (Uočavano je već da je sve što je Kulenović pisao mimo poezije, pa tako i putopisi, u neposrednoj vezi s njom. "Pa ipak, i pripovijetke i drame, i roman, pa i eseji, stoje uz njegovu poeziju kao nešto što je dopunjava, proširuje, obrazlaže, ali ne produbljuje, to jest kao drugi oblik postojanja te poezije." Rajko Petrov Nogo, Soneti i poeme Skendera Kulenovića, Banja Luka, 2010, str. 40.)
02 Vera Crvenčanin, isto, str. 401.
03 Još nekolika fragmenta iz knjige J. Kristeve Crno sunce — depresija i melanholija ukazuju se kao uputna za Skenderovu pjesničku melanholiju: "Postavimo, dakle, hipotezu koju će neki, ubeđena sam u to, osporiti: sublimno se rađa iz melanholije. Dokaz? Holbajn, Nerval, Dostojevski, Dirasova, Beket, Selin, i drugi. Ali, da li lepo može biti tužno? Da li je lepota vezana za prolaznost, pa time i za žalost? Ili je, naprotiv, lep objekat onaj koji se neumorno vraća posle razaranja i ratova kako bi svedočio da postoji nadživljavanje smrti, da je besmrtnost moguća? (...) Odsutna iz smisla drugih, strankinja, tek uzgredno prisutna u naivnoj sreći, od svoje potištenosti primam vrhunsku, metafizičku lucidnost. Na granici između života i smrti, ponekad možda imam gord osećaj da sam svedok nekog nesmisla Bića, da razotkrivam apsurdnost veza i bića. Moj bol je skriveno lice moje filozofije, njena nema sestra. Bez sklonosti ka melanholiji nema psihičkog života, nego je to samo prelazak na delo ili na igru." (Citirano prema: Julija Kristeva, Putanja melanholije. /Prevela s francuskog Aleksandra Mančić/; u: Gradac, Čačak, broj 160—161, str. 180, 181.) U istom tematskom dvobroju časopisa Gradac donesen je i tekst Konstantina Zaharije Sioranove melanholije, gdje čitamo, takođe u prevodu sa francuskog Aleksandre Mančić, i ovaj karakterističan Sioranov navod: "Zašto melanholija zahteva spoljašnju beskonačnost? Zato što njena struktura sa sobom donosi nekakvo širenje, neku prazninu, kojima se granice ne mogu utvrditi. Prelaženje granica može se ostvariti na pozitivan ili negativan način. (...) Što se tiče prevazilaženja granica proisteklih iz negativnih stanja, ono dobija sasvim drugačiji smisao: praznine čiji su obodi neutvrdivi, i to utoliko više što praznina kao da izbija iz dubine bića kako bi se postupno širila kao gangrena. To je pre proces smanjivanja nego narastanja; nasuprot širenju u postojanju, on predstavlja povratak ništavilu." (str. 204)
04 Kulenovićevi soneti citirani su prema izdanju Izabranih djela iz 1983. godine, gdje su Pjesme prva knjiga (Pjesme, str. 213)
05 "Svakoj mojoj pjesmi prethodio je neki neizdrživ napon u meni. Napon nečega što je, gledano s jedne strane, neka neispiljena misao, s druge emocija. (U meni se to dvoje nikako ne razdvajaju. Misao mi postaje emocija i emocija misao. To je kao kad se susretnu barut i iskra i rascvjetaju u plamen, i pri tom je teško saznati šta je bilo barut šta iskra)." Ovaj navod iz pjesnikovog intervjua datog sarajevskom Oslobođenju 11. 10. 1969. citiran je prema pominjanoj knjizi Vere Crvenčanin, str. 386.
06 O prirodi Kulenovićevog sonetnog pjesništva, a istovremeno i o prirodi njegove lirske melanholije, mnogo govori i česta upotreba figure paradoksa: svijetli pakao, mrak žutih svijeća, ključ bez ruke, oči bez zjena, gluh bat nogu, zvjezdane sante, slijepci zvijezda i munja, zvijezde kosturnice, blaga tmina, bezvučno naličje zvuka, slijepac vida, mrtvi krik, krilat čun, slijepac slijepca vodi, gluh nijemog pita kuda, sjaj mračnoga čuda, orosiše mrtve mi se oči. Pjesnik je posebno sklon i metafori u kojoj se ukrštaju značenja dijelova ljudskog tijela (ili nekog predmeta i pojave koji pripadaju čovjekovom svijetu) i značenja pojava u prirodi, pri čemu je takva metafora najčešće genitivna: kubeta očiju, mrtvi uzao usta, zmije nemilosrđa, kost neizusta, maline bradavica, igle njuha, kukuvija nepovrata, konji čula, zeleni tamjan tišine, ljetopis puzavica i drače, kamenolom oblaka, kandžija volje, pjandura vjetar, tektonski demon, anđeo ravnoteže, kopite vjekova, zmaj zemljotresa, ušće nada, trbusi šuma. Kao pjesnik čulnih ekstaza, Kulenović (očekivano) ima i karakterističnu sinesteziju: mračni muk, zeleni muk, bulka svijeće, crna so, zvijezde-šišmiši.
07 "Još ne izišavši iz euklidovske i animalističke kože, mi ne možemo drukčije nego da sve vidimo u vidu nekog lika, pa tako i svaku pojedinu poeziju. Lik njezin preseljava se u nas iz nje same, ovakav ili onakav, već prema našim perceptivnim moćima, i uvijek je himeričan. A ta himera postepeno nam pomaže da se uselimo u samo tijelo jedne poezije, u njen puls i krvotok, u njena nervna vlakna, u njene moždane vijuge: mi počnemo da dišemo, gledamo njome, da dišemo njenim nepritisnutim dahom, da gledamo njenim nepomućenim očima." (Odlomak o Raičkoviću; u: Skender Kulenović, Eseji, str. 195; Izabrana djela, 1983, knjiga VI). Pitanje viđenja pjesme u njenom predverbalnom stanju i obličju, pitanje njenog idealnog lika u iskustvu samih pjesnika, bila bi svakako pažnje vrijedna tema esejističkog razmatranja. Poređenja radi, ovdje bilježimo jedno karakteristično poetsko svjedočanstvo te vrste iz pera Desanke Maksimović, koja za razliku od Skendera zametak pjesme prepoznaje kao zvučni fenomen: I nisi i jesi pesma./Zametnula si se bila/za vreme jednog nesna -/čula sam te već u sluhu,/razabirala ti reči./Bila si već živo biće/u mom duhu... (Šta li te spreči).
08 "Mirno slaganje sa shemom daje nedelotvorne oblike. Jednim delom, Kulenovićevi soneti rezultiraju iz takvog otpora: materija se suprotstavlja obliku, negira shemu, mada je shema, kao šire formativne granice, unapred prihvaćena. Sonetni oblik je prihvaćen ne samo kao sasud u koji treba uliti životnu materiju nego i kao razlika prema kojoj se treba odrediti, kao suprotnost samoj snazi neposredne životne materije. Materija negira formu: život negira poetski oblik: jezik i metafora negiraju strogu sonetnu organizaciju. Ovaj momenat otkriva onaj aspekt Soneta koji ih, bar meni, uopšte čini interesantnim kao poeziju, ne samo kao pokušaj." (Novica Petković, Strukturna ravnoteža soneta; u: Artikulacija pesme II, Sarajevo, 1972, str. 185.)
09 Pjesme, str. 212.
10 Rajko Petrov Nogo, isto, str. 39.
11 Evo čelom svega; Pjesme, str. 192.
12 Odlomak o Raičkoviću; Eseji, str. 192.
13 Pjesme, str. 181.
14 Stvaralačku muku i depresivno psihičko stanje, koji su u čvrstoj povratnoj vezi, Kulenović je upečatljivo i prilično direktno, što kod njega nije čest slučaj, iskazao u sonetu U maternici inercije, gdje je unutrašnje stanje bića dovedeno u korelaciju sa zapuštenom kućom, za razliku od Ruse pjesme u kojoj su objektivni korelativi elementi prirode. Ta maternica inercije opet je samo jedna jezička varijacija vječito iste čežnje za izrazom i melanholične muke suštinske neiskazivosti bića: Sutra ću, kunem se... kunem se ja tako tisućljeća./ Spao sam već na pero i mastilo od smeća./Nikako da me rodi ta mačka beskrajnog drijemanja.// Propo bih u nju od stida, da svrati mi zemlja čista./ Nikako da dođe ta pjandura vjetar. Zaista,/ krajnji je čas (opet se kunem) za dan velikog spremanja. (Pjesme, str. 209) U smislu pokušaja poetskog određenja melanholije, ovdje je posebno karakterističan stih: Nikako da me rodi ta mačka beskrajnog drijemanja. U sonetu Pisma, opet, u pjesnika zrene crna mačka praznina.
15 Pjesme, str. 224.
16 Pjesme, str. 190. (Mrtvo korito je metonimijski podređeno ponornici, to je ona njena hipostaza kojom je pjesnik htio da naglasi melanholiju stvaralačkog ćutanja, a Ponornica je, treba se podsjetiti, naslov Kulenovićevog romana, kao što je upravo tom riječju i tim pojmom u više navrata tumačen cjelokupan Kulenovićev književni opus, pogotovo poezija: svjetlucavi, bistri izvori Ocvalih primula — hučni slapovi poema — otišci kasnih soneta. U pomenutom sonetu pejsaž mrtvog korita rijeke pretapa se, gotovo neosjetno, s kraja drugog katrena u "pejsaž" duše, tipični Skenderov melanholični pejsaž neizreka: Umrijevši — prešla je rijeka u korito moga uma.//I slapom sa zvijezde na zvijezdu ruši se, težom azura,/ pra-lednim zvjezdanim santama donosi vatru klica/ i zvijezdama-kosturnicama uskrsli dah božura// i zvijezdama-šišmišima otkriva čudesna lica./I školjkom korita mrtvog, gdje bio sam šumna rijeka,/ slušam gdje šumim bez ušća sred azurnog neizreka.)
17 Pjesme, str. 195.
18 Pjesme, str. 193.
19 R. P. Nogo, isto, str. 132.
20 Pjesme, str. 189, 217.
21 Pjesme, str. 184, 185.
Sačuvana
Angelina
Administrator
*****
Van mreže Van mreže

Poruke: 6361



« Odgovor #7 poslato: Novembar 13, 2012, 01:23:30 am »

*
Stihovi Skender Kulenović


STEĆAK

Stećak mramorni ćuti govorom scena po boku.
Jači od kandža kiše, povampirenja i krađe.
Njegov mjesec i sunce, što znače posmrtne lađe,
Davno su prevezli dušu, vjekuju sad u doku.

Udaljili su se od njega i gradovi i sela.
Vidik mu stvore listopad i koze što tu brste.
Vjetar podsjeti lijeske, i one se šaptom krste.
Zmija mu krene uz reljef, svoj reljef svije sred čela.

Zašto sam došao ovdje kad sve već ovdje piše?
Posljednju bijedu zelen s jesenjom travom dišem.
Čuj, zvoni zrelo stablo: to lijes mi teše žuna.

Stihove što još bruje — dlijetom po stećku svom stišaj
i, uspokojen, pusti neka ih pokrije lišaj,
lezi pod stećak stiha bez prevoznika-čuna. / Projekat Rastko
Sačuvana
Angelina
Administrator
*****
Van mreže Van mreže

Poruke: 6361



« Odgovor #8 poslato: Novembar 13, 2012, 01:23:39 am »

**
Stihovi Skender Kulenović


ŠEVA
 
(odlomak)
 
Zemlja vrtoglavica,
zemlja udovica,
vilena kola zaljulja,
u snu igra sa vama,
u snu prši, prstom ne staje
po strvenim travama:
dah joj prestaje,
snije da je
leptirica prvih mećava,
prhka sniježna pahulja,
pa vam treptava
sjeda među trepavice:
udjene
sljepilo bijelo božićnje
u zjene.
U školjci usnoj, vrućoj, zaglušnoj,
ona je gluha šumljava mećavâ,
pod prstom latična opraha
s nebeskih cvjetnih krošanja.
Pod brzim opankom,
ona je škriput snijega sinoćnjeg,
mlada prtina podrankom
pa trepti srebrnim stopama uz plećine,
vodi vašim zavijanim kućama.
S kućnih vrata,
ona je posuk pare iz grla,
godovna čestitka grlata.
U sobi godovnoj
ona je peć rasprporena, zapah vrelih pećnjaka,
pozdrav dobre ženice,
žeravka rakije
u brk, u ledenice.
Iz brka cvjetnjaka
nazdravica pjevušna
što kikotom škaklji slabine.
riječ razrakoljena,
šarena, puna ko puna torba šarena.
Sofra pretovarena,
koljenima obgrljena,
u smoku razboljena;
pita mrsna, sjezerena, prstima do koljena,
siti popuh s brijega slanine,
vrisak ljetnih sočevina u kajmaku s planine,
zalogaj
što u njem brizga urađena godina.
A poslije ručka,
iz lule priča starčeva, priča hajdučka,
iz prve bune:
pahulje napolju postanu vojske tad goleme,
bojevi strašni zagude iz furune...
Ona tad ustane,
zemlja nevjestica,
i gusle dohvati, pod starca metne mekote pustene,
pa tad mu pruži grudi guslene:
lagano
sva uđe u nj; ko suza, u sklop mu trepavicâ,
ko drhtaj, u drhtaje mu uđe usnene
ko žica,
međ konjske legne zategnute strune, —
sva postane mu gudalo raspričano,
na čelu nemir mu gustih nabora
i razigrana vratna jabučica,
britki žmarak suhog javora:
"Lijepo li je, djeco, podranit
i brsnom rosom, suzom nedjelji
i lijepo se na zemlji roditi,
i lijepo se, djeco, zadojiti
pjanim mlijekom — mladom djedovinom...
Bijela li je njivom žetelica
i prostrana dušom postojbina.
Lijepo li je njivu usijati
i ne dat je zelenom skakavcu,
ni trblavom iz loge jazavcu!
A kad gladni nalegnu skakavci
i osvoje dangube jazavci,
tad je vrijeme hajku podizati!"
Ona je u vama bijelo stado djetinjstva,
tuhuk prve trube od jasenove kore
što budi jagorčike, zove razvigore.
Ruka u ruci,
oko u oku s prvom djevojkom.
Rovno odlamanje zemlje pod plugom,
mokar brus niz kosu i oči niz njivu,
znojno zalijeganje pod jasen.
Prasak komušanja:
drži klip, djevojko, ti da ga zalomiš!
Žežen gutljaj rakije iz ploske, iz svatovske
pucanj puške svatovske drugu podjesen.
Mrsna lijena prezimna:
i vlaka bukova sama snijegom putuje!
Knjiga na prelu svijetla, raskriljena,
pa u uši svjetuje...
Ona je svijeća očinja od kolijevke do motike
kuća prostrana
pod suncem što je djedovi djeci skućiše,
zazubica i grobnica zelenom skakavcu,
zazubica i grobnica trblavom jazavcu,
hajka vrištava,
buna što vitla kukom i motikom,
buna što valja drvlje i kamenje,
mlijekom djedovina,
vijekom postojbina,
srž u kostima,
kucaj u bilima,
srh u tankostima,
prh u krilima...


OCVALE PRIMULE
 
I
 
To su tople kćerke vlažnih zavjetrina
skrivene i nježne, sa suncem se žute.
Bez mirisa, na dnu žutih krvi slute
skora iščeznuća s dolaskom vrelina.
 
Kao da su mrtve. Ali one ćute
u srcima žutim strast mlakih toplina.
U njedrima vrije sok, struji svježina,
Al' primule meke i titrave šute.
 
U sivoj ekstazi posljednjih bulbula,
u čaškama bijelim procvalih ponoći,
zaplakaše oči skrivenih primula:
 
u svanutne svile lat se po lat runi,
one osjetiše da će skoro proći
i da će ih nekud odvest' vreli juni.
 

ZATEČENI
 
Šuma, more, svjetlost, kameni kućerak,
sve zgaslo u vidu — sve sad ovaj miris
što ga žeđ bora iz podzemnih jezera
srče u ovaj opoj u kome se žmiri.
 
Ali tog da vidim — i oči otvorih —
tog što odjednom unebi me tanko!
Nigdje ga. I tražim po zapamćenoj flori...
al samo lebdi miris, a on — i snu neznanko.
 
Možda je zaspao ko sneni lopoči
i miriše iz sna — u lopoč stvorih oči.
Ne. Razmičem travu, i onu po stijeni...
 
gle! Zar postoji? karanfil, divlji, sitan!
Nebesniji u travi no bor u nebu titan!
Zatečeni, gledamo se, ja i stih nerođeni.


NAD MRTVOM MAJKOM SVOJOM
 
Poljubi još jednom joj čelo, kojim te sada gleda
ispod kapaka mrtvih: usnom što stid ti je stinu
nevjerstva izmjeri svoja na tom čelu od leda,
i zapamti ih vjerno u svakom svome vinu.
 
Baci još jedan joj grumen zemlje koja je prima,
da vidiš kako se ona sahranjivala u te,
da čuješ kako će pasti tvoja zaludna rima
kao što pada sad zemlja na ta usta što ćute.
 
Zaustavi tu suzu što hoće da ti ispere
taj pelin u omči grla, taj kasni jauk vjere,
i humku što raste ko grijeh — oblije tugom krina.
 
Ne miči nikud, jer korak — korak je zaborava,
stoj, gledaj: tako si nico ko što će iz nje trava.
Zanijemi joj nad grobom, i budi vjerna tišina.

Nenad Grujičić Antologija srpske poezije (1847—2000)
Sremski Karlovci, 2012
Sačuvana
Angelina
Administrator
*****
Van mreže Van mreže

Poruke: 6361



« Odgovor #9 poslato: Decembar 05, 2012, 09:22:33 pm »

**

BEG JE BEG

Skender Kulenović
 

[odlomci]

U Kruševcu se proslavljalo šest vekova Kosovske bitke. Podignut je Mitrićev spomenik knezu Lazaru, ispred biblioteke postavljena Njegoševa bista, u nekoj važnoj kući Milić od Mačve naslikao "Obretenije glave Lazareve", otvoreno Slobodište, na Muzeju sinuli Srbinovićevi mozaici... Oni koji su tada vodili kulturu nisu zaboravljali Srbe izvan Srbije. Ali ni bosanski doušnici one koji u Srbiju češće odlaze... Rečeno mi je da bi za tu priliku trebalo da govorim novu pesmu. Ali čim je nešto po narudžbi, odmah se zakočim. ... Imao sam pesmu posvećenu Principu, koji je na Vidovdan 1914. obnovio Obilića, pa ako im odgovara, to bih da govorim. Odgovara, rekoše, i eto mene u Kruševcu gradu bijelome. Konačim na Jastrepcu, i jednom se do Kruševca i nazad vozim sa Dobricom Ćosićem, koji je, kao što je znano, pod partijskom epitimijom. ... Retko vidljiv, a u svemu prisutan, on upravlja iz senke, a kada zaverenički dela, Ćosić je najsnažniji. I tada i kasnije... Od svega što se tamo zbivalo meni je zauvek u uvu ostao glas Skendera Kulenovića dok je kraj Njegoševe biste govorio "Stojanku". I neka mi niko ne govori da nije važno na kome se mestu i u koje vreme stihovi kažu... To nije glas ni lelek, već neka biblijska lomljava, tutanj i zemljotres, od čega se kostreše vlasi i nagoni suza. Reči su izvaljene iz ležišta i namagnetisane... Osvrnem se i vidim kraj sebe Bećkovića kako grize usnu da ne bi zaplakao. Šta je, Matija, šapnem... Gledaj bega šta nam radi, još malo pa će nas vratiti u kmetove...

Ne znam kako mu je u Beogradu, ali Skender se dobro osećao u Srbiji. Iz Beograda je, a možda i od kuće, Skender često bežao, u ribolov, a onda u Mostar. U Mostaru su ga namestili u hotel Neretvu. Nešto je radio u pozorištu. Dosta je u Mostaru pričao sa ljudima, šetao i pio, i gledao u smaragdnu Neretvu, ne bi li njenim vrtlozima otekla njegova melanholija. Otkinuo bi mu se tu i po koji sonet, naročito kad vetar pusti bika u vrhove košćela...

Skender Kulenović i Živorad Stojković, a biće da im je pripomagao i Raičković, spremali su svečani broj mostarske Zore, da bi obeležili stotinu godina od njenog izlaženja. Pozvali su i mene da im za taj broj pošaljem pesmu. Pisao sam Zverinjak i poslao im prološku "Planinsku pesmu". Domalo, zove me Raičković, kaže kako se Skenderu pesma dopala, ne kaže i njemu, pita me Skender, a kao da Raičković nema ništa s tim, da jednu reč promeni. Promenite koju god hoćete, majstori... Majstori mogu, ali ne i šegrti... Dobijem svečanu Zoru i lepo vidim na uvodnom mestu Andrićevu prozu, a na okrajku iste strane i "Planinsku pesmu" sa onom prikladnijom rečju — sjajka li se sjajka... Zrno na opštem gumnu, rekao bi Nikola Koljević.

Nekada se vozom putovalo, putovalo. Ranim vlakom prema jugu idemo na Dučićeve večeri. Usplahireni Skender pita Sarajlića, koji je malo zakasnio, je li ispunio obećanje. Sarajlić brže-bolje otrča niz stepenice i otuda se vrati sa unučićima. To su mala pakovanja konjaka koje Skender u kupeu pedantno ispred sebe reda, pa bez hiće i srkleta, onako po istilahu, prvo otvori i otpine, mršteći se i sve pogledujući kroz prozor, a kako konjačić počinje iznutra da greje, tako se i njegovo lice smiruje, telo opušta, i sve što je raštimano, a raštimano je sve, nekako dolazi na svoje... Gledam pesnika iz čitanke prvi put iz blizine. Lepo vidim kako bista ožive, progovori čak nekim dubokim, raspuklim, neovdašnjim glasom, a kad poče i da se smeje, jedva se privikoh na živa čoveka... Mamurnu potištenost smenjuje Skenderov grohotan smeh.  Iskrsnu nestvarno lep krajolik i ukraj šume kućica šindrom pokrivena. — Ovde bi se moglo pisati — veli, pisanju ne baš tako odani Skender. — I piti, i piti — dodade nepotkupljivi Raičković.

Skender je pio, pričao, pevao, smejao se, i radovao što smo zajedno. Ali smo osećali da je nečim ranjen i da je sve što radi samo zavoj preko te rane što ne zaceljuje... Ko išta može znati o patnjama čoveka, a kamoli pesnika... Sve što bi ponudio kao mogući odgovor, ravno je ničemu. Čak je i jedan Milan Rakić od bračne svađe bežao iz maloga stana i tražio mira u poljskoj samoći... U mladosti lep, u zrelosti naočit, Skender Kulenović je u starosti, u pojavi i držanju, u izgledu, imao nešto istovremeno aristokratsko i atavističko. I izopšteničko... Da, Skender je pričao, smejao se, pevao — Put putuje Latif-aga sa jaranom Sulejmanom — pio i veselio se, ali se videlo da je iz humusa izvaljen, naheren, rakijom načet, i da u piće potapa nezadovoljstvo... (Čudan je naš svet. Kada mu iz dubljih, duhovnih razloga priđe čovek drukčijeg imena a srpske književne nacionalnosti, pa se još u onome što radi realizuje, svaki naš ništak bi još da dosoli: neka se on lepo vrati u veru pradedovsku — mi se ne krstimo, ali neka se on krsti — neka uzme srpsko ime — mi možemo bilo koje — pa ćemo tek onda videti hoćemo li mu verovati. On nama mora... Dok ovo pišem, čujem i svoj glas kako Muharemu P. u Šansi, makar i u šali, govori: Ropče moje, zmijo od Turakah, / Možeš li se, robe, otkupiti... Niti sam ja Milijin Netko, niti je Muharem Stariš Derviš, ali epski atavizmi i stereotipi žive neki svoj parodični život i često mogu da unize kad hoće da uzvise... Muharem se dobroćudno smeška: To nema veze ni sa čim, sve je to sasvim slučajno... I nema veze, i slučajno je, a s moje strane i bezobrazno, i u oholosti smešno.)

Išli smo u Čačak i o Skenderu govorili Đuro Gavela, Raičković i ja. U jutro, miholjski zlatno, poveo nas je Gvozden Jovanić u svoje selo. Na kapiji Gvozdenove rodne kuće devojke u nošnjama, hleb i so, desetogodišnja rakija dožuđenica iz bureta, a onda sve po redu, kako to ide za stidne goste u bogatoj domaćinskoj srbijanskoj kući... Rašćefleisao se beg i raspričao, pa nakon izobilnog jestija i pitija, ugledav između dva bora u debeloj ladovini mrežu za ležanje, ponamesti se u njoj kao u kakvoj kolevci... A kad ga Stevan poče podbadati kako, beli, zna da uživa, Skender će, sa skoro nehotičnim, homerovskim humorom da doda kako je još 1941. nepogrešivo izabrao Srbe, i još se nije pokajao. Izaberi i ti, veli Stevanu, eno ti iste ovakve ljulje na drugoj strani, ko ti brani. Premda je zazirao da podražava ikoga i u čemu, ispruži se i Stevan. Domalo, zaspaše obojica. ...

Objavio mučeni Nenad R. nekakvu antologiju i u nju uvrstio izvrsnu priču "Golimjesto" Đure Damjanovića. U bosanskim književnim maglama u priči se prepoznao, a nije bilo teško, zorli kabasti Maglajlija, tada Predsednik Nečega... Zabranilo antologiju, iseklo čitav tiraž, podiglo hajku na antologičara, još više na sirotog Đuru, koji je, sva sreća, živeo u Beogradu. Inače... Urednik "Književne reči", pisac Radoslav Bratić zatražio zemljačku podršku od Skendera i Ćopića. Obojica podršku dali, a onda u akciju stupa Krležin seiz Enes Čengić, vazda Sarajevu na usluzi. Znajući kako je Ćopić duševno načet i kako od svega prizire, Čengić ga stane strašiti i nekako mu za sarajevsko "Oslobođenje" iznudi da svoju podršku relativizuje. Nazove Bratić Skendera i ispriča mu da se Ćopić predomislio, pita ima li on, Skender, šta da doda. Što sam rekao, rekao sam, veli beg. ...

Rajko Petrov Nogo, Zapiši to, Rajko | Izdavači: Srpska književna zadruga • Beogradska knjiga 2011 | Štampa Budućnost, Novi Sad
Sačuvana
Angelina
Administrator
*****
Van mreže Van mreže

Poruke: 6361



« Odgovor #10 poslato: Mart 23, 2014, 08:52:58 pm »

*

SPOMEN-PLOČA SKENDERU KULENOVIĆU
 
Povodom stogodišnjice rođenja ovog pisca, spomen odličje biće postavljeno 2. septembra na fasadi zgrade u Vlajkovićevoj 11 u Beogradu

Fasada zgrade u beogradskoj ulici Vlajkovićevoj 11 dobiće zapis da je tu od 1953. do smrti (1978) stanovao pisac Skender Kulenović. Spomen-ploča, koju Ministarstvo kulture i "Večernje novosti" postavljaju u okviru akcije "Vratiti dug piscima" biće otkrivena 2. septembra, na stogodišnjicu piščevog rođenja.

I pored toga što su biografske činjenice poznate, trideset i dve godine posle smrti, retki su oni koji pamte kako je izgledao tvorac "Stojanke majke Knešpoljke", "Ševe", "Pisama Jove Stanivuka", "Ponornice"... Starosedeoci iz tog kraja sećaju se stasitog čoveka, koji bez žurbe, odmerenim korakom, prolazi beogradskim ulicama između Tašmajdana i Kalemegdana, pa natrag, podignute glave, s pogledom koji kao da iznad prolaznika sledi neku lebdeću misao.

Ipak, malo je onih koji su poznavali Kulenovićev život, ispunjen usponima i padovima. Pune 33 godine, njegova supruga, rediteljka Vera Crvenčanin Kulenović, sa njim je delila trenutke sreće i tuge.

Po završetku Drugog svetskog rata, Kulenović je živeo u Sarajevu. U tim godinama često je putovao za Beograd, zbog zasedanja Savezne skupštine. Bio je narodni poslanik od 1946. do 1953. godine. Mnogi su i tada, i sada postavljali pitanje zašto se Kulenović preselio iz Sarajeva za Beograd. Tu nepoznanicu objasnila je njegova supruga:

— Presudilo je njegovo uverenje da će u Beogradu biti manje na oku i da će se osećati slobodnijim, jer ga niko neće za svaku sitnicu povlačiti za rukav i danju i noću. Mislio je da će mu to osloboditi vreme za pisanje. U to vreme uglavnom smo letovali u Beogradu, kod moje majke. Upoznao je širinu ovog grada.

Kulenović je došao u Beograd sa čvrstim ubeđenjem da će moći da živi isključivo od svoje književnosti. Međutim, već prvi meseci doveli su njega i njegovu porodicu skoro do gladi.

— Pomoć je stigla od Duška Kostića, urednika književnog časopisa "Mladost" koji je Skendera zaposlio kao lektora. Od tada nastaje nerazdvojno prijateljstvo sa Kostićem i Brankom Ćopićem, njegovim ratnim drugom i jednim od najbližih i najdražih prijatelja, koga je veoma poštovao i voleo.

Ipak, to prijateljstvo je mogla da poremeti, ali nije Ćopićeva "Jeretička priča" zbog koje se popularni pisac našao na žestokom udaru vlasti. Osuda je došla i od Broza lično, a Kulenović je, prema nekim svedočenjima, dobio zadatak od Moše Pijade da se obruši na priču. Prema sećanjima Nevenke Novaković, rođake i veoma bliske Ćopićeve prijateljice, Skenderu je taj nalog veoma teško pao, ali...

— Skender je morao da piše kritiku o "Jeretičkoj priči", što je Branko u skoro svim intimnim razgovorima isticao — zapisala je Novakovićeva. — Kao Brankov iskren prijatelj, Skender je najpre javio Branku da porazgovaraju na tu temu, što je Branko i prihvatio, jer mu je verovao. Kako mi je Branko pričao, Skender je njemu pročitao svoj kritički osvrt na "Jeretičku priču". Govoreći mi o tome, Branko mi je rekao: "Skender je morao da me kritikuje, ali zvanični krugovi nisu bili zadovoljni tim kritičkim osvrtom koji se pojavio pod naslovom "Istina ili sloboda".

Da je duboko iskreno prijateljstvo bilo jače i od takvog ne malog iskušenja svedoči i to što su godinu dana kasnije 28. juna 1951. na Ćopićevom venčanju sa dr Bogdankom Ilić kumovi bili Skender Kulenović i Dušan Kostić. Taj događaj sam Branko je ovako opisao: "Krenuli smo na venčanje Cica i ja, a s nama kumovi — Skender Kulenović i Dušan Kostić. Venčanje je bilo zakazano u reonskom odboru, u Miloša Velikog ulici. Idemo uza stepenice, a Skender veli: "Idu kite i svatovi". "Svatovi idu", odgovaram Skenderu, "ali, bogami nema kite!"

A kada je Kulenović preminuo kažu da je Ćopić plakao kao malo dete...



SA RAIČKOVIĆEM U RIBOLOV Kao urednici u "Prosveti" nekoliko godina zajedno su radili Skender i Stevan Raičković koje je zbližila i zajednička strast prema ribolovu. Odlazili su na dunavske rukavce, na Tamiš, o čemu je Stevan Raičković govorio:
— Odlazili smo u Apatin kod Miodraga Borisavljevića, čika Mile, kako smo ga zvali. On je bio direktor ribolovnog gazdinstva, i kad je otišao u penziju, kolektiv mu je od jednog starog šlepa napravio "vikendicu". Išli smo vozom do Apatina, pa autobusom, pa peške, a dva-tri puta i kolima pukovnika Hotića. Ostajali smo tamo po nekoliko dana. Kasnije, kada je Skender uspostavio saradnju sa mostarskim pozorištem, ribolov se preneo i na hercegovačke reke.

OAZA U SUTERENU U Vlajkovićevoj, gde je stanovao, Skender je gotovo svakodnevno svraćao u suteren kod svog ribolovačkog druga mašinskog bravara Miše. Bila je to neka vrsta njegove oaze, mira i ljudske topline, o čemu je ostavio zapis:
— U jednom beogradskom suterenu (sobičak i kuhinja), gde i danju mora da gori svetlo, poslovni razgovor teče između mene i domaćina. Obrazovanje i godine razdvajaju nas dvojicu, a spaja atavizam oktobarskih šuškavih tršćaka u mračno-zelenim ritskim vodama: spremao se sutra u lov na štuke i posluje oko svog prevejanog oružja. Stalno je na nama podsmeh domaćinovih prijatelja, ljudi raznih zanimanja: trolejbuskih šofera, tapetara, frizera, kasapa, daktilografkinja, sveta što se tu skuplja...


D. Bt. - D. B. M. | 29.08.2010. | Večernje novosti
Sačuvana
Stranice: 1   Idi gore
  Štampaj  
 
Prebaci se na: