**
Stihovi
Petar Milosavljević GLASOVISve je u meni. Oblak namršten na leto,
Telo munje što se zablistalo kao cvet,
Drvo nad predelom, ptičje gnezdo na drvetu.
I ja sam u svemu. U reci, u šumi,
U kamenu pred kućom, u kućnom pragu.
Obe obale ispunjavaju mi ruke.
Svet i ja smo jedno: stešnjeni smo, stapamo se.
Do dna sam pepela koji ostane iza oblaka.
Mesec mi se predaje kad uzdahnem, zvezde me zovu.
Letim ka prostorima za koje ne znam, za koje ne znate.
Duh mi se ispod kore stvari napaja vedrinom.
Svud sam i sve je u meni: svet i ja smo jedno.
Kad sklopim oči isto sam što i vatra.
Kad mi se oči otvore vatra mi prilazi ljubavnički.
U polusnu vidim da grlim Ništa i da mi je lepo.
Sve se pretvara u melodiju. I u njoj sam, svuda.
Ako vam se pričuje rodni glas — otud sam došao.
Ako vam se ništa ne pričuje — sakrio sam se, ali tu sam.
U sve sam ustrujao. Imam duh svega.
I nematerijalno u meni ima duh svega.
Zato me ima svuda. Svet i ja smo jedno.
EURIDIKAGde si sada ti, koju sam jedva bio našao!?
Dvadeset dve godine čekam te predveče na Dunavu.
Svud sam te po gradu tražio.
Nema te u stanu, nema na groblju.
Nema te na ulici, nema u bolnicama.
Na Tvrđavi te niko nije video.
U Centru od tebe ni traga.
Ronio sam po Savi i Dunavu. Prijateljevao s ribama.
Takvu nimfu, kažu, već 250 godina nisu videle.
Peo sam se na hrastove po Fruškoj Gori.
Ni ptice te nisu videle.
Pitao sam tramvajdžije. Vrteli su glavom.
Takva nam ne bi promakla, odgovaraju studenti.
Na moru, od Pule do Ulcinja nisi bila.
Na Kalemegdanu su ti samo stope ostale.
U Varšavi kažu: i nama je baš takva potrebna.
Sa Lenjinskih gora uzalud sam te dozivao.
Ni na Bul-Mišu za tebe nisu znali.
Išao sam čak i u Harlem: smeju se kad ih pitam.
Ponekad mi se učini da sam te izmislio.
Da mi ne bridi na ramenu jedan zasek,
Još bih u tu primisao poverovao.
Al evo, ova te je ruka doticala.
Na obrazima je još uvek izgoretina od usana.
U POMOĆ ZOVEM MRTVE Kad mi je teško, kad me sa svih strana opkole,
Ja onda zovem u pomoć mrtve!
Da mi daju neka pomagala,
Da me snabdeju produžecima.
Mrtvi su poslušne poluge,
Jer dozvoljavaju da se upotrebe.
Tada se ponašaju kao živi.
Niko ne može da bude takav oslonac
Kao taj prah pretvoren u glasove i slova.
Kad me opkole sa svih strana,
Bežim u biblioteku;
Tamo su moji mrtvi:
Blagonakloniji prema meni od živih.
Kad si u savezništvu sa mrtvima,
Koristiš njihovu snagu.
Niko ti više ništa ne može.
*** O pesmo tiha polagana
Da l tvoja pređa išarana
Na pokrovu od jorgovana
Donosi pokoj i mir
Igro slepa nedopevana
Rađaš li se u groznicama
Izgubljena rastrzana
Opasan zelen vir
Iz tvoje noći obasjane
Uhodeć godine košmarne
Vezuju dane sne i rane
U velik divotni pir
Dok se u grudima dah slama
Duboko kao pod kamama
SAM Brekni, paučino, iz mrtvoga mora,
iz oklopnih šina, davnina i mina,
darovnicom brekni, sablazni pomora,
odakle me čeka moja majčevina.
Iz postelje brekni, čudna zađevice,
otpočetka drevna, slana i posteljna,
da ti se pripijem uz riđe vitice
tvrdom rukom momka sa prela nedeljna.
Da ti zapovedim bezbojna opela,
da ti sve po spisku, dela i nedela,
izbijem iz glave i ispod šinjela,
kako bi te najzad Morava odnela.
Nenad Grujičić
Antologija srpske poezije (1847—2000) Sremski Karlovci, 2012