Angelina
|
 |
« Odgovor #2 poslato: Mart 09, 2013, 08:37:55 pm » |
|
**
RADE OBRENOVIĆ O BETONSKOM DETINJSTVU
Posle sjajnog sazvežća pisaca za decu, od Vuča do Ršumovića, teško je naći neozvezdani prostor i upaliti svoju zvezdu. Činilo se mnogima, i čitaocima, i izdavačima, i kritici, da je ispunjena čitava pesnička galaksija iznad dečjih glava. Nema više pevanja, pevajmo ono što je ispevano. Ali nije bilo tako. Pesma nikad ne uvire, uvek ima novih izvora, pa pesma traje... Jedan od novih autora pesme za decu jeste i Rade Obrenović, čovek koji nije pristao da peva u već stvorenom maniru, da bude veliki plagijator, da peva u horu. Našao je u sebi i u deci svoju novu, savremenu domaću pesmu, u kojoj se ne sudaraju rime već se izvija unutrašnja melodija pesme koja odjekuje po betonu i gradskim betonskim spavaonicama povezanim stepenicama-skakavcima i kućnim trolejbusima-liftovima. Rade priča svoje pesme na najteži poetski način, bez rima. Ali pesma nije prazna i nije bez ritma jer mu je pesma živo biće, pesma mu živi u kući, šeta ulicama, odlazi na vikend... Njegova pesma je savremena zabavna melodija sa savremenim tekstom: otuđenja, razbijanja porodice, preranog dečjeg osamostaljivanja. Radetova porodična pesma, peva se i svira u svim modernim domaćinstvima izgrađenim na betonskim kockama. Ali, Rade pronalazi i krpice zelenila, livade na betonu, oaze, zeleno je večno zeleno. Radetova knjiga pesama je porodična knjiga, čita se kolektivno i kolektivno se dopisuje, što znači da je srasla s ljudima, naselila i njih i njihove prostore. Jednostavnost kazivanja pesme, možda, izgleda kao lak posao, ali jednostavnost je veliko umetničko merilo za literaturu, u jednostavnosti govorenja krije se velika mudrost, a razumljivost je potpuna i zato dopire do svakog.
Dragan Lukić: "Moji Savremenici" | Biblioteka ZMAJ | Novi Sad, 2000.
|