Stanko Rakita (1930—1990)
Dobrodošli, Gost. Molim vas prijavite se ili se registrujte.
Stranice: 1   Idi dole
  Štampaj  
Autor Tema: Stanko Rakita (1930—1990)  (Pročitano 13715 puta)
0 članova i 1 gost pregledaju ovu temu.
Angelina
Administrator
*****
Van mreže Van mreže

Poruke: 6250



« poslato: Novembar 06, 2011, 07:14:35 pm »

**




STANKO RAKITA
(Grbavica, 10.04.1930 — Banja Luka, 26.08.1990)

Stanko Rakita, srpski pesnik, rođen je 10. aprila u selu Grbavica u Janju. U rodnom mestu je završio osnovnu školu, a Učiteljsku u Banjoj Luci. Radio je kao učitelj.
 
Pisao je poeziju za decu. Njegove pesme i priče za decu objavljivao je u mnogim listovima i časopisima. Zastupljen je u više udžbenika za osnovnu školu.

Objavio je nekoliko knjiga među kojima su najznačajnije: "Nigde kraja svijetu" (1976), Bijeli let (1982), "Radoznali dječak" (2003). Njegove knjige su prevođene na više jezika. Rakita je za svoj rad dobio brojne nagrade među kojima i nagradu "Veselin Masleša" (1976).

Udruženje književnika Srpske je ustanovilo književnu nagradu "Stanko Rakita". Nagrada se dodeljuje za najbolju knjigu za decu.

Izdate knjige:

"Nigdje kraja svijetu", poezija, Banja Luka, 1976
"Veliki let", poezija, Banja Luka, 1982.
"Radoznali dječak", Zavod za udžbenike i nastavna sredstva Republike Srpske, Srpsko Sarajevo, (2003)

Umro je 26. avgusta 1990. godine u  Banjaluci.
Sačuvana
Angelina
Administrator
*****
Van mreže Van mreže

Poruke: 6250



« Odgovor #1 poslato: Novembar 06, 2011, 07:46:23 pm »

**
Poezija za decu Stanko Rakita


ZABORAV

Zaborav nam đake krade,
prišulja se kad ne rade.
 
Ukrao od male Vere
velike i teške mjere
pa nam jutros ne zna ona
šta je vagon, šta je tona.
 
Grabnuo od male Maje
istorijske događaje,
od Jasmine vrh planine
i od Nike tri fabrike.
 
Uzeo od malog Rade
jezera i vodopade,
i od Seke
ušće rijeke,
i od Esme,
pola pjesme.
 
Pokušao i od Sanje
da pokrade tvrdo znanje,
od najbolje učenice
uzeo je tek sitnice.
 
U školi je bitka prava,
svi smo protiv Zaborava!



SUNČEVA VATRA

Sunce zlato
lilo, lilo
i pšenicu pozlatilo.

Poljem plamsa
vatra živa
zapaljena
svaka njiva.

Ljudi žure
svuda jure
nose kose,
požar gase,
a žito se razbuktalo
talasa se,
talasa se...



"Pjevajući o djeci i njihovom odnosu prema svijetu i životu Stanko Rakita je egzaltirano zaključio:
 
A dijete se svemu divi
i najljepšu pjesmu živi."
Sačuvana
Angelina
Administrator
*****
Van mreže Van mreže

Poruke: 6250



« Odgovor #2 poslato: Novembar 14, 2012, 11:51:32 am »

*
Poezija za decu Stanko Rakita
R a d o z n a l i  d j e č a k


BAKINA PČELICA
 
Dotrčala Verica:
— Bako, ja sam pčelica!
Z-zzzz, zzz, zzz!
Rekao je djeda
da mi dadeš meda!
Bakica se nasmijala
i pčelici meda dala.


ŽUTI LEPTIR
 
Kroz dvorište
leptir žut
provrluda
peti put.

Brojačica
mala Mira
nabrojala
pet leptira
pa se ljuti:

— Svi su žuti!
Gdje su bijeli?
Gdje crveni?
Što se plavi
ne pojavi?

A veseli
leptir žut
provrluda
šesti put.


IZNAD SVIH
 
Stari hrast šapuće:
— Veći sam od kuće!

Brdo tu izrasta:
— Veće sam od hrasta!

Ptica hitro vrda:
— Ja sam iznad brda!

Oblak bora lice:
— Ja sam iznad ptice!

Mlažnjak pjeva zrakom:
— Ja sam nad oblakom!

Sunce zrači osmijeh tih:
— Ja sam, evo, iznad svih.


PRVA JESEN
 
Jesen.
Nebo se muti,
na brezici vrabac se ljuti,
rone cvrkuti:
— Zašto lišće žuti?

Grane se njišu,
lišće se kruni,
cijelim bićem
vrabac se buni,
teško pitanje
muči ga sada:
— Zašto lišće pada?
— Zašto pada?
Tako, eto, naš vrapčić sivi
u prvoj jeseni nemirno živi.


ZORANOV IZBOR
 
Kojega bi izabr'o junaka,
da te čuva u miru i u ratu?
— TATU!

Kojega bi izabr'o kuvara,
da ti kuva hranu svakojaku?
— BAKU!

Kojega bi izabrao znalca,
da ti lijepe bajke pripovijeda?
— DJEDA!

A čije bi izabrao ruke,
da te grle?
— RUKE MAME MILE!


DVA KUTKA
 
Mala Seka u svom kutku
ima lutku,
ima lutku.

A u kutu brace Duška
stoji puška,
stoji puška.

Pitali smo malog Duška:
— Šta će puška u tvom kutku?
— Treba puška u mom kutku
da Sekinu
čuva lutku!


ĐOKINI NEMIRI
 
Upalio Mali Đoka
dvije vatrice u dva oka,
a u noge i u ruke
uključio nestašluke,
pa bi htio svuda da virne,
sve da dirne,
sve da pipne,
sve da štipne,
sve da takne
i pomakne,
svuda da stigne
crnim okom da namigne.

A kad školskog zvona glas
najavi i treći čas,
sve nemire Đoka skupi
i opet je tih u klupi,
stisnuo se sve do srži
da izdrži.

Učitelju, učitelju,
što ne čitaš moju želju,
skrati vrijeme školskog sata
i otvori širom vrata!
Šta ćeš ako od nemira
tvoj Đokica eksplodira?
/ više
Sačuvana
Angelina
Administrator
*****
Van mreže Van mreže

Poruke: 6250



« Odgovor #3 poslato: Novembar 23, 2014, 09:41:50 pm »

*
Poezija za decu Stanko Rakita
R a d o z n a l i  d j e č a k | ĐAČKO KOLO


SUNCE I PRVACI

Pljuskom radoznalih svojih zraka
pratilo Sunce grupu prvaka.

Veselu kolonu seka i bata
dopratilo do školskih vrata
i smješkalo se: Đačići novi,
srećni vam u školi svi časovi!

Školsko zvono pustilo glas,
prvaci ušli na prvi čas.

Pred školom su sunčeve zrake
čekale sve prvake,
da iziđu, da ih pozlate,
i veselo kući prate.


NAJLJEPŠI BUKET

Buket prvaka u učionici!
Buket?
Kako buket?
Zar su djeca buket!?

Ako je Tanja cvijet,
ako je Verica cvijet,
ako je Ana cvijet,
ako je Biljana cvijet,
ako je Duško cvijet,
zar oni ne čine lijep buket!?

Buket prvaka u učionici
najljepši dar učiteljici!


ZALJUBLJENICI

Zaljubio se.
Zaljubio se.

Ko?
Ko?

Zaljubio se Bukvar!

U koga?
U koga?

Zaljubio se u Čitanku ljepotanku!
U đačkoj torbi oni su dugo
jedno uz drugo,
jedno uz drugo.

Zaljubila se.
Zaljubila se.
Zaljubila se...

Ko?
Ko?

Zaljubila se Čitanka ljepotanka!

U koga?
U koga?

Zaljubila se u Bukvar!
U đačkoj torbi oni su dugo
jedno uz drugo,
jedno uz drugo.

I đak najveću grešku pravi
ako između njih svesku stavi.
Sačuvana
Angelina
Administrator
*****
Van mreže Van mreže

Poruke: 6250



« Odgovor #4 poslato: Oktobar 19, 2016, 01:28:57 am »

*
Zorica Turjačanin


KNJIGA OSTAJE OTVORENA
Stanko Rakita, pjesnik i učitelj


Apstrakt: "Nesporazumi" između pjesnika i svijeta, književnika i njegovih ocjenjivača; momenti koji su na stvaralačkim terazijama prevagnuli u korist "mlade literature"; između šutnje drveta i muzike riječi. Pisac — učitelj, stvaralac i vaspitač; preplitanje poetskog i didaktičkog. Dijapazon motiva: škola, porodica, priroda. Bogatstvo poetskih slika, emocionalna zatalasanost, ekspresivno-ritmička razuđenost stiha.

Ključne riječi: Samoniklost pojavljivanja, kritika poezije, pisac iz lektire, autobiografski ključevi nastanka pjesme, ljepota zavičajnih pejzaža, rezbarsko umijeće, "vječita mladost čovječanstva", izborni talent, pozni susret s kritikom, lakoća pjevanja, poetsko-didaktička klackalica, poezija školskog života, toplina porodičnog okruženja, susret udaljenih generacija, darovi ljubavi, pejzaži vječiog djetinjstva, radost kao sveobuhvatni pokretački princip žnvota i stvaranja, kraja nema.



Iako u životu i pjesničkom djelu Stanka Rakite nije bilo nejasnoća, ponovni pogled bačen preko redova njegove nenapisne biografije baca sjenku sumnje preko ovakve naše tvrdnje. Mada ovaj skromni čovjek i priželjni učitelj nije živio u nesporazumu sa svijetom, izvjesni nesporazumi pratili su njegovo stvaranje, a njihov trag traje donekle i sad, nad zatvorenom knjigom pjesnikovog života.

Propjevao spontano i samoniklo, poput livadskog cvijeća koje niko ne sadi niti njeguje, Stanko Rakita je dugo morao da se bori za svoju stvaralačku afirmaciju. U stvari, kad se o njemu radi, riječ bori je prejaka, agresivna, sračunata, a svega toga kod njega nije bilo. On je vjerovao da "lijepa riječ i gvozdena vrata otvara", ali su ta vrata pred njim zadugo ostala zabravljena. U Rakitinom slučaju sve se dešava "na drugi način", neobično, pa čak i začuđujuće.

Rakita je prije ušao u izbore, preglede, čitanke i antologije nego što mu je omogućeio da objavi prvu zbirku. Bilo je potrebno da ga Zvonimir Balog uvrsti u antologiju svjetske poezije za djecu da bi dočekao da mu banjalučki "Glas" objavi pjesnički prvenac Nigdje kraja svijetu. Od tada, pa do smrti 1990, Rakita je štampao još dvije knjige: zbirku pjesama Bijeli let i izbor kraćih poetskih i proznih tekstova Radoznali dječak, koji je odmah ušao u lektiru učenika II razreda osnovne škole i za samo par godina doživio sedam izdanja, što je svojevrsni rekord ne samo u dječjoj literaturi.

Kako je kod Rakite sve bilo čudno, tako se i njegova posljednja knjiga (Svilopolje), satkana od najljepše i najčistije svile njegovih stihova, pojavila samo nekoliko dana poslije autorove smrti, a u sebi nije nosila nijedan prizvuk, niti tamni nagovještaj stanja u kojem je teško bolesni pjesnik predao rukopis izdavaču.

Iako je kvalitetom svojih djela stekao povjerenje brojnih antologičara, Rakita nije dobio ni najskromnije mjesto u ediciji BH literatura za djecu u 20 knjiga, koja je imala ozbiljne pretenzije da predstavi sve literarno relevantne pojave i tokove književnosti za najmlađe ovoga tla.

Najzad, pored evidentnog prisustva u dječjoj štampi, pored toga što je na književnim susretima, osobito u Krajini, dočekivan kao favorit mladog slušalačkog auditorijuma, pored svih neporecivih dokaza svoje literarne prisutnosti, Rakita, čini se, do kraja života nije uspio da uspostavi adekvatan kontakt sa kritikom ili, možda, tačnije, kritika nije pokazala dovoljno sluha za njegove svijetle, sjetne, jednostavne, pitome i pitoreskne janjske napjeve i vedre prizore đačkog života.

U većini slučajeva ocjenjivačka riječ ga je mimoilazila, odgovarala šutnjom na njegove lirske dozive ili im je prilazila krajnje suzdržano, sa dozom nepovjerenja i sumnje. U svojoj Književnosti za djecu u Bosni i Hercegovini Muris Idrizović svrstava Rakitu u "saputnike" koji iz daljine prate hod udarnog pjesničkog stroja. Ipak, čini se da je i Idrizović tokom vremena izmijenio svoj sud dajući mu u svojoj istoriji bh. literature za najmlađe ako ne istaknutije mjesto, onda makar više prostora.

Najzad, u trećoj grupi našli su se oni koji su Rakitino djelo bodrili i podržavali i koji su prekoračili granicu šutnje koja ga je dugo omeđavala (Šindić, Vujković, Turjačanin). Prihvatano i prešućivano djelo Stanka Rakite čeka meritoran, objektivan, kritički utemeljen sud i preciznije određenje svog mjesta u razvoju srpske literature okrenute najmlađim.

Na formiranje Rakitine pjesničke fizionomije presudno je uticalo nekoliko momenata: seosko porijeklo i pitoreskni planinski zavičaj, učiteljski poziv, njegova ljudska dobrota i blagost, gotovo djetinjska neposrednost doživljavanja i saobraćanja sa svijetom.

Rođen je 1930. u selu Grbavica u Janju, a umro 1990. u Banjaluci. Djetinjske i mladalačke uspomene bile su mu prožete krvavim odbljeskom požara zapaljenih janjskih sela i sunčanim obzorjima zavičajnih pejzaža. Ali dok je slike ratnog stradanja svjesno nastojao da potisne iza granica zaborava, ove druge je nosio u sebi kao svijetlu amajliju koja ga je čuvala od zla i napajala biće radošću i toplinom.

U zavičaju, čuvajući ovce i verući se po visovima, budući pjesnik je ispunio oči i dušu ljepotom krajolika. Ta ljepota će postati inspirativno ishodište njegove deskriptivne lirike. Rodnom kraju Rakita duguje i svoj prvi susret sa umjetnošću. Još kao dječaka zanosila ga je narodna pjesma, pomalo otegnuti, tajanstveni zvuk gusala, u čiju je dušu nastojao da pronikne ne samo predajući se njihovom monotonim ritmovima nego želeći da ih i sam stvara, da privoli drvo da u čovjekovim rukama propjeva.

U zapisu koji je neposredno pred smrt uputio Zavičajnoj zbirci NUB "Petar Kočić" u Banjaluci Rakita je sa toplinom pisao o guslama svoga djeda Stanka koje su izgorjele u ratu i instrumentu koji je izradio vlastitim rukama i ukrasio sitnim rezbarskim potezima.

Inače, Rakitin susret sa drvetom kao materijalom umjetničkog oblikovanja zbio se takođe u djetinjstvu. Pred sam rat majka mu je na zboru kupila nožić i on ga je, kao najveće blago, sačuvao kroz sve životne oluje. Bez ikakvog drugog alata, samo običnim nožićem kupljenim na davnom seoskom vašaru, on je izrezbario čitavu jednu bogatu biblioteku: djela Vuka, Njegoša i Kočića. Rezbarenju se predavao sa strašću umjetnika koji u drvetu otkriva šare majčinih vezova, ornamentiku narodne duše, njenu povijest i predanje, vizuelno pamćenje i maštanje.

Radeći na jednoj takvoj "knjizi" po 80 časova, "i to samo ljeti", Rakita kao da je naučio dvije stvari: da otkriva ljepotu prije nego što se ona, pretočena u oblik konkretnog, pojavi pred našim očima i da bezglasno "razgovara" sa stvarima da bi mu one otvorile svoju dušu.

U Rakitiiom prilaženju drvetu ima neposrednosti i čuđenja naivnih umjetnika, samoniklosti naslijeđene od anonimnih narodnih rezbara koji su, vođeni nekim neobjašnjivim unutarnjim porivom, "zamaštavali" kolijevke, preslice, čobanske štapove, lule i vretena, virili kroz sićušna okca svoje drvene čipke u vječno vrijeme bajki.

I kao što je rezbario "za svoju dušu" dalek od pomisli da je to što radi umjetnost, tako je i propjevao spontano, u radu sa djecom, u učionici koja je bila "velika pozornica njegovog života". Kao seoski učo i učitelj u prigradskom naselju, zaokupljen željom da "od male djece napravi velike ljude", Rakita je otkrio da se susret generacija, prostor povjerenja i ljubavi, nalazi upravo u poeziji u kojoj, kako je nadahnuto rekao jedan pjesnik, žubori "vječita mladost čovječanstva". U Rakitinom lirskom oglašavanju podudarila su se dva motiva: iracionalni zanos rođenog pjesnika i praktične potrebe rada u razredu. Trajni susret motiva obilježio je i njegovu stvaralačku sudbinu. Pisci — učitelji, naime, rastrzani između konkretnih vaspitnih zadataka i neizrecivih impulsa stvaralačke egzaltacije vrlo često gube kriterije procjene vlastitih ostvarenja. Čak i kod talentovanijih autora ovakvog usmjerenja djela nerijetko poprimaju karakter "primijenjene umjetnosti", dobijaju ono didaktičko opterećenje koje im poništava svojstva literature. Mato Lovrak, najpoznatiji učitelj-pisac, da navedemo samo jedan dostupan primjer, svoja najbolja djela: romane Vlak u snijegu i Družba Pere Kvržice, napisao je na samom stvaralačkom početku. Vaspitna tenzija koja je, iako prisutna, u ovim djelima bila još pod kontrolom, u potonjim ostvarenjima uzela je tolikog maha da je naredne romane ovog autora nasukala na grebene pamfleta i suhoparne edukacije.

Rakita je, srećom, bio više pjesnik. Svijet koji ga je okružavao i život kojim je živio, poput zrnca sunčane prašine, jatomice ga je obasipao uzbuđenjima i lirskim nemirom. Pjesma je dolazila sama često tako neočekivano da je on, kako je tvrdio, jedva stizao da je "uhvati", zapiše na papiru koji mu se u tom trenutku našao pod rukom: na novinama, listovima đačkih bilježnica, koricama dnevnika. Rakita je bukvalno nosio pune džepove poezije.

Ali, lakoća pjevanja ne predstavlja uvijek stvaralačko preimućstvo. Plaha voda, naime, nosi mnoštvo zrnaca pijeska, ali samo poneko zrnce zlata. Naravno, mnoge Rakitine pjesme bile su svjetlucave, ali im vrijednost nije išla dalje od lakoće i dopadljivosti. Autor nije posjedovao dovoljno sitno kritičko sito koje bi zadržavalo amorfno lirsko grumenje. Tako je 85 naslova prve stihozbirke Nigdje kraja svijetu izabrano od skoro hiljadu, mahom ranije objavljenih pjesama. Pri tom pjesnik je imao sreće da su priređivači njegovih knjiga ne samo dobro poznavali njegov opus u totalu nego su znali da potenciraju ono što je u ovoj pjevaniji bilo samosvojno, da daju koncentraciju lirskog kvaliteta. Tako je izbjegao sudbinu Đure Stipanovića, pjesnika naivca, iz čijih bi se dvadesetak knjiga mogla "istesati" jedna dobra zbirka.

Na Rakitino poetsko formiranje negativno je uticao pozni susret sa kritikom. Njegov razvojni put išao je daleko od pažnje ljudi koji su, kao poznavaoci istorije i teorije žanra, mogli da ukažu na slabosti, mjesta malih zamaha. Jer, rekli smo, Rakitina poezija je dugo rasla slobodno poput bokorastog žbunja koje nije upoznalo ruku vještog vrtlara koji će u njemu, osim bujnosti, otkriti imanentni sklad boja i oblika, kultivisati naglost njegove vegetacije u finiji ritam plemenitog rastinja.

Kada se, nakon 25 godina gostovanja po dječjim listovima i časopisima, najzad samostalnom zbirkom predstavio kao pjesnik, njegova stvarlačka evolucija bila je davno završena. U tri knjige koje će još objaviti pjesnik se neće, motivski ni formalno, značajnije mijenjati mada je, istini za volju, iz zbirke u zbirku, njegova poetska pređa sve tananija i maštovitija.

Objašnjavajući svoje stvaralačke uzore Mato Lovrak je svojevremeno tvrdio da mu je život bio jedini učitelj. Ovakva konstatacija može se u priličnoj mjeri odnositi i na Rakitu. Bavljenje učiteljskim pozivom odredilo je ne samo motivski raspon pjesama nego je usmjeravalo i njegov čitalački interes. Pjesnikov susret sa tzv. "ozbiljnom" literaturom završio se nepomirljivim razlazom. Na promociji svoje prve zbirke Nigdje kraja svijetu na pitanje jednog posjetioca kakvo je bilo njegovo iskustvo čitanja pjesnik je ispričao ilustrativnu anegdotu koja ga u velikoj mjeri otkriva kao rođenog "naivca", stvaraoca koji je "odbio da odraste". Kada je čitajući Zločin i kaznu F. M. Dostojevskog došao do onog mjesta gdje je student ubio "baku", ispričao je Rakita, on je zgrožen odbacio knjigu koja otkriva surovo lice svijeta i skrenuo pogled ljepšim stvarima. Nazivajući nesimpatičnu staru lihvarku "bakom" on ju je nesvjesno poistovetio sa Crvenkapinom staramajkom, pri čemu je, naravno, Raskoljnikov dobio nezahvalnu ulogu vuka. Tako je Rakita otkrio svoje duhovno pripadništvo djetinjskom i bajkovitom, izvornom i prvotnom, prozirnom i jasnom. U poeziji za djecu on je posebne afinitete pokazivao prema Desanki Maksimović, osobito njenim lirskim razglednicama godišnjih doba natopljenim bojama i zvukovima pejzaža, i Zmaju, sa kojim je bio u duhovnom srodstvu nepatvorenim, "bitno dečjim" osjećanjem svijeta.

Sve o čemu je pjevao vidio je svojim davnim djetinjskim očima ili doživio srcem sanjara i humaniste koji je nepomućeno vjerovao u ljudsku dobrotu i koji svoje pjesme nije pisao ni ćirilicom ni latinicom nego univerzalnom azbukom ljubavi.


Dvije pijesme i dijete

Dječji pjesnik ima pred sobom dva orijentira: dijete i pjesmu Rakita nije za sobom ostavio nijedan teorijski zapis, ali se njegovi stihovi mogu shvatiti kao putokazi intimnog lirskog kosmosa u čijem je centru dijete. U svom odnosu prema budućim ljudima Rakita se nije znatnije udaljio od idilično-romantičarske Zmajeve vizije izrečene u pjesmi "Srce dečje". Ali dok je za starog barda, dječje srce bilo metafora čistote, dobrote, smjernosti i vjernosti, bistrine i veselosti, Rakita je dijete uzvisio na pijedestal najveće ljepote i tajne. Okruženje puno čuda, "nedohvata", nepojamnih daljina i svemirske igre ("Ples raketa, sjaj kometa, Sunce šeta / usred svijeta...") ne nadilaze svjetlost djetinjeg bića u kojem je usađeno sjeme svih ljudskih ideala i nadanja. U Rakitinoj pjesmi sve pršti od čuda, sjaja, očaravajućih riječi i slika:

      "Širom svijeta,
      zemljopleta,
      mnogo meta —
      nedoleta.
      Ljepota nas odasvud sreta:
      Ništa ljepše od djeteta.
      Skok ptičeta,
      Trepet cvijeta,
      Mah drveta,
      miris ljeta."

Iz tog uzbuđenja začinje se pjesma koja se najprije javlja kao nejasni, uzbudljivi nemir koji je teško zarobiti u rime:

      "Nosim pjesmu,
      nosim pjesmu,
      danju, noću, uznosi me,
      a ne mogu da je spletem
      ni u riječi, ni u rime.",

ali koja ipak ispunjava dušu toplinom:

      "Nosim pjesmu,
       Nosim pjesmu
       i duša mi zanos pije,
       nosim pjesmu,
       nosim pjesmu
       i od toga toplo mi je."

"Pjesma" stoji kao svojevrsna kapija na ulasku u prvu Rakitinu zbirku Nigje kraja svijetu. U narednim zbirkama on i ne pokušava da se preciznije odredi prema fenomenu pjesme niti da naznači njene emotivne i ekspresivno-ritamske koordinate. Ipak, u poenti "Pjesnika" saopštava svoj zaključak da dijete "živi" pjesmu ("A dijete se svemu divi / i najljepšu pjesmu živi"), čime se približava Kajzerovoj misli o lirskom govorenju kao najvišem stepenu prožimanja stvaralačkog subjekta i objekta pjevanja. Pjesma opijeva vječito djetinjstvo u pjesniku, onaj njegov dio koji se neprestano obnavlja djetinjstvima sve novih ljudskih generacija. U stvari, u pjesmi "Slika u snijegu" Rakita doživljava "doba zajedničkog ljudskog početka" kao svojevrsni vanvremenski continuum u kojem dječačić, koji u čistoti tek napadanog snijega utiskuje svoj lik, zapravo "ponavlja" djetinjstvo starca na posljednjim životnim stazama.

Obuzet željom da napiše pjesmu koja će da bude "svetlost i lepote glas / da bude ljubav, nežnost i dobrota / da bude trajan deličak života" Rakita je cijelog sebe unosio u stihove. Pjesma mu je pružala kutak zadržanog djetinjstva i tihi plamičak nadanja. Ipak, poput Branka Radičevića koji je, u svojoj posljednjoj jeseni, žalio nad sudbinom svoje stvaralačke siročadi koju nije uspio da "nakiti sjajnijem zvezdama / da obasja sunčevim lučama", i Rakita se u "Nenapisanoj pesmi" (objavljenoj prvi put poslije autorove smrti u banjalučkom "Nedjeljnom Glasu" od 23. i 24. III 1991) nadao da će u nekom narednom vremenu neki budući pjesnik ponoviti mladost njegove poezije:

      "Ja vjerujem u vreme daleko
      Pesmu moju napisaće neko."

Pjesma i djetinjstvo kao da označavaju trenutak u kom se čovjek uzdigao nad prolaznošću.


U "lepom krugu" djetinjstva

Motivski dijapazon Rakitinih pjesama nije širok. On se koncentriše oko tri lirska jezgrišta: škole, porodice i prirode, koji se međusobno prožimaju čineći dječji "kosmos u nastajanju".

Škola je oduvijek u poeziji za najmlađe, kao uostalom i u njihovom životu, predstavljala središte želja, uzbudljiv doživljaj kojim započinje put u tajanstvene daljine odrastanja. Taj put vodi od Zmajevih naivnih stihova o napuštenoj tužnoj lutki ("Nova radost"), deklamacija o čitanju i računanju koji se u djetinjoj svijesti identifikuju sa tek stečenim statusom đaka prvaka ("Čitaj, Lelo", "Račun", itd.) do antićevskih erotskih buđenja u dinamičnom dekoru razreda. Napisno je bezbroj pjesama vezanih za prostor do kojeg dopire zvuk školskog zvona. Taj prostor nije omeđen ogradom dvorišta, okruženjem zgrade prema kojoj hrli "vojska plavih keceljica", već ga svaki mališan nosi u srcu kao mogućnost odgonetanja tajne kako se raste.

Na slikovitim razglednicama škola se "šepuri" sjajem svojih otvorenih prozora kroz koji dopiru dječji glasovi udruženi u zajedničkom naporu ščitavanja prvih slova, kupa se u zlatu septembarskog sunca okružena nemiriim dječjim jatom ili bjelasa na brijegu okružena zelenilom krošnji.

Pjesme sa motivom iz školskog života mogu dobiti humorno, intimističko, socijalno ili neko drugo obilježje, ali najčešće se, ipak, guše pod teretom didakticizma koji jedno lijepo uzbuđenje preobraća u dosadu i moranje.

Rakita, koji je skoro čitav radni vijek proveo u učionici, kao da je i sam u susretu sa djecom odbio da poraste. On je bio nesmireni veliki dječak koji je samo nešto ranije požurio da se rodi, ali je ostao vječiti vršnjak mališana koje je svakog septembra dočekivao na vratima seoske škole i ispraćao pogledom kada su oni, željii nekog novog čuda, odlazili privučeni snagom nedoživljenih izazova.

Iako bi se gotovo sa siguriošću moglo govoriti o anegdotskim korijenima Rakitine "školske" poezije, činjenica je da je zapamćenost bila tek emocionalni impuls koji je prethodio stvaranju. Razlika "potencijala" između stvarnog značenja događaja i intenziteta doživljaja u pjesnikovom biću podsticala je "strujno kolo" lirskog govorenja, talasanje rima i ritmova, sazvučje pjesme. Za pjesnika djeca nisu samo učenici već buket cvjetova koji ispunjava učionicu mirisom svoje bezazlenosti i dobrote ("Najljepši buket"). Razred je središte želja, u njemu je sve čisto, lijepo i obasjano. U učionici traje vječiti praznik: slavi se svako naučeno slovo, riješeni zadatak ili "lijepi crveni znak" kojim učiteljica obilježava prve ispisane redove svojih marljivih prvačića.

Između učitelja i djece vlada ljubav i povjerenje, uspostavljaju se one veze ostvarenog humaniteta koje će prekoračiti godine i trajno povezati ljudske naraštaje.

Rakita sa simpatijama gleda dječji nemir, eksploziju njegove energije koja teško može da se pokori redu i disciplini. Pjesma "Đokini nemiri" u poštivanju samobitnosti i spontanosti djetinjstva ljepša je i od antologijske Lukićeve pjesme "Učitelju, vrati mi klikere". U njoj sve pršti vedrinom i nestašlukom, jedva obuzdanim porivom smijeha i radovanja:

      "Upalio mali Đoka
      dvije vatrice u dva oka,
      a u noge i u ruke
      uključio nestašluke,
      pa bi htio svud da virne,
      sve da dirne,
      sve da pipne,
      sve da štipne,
      sve da takne i
      pomakne,
      svud da stigne,
      crnim okom da namigne.
      A kad školskog zvona glas
      najavi i treći čas,
      sve nemire Đoka skupi
      i opet je tih u klupi,
      stisnuo se sve do srži
      da izdrži.
      Učitelju, učitelju,
      što ne čitaš moju želju,
      skrati vrijeme školskog sata
      i otvori širom vrata!
      Šta ćeš ako od nemira
      tvoj Đokica eksplodira?!"

Emocionalna atmosfera Rakitine "đačke pjevanije" na leksičkom planu dočarana je frekventnim korištenjem riječi (ili njihovih sinonima): ljubav, sunce, ljepota, život ili pak deminutiva kojima se začaravaju predmeti i pojave i šire granice djetinjstva.

U Rakitinoj školi nema slabih đaka i nenaučenih lekcija. Njegova škola se ne može poistovetiti sa ovještalom metaforom o bijelom polju i crnom sjemenu. Ona ne puni dječje glavice samo brojkama i slovima, već ih uči da vole i da se raduju, da poput radoznalih Argonauta plove u susret neotkrivenim arhipelazima znanja. I on sam nije učitelj sa naočarima i dnevnikom već neki čudni kapetan koji će sa svojom malom posadom sigurno doploviti do ostrva s blagom:

      "Škola je naš brod,
      mi mali mornari,
      na brodu je kapetan
      naš učitelj stari.
      _ _ _ _ _ _ _ _
      Veselo brodimo,
      dobrotu nosimo,
      zračimo ljepotu,
      pjevamo životu."          ("Brodom")

Učiteljevanje je postalo dragocjeni sadržaj života. Rakita je bio svjestan da učiteljski poziv nije obična profesija, rad od kojeg se živi i koji s godinama prerasta u rutinu. On ga je potpuno ispunjavao, intenzivirao životne moći, bistrio ciljeve i obasjavao životna obzorja svjetlostima čovjekoljublja i dosegnute nade. Mogućnost da djeci daruje djeliće svoga srca tješila ga je, do posljednjeg trena, panteističkom mišlju da će živjeti u tuđoj suzi, riječi ili osmijehu i onda kada ga više ne bude. Pjesma "Učitelju" je njegov testament i najljepša himna jednom pozivu kojim se stvaraju budući ljudi.

U svojoj "porodičnoj" poeziji Rakita ne može da izbjegne činjenicu da su, u uslovima sve zaoštrenije borbe za život, djeca dosta često lišena roditeljskog prisustva. Međutim, taj momenat neće uticati na emocionalno osiromašenje njegovog svijeta. Mališani ostaju sa djedovima i bakama, koji, dobri i mudri, podsjećaju na bića kojima su godine ugravirale bore, ali im nisu ohladile srce i zatvorile ga za vječite dozive djetinjstva. Čini se da je u odnosu djedova i unuka vrijeme prestalo da bude nevidljiva barijera koja udaljava ljude i postalo oaza "zadržane večnosti" u kojoj dobrota i ljubav, makar za tren, uspijevaju da se odupru stihijama prolaznosti.

Djeca se u okrilju starih uče životu, upoznaju zagonetno sutra kao svoje jedino ljudsko vrijeme. Ta budućnost prema kojoj mališani hrle za starce je prošlost. Za njih sutra više nema značenja. Udaljene generacije žive zajedno u uskom koridoru vremena, u nekoj čudnoj sadašnjosti u kojoj svi smo prolaznici.

Pjesma "Sutra" ne stavlja svoje težište na tumačenje relativiteta vremena kao u Župančičevom djelu "Ciciban sluša očev sat". Rakitina baka je neuka, ali je dobro izučila najvažniju školu — život. Na Tanjino pitanje šta je sutra, ona odgovara iskustvom čovjeka koji je dokučio i posljednju tajnu:

      "To je nešto što nas čeka,
      dio nas i dio vijeka.
      To je nešto što nas zove,
      to su neke tajne nove,
      novi put i putovanje,
      novi susret i saznanje,
      nova ruka,
      nova muka...
      Sutra... kako da ti kažem,
      da odredim i iskažem.
      Sutra — to je tvoje vrijeme,
      tvoj život i tvoje breme."

U lancu života u kojem iz starog duba probijaju uvijek novi izdanci svako svakom daje. Dok se djeca, uz pomoć starijih, pripremaju za svoje "sutra", djedovi i bake, kao uzdarje za poklonjenu ljubav, dobijaju dječju radost koja pustoš poznih godina čini "sunčanom jeseni života". Prisustvo najmlađih vraća usamljene starce u predjele davnih sjećanja, na staze zarasle u korov godina i zaborava. U pjesmi "Slika u snijegu" "slika" koju je svojim tijelom i torbačićem utisnuo đačić u tek napadali bijeli pokrivač, topi oko starčeva srca grumenje tuge i vraća ga u sjećanju na brežuljke mladosti, u kojoj je život toliko obećavao.

U "Sijačima smijeha" djeca su mali čarobnjaci koji siju smijeh po sumornim licima ljudi koji su, potisnuti godinama i nedaćama, zaboravili kako izgleda radost. Mališani sve obilježavaju čarobnim znakom — "djecoznakom" ("Tanjina šara"), pa obične stvari dobijaju nov smisao i sve poprima "neobjašnjivu lakoću postojanja".

Neuprljano žigom prolaznosti, vedro i neobavezno, zajedničko druženje postaje lijepa igra u kojoj lako mogu da se pobrkaju uloge i stvari, kao razbacane igračke, zauzmu neko "tuđe mjesto". Dok u "Bakinoj priči" starica beskonačnim vezom priče uvodi unučicu u carstvo snova, u pjesmi "Baka spava" djevojčica svojim čitanjem uljuljkuje dobru čuvaricu.

U dječjem prisustvu i starci gube godine kao zao i nepotreban prtljag. U "Verinom balonu" stan je poprište igre male i ostarjele djece. U pjesmi "Djed i oblak" dobri starac razmišlja kako bi šilom probušio otežale kišne oblake da proliju svoj dragocjeni teret na žednu zemlju. Taj dobri djeda, očima prepunim snova, prošao je kroz život, a da nije izgubio ništa od čuđenja i zamaštanosti dječaka koji je u jednoj od najljepših Ćopićevih proza ("Pohod na Mjesec") želio da vilama dohvati sjajnog nebeskog noćnika.

Sve je ozračeno i začarano, a jedino pravo ime čarolije je — ljubav. Pjesme: "Uz baku", "Tanjina baka", "Baka plete", "Naša baka" pružaju slike jednog idiličnog svijeta u kojem sve odiše toplinom i harmonijom. One nas uvjeravaju da je "zemlja čudesa" u ljudskom srcu i da je dobrota najveća čarolija. Kod Rakite ljubav je vrelo sa kojeg ne piju samo mlada usta. Od vode toga vrela i starci ostaju u srcu mladi. Dirljive su, u tom smislu, pjesme "Djedov buket" ili "Naša baka", u kojima snažno osjećanje privrženosti povezuje dva ostarjela bića. Sve je meko, nježno i dirljivo iskreno i jednostavno. "Naša baka" je jedna od onih pjesama koja i okorjelog skeptika može da uvjeri da obećanje ljubavi do groba i kad je život težak i tvrd može da se ispuni.

Porodične slike Stanka Rakite obasjane su svjetlostima dobrote i nade. Samo u pjesmi "Djedova sjeta", jedinoj tamnoj pjesmi koju je ovaj pjesnik ikad napisao, starac je pogledao u lice neumoljivog vremena. Suza koja je kliznula niz obraz dokaz je njegovog trijeznog sučeljavanja sa prolaznošću, na koju je osuđeno svako biće. Ipak, Rakitina obzorja do kraja ostaju vedra. Iako je pojedinačni čovjek gubitnik, ljudski rod kao zajednica prkosi vremenu. Praunuče koje se simbolički rađa u zoru i čiji će dolazak prastari djed dočekati pucanjem iz puške potvrđuje autorovo vjerovanje u neprekinuti lanac života, u onu moć obnavljanja i vječitog podmlađivanja zbog kojeg ljudsko postojanje nije izjednačeno sa metafizičkim beznađem već radosnim saznanjem da se vlastiti život može ponoviti životima bezbrojnih budućih ljudi.

Upravo to saznanje čini, u pjesmi "Uz djeda", starca zadovoljnim čovjekom koji ne bi svoj položaj mijenjao sa nekim mlađim i snažnijim od sebe. "Uz djeda" je svojevrstan kontrast Zmajevoj pjesmi "Mali Jova". U njoj mališan stavlja bradu, brkove, naočare, zaogrće djedov prsluk i penje se na stolicu da bi se fizički približio svom uzoru. Jovina težnja da preskoči vrijeme je naivna i zato on mora da siđe sa stolice među "male" ljude, kojima svojom životnom i iskustvenom dobi pripada. Rakitin djed zna da se staza života ne može prevaljivati u suprotnom smjeru te da sve ima svoj razlog i svoju svrhu. Odmaklo doba ima svojih prednosti: smirenost, iskustvo, dosezanje onih istina za kojima čovjek u mladosti uporno traga.

U Rakitinoj poeziji pojedinac je pronašao šifru harmonije sebe i svijeta. Ta šifra kao da je prepisana iz vlastitog iskustva i zato je ova lirika toliko sugestivna.

Rekli smo da je autor "Svilopolja" zavolio prirodu još kao dječak, kao čobanče koje je, zaneseno ljepotom pejzaža, gledalo u daljinu čekajući da mu neko neviđeno, drago lice sa druge strane planine dobaci jabuku ljubavi. U njegovom uzbuđenom pogledu plesale su bijele breze ("Balerine") i mahale sa visika tanke omorike ("Moja plavka"). U vječitoj smjeni boja i ritmova, u najezdi bjeline i vreloj pomami sunca, Rakita je otkrivao istinske razloge ljudskog zadovoljstva, tajnu optimizma koji leži u svrhovitosti bića i stvari. U njegovoj viziji metamorfoza oblika je drugo postojanje života. Život je vječita preobrazba. Rađanje je buđenje iz sna u kojem se egzistencija obnavlja u drugačijem obliku, ali sa sviješću o svom prethodnom ili nekom budućem postojanju. U pjesmi "Jasikin list" pjesnik skida veo sa lica tajne:

      "Kad dođe jesen,
      pašću žut,
      al neću biti
      tužan i ljut.
      Rodiće se novi
      listak zeleni
      u novoj igri
      da me zamijeni."

Ako se ta "igra"nie ponavlja u identičnoj muzici trajanja, postoje mnogi drugi oblici u kojima ona može da se ispolji. Perce koje je otpalo iz ptičjeg krila i time izgubilo radost leta ne tuguje jer se preobraća u zadržanu ljepotu cvijeća, u moru trave koja mu zamjenjuje visine ("Ptičje perce").

U Rakitinoj deskriptivnoj poeziji ima nečeg panteističkog, kladenački svježeg. Sve ima dušu, sve je obasjano i pokrenuto nekim svijetlim fluidom: golub što sanja da mu se ozare krila ("Sunčao se golub"), mrav koji "ponosno šeta / po zlatnom polju / velikog cvijeta" ili pak dvije bube ("U svojoj sreći") kojima, u njihovoj ljubavi, pripada "nebo / čudno visoko / i čudno plavo".

I kad pjeva o već viđenim prizorima, o pomalo banaliziranim situacijama, Rakita zna da ubaci neki preliv tako da i poznata slika počinje da djeluje novom emocionalnom i kolorističkom nijansom. Vjetar je tek nemirko što radoznalo prelistava stranice oduvanih djedovih novina, a žuti listovi ("Posljednji leptiri") nestašno se i nježno umiljavaju šumaru u svojoj posljednjoj jesenjoj igri.

U autorovom opusu deskriptivne pjesme su najmnogobrojnije. Pejzažne slike su, kako bi rekao Amjel, "predjeli duše". I kao što je pjesnikinja pokrenuta plimom drugačijih osjećanja mogla "srce poklanjala svima", svjesna da ga, u njegovom bezmjerju, ne može razdijeliti, tako je i Rakita u stihove i rime izlivao svoju dobrotu i radovanje bez zazora da će, kad prestane stvaralačka egzaltacija, ostati ohlađene i prazne duše.

Svoj poetski maksimum postigao je u pjesmama o zemlji, njivi, pšenici, bulkama i raži. Pjesme: "Svilopolje", "Vjetar u žitu", "Mak u pšenici", "Plamenčići", "Djedovo cvijeće", "Hljebovi", uz "U šumi" i "Balončići maslačka", spadaju među najljepše opisne pjesme za djecu u srpskoj literaturi. Njihova snaga je u čistoti osjećanja, sugestivnoj jednostavnosti, skladu slike i zvuka. U pjesmi nema ničeg suvišnog, traženog, nametnutog. Pjesma je kao organizam koji živi u riječima "udiše" riječi i njima raste:

      "Rječice šum
      uza nju drum,
      a pored druma
      širi se šuma
      Nigdje kuće,
      nigdje sela,
      eno leptira,
      zuji pčela!
      Jesu li mravi
      zalutali?
      Ne!
      Nisu mali
      zalutali.
      Rječice šum,
      uza nju drum,
      a pored druma
      šuma,
      šuma,
      šuma..."

Spontanost Rakitinog "raspjevavanja" visoko je ocijenio i Miljko Šindić, uz Sretena Vujkovića, jedan od najeminentnijih ocjenjivača pjesnikovog djela. Ovaj kritičar tvrdi da je sve što je Rakita rekao "razigrano". Za njega je "pesma... samo igra, pohod na osvajanje poznatog i nepoznatog. Sve se samo dogodilo i ispevalo, bez posrednika između stvarnosti i stvaranja."

To "događanje" pjesme je Rakitina formula stvaranja. Formula je jednostavna, ali se ne može naučiti. Ona se, najprostije rečeno, zove dar. Taj dar Rakita je posjedovao u svojoj poetskoj zasanjanosti, u čenoj, nevinoj, razigranoj viziji okrenutoj vječitim izvorima djetinjstva.



CONCLUSION

Stanko Rakita is a poet who illustrates wit his own fate the relation between the environment and children poetry. In our circles it is still a "minor literary category unworthy of serious creators' writing". Stanko Rakita, too modest and devoted to his position a teacher and an educator, did not succeed to impose himself, during his life time, to the extent he deserves, because of the quality of his works. It is perfestly clear now, that Serbian poetry on this side of Drina river has had him as a most talented poet whose verses are easily accepted by children's hearts.

He is the best as a painter of warm family atmospheres, full of love given by those who have just started and those who are already at the finish od their life paths, but also as an inspired landscape painter. His poems are cheerful, spontaneous, and full of joy and optimism. The man who "refuses to grow up" and remains a child fascinated in front of the space and beauty of the world for entire life, speaks through them.


Izvor: Radovi — časopis za humanističke i društvene nauke
Works — Magazine for Humanist Social Studies
Glavni urednik Drago Branković
Banja Luka, 2001
Sačuvana
Stranice: 1   Idi gore
  Štampaj  
 
Prebaci se na: