Drago Kuđić (1931—2003)
Dobrodošli, Gost. Molim vas prijavite se ili se registrujte.
Stranice: 1   Idi dole
  Štampaj  
Autor Tema: Drago Kuđić (1931—2003)  (Pročitano 10526 puta)
0 članova i 1 gost pregledaju ovu temu.
Angelina
Administrator
*****
Van mreže Van mreže

Poruke: 6361



« poslato: Decembar 09, 2010, 03:14:51 am »

**




D R A G O  K U Đ I Ć
(Popovo, 1931 — Brčko, 05.02.2003)

Neki pjesnici, kao i vino, s proticanjem vremena sve više dobijaju na značaju i vrijednosti. Pjesnik Drago Kuđić, nesumnjivo, spada u tu vrstu. On je jedinstvena i neobična pjesnička figura, koja se ikada pojavila na kulturnom prostoru Semberije. Od početka, pa do kraja svog burnog života bio je i ostao — Drago Kuđić, semberski slavuj u drinskim adama, originalna ljudska figura — razbarušene bujne kose, sa plavim očima koje su titrale i poigravale kao u ritmu muzike. Nemiran i boemski nonšalantan, ostao je takav do kraja života, koji se s njim okrutno šalio i bezdušno ga šamarao. "Protrčao" je skoro cijelu bivšu Jugoslaviju i dio Evrope tražeći smisao svom životu.

Međutim, od svih želja i planova jedina konstanta bilo mu je — pisanje i samo pisanje poezije i proze. Ali, šta vrijedi kad je ovaj semberski Jesenjin svoje pjesničke treptaje neprestano utapao u kafanskom dimu i alkoholu. Šta bilo — da bilo, ali piti je morao, na svoj ili tuđi račun, a poslije toga je dobijao snagu i pisao neumorno i dugo. Za njega bi se moglo reći da nije bio čovjek, nego — lira. U njegovom slučaju pokazalo se tačno mišljenje koje kaže — da istinska lira ne može bez čaše.

Surovo, ali — istinito, bar u slučaju Drage Kuđića.

Rođen je 1931. godine u semberskom selu Popovi. U Bijeljini je završio nižu gimnaziju, a tehničko-industrijsku školu u Sarajevu. Bio je radnik i službenik, a od 1955. godine bavi se novinarstvom.

Prvo je pisao za tuzlanski "Front slobode" i sarajevsko "Oslobođenje", a krajem 1956. godine prelazi u Beograd. U "Ježu" objavljuje i humorističko-satirične priloge. Nemirnog i radoznalog duha, emigrira u Rumuniju, želeći da se upiše na Univerzitet "Lomonosov" u Moskvi, da usavrši novinarski zanat, ali je uhapšen i osuđen na pet godina zatvora. Odrobijao je tri godine u staljinističkom logoru u Rumuniji, zapošljavao se u Zenici, a poslije ženidbe dolazi u Brčko, gde otaje do kraja života. Tu je i penzionisan kao profesionalni pisac.

Ali, pjesnik Drago Kuđić bio je u osnovi boemska priroda. Nigdje se nije mogao smiriti. Međutim, to mu nije smetalo da ostane pjesnik istančanog nerva i veliki majstor muzikalnog i metaforičkog stiha, prožetog blagom sjetom. Život je volio duboko i zato su mu sve pjesme proživljene, iskrene i diskretno refleksivne. Prava poezija pravog pjesnika kakvog prije njega nije imala ni Bijeljina ni Semberija.

U selu Popovi proveo je djetinjstvo, lutajući drinskim adama i utrinama, skrivajući se po vrbacima u čobanskim igrama. Odatle je u očima ponio neskrivenu ljepotu zavičaja i sjaj njegovih boja, koje su titrale i prelamale se u pjesnikovoj duši do kraja njegovog života.

S perom se počeo družiti još u gimnazijskoj klupi. Mnogi su tada pisali stihove, ali Drago je jedini među njima bio — pjesnik. Iz njegovih strofa izvirale su slike zlatnih polja i drinskih brzaka. Prve stihove objavila mu je "Zora", a onda mnogi časopisi i listovi bivše Jugoslavije: pjesme, priče, satire, djela za djecu i odlomke romana "Kugića kuća".

Objavio je sljedeće knjige: Dolazim kasno, pjesme, ("Svjetlost", Sarajevo, 1970), Seks Ponto ("Svjetlost", Sarajevo, 1975), Panonske poeme, (autorovo izdanje, 1972), Panonski anđeo (Sarajevo, 1972), Livnica ("Postignuća", Zenica, 1975) i, pred kraj života, izbor poezije — Panonski anđeo (SPKD "Prosvjeta", Brčko).

Napušten od porodice, usamljen i bolestan, bez sredstava za život, završio je na neobičan način: komšije su ga našle mrtvog u stanu, u poodmaklom stadijumu raspadanja. Pretpostavlja se da je umro krajem januara 2003. godine. Tačan datum smrti se ne zna. Sahranjen je na Pravoslavnom groblju u Brčkom, o trošku opštine. Još niko nije ovom velikom pjesniku i boemu podigao spomenik — da bi bilo obilježeno mjesto njegove vječne kuće. Latinska poslovica kaže: Sic transit gloria mundi. Istinito, ali i — žalosno.





SEMBERSKA LIRA
Izbor iz lirike književnog kluba
"Jovan Dučić" u Bijeljini
Izbor pjesama, bilješke i komentar
Slobodan Petrović
Prosvjeta — Bijeljina, 2004


[postavljeno 02.07.2009]

Pevani pesnici — Drago Kuđić
Sačuvana
Angelina
Administrator
*****
Van mreže Van mreže

Poruke: 6361



« Odgovor #1 poslato: Decembar 09, 2010, 03:16:38 am »

**

DRAGO KUĐIĆ: »PANONSKE POEME«
Izdanje pisca, 1972.


Vjerovatno nije baš najsrećniji primjer "slučaj" pjesama i pjesnika Draga Kuđića u vezi sa široko rasprostranjenim manirom tzw. opoetizovanog govora umjesto izvorno poetskog, ali mu nije ni daleko. Naime, Kuđić ima oporih stihova, ima iskrene nadahnutosti stvarnosnim i aktuelnim, ima nostalgije i njegovom osjećaju svijeta, u poimanju zavičaja iz koga je odlutao, i ta prvotna iskrenost spasava pjesme od rečenog manira koji je uzeo maha. No, smeta kod Kuđića izvjestan nemar da tako preuzete, doživljene, emocije sroči u cjelovitu pjesmu, izvjesna starinska romantična uopštenost, nehtijenja da se pjesma organizuje, ocjelovi, doradi. Tako u izvjesnom broju pjesama postoji očigledan raskol između dobrih namišljaja i pjesme koja je ostvarenost. I. Focht u svom briljantnom Uvodu u estetiku veli da je ostvarenost krajnji cilj i rezultat pjesničko-kreativnog napora i procesa stvaranja. To je treća i najvažnija faza stvaranja, po kojoj, u stvari, ocjenjujemo djelo. Kuđić baš u završnici kao da gubi dah ili prosto kao da nema smisla za cizeliranje pjesme. No, on posjeduje izvjesnu lakoću koja u njegovim stihovima plijeni i koja, kao i u slučaju prve zbirke Dolazim kasno ("Svjetlost", 1970), donekle nadomješta tu izvjesnu nesređenost i nedorečenost koja odmah čitaocu ovih pjesama pada u oči. Današnje vrijeme i vrijeme poezije ne podnosi stihijnost, ni proizvoljnost, jer čak kad ono jeste prirodno svojstvo dara, valja ga tako udesiti da ne djeluje — razbucano, slučajno, ishitreno. Nesumnjivo je da Kuđić posjeduje čulo za svakodnevne teme, ali mu nedostaje discipline da svoje utiske, tako raznorodne, poetski osmisli, opjesmi. Osim toga, on miješa stilove, nikako da se ustali. Čas teži narativnosti, čas glatkoj sažetoj intimizaciji.

Kuđić ne cijeni dovoljno ni svoj sopstveni dar ni napor, a što je još gore, prepuštajući se lakoći stihovanja, dozvoljava da ga ona časovito zavodi na stranputice od kojih mi se ova čini najbitnija: stranputica tzv. epoetizovanja u kojoj je sve moguće. Sve što čovjeku "padne pod pero" može da postane običnim slikovanjem — pjesma! Dodajte tome malo razbarušenosti, sentimenta, lošeg ukusa, vajkanja — i onda, dabome, imate "pjesmu" koja se da čitati, čak ima ponešto privlačno, ali uistinu nije pjesma, nije poezija koja ovaj svijet doista osvještava.

Risto Trifković
Polja
Sačuvana
Angelina
Administrator
*****
Van mreže Van mreže

Poruke: 6361



« Odgovor #2 poslato: Decembar 09, 2010, 03:17:08 am »

**
Stihovi Drago Kuđić
SEMBERSKA LIRA | Izbor iz lirike književnog kluba


MAJEVIČKI NOKTURNO

Sve će to, mila moja,
Prekriti snjegovi beli.
I tebe i mene,
I život nam celi.

I sve će biti kao nekad —
I pesma, i ja, i ti.
I kao da nije ni bilo,
Sve ćemo zaboraviti.

Samo će, mila moja,
Nebeski čista lica,
Gledati nas sa visina
Naša snežnobela Majevica.

I sve će to, mila moja,
Biti opet tako lepo.
Daćemo se životu oboje —
Kao deca slepo, slepo.


[postavljeno 02.07.2009]
Sačuvana
Angelina
Administrator
*****
Van mreže Van mreže

Poruke: 6361



« Odgovor #3 poslato: Decembar 09, 2010, 03:18:35 am »

**
Stihovi Drago Kuđić


PESMA

Zašto me kidaš kandžama besa
Kad su mi udovi već krti?
Što će ti zalogaji moga mesa?
Život je vid moje smrti.

Zašto me bodeš strelama otrova
Kad su već šuplje vene?
Što da te podsećam iznova
Da suze su krv iz mene..?

Kad sam već u stezi okova,
Što me dižeš na koplja žuči?
Ljubav je san mojih snova.

Kad sam već na rogovima vola,
Što da te moja muka muči?
Pesma je bol moga bola.


TORZIČNOSTI

2.
Pesmom ili vatrom okrenuću glavu,
Neka svetli moj svetački disk.
Vama jačim ostavljam svu slavu,
Nek' vam nebo para beli obelisk.

I tu ženu, što je htela mene,
Neka uzme sebi neko od bogova.
Ja sam u njoj pustio korene
Luđe od svih razbludelih snova.

Čovek koga rodi biće čudovišan.
Cvet i mač se bore oko sveta,
Jedan drugog uzima na nišan.

Pod mačem se cveće razgoreva.
Ni od pesme ni od vatre ništa —
Beo kamen pobednički peva.


[postavljeno 03.07.2009]
Sačuvana
Angelina
Administrator
*****
Van mreže Van mreže

Poruke: 6361



« Odgovor #4 poslato: Decembar 09, 2010, 03:19:00 am »

**

PREĆUTANA KNJIŽEVNOST


PESNIK DRAGO KUĐIĆ

Pesnik Drago Kuđić rođen je u Popovima na Drini 23. oktobra 1931. godine. U Bijeljini je završio gimnaziju a industrijsko-tehničku školu u Sarajevu. Živeo je u Sarajevu, životom pesnika i boema, do građanskog rata 1992. Poslednji put su ga prijatelji videli u Brčkom tokom rata i posle mu se izgubio svaki trag. Niko od njegovih poznanika nije nam mogao kazati ni kako ni kada je završio sa svojim ukletim životom.

Saznali smo od njegovih prijatelja, koji su takođe izbjegli iz Sarajeva za vreme građanskog rata i sada žive u Torontu, da su se u kući Ante Jurića, koja se zvala Džeka 63, gore ispod Trebevića, odakle se prostirao predivan pogled na Principov most, događala magična okupljanja i apsolutno iracionalna druženja pesnika i akademaca likovne akademije, među kojima su bili Milan Nenadić, Ante Jurić, Dejo Milošević i Hazim Akmadžić. U prostranom dvorištu u kome su se nalazile te dve sobe sa magazom i krug omeđen nebom i alkoholom, krug u kome se družilo da bi se živelo a ne živelo da bi se družilo. U taj krug se, iz razloga koje danas samo možemo slutiti, bežalo i utapalo u boemiji socrealizma u kome je sve i onako već bilo utopljeno i utopija u koju je većina Sarajlija i Jugoslovena iskreno verovala. Iz onoga što je ostavio srpskoj poeziji, usuđujemo se zaključiti: u jugoslovensku utopiju nije se uklapao i Drago Kuđić.

Od 1955. godine profesionalno se bavio novinarstvom. Svoje prve tekstove objavio je u sarajevskoj Zori a od tada piše redovno skoro u svim listovima i časopisima u zemlji. Sarajevska Svjetlost objavljuje mu prvu zbirku pesama, pod nazivom Dolazim kasno, zatim mu izlazi roman u nastavcima Kugića kuće te zbirke pesama Panonski anđeo i Panonske poeme, 1972.

O pesniku Dragu Kuđiću danas se zna vrlo malo. Nije pričao o sebi. Bio je povučen i stalno zamišljen i zanet, svedoče njegovi prijatelji. Sećaju se da je pominjao samo četiri imena: Marija, Esma, Sanja i Semberija. Samo za Sanju znaju da mu je bila kćerka, za Semberiju da mu je bila inspiracija, prva i poslednja i zavičaj, ne samo po rođenju, nego i otadžbina u jeziku.

Kada nisu bili u Džeki, Kuđićevi boemi okupljali su se u kafani Istra, koju su im kasnije srušili i koju su oplakali u svojoj poeziji. Tu je Drago Kuđić ispevao i uvek u ovoj kafani govorio svoju omiljenu pesmu Sve će to mila moja. To je ona pesma iz čijeg je naslova Bijelo dugme ispevalo, možda, svoju najlepšu baladu: Sve će to mila moja prekriti ruzmarin, snijegovi i šaš. Verovatno se zato do kraja života prepirao i tužio nemoćno sa Bijelim dugmetom oko autorskih prava i svojih stihova i reči u njihovim pesmama, poput ovih koji nam zvuče veoma poznato:

"Sve će to o mila moja
Prekriti snegovi beli
I tebe i mene,
I život nam celi."

Kantautori Bijelog dugmeta jednostavno su "uglazbili" stih Draga Kuđića, iz dve njegove zasebne pesme: Sve će to mila moja i Majevički nokturno, štrbnuli još pokoju reč iz obe pesme, malo to izmešali, izmiksirali i stavili na svoje talambase, sledstveno svojoj etici i pesnikovom statusu i za života prećutkivanog pesnika, i — prećutali mu i pesme i autorstvo. Uzeli su naslov iz pesme Sve će to mila moja, koji je istovetno ponovljen u prvovom stihu druge Kuđićeve pesme Majevički nokturno, pa, vele, kad može pesnik, možemo i mi, ponovili taj stih i naslov u svojoj baladi, a onda štrpkali i stihove, i reči, ritam, i zvuk, i melodiju Draga Kuđića. Siroti pesnik, "potegao pravdu Boga, a bogati bogatstvo" od ideološkog suda. I Pesnik je "prošao kao bos po trnju".

Između džez kluba Zvono i kluba književnika Svjetlost, Drago je bio osoba koju su svi voleli jer je on taj koji je voleo sve oko sebe, humanista i čovekoljubac, boem sa džepovima punim stihova — pesnik Semberije, trepteće jare iznad žita, komina, ptica i rastinja, skrivenog u nedrima između dve reke.

Ponirao je i leteo u jedinstvenim kuđićevskim slikama koje je bacao oko sebe grleći svoju ravnicu. Udvarajući se Semberiji, kao niko do tada i kao niko nikada što je, među svim semberskim bosonogim pesnicima koji su prošli tom ravnicom i tim putem negde u visini magle, između zemlje i neba.

Iza Draga je ostalo malo pesama ali nigde u poeziji ne videh toliko ljubavi prema jednoj Mariji i Semberiji. Njegove Nove pesme, nastale devedesetih godina prošloga veka, nose žig lične drame, te zvuče kao lament i kao molitve u isto vreme (Srpska zemlja, Molitva, Rat stihovima...). Stih po stih se bolno otkida kao u Davidovim psalmima, sneno kao u Ilićevim simboličnim, lirskim deskripcijama, a u poemama maglom svetskog bola Jesenjinova ili kaskadama Majakovskog. Ipak je to samo bosanski Orfej — Drago Kuđić — koga su prećutali i oni koje je voleo kao i oni koji su ga potkradali.

Poetskim tajanstvom preživeli su stihovi ovog prećutanog srpskog pesnika. Ljudi ih ponovo govore naizust. Teći će stihovi Draga Kuđića ritmom i Drine, i Save, i buroćom Semberije. Pesnik je on sa vizijom koji je predosećao još sedamdesetih da će ponovo poteći krv srpskim rekama. Predosećao je da "I smrt bira / žrtve / Prebira / žive i mrtve / za provod / Ide / novogodišnji / sprovod" (Nova Godina). Slutio je novoporedački sprovod nad Srbima — sva tri zakona — koji ih je sproveo krvavim rekama u separatne države, "Sve nam je bilo od lažnog zlata", i da nam "sirene pevaju psalme kao opomene", i da "crkvena zvona obijaju i nebeske pragove", i da "plovimo uzvodno i nasuprot svom ušću / a nemani nas bezube vrebaju na izvorištu". Nije prihvatao zadat život od satrapa, ideologa, ni da "umesto ideala grli idole gole i zle". Na kraju pesme Život teče pita se pesnik, i obe njegove reke semberske: "Gde ide ova voda što nas nosi onesvešćene?".

Ide u balkansku novoporedačku rapsodiju. Kazuju to i pesme koje su ostale iza pesnika Draga Kuđića, pesme Semberije u kojima se ogleda cela vasiona, mala vasiona u koju ne može da stane toliko ljubavi, koliko može da ispliva iz Dragove pesničke, razbarušene duše, prosute na beloj hartiji, ovde pred nama.


Vladimir Stjepanović Gabelić
Toronto




LJUDI GOVORE
ČASOPIS ZA KNJIŽEVNOST I KULTURU
godina 2 | jesen — zima 2009/2010 | knjiga 2 | sveska 6 i 7
Glavni i odgovorni urednik Radomir Baturan
Toronto, Kanada


[postavljeno 02.10.2010]
Sačuvana
Angelina
Administrator
*****
Van mreže Van mreže

Poruke: 6361



« Odgovor #5 poslato: Februar 01, 2011, 10:50:05 pm »

**
Stihovi Drago Kuđić
LJUDI GOVORE sveska 6 i 7 | Izbor V. Stjepanovića Gabelića


SVE ĆE TO MILA MOJA

I ljubav
I rat
Sve ćemo mi to mila moja
Preboleti
I opet se voleti
I sve ćemo
O mila moja
Zaboraviti
I ostariti
Mila moja
Ja i ti.


[postavljeno 02.10.2010]
Sačuvana
Angelina
Administrator
*****
Van mreže Van mreže

Poruke: 6361



« Odgovor #6 poslato: Maj 01, 2012, 11:48:46 pm »

**
Stihovi Drago Kuđić
LJUDI GOVORE sveska 6 i 7 | Izbor V. Stjepanovića Gabelića


SRPSKA ZEMLJA

Nije to telo
golo
Palo
Sa nebeskih visina
To je
od OCA  
I SINA  
I SVETOG DUHA  
MAJKA jedina.



RAT STIHOVMA

Neprijatelji
su mi
Dojučerašnji prijatelji
Ne diraju me
Ni ja njih
Samo me granatiraju
I ja njih
Stih
po stih.



MOJA MOLITVA

O Bože moj
Služio sam ti
kao pesnik
Sad idem u rat
Hoću li biti
grešnik
Ili Tvoj brat.


[postavljeno 02.10.2010]
Sačuvana
Angelina
Administrator
*****
Van mreže Van mreže

Poruke: 6361



« Odgovor #7 poslato: Oktobar 31, 2012, 08:44:50 pm »

*

PANONSKI ANĐEO TRČI EVROPSKI KOMUNIZAM

Drago Kuđić lutalica, boem, komunista i pjesnik (knjige: "Dolazim kasno", "Panonske poeme", "Sex ponto", "Livnica") govori o tri zatvorske godine u Rumuniji, Staljinu, Čaušeskuu, suđenju sa Goranom Bregovićem, o ličnom i tragičnom razočarenju u komunizam

ND: Gospodine Kuđiću Vi ste tri godine proveli u zatvorima komunističke Rumunije?

KUĐIĆ: Tačno! Od 1961. do 1964, godine. I tada sam shvatio da ne vrijedim ništa, ni pare, ni pišljiva boba. Da neko samnom upravlja i samoupravlja. Ja sam zapravo Panonski anđeo koji trči evropski maraton u komunizam. Pobjegao sam iz Beograda, iz samoupravnog socijalizma, 21. februara 1961. godine, ilegalno preko Rumunije misleći pješice stići u Rusiju. Veliku Rusiju matušku kako ju je zvao moj otac. Htio sam da je vidim. Ona je za mene bila gvozdena zavjesa, prepreka i u ljubavi i u komunizmu. I prešao sam je bez pasoša i pasa, bez pratilaca, jer me moj titoizam lični i tragični razočarao u Beogradu. S druge strane moj otac, austrijski kaplar, Petar Kuđić bio je na Dobrudži u I svjetskom ratu vodnik i preveo je cijeli vod na rusku stranu. Izdao otadžbinu i četiri godine živio u Rusiji. Ja u Rusiji imam braće i sestara. Oženio se u okolini Moskve u tzv. Podmoskovlju. Bio je u Jasnoj poljani, vidio je plug kojim je orao zemlju moj predak, književnik, veliki grof Lav. Otac mi je sve to pričao. Onda sam ja zaljubljen u njegove priče počeo da čitam rusku literaturu, svu. Klasičnu do Lenjina i Staljina.

ND: Čitali ste i Staljina. Da li ste ikada pomislili da će to ime postati sinonim za proganjanja, logore...?

KUĐIĆ: Ne, ne. To ni Rusi nisu očekivali. Staljin je došao poslije Lenjina i uništio ono što je Lenjin stvorio, i skoro da je uništio, ali nije mogao sve. Ruski narod je veliki i to je amortizovao što bi mi rekli danas. Prošlo je, sa Staljinom je prošlo bez velikih problema, čak. Staljina i danas brane konzervativni Rusi, vojnici, tzv. istrošeni revolucionari i komunisti. Ali Staljina ne može odbraniti ni Rusija koju je stvorio.

ND: Spomenuli ste sintagmu titoizam. Sta pod tim podrazumijevate?

KUĐIĆ: Isto to samo malo drukčije. Blaže, manje u formi i liberalnije u ideologiji. Jer mi smo daleko od Rusije, i to je naša sreća. Ali ja sam shvatio da je to isto to, vrlo rano i moj život i moj profesionalni život nisu se slagali s tim nikako. Bio sam svjedok i učesnik titoizma koji je griješio na svakom koraku. Na svakoj stepenici, na svakom čovjeku, osim ako nisi titoista, ali zagriženi, onaj koji je služio. A ja nisam mogao da služim.

ND: Rusiju niste vidjeli?

KUĐIĆ: Nikad!! I neću! Rumunija me spriječila. I dobro je da me spriječila, mala prljava Rumunija, tada staljinistička do srži. Teža čak od staljinizma. Rumunsku granicu sam prešao u sandalama priprostim, seljačkim. Kao Isus u sandalama što je bježao. Bilo je negdje oko 7 sati. Noć. Čuo sam porcije kako zveckaju. Rumunija me (mala zemlja medu vihorove komunizma, što bi rekao Njegoš, bez potrebe i bez nade) kad sam prešao granicu ilegalno i idealno sudi pet godina stroge robije u Temišvaru. Uhapsili su me u selu Keči, preko puta Zrenjanina, preko puta sela Hetina na našoj granici. Vezali su me lisicama SMRT za krevet kao opakog neprijatelja kao dušmanina, kao satanu...

ND: Ali vi ste bili samo bezopasni pješak u komunizam?

KUĐIĆ: Odlično! Ja sam htio u Rusiju na Lomonosova, medju narodini komunizam. Mene više evropski komunizam pa čak ni jugoslovenski nije zanimao. Vidio sam da je to promašaj, da je to samoupravljanje i samodrkanje da prostite... Mene hapse tzv. mrtvi stražari na mrtvoj straži. Vežu me i odvode u selo. Cijela vojna kasarna ustaje da vidi bjegunca iz Jugoslavije. Ja sam bio samo običan komunistički novinar i pisac tada. Mali čovjek da bi zbog mene jedna cijela kasarna ustala na noge, u zimskim dufim gaćama. Odjednom je došao ruski komesar s torbom. Ja sam znao i ruski preko oca, dobrovoljca s Krfa. Pita on mene: "Otkud vi ovdje?" Kažem: "Ja sam došao jer volim komunizam, volim Rusiju", nisam spomenuo Staljina. On me zgrabio, podigao od zemlje, poljubio i rekao na ruskom: "Mi takve čekamo iz Jugoslavije". Meni ništa nije bilo jasno. Ovi me vezali za krevet teškim lisicama o onoj me grli i ljubi kao dobrodošavšeg. Ja sam malo referirao u svom komunizmu. Vidio sam da nešto nije u redu...

ND: Šta je dalje bilo?

KUĐIĆ: U Temišvaru odrešenih ruku. Rus mi obećao slobodu i Moskvu i sprovodnika do Temišvara. Odem tatno i doživim kalvariju, tešku...

ND: Komunističku?

KUĐIĆ: Ne, ne! Staljinističku. Nisu tu bili komunisti ni prisutni, niti su sa mnom operirali. To su bili srpski oficiri, manjinci iz Banata, tu su bili mađarski oficiri u rumunskoj armiji, to su bili ljudi koji su zloupotrebljivani od rumunskog režima, staljinističkog. Tada je, ja nisam znao, Rumunija bila teža staljinistička tvorevina od Rusije, i to me porazilo. Tada sam pao na ispitu.

ND: Kako je teklo suđenje. Ko Vas je osudio?

KUĐIĆ: Poslije šestomjesečne istrage teške i krvave, gdje sam se tukao sa srpskim oficirima, bio sam smješten u podrume, vlažne, ispod jednog parka gdje su se djeca igrala, čuo sam ih kroz prozor. Onda sam shvatio da se sva djeca svijeta isto igraju, isto smiju i isto plaču. Tu sam bio pet mjeseci. Optuživali su me da sam Rankovićev špijun, da idem da rušim njihov socijalizam. Da sam neprijatelj Rumunije i da sam specijalno došao da srušim njihovu željezaru Rasicu. To su mislili pošto sam im ja pričao da sam radio u željezarama i koksarama. Oni su mi govorili: "Ti si specijalac da rušiš našu Rasicu koja proizvodi čelik", kaže mi moj brat Srbin, rumunski oficir. Ja sam samo gledao u njega, nisam ga razumjevao šta hoće od mene? Sad mi je jasno, htio je da me slomi da ne budem komunista, da budem đubre kao i on, da služim nekom drugom... Tu su padale sve priče o našem prijateljstvu. To je dubioza i naša i Rumunska....


Majo Otan | 30.03.1990.

[postavljeno 07.12.2009]
Sačuvana
Angelina
Administrator
*****
Van mreže Van mreže

Poruke: 6361



« Odgovor #8 poslato: Oktobar 25, 2016, 03:30:29 am »

*
DRAGO KUĐIĆ


BALADE O MARIJI KAO PJESNIČKO VINO

U semberskoj ravnici oduvijek je bilo darovitih pjesnika, što onih rođenih u njoj, što onih koji su tu neko vrijeme živjeli i stvarali. U Semberiji su rođeni Filip Višnjić, Magdalena Nikolić-Živanović, Radača Krsmanović, Ljiljana Lukić, Slobodan Petrović i Drago Kuđić, a od dođoša su Jovan Dučić, Silvije Strahimir Kranjčević, Dušan Baranin i još neki.

U novije vrijeme u Bijeljini stihove piše više od sedamdeset pjesnika, što "domaćih", što "pridošlih". Ipak, ime pjesnika Drage Kuđića u posljednje vrijeme sve češće se pominje, jer je njegova književnost, dok je bio živ, bila nekako prećutana. Vremenom, kao i dobro vino, ona dobija sve više na vrijednosti i značaju.

Ima pjesnika koji bljesnu i brzo izbiju u prvi plan, ali s godinama njihovo djelo izblijedi kao trošna moda jednog vremena. Njih u poeziji nazivaju vilinim konjicima, insektima prelijepih boja i nekoliko pari providnih, kao od svile načinjenih krila, koji kratko žive, pa čak u toj kratkoći vremena i ljubav vode u letu, jer ako bi se bar na trenutak zaustavili na nekom cvijetu ili listu zauvijek bi nestali.

Međutim, ima pjesnika čija poezija s proticanjem vremena sve više dobija na značaju i postaje "pjesničko vino". Drago Kuđić pripadao je ovoj drugoj vrsti pjesnika ... Bio je i ostao jedinstvena i neobična pjesnička figura koja se ikada pojavila u Semberiji.

Pjesnik Kuđić rođen je 1931. godine u velikom semberskom selu Popovi, nedaleko od Drine. U tom selu rođen je i najhumaniji Srbin — Ivo Knežević, knez Ivo od Semberije. Još za života Kuđić je za sebe govorio da je nedefinisan i kao čovjek i kao pjesnik. Rano se otisnuo iz zavičaja i naprosto je optrčao sav svijet tragajući, kako je u književnoj kritici zabilježeno, za svojim zlatnim runom.

Teoretičari književnosti zapisali su i da je cijela plejada naših pjesnika pjevala pod snažnim uticajem ruskih revolucionarnih pjesnika, poimence Jesenjina, posljednjeg pjesnika sela, te futuriste Majakovskog, pjesnika modernog grada i svi su bili fascinirani poemom "Oblak u pantalonama".

Tako i Drago Kuđić, jer je lirska junakinja te poeme, Marija, postala kultno ime njegove poezije. Iz Kuđićevih pjesama o Mariji izranja njegova lirska autobiografija i pjesnička sudbina. To su, uostalom, zapisali i njegovi savremenici književni kritičari, posebno Aleksandar Nikolić.

Pod tim snažnim utiskom Marije iz "Oblaka u pantalonama" nastale su i Kuđićeve pjesme "Balada o Mariji Mačvanki", "Marija s Bistričaka", "Posljednja Marija" i druge njegove literarne Marije.

Skoro će Mesec zaći na mome nebu
I ja ću otići na zasluženi odmor
Leći ću kao čovjek u san dubok i lep
Iz kog se ne bude ni bogovi ni ljudi
Samo će zvezde da svetle na nebu kao pesme
I ribe će iskriti na dnu mora i okeana
To će moje srce dogorevati na tvome dlanu
A ti ćeš plakati sama i neutešna među pesmama
To će biti moja poslednja pesma tebi Marija
Posle će ti drugi pevati druge pesme, o Marija

Tako je Drago Kuđić pjevao o svojoj posljednjoj Mariji, lirskoj junakinji, djevojci, koju neki vele da je u stvarnosti nije bilo, ali je ona, ipak, bila i ostala kultno ime njegovih pjesama.

Pjesnikovi savremenici u Bijeljini, Brčkom, Sarajevu, Tuzli i drugim mjestima kažu da je on bio neobična i nesvakidašnja ličnost, koja je veoma teško živjela u skučenim prilikama i svog ličnog i društvenog života. Izgledalo je da je još od rođenja bio predodređen za gubitnika.

Vele oni koji su ga poznavali da je Kuđić bio prikovan za brčansku i sembersku obalu davno iščezlog Panonskog mora, kao i Prometej za kavkasku stijenu ili Ovidije za obale Ponta. Pjesnik Kuđić bio je prikovan i za obje, za lijevu sembersku, ali i za desnu mačvansku, obale svoje rodne rijeke Drine.

A život teče li teče moj Nostradamuse
Ja izlazim uplašen svako veče na Savu
I gledam kako život stvarno teče
Kao rijeka kroz šljivarske krajeve

Kuđića su voljeli svi koji su ga znali — pjesnici, slikari, seljaci, glumci, učitelji, školski drugovi... Njegov ispisnik, Kuđićeve duše i svjedok njegovih nemira, koji sada zajedno s njim hodi nebeskim putevima, književnik Panto Sekulić na vijest o smrti svoga prijatelja i pjesnika zavičajnih prostora, 2003. godine bilježi: — "Brčko, februara... Mirno teče Sava. U vječnoj svjetlosti panonskih zvjezdanih prostora počiva u miru naš pjesnik...". A Drago Kuđić bio je vesela pjesnička duša — poeta lirskog elegičnog senzibiliteta. Zaljubljenik i zanesenjak u pitome drinske pejzaže, pješčane sprudove i popovljanske lugove. U njegovom srcu vječito su gorjele semberske vatre, koje su ga s ljubavlju grijale toplinom rodne ravnice. Kuđićeve životne staze i tajne ovaplođenja su u njegovim stihovima — u pjesmama i sonetima. Darovao ih je ljubiteljima poetske riječi. Najljepše su mu: "Semberske vatre", sve balade o Mariji, "Laku ti noć Katlin ladik" i "Panonski anđeo".

Drago Kuđić je bio nemirnog i radoznalog duha, sa željom da studira umjetnost na Međunarodnom univerzitetu "Lomonosov" u Moskvi. U februaru 1961. godine ilegalno prelazi jugoslovensko-rumunsku granicu. I odmah ga Rumuni hapse. Osuđen je na pet godina zatvora. Odrobijao je tri godine u nekom rumunskom logoru. Po povratku u zavičaj ozbiljno počinje da se bavi književnošću i novinarstvom. Živio je i u Zenici. Osamdesetih godina prošlog vijeka s porodicom doselio se u Brčko, ali je, uprkos tome, najviše boravio u Sarajevu.

Vremenom je postajao sve usamljeniji, posebno u brčanskoj sredini. Upokojio se u tom gradu petog februara 2003. godine. Poštovaoci njegove poezije vele da njegov duh i sada luta ulicama ovoga grada na Savi. Zasigurno pjesnikov duh luta i u njegovoj rodnoj ravnici i pored rijeke Drine.

Tragajući za svojim zlatnim runom Kuđić je zaista optrčao vaskoliki svijet, a kad ga nije našao onda je u osami, narušenog zdravlja, napušten i zaboravljen svoje hođenje zaustavio u Brčkom. Sahranili su ga službeni ukopnici o trošku socijalne ustanove u tom gradu po veoma hladnom februarskom vremenu te 2003. godine.

Zbog toga mnogi njegovi prijatelji pjesnici i ne znaju gdje mu se nalazi humka. Bliži se još jedan februar, nabujaće još jedne proljećnje vode, a pjesnik nemirna duha počiva na kraju gradskog groblja u Brčkom.

A njegova poezija je sve čitanija.

ROMAN I DRAMA

Marija je istovremeno i Kuđićev lični roman i drama, i intimni nemiri života i ljubavi — besmrtno lično kazivanje. Ako nije postojala djevojka s imenom Marija, zasigurno je u njegovom životu postojala žena sa samo njemu znanim nekim drugim imenom.


Tihomir Nestorović | 21.01.2012 | Glas Srpske
Sačuvana
Stranice: 1   Idi gore
  Štampaj  
 
Prebaci se na: