Angelina
|
 |
« poslato: Novembar 23, 2011, 11:01:27 pm » |
|
** DRAGAN LAKIĆEVIĆDragan Lakićević rođen je 5. avgusta 1954. godine u Kolašinu, gde je učio osnovnu školu. Gimnaziju završio u Titogradu (Podgorici), a studije književnosti na Filološkom fakultetu u Beogradu.
U Beogradu živi od 1972. godine. Književnik i urednik Srpske književne zadruge. Prve pesme objavio je 1970, a prve pesničke knjige 1976. godine: Između nas zima u izdanju Matice srpske i Drugo lice u izdanju Književne omladine Srbije. Usledile su ostale knjige poezije: Istorija bolesti, Boginja iz mašine, Prokop, Bog na Kosovu, izabrane i nove pesme Između nas zima, izbor Večni nomad, Porodični album, Porodični azbučnik, Zla Godina, izbor Prohuja jedna pesma, Sveće na snegu, izabrane i nove pesme Sneg pada, dušo. Lakićević je autor romana: Studengrad, Zemaljski ključ, Četni đavo, Mastermajnd, Anđeo smrti, Ljubavna knjižica. Mladim čitaocima namenjeni su romani: Bajka o jabuci, Mač kneza Stefana, Princeza i lav, Vitez Viline Gore, Beogradska princeza, Goca je nešto lepo, Robin Hud iz Topčiderske šume. Romani Dragana Lakićevića, u kompletu od četiri knjige, objavljeni su 1997. godine, u izdanju Partenona, s pogovorima Pavla Zorića, Jovice Aćina, Marka Nedića i Branka Popovića. Za odrasle su priče u knjigama Guslar na harmonici i Lugački rukopis (u Kolu SKZ), a za mlade u zbirkama Onoga leta i Laki. Njegove su i knjige Štap Svetog Save i Kosovske legende. Izučavanjem srpske narodne književnosti i savremene srpske poezije bavio se u knjigama: Vuk i ajduk, Pepeljugina papuča, Reče mi jedan pesnik, Dragi uredniče, Jedna pesma. "Zapisi pod vazdušnom opasnošću" — dnevnik iz 1999. godine, štampan je u dve knjige u Švedskoj, pod naslovom Srbija na kraju veka. Uređivao časopise Raskovnik i Književna kritika. Član redakcije pravoslavnog dečjeg lista Svetosavsko zvonce. Novinar Miloš Jevtić objavio je knjigu razgovora sa Draganom Lakićevićem, pod naslovom Vernik poezije, a Jasmina Milašinović knjigu Vuk koji je bežao od sebe — ogled o knjigama ovog pisca. Pisac Dejan Vukićević autor je Bibliografije Dragana Lakićevića.
Dobitnik je nagrada: "Smeli cvet", "Brana Cvetković", "Zlatni jež", Književna nagrada "Politikinog Zabavnika", "Sveti Sava", "Kočićevo pero", "Zmaj Ognjeni Vuk", Vukova nagrada. * U knjizi Snežni vrt nalaze se nove pesme. Samo nekoliko objavljeno je u Letopisu Matice srpske 2009. godine.Biografsko-bibliografski podaci i fotografija preuzeti iz knjige: SNEŽNI VRT | Dragan Lakićević | izdavač: Partenon | Beograd, 2010.
|
|
|
Sačuvana
|
|
|
|
Angelina
|
 |
« Odgovor #1 poslato: Novembar 23, 2011, 11:24:18 pm » |
|
** Stihovi Dragan Lakićević SNEŽNI VRT
PREDANJE O PESMI Pesma je uvek u visini Raspoznam njen zrak u svetlosti Gle, predanje se obistini Gle, lestvicama slaze gosti Reči rasute po prostoru Života, smisla i beskraja Čisti poredak u vihoru Sazdan strofama od prasjaja U jeziku tom rasadniku I ritmu nekog višeg sklada Nađem okvir dobar za sliku Nekog davno iščezlog grada Ili se to od pesme čini Kap rose tek u paučini
UZVIŠENI SNEG Taj uzvišeni sneg nad smećem Traje dan a dan stoleće Sneg koji nije znao stati Sumračje neće dočekati Opiralo se danonoćno To zavejano žbunje moćno Sva od korova i trnjina Pritajila se otadžbina Zlati se nad njom ko ikona Prečista mati-vasiona
SENKAMA TOPČIDERA Lebdim bez cilja i bez smera Dugim senkama Topčidera Iste ptice, jasmin i voda — Sve šapuće i tiho hoda
Po ovom lišću i senkama Gde je služba najvećeg hrama I kad mojom alejom-senkom Bude prošao drugi neko Njega će isto da zadivi Pitanje u kom svetu živi
I on već titra u vazduhu U neobičnom nekom ruhu Leto po leto, vek za vekom, Promiču stabla s mojom senkom
PESMA I HRAM
Gde god zapevam, tu se podigne hram Gde ima hrama, tu i pesma postoji Sa svima je onaj ko je potpuno sam Ničiji nije a smatraju ga svojim Tamo gde ljubav, i pesma se pojavi Zaspala negda u prošlosti dalekoj Pesma je lepa onda kad samu sebe slavi Pesmu tek pišem ja, peva je drugi neko Bilo je da zanemim i da sasvim zamuknem Potonem, iščeznem usred rulje obesne Pred hramom pesma se postidi i ustukne Da nema ove vere, ne bi bilo ni pesme Ona zadugo ćuti, onda najednom bukne Presudne postanu i reči beslovesne
PUT U ZAVIČAJ 1. U zakasnelim planinama tihuje pesma ova Neugašena munja, podivljala i stara Vrhovi, oblaci, groblje — nekadašnja slova Ječe iz provalije — urlik iz računara Pesma je od muzike, reči od stare građe Od tutnjave u sebi ne čujem više sebe Prastar i podivljao, idem da je pronađem Da bljesne kao munja još jedanput — za tebe 2. Huk smrti u noći i u snu odjekuje U mome sluhu zvoni i u umu se čini Da ječi iz kanjona, a možda se i ne čuje Ovaj voz kroz zemlju, ka njenoj strašnoj dubini
Najednom sve utihne, ništa se ne pomera Svet se sav pritajio u maglama moračkim A u mom biću kao u skali toplomera Voz leti kroz vasionu, ka jednoj jarkoj tački 4. Najtiša blagost najdublje u mene uđe Ko u zaraslu šumu kad zađu zraci jutra Dotaknu me divotom, tim prastarim oruđem Zavičaj miluje spolja a razara iznutra
Kao kiša i magla, tako nastaje poezija Kad pomislio bejah da pesme neće biti Iz bića, iz drveta, odnekud i ti i ja U milostivoj daljini, odnekud, i ja i ti
PLOVIDBA Gle u sjaju neba i vode Čamac kojim moj život ode Niz Dunav pored Beograda Tihoj luci smisla i sklada Tamo je odsjaj moga duha Satkan od bića i vazduha Tako će kad vek ovaj ode Srce da lebdi ponad vode Zašlo u maglu i u svilu Da se ogleda u plavilu Ne iščezava ne potanja Ta dragocenost pripadanja I ne može da se ponovi Postoji dotle dokle plovi
PORANIH DA PRONAĐEM PESMU Poranio da nađem pesmu Tamo gde je oduvek bila I u letnje magle povesmu I u začetku plavetnila Kao da život pesmom hranim Rečima zrelim odabranim Bliže se stvari udaljene I promiču lako kroz mene Sve je utihlo, nju sve čeka Možda to huji pesma veka Trn i rosa i mrav na stazi — Sve to u pesmu sad prelazi
SRBIJI ZEMLJI 2008. Podneo sam molbu za Tvoje državljanstvo Al da se ne dosete da hoću u Dušanovo carstvo Sve u vinogradima — polja i manastiri Svadbe i sabori, vitezovi, gospe, putiri Dok neko, u Tvoje ime, Rimu i Stambolu ište Da budeš luna-park, cirkus i pozorište Srbijo nebeska bašto u zemaljskome voću Pretrpi iskušenja i kosmičku samoću Zemljo među dušmanima i starim crkvama Najbolja zemljo sa najgorim službama
|
|
|
Sačuvana
|
|
|
|
Angelina
|
 |
« Odgovor #2 poslato: Novembar 30, 2011, 08:31:31 pm » |
|
** Stihovi Dragan Lakićević SNEŽNI VRT
SAN O SRBIJI U mome odsustvu usahnu šuma cela Kao da se nađoh usred nepoznatog predela Planine promenile boju, ostarilo kamenje Reke ustuknule, put se ka nebu ne penje
A kad se vratih u postojbinu očeva Zemlja se preobrazi i najedanput propeva Crkva se sama podigla i grad sam sebe sagradi Život se obnavlja. Sve teče da se podmladi Priroda napeta — sve čeka svoju priliku Da s novom travom i ljudi novi izniknu Srbija se priprema da samu sebe nadvisi Da bude savršena, onakva kako je zamislim Zemlja-dvorana puna nebeskih horova Karpatske lipe i pravoslavni jorgovan Gledam: raduju se drenovi i jasmini Od starih kula nova se tvrđava učini Gorski vijenac — kolo nasred kosovske poljane Kad odem zauvek, da zadovijek ostane
MOZAIK SRBIJA San je mozaik iz pamćenja U tom snu — zemlja, čija mapa Nema granice — istok, zapad Sve: propadanja i uspenja U njoj se svako rodi dockan A nestaje se odveć rano U mozaiku nepojamnom Nedostaje tek jedna kocka To je delo samoga Boga Čudesni atlas nepročitan Gradovi, reke, sunčev ritam Mesta života iščezloga
Kad na njen okvir padne muva Kad god prohuji istorija Mada božija i ničija Jedna se kocka u ponor surva
Nad svime tama nepregledna Od zemlje ostade bivša slika A od čudesnog mozaika Sad svetli samo kocka jedna
HRAST U TOPČIDERU
To je hram topčiderski — umetnička slika Lepši i veći od ikakvog spomenika
Iskonska figura — božje vajarsko delo Nad šibljem i drvećem očinski se nadnelo Nikao iz bajke. U zemlji i oblaku Prilazim mu slobodno kao svome vršnjaku On spaja svet i vreme u večerja stišana I daje sve od sebe suncu, snegu i kišama Ima sve ono što mi imali nismo A mi naodmet svega što nikad primili ne bismo Raširi grane kad me sreta i prati Kao da će me tako još stoleće čekati
Nepromenljiv — ni s radošću ni s tugom Malom mravu odaje najviše počasti — Zna zašto ga je vetar naginjao dugo Na onu stranu na koju će jedanput pasti
STARA PRUGA
Ta pruga više ne ide nikud A pružala se u daljinu Sad se svela na jednu sliku Kroz koju epoha vozom minu Odnese sobom tovar doba Politiku jezik i modu Nestade kao stara torba Koja zauvek ode u podrum Stanica kao slepo oko Misao izvan upotrebe Može da gleda samo duboko I vodi tek u samu sebe
Preko nasipa i skretnica Vršlja kopriva i kamilica Gledam kako rđaju šine Unakrst smanjene domovine
KRATKA ISTORIJA SRBIJE Pre Starih Slovena, Peruna i Svetog Vida Ovde je sadila trešnje princeza Semiramid
Isto sunce se smeje Na njene vrste i leje Više je onih što seku no onih što se mole Nova jeres je rušila stare kupole Onda su došli Srbi, ratnici, jaki i plavi S pesmama o pčelama i o nebeskoj slavi Znali su jezik ptica i šta govore reke Reči su delili na zvuke i odjeke Nisu znali čak ni da se Spasitelj rodio A on je već i vaskrsao bio
Zaputili se u raj, iz raja isterani A gonili su ih i pagani i hrišćani Gradili male kuće i gradove male Da ih dušmani lakše obore i zapale Jedno dete povede želja Da im pronađe Spasitelja Bog gleda povorku — i Šara i Dinara I Skoplje i Beograd — sve tuži Silnog Cara Pevaju kako sve manja biva nada Da će se jednom domoći Carigrada Srbi su bili slični snegu, travi i njivi Dubravi i jezeru u kojem aždaja živi Pričalo se da gaje u cvećnicama guje Ima šta da se pohuli i popljuje Kad se naoblači zemlja i nebo osvoji tama — Dođoše crni arapi s nagorelim glavama Kad nesta poslednjeg Viteza Čestitog pogubiše Kneza
Vekovima su pod strašnom senom Čekali Svetog Đorđa sa crnim imenom Jedina svetla zvezda nasred mračnog Balkana A na nju kidiše đavo — nova ala i vrana Zemlja bašta. Iznad, veselje oblaka Istorija liči na bajku sa mnogo patuljaka Himna sastavljena od pijanstva i moranja Dugo putovanje od klanja do oranja
SRPSKI JEZIK
Iz ćumeza iz budžaka dopire jezik srpski Bobonje božji ljudi neodmereno drski Vavolje starci čudaci sezonci u baraci Uz gusle o herojima tuže slepi prosjaci U jedan glas poju hajduci i monasi Muziku pokreću pogreške i ukrasi Kakofonija naroda — ne može da se skrasi Samrtni ropac i himna — pokliči i uzdasi Iz akademije nauka iz apsa i bolnica Iz škola i crkava izbi i vodenica Iz knjiga i novina iz staroga alata Iz bivših gradova i iz novih palata Dolaze reči te misli budućih predaka Simfonija molitve harfe i tisuće metaka Iz šumskih dvorana i svirala od trski Iz cele vasione zahuji jezik srpski
LETO — STOLEĆE U ovoj zemlji, braćo, celi je život leto Gorimo u njoj i mi, umnožilo se sunce U potopu svetlosti potonulo je sve to Nastaje svetski rat kad srpsko srce kucne Zato smo prigušili sve što u nama bije Utišali šapat, disanje na nulu sveli Svojom voljom smo remetilački faktor istorije Rodili se i nestali — a da to nismo hteli A sve to hoće sunce — Srbiju osvetljava Da nas spasi od tame i ulepša nam lica Pripali voštanice — svaki fitilj je glava Zemlja je kandilo — slika Bogorodica Gle kako blešti more — oko, nebo i trava Sve živo i sve mrtvo na stopi Hristovoj Bukte reči i misli, plamsaju san i java Leto je stoleće celo u Srbiji zemlji ovoj
PALI BOR U starom parku Beograda Skrećem s puta da vidim bolje Bor isečen u sto komada Pa se pričini kao groblje Nije se srušio bez nevolje Sa snegom i moćno drvo pada Kao da gledam film ponovljen Kako najbolje najpre strada Tu sve sad leži kao vojska Samo još živa smola lije Smrti nije potrebno jemstvo Ko da je park pučina morska Iglice deo harmonije U godovima savršenstvo
Stihovi preuzeti iz knjige: SNEŽNI VRT | Dragan Lakićević | izdavač: Partenon | Beograd, 2010.
|
|
|
Sačuvana
|
|
|
|
Angelina
|
 |
« Odgovor #3 poslato: Novembar 30, 2011, 08:54:02 pm » |
|
** Stihovi Dragan LakićevićU INVENTAR SE PRETVARAMO U ovoj sobi cela večnost treperi Pretvaramo se u inventar Osećamo kako polako postajemo deo po deo nameštaja deo po deo rasporeda Preobraćamo se u radijator koji se polako hladi Padaju po nama prašine padaju godine U ovoj sobi celo prokletstvo treperi Okamenjene u ogledalima i knjigama niko nas ne vidi niko mir ne narušava U inventar se pretvaramo
PUSTO Predgrađem, gde su slepe ulice, promiču noćnici, psi lutalice, gde je sve živo dim i para, desi se, kadikad, protumaram. Odjednom začujem iz daljine zov koji me na časak mine,
koji dopire iz mrčava, otud, iz sedam zaborava, gde, u crnim brdima, pada noć ponad maglenih livada. I da ne huči jesenja voda i ječi planina nedohodna — da nigdina ne huji, uz to, bilo bi svuda jednako pusto.
SNEG PADA, DUŠO Sneg pada, dušo, ne šali se, pada! Uznesi se, tugo, visoko, ponad livada, gde leže na zemlju večnost, smrti belina i planina postaje grob za svoga sina. Pada sneg, dušo, ne šali se, veje, nadrasti sebe, mila, otisni se gde je sve već spokojno i čisto kao celac i resko kao studen koja te obuzela kraj telefona, gde će svakog časa javiti ljubazno — kako ti nema spasa. Padaj, o dušo, sa snegom padaj i ti, spusti se na periferiju, siđi u zabiti, raspi se nad đubrištem, tako topla i bela, istopi se i iščezni iznad pustih predela.
SENKAMA TOPČIDERA Lebdim bez cilja i bez smera Dugim senkama Topčidera Iste ptice, jasmin i voda — Sve šapuće i tiho hoda
Po ovom lišću i senkama Gde je služba najvećeg hrama I kad mojom alejom-senkom Bude prošao drugi neko Njega će ieto da zadivi Pitanje u kom svetu živi I on već titra u vazduhu U neobičnom nekom ruhu Leto po leto, vek za vekom, Promiču stabla s mojom senkomNenad Grujičić Antologija srpske poezije (1847—2000) Sremski Karlovci, 2012
|
|
|
Sačuvana
|
|
|
|
Angelina
|
 |
« Odgovor #4 poslato: Mart 20, 2012, 01:05:05 pm » |
|
* Pisci se poveravaju "Zabavniku" Dragan Lakićević / O knjigama koje su mi promenile svetBEKSTVO SA HAJDIDragan Lakićević (1954, Kolašin), pisac, priređivač mnogovrsnih antologija i urednik mnoštva izdanja i biblioteka. Prve pesme objavio je 1976. godine, danas je glavni i odgovorni urednik najstarije, i najuglednije, naše izdavačke kuće, "Srpske književne zadruge". U tom međuvremenu sve vreme je pisao, lepo i čitko, zabavno i poučno. To čini i dalje. U literaturi je drugovao i s anđelima i s đavolima, s princezama i kneževima, očijukao s vilama, strahopoštovano beležio galop konja koji su, na krilima mašte, nosili vitezove bez mane i s ponekim strahom. Jedan takav vitez, glavni junak romana "Mač kneza Stefana", doneo mu je, 1993. godine, i književnu nagradu "Politikinog Zabavnika". Potpisao je mnoštvo svojih knjiga, dobio pregršt priznanja. Neke knjige čitamo i razumemo prerano, neke prekasno. Knjige su kao i ljudi: prijatelji, karakteri, životi. Ima ljudi koji su više živeli u knjigama nego u svom gradu Knjige su svuda oko nas — gledaju nas i od nas nešto očekuju, u najmanju ruku da i mi otkrijemo njih. Knjige čine čovekovo detinjstvo: na njima smo odrasli, i to ne samo duhovno. U knjigama su, ponekad, najbolji školski drugovi, učitelji, slobodno vreme, raspust. Strah i tuga. Naše vaspitanje, pogled na svet, opredeljenja moralna, estetska, politička — umnogome zavise od domaćeg vaspitanja koje se zove lektira. U mojoj lektiri, u onim godinama — 20. vek tek je prevalio bio polovinu, a socijalizam u usponu — negde između osnovne škole i gimnazije — iskrsnu Hajdi. U brđanskom zavičaju i detinjstvu punom hajduka i gusala: junakinja, devojčica otkriva mene — možda isto koliko i ja nju. JEDNA KNJIGA I JEDNO LETO Pre toga bili su Orlovi rano lete, Beli očnjak, Družina Sinji galeb, Robin Hud, Čamac na reci Sej... Posle toga: Prokleta avlija, Zločin i kazna, Seobe, Gospođa Bovari, Stranac... Odrastalo se za jedno leto. Možda su najvažnije te knjige — toga leta.
Rane knjige dobijamo za odličan uspeh ili za rođendan — u kući ili u školi; kasnije knjige sami poklanjamo i tako nagrađujemo druge — što dalje od kuće. I taj raspored važan je za ljubav prema knjizi i njeno mesto u našoj duši. To je lekcija koja se zove: primanje i davanje. Obično pamtimo kad smo i gde smo neku važnu knjigu čitali prvi put: soba, ležaj, plaža, ponjava pod jabukom...
Ne znam kako je do mene došla Hajdi. Ko mi ju je doturio — možda je sama tragala za nekim sličnim njoj... Začudo, ne sećam se ni naslovne strane – moja predstava zamenila je sliku na koricama. Možda sam, tako, i sadržaj i značenje romana prilagodio svom pamćenju i razumevanju. Pisac ove knjige, Johana Špiri, rodila se u Švajcarskoj — živela u 19. veku... Docnije sam Hajdi čitao više puta, gledao igrane i crtane filmove o životu ove devojčice: nalazio sam samo sebe — živeo u onom svetu i vremenu... I saznavao — da onaj prvi doživljaj knjige ne može docnije da se promeni, popravi ili pokvari. (To mi se događalo i sa Homerom i još nekim najboljim knjigama mog života. Tada smo i mi bili najbolji i najneviniji.) LJUBAV I SLOBODA Bio sam gradsko dete. Prvi moj grad bio je mali, drugi znatno veći, treći najveći. U svakom sam pomalo odrastao. U prvom gradu sam najbolje pamtio... U svakom sam čitao, a gde god da je čitanje, tu je detinjstvo.
Grad ima svoje norme, pravila, ograničenja. Kuća i škola imaju svoje propise i zakone. Dvorište, ulica, teren za mali fudbal — sve ima svoje dimenzije i granice. Otac, učitelj, milicionar, sudija na turniru — svuda neko nadzire poredak...
Hajdi me odvela u slobodne krajeve, gde ništa nije ograđeno: kuća, polje, šuma, planina... Neka književna majstorija približila mi je i otkrila svet za kojim sam ja već čeznuo. U mojoj predstavi, Hajdi i njen deda žive u predelima nalik našim planinama: Bjelasici i Sinjajevini… Tamo ne može nestati struja, ništa se ne kupuje, plata se ne prima...
Čemu inače teži detinjstvo, pogotovo kad je na izmaku? Kuća njenog dede liči na kuću moje bake. Vatra gori bučno, baka se kreće tiho. Toplinu daje i nesvesno saznanje da drva tamo ne mogu nestati, kao ni bakina ljubav presahnuti. U mislima, ja sam već bio bežao od kuće (i od majke i od učiteljice) — prema planinama, jer druge pravce nisam ni znao. Tamo traje bezrezervna ljubav i sloboda: večna igra, pustolovina, priča — bajka. Za životom kao bajkom moglo se čeznuti samo prema svetovima iz knjiga.
Ako ne u stvarnosti, kod dede se može skloniti — u mašti... U stvarnosti, ja nisam imao dedu, ali u mislima imam... Ako ima moja Hajdi, imam i ja... Ono što ona nema, daću joj ja...
Kao da je Hajdi menjala moju prirodu. Dečak iz retorike Gorskog vijenca otkriva svoju nežniju stranu, koja se i kod Mandušića otkriva samo u snu. MOJA ZIMA I MOJA KNJIGA One zime kad je umrla moja baba, četrnaestogodišnjak koji sam bio ja, i ne sluti da više nikad neće usniti u onoj kući pod planinom (brvna, krov od slame, ognjište sa verigama, a u izbi, dole, lepa krava Belka...). Počeo sam da pišem priču o bekstvu u taj svet. O odlasku iz grubog i ograničenog, sve grubljeg i sve ograničenijeg — u predeo iz mašte, knjige, Hajdinog i mog detinjstva... To detinjstvo i sad je zaštićeno ljubavlju i slobodom...
Pisao sam na špartanoj kancelarijskoj hartiji, ispresavijanoj pa isečenoj u format A 6, kao u nekoj knjižici. Prvi list sam ostavio prazan — to će biti korice: gore nebo, ispod su kameni vrhovi planina: Maganik u stenama i oblacima; niže — tamna šuma, kuća sa dimnjakom: u njoj mora biti toplo. Hajdi je možda još tamo... Tamo ja i danas boravim — čitam roman o Hajdi... I igram se pravljenja knjiga — svojih i drugih, starih i novih...
Da li sam te zime počeo da budem pisac, kad baba odlazi u večna lovišta, a njene priče nema ko da priča, nego ću ih otad pričati ja? Da li sam tu, nadomak smrti i male mature, čeznući za snegom planina i vatrom ognjišta koja se gase — započeo sve ovo? Bile su tu njih dve: Hajdi i knjiga. Devojčica i kuća. Da li sam ikad dovršio tu knjižicu ručne izrade, pisanu svojim najlepšim rukopisom (koji i sad negujem kad pišem nešto do čega mi je stalo) u čijoj priči sam ja bio Hajdi, a moja baka Hajdin deda — ne znam... Ali sam je, makar u zamislima, prošio belim koncem, kao što se u štamparijama šiju prave knjige: Hajduk Stanko, Kraljević i prosjak, Velika gala predstava, Vinetu, Kroz pustinju i prašumu, Hajdi...
Evo, i sad je dopisujem, i prošivam. I sećanje je čitanje. I čitanje je život. "Jesmo li živeli, jesmo", kaže pesnik.Politikin zabavnik Broj: 3076 2011.
|
|
|
Sačuvana
|
|
|
|
Angelina
|
 |
« Odgovor #5 poslato: Jun 08, 2012, 03:15:19 am » |
|
* DRAGAN LAKIĆEVIĆPROŠLO NAJVIŠE KAZUJE BUDUĆEMDragan Lakićević (1954), pesnik i prozaist, pisac za decu i odrasle, autor desetak zbirki pesama i više romana, sa velikom strašću proučava srpsku narodnu književnost, ali i savremenu srpsku poeziju.
Izdavačka kuća "Buklend" iz Beograda (za koju je Lakićević priredio veliku kolekciju "Srpska književnost za decu") objavila je nedavno Lakićevićevu zbirku kratkih priča "Kosovske legende". Knjiga ima dva tematska ciklusa: "Kosovske legende" i "Legende o mojim precima". Ovo delo je svojevrsni nastavak prethodno objavljene knjige legendi "Štap Svetog Save".
Vaša priča o Kosovu, kroz legende, obuhvata period od Kosovske bitke do naših dana, do 1999. godine. U Srbiji ništa novo: iz rata u rat?
■ I još ranije — legenda voli da otkrije postanje sveta, pa i Kosova, a postanjem i imenom tumači se njegova sudbina i istorija. U hrišćanskom i epskom poimanju Kosova, istorija i sudbina ne mogu se razdvojiti... Ne tako davno, poznati nemački slavist prigovarao je nama srpskim pesnicima što tvrdimo da se Boj na Kosovu još nije završio...
Oživljavate viteško vreme, kada je sve bilo čestito, a reč je imala cenu veću od zlata?
■ Čestitost pamte pesme i predanja. To je smisao pobožne legende — da pričom o dobru i zlu rekonstruiše vreme, ljude, događaje, a više od svega duh. Viteški duh. Tako se donekle može objasniti i šta se danas zbiva — s nama i u nama...
U legendama, Srbi ne brane zemlju, već nebo u koje su Turci uperili svoja koplja?
■ I na nivou simbola, Kosovo je više lekcija iz vere, nego iz istorije. Knez Lazar opredeljuje i nas, ne samo svoju vojsku i državu — za odbranu višega cilja... To se dogodilo i u stvarnosti. Ako je igde, Hristos je na Kosovu. Pobožno shvatanje Kosova je složenije i odgovornije, a toliki bezbožnici navaljuju da odlučuju o tom moralnom "sudilištu".
Događaju se mnoga čudesa: za vreme Boja na Kosovu, sama od sebe zvone zvona u Morači, more triput menja boju, a ptice posle bitke nisu pevale četrdeset dana?
■ Zna se da je odjek Kosovske bitke i slave bio veliki i u svetu i u vekovima. Legenda pesnički ilustruje te odjeke: pesme, priče, vera, zavet — oblikuju i danas naš rod. Tu je rodno mesto ove nacije: Svako ko je u docnijim stolećima verovao da su njegovi preci bili na Kosovu 1389. godine — bio je Srbin. Naciju objedinjuje taj cilj, čin, datum. Ko je odustajao, napuštao je i naciju i vitešku povesnicu. Njegoš ih je zvao "plahi i lakomi". Poslednji su to, jednim delom, učinili Crnogorci — iz praktično političkih razloga. I to je za čuđenje, ili živo čudo. Ko bi pre sto godina verovao da je to uopšte moguće?
Koristite i anegdote. Posebno je zanimljiva ona o Milanu Rakiću, oficiru — knezu Lazaru, kako ga nazivate?
■ Legende su anegdote, anegdote mogu biti legende... Junaci legendi su svetitelji, vitezovi, pesnici... Na Gazimestanu, Rakićeva reč je snažna kao da ju je rekao Sveti Sava... Ta anegdota nateruje suze, kao i Rakićevi stihovi: "Danas nama kažu, deci ovog veka..." Biće još takve dece i takvih vekova.
Jedan od junaka knjige, Aleksa, koji ima samo šest godina, priča vršnjacima priče o kosovskim junacima. Da li današnju decu te priče uopšte interesuju?
■ To odrasli, zatečeni promenama društva, skupoćom i jagmom po partijskim čergama — misle da decu ne interesuju priče o dobru i zlu, i uopšte knjige... Marko, Miloš, Stojan Janković... lepi su i plemeniti i kao Homerovi i kao Tolkinovi junaci, ali mi o njima nemamo ni stripova ni filmova... Sad još obećavaju smanjivanje i suzbijanje narodne poezije... A priču o Aleksi nisam izmislio. Njegova adresa poznata je redakciji.
Kakvu poruku, veličajući jedno davno prošlo vreme, šaljete današnjim čitaocima?
■ Prošlo najviše kazuje budućem. I od budućeg zavisi prošlo. Hoćemo li da smo niko i ničiji, ili baštinici kosovske etike, vere i poezije? Najveći (Njegoš u 19, Andrić u 20. veku) rekli su svoju reč. Mikrofon je naš, i kad smo pojedinci i kad smo "deca ovog veka".
O Kosovu se govori i ovih dana. Hoće li nam Kosovo ostati samo u pesmama i legendama?
■ Negde se ipak bira ko će i kako javno govoriti o Kosovu... Ako i o čemu, o Kosovu se mora odgovorno i složeno, mudro i moralno misliti, pogotovo govoriti... Naše je ono što je u nama, ne samo u lektiri, nego i u srcu... Ja sanjam Kosovo... Voleo bih da moj grob bude na Kosovu — tamo sam se duhovno rodio. Politika
|
|
|
Sačuvana
|
|
|
|
Angelina
|
 |
« Odgovor #6 poslato: Novembar 12, 2012, 11:16:44 pm » |
|
* U susret 120. godini postojanja "Srpske književne zadruge"…DRAGAN LAKIĆEVIĆ Veliki kukavičluk — "časno" je ime našeg javnog životaPoraženi želi da se dodvori i još ponizi, ne bi li ga neprijatelji prigrlili, a postiže upravo suprotno… Mi ćemo sebe mrzeti da bi nas vi voleli — to javljaju Srbi bivšoj braći iz bivše Jugoslavije… Sebe mrzeti, to znači: prikazati svoju goru stranu, a sakriti ili zatomiti bolju i svetliju Književnik Dragan Lakićević glavni je urednik "Srpske književne zadruge", ustanove koja je pored novosadske "Matice srpske" i "Srpske akademije nauka i umetnosti" najznačajnija nacionalna kulturna institucija u Srbiji. O tome svedoči već i podatak da SKZ ulazi u 120. godinu postojanja (osnovana je 29. aprila 1892. godine), što je čini najstarijom izdavačkom kućom u našoj zemlji. Na čelu ove ustanove, kao predsednici, članovi upravnog odbora i urednici, nalazili su se naši najznačajniji pisci i naučnici, između ostalih i Stojan Novaković (osnivač), Jovan Jovanović Zmaj (autor logoa SKZ-a), Pavle Popović, Jovan Skerlić, Milovan Glišić, Sima Matavulj, Isidora Sekulić, Jaša Prodanović, Ivo Andrić, Veljko Petrović, Miloš N. Đurić, Vojislav Đurić, Dobrica Ćosić, Meša Selimović, Ivan V. Lalić, Jovan Hristić, Slobodan Selenić, Vasko Popa.
Svi oni zaslužni su što je "Srpska književna zadruga" pretrajala i u za srpsku kulturu i srpski narod najteža vremena, i što je kroz njenu najznačajniju biblioteku, godišnje "Kolo", formirana estetska i umetnička paradigma čitave srpske književnosti. Od prvog redovnog godišnjeg "Kola", kada su, u jesen 1892. godine, objavljena dela Dositeja Obradovića, Jovana Sterije Popovića, Sime Matavulja, pa sve do danas, kada je u pripremi 103. po redu edicija, skoro da nema relevantnog književnika u istoriji srpske literature koji nije bio autor SKZ-a.
Iako je od osnivanja, kada je smeštena u zgradu tadašnje "Srpske kraljevske akademije", pa sve doskora nailazila na podršku najširih društvenih slojeva (o čemu svedoče i priznanja, kao što su "Orden Svetog Save prvog stepena" 1992. i "Orden Vuka Karadžića prvog stepena" 2002. godine) i značajnu finansijsku podršku organa države (zbog čega je maja 1997. godine Narodna skupština Srbije donela poseban Zakon o "Srpskoj književnoj zadruzi"), ova kulturna institucija od prvorazrednog nacionalnog značaja danas preživljava uglavnom zahvaljujući pomoći prenamurenata i donacijama retkih mecena.
Šta danas, u vremenu kada se odvija proces "čišćenja" naše kulture i umetnosti od "nacionalnog balasta", znači biti na barikadama odbrane srpske književnosti, razgovaramo sa književnikom Draganom Lakićevićem, glavnim urednikom "Srpske književne zadruge" i autorom romana "Ludački rukopis", koji je 2008. godine objavljen u 100. "Kolu" SKZ-a.
Jedni za drugim, u proteklih deset godina, nestajali su izdavački giganti poput "Nolita", "Prosvete", "Rada", "BIGZ"-a… Kako je "Srpska književna zadruga" uspela da se odupre procesu "industrijalizacije kulture" u vremenu koje je, između ostalog, obeleženo i odsustvom bilo kakve kulturno-političke akcije države?
■ To jesu bili izdavački giganti, "Prosveta" i "Nolit" čak i kvantitetom. Mnogim izdanjima zadužili su našu kulturu — nadam se da će to jednog dana moći da se izmeri, ako se dotle ne uništi bibliotečki fond iz toga doba. Knjige jesu štampane u velikim tiražima, ali su one od propadljive hartije. Još ako se odista poveruje da u starim knjigama ima bakterija koje izazivaju bolesti i alergije, pa ih u bibliotekama treba zameniti novim (kakvima, kojim pismom?)…
Pomenuti izdavači bili su društvena preduzeća i nestala su s poretkom koji ih je stvorio. (Predratna levičarska kuća "Nolit" nije interesovala levičare na početku 21. veka.) Njihove izvesne kapacitete novo društvo nije htelo da sačuva za novo doba. Ovo društvo (i država, ako tu države ima) ne želi da sačuva ni nacionalne ustanove zadužbine iz 19. veka, kao da ima interes ili zadatak da i njih, kao one knjige sa bakterijama, proglasi alergenima za novu decu koju valja oblikovati po metodama iz Bolonje i bogzna odakle.
"Srpska književna zadruga" je samo na trenutke imala osobine preduzeća i izdavača. Ona je sve vreme bila zadruga članova – i utoliko je bila "društvena", a umnogome privatna institucija članova ulagača, koja izvršava osnivački program iz 1892. godine, a za kulturni nacionalni zadatak ima negovanje i razvijanje tradicije proverene sada već 120 godina… Takva, "Zadruga" je, u doba raspada SFRJ i njenih vrednosti, bila materijalnom imovinom mala, a po navikama skromna, skrupulozna, sva od obzira da se ne ogreši o red i pravila koja su joj prethodnici ostavili u nasleđe, pa se nije ni imalo šta razneti kad je u poslednjoj deceniji prošlog veka nastala jagma… U tome je od pomoći bila njena duhovna imovina i istorijsko nasleđe, kao i Zakon o SKZ, koji ju je zaštitio kao nacionalnu ustanovu kulture. Mada taj Zakon ne podrazumeva budžetsku podršku, pa ta nacija kojoj SKZ pripada (ako i nacija još postoji) nema nikakvu obavezu finansiranja programa utvrđenog u slavnim danima naše prošlosti.
Kakav je u to vreme bio politički udeo u životu izdavača i institucija? Koliko su partije uticale na rad SKZ-a? Kakve je posledice ostavio jednopartijski režim?
■ Kad je osnovana "Zadruga" je bila nadstranačka. Njeni osnivači, najugledniji ljudi onog doba, pripadali su različitim političkim opcijama, ali im je cilj bio isti: "širenje knjige" — klasične i savremene, svetske i srpske — na srpskom jeziku… Mi i sad želimo da u SKZ "cvetaju svi cvetovi", ali danas je nemoguće bilo šta nadstranačko, pa ni Srbija… I ako ste ničiji, nekome vas pridodaju, tek da bi vas lakše otpisali… A kad je tako, novac se daje samo svojima…
U razdoblju posle Drugog svetskog rata, koji je "Zadruga" jedva preživela, u kojem je ostala bez imovine, zahvaljujući pametnim i hrabrim pojedincima nađen je kompromis sa poretkom i "Zadruga" u socijalizmu vrši svoju ulogu uzorno: izlazi 300 brojeva "Kola", "Srbljak", "Istorija srpskog naroda" u deset tomova, naučno-istraživački projekti, nove edicije. U SKZ opet su najbolji pisci: Andrić, Crnjanski, Desanka, Ćopić, ali i novi: Ćosić, Lalić (Mihailo i Ivan V.), Desnica, Meša, Mihiz, Raičković… Naučnici kao Radovan Samardžić, Dragoslav Srejović, Pavle Ivić, Miloš N. Đurić, Vladan Nedić, Dimitrije Bogdanović… (Tu su još mnoga imena koja mogu da pomenem, među kojima i dobar broj živih delatnika "Zadruge".) Zatim, prevodioci, ljudi koji iz senke čine najveće doprinose našoj knjizi i kulturi… U to doba sistematski je dve decenije finansiran projekat "Istorija srpskog naroda". U današnjim uslovima nemoguće je zasnovati bilo kakav projekat jer sve postoji od stranačkih izbora do izbora, od milosti do milosti partijskih nameštenika koji procenjuju sve vrednosti…
Ali opet, kad neko jednog dana bude gledao naše današnje knjige i njihove domete, on će misliti da smo živeli u blagostanju i gospodstvu… I činiće mu se da je ovo bilo srećno vreme knjige i kulture, da je "Zadruga" bila iznad stranaka i iznad udruženja književnika… Naša nova izdanja ni po čemu se ne mogu postideti onih pre pedeset ili pre sto godina.
Kad sam pre desetak godina bio u Kanadi, jedan naš čovek koji tamo odavno živi rekao mi je: "Ja zamišljam da vi svi, tamo u SKZ, nosite štapove i šešire…"
Koji su uslovi i uzroci trajanja — opstajanja i nestajanja institucija u burnim vremenima i promenama koje su češće neočekivane nego očekivane? Vi imate iskustva i sa "Radom" — bili ste i tamo urednik osamdesetih godina?
■ O tim pitanjima mogla bi se napisati studija iz ugla društveno-političkog, ekonomskog, kulturnog… Svaka institucija, pa i preduzeće, u svoje osnivačke temelje ugrađuje neke ciljeve, manje ili više trajne. Zato ima mogućnosti da traje onoliko koliko traje potreba za tim ciljevima… Kad nestane cilj, nestane i institucija. (Možda je tako i sa državom.) Zato najduže (treba da) traju muzeji i biblioteke. Ustanove sa političkim programima traju koliko i ti programi. Zato se posle svake veće političke promene, ne samo revolucije, pogase ili promene jedne, a pojave nove novine (i televizije). Tako je bilo i u vreme Majskog prevrata početkom 20. veka, tako posle Petog oktobra na početku ovog veka. Svaki režim režira kulturnu ponudu i potražnju, mada je kultura uvek bolja od režima.
Institucije (pa i neke novine) odolevaju na posebne načine. U njima ima svojevrsne mitologije nastale u toku trajanja. Tu mitologiju stvaraju potrebe za principima, pravilima, kvalitetom, neizneveravanjem ciljeva prethodnika. To je slučaj SKZ. U njoj, između ostalog, postoji princip: davati, a ne uzimati. Od "Zadruge" se ne traži, ona poziva… U nju se ugrađuje — ko šta ima. Poštuje se starešinstvo, redosled, organizacija Uprave — odseka i odbora… Zato su ustanove onakve kakvi su njeni članovi. Takvi su, pretpostavljam, i Akademija nauka i Crkva i sve što je od trajnog cilja i nacionalnog značaja.
Osnovni principi pri uređivanju svih edicija "Srpske književne zadruge" podrazumevali su prožimanje duha tradicije i duha savremenosti. U kojoj meri su individualni talenti savremene srpske književnosti uopšte nadahnuti tradicijom?
■ Istinska tradicija izaziva i pokreće duh savremenosti, savremeni talenat je inspirisan tradicijom… Kad govorimo o tradiciji, podrazumevamo novo "čitanje", tumačenje ili otkrivanje baštine. Ili poštovanje vrednosti: imena, modela, dostignuća… Sastavni deo književnog dara podrazumeva osetljivost na tradiciju i artikulaciju tradicije. Ta osetljivost nije obavezna, kod nekog je manja, kod drugog veća, ali se u svakoj generaciji pojavi autentičan moderni pisac koji na svoj način pristupi tradiciji — uzme je kao ruho ili joj svoje ruho zaodene… U modernom pesničkom jeziku pulsira starovremski, iskonski jezički kolorit… Setimo se najmodernijeg pesnika našeg doba, Vaska Pope… Desanka, Pavlović, Bećković… Ili, u likovnoj umetnosti, Lubarda i Bata Mihailović, koji su najmodernijim sredstvima ostvarili i otkrili boje i motive iz naše najbolje tradicije — nemanjićke i kosovske… Drugo su poetički ili politički programi, ili zadaci da se tradicija silom obnovi, ili nečim poništi. O tome se isto može razmišljati, ali to "Zadrugu" ne interesuje.
U toku je pokušaj obnavljanja jugoslovenskog kulturnog prostora. Pozorišni repertoar i filmska produkcija, a sve češće i pojedini "izdavački poduhvati", svedoče da Beograd ponovo postaje kulturni centar Nove Jugoslavije. Da li je vama opravdana bojazan da pomenute BHS(CG) tendencije presudno utiču na promenu percepcije srpske kulture i umetnosti, a ubrzavaju tok razgradnje nacionalne književnosti i jezika?
■ Možda je ta Nova Jugoslavija novo ime za Beograd, jer ona samo tu još može proći, naravno na račun Beograda. Za Beograd važi multietičnost bez Srba, a i Srbi koji u tome učestvuju jesu Srbi od nevolje — sve bi dali da to nisu… Zasad se tu udružuju predstavnici pobednika nad svojim narodom, u čemu prednjače Srbi, od kojih se najviše traži, ali njima se i nudi najviše evropskih nagrada, kao što su plasmani na Evroviziju i u Lajpcig… Film i pozorište u nas uvek su više služili političkoj propagandi nego umetnosti, sad se to samo pojačalo, čast izuzecima. A pozorišni "radnici" i glumci glume u političkom životu uverljivo kao i na daskama koje život ne znače. Eno ih i na "gej-paradi"…
Podrška novim umetničkim pravcima i tokovima, pa samim tim i manifestacijama kulture očigledno svedoči o promeni i stvaranju novog identiteta — kulture, pa samim tim i društva, čojstva i junaštva… Ako u starim vrednostima, akterima, dostignućima — ima nepoželjnih bakterija, treba ih zameniti novim i zdravim, zar ne? Otud društva za dekontaminaciju… Svaki narod zaprašuje se na njegov način… Osim toga, skorojevići vole uspeh u inostranstvu, pa makar to bio i Beograd.
U nedavnom razgovoru za "Pečat" Nikola Malović, pisac iz Herceg Novog, primetio je da Zagreb svojim "kulturnim stimulansima i diplomatskim ticalima" uspeva da u hrvatsku kulturu inkorporira sve što mi ovde pominjemo kao atipično. Sa druge strane, naše kulturne institucije daju doprinos čak i ukidanju srpskog identiteta Njegošu, Andriću, Selimoviću. Kako objašnjavate toliku količinu srpske suicidnosti?
■ Za to nema jednostavnih odgovora — neki su laki i poznati, a ima teških i promišljenih… Prvi je odgovor: takva je politika. To je proisteklo iz poraza i iz shvatanja poraza prilikom raspada Jugoslavije, u kojoj su najviše izgubili i postradali Srbi… Poraženi želi da se dodvori i još ponizi, ne bi li ga neprijatelji prigrlili, a postiže upravo suprotno… Mi ćemo sebe mrzeti da bi nas vi voleli — to javljaju Srbi bivšoj braći iz bivše Jugoslavije… Sebe mrzeti, to znači: prikazati svoju goru stranu, a sakriti ili zatomiti bolju i svetliju…
Vlast nad mišljenjem, koju diktira svaki režim, a sprovode mediji, škola, pa i izdavači — obračunava se sa svim vrednostima (i bakterijama) i proizvodi nove… Ta vlast, naročito njen glas iz medija, čudi se: otkud uopšte Srbi u Crnoj Gori i u Bosni i u Hrvatskoj, kad to nije dobro i unosno ni u Srbiji. Da smo od toga ranije odustali, bolje bismo prošli…
Istrajavanje na spornom ili još gore dvojnom identitetu pisaca i drugih umetnika (tu niko ne brani zavet velikog Lubarde) ima i glupe i rđave strane… U tome je najgora uloga medija: iz neznanja i jeftinog senzacionalizma pristaju na sve, iznova: Čiji je Andrić? A nove i sumnjive nacije posebno su agresivne u svom inferiornom kokodakanju.
Zahvaljujući saradnji upravo beogradske "Srpske književne zadruge" i novosadske "Matice srpske" ispisan je kakav-takav koordinantni sistem srpske književnosti (edicija "Srpska književnost u sto knjiga"). Danas, međutim, Novi Sad postaje središte procesa stvaranja vojvođanskog kulturnog modela, navodno autonomnog i drugačijeg (i u stilsko-poetskom i u idejnom smislu) od srpskog (odnosno takozvanog "srbijanskog"). Da li su vaše oči uprte u nekadašnju "Srpsku Atinu" i da li SKZ ima trenutno potencijala da objedini srpski kulturni prostor i izvan države Srbije?
■ U našem javnom životu vladaju veliki kukavičluk i velika zaboravnost. To je i stoga što reč ima manje značaja nego što je imala, "a nema se, brate, gde ni objaviti"… Samo se akademik Ekmečić usudio da citira papinu Encikliku uoči razbijanja SFRJ — da u cilju suzbijanja komunizma treba pristupiti formiranju većeg broja manjih nacionalnih država na Balkanu… Komunizam se već sam od sebe suzbio, ali su mnogi Srbi poverovali da će ih otklon od komunizma vratiti na demokratske visine iz prošlosti… Papine "manje nacionalne države" moguće je stvoriti samo na račun Srba i Srbije, srpske crkve i srpskog jezika… I to je na delu, i nije pri kraju. Toliko o Vojvodini. U Crnoj Gori zemljotres je bio u Skoplju, ali je priskočio u pomoć veliki Klinton i zaustavio drmanje planete.
Sami ste rekli "beogradska 'Srpska književna zadruga'". U tome je njen problem — što je samo njena adresa beogradska. Ona je znatno šira, srpska — srpskog jezika i duha, a srpski duh znači: svuda gde ima srpskog jezika; i ako baštinimo Ahila i Hektora, baštinimo i Obilića… "Zadruga" ima članove i na Cetinju i u Kanadi.
Prva "Matica srpska" osnovana je (1826) u Pešti, a prva "Zadruga" je imala više članova izvan ondašnje Srbije nego u Srbiji. Ali je srpsko kulturno i nacionalno biće bilo od kvalitetnijeg materijala, povezano srednjovekovnom duhovnom baštinom i oslobodilačkim duhom 19. veka. Svako oslobođenje donosi potrebu za razvojem — života: zanata, privrede, umetnosti… Danas se taj duh "razdraba" spolja, u sklopu šireg projekta smanjivanja državnog, teritorijalnog, jezičkog, moralnog i svakog drugog prostora srpskog naroda. Vrednost naroda bila je u njegovoj složenosti i različitosti, svestranosti i raznobojnosti. Sad se to zloupotrebljava za nove deobe, a na planu kulture pothranjuje i korupcijom i sujetom osetljivih delatnika u politici i kulturi. Svako bi hteo da u nečemu bude prvi, da makar u svome selu bude premijer, dekan ili akademik…
"Matica srpska" je hram naše kulture i nauke, smatrali su je "Zadruginom" starijom sestrom. "Matica" i "Letopis" — i to je Otadžbina! Ali pogledajte samo "Matičine" zgrade i "Zadrugine" prostorije: razlika je velika… "Matica" ima divnu Biblioteku i Galeriju, "Zadruzi" nije vraćeno ništa od imovine… To ne znači da "Matici" ne treba dati još. Imati "Maticu", to je istinsko blago… Ima tu velikog udela "Srpska Atina" sa svojim zadužbinarima… Bila je nekad i "Srpska Sparta", pa sad zvanično traži da bude hrvatska ili albanska salata, samo da se iz nje uklone srpski i spartanski duh…
Prvu knjigu sam objavio u "Matici srpskoj" pre 35 godina. "Maticu" smatram rodnom kućom. Obeležen sam "Maticom srpskom". Novu ediciju "Deset vekova srpske književnosti", novu verziju kolekcije od 100 knjiga koju pominjete ipak radi sama "Matica", bez "Zadruge"… Nešto nas je tu razdvojilo — književnost svakako nije… Dobra je i nova "Matičina" organizacija po podružnicama u Banja Luci i u Podgorici. I to je objedinjavanje srpskog kulturnog prostora.
Srpski kulturni prostor, onaj istinski, ipak je objedinjen. U njemu se ne mogu razdvojiti Sveti Sava, kosovski mit, Njegoš i Andrić. Tu sve govori iz onog prethodnoga. Od toga mi nemamo lepše i važnije baštine. Na toj vertikali istrajava i "Zadruga": nacionalno i moralno su jedno, a o tome govore najveće srpske ličnosti: Stefan Lazarević, Dositej, Vuk, Zmaj, Marko Miljanov, Isidora, Tesla, Mika Alas, Meša Selimović i njegov školski drug patrijarh Pavle. Patrika je bio član SKZ još od prizrenskih dana.
Da li se slažete sa ocenom da umetnik u vreme kada se država nalazi pod nekom vrstom (duhovne) okupacije, treba svoje stvaralaštvo da u određenoj meri podredi nacionalnim interesima?
■ Najbolje stvaralaštvo je uvek u nacionalnom interesu. U najvećem nacionalnom interesu je istina. I kad je reč o stvarnosti, tj. istoriji, i kad je reč o istini umetnosti ili u istini o umetnosti. Kod nas je u najvećem problemu istina… Problem je što nacionalni interes vlast ne vidi kao svoj interes… U nacionalnom interesu je dostupnost kulture, tiraž kulture, potreba i ljubav za kulturu… U nacionalnom interesu umetnik stvara univerzalne vrednosti na svom jeziku, a tumači umetnost i načine ispoljavanja umetnosti: muzeji, galerije, izdavači, mediji, škole — afirmišu opštu vrednost nacionalne umetnosti prema internacionalnim okvirima i merilima. To je opet priča o Stojan Jankoviću i Odiseju. Ukoliko se u pesmi o kotarskom serdaru ne otkriju bakterije koje izazivaju alergiju…
Kako dovesti u saglasje društveni angažman i autonomiju stvaralačkog čina, a ne biti izložen opasnosti od etikete "ideolog književnosti" ili "književnik ideologije"?
■ Nauk iz prethodne epohe kao da je izgubio važnost ili se u opštoj amneziji malo ko seća istih ovih pitanja o odnosu ideologije i umetnosti. Principi su isti. Za nas koji smo dublje u pamćenju nema mnogo novog, osim u bestidnosti i beskrupuloznosti sadašnjih ideoloških zahteva… Zato se insistira na "budućnosti", jer nas je prošlost upropastila… Istinski stvaralački čin: priča, ideja, književni junak, lepota postupka — stoje iznad svake ideologije. Kao što su sloboda i Otadžbina iznad svake ideologije… Ideologija se samo može zloupotrebiti u stvaralačke svrhe, kao što se i stvaralaštvo može upotrebiti u političke svrhe… Književnosti Branka Ćopića ne smeta njen ideološki sloj, naprotiv, negde pojačava emotivni nivo. Njegovi su junaci srodni književnim junacima iz antike i naše junačke povesnice. Recimo, onaj Brane Desnica, heroj Grmeča, u poemi "Lekcija iz zemljopisa".
Da li imate utisak da savremena srpska književnost sve češće vodi dijalog sa istorijom, ali upravo insistirajući na njenom preispitivanju?
■ Savremena srpska umetnost je umnogome žrtva tranzicije. Bez finansijske i medijske podrške, bez organizovanog esnafskog i knjižarskog sistema, mi i ne znamo šta je sve savremena književnost, jer naše knjige teško dolaze do Niša i Kragujevca ili obratno — svako čita sebe, broj štampanih publikacija raste, a tiraži padaju na broj prijatelja i rodbine. I svako se čini zadovoljan…
Književnost oduvek vodi dijalog sa istorijom, jer književnost u istoriji vidi neponovljivu priču, nalazi najzanimljivije junake i umetničke parabole… Nije dobro kad se književnost izdaje za istoriju, a i istorija ponekad pusti mašti na volju, nalik rđavoj književnosti… Književnost i istorija se moraju dodirivati, ali kad je delo gotovo, mora biti jasno: šta je književnost, a šta istorija. Tome nas uče najveći: Piščević naspram Crnjanskog, Andrić naspram Radovana Samardžića. Svako je u svojoj oblasti uspeo. U sistemu istorije pisac lepše dočara savremeni društveni sistem. Uzmimo na primer remek-delo "Prokleta avlija" ili lekcije o vlasti i umetnosti iz "Omerpaše Latasa".
Od 1992. godine "Zadruga" dodeljuje Nagradu "Srpske književne zadruge" za životno delo. Među dosadašnjim dobitnicima nalaze se i Desanka Maksimović, Vojislav Đurić, Milorad Ekmečić, Stevan Raičković, Miodrag B. Protić, Miodrag Pavlović… Ko bi još, po vašem mišljenju, zaslužio ovo prestižno priznanje?
■ Nagradu su dobili još: Branko V. Radičević, Branimir Živojinović, Momo Kapor, Milovan Danojlić… Sve imena pravih pregalaca (Dragiša Vitošević je voleo tu njegoševsku reč) koji su u isto vreme stvorili svoje izuzetno delo i bili deo "Srpske književne zadruge" — kao autori, članovi odbora i odseka, časnici… Na sreću, takvih ima još. Malo je godina i sredstava da se odaju priznanja ljudima koji su u "Zadruzi" i u svom životu istovremeno dali toliki doprinos srpskoj književnosti i nauci. Oko "Zadruge" su i sada najbolji.
Sećajući se godine 1924, kada je u "Zadruzi" objavio prvu knjigu "Pripovetke", Ivo Andrić je rekao: "Ući u 'Srpsku književnu zadrugu' bilo je teže nego ući u carstvo nebesko". Vršnjak "Zadrugin" Andrić je bio doživotni počasni predsednik SKZ.
Dobitnik nagrade "Pečat vremena" za književnost upravo je autor "Srpske književne zadruge" Matija Bećković, za zbirku pesama "Put kojeg nema", objavljenu u "Kolu" iz 2009. godine. Šta za SKZ predstavlja ovo priznanje?
■ Veliku radost! "Zadruga" je unekoliko sama sebi dovoljna: ona odgovara svojim članovima i organima — sada, a sudu istorije književnosti — u budućnosti. Ali nam znači javna reč, i kritika i pohvala… Matijina knjiga je izašla u jubilarnom, stotom "Kolu". (U tom "Kolu" bili su i Grozdana, Kapor, Danojlić, Dušan Kovačević, Darko Tanasković, Novica Tadić, Savić, Sladoje i drugi). Za 18 knjiga savremenih autora u tom "Kolu", dodeljeno je 18 nagrada…
Matiji se može dati svaka nagrada. On ih je valjda sve i dobio — od "Oktobarske" za "Reče mi jedan čoek", pre četrdeset godina, do "Sedmojulske", "Vukove" i "Njegoševe"… Ali je ova "Pečatova" važna iz još dva razloga: najpre, skreće pažnju da u najzrelijim godinama klasik piše jednako duhovito, snažno, hrabro, i drukčije; zatim, u svekolikoj književnoj i kulturnoj hipokriziji, koja je svojom inflacijom zahvatila i nagrade, "Pečat" stavlja pečat na nešto odista najbolje, što se ne proverava, jer je zapečaćeno delom i imenom nagrađenih: Ekmečić i Bećković… A na tome već stoji pečat iz 1892, inicijal SKZ, koji je nacrtao pesnik i lekar Jovan Jovanović Zmaj, osnivač "Zadruge".
I kao književnik, i kao autor, ne pristajete na "venčavanja moderne i masovne kulture", koje obeležava kulturu 21. veka. Da li se opasnost ovog braka iscrpljuje na estetskom nivou, gde je lako uočljiva dominacija kiča, ili je on izraz civilizacijskog odustajanja od ozbiljnih duhovnih zahteva na području stvaralaštva?
■ Moderna i masovna kultura sudaraju se još u dubokom 20. veku. I tada je masovna popularnija, a moderna zaštićenija i poštovanija… Masovnu su podržavali mediji i zabavni deo života, ozbiljnu — kulturne institucije, škole, država. Masovna može apsorbovati modernu ili je potisnuti, ako moderna nema jaku i sistematsku podršku. Ako u biblioteci ili u školi isti status imaju knjiga jedne medijske zvezde i knjiga recimo jednog Elijadea, jasno je da će biblioteka nabaviti sto knjiga manekenke ili pevačice, a jedan ili nijedan primerak Elijadea. Da li se demokratija sastoji u jednakosti knjiga i slobodnom izboru čitalaca, tj. biblioteka, škola?
Ili, knjiga na kiosku. Velika reklama, veliki tiraž, povoljna cena. A niko ne primećuje da na kiosku nema ni pripovedaka, ni pesama, ni eseja… Ko uopšte štiti ove žanrove? "Nolit" i "Prosveta"? Da li su s "Nolitom" i "Prosvetom" nestali i celi žanrovi? Jedan izdavač iz Nikšića imao je svojevremeno devizu: nijedan Crnogorac bez knjige. Sad je u Srbiji deviza: nijedna poznata žena bez romana.
Sad se književnost i jezik mogu studirati u gradu koji, recimo, nema biblioteku. Možda je i to tekovina demokratije… Bio jednom jedan "naučnik" koji je pisao knjige o "moći Titove riječi". Ako je živ, on bi sada mogao da napiše studiju o moći reči Dragane Mirković, pevačice koja je uspela u Evropi, ima svoju televiziju i nedavno je dala izjavu da i "mi", ko god da smo, treba da "postanemo deo sveta", tako kao ona, i uđemo u Evropu… Da se zadržimo samo na najbezazlenijim primerima… U lakoj književnosti naših dana prednost ima privatni život javnih ličnosti. U težoj se traži i forsira "suočavanje sa sopstvenom prošlošću". Ko opiše srpski planetarni zločin, može računati na najveća priznanja… Na filmu tih uspeha već ima.
Vratimo se Vašoj matičnoj kući, "Srpskoj književnoj zadruzi". Iduća godina je jubilarna: 120 godina. To je lepo trajanje. Kako ćete obeležiti taj datum?
■ Svakako radno. Biće tu i truda i ponosa. Pred očima će nam češće biti prethodnici koji su "Zadrugu" utemeljili i učinili idejom i institucijom knjige: Stojan Novaković, Zmaj, Ljubomir Jovanović, Milan Đ. Milićević, dr Batut, Ljubomir Stojanović, Andra Gavrilović, Ljubomir Kovačević i ostali, a zatim i njihovi mnogi i veliki sledbenici… Jovan Žujović, Simo Matavulj, Jovan Skerlić, Petar Kočić, Vladimir Ćorović, Nikola Vulić, Milovan Glišić, Dragutin Kostić, Tihomir Đorđević, Svetislav Stefanović, Veljko Petrović, Vasko Popa, Risto Tošović, Dejan Medaković, Slobodan Selenić, Nikola Milošević, Borislav Mihajlović Mihiz, Mladen Leskovac, Skender Kulenović, Pavle Zorić…
Mnogo toga zavisiće od sredstava, kako se sada, zbog stida, zove novac… Odbor za proslavu još nije doneo konačni program, ali se zna da ćemo praviti jubilarno "Kolo" — nove knjige savremenih pisaca, po pozivu Komisije za "Kolo", biće svečana Akademija u Narodnom pozorištu, izložbe i promocije novih knjiga… Biće tu prilike za poziv novim članovima, a "Zadrugu" čine knjige i članovi u isto vreme.Razgovarali Ljiljana Bogdanović i Aleksandar Dunđerin | 04.08.2011. | Pečat
|
|
|
Sačuvana
|
|
|
|
Angelina
|
 |
« Odgovor #7 poslato: Januar 24, 2013, 03:37:58 am » |
|
* DRAGAN LAKIĆEVIĆ:BRANKO I NJEGOŠ SU NAŠ NOVI POČETAKBranko je pesnički simbol mladosti, gde se izjednačuju život i pevanje. On je početak naše novije poezije, koja se rađa u epohi Vuka i Karađorđa. Posle dva ogromna klasična toka — srednjovekovne i epske usmene poezije, rađaju se Branko i Njegoš. Mi u njima vidimo svoj novi početak, i kad ih osećamo kao pojedinci i kad ih doživljavamo kao narod.Rekao je ovo u intervjuu "Glasu Srpske" književnik Dragan Lakićević, koji je ovogodišnji dobitnik nagrade "Pečat varoši sremskokarlovačke", koju dodjeljuje "Brankovo kolo" u Sremskim Karlovcima.
LAKIĆEVIĆ: Svako kog znam Branka zna napamet, i to više iz lične memorije nego iz škole. Njegov spoj radosti i tuge uzbuđuje svakoga. Svaki mladi čovek misli da Branko peva baš o njemu, a pesnici donekle ostaju zauvek mladi. Nesvesno, nama se i sad čini da su svi docniji pesnici (recimo imenjaci — Branko Ćopić i Branko Miljković) naslednici Branka Radičevića — rekao je Lakićević.
GLAS: Kakav za Vas ima značaj nagrada "Pečat varoši sremskokarlovačke" i koliko su nagrade uopšte podsticajne za književnike?
LAKIĆEVIĆ: Svakom poslu, pogotovo ličnom poduhvatu, naročito umetničkom stvaranju — potrebno je priznanje. Kad sazna i za jednog čitaoca, pesniku to znači. Mi i pišemo za jednog — nepoznatog (Raičković je to lepo rekao: "Ja ne pišem ovo za tebe i njega, već za onog što će doći posle svega.") Književnu nagradu daju institucije, o tome odlučuje više ljudi — priznanje se čini šire i veće. Nagrada više znači mlađem čoveku, mada vidim da se i starci njima raduju i zbog njih pate. Moj slučaj je, čini mi se, mirniji: kad nagradu dobijem, verujem da sam je zaslužio, kad dobije drugi — verujem da je on zaslužio. Ova nagrada se divno zove: sve tri reči daju utisak pripadanja jednoj lepoj tradiciji. Nagradu čine i njeni dobitnici — kad sam je dobio, ja sam im se pridružio.
GLAS: Nagradu ste dobili za zbirku poezije "Snežni vrt". Šta Vas je, u stvari, inspirisalo da je napišete?
LAKIĆEVIĆ: Pesnička zbirka "Snežni vrt" pripada takozvanoj redovnoj poeziji, koja je, kao neobavezan lirski dnevnik, nastala u dve-tri godine. Ove pesme pokrenula je moja osetljivost toga doba (2007—2010). Moju lirsku osetljivost uvek započinje neki ritam koji pre bira mene, nego što ja tražim njega. Kad su se pesme skupile i probrale, video sam da u njima, opet, dominiraju boja i čarolija snega koja je okvir i muzika cele moje lirike. Snežni svet učinio mi se kao vrt u kojem se nalazi i moje biće i moj život: Beograd, svako njegovo drvo i lice. Kriknuo sam ponešto i iz žalosne stvarnosti i iz uzvišene duše. Možda ova knjiga predstavlja odjek moje prve knjige "Između nas zima", koju je pre trideset i pet godina objavila Matica srpska.
GLAS: Između ostalih, napisali ste i knjigu "Štap patrijarha Pavla". Šta je za Vas značilo pisanje te knjige?
LAKIĆEVIĆ: Pomalo se razumem u narodnu književnost, pa i u usmene legende. Znajući dobro legende o Svetom Savi, napisao sam i jednu zbirku svojih legendi pod naslovom "Štap Svetog Save". One su gdekad gotovo narodne, a gdekad se pomeraju ka umetničkoj priči i nadgradnji: Svetog Savu vidimo u našem dobu i svetu, ne samo u duhu. Potom sam napisao "Kosovske legende", a kad se upokojio Njegova svetost patrijarh Pavle, mnoge anegdote o njemu preoblikovale su se u legende. Najviše stoga što je u jednom razdoblju našeg života i naše istorije — s mnogo poraza i propadanja vrednosti, naš Patrika bio primer srpske i pravoslavne i opšteljudske uzornosti, čistote, svetlosti, bezgrešnosti, kojoj težimo i kao ljudi i kao narod i onda kad smo u najvećim iskušenjima. Zar se sad ne čini legenda — da je takav uopšte postojao? Ako je postojao on, postojali smo i mi. I bili smo ljudi — na njegov i na Božji poziv! Otud "Štap patrijarha Pavla", koji je on nasledio od Svetoga Save.
Planovi
GLAS: Kakvi su Vam planovi, spremate li neku novu knjigu?
LAKIĆEVIĆ: Pesnik se uvek više nada u budućnost — i to je naša srodnost sa Brankom Radičevićem. Verujemo da ćemo tek napisati ono najbolje, pa i da će se tek roditi naši najbolji čitaoci i tumači. Moji planovi za skoriju budućnost vidljivi su na planu proze, a sasvim neizvesni i tajanstveni u smeru poezije. Zato od poezije više očekujem.Mirna Pijetlović | 12.09.2011 | Glas Srpske
|
|
|
Sačuvana
|
|
|
|
Angelina
|
 |
« Odgovor #8 poslato: Januar 24, 2013, 03:57:25 am » |
|
* INTERVJU: DRAGAN LAKIĆEVIĆ, književnikOTADŽBINA SE PIŠE VELIKIM SLOVOMZa Filipa Višnjića saznao sam pre polaska u školu. On nije samo vidoviti pevač Karađorđeve bune. On je metafizički tumač slobode Dragan Lakićević (1954), pesnik, pripovedač, romansijer, izuzetan poznavalac narodne književnosti, glavni urednik Srpske književne zadruge, dobitnik je nagrade za rodoljubivo pesništvo "Odzivi Filipu Višnjiću", koju, 17. put, dodeljuje Zadužbinsko društvo "Prvi srpski ustanak" iz Orašca. Zadužbinsko društvo objavilo je knjigu rodoljubive poezije Dragana Lakićevića "Porodične poeme". Reč je o knjizi izabranih pesama iz zbirki: "Porodični album" (1997) i "Porodični azbučnik" (2002), kojima su pridodate uvodna i zaključna pesma. Nagrada će biti uručena danas, u Marićevića jaruzi, u ustaničkom Orašcu.
Nagradu ste dobili za rodoljubivu poeziju. Šta je danas rodoljubiva pesma?
■ Pesma se ne piše da bi bila rodoljubiva, ili ljubavna. U pesmi preovlada neka ljubav… Rodoljublje je osećanje šire od školskog određenja vrste lirskih pesama: ljubav prema otadžbini. I pojam otadžbine širi je i složeniji nego što se na prvi pogled uzima. Pesničkim pravopisom, Otadžbina se piše velikim slovom: vlastita imenica. Ona je rod — uži i širi: zavičaj, roditelji, zemlja. Jezik, istorija i tradicija, kulturna baština. Ima svoju moralnu dimenziju, državne i mitske granice. Rod srpskih pesnika odredio je još Aleksa Šantić: "I svuda gdje je srpska duša koja,/ tamo je meni otadžbina moja". Rodoljubiva pesma sa rodom živi: slavi i plače — njegovim jezikom progovara iz njegove dubine. Gete veli da je otadžbina "gde mi duša rado boravi". I srpska poezija je moja otadžbina.
Šta vam znači ime Filipa Višnjića? Kako ste se vi njemu "odazvali"?
■ Za Filipa Višnjića saznao sam pre polaska u školu. On je vrsta kućne, nacionalne ikone, kao Sveti Sava, knez Lazar, Njegoš, Vuk… On nije samo vidoviti pevač Karađorđeve bune. On je metafizički tumač slobode, vizionar narodne duše, usmeni filozof srpskog postojanja i univerzalne misli: "Iz klina će proniknuti trava... Srbija se umirit ne može…" Po istorijskim i mitskim dimenzijama borbe koju opeva, on stoji naporedo s Njegošem: "Borbi našoj kraja biti neće". Nisu slučajno najveći likovni umetnici tražili lik slepog pevača. Homerov Demodok Odiseju peva o njegovim davnim podvizima, naš Filip Đorđu Petroviću peva o njegovim suvremenim podvizima… U Filipovoj pesmi o smrti Marka Kraljevića, junak ostavlja tri ćemera blaga: da ga sahrane, da se grade crkve i: "Treći ćemer kljastu i slijepu,/ nek slijepi po svijetu idu,/ nek pjevaju i pominju Marka". Filip smatra da su njega junaci obdarili o obavezali da peva o njihovom podvigu.
Vašu knjigu otvara pesma "Grom Svetog Save", a zatvara pesma "Sretenje, sviće sneg". U prvoj je najava ustanka, završna počinje stihovima: "Kad nad Srbiju padne tama/ I ne diže se godinama". Kada će u Srbiji da svane?
■ Tamu koja se pominje u ovoj pesmi pominjali su pesnici mnogih vremena: "Bješe nebo tama pritisnula…" Ona je isto višeznačna i može da bude više u ljudima nego nad srpskim zemljama. Tama je manja kad se podigne duh, ojača život, javi se radost nade. Sve to najbolje postiže sloboda, zvanična i nezvanična, koja se isto sluti: spolja i iznutra. Tamu sam video prevashodno uoči ustanka u Orašcu, ali se njene manifestacije pojavljuju i u naše doba. Čim blesne nešto plemenito, sviće. I kad sneg ukrasi zemlju, vidimo je drugim očima, kao da je na nebu. Rodoljublje se iskazuje i kroz ljubav prema zavičaju, vuku, hrastu, poeziji, srpskom slovu, krstu, mesecu iznad Srbije?
Svaka reč srpskog jezika je rodoljubiva. Setimo li se kako ju je izgovarao otac, ili upotrebio Ivo Andrić, ili rimovao Milan Rakić, ona nas posebno uzbudi. Shvatimo da smo sastavljeni od te građe — pripadamo građevinama koje su tim rečima oblikovane. Okružuju nas svetinje — "simboli i signali". Zato s jednakim strahom i ponosom ulazimo u Mileševu ili u Moraču i u arhitekturu "Seoba", "Lelejske gore", "Proklete avlije". Iz te osetljivosti nastale su i moje poeme: vrsta ispovedne poetike u formi porodične hronike sa slikama iz stvarnih i reminiscentnih albuma. U licima porodičnih snimaka pokušavao sam da otkrijem ne samo neki njihov zaum, nego i neko svoje osećanje u njima, njihovo u sebi. U tom srodstvu prepoznajem ukupno srodstvo nacionalnih vrednosti. Zajednički imenitelj tog rodoljublja jeste pesma "Slovo ljubve" koju je, u formi obraćanja svom bratu, ispevao beogradski gospodar i vitez, sin svetoga kneza Lazara.
Patriotizam se iskazuje i kroz obrazovanje, sticanje znanja, vredan i predani rad, pripadanje srpskoj književnosti?
■ O patriotizmu isto treba suzdržano govoriti — ne što živimo u vremenu proklamovanog nepatriotizma, nego što su skromnost i pristojnost deo patriotizma. Patriotizam je vrsta religije… Patriotizam predosetimo u mnogim doživljajima i na svakom koraku. Svako dobro delo je patriotsko. Kad pomislimo kako je ogroman dar što smo rođeni ili odrasli ovde, a najbolji drug tamo… Što svaki dan prolazimo Obalom Nemanjića na Ribnici, ili čeznemo da vidimo Hilandar, Ostrog, Obilića poljanu, Vračar-polje, Čegar, ostrvo Vido, Zmijanje, Brankovinu… Sazvežđe Kosova i Metohije… Celu naša mentalnu geografiju obeležili su ljudi: groblja, kuće, njive, uspomene, reči.
U vašim poemama Kosovo ima važno mesto. Hoćemo li Kosovo i Metohiju sačuvati makar u (rodoljubivoj) poeziji?
■ O Kosovu i Metohiji odgovaramo sami sebi više nego drugima. To je najosetljivije pitanje našeg postojanja. Od kosovskog opredeljenja mi smo to što jesmo, a na delu je pritisak protiv tog opredeljenja u nama. Ako odustanemo od onog zaveta, dobićemo nagradu! "Kosovsko Evanđelje" — veli Sveti Justin Ćelijski — "jeste Svetosavsko Evanđelje produženo kroz vekove". Kosovo nije samo u pesmama, mapama, ustavu, liturgiji, knjigama, katastru… Nije samo u duši, inatu, ponosu. Kosovo je drugo ime sudbine. Ima nas — ako imamo Kosovo. Ko ga nema, on je nešto drugo — liči na one pingvine što su otkrili da se može ploviti i na drugoj santi leda…Zoran Radisavljević | 15.02.2012 | PolitikaFotografija Tomislav Janjić
|
|
|
Sačuvana
|
|
|
|
Angelina
|
 |
« Odgovor #9 poslato: Mart 24, 2014, 02:53:12 am » |
|
* DRAGAN LAKIĆEVIĆ, književnikLEGENDA IMA ZNAČENJE TRAJANJALegenda je, s jedne strane, vrsta poezije, s druge — vrsta istorije. Moja književna istorija — predstavlja odbleske i odjeke klasične istorijePosle legendi o Svetom Savi, o patrijarhu Pavlu, i kosovskih legendi, Dragan Lakićević (1954), pesnik, pripovedač, romansijer, tumač i priređivač književnih dela, objavio je, u izdanju "Princip presa" iz Beograda, knjigu "Legende o Beogradu". U pet tematskih ciklusa: Kako je postao Beograd, Liturgija u Beogradu, Zmaj od Avale, Kovačnica zvezda, San o Beogradu, Lakićević je, s mnogo dara, toplo i nežno, ispričao priču o svom "beogradskom zavičaju". Knjigu, u izuzetno lepoj opremi, ilustrovali su Mihail Kulačić, Predrag Dragović i Predrag Todorović.
Moraču i Kolašin opevali ste i opisali više puta. Sada je došao na red i Beograd, u kojem, zapravo, najduže živite?
■ Ove jeseni je četrdeset godina mog života u Beogradu. "Ko detence došao sam amo"... Pisac najlepše piše ono što najbolje zna, pogotovu ako to znanje oseća kao nešto svoje. Beograd je odavno moj: u njemu je, kad sam u Kolašinu bio osnovac, studije prava završavao moj otac. Svaki put mi je doneo nešto iz Beograda. Moja prva fudbalska lopta "bubamara" bila je iz Beograda. U mom školovanju gotovo svi udžbenici bili su iz Beograda. U Beogradu su živele omiljene figure mog detinjstva: golman Milutin Šoškić, Branko Ćopić, ujak Periša general... Sve je tu bilo građa za legendarni doživljaj Beograda, uostalom, kao i Svetoga Save i Kosova...
Počeli ste romanom "Studengrad", napisali ste, potom, "Beogradsku princezu"... I u "Ludačkom rukopisu" nalaze se "beogradske priče"?
■ Beograd je u središtu mnogih mojih knjiga. I "Ljubavne knjižice". Za slojevima i nivoima Beograda tragam na razne načine, najviše u spisima i knjigama o istoriji i kulturi Beograda, koje sam, kao urednik, otkrivao i priređivao... Koliko ima istorijskih i arheoloških slojeva, možda još više ima duhovnih i metafizičkih nijansi ovaj grad... Kult Beograda neguju mnogi koji su zauvek otišli preko okeana.
Kroz legende o Beogradu, ispričali ste čitavu istoriju Srbije?
■ Od praistorije i mita o postanku sveta, od doseljenja Slovena, koji Singidunumu daju srpsko ime... Legenda ima značenje trajanja. Trajanje je izuzetna dimenzija Beograda... Legenda je, s jedne strane, vrsta poezije, s druge — vrsta istorije. Moja književna istorija — predstavlja odbleske i odjeke klasične istorije. Njenu imaginaciju određuju vrline: vera, lepota, plemenitost. Iz njih se rađa duh Beograda. Po tom duhu, on je svetski grad sa najviše srpskih obeležja. Ove legende rekonstruišu taj duh. Taj duh je složen, svako ga shvata na svoj način.
Nekada je Beograd bio na obalama Panonskog mora. Odlaskom Crne Gore, Srbija je ostala bez mora?
■ Možemo ostati samo bez onoga što nije u našem umu, duhu i mišljenju. Beograd se ogleda u Jadranskom moru isto koliko i u Dunavu. Otkud legenda da se sa Durmitora vidi Beograd? Koliko okamenjenih školjki i korala ima u padinama Avale, toliko u nama ima instinkta i reminiscencija nekadašnjeg mora, makar ono bilo mitsko... Sad se vodi politička kampanja da u drugu državu "ode" leva obala Dunava! Od takvih apsurda sačinjen je ovaj svet. Nesreće, zlo i gluposti mogu se prevladati samo atributima legende: podvigom, hrabrošću, istinom. U jednoj od legendi o Beogradu stoji: "Ko ne voli — tome spasa nema".
Svi dobri ljudi, kažete, u Beogradu postaju još bolji. I tako se, cela Srbija, preseli u Beograd?
■ Beograd je svojevrsni magnet: privlači više nego što odbija... Sećam se: preselio se moj stric iz Čačka u Beograd i istog leta krenuo na more. Na putu, on zaustavi auto da propusti pešake. Pitamo ga zašto daje prednost pešacima (nije tada svako vozio kola), a on kaže: "Zbog beogradskih tablica. Beograđani se ovde smatraju kulturnim i velikodušnim — možda je zato Beograd glavni grad"... Srbija se sliva u Beograd — ima razloga za to. Ali se i iz Beograda preselilo u Srbiju mnogo duha, znanja, stila... Moj drug iz gimnazije, pokojni pesnik Savo Lekić, studirao je u Beogradu pet godina i taj period smatrao najlepšim dobom svoga života, od gotovo šest decenija.
Objašnjavate kako su nastali nazivi: Beograd, Sava, Avala... Da li ste koristili postojeća saznanja, ili je reč o novim legendama, čistoj fikciji?
■ O Beogradu se mnogo zna, mnogo se pisalo. Ima dragocenih knjiga, novina, dokumenata. Neke mi je otkrio Milorad Pavić, znalac Beograda... Međutim, brzo se zaboravlja, pa je pre više od jednog veka Milan Đ. Milićević napisao "Slike srpske prestonice" — da sačuva od zaborava imena i toponime Beograda. Mnoge takve izvore sam video pre nego što sam, sasvim slobodno ih koristeći, a još slobodnije izmišljajući, pisao svoje legende. Neke i meni liče na narodne. Na čitaocu je da ih usvoji po svojoj meri.
Da li ste, pišući legende o junacima i vitezovima, imali na umu i ličnosti iz današnjeg Beograda?
Sve legendarne junake mi zamišljamo kao današnje. Kao deca, igrali smo se Ahila i Robina Huda, Obilića i Marka Kraljevića. Tako se i savremeni pisac igra — zamišljajući da i danas može da se pojavi neko kao Sveti Sava, car Dušan, Vasa Čarapić, Mika Alas... Ljubav i sloboda isto vrede, i nekad i sad, samo ih možda ljudi (i pisci) izražavaju, a učitelji tumače drukčije.
U Vašoj knjizi je i jedna legenda o Isidori Sekulić, odnosno o moralu partizanske vojske koja oslobađa Beograd?
■ Taj dokumenat, kojim komanda Beograda štiti veliku spisateljicu od svoje vojske, objavio je Radovan Popović. To je još jedna od novih istina koja prelazi u legendu. Možda više govori o samoj Isidori, nego o ratnicima koji su 1944. oslobodili Beograd od Nemaca. Meni možda znači više, jer sam saznao da su i morački hajduci 1806. učestvovali u oslobađanju Beograda od Turaka. Svako oslobođenje nosi sobom viši smisao.
Jedna legenda govori o bombardovanju Srbije 1999. godine. Tada je našoj deci trebalo "ukinuti osmeh s lica". Uprkos svemu, srpska deca se i dalje smeju?
■ Tursko bombardovanje Beograda 1862. ostalo je veliki događaj u dušama i svedočanstvima onog Beograda. U bombardovanju 1941. izgorelo je blago Narodne biblioteke... Priča o bombardovanju, koje smo mi upamtili, može beogradskom piscu, u budućnosti, biti polazište za novu legendu, parabolu, poemu, nalik onoj u kojoj Crnjanski veli: "Ti sjajiš kao iskopan stari mač". Tako svetli Beograd. Tako bih voleo da zrači i iz ovih legendi.
----------------------------------------------
Na Tašmajdanu je plamen lomače
Otkrivate, a to potvrđuju i istorijske činjenice, da su mošti Svetog Save spaljene na Tašmajdanu, a ne na Vračaru, gde je podignut hram?
■ Beograd nije mogao bez Svetog Save i Sveti Sava mu je 1594. došao — kroz oganj i pepeo, da još više uzdigne duh Beograda. Vračar je pre jednog i po veka bio ogroman srez, a danas je opština sa centrom oko Hrama Svetog Save. U doba Sinan-paše i Tašmajdan je bio deo Vračara. Na Tašmajdanu je plamen lomače, u Hramu plamen sveće — rodno mesto vere i legende.Zoran Radisavljević | 13.09.2012. | Politika
|
|
|
Sačuvana
|
|
|
|
Angelina
|
 |
« Odgovor #10 poslato: Oktobar 04, 2016, 01:21:12 am » |
|
* DRAGAN LAKIĆEVIĆ, KNJIŽEVNIK, GLAVNI UREDNIK SRPSKE KNJIŽEVNE ZADRUGE IZ BEOGRADANEKADA SU I PISCI BILI AUTORITETIKnjiga nema onu ulogu i snagu kao nekada, kada su književni junaci bili uzori, a ideje i misli — opredjeljenja Potreba za poezijom neće nestati ("Bog je slobodu dao za čovjeka", veli Šantić), ali knjige su s nama bile srećnije nekad, nego mi bez knjiga sadaragan Lakićević (Kolašin, 1954), najstariji aktivni urednik u izdavaštvu Srbije, glavni je urednik Srpske književne zadruge iz Beograda. Nekadašnji osnivač edicija "Reč i misao" i "Znakovi pored puta", a sada uređuje "Kolo", najstariju i najgledniju izdavačku kolekciju u kojoj ove godine izlaze knjige sa brojevima od 717 do 722. Lakićević je svestrani književnik, autor više pjesničkih i proznih djela, istraživač srpske narodne književnosti i srpske književnosti za djecu. Najviše izdanja imali su njegovi romani "Studengrad", "Četni đavo" i "Mastermajd", kao i romani za djecu: "Bajka o jabuci", "Mač kneza Stefana", "Princeza i lav", "Beogradska princeza". Ovo je bila Vaša godina. U Crnoj Gori ste primili dvije književne nagrade: "Jelena Balšić" i "Marko Miljanov". Kako ste to doživjeli?
■ Moj zavičaj je srpska književnost, i sve nagrade dolaze iz te književnosti. Pre ovih, dobio sam Vukovu, nagradu "Milan Rakić”, Gračaničku povelju, Kočićevo pero, književnu nagradu "Politikinog zabavnika" — najboljoj knjizi za mlade... Ove dve nagrade primam u državi koja je sada zvanično zasebna, a ja sam rođen i odrastao i život proveo u onoj zajedničkoj: "Na iste svečanosti zajedno su vođeni, od istih bolesti svi pelcovani..." Nagrade su mi uručili preci i braća. Pred kućom vojvode Marka sa mnom je, u duši, bio i moj pokojni profesor iz titogradske gimnazije Luka Popović, kod kog sam pisao maturski rad "Etika Marka Miljanova". A dok mi mitropolit crnogorsko-primorski Amfilohije daje ikonu Jelene Balšić, ja mislim na moju profesorku srednjevjekovne književnosti Radmilu Marinković od koje sam saznao za blagovjernu kćer kneza Lazara i njeno "Otpisanije bogoljubno". Znači, nagrade ne primam sam, niti samo sada, već odavno i za zasluge mnogih...
Objavili ste, nedavno, novu knjigu pripovjedaka "Slatka je muzika", zatim studiju o tvorcima epskih narodnih pjesama "Srpski Homer". Vaši su žanrovi razni, ne posustajete ni u jednome.
■ Te priče su nastavak mog insistiranja na potisnutom žanru pripovijetke, na koju se premalo obraća pažnja otkako je u roman stalo sve i svašta, a pogotovo šansa za kakvu nagradu. A mi smo narod pripovetke. Uzmimo samo najbolje: Grujo Mehandžić i Maksim Škrljić (narodni), zatim Glišić, Ljubiša, Laza Lazarević, Matavulj, Bora, Sremac, Andrić, Bulatović, Šćepanović, D. Mihailović... "Srpski Homer" predstavlja moje akcente na vrijednostima naše epske poezije koja je po sveopštem priznanju srpskih i svjetskih znalaca na trenutke dostigla, a na trenutke nadmašila Homera. Kao što je nekad prosvećena Evropa u toj poeziji otkrivala neslućene vrijednosti, tako današnja nedobronamerna Evropa ukida taj duh i nama i sebi. (Današnja Evropa je gora od one nad kojom su očajavali Đura Jakšić i Vladika Nikolaj.) Bavio sam se udelom Vukovih pevača u završnim oblicima i u savršenstvu naše junačke poezije koja je na trenutke dostigla, a na trenutke nadmašila Homera.
Urednik ste u izdavaštvu više decenija? Kako gledate na taj poziv u tim vremenima?
■ Od 1979, kada sam izabran za mladog urednika "Rada" i docnije, od 1992, kada sam izabran za sredovečnog urednika Srpske književne zadruge, promenilo se mnogo toga — i ljudi i vrijeme i društveni poredak. I sve to vreme sobom nosi. Žao mi je samo što se, prilično neprirodnim i nedobronamjernim putem, promenio odnos prema knjizi i kulturi, što knjiga više ni u životu ni u društvu, pa ni u porodici, knjiga nema onu ulogu i snagu kao nekada, kada su i pisci bili autoriteti, a književni junaci uzori, a ideje i misli — opredjeljenja. Potreba za poezijom neće nestati ("Bog je slobodu dao za čovjeka", veli Šantić), ali knjige su s nama bile srećnije nekad, nego mi bez knjiga sada.
Vi pripadate srpskoj književnosti. Smatrate li da nedostajete crnogorskoj kulturnoj sceni?
■ Ne nedostajem ja, već, možda svtovi i junaci mojih knjiga, pogotovo oni iz mojih romana za decu "Mač kneza Stefana", "Princeza i lav", "Bajka o jabuci". Verujem da i sada u kolašinskim avlijama i po visovima oko mog rodnog grada ima dečaka koji vole podvige i vitezove naše starine. Tamo gdje smo se mi igrali Miloša Obilića i Marka Kraljevića, hajduka Stanka i Zeka Buljubaše, i sada neko čita i sanja. Njemu su službeno uskratili i te knjige i junake, i ime tog jezika, a tek posle toga mene. U Crnoj Gori je nezvanično ukinut Njegoš, tamo se sa svih ekrana govori suprotno Marku Miljanovu, i ja sam pri tome nevažan... Ja se nalazim u školskim čitankama u Srbiji, rade se naučni radovi o mojim knjigama i temama, a u crnogorskim školama niko za mene ne sme da čuje, jer sam srpski pisac i nemoguće me je odvojiti od Vuka Karadžića i od Branka Ćopića. Ali, književnost ima svoju višu pravdu i ona će sve dovesti na svoje pravo mjesto.
M. Milosavljević
KNJIGA RUKOM PISANA
Kad je počelo Vaše zanimanje za knjige i književnost?
■ U najranijem djetinjstvu. Knjiga i baba — to su moji počeci. Baba sedi pokraj furune, prede i pripoveda o Psoglavi i o Tripku Gurišu, a u knjigama bukti plamen književnih junaka: hajduk Stanko, harambaša Jovanče, Mali Radojica, Hektor, Odisej, Robin Hud... U kući je mala očeva biblioteka, a preko puta, u kolašinskom Domu kulture, velika gradska biblioteka... Negde potkraj osnovne, u onom Titogradu, napisao sam jednu podužu priču, neku svoju mušku "Hajdi". Prepisao je, najlepšim rukopisom, ćirilicom, na formatu A6 od presavijene i isečene kancelarijske hartije, prošio iglom i koncem kao knjigu, nacrtao naslovnu stranu. Bila je to moja prva knjiga. Sa istim zanosom ja i danas "majstorišem" oko knjiga — svojih i drugih (uredniku su druge na prvom mestu), i to za najstarijim stolom u srpskom izdavaštvu — u Srpskoj književnoj zadruzi.
"STARICA MILJA — PSLEDNJI USMENI KAZIVAČ"
Šta još izlazi iz Vaše književne radionice?
■ Upravo je stiglo drugo izdanje moje knjige "Sabor poginulih — dnevnik-roman Svetozara Jovanovića". To je proza zasnovana na podvigu jednog čoveka, našeg savremenika, koji je u visovima svojih rodnih Bratonožića napravio ogromni spomenik svim Lutovcima koji su ginuli za slobodu otkako se pamti. Na odabranoj steni, na pogledu orlovima i oblacima, on kleše imena ljudi, ćirilicom — ako nestanemo da se zna ko je tu živio, kako se zvao i kako je poginuo braneći svoj prag i rod. Pisac je svemu tome dao romaneskni okvir, eros proze, i domislio šta Svetozar sanja i šta mu se događa. Svetozar je u isto vrijeme stvarna ličnost i književni junak — a stvarno i izmišljeno ne mogu se razdvojiti... Pogovor knjizi napisala je prof. dr Zorana Opačić... Takođe, trebalo bi uskoro da izađe iz štampe i knjiga "Starica Milja — poslednji usmeni kazivač", dokumentarna studija o narodnim pripovedačima s kraja 20. veka, među kojima je i moja Starica Milja iz Morače, izvanredan usmeni pripovedač, koja mi je kazivala trideset narodnih priča i njihovih ostataka. To je u isto vreme roman o Miljinom životu i studija o njenom pamćenju i načinu kazivanja. U knjizi su i njene priče koje sam poodavno objavljivao u knjigama "Vuk i ajduk".
Intervju objavljen u dnevnim novinama DAN on-line
|
|
|
Sačuvana
|
|
|
|
|