*
GRUJO LERO — IMAMO IZLAZ, SAMO SU REŠETKE USKELična karta:Datum i mesto rođenja: 26. jul 1949, Visoko (BiH)
Studije: Filozofski fakultet (odsjek: Jugoslovenske književnosti i srpskohrvatski jezik) u Sarajevu
Zaposlen: u Bijeljini — lektor u Novinskoj agenciji RS — SRNA
Piše: satiru i poeziju
Rođeni ste nedaleko od Sarajeva, a trenutno živite u Bijeljini. Da li je to jedna od mnogih posledica rata u bivšoj Jugoslaviji?
■ Rođen sam u posljednjoj godini prve polovine prošlog vijeka u Socijalističkoj Republici Bosni i Hercegovini, u mjestu Visoko, 30-ak kilometara sjeverno od Sarajeva. Osnovnu školu i gimnaziju završio sam u rodnom gradiću, a u Sarajevu Filozofski fakultet (studijska grupa: Jugoslovenske književnosti i srpskohrvatski jezik). Kroz svoju burnu istoriju, od devetog vijeka naovamo, Srbi se stalno sele (samo seoba Srbina spasava = četiri S). Primitivna bića razvijaju se diobom, a Srbi seobom! Nikad nisu ni prestajale hajke na nas. Malo predahnemo, pa nastavimo putovanje za Čarnojevićem: kao zec pred lovcima — do sljedećeg grma.
Dvadesetak godina sam bio profesor u srednjoj školi, jedno vrijeme i prosvjetni nadzornik. U gimnazijskoj klupi počeo sam pisati stihove (1997. objavio zbirku pjesama "Izgubljeni zavičaj"). Član sam Udruženja književnika Republike Srpske (RS), koje je kolektivni član Udruženja književnika Srbije (UKS).
Nakon potpisivanja mirovnog sporazuma ("Hvala dragom Dejtonu, pa više nisam izbjeglica. Sad sam raseljeno lice") 1995. iz Sarajeva sam doselio u istočni dio RS — u Bijeljinu, gdje sam zaposlen (lektor) u Novinskoj agenciji RS — SRNA.
Od kada se bavite humorom i satirom?
■ U vrijeme NATO bombardovanja Srbije — 1999. godine — napisao sam prvi aforizam ("Šta će trutovi kad ostanu bez matice?"), a onda drugi ("Đi-ha, đi-ha — džihad."), pa treći: "Imamo izlaz, samo su — rešetke uske". I sve tako redom. Sada se ne mogu zaustaviti i da hoću.
Godine 2001. objavio sam knjigu aforizama "To isto, ali malo drukčije", a onda cijelu seriju zbornika aforizama i humorističko-satiričnih pjesama: "Knjiga smijeha" (2006), "I vrijeme nas uzelo na zub" (2007), "Šekspire, molim jednu viljemovku" (2008), "I posljednji Mohikanac je ispred nas" (2009), "Pljačka im materina" (2010) i "Dobro jutro, kolumno" (2011). Jednostavno, "navukao" sam se na ovu — oblikom najmanju — književnu vrstu. Moto mog posljednjeg zbornika: "Aforizam je metak koji prođe kroz budalu, a pogodi pametnog".
Kako biste okarakterisali satiru na prostoru bivše Jugoslavije, ali i ovu današnju iz bivših republika? Imate li uvid u ono šta se dešava u svakoj zemlji ponaosob ili ste vezani jedino za Republiku Srpsku i Srbiju?
■ Poslije ratnih događaja, koji su počeli devedesetih godina prošlog vijeka, u državama nastalim raspadom Jugoslavije — evidentno je da je aforizam u ekspanziji. Što se tiče Republike Srpske, humor i satiru počelo je pisati desetine "novih" autora, a primjetno je da ovu kratku proznu formu njeguju i oni koji su se ranije bavili drugim književnim rodovima i vrstama. Najpotpuniju sliku trenutnog stanja na polju satire na prostorima "zapadno od Drine" najbolje daje Antologija aforizama u BiH "Protesti moždane mase" (2007), koju je sastavio Jovo Nikolić. On je u ovaj izbor uvrstio čak 64 autora iz BiH. Već i sam taj broj potvrđuje da se satiričari iz RS, odnosno iz BiH, nalaze u samom vrhu po kvalitetu literature koju pišu. Odmah iza humorista i satiričara iz Srbije, zemlje iz koje su čak tri autora (Aleksandar Baljak, Rastko Zakić i Aleksandar Čotrić) zastupljena u antologiji "Girijev vodič ka svjetskim velikanima aforizma" (
Blumsberi, Njujork, 2007). Crna Gora ima zaista kvalitetnih satiričara, Makedonija takođe. Očito je da Hrvatska i Slovenija nemaju ni tako veliki broj aforističara kao pomenute države, a niti se nameću posebnim kvalitetom. Ovaj zaključak izvodim na osnovu priloga koji su u toku posljednjih desetak godina objavljeni u štampanim i elektronskim časopisima (
Etna, Nosorog, Žikišon, Makedonski osten, SatirArt, Montenegrina...).
Opišite ukratko "Međunarodni festival humora i satire", koji evo već osmu godinu organizujete u Bijeljini!
■ Osnovao sam Udruženje aforističara "1. april", čiji sam — kažu — najsmješniji predsjednik. Od 2004. svake godine u Bijeljini — povodom Svjetskog dana šale – organizujem susrete satiričara. U početku je bilo samo nas desetak iz RS (Jovo Nikolić, Grujo Lero, Miladin Berić, Živko Vujić, Milad Obrenović, Nebojša Borovina, Slobodan Živanović, Ranko Lalović, Dragan Ilić, Stanislav Tomić...) i nekoliko iz distrikta Brčko (Stevan R. Stević, Nedeljko Blažić, Branislav Ribar, Nenad Nestorović…). Narednih godina pridružili su nam se iz Srbije: Aleksandar Čotrić, Mitar Mitrović, Savo Martinović, Dušan Puača, Milan J. Mihajlović, Ljubomir i Nenad Ćorilić, Rade Đergović, Milivoje Jozić, Srđan Dinčić, Borislav Bogdanović, Dragan Rajičić, Stevan Kojić...). Iz Federacije BiH Ekrem Macić i Bojan Bogdanović. Tri puta gostovao je Vasil Tolevski (Makedonija). Pozivan je i Veselin Zidarov iz Bugarske... Ove godine dolazak su potvrdili Aleksandar Baljak i Vladica Milenković, a iz Rumunije Valeriu Butulesku, Goran Mrakić, Jadran Klanica i Goran Mišković...
Spremni ste da pokrenete saradnju sa srpskim satiričarima iz Rumunije, ali takođe i sa rumunskim stvaraocima. Kako ste došli na ideju da ih pozovete da gostuju kod vas?
■ U oktobru prošle godine na 8. beogradskom Satira-festu nastupila su čak četiri satiričara iz Ruminije (V. Butulesku, G. Mrakić, G. Mišković i J. Klanica). Nakon festivala domaćini iz Beogradskog aforističarskog kruga pozvali su nas na večeru na Skadarliju. Tu smo se ljudski družili i zbližili. Odlučio sam da ih prevedem preko Drine "zelenike".
Jeste li upoznati sa nečim što ima veze sa srpskim življem u Rumuniji? U kojoj meri u RS se zna o postojanju naše zajednice?
■ Banjalučki časopis "Nosorog", koji je već ušao u drugu deceniju "života i rada" odavno je u RS počeo da objavljuje priloge Srba iz dijaspore. Konkretno, za Gorana Mrakića čuo sam još 2005. godine, kada je kao 26-godišnjak dobio veoma visoko priznanje —
Domanovićevu nagradu. Sad mu čestitam i
mladog Viba. Srbi iz dijaspore i matice povezani su prema principu "spojenih sudova". Čitam (najviše na sajtu A. Čotrića) o čestim posjetama Temišvaru pisaca iz Srbije, prevodu knjiga naših pisaca na rumunski jezik, o njihovim promocijama, o antologijama...
Kako biste ocenili saradnju sa maticom Srbijom, što se tiče kulture, ali i u drugim oblastima?
■ Poslužio bih se narodnim izrazom
majka Srbija da što slikovitije istaknem čvrstu saradnju Beograda — sa njegovim pritokama: desnom — Temišvarom i Bijeljinom — s lijeve strane. Svakim danom i u svakom pogledu razmjena i materijalnih i kulturnih dobara između matice i dijaspore sve je šira. A što je kolo veće — bolje se okreće!
Recite nam ponešto o Vašem stvaralaštvu. Šta ste objavili, gde ste bili zastupljeni, s kim ste sarađivali?
■ Davno sam objavio "rat" nepismenosti, jer sam profesor srpskog jezika. Posljednju deceniju i po isključivo obavljam poslove lektora — na samo u Novinskoj agenciji RS — SRNA. Potpisao sam se kao urednik na stotinjak naslova iz književne umjetnosti (posebno poezije) i na isto toliko udžbenika, magistarskih radova i doktorskih disertacija... I opet sam uspio objaviti osam autorskih knjiga. Plodan pisac iz plodne Semberije, zar ne?
Objavljivao sam poeziju, epigrame i aforizme u brojnim listovima, revijama i časopisima (
Naši dani, Mostovi, Putevi, Odjek, Luča, Stvaranje, Trag, Književne novine, Nova zora...). U posljednje vrijeme u elektronskim časopisima i internet stranicama. Uskočio u brojne zbornike i antologije (J. Nikolića, D. M. Petrovića, Đ. Otaševića, V. Tolevskog...).
Recenzent moje pjesničke zbirke bio je Rajko Petrov Nogo — što dovoljno govori o tome kakvu liriku pišem, a moje aforizme predstavljali su Višnja Kosović, Milovan Vržina ("Ošišani jež" bio je izdavač prve knjige), dr Zorica Turjačanin, mr Dragan Tepavčević...
Kako biste u nekoliko reči opisali grad u kojem živite i kakvi su interetnički odnosi posle rata?
■ "Blago izbjeglicama: One ne umiru — one samo presele".
Kad su mnoga sarajevska naselja, prema odredbama Dejtonskog mirovnog sporazuma, pripala Federaciji BiH, kroz januarsku mećavu preko Romanije uključio sam se u egzodus Srba, prema Istoku, i zaustavio se u Bijeljini. U zavičaju kneza Ive od Semberije, ispod Majevice, gdje je rođen Filip Višnjić — naš Homer, posljednji srpski aed, koga pominjem u jednom aforizmu ("Do sada bi i Filip Višnjić vidio koliko nam je sati"). Evo kako sam u jednoj rečenici opisao grad u koji sam doselio: "Bijeljini ne treba more kad ima dvije rijeke i Pet jezera." (Rijeke su Sava i Drina, a naziv jednog naselja je "Pet jezera").
Međuetnički odnosi ovdje su dobri. Okupljamo se u brojnim udruženjima građana, tzv. nevladinim organizacijama, čija je saradnja zaista na zavidnom nivou. Ovaj način "miroljubive aktivne koegzistencije" prokomentarisao sam aforizmom: "Suživot mi se uvukao i u brak. Sad žena i ja živimo jedno pored drugog".
Kakvo je stanje Srba u BiH?
■ Sarajlije znaju: "U TitivoJ je gorjela
vječna vatra. Između njenih naroda i narodnosti". A danas — mi Srbi u BiH — imamo mili nam entitet — Republiku Srpsku. Političari stalno ponavljaju stav da je to bolji dio BiH. Bez problema svakog dana Srbi odlaze u FBiH, naročito mi kojima su kuće i druga materijalna dobra ostali tamo. Saradnja na planu kulture kao da nije ni prekidana (iz FBiH — Ekrem Macić iz Konjica i Bojan Bogdanović iz Zenice — nekoliko godina zaredom učestvuju na aprilskim susretima aforističara u Bijeljini).
Koja je Vaša najveća neispunjena želja?
■ Neispunjena želja? Da dobijem Nobelovu nagradu za književnost. Zašto ne? Znate kako bi taj novac — meni izbjeglici — dobro došao. Jer: "Izbjeglica nikako da sastavi kraj sa — rodnim krajem".
Šta biste za kraj poručili Srbima u Rumuniji?
■ (Hoću da se našalim): Neka i Srbi iz Rumunije uspostave specijalne i paralelne veze sa Srbijom — kao što što smo to mi ostvarili u RS. Evo, zar nije lijep primjer bratske saradnje taj što je Udruženje aforističara
"1. april" iz RS pozvalo Gorana Mrakića, Jadrana Klanicu i Gorana Miškovića iz Temišvara da budu gosti 8. Međunarodnog festivala humora i satire "Bijeljina 2011", koji će biti održan 8. aprila. To je moj doprinos uspostavljanju specijalnih i paralelnih veza između pisaca iz RS i vas iz Rumunije. Dobro nam došli u Semberiju ravnu preko — kako reče vidoviti Filip Višnjić — "plemenite međe".
"Blago Drini! Ona je uvijek u toku".
Intervju sa Grujom Lerom vodio je aforističar Goran Mrakić u ime srpske zajednice iz Rumunije, a povodom njihovog gostovanja u Bijeljini na 8. međunarodnom festivalu humora i satire. Intervju je objavljen u lokalnim novinama iz Temišvara.Жикишон Блог | 08.04.2011.