Grujo Lero (1949) **
Dobrodošli, Gost. Molim vas prijavite se ili se registrujte.
Stranice: 1   Idi dole
  Štampaj  
Autor Tema: Grujo Lero (1949) **  (Pročitano 12164 puta)
0 članova i 1 gost pregledaju ovu temu.
Angelina
Administrator
*****
Van mreže Van mreže

Poruke: 6282



« poslato: Decembar 09, 2010, 02:50:52 pm »

**

GRUJO LERO
(Visoko, 26.07.1949)


Grujo Lero — "zlatno pero", kako ga zovu poslije osvajanja ove pjesničke nagrade, najpoznatiji je bijeljinski aforističar i čovjek što je svim svojim bićem odavno Semberac. I on je, kao i mnogi drugi, došao u Bijeljinu i Semberiju i prihvatio ih kao nadoknadu za svoj izgubljeni zavičaj, koji je morao napustiti u vrijeme posljednjeg rata.

Rođen je 1949. godine u Visokom, gdje je njegov otac doselio sa Zubaca (kod Trebinja), iz Hercegovine. U rodnom gradu stekao je osnovno i gimnazijsko obrazovanje, a Filozofski fakultet — Odsjek jugoslovenskih književnosti završio je u Sarajevu. Dugo je radio kao profesor srpskog jezika i književnosti, a zatim kao prosvjetni savjetnik za ovaj predmet. Poslije toga, više od jedne decenije, prisutan je u izdavačkoj djelatnosti — kao urednik, recenzent, jezički redaktor, a potom i lektor na televiziji. Trenutno je zaposlen u Srpskoj novinskoj agenciji — SRNA, u Bijeljini.

Pisanjem poezije počeo se baviti još kao srednjoškolac. Svoje poetske radove objavljivao je, povremeno, u književnim listovima i časopisima: "Naš život", "Naši dani", "Odjek", "Venac", "Srpska vojska", "Mostovi", "Putevi", "Stvaranje", "Srpska vila", "Semberske novine", te u "Prosvjetinom" Kalendaru.

Zadužbina "Petar Kočić", Banja Luka — Beograd, objavila mu je 1997. godine zbirku stihova "Izgubljeni zavičaj". Njegova poezija odaje istinskog pjesnika, školovanog i vičnog pjesničkom umijeću, sa metaforičnim jezikom, kakav rijetko srećemo kod drugih pjesnika. Riječi u svakoj pjesmi toliko su stegnute, sažete, pa je akademik Neđo Šipovac predlagao da ova knjiga nosi naslov "Lapidarium", a drugi akademik Slavko Leovac, koji je Gruji Leri na prvoj godini studija predavao antičku književnost, za pjesme u zbirci "Izgubljeni zavičaj" rekao da su to "lirski medaljoni".

Lero se afirmisao i kao aforističar britke i oštre misli, sa neobičnim invektivama i ironijom, što duboko zadiru u život i probleme savremenog čovjeka. U izdanju "Ošišanog ježa" iz Beograda 2001. godine štampao je knjigu aforizama "To isto, ali malo drukčije". Na "BN televiziji", u emisiji "Nedeljom popodne", imao je stalne aforističke trenutke.

Pjesnik Grujo Lero dobitnik je mnogobrojnih nagrada i priznanja za svoj književni rad, među kojima je i nagrada "Zlatno pero" za najbolju pjesmu, 2001. godine. (Od tada ga zovu "Zlatno pero" — Grujo Lero). Njegova pjesma "Rukovet" nalazi se u antologijskom izboru časopisa "Luča" (Subotica, 1998), a još osam njegovih pjesama uvršteno je u antologiju "Izbor iz poezije i proze RS" ("Školska knjiga", Novi Sad, 1999). Takođe, zastupljen je i u publikaciji Znamenite ličnosti Republike Srpske, objavljene 2003. godine. Član je Udruženja književnika Srpske.

Živi u Bijeljini.




SEMBERSKA LIRA
Izbor iz lirike književnog kluba
"Jovan Dučić" u Bijeljini
Izbor pjesama, bilješke i komentar
Slobodan Petrović
Prosvjeta — Bijeljina, 2004


« POEZIJA « Srpski pesnici XX i XI veka — biografsko-bibliografski podaci i prilozi « Grujo Lero (1949)

[postavljeno 16.05.2010]
Sačuvana
Angelina
Administrator
*****
Van mreže Van mreže

Poruke: 6282



« Odgovor #1 poslato: Decembar 09, 2010, 02:58:23 pm »

**

GRUJO LERO — A F O R I Z M I





Nekad sam živio k'o bubreg u loju, a sad idem na dijalizu.

Svuda je zabadao svoj nos, pa je ostao — bez zuba.

Zapeo bih ja iz petnih žila, ali se bojim i da ne završnm kao — Ahil.

Srce je najbolji čovjekov prijatelj. Samo ga jednom u životu izda.

Izgubio je tlo pod nogama, ali se, srećom, dočekao na glavu.

Cijeli život mi je trka; kapa u ruci, glava — u torbi.

Sa komšijama smo dijelili dobro i zlo. Prije rata — dobro, u ratu — zlo.

Istina je osjetljiva kao beba: Stalno je morate umotavati.

Nije uspio da bude prva violina u orkestru, ali jeste — zadnja rupa na svirali.

Do sada bi i Filip Višnjić vidio koliko nam je sati.

Nije nama prošlo vrijeme. Prošli smo mi.

Kad su našli drugo rješenje, riješili su ga se.

Da se nismo okrenuln Zapadu, ne bi nam Sunce tako rano izašlo.

Ruse ne mogu optužiti za pranje novca. Oni peru — rublje.

Zdrave pozdravljamo sa "zdravo", a bolesne sa "zbogom".

Zašto od političara očekujete da budu pošteni kad znate da je politika — kurva.

Žene vole oficire, ali na zanimanje radije idu s vojnicima.

Žena mu je prava mačka. Svake veljače ode od kuće.

Ženama je nježnost — jača strana.

Za djevojku koja se dobro uda kažu da je na konju.

Žena je najveći poliglota: Jedna glava — 1 000 jezika.

Monika je prva počela. Ona je Klintonu rekla: "Bil'?"

Kad vidim zbunjenu, dođe mi da poludim.

Izgleda da plata dolazi iz porodilišta! Dobijemo je nakon devet mjeseci.

Ako je porodica osnovna ćelija društva, onda je brak — ćelija za pojedinca.

Do kraja života ostao — provincijalac. Ali mu je žena od prvog dana bila — "svjetska".

Kad mi žena počne da kljuca kao kokoš, odmah se naorozim.

Sve bih dao za djevojku, samo da ne bude — djevojka za sve.

Da gosti ne bi pomislili da je papučar, sve kućne poslove obavljao je bos.

Čije čelo — toga i načelo.

Ustoličio se — u fotelji.

Bolje je ići jagodama u grlo, nego — grlom u jagode.

Kako da ostanemo živi kad se ne mičemo s mrtve tačke?

Proleteri su imali Marksa, profiteri — kapital.

Postao je zvijezda. Padalica.

Samo rijetkima nije bilo gusto u životu.

Nekad smo stezali kaiš radi linije, a sad — da nam ne spadnu pantalone.

Cijelu godinu vuku me za nos, a samo na rođendan za uši. Ipak, bolje je biti Pinokio nego magarac.

Šta će trutovi kad ostanu bez matice.

Kad su se povlačili, izbio je na čelo.

Ako je vrijeme novac, zašto ga ne držite u banci.

Kod nas je fizički rad slabo plaćen, a pamet — nema cijene.

U našim školama sve — go prosvjetni radnik.

Ćelavi su, obično, najveće cjepidlake.

Djed i baka su živi, ali je njihova memorija — in memoriam.

Vratar je u zatvoru — ključni čovjek.

Listom su svi bili partizani... a onda je došla jesen.

Da smo čitali Adrićeve "Znakove...", ne bismo sletjeli s puta.

Neplivači najbrže vodu zamute.

Imamo izlaz, ali su rešetke uske.

Da nije bio dobar kao hljeb, ne bi se našao u sosu.

Suživot mi se uvukao i u brak. Sad ja i žena živimo jedno pored drugog.


Fotografija: Jovo Nikolić
Sačuvana
Angelina
Administrator
*****
Van mreže Van mreže

Poruke: 6282



« Odgovor #2 poslato: Decembar 09, 2010, 02:58:59 pm »

*

IZBOR IZMEĐU GOREG I JOŠ GOREG ŽIVOTA





BIJELJINA — Sudeći prema antologijskom izboru aforizama i humorističko-satiričnih pjesama "U neobranom grožđu" (koji je priredio Grujo Lero) naše aforističare "oblači" politika, a "skida" socijala ili — kako to reče aforističar Živko Vujić: "Ne idem više od nemila do nedraga, već od kontejnera do kontejnera".
 
Izbor između goreg i još goreg života, omeđen politikom — kao jedinim suncem koje nam izlazi i zalazi — i socijalnim propadanjem protiv koga nema lijeka, jer ništa bolje ne (ra)steže bore od gladi, dominantna je tema ove antologije.
 
Ako za aforizam vrijedi misao: "Dozvolite da — govoreći o drugima — kažem nešto o sebi", onda se može reći da živimo u dobu koje najbolje opisuje aforističar Živko Gavrilović: "Ko istini gleda u oči — brzo ih sklopi".

Aforizam je gimnastika duha. Dašak adrenalina u vidu univerzalne metafore — koja polazi od banalnog problema, a zaokružuje ga antičkim epilogom. Smijeh liječi i kada govori istinu (o kojoj ekonomisti i profesionalni političari ćute).
 
"Naš nacionalni dohodak po glavi stanovnika iznosi 100 dolara i 1.000 metaka" (Miladin Berić).
 
Ili: "Da bi ispunila evropske uslove, Srbija se mora razletjeti na sve strane" (Bojan Bogdanović).
 
"Isprali su mu mozak. Umrijeće čiste savjesti!", reče poučno Nebojša Borovina.
 
Nekada se znalo — kako napišu istoričari (pobjedničke strane, naravno) tako je i bilo. Danas morate konsultovati aforistiku, kao neprikosnovenog hroničara svakodnevice, čak ako i želite da skoknete do običnog Fejsbuka našeg nasušnog?!
 
"Taman kada je deda otkrio Fejsbuk — Sveti Petar ga je dodao za prijatelja" (Srđan Dinčić).
 
I jedan dobronamjeran savjet — ne uzdajte se u novinare, jer: "Novinari su krivi za katastrofalno stanje u našoj zemlji. Objektivno izveštavaju sa terena." (Rade Đergović).

(Gladan) stomak odavno je zamijenio mjesto sa srcem i glavom. Naši ljudi imaju sve više dilema, ali one nisu filozofske prirode i tiču se golog, a ne boljeg života.
 
Gro dilema "radnog čovjeka" može se sažeti u misao Slobodana Živanovića: "Ne prekidajte štrajk. Možda vam je posljednji".
 
Ipak, ima i drugačijih poruka — koje bude nadu: "Nepopravljivi sam optimista: juče, danas, malo sutra." (Dragan Ilić)
 
A kako stojimo sa slobodom umjetnika? Stanje naše "avangarde" može da stane u priznanje koje zvuči kao da je dato pred nekim sveštenim licem ili policijom: "Živim od pisanja. Potpisujem čekove bez pokrića" (Milivoje Jozić).
 
Da ne bude sve sasvim crno, pomislimo da uvijek postoji rješenje. Recimo, mogućnost svojevoljnog izbora. I taman kada se toga sjetite, presiječe vas Ekrem Macić nepogrešivom dijagnozom suštine svakih izbora na ovom tlu: "Uskoro će izbori. Ovo je prilika da se prisjetimo naših mrtvih".
 
Uostalom, koga briga za političare! Ništa se ionako ne može promijeniti, jer: "Vođa se ne oslanja na pametnije — lako popuštaju" (Dragutin Jokić).
 
Ali nisu ni vođe baš za sve krive. Ima tu i "sistemskih problema": "Zakoračili smo u demokratiju, gdje nam se gubi svaki trag" (Momčilo Koprovica).
 
Postoje afirizmi koji su — urnebesno tužni ili banalni do najtragičnije iskrenosti. Vjerujem da bismo svi, bez obzira na pol, potpisali aforizam Jelene Kujundžić: "Život je najbolji ljubavnik. Niko me nije... kao on!"

Stanje u politici, tj. presipanje iz šupljeg u prazno, najbolje opisuje joneskovski aforizam Gruja Lera (koji možda i nije imao politiku u vidu kada ga je pisao): "Perica: Kad su na nogama — nokti, zašto na rukama nisu rukti?"
 
U narodu čija se istorija sastoji od beskrajnog niza izbjeglištava — "I Adam i Eva su bili izbjeglice" (Gojko Mandić) — sarkazam je preuzeo primat nad smijehom: "I kad protiv nas obustave sve procese, mi ćemo biti izgubljeni slučajevi" (Milan. J. Mihajlović).
 
Narod smo koji pamti "kao slon". Zato "dobro znamo" granice svoga etnosa, mada su one specifične i promjenljive. (Ima nas svugdje, što bi rekla dijaspora).
 
Dakle, gdje živimo i dokle nam važe lične karte?
 
"Srpska zemlja je tamo gde su srpski grobovi, s posebnim osvrtom na masovne grobnice" (Goran Mrakić).
 
Šta da se radi? Kakva je da je — zemlja je naša. Makar bila ilovača. Samo i patriotizam ima svoju evoluciju (nije Darvin jedini).
 
"Neću ja nikada izdati Srbiju. Postoje za to plaćeni ljudi" (Goran Mišković).
 
I baš kada pomislite da nema dalje, demantuje vas Vladica Milenković - Vlajče: "Jednom se živi! U Srbiji i ne bi valjalo više".

Hajde što nam politika, socijala i patri(j)ote dolaze glave, ali imamo čak i većih problema?! Šta je starije — kokoška ili jaje? Prevaziđeno pitanje.
 
Šta je, dakle, naš najveći problem danas?
 
"Naš problem je u sledećem: Znamo ko je kriv, ali ne znamo koga treba kazniti" (Raboš Rakijaveli).
 
Možda bi bilo najbolje za sve okriviti "otuđene" političare (koje smo sami izabrali): "Političke laži su na velikoj ceni. Što veća laž — veća funkcija!" (Ljubomir Ćorilić).
 
Ili organe reda koji samo rade ono što im kažu: "Policija ne mora rasvjetljavati ubistvo. Čovjek je upucan u po bijela dana" (Milad Obrenović).
 
Od toliko problema koje smo sami sebi napravili odavno bismo se uhvatili za vratove — kao što to i činimo sa periodičnim istorijskim zadovoljstvima, da nije i onih sa strane (spoljni neprijatelji, naravno) koji nam udaraju na (zajednički) obraz. Kako se tek suprotstaviti jačima od nas samih, ma koliko je teško povjerovati da takvih ima?!
 
"Na pragu smo Evrope. Zato brišu noge od nas" (Vasil Tolevski).
 
Blaženi neka su strani neprijatelji! Domaće već odavno (pre)poznajemo — gledamo se svako jutro u ogledalo.
 
U društvima koja hronično pate od viška neprijatelja sasvim je logično da se jave samozvane mesije koje imaju samo jedan cilj. Da budu "humani" i da odmijene onoga koji je već odavno digao ruke od nas: "Gospodi, pomiluj! Ne mogu ni ja da stignem na sve strane" (Jovo Nikolić).
 
Amin.

Očekujući socijane nemire koji se stalno najavljuju i koji se nikada ne dešavaju, mi stalno pomjeramo granice trpeljivosti. Zna li Ginis za nas?
 
"Pljačka veka kod nas traje sto godina" (Aleksandar Čotrić).
 
Ali, naš narod je trpeljiv. Tako malo mu treba za sreću. Tako malo da uspješno stane u jedan dobar aforizam: "Zašto da se kupam? Slana koža me podseća na more" (Nenad Ćorilić).
 
Narodna maksima kaže: "U se, na se i poda se". Zapravo, to je nenapisani predizborni program prosječnog lokalnog i globalnog političara sa ovih prostora. Foto-robota, tako reći.
 
"Mršavi žive duže. Debeli lepše" — kao da parafrazira Dušan Puača.
 
Pa, kakvo je to stanje u kome živimo? Kako ga objasniti, a da bude definisano tako da se nema šta ni odbiti ni dodati?
 
"Za ovakvo stanje nema izgovora. Ni ekavskog ni ijekavskog" (Stanislav Tomić).
 
Povodom 1. aprila — Svjetskog dana šale književnik iz Republike Srpske Grujo Lero priredio je antologijski izbor aforizama i humorističko-satiričnih pjesama pod nazivom "U neobranom grožđu".
 
Izdavač je banjalučki "Nosorog", knjigu je odštampala "Grafosemberija" iz Bijeljine, a recenziju napisala prof. dr Zorica Turjačanin. U zborniku je zastupljeno 29 autora — učesnika 8. Međunarodnog festivala humora i satire "Bijeljina 2011".
 
Ova knjiga se preporučuje sama. U njoj nema ništa što nam se nije dogodilo ili što se neće dogoditi. Otuda najuspjeli aforizmi iz ove antologije liče na priznanja izrečena pred nadležnim organima ili (ne daj, Bože) na samrti.
 
I, na kraju, poruka čitaocima. Ako ne volite da čitate aforizme, počnite da ih sami pišete! Jer, ako već niste, postaćete junak tuđeg aforizma.
 
Bolje je da sami priznate!

Nezavisne novine | Srna — 29.03.2012
Sačuvana
Angelina
Administrator
*****
Van mreže Van mreže

Poruke: 6282



« Odgovor #3 poslato: Avgust 08, 2012, 12:50:14 am »

*

ŠALAMA I PJESMOM PROTIV SVIH NEDAĆA

Bijeljina — Semberci su oduvijek bili velike šaljivdžije, a o njihovim zgodama i nezgodama, koje sami pripovijedaju, mogla bi da se sastavi veoma obimna knjiga. Od kada je aforizam uvršten u književno stvaralaštvo, mnogi Semberci su počeli da ih pišu.





Dolaskom velikog broja novih stanovnika u ovu ravnicu, u vrijeme i poslije prošlog rata, broj aforističara u Bijeljini se višestruko povećao. Mnogi stvaraoci objavili su i zbirke aforizama, ali najagilniji i zapažen u oblasti aforizama je Grujo Lero.

Prije objavljivanja aforizama Lero je objavljivao poeziju, ali su aforizmi nadvladali.

Ovih dana Grujo Lero ima pune ruke posla — priprema zbornik aforizama najpoznatijih aforističara Republike Srpske, Srbije, Makedonije i Bugarske, koji su prošle godine učestvovali na tradicionalnom Susretu aforističara u Bijeljini. Počinje i pripreme za održavanje ovogodišnjih, šestih po redu, susreta, koji bi trebalo da se održe 1. aprila u Bijeljini.

Ova manifestacije stekla je svoje aktere i poklonike — aforističare iz Bijeljine i drugih gradova, a preboljeli smo i "dječije bolesti", pa polako prerastamo u festival aforističara — kaže Lero.

Već na samom početku ima teškoća oko obezbjeđenja sredstava za održavanje manifestacije, tim prije što na ovu zanimljivu manifestaciju dolaze aforističari i stvaraoci iz drugih zemalja.

Susreti aforističara stekli su poklonike u Bijeljini i odstupanja nema, jer na njima učestvuju najeminetniji balkanski stvaraoci u ovoj vrsti književnosti — objašnjava Lero.

Inače, Lero je do sada objavio zbirku aforizama "To isto, ali malo drugačije", a sastavio je i objavio četiri zbornika aforizama: "Knjiga smijeha", "I vrijeme nas uzelo na zub", "Šekspire, molim jednu viljemovku", "I posljednji Mohikanac je ispred nas" i druge.


GRUJO LERO

Aforizme, zbornike i antologije Gruje Lere u svoja djela uvrstili su brojni autori. Tako je, između ostalog, uvršten u Antologiju satiričnih aforizama Republike Srpske "Led je probijen", zatim u Panoramu "Našite prijateli" Vasila Tolevskog, Antologiju aforizama BiH, "Bisere balkanskog satiričnog aforizma" i slično. Evo nekih od Lerinih aforizama: "Onaj što je živio od danas do sutra, umro je juče", "Cijeli svijet je jedno selo — Potemkinovo".

  
Autor: Tihomir Nestorović | Datum: 02.02.2010 | Glas Srpske
Sačuvana
Angelina
Administrator
*****
Van mreže Van mreže

Poruke: 6282



« Odgovor #4 poslato: Oktobar 19, 2016, 04:01:40 am »

*

GRUJO LERO — IMAMO IZLAZ, SAMO SU REŠETKE USKE


Lična karta:

Datum i mesto rođenja: 26. jul 1949, Visoko (BiH)
Studije: Filozofski fakultet (odsjek: Jugoslovenske književnosti i srpskohrvatski jezik) u Sarajevu
Zaposlen: u Bijeljini — lektor u Novinskoj agenciji RS — SRNA
Piše: satiru i poeziju


Rođeni ste nedaleko od Sarajeva, a trenutno živite u Bijeljini. Da li je to jedna od mnogih posledica rata u bivšoj Jugoslaviji?

Rođen sam u posljednjoj godini prve polovine prošlog vijeka u Socijalističkoj Republici Bosni i Hercegovini, u mjestu Visoko, 30-ak kilometara sjeverno od Sarajeva. Osnovnu školu i gimnaziju završio sam u rodnom gradiću, a u Sarajevu Filozofski fakultet (studijska grupa: Jugoslovenske književnosti i srpskohrvatski jezik). Kroz svoju burnu istoriju, od devetog vijeka naovamo, Srbi se stalno sele (samo seoba Srbina spasava = četiri  S). Primitivna bića razvijaju se diobom, a Srbi seobom! Nikad nisu ni prestajale hajke na nas. Malo predahnemo, pa nastavimo putovanje za Čarnojevićem: kao zec pred lovcima — do sljedećeg grma.

Dvadesetak godina sam bio profesor u srednjoj školi, jedno vrijeme i prosvjetni nadzornik. U gimnazijskoj klupi počeo sam pisati stihove (1997. objavio zbirku pjesama "Izgubljeni zavičaj"). Član sam Udruženja književnika Republike Srpske (RS), koje je kolektivni član Udruženja književnika Srbije (UKS).

Nakon potpisivanja mirovnog sporazuma ("Hvala dragom Dejtonu, pa više nisam izbjeglica. Sad sam raseljeno lice") 1995. iz Sarajeva sam doselio u istočni dio RS — u Bijeljinu, gdje sam zaposlen (lektor) u Novinskoj agenciji RS — SRNA.

Od kada se bavite humorom i satirom?

U vrijeme NATO bombardovanja Srbije — 1999. godine — napisao sam prvi aforizam ("Šta će trutovi kad ostanu bez matice?"), a onda drugi ("Đi-ha, đi-ha — džihad."), pa treći: "Imamo izlaz, samo su — rešetke uske". I sve tako redom. Sada se ne mogu zaustaviti i da hoću.

Godine 2001. objavio sam knjigu aforizama "To isto, ali malo drukčije", a onda cijelu seriju zbornika aforizama i humorističko-satiričnih pjesama: "Knjiga smijeha" (2006), "I vrijeme nas uzelo na zub" (2007), "Šekspire, molim jednu viljemovku" (2008), "I posljednji Mohikanac je ispred nas" (2009), "Pljačka im materina" (2010) i "Dobro jutro, kolumno" (2011). Jednostavno, "navukao" sam se na ovu — oblikom najmanju — književnu vrstu. Moto mog posljednjeg zbornika: "Aforizam je metak koji prođe kroz budalu, a pogodi pametnog".

Kako biste okarakterisali satiru na prostoru bivše Jugoslavije, ali i ovu današnju iz bivših republika? Imate li uvid u ono šta se dešava u svakoj zemlji ponaosob ili ste vezani jedino za Republiku Srpsku i Srbiju?

Poslije ratnih događaja, koji su počeli devedesetih godina prošlog vijeka, u državama nastalim raspadom Jugoslavije — evidentno je da je aforizam u ekspanziji. Što se tiče Republike Srpske, humor i satiru počelo je pisati desetine "novih" autora, a primjetno je da ovu kratku proznu formu njeguju i oni koji su se ranije bavili drugim književnim rodovima i vrstama. Najpotpuniju sliku trenutnog stanja na polju satire na prostorima "zapadno od Drine" najbolje daje Antologija aforizama u BiH "Protesti moždane mase" (2007), koju je sastavio Jovo Nikolić. On je u ovaj izbor uvrstio čak 64 autora iz BiH. Već i sam taj broj potvrđuje da se satiričari iz RS, odnosno iz BiH, nalaze u samom vrhu po kvalitetu literature koju pišu. Odmah iza humorista i satiričara iz Srbije, zemlje iz koje su čak tri autora (Aleksandar Baljak, Rastko Zakić i Aleksandar Čotrić) zastupljena u antologiji "Girijev vodič ka svjetskim velikanima aforizma" (Blumsberi, Njujork, 2007). Crna Gora ima zaista kvalitetnih satiričara, Makedonija takođe. Očito je da Hrvatska i Slovenija nemaju ni tako veliki broj aforističara kao pomenute države, a niti se nameću posebnim kvalitetom. Ovaj zaključak izvodim na osnovu priloga koji su u toku posljednjih desetak godina objavljeni u štampanim i elektronskim časopisima (Etna, Nosorog, Žikišon, Makedonski osten, SatirArt, Montenegrina...).

Opišite ukratko "Međunarodni festival humora i satire", koji evo već osmu godinu organizujete u Bijeljini!

Osnovao sam Udruženje aforističara "1. april", čiji sam — kažu — najsmješniji predsjednik. Od 2004. svake godine u Bijeljini — povodom Svjetskog dana šale – organizujem susrete satiričara. U početku je bilo samo nas desetak iz RS (Jovo Nikolić, Grujo Lero, Miladin Berić, Živko Vujić, Milad Obrenović, Nebojša Borovina, Slobodan Živanović, Ranko Lalović, Dragan Ilić, Stanislav Tomić...) i nekoliko iz distrikta Brčko (Stevan R. Stević, Nedeljko Blažić, Branislav Ribar, Nenad Nestorović…). Narednih godina pridružili su nam se iz Srbije: Aleksandar Čotrić, Mitar Mitrović, Savo Martinović, Dušan Puača, Milan J. Mihajlović, Ljubomir i Nenad Ćorilić, Rade Đergović, Milivoje Jozić, Srđan Dinčić, Borislav Bogdanović, Dragan Rajičić, Stevan Kojić...). Iz Federacije BiH Ekrem Macić i Bojan Bogdanović. Tri puta gostovao je Vasil Tolevski (Makedonija). Pozivan je i Veselin Zidarov iz Bugarske... Ove godine dolazak su potvrdili Aleksandar Baljak i Vladica Milenković, a iz Rumunije Valeriu Butulesku, Goran Mrakić, Jadran Klanica i Goran Mišković...

Spremni ste da pokrenete saradnju sa srpskim satiričarima iz Rumunije, ali takođe i sa rumunskim stvaraocima. Kako ste došli na ideju da ih pozovete da gostuju kod vas?

U oktobru prošle godine na 8. beogradskom Satira-festu nastupila su čak četiri  satiričara iz Ruminije (V. Butulesku, G. Mrakić,  G. Mišković i J. Klanica). Nakon festivala domaćini iz Beogradskog aforističarskog kruga  pozvali su nas na večeru na Skadarliju. Tu smo se ljudski družili i zbližili. Odlučio sam da ih prevedem preko Drine "zelenike".

Jeste li upoznati sa nečim što ima veze sa srpskim življem u Rumuniji? U kojoj meri u RS se zna o postojanju naše zajednice?

Banjalučki časopis "Nosorog", koji je već ušao u drugu deceniju "života i rada" odavno je u RS počeo da objavljuje priloge Srba iz dijaspore. Konkretno, za Gorana Mrakića čuo sam još 2005. godine,  kada je kao 26-godišnjak dobio veoma visoko priznanje — Domanovićevu nagradu. Sad mu čestitam i mladog Viba. Srbi iz dijaspore i matice povezani su prema principu "spojenih sudova". Čitam (najviše na sajtu A. Čotrića) o čestim posjetama Temišvaru pisaca iz Srbije, prevodu knjiga naših pisaca na rumunski jezik, o njihovim promocijama, o antologijama...

Kako biste ocenili saradnju sa maticom Srbijom, što se tiče kulture, ali i u drugim oblastima?

Poslužio  bih se narodnim izrazom majka Srbija da što slikovitije istaknem čvrstu saradnju Beograda — sa njegovim pritokama: desnom — Temišvarom i Bijeljinom  — s lijeve strane. Svakim danom i u svakom pogledu razmjena i materijalnih i kulturnih dobara između matice i dijaspore sve je šira. A što je kolo veće — bolje se okreće!

Recite nam ponešto o Vašem stvaralaštvu. Šta ste objavili, gde ste bili zastupljeni, s kim ste sarađivali?

Davno sam objavio "rat" nepismenosti, jer sam profesor srpskog jezika. Posljednju deceniju i po isključivo obavljam poslove lektora — na samo u Novinskoj agenciji RS — SRNA. Potpisao sam se kao urednik na stotinjak naslova iz književne umjetnosti (posebno poezije) i na isto toliko  udžbenika, magistarskih radova i doktorskih disertacija... I opet sam uspio objaviti osam autorskih knjiga. Plodan pisac iz plodne Semberije, zar ne?

Objavljivao sam poeziju, epigrame i aforizme u brojnim listovima, revijama i časopisima (Naši dani, Mostovi, Putevi, Odjek, Luča, Stvaranje, Trag, Književne novine, Nova zora...). U posljednje vrijeme u elektronskim časopisima i internet stranicama. Uskočio u brojne zbornike i antologije (J. Nikolića, D. M. Petrovića, Đ. Otaševića, V. Tolevskog...).

Recenzent moje pjesničke zbirke bio je Rajko Petrov Nogo — što dovoljno govori o tome kakvu liriku pišem, a moje aforizme predstavljali su Višnja Kosović, Milovan Vržina ("Ošišani jež" bio je izdavač prve knjige), dr Zorica Turjačanin, mr Dragan Tepavčević...

Kako biste u nekoliko reči opisali grad u kojem živite i kakvi su interetnički odnosi posle rata?

"Blago izbjeglicama: One ne umiru — one samo presele".

Kad su mnoga sarajevska naselja, prema odredbama Dejtonskog mirovnog sporazuma, pripala Federaciji BiH, kroz januarsku mećavu preko Romanije uključio sam se u egzodus Srba, prema Istoku, i zaustavio se u Bijeljini. U zavičaju kneza Ive od Semberije, ispod Majevice, gdje je rođen Filip Višnjić — naš Homer, posljednji srpski aed, koga pominjem u jednom aforizmu ("Do sada bi i Filip Višnjić vidio koliko nam je sati"). Evo kako sam u jednoj rečenici opisao grad u koji sam doselio: "Bijeljini ne treba more kad ima dvije rijeke i Pet jezera." (Rijeke su Sava i Drina, a naziv jednog naselja je "Pet jezera").

Međuetnički odnosi ovdje su dobri. Okupljamo se u brojnim udruženjima građana, tzv. nevladinim organizacijama, čija je saradnja zaista na zavidnom nivou. Ovaj način "miroljubive aktivne koegzistencije" prokomentarisao sam aforizmom: "Suživot mi se uvukao i u brak. Sad žena i ja živimo jedno pored drugog".

Kakvo je stanje Srba u BiH?

Sarajlije znaju: "U TitivoJ je gorjela vječna vatra. Između njenih naroda i narodnosti". A danas — mi Srbi u BiH — imamo mili nam entitet — Republiku Srpsku. Političari stalno ponavljaju stav da je to bolji dio BiH. Bez problema svakog dana Srbi odlaze u FBiH, naročito mi kojima su kuće i druga materijalna dobra ostali tamo. Saradnja na planu kulture kao da nije ni prekidana (iz FBiH — Ekrem Macić iz Konjica i Bojan Bogdanović iz Zenice — nekoliko godina zaredom učestvuju na aprilskim susretima aforističara u Bijeljini).

Koja je Vaša najveća neispunjena želja?

Neispunjena želja? Da dobijem Nobelovu nagradu za književnost. Zašto ne? Znate kako bi taj novac — meni izbjeglici — dobro došao. Jer: "Izbjeglica nikako da sastavi kraj sa — rodnim krajem".

Šta biste za kraj poručili Srbima u Rumuniji?

(Hoću da se našalim): Neka i Srbi iz Rumunije uspostave specijalne i paralelne veze sa Srbijom — kao što što smo to mi ostvarili u RS. Evo, zar nije lijep primjer bratske saradnje taj što je Udruženje aforističara

"1. april" iz RS pozvalo Gorana Mrakića, Jadrana Klanicu i Gorana Miškovića iz Temišvara da budu gosti 8. Međunarodnog festivala humora i satire "Bijeljina 2011", koji će biti održan 8. aprila. To je moj doprinos uspostavljanju specijalnih i paralelnih veza između pisaca iz RS i vas iz Rumunije. Dobro nam došli u Semberiju ravnu preko — kako reče vidoviti Filip Višnjić — "plemenite međe".

"Blago Drini! Ona je uvijek u toku".


Intervju sa Grujom Lerom vodio je aforističar Goran Mrakić u ime srpske zajednice iz Rumunije, a povodom njihovog gostovanja u Bijeljini na 8. međunarodnom festivalu humora i satire. Intervju je objavljen u lokalnim novinama iz Temišvara.

Жикишон Блог | 08.04.2011.
Sačuvana
Stranice: 1   Idi gore
  Štampaj  
 
Prebaci se na: