Petar Kočić (1877—1916)
Dobrodošli, Gost. Molim vas prijavite se ili se registrujte.
Stranice: « 1 2   Idi dole
  Štampaj  
Autor Tema: Petar Kočić (1877—1916)  (Pročitano 75029 puta)
0 članova i 1 gost pregledaju ovu temu.
Angelina
Administrator
*****
Van mreže Van mreže

Poruke: 6361



« Odgovor #20 poslato: Januar 09, 2011, 04:37:12 pm »

*

Tragedija pisaca Krajine 02


PETAR KOČIĆ

Ovaj tekst je priča o stradanju pisaca u različitim vremenima. To su kaže o trojici Krajišnika — Petra Kočića, Branka Ćopića i Nikole Koljevića. Prvi je završio u duševnoj bolnici, drugi pod mostom u Beogradu, treći sa metkom ispaljenim vlastitom rukom u ukletoj ratnoj prestonici "pobunjenih Karadžićevih Srba" na romanijsko-jahorinskoj rasjelini, na Palama. Oni nisu mogli da podnesu život koji je Srbima bio zadat od postanja njihovog nesrećnog plemena, stalno satiranog nejedinstvom, sukobima, smicanjima, bratoubistvima, poniženjima, bespoštednom borbom za vlast...

Krećemo kroz njihove živote i, još više, kroz moguće razloge njihovih samoizabranih odlazaka...

No, da bismo objasnili njihove slučajeve moraćemo prelistati neke knjige i potražiti šira objašnjenja za "tragediju genija".

Zajednički njihov imenitelj je nacionalni romantizam.


Nacionalna čitanka

I u ovom ratu, ako bude zadnji, u Kočićevom zavičaju opet su svi ličili na svoga Koču. Zavjerenici nacionalne ideje toliko su stasali da je aluzija o zaustavljenom vremenu posve tačna. Kočić sa svojim srpskim junacima, gordim buntarstvom i neustrašivim pilicima mogao se sresti i na Grmeču i na Kozari. 

Kočićeva spomenika u koju su ušle, sem jednog članka o Zmijanju i jedne slike o njegovom poslednjem danu, samo "Kočićeve stvari, poznate i nepoznate", kako veli Vladimir Đorović koji ga je uzdizao do nebesa, doslovno je nacionalna čitanka, udžbenik srpstva, podsticaj zanesenjacima u miru i borcima u ratu da istraju i ne pokleknu. To je knjiga o stradanju i vaskrsu našeg roda i ona zato ne stari niti gubi na snazi i aktuelnosti.

Kočić je umro zbog srpskih muka, makar i u košmaru pomućene svijesti, od ludih snovidica i smutnog svitanja zore koja oslobađa prostor za njegov angažman i opravdava njegovo ludilo.

Kočić nije umro pri čistoj svijesti!

Njegova biografija govori i o njegovim duševnim ranama, kao i o bolesti od koje će umrijeti 1916. ne čuvši za Principove pucnje na Miljacki u Sarajevu. Bio je i u tuzlanskom zatvoru, a kada se vratio Banjalučani su mu priredili neugodno iznenađenje. To iznenađenje je bilo dodatni "doping" za podmuklu bolest - jedan dio srpske čaršije, kakav postoji uvijek i svugdje po srpskim zemljama kao gurbetska, stidna mrlja našeg etničkog korpusa, sitnosopstvenički usmjeren da se zaštiti od preglasnog govorenja, a zaplašen sudskim procesima i suđenjima saradnicima Otadžbine, poručio je Kočiću da "napusti njihovo mjesto" i da se negdje skloni u ukloni, da se oni ne bi izlagali mogućim progonima kao Srbi.

Petar Kočić, lapidaran i stasom i glasom, takav je bio, energično odbija njihovu "bratsku" poruku. On je bio seljak viteškog duha, a oni račundžije i šićardžije — među njima nije ni moglo biti nikakvog prijateljstva, ni bilo koje vrste saveza...


Miljenik seljaka i omladinaca

Čaršlije su ga napuštale na ćupriji, a seljaci u ogromnom broju su mu prilazili - na mostu. Opšte simpatije seljaka, kmetova posebno, stekao je javnim zauzimanjem za rješenje agrarnog pitanja. Seljaci su ga obožavali, priređivali mu manifestacije, obilazili ga i molili za savjet i pomoć, a on crvenio što ih ne može čim mu drago darovati, jer i sam nije imao ništa. Seljaci su, međutim, u njemu prepoznavali sebe, svoj rječnik, svoj bunt, svoj san o pravici. Zato je razumljivo da je Kočić, još pod optužbom u avgustu 1907. godine, bio izabran za narodnog predstavnika u skupštini Srpske narodne organizacije, a 1910. godine, neposredno po izlasku iz zatvora, za narodnog poslanika u Bosanskom saboru.

Kočić je bio voljen imeđu omladinom, koja se elektrisala u svakodnevnim sukobima sa vlašću i u Kočiću našla svog intelektualnog i moralnog uzora, bezmalo — prirodnog vođu. U njegovim tekstovima objavljivanim u Otadžbini, mirisao je barut. Zbog jednog teksta koji se baš tako zvao — Barut miriše, koji je imao za cilj da neutrališe i predupredi izuzetne vladine mjere za pripremu aneksije, Otadžbina je ugušena. Sa grupom saradnika - intelektualaca pokreće - razvitak, početkom 1910. godine. Izdao je šest brojeva, što nije ni malo za ondašnje nesnošljivo cenzurisanje i hinjenje vlasti. Razočaran u sve, čak i u svoje Banjolučane, Kočić napušta voljeni grad. U martu 1910. godine izabran je za činovnika Velikog prosvjetnog savjeta u Sarajevu i tu se, uglavnom, skrasio sve do svoje umne nesreće.

U Bosanskom saboru Kočić je bio uvijek na krajnjoj, za vlasti izazovnoj i provokativnoj ljevici. Borio se, prvo, za agrarnu reformu i rješenje kmetovskog pitanja, zatim za jezik, zbog čega je predsednik Sabora uzimao časove srpskog da bi mogao parirati, koliko-toliko, otrovnim Kočićevim začkoljicama i upadicama na sjednicama Sabora. Bosanski begovat ga nije mogao očima vidjeti zato što se zalagao za kmetove i preraspodjelu zemlje. No, gle žalosti, to je bio takođe i jedan od razloga za razlaz sa saborskim Srpskim klubom, protiv čijih se vođa bunio zbog "gipkosti" odnosno, razvodnjenih stavova i mlakog odnosa u glasanju za Kočićeve prijedloge.

Nedostajala mu je prva otadžbina, srpska, odlučna i nepokolebljiva. Ponovo, 1911. godine, pokreće list Otadžbina, i to u Sarajevu, a takođe i svoj poseban klub, koji je sa početnih pet poslanika ojačao na prvim izborima. No, slutio je rascjep još veći, koji je vlada podsticala, zalagao se za jedinstvo svih srpskih poslanika, gutajući gorke pilule zbog "nesrpskih" stavova nekih među njima.




BOLEST GA OSVAJA!
Tragični trijumvirat krajinskih pisaca aktuelizovao je građanski rat u Bosni i Hercegovini izvan svakog očekivanja. Kočić — Ćopić — Koljević, junaci srpske nacionalne drame iz raznih perioda, bili su veoma prisutni u sudbinama miliona sunarodnika.


KOČIĆEVA BIOGRAFIJA
Petar Kočić se rodio 29. juna 1877. u Stričićima kod Banjaluke u svešteničkoj porodici. Pripada staroj i razgranatoj lozi. Njegovi biografi našli su Kočiće još i u Ratkovu, Rebrovcu, Vilusima, Krupi i oko Kotor Varoši. Identifikovali su ih po istoj krsnoj slavi Sv. Ignjatiju. Oko Krupe, gle paradoksa, ima i muslimana Kočića, koji posjeduju svijest o zajedničkom korijenu sa pravoslavnim Kočićima — bar tako je bilo do ovog rata.


PISMO IZ TAMNICE
U tuzlanskoj tamnici Kočić je dočekao aneksiju Bosne. Na pitanje svoje žene "da li bi se moglo gdjegod za nepravo potužiti", Petar joj je odgovorio u jednom pismu dok je kao sužanj gubio nadu:

— Zapamti dobro ovo: kad god što u gustoj pomrčini ne možeš naći svjetlost, isto ćeš tako u zemlji bez Slobode tražiti Pravdu. Sloboda je sveta i uzvišena majka Pravde. Bez Slobode, bez majke svoje, pravda se pretvara u jednu običnu kurvetinu — putaru, koja po širokim carskim drumovima truje i zadržava nevine, oduzimajući ih podmuklo mladost, svježinu i zdravlje.




Glas javnosti
Sačuvana
Angelina
Administrator
*****
Van mreže Van mreže

Poruke: 6361



« Odgovor #21 poslato: Maj 01, 2013, 09:57:38 pm »

*

Tragedija pisaca Krajine 03


NACIONALNI INTERESI IZNAD PARTIJSKIH

Konfliktne i neurotične nesporazume Petar Kočić je, željan ljubavi u najširem značenju, relativno ublažio ženidbom sa ženom s kojom je imao potresan i potresen brak

Nalazeći se, skrhan zatvorima i intenzivnim političkim i književnim radom, na "odmaranju živaca" na Ivan-planini, primio je poslanike suprotnih srpskih tabora, protiv kojih je dotle vodio ogorčenu borbu, dogovor je postignut za nekoliko minuta. Jedan od njih je zabilježio: "Kao pravi nacionalista, Kočić je jasno prihvatio, ni časa nije oklijevao, da partijske interese podvrgne nacionalnim!" Takav je to čovjek bio, iako se nesanica oglašavala tupim bolom.


Bolest osvaja književnika

Nema više snage za političku borbu. Prijatelji 1913. zapažaju da to više nije onaj Koča. Pokatkad istupa neuračunljivo. U jesen te 1913. umire mu sin Bobo, Slobodan, čiju je smrt Gojko Banović, Kočićev zemljak i biograf, dirljivo opisao u romanesknom štivu o Kočićevom životu. Od tada Kočić odaje nedvosmislen utisak izgubljenog čovjeka. Supruga Milka, s kojom je bio u braku nježan i predan, od 1904. godine riješila je da muža odvede na posmatranje u Beograd. Tamo stižu 2. januara, studenog i sudnjeg dana, pravo u duševnu bolnicu. Ne izlazeći iz ove kuće, u kojoj su ga svi voljeli i pokušavali da mu priteknu upomoć, od mrtvozornika i bolničara do ljekara i čuvara, dočekao je 28. avgust 1916. godine, dan u čijem je blijedom jutru zabilježio poslednje riječi, koje ćemo ponoviti još jednom u ovom tekstu:

"U ropstvu se rodih, u ropstvu živjeh i u ropstvu, vajme, umrijeh!"

Svi se biografi, patografi, prijatelji i neprijatelji, saborci posebno, slažu u jednom: ovaj čovjek je živio mučeničkim životom!

Njegove austrougarske tamnice — ubogo siromaštvo i oskudica u najelementarnijem smislu, uskraćena ljubav, posebno majke, bez koje je rano ostao — ta bolest obično i najčešće ruinira onaj organ koji se najviše upotrebljava. A Kočić je podjednako radio svim organima, ipak najviše — mozgom, iako je imao veliko srce u koje su stajale sve nevolje našeg paćeničkog naroda. No, njegov veliki mozak je stradao prvi, baš zato što je bio veliki i jedva ga je pokrivalo ogromno čelo, a ublažavali plavi brkovi.

Jerotić navodi istraživanja Đorđa Bogićevića, koji u depresijama neurotičnog karaktera u mnogim slučajevima nalazi samo povrijeđeni narcizam. Prolazak kroz depresiju, posebno kroz onu egzistencijalnog karaktera, odnosno, kroz razgrađeni super-ego, doveo je Petra Kočića u smutno stanje na koje je svoju tešku sjenu bacila osnovna bolest zasnovana na sifilisu. S tom dijagnozom je ležao u duševnoj bolnici. Tada se malo znalo o depresijama, nisu ni pominjane ni kod njegovih biografa, ni kod patografa.

Kočićevo osjećanje krivice, međutim, nalazi se u mnogim njegovim književnim radovima i u prepisci. Konflikti sa okupatorskim režimom, pa oni sa Srbima - nesrbima i rasrbima u Bosanskom saboru, plaćeni su patnjom i neurozama. Samokažnjavanjem je pokušavao da se iskupi od te krivice. Nije bio svjestan početnog straha od ogromne carevine protiv koje se borio. Nesvjesno je objašnjavao svoju zatvorsku čamotinju, ne svrstavajući je u kaznu kojom ga je režim "dozivao pameti". Putovanje kroz bosanske apsane je, zapravo, trnova kruna oko njegove glave, oreol mučenika ophrvanog depresijom kao kaznom za iskupljenje.


Faktor zle nakane

Slobodumni, narciosoidni, zadivljujuće borbeni i samouvjereni u ispravnost svog puta, uspješni pisci i, najčešće, okićeni akademskim titulama u neakademsko doba, s jedne strane, a nesrećnici i neurotičari s druge strane, zapadali su u duboke depresivne krize. Iz njihovih graničnih stanja izbijale su i druge psihosomatske boleštice, koje su se sve zajedno svodile na jednu. Ogromne demografske promjene srpskog naroda, neviđeni pokreti narodnih masa u nepoznato i nesvjesno, nasilne smrti, smrtna ura cijelog plemena, i sudbina pojedinca koji titra kao ljuska na burovitom moru — vjetar i melanholija - mrgodni puti svih naših bespuća — to je Petar Kočić.

O neurotičnim poremećajima, depresivnom optimizmu govori se i sa stanovišta nauke — psihodijagnostike. U tome smislu možemo govoriti i o našim piscima. Pisma Alekse Šantića, Kočićevog savremenika, posebno ona iz Venecije u Mostar, u vrijeme aneksione krize, otkrivaju sažaljivo inferiornog Srbina sa evropske periferije. To isto zapažamo kod Kočića, tačnije u njegovim pismima ocu Gerasimu u gomionički manastir, pisanim u carskoj Vieni, gdje naglašava svoju glad, ali i moral jači od — gladi.

Kada se sve sabere i oduzme, računi podvuku i izbaci rezultat — neuroza kao summa summarum - faktor zle nakane ili nagrade za uspjeh u stvaranju, ugledu među ljudima i mjestu na klinici za umobolne, dolazi se do dijagnoze.


Bazična anksioznost

Konfliktne i neurotične nesporazume Petar Kočić je, željan ljubavi u najširem značenju, relativno ublažio ženidbom sa ženom s kojom je imao potresan i potresen brak, iako vjernom i odanom supružnicom, što pokazuju i njegova pisma iz beogradske bolnice, njegovog zadnjeg staništa. Ni u poremećenoj svijesti njegova odanost ženi koju je zavolio "na prvi pogled" i s njom se tajno vjenčao u crkvi-brvnari, nije splašnjavala. I prepiska sa prijateljima i saradnicima, pa i ljekarima, otkriva ličnost koju definišemo kao neurotičnu.

Knjiga Kočićevih saborskih govora "Visoki Sabore" bezrezervno zbori o njegovoj evidentnoj potrebi da bude zapažen, hvaljen, cijenjen, uvažavan, makar i kroz oštre ukore austrougarske vlasti. Stalno je želio, iz zdravorazumskih razloga koji pokrivaju njegovu nervnu bolest, da bude nacionalni prvak cijenjen od vlastitog naroda i prezren od okupacionog.


Želja za isticanjem

On se na taj način, kako rekosmo, branio od bazične neuroze, i to bazično prkosno, stalno ekscesivno, kao i mnogi pisci u periodu komunističke vladavine kod nas i u svijetu. Disidentizam se pokazivao i tada i u naše vrijeme kao opasan i rizičan odnos prema društvu, ali je svakom disidentu, donosio poene, kad-tad poštovanje i ugled, i visoke tiraže njihovih knjiga u zemlji i svijetu. Današnja vlast, nakon oktobarske "revolucije" 2000. godine u Beogradu, više ne proizvodi disidente, otada ih nema ni u književnosti, a ako i ima onih koji to pokušavaju da budu, brzo ih demaskiraju i učine anonimnijim no što su bili.

No, kod Kočića je, ipak, nešto posve drugo — vrijeme nenarodnih, okupatorskih vlasti, vrijeme kmetstva i teškog položaja ne samo srpskog seljaštva, vrijeme koje je tražilo tribune bez straha od progona i šikanisanja. Kočić je bio ta vrsta "disidenta". Dabome da je posjedovao i želju za isticanjem. Njegova nadprosječnost zasnivala se i na nesvjesnom pokušaju da nadvlada bolest koju će mu otkriti kasno. Bio je narator svoje neizlječivosti "u ime naroda".

On se stalno spuštao na nivo srpskih kmetova u Bosni, kao speleolog u pećinska dna u kojima se krije istina o njihovom porijeklu i naučnom tretmanu.


4. oktobar 2007. | Glas javnosti
Sačuvana
Angelina
Administrator
*****
Van mreže Van mreže

Poruke: 6361



« Odgovor #22 poslato: Maj 01, 2013, 09:57:49 pm »

**
KAKO SU AVGUSTA 1916. PROTEKLI POSLEDNJI DANI PETRA KOČIĆA, PISCA LEGENDARNOG "JAZAVCA PRED SUDOM"


SA ŠAJKAČOM U GROB

I u Duševnoj bolnici na Guberevcu, kad je govorio o nacionalnim stvarima, Kočić je od bolesnog i apatičnog čoveka opet postajao borac, a kad su ga pre 90 godina pripremali za sahranu neko je u poslednjem trenutku doviknuo: "Gde ćete takvog čoveka gologlava i bosonoga?"

POČETKOM 20. veka Petar Kočić je za bosanskohercegovačke Srbe bio više od pisca. Njegovim očima su gledali i vreme u kojem žive i austrijskog okupatora, koji im je stao za vrat. I prosvećenu Evropu, koja ih je pretvorila u taoce oronule bečke imperije, i braću preko Drine, koji su im bili jedina uzdanica.

A sudbina je htela da njihov veliki tribun i satiričar umre pre posustale austrijske carevine, baš u času kada je Srbija bila na kolenima.

Progresivna paraliza spopala ga je početkom Prvog svetskog rata, napala kada su ga prijatelji odveli u Duševnu bolnicu na Guberevcu ispod Avale. Smešten je u zasebnu sobu pored sale Svete Katarine, zaštitnice pisaca i knjižara. Na sebi je imao cipele, koje mu je darovala beogradska opština, i crno odelo, koje mu je kupila supruga književnika Paje Markovića Adamova, profesora gimnazije u Sremskim Karlovcima, osnivača i urednika časopisa "Brankovo kolo".

U početku najčešće ga je posećivala dama iz Danske misije u Beogradu, koja mu je često donosila hranu i novine. Kasnije, kad se Danska misija povukla iz Beograda, redovno ga je obilazila Milica Bošnjaković, mlada glumica Narodnog pozorišta u Beogradu, a redovno su mu dolazili i prijatelji iz Bosne, koji su mu donosili duvan i vesti iz zavičaja.

— Bilo je — govorio je jedan očevidac — nečeg hajdučkog u tim njegovim sastancima sa zemljacima, gde se uvek razgovaralo u poverenju, u potaji.

Osoblje bolnice bilo je posebno pažljivo prema piscu antologijskog "Jazavca pred sudom":

— Prva kafa, prvo mleko, prvi čaj — prema svedočenju jednog činovnika bolnice — bili su njemu namenjeni, a iz kuhinje su, takođe, gledali da Kočiću izdvoje hranljivije i ukusnije delove obroka.

Slučaj je hteo da jednog dana baš u sobicu najinventivnijeg kritičara austrijske okupacije Bosne i Hercegovine padne jedna austrijska granata. Srećom, Kočić tog časa nije bio u sobi, a kad se vratio u svoj demolirani dom jetko je primetio:

— E, i ovde me nađoše! Nekoliko dana kasnije Kočić će povodom ovog događaja požaliti pisaru Duševne bolnice, spisatelju Milanu Jovanoviću Stojimiroviću:

— Ma kamo sreće da sam se našao unutra, bar bih svršio sa ovim mukama!

Pisac je potom prebačen u Kunibertovu kulu, koja je nosila ime lekara i istoriografa kneza Miloša, za koga je i zidana.
Od celokupnog osoblja bolnice Kočić se poslednjih meseci života najčešće družio sa pisarom Stojimirovićem, koji je ostavio autentičan zapis o tome kako se veliki pisac naprasno menjao kad je govorio o "čisto nacionalnim stvarima".

— Rastao je, preporođavao se, preobražavao se u drugog čoveka. Začas bi blesnule njegove oči, sa njegovog lica bi se izgubila ona užasna opuštenost duše bez volje i pokreta. Od jednog bolesnog, tihog, apatičnog čoveka, postajao bi opet borac, političar, vođa. U razgovorima sa Stojimirovićem Kočić je govorio o tome da živi za dan kad će "Srbi da se vrate", pri čemu je mislio na srpsku vojsku koja je 1915. godine napustila Srbiju, a pominjao je i jednu ozbiljnu boljku srpske politike: "Ma nemamo mi poštene narodne vođe". U leto 1916. godine bolest je jednog od vodećih pisaca srpskog realizma sve više uzimala pod svoje. Pogled mu se gasio, telo kopnilo. Umro je 27. avgusta 1916. godine u četiri sata. Veliko opelo mu je održao sveštenik i prijatelj Gavro Milošević, a završna slika pred sam čin sahrane, prema zapisu Stojimirovića, bila je dirljiva:

— Kočić je ležao malo osmehnut, u čarapama, bez obuće i gologlav. Oko lica neko je poređao cveće i nekoliko krupnih i sitnih jabuka. Nastasija, jedna ludakinja koja je uvek u kapeli i oko mrtvaca, reče: "Gde ćete takvog čoveka gologlava i bosonoga?" Neko otrča da donese jedne nove sobne cipele od crvenog platna, koje žurno navlače. Neko drugi mu pomiče glavu, dok ostali plaču. Odjednom, Petru Kočiću, velikome Srbinu, meću na glavu prostu srpsku šajkaču...


Pero Simić
NOVOSTI | 27. avgust 2006.

[postavljeno 08.11.2010]
Sačuvana
Stranice: « 1 2   Idi gore
  Štampaj  
 
Prebaci se na: