*
Stihovi
Ljubica MiletićLITURGIJA U JASENOVCUMoj narod ima podzemne gradove,
Podzemnu braću
Na podzemnim poljima,
Podzemne crkve, samo do temelja,
Podzemne škole sa učiteljima,
Podzemni Talmud,
Podzemna Žitija,
Podzemlje puno dečjeg vriska…
Moj narod ima podzemnu prestonicu
Vezanih u smrti Srba, Jevreja…
Jednim nožem poklanih
Rabina, đakona,
Kaluđera i arhijereja…
Moj narod nad njima drži opelo
U obe prestonice,
I gore i dole,
I dok se isti na isto spremaju,
Moj otac za upokojene
Svetu Liturgiju
Tiho poje…
POSLE POLA VEKA 1941—1991)Krst, tamjan, vino i hleb…
Blagoslovi, oče —
Gasne vek.
Molitva nad jamom,
Mrtvima tek.
Pomiluj, Bože —
Čili vek.
Godine u rupi
Tvrdog kamena,
Iznele odozdo
Kost bez imena.
Sahrani, opoj
Oče, nas
I pokri zemljom
U sličan čas.
TAKO JE BILO GOSPODINEGospodine, nas su noževima, jataganima
U poljima, na zabranima. Nas su ognjem
I uzlima. U Carigradu, u Pešti…
Nas su železnim iglama u oko. Srpom u kičmu.
Nas su inovernim krstom. Sačmom. Nas su
Gospodine, vezali, menjali, prodavali, rezali…
Nas su konjima odvodili, mutnim virovima prinosili
Nas su zavodili svilom i zlatom. Nas su
Bogatom psovkom kad nismo hteli
Biti robom.
A mi smo ti, Gospodine, crkve zidali
Decu krstili, pesme pevali, mi smo ti
Krvav hleb sejali. U plećku gledali
I molili dalekog Boga da nas ne odrine.
Da nas uznese do sebe u visine. Da nam
U vid svetlost spusti! Da ni mrtve, pod krstom,
Ne napusti. Mi smo ti, Gospodine, između zvezda
Put tražili dok smo ovo ubogo tle
Umesto vodom, krvlju svojom pojili!
Mi smo ti, Gospodine, iz praha na noge stal
Slomljenih rebara konje pojahali.
Ranjenom rukom stegove nosili. I ponekad,
Samo ponekad, posle svih bojeva
Na leđima mrtvih, poneku čašu vina ispili
Mi smo ti uvek isti bili. Vekovima u slami
I slavi! Vekovima ni krivi ni pravi!
Sami sebi poslednju sveću palili.
I nismo kleli što je Bogom dano,
Samo smo ime branili, velmoško.
A bilo je i da smo bosi na ledu, goli na suncu
Kamen o vratu nosili i kad nismo morali.
I stajali, stajali uspravni
Dok su nas slanom ribom varali i uskraćivali
Vodu. Tada smo plovili u mrak.
Iz njega opet u borbu za ono što smo sanjali.
I opet su nas varali. I kleli.
A mi smo uzaludno date udove drvenim menjali
I nismo stenjali, čvrsti u veri.
Samo smo pevali dok smo umirali.
I evo, i danas pevamo. Mi ti se, Gospodine,
Teško menjamo. I oni to znaju.
Nas prosto ni vekovi ne slamaju, kod nas ti
Lažna znanja kratko traju jer su nam kosti
Pune olova, i noževa, i glave pune korova
Što iznad njih pitomo raste.
Mi ti i pored svega sa krovova ne diramo
Gnezda koja nam sviju, došavši iz daleka,
Divlje laste.
I pamti ovo, Gospodine, ovo vekovne rane
Iz mene govore… Ovo mrtvi iz mojih usta
O sebi i precima, nečuno zbore.
Ako neko negde pomene ovu zemlju,
Hoću da sve znaš…
LJUDI GOVORE Časopis za književnost i kulturu