Pavle Solarić (1779—1821)
Dobrodošli, Gost. Molim vas prijavite se ili se registrujte.
Stranice: 1   Idi dole
  Štampaj  
Autor Tema: Pavle Solarić (1779—1821)  (Pročitano 9724 puta)
0 članova i 1 gost pregledaju ovu temu.
Angelina
Administrator
*****
Van mreže Van mreže

Poruke: 6361



« poslato: April 14, 2011, 12:50:25 am »

**

PAVLE SOLARIĆ
(Velika Pisanica, 07.08.1779 — Venecija, 18.01.1821)

Pavle Solarić rođen je 7. avgusta 1779. godine u Velikoj Pisanici kod Bjelovara, u uglednoj porodici, koja je dala šest sveštenika. Porodica Solarić u Veliku Pisanicu doselila se iz Bosne u prvoj polovini XVIII veka.

Pored srpskog jezika i pisma, Pavle je rano naučio nemački i latinski jezik. Odrastao je u porodici u kojoj su se pored stranih nalazile i srpske knjige, štampane u prvim decenijama XVI veka u Veneciji, u štampariji Božidara Vukovića.
 
Kako nema pouzdanih pisanih podataka, sem u jednoj pesmi, pretpostavlja se da se najpre školovao u gradskoj školi u Križevcima, a potom u Zagrebačkoj gimnaziji, gde je sa odličnim uspehom završio prvi gramatički razred. Sledi Solarićev petogodišnji boravak u Sremskim Karlovcima, ali se malo zna o njegovom školovanju, jer — zbog kuge u Sremu 1795. — nije sačuvana upisnica. Za vreme boravka u Sremskim Karlovcima, često je, kao i Dositej, obilazio fruškogorske manastire, ali ga sam manastirski život nije mnogo privlačio. U Karlovcima Solarić se školovao kod izuzetnih učitelja. Znao je slavenoserpski, latinski, nemački i srpski narodni jezik. Nakon toga odlazi u manastir Orahovicu, duhovni centar Srba Slavonske Podravine i Baranje. Manastir je bio bogat rukopisnim knjigama, a arhimandrit i monasi govorili su latinskim i nemačkim jezikom. U jednoj pećini nedaleko od manastira, u kojoj je živeo poslednji orahovički pustinjak, Solarić je doživeo čudesno prosvetljenje, koje je bilo presudno za njegov budući pesnički i naučni rad.
 
Iz Orahovice Solarić se vraća u zavičaj. Odatle, 13. oktobra 1779, piše mitropolitu Stratimiroviću i moli ga za pomoć, kako bi nastavio školovanje. Po završetku studija filosofije i prava na zagrebačkoj Kraljevskoj akademiji, odlazi u Italiju, u Padovu, s namerom da se posveti književnosti i nauci. U Padovi se, 10. decembra 1803, susreće sa Dositejem Obradovićem i Atanasijem Stojkovićem, što će za njega biti veoma značajno.
 
Godine 1804. Solarić odlazi u Veneciju, u centar štamparstva, sa znamenitom bibliotekom. U društvu je najbogatijih tršćanskih Srba, trgovaca i brodovlasnika, čest gost u njihovim domovima. Proveo je u Veneciji osamnaest godina kao korektor u štampariji Pane Teodosija, u kojoj je štampana prva srpska geografija, Novo graždansko zemljopisanije (1804), u Solarićevom prevodu sa nemačkog. Njegovi predgovori Zemljopisaniju i Ključiću, kao i sami spisi, odjeknuli su u ondašnjoj srpskoj sredini. U pismu Solariću, Dositej sa oduševljenjem govori o ovim spisima.

Godine 1806. Solarić poboleva od tuberkuloze. Iste godine Dositej kreće u ustaničku Srbiju, dok Solarić celu 1807. provodi u bolesti. Umesto putovanja, piše "Pjesan o gozbi 1807" i još neke pesme. Uprkos bolesti, pesme zrače nadom i vedrinom. Solarić ipak, 1808, iz Trsta polazi u Beograd, ali se na putu, u Karlovcu, njegovo zdravlje pogoršava i on pada u postelju. U Karlovcu kod rođaka ostaje do kraja godine, uglavnom u postelji. Nastavlja da piše i pored bolesti i 1809. radi na svom glavnom delu, Jeroglifici, koju nažalost neće stići da završi. Objavljeni su samo neki odlomci. Napisao je knjige Uloguma čelovječeskoga (1809), Zlatnaja knjižica (1813) i Rimljani slavenstvovašči (1818). U Karlovcu Solarić se bavi prevođenjem, piše knjigu memoarske proze O samosti (1809).
 
Solarić je pesnik, prevodilac, reformator srpskog jezika i pravopisa, filolog i utemeljivač srpske terminologije u više naučnih disciplina. Sačinio je jednu od prvih srpskih bibliografija, i jednu od prvih srpskih istorija štamparstva, Pomenik knižeski (1810). Prevodio je filosofske, geografske, istorijske i druge tekstove i spise, ali pisao je i originalna dela.
 
U znameniti Cvetnik srpske slovesnosti (Beč, 1853) Jovan Subotić je Solarićevu "Pjesnu o gozbi 1807" uneo u skraćenom obliku: od 35 katrena izostavio je 11. Dugo je Solarić bio zaboravljen potpuno. Prvi je na njega skrenuo pažnju Mladen Leskovac, unevši u svoju Antologiju starije srpske poezije (1953) osam njegovih pesama. Miodrag Pavlović u Antologiju srpskog pesništva (1964) unosi osam katrena iz duge pesme "Pjesna o gozbi 1807", a Zdravko Krstanović 1999. objavljuje knjigu Solarićevih pesama pod naslovom Gozba. Krstanović u Antologiju srpskog pjesništva od Baranje do Boke Kotorske (Čudesni kladenac, 2002) unosi Solarićevih deset pesama, među njima "Pjesnu o gozbi 1807" u celini. Petar Milosavljević u svoju Antologiju srpske poezije (srednje doba) unosi osam pesama, pet u odeljak "Klasicizam", a tri u odeljak "Predromantizam" ("Pjesna o putešestviju iz Trijesta u vesnu 1808", "Proleće i ljubov" i "San".
 
Pavle Solarić je umro na Bogojavljenje, 18. januara 1821. godine, u Veneciji. Ne zna mu se grob.


Slobodan Rakitić "Antologija poezije srpskog romantizma"
Beograd, 2011.
Sačuvana
Angelina
Administrator
*****
Van mreže Van mreže

Poruke: 6361



« Odgovor #1 poslato: April 17, 2011, 01:58:43 am »

**




Predrag Dragović
Portret pesnika, 2011.

Portret Pavla Solarića preuzet iz "Antologije poezije srpskog romantizma" Slobodana Rakitića
Sačuvana
Angelina
Administrator
*****
Van mreže Van mreže

Poruke: 6361



« Odgovor #2 poslato: Avgust 08, 2012, 08:45:45 pm »

**
Stihovi Pavle Solarić


SVA VSELENA LJUBVOM DIŠE
 
Vozri okom, vispr k nebu, gore se sve ljubi,
     Ponri k adu, preispodnji ad se milo snubi.
Cv'jet se šali na livadi, ptica pticu blaži,
     Po dnu voda riba svoga dragoljuba traži.
R'jeka r'jeku k sebi mami, u pučinu vuče,
     Polje zove u planinu, odziv roni ključe.
I dolina soopštava drugi svoje slasti,
     Črevo zemlje ljubvom griju duboke propasti.
Neka dreva miluju se s različni' ostrova,
     Daljna drugda i jezera isti' su plodova.
Vjetar se k tli prismikava, oburjava mora,
     Zavire se u peštere, ljubi iznad gora.
Sunce ljubi zemlju našu, lučam ju cjeliva,
     Svu blagodat čadam zemlje iz sebe nizliva:
I toplota, oganj, i svjet, sve su otčji dari,
     Čim v utrobi zemlje svaku sunca žizan vari.
Nježna zemlja jer ju mjesec umiljato gledi,
     Miluje ga i rada mu mjesečinom bl'jedi.
Ljubov je svud vpečatljena, sva priroda ljubi;
     Silna svuda kao sušti Saturnovi zubi.
Vječni zakon i jedini sviju tvari mira,
     Koji, kako zemljom vlada, i nebesa dira:
Zv'jezda zv'jezdi put skazuje, ljupko lice kr'jesi,
     Nit' je pomnit možno šta su bezljubezni b'jesi.
Svakom djelu istočnik je vsegda ljubov sama,
     Veća ljubov, lučše dobro, zlo je ljubve tama.
Sva vselena ljubvom diše, prebiva u piru,
     I Bog sami (ljubeć prisno) biće daje miru.
Ko podobno sebi mrzi, bježi, malo važi,
     Vrag je ljudski, ili druga il' čtitelja traži.

 

MOJA SAMVIKA
 
Ja sam hteo Jugoviće, hteo pjeti Janka,
     Slavu srpskih obnoviti s' starine junaka,
Ali strune, kad se mašim do moje samvike,
     Vostrepeću o ljubovi, nježne zveknu like.
Ja pristrojim nove strune, soglasim samviku,
     Načnem Marka Kraljevića, hrabrog vjeka diku,
Dušanovu veličati stanem silu rubov,
     No samvika vozglašaše opet samo — ljubov.
Zbogom, dakle, vitezovi! Kad samvika neće,
     Ja ću pjeti što je milo, ljubve brati cv'jeće.

 

PROLJEĆE I LJUBOV
 
Sve se kreće i ponavlja, sve se opet druži
     Sve ljubovi dare nosi, ljubovi sve služi.
Gle, vesna je mila došla, ruža se razvija,
     More l'jepo priutihlo, volne ne uzbija;
Patka plije, lasta pjeva okolo prozora,
     I prišelci ždralovi se viju oko gora;
Kako sunce sve podgr'jeva s bistrijimi zraci
     Čeznu magle udolija, čeznu svi oblaci;
Danica se prije diže iz sonoga lusaka,
     Zemlju trave pokrivaju bilijem svog zlaka;
Maslina se po holmovi listvijem od'jeva.
     Po dolinam' ljubičicu bere vojnu djeva;
Gle, kišicu toplu kropi sedmošarna duga,
     Orošava šumarice i zelija luga;
Poji cv'jeće po livadam' i pupe drevesa,
     Tmu tem tisjašč zlatni klija po polju potresa;
Stada riču ispod gora, dim tinja koliba,
     Postav' blaži slatkopjevna svirjel krasnog Priba;
Sve se kreće i ponavlja, vertep daje glase,
     Sve ljubovi dare nosi, ljubvom se sva krase;
Gle, ptičica za ptičicom kako svud prileće!
     Prevoze se jedna k drugoj neba noćne sveće.
I nama je vesna došla, naše grudi kažu,
     Mene tvoje, mila**, tebe moje tražu.
Prođ'te me se, veseljaci, nek vam drugi piše!
     Ne zna vakha, golubinje ljubov pero diše.
No velite: Polza žezal Veneri Evana,
     Polza budi. Pjesna ramlje kako je nagnana.
Slatkopjevne da vas pojem, ptičice dvokrile,
     I zašto ste čiste svagda priklad ljubve bile!

 

SAN
 
Jest u nami neka sila, ovo nije vsuje,
     Tajna sila koje su nam nepostižne struje.
Glava prestol, a sve t'jelo njezina država,
     Ako udi i pozaspe, ona nam ne spava.
Vsegda budna, djeistvuje u noći i danu,
     Obilazi nevidimo koju oće stranu.
Sastaje se ko je s kime, kad snom plot uživa,
     Da otkuda biti može, što se noću sniva?
Ja sam snio da si sa mnom mila N. bila,
     Kad se prenem, sav se sostav moji' trese žila:
Ne inače, no kô da smo licem k licu stali,
     Blagorodno na tom času k svecu našem zvali,
Veče bjaše, ono ljubve bezstrašija vreme,
     Gdi se stidu junošeskom tme na pokrov streme.
Ne znam ni sam kako si mi s prozora znak dala,
     Voskresnô sam pokraj tebe, začela se šala.
Ni na umu da se za to kome ne dokaže,
     Kako l' prođo', gledeće te, ja tolike straže.
Il' su bili svi van doma, il' u tulu str'jele,
     Ele ne bi tu zlotvora, sile i' sapele.
Ti si stala na prohladi, za toplotu dana,
     Odjevena kô po lovu na kupjelj Dijana,
Ja sam predstô s onim žarom jedva-dočekanja,
     Što graniči do samoga za sebe neznanja;
Pripao sam, tvoja ruka klonula je na me,
     Sve mi t' jelo črezvičajne osjetilo čame.
O, sjeli smo kb na odmor od nekoga truda,
     Srca sama govorahu, usta kao luda;
Drugda bi se jezik opet, da nam sve iskaže,
     Razvezao na toliko što pamet ne smaže,
Drugda bi nam vzdihanije, lobzanije...
     Tok presjeklo razgovora moga ili tvoga.
Ovakovo svidjeteljstvo, da si oće blago,
     Srca naši' razvrglo je ugodije drago;
U vostorgu zagrljenja, san krila razvuče,
     Svega vshoda sl'jed ostane, srce što mi tuče:
O, daj, N. koliko je sreće ti na glavi,
     Da mi se sni moji zbudu skoro i na javi!


O LJUBOVI PJESNE NIGDA OSTARITI NEĆE
 
Kako novo što ponikne, nemirni su ljudi,
     Ako li se ženâ tiče, jošt s' oštrije sudi.
Pjesne moje čitaju se; onaj ono kaže,
     Namršteni znam da vele: "Ne lukavnuj, vraže!"
Ima koji gore misle, i gotove zube,
     No tim čine da mi drugi pjesne većma ljube.
Zaljubljeni kad me čita, sve to više traži,
     I kad nađe gdi se grli, gdi se ljubov draži,
Domišlja se je l' to i to, što i nije, bilo,
     Krivi mene, krivi pjesne zategnuto krilo.
Za to lasno! No druga se na me četa sprema:
     Žene ištu da dam uzrok — ispričanja nema! —
Da dam uzrok zašto svaka ljubvi mi pripjeva,
     Svaka pjesan ime nosi snaha ili djeva.
"Ja bih rekla, on je dobar — ne daj mu odavle!"
     Druga na to u svom sercu: "Zaljubljen si, Pavle!"
Ja sam čekô do najposle to slovo odavno:
     Što sam takav, evo, budi svemu sv'jetu javno.
I slušati i pjevati svakojake like
     Milo mi je od skazaljke bilo i kavike.
Stanem i ja probirati, zapnu strune prsti,
     Načnem prvu, ljubov nađem već u drugoj vrsti;
Vratim pjesnu, vještajući da se od nje čuva,
     Ako stupa s ljubvom, gluva, ako sluša, suva.
To mi kaže da s' pjesana istočnici razni,
     I zbitija i snovidno uhištrene blazni;
No da ljubov, kô pod gorom šumarice jela,
     Sve daleko prevoshodi, pjelo izobrjela.
Vozrast pjesnej naše žizni najlepši su dani,
     Mladenčestvo čeka ljeta, starost svoje brani.
Svi narodi baš u vjeku junošestva svoga,
     Puni snage i ljubovi, viteštva svakoga,
Najviše su i pjesana ostavili krasnih,
     Vsegda više umiljatih negoli užasnih.
Sad nek' sudi tko mu drago i na koju stranu,
     Ljubov mora sve pobjede održati granu;
Više ima koji ljube mlada i junaka
     Nego djece s drjahlih starci i matorih baka;
I veselih čada više u silnog Peruna
     Neg' ugrjumih mudričara i svetih morguna.
Pak evo što serce moje svegda ljupko kreće:
     O ljubovi pjesne nigda ostariti neće.


Iz "Antologije poezije srpskog romantizma" Slobodana Rakitića
Beograd, 2011.
Sačuvana
Angelina
Administrator
*****
Van mreže Van mreže

Poruke: 6361



« Odgovor #3 poslato: Avgust 08, 2012, 09:33:39 pm »

*

NEBESNO SLOVO PAVLA SOLARIĆA

(predgovor Zdravka Krstanovića)

Čudesni poetski hram Pavla Solarića u kome se susreću i zbore naša stara, srednjovjekovna duhovna riznica i nova srpska poezija i koji — po dubini, polifoniji, uzletima imaginacije, unutarnjem obilju i ponornotananom, filigranskom jezičkom vezu — zauzima jedno od ključnih mjesta u svekolikom srpskom pjesništvu, gotovo dva vijeka nakon nastanka ostao je, uglavnom, kao pod zemljom, skrajnut i širim čitalačkim krugovima neznan.

Solarićevi stihovi posthumno objavljeni u Letopisu Matice srpske (1826—1834) mogli su, doduše, biti inspirativni za Steriju, koji mu je posvetio pjesmu, a njegova metafizička poezija — u kojoj svijetli božansko kosmičko bezmjerje i zbivaju se, u raskošnom jeziku, nebesnozemni ukrštaji — morala je odjeknuti u Njegoševom djelu, što bi trebalo da bude predmet posebnih istraživanja.

Stariji pisci istorija srpske književnosti (Stojan Novaković, Jovan Grčić, Andra Gavrilović, Tihomir Ostojić, Pavle Popović) Solarićevu poeziju ako i registruju o njoj govore uzgred, u okviru ondašnjih stereotipa, dok je jedinu monografiju o Pavlu Solariću napisao, na početku ovog stoljeća, Nikola Andrić,1 pomno prateći njegov život i stvaranje, ali Solarićevi stihovi u njemu ne nalaze odziva, pa pjesniku zamjera što, poput Lukijana Mušickog, ne reaguje na aktuelne događaje i ne pjeva o dizanju gimnazije i otvaranju biblioteke.

Jovan Skerlić (koji Miloša Crnjanskog podsjeća na žandarma) svoju presudu Solariću izriče u jednoj rečenici: "Najzad, bavio se i poezijom, a posle njegove smrti štampan je u Serbskomü lútopisu priličan broj njegovih stihova, prevoda iz Ovidija i slabih originalnih stihova".2

Skerlićeva presuda imala je nesumnjivo pogubne posljedice; drugi su je, u ovom ili onom obliku, samo ponavljali. Književni istoričar Jovan Deretić piše da je Pavle Solarić "tvrd, opor, jezički nespretan stvaralac. Njegovi rimovani četrnaesterci kotrljaju se sporo i teško kao po neravnom putu".3 Za stihove:

Sve se kreće i ponavlja, sve se opet druži,
Sve ljubovi dare nosi, ljubovi sve služi.


ili:

Kad priroda praznujući soveršava tajne,
Od’jeva se il’ u vodu il’ u luče sjajne.


kao i za stotine drugih Solarićevih stihova radije bismo rekli da su vrhunska jezička muzika nego "kotrljanje".

I književni istoričar Miroslav Pantić u Solarićevoj poeziji nalazi "neizbrušenost" i "razvučenost", ali ističe da je Pavle Solarić, kao pjesnik, uspijevao da "izluči komade pravog bisera".4

Znatniju pažnju Solarićevom djelu posvećuje tek Milorad Pavić, smjestivši ga u predromantizam i trudeći se da ga tumači u onovremenom srpskom i evropskom književnom kontekstu, drugačije od prethodnika.5

Mladen Leskovac u prvo izdanje svoje Antologije starije srpske poezije (1953) Solarića ne unosi, a u drugo izdanje6 uvrstio mu je čak osam pjesama. Ni to, međutim, nije bio dovoljan povod da se "iskopaju" svi Solarićevi stihovi, odnosno oni koji su sačuvani.

2.

Kao filolog koji u zvonkoj kovačnici kuje nove riječi, radi na utemeljenju terminologije u više naučnih disciplina i sudjeluje — uvažavan od najvećih imena slavistike — u reformi srpskog jezika i pravopisa, Pavle Solarić dao je prinose koje valja valorizovati, kao i sve što je uradio, prevodeći filosofske, geografske, istorijske i druge spise i okušavajući se kao autor na raznim područjima. Ovaj samotnik, koga od mladosti prate bolest i materijalna oskudica, erudita i korektor od osobitog kova u štampariji Pane Teodosija u Veneciji, učinio je sve što je mogao na polzu srpskog naroda i u mnogim praktičnim poslovima uložio je ogroman trud.

No, kao pjesnik nije bio niti je želio biti didakt, duboko prožet spoznanjem da poezija ne ispunjava nikakve utilitarne zadatke, da je "čudo svi’ čudesa" i da pjesnik pjeva u božanskoj slobodi, stižući uvijek do zlatonosnog jezičkog jezgra (gdje se združuju najudaljeniji svjetovi) prečicom, u nadahnuću, otkrovenju, a ne okolišnim, racionalnim putevima. Dragocjena ruda pjesme može da se obrađuje, ali najprije mora da dođe i da ima nebesna svojstva. Ove mene pjeti uče, sloge same vežu, / Iz svog gaja sa mnom tajno ustaju i l'ježu — pjeva Solarić o muzama.

Posjedovao je svijest o izuzetnoj vrijednosti svojih pjesama, a zašto ih nije sabrao i objavio u knjizi - ne umijemo odgovoriti. Uzroke, pak, neadekvatne recepcije njegove poezije, u minulom i ovom stoljeću, lakše je naći, o tome smo poneku riječ već rekli. Solarić je čisti pjesnik božanskog, ozaren i uzvišen (određene pukotine i nanosi u njegovom poetskom djelu ovu ocjenu ne obaraju), fluid njegove poezije nije dostupan svakome. U Solarićevim pjesmama nećemo naći stihove rodoljubivog zanosa (mada je, inače, bio stameni Srbin), kao ni ispunjavanje nekih socijalnih naloga ili bilo šta drugo što nije isključivo u službi poezije. Kao atipični pjesnik "čudnjačkih" stihova, Solarić je bio i ostao neprikladan za sortiranja i fijočice, njegova poezija nije dobra "građa" za ilustrovanje vladajućih ideja, Uostalom, Solarić jeste najveći, ali ne i jedini skrajnuti srpski pjesnik: u ovom vijeku nisu objavljene ni knjige Vikentija Rakića, Jovana Došenovića, Jovana Pačića, Nikanora Grujića, Jovana Subotića, Mede Pucića — a lista se ovdje ne završava. Ovi pjesnici, izgleda, nisu dovoljno "glatki", "lagani" i uklopljivi u gotove rasporede i vrednosne ljestvice u koje se ne dira.

3.

Solarićev stih je četrnaesterac — rijedak u srpskoj i slovenskim poezijama (nalazimo ga u narodnom pjesništvu i ponekim pjesmama naših pjesnika, od Dinka Ranjine do Zmaja) — gibak, dinamičan, tečan, zvučno i značenjski prebogat, krcat asonancama i aliteracijama, semantičkim nijansama, prelivima i svježim poetskim slikama.

Srpsko pjesništvo poslije Solarića, bez njega, išlo je svojim putem, odmjeravajući se ponajviše prema narodnom desetercu kojim je spjevana veličanstvena poezija, ali ga je Pavle Solarić smatrao zaključenim, zatvorenim, nepodesnim za vlastito pjevanje. Isti odnos prema narodnom desetercu imali su i značajni pjesnici srpskog pjesničkog moderniteta (Stanislav Vinaver) koji Solarića, gotovo sigurno, nisu ni čitali, a prošlovjekovni pjesnici domogli su se vlastitog glasa jedino kad su izmicali narodnom desetercu, ne gubeći se u pukom kopiranju folklornog nasljeđa. Bilo je i radikalnih proboja iz deseteračkog oklopa, poezija se otima iz uza, uništava ih — ili je nema.

Pjesnički jezik, mogli bismo kazati, radi (i) sam.

4.

A jezik Pavla Solarića je narodni, armatura je srpska,7 sa crkvenoslovenskim i ruskim leksičkim elementima. Ovaj dio leksike današnjem čitaocu otežava primanje pjesnikovih stihova, ali bez crkvenoslavenskih i ruskih riječi Solarićeva poezija bila bi lišena nesvakidašnjih čarolija, ne bi ni bila ono što jeste. Solarić je svoja voznesenja, kladence duše i gustinu i čistotu čuvstava što ih je slušao, znajući da čovjek u sebi nosi "molvu neodrješene besjede", mogao iskazati jedino u jeziku koga je, bogonadahnut, stvorio, jeziku u kome čujemo bruj i romor drevnih jezičkih i duhovnih vrela — kroz slovo pjesnika u novom vremenu.

5.

Solarićeva poezija je jedinstvena himna, pojanje radosti, velika pohvala Tvorcu, čovjeku i prirodi, beskraju, čudesima i preobraženjima vaseljene, jedinstvu i tajni vidljivog i nevidljivog. Svaka stvarca prožeta je i okupana nebesnom, sveprožimajućom svjetlošću (u njegovim stihovima nalazi se čitav jedan svjetlosni vokabular) i proste podjele na gore i dole ovdje ne važe. Erotske igre, humor i govor svakodnevnice javljaju se skupa sa uzvišenim, tijelu se ne uskraćuje što mu pripada.

Ovom pjesniku su neprihvatljivi oni koji nas raspolućuju i "kao na mučilu čoveka rastežu, vukući ga jedni za dušu, a drugi za tijelo" — kako je zapisao u jednom od svojih predislovija.

Zemlja mi je podnožije, a nebo vozglavje — u ovom stihu sažima se pjesnikovo viđenje čovjekovog mjesta u kosmičkoj harmoniji. Kod Solarića nema, u pravom smislu, zla, ono je bez supstancije, "ljubve tama", ljubav je u središtu i svuda, u svemu je njen pečat:

Sva vselena ljubvom diše, prebiva u piru,
I bog sami (ljubeć prisno) biće daje miru.


Mi smo pozvani na kosmičku gozbu, zajednicu svetih, da praznujemo, sa čudima u sebi i oko sebe, sa svim što je nedokučivo (nepostižno), u nepropadljivom (netljenom) svemiru. Čovjek, ipak, "rado izvan sebe živi", zaboravlja suštinu, sve želi opipati (osjaziti).

Nebesni darovi stižu pjesnicima, Božijim izabranicima, koji posreduju između Tvorca i čovjeka. Solarić je pjesnik jedinstva, njegova poezija nastaje prije pjesništva moderniteta, kada na red dolazi "rasulo apsoluta", iščezavanje božanskog i lament zbog tog iščezavanja, mada ni u modernom dobu svi ne putuju istim stazama.

Solarićeva poezija naseljena je grčkim, rimskim i slovenskim bogovima, kojima pjesnik pridodaje svoje, moćni antički gradovi, spomenici i čitave civilizacije u njegovom pjevanju postaju simboli, slike, metafore, stare forme (ekloga, poslanica) odjevaju se u nove odežde, Pindar, Vergilije i naročito Ovidije njegova su lektira, kao, uostalom, i francuski enciklopedisti i evropski pjesnici XVIII vijeka i, dakako, od početka i stalno Biblija, liturgijske srpske i ruske knjige, djela vizantijske mistike i njegovih savremenika koji su pisali na srpskom, ali sličnu lektiru mogli su imati i drugi, a Solarić je jedan. Kompletno štivo (prirodu, ljudske građevine, knjige) pretopio je u božansku muziku o kakvoj kasnije govori Vinaver: "Zamišljam... pesnika i pesmu kao melodiju kojom ječi cela vasiona, kao zračenje koje obuzima ogrezla bića. Pesnik traži da obuhvati celu vasionu."8

A Solarićev stih o povezanosti prividno udaljenih stvari Miluju se neka dreva s različni ostrova neodoljivo asocira na sumatraizam Crnjanskog. Čini se da ovo dovođenje u susjedstvo Solarićeve poezije i naših modernih pjesnika ima čvrstu podlogu u njoj samoj, a rekli bismo da Solarić susjedstvuje i sa Blejkom, Helderlinom, i Puškinom. Sa svjetlosnim vizijama, ukidanjem jaza između zemnog i nebesnog i slavljenjem Boga koji je po suštini nedostupan i nadimen, ali se njegove energije, što proishode iz suštine, otkrivaju i saopštavaju čovjeku, Pavle Solarić je, na specifičan način, u fascinantnoj blizini isihasta i Sv. Grigorija Palame (1296—1359).

Kao pjesnik božanskog, koga obasjava i prožima svjetlost Svete Trojice, čudotvorac i mistik, blistavi bogoglasnik Pavle Solarić neće biti blizak opsjenjenima koji stenju "pred licem kumira", u ovom vremenu kada kuga progresa čini svoje.

Ali, njegova poezija sada je ovdje — namijenjena onima koji su za njene gozbene darove spremni.

Zdravko Krstanović

____________

Napomene

1 Nikola Andrić: Život i književni rad Pavla Solarića // Rad JAZU, knj. 150, Zagreb, 1902, 103-194.
2 Jovan Skerlić: Istorija srpske književnosti, Beograd, 1967, 121.
3 Jovan Deretić: Istorija srpske književnosti, Beograd, 1983, 214.
4 Miroslav Pantić: Oduševljenje i žurba zaboravljenog prosvetitelja // Dnevnik, br. 8980, Novi Sad, 31. X 1979, 9.
5 Miodrag Pavić: Predromantizam / Istorija srpske književnosti, IV, Beograd, 1991.
6 Mladen Leskovac: Antologija starije srpske poezije, Novi sad * Beograd, 1964.
7 Pavle Ivić: O jeziku // Republika Srpska Krajina, Topusko — Knin — Beograd, 1996, 151.
8 Stanislav Vinaver: Nadgramatika, Beograd, 1963, 43.


Projekat Rastko
Sačuvana
Angelina
Administrator
*****
Van mreže Van mreže

Poruke: 6361



« Odgovor #4 poslato: Avgust 08, 2012, 10:57:17 pm »

 **
 Stihovi Pavle Solarić


 DOSITEJU

 Ovaj pozdrav Dositeju (ako možno kome,
 Ko ga pozna, zdravlje bez njeg’) Pavel šilje svome!
 Čudno negli, slova moja, što se vru u vatri,
 I otkuda Melpomena ovog grada trsti!
 Grada, sirječ, kud je negda ljezla Amfitrite,
 Prve huže gdi po glibi s trošću bjahu svite.
 Kraj je pravda, ovde Krajnci po slavenski žive,
 Pjesne stroje i djevojke, da se Nemci dive.

 ..............................

 Sokrat serbski, učitelju, oče, pusti, druže!
 Pusti da ti blagorodno serbska usta služe;
 Sokrat serbski, prorok serbski stari,
 Danas svoji očevidac predgadanih tvari.
 Pozivlješ me svjatilo novosvitskog gn’jezda,
 I još nudiš: nepodvižna bud bi bio zv’jezda,
 Zv’jezda da sam: pače tamna sozvjezdija tvoga,
 Nego mjesec gdi, bez tebe, neba širokoga.

 ..............................

 Koja radost po rastanku, kad se svide druzi,
 Slađi nego da se nisu rastali sojuzi!
 Ovde pusti, nek’ se peru mom zadjene meta,
 Tebe nebo da spodobi Nestorovi ljeta.
 Tako serbsko tebi srce prip’jeva bez lesti,
 Tebi poje a praznuje svete blagovesti.
 Gdi ohota bdi otčizni, slabi su jaki,
 Ljubitelju, ljubitelju, zdravstvuj pak’ i paki!
Sačuvana
Angelina
Administrator
*****
Van mreže Van mreže

Poruke: 6361



« Odgovor #5 poslato: Decembar 07, 2012, 01:09:57 pm »

*
Stihovi Pavle Solarić


JA SAM HTEO JUGOVIĆE...

Ja sam hteo Jugoviće, hteo pjeti Janka,
Slavu srpskih obnoviti s' starine junaka,
Ali strune, kad se mašim do moje samvike,
Vostrepeću o ljubovi, nježne zveknu like.
Ja pristrojim nove strune, soglasim samviku,
Načnem Marka Kraljevića, hrabrog vjeka diku,
Dušanovu veličati stanem silu rubov,
No samvika vozglašaše opet samo — ljubov.
Zbogom, dakle, vitezovi! Kad samvika neće,
Ja ću pjeti što je milo, ljubve brati cv'jeća.


KOVČEŽIĆ NEBOGOGA PAVLA

U mene je bio spretan sandučić od drena,
No od drena kedarskoga, što vonju izjeva.
Verige su zlatne bile, il' podobne zlatu,
Ključenica i preruči — sve čest svome mlatu;
Rogovlje je sve kitilo izrjadno kamenje,
Po stranami uvajanih obraza znamenje;
Jednim slovom, k'o u čem' se svete mošti hrane.
No svetinje druge ovde bijahu sobrane:
Što sam pjev'o o ljubovi, o zanatu Dida,
Tu je išlo što je tajno, da mu nije vida.
Jastučić je gore lež'o od golubja perja,
I na njemu Did sedio posredi iverja;
Iverija sirječ svojih već satrenih str'jela,
Koliko je u kovčešcu ispjevanih djela.
Ne znam otkud, pronre Molva (za nju nema čavla!),
Ne izleti, a već izda nebogoga Pavla:
Djevojke se dogovore (a šta nisu kadre!
Ovakove svetotatce negdi zovu: Ladre!) —
Dogovore da ukradu pak da hitro vrate,
Ako bi što pokvarile, da storično plate.
Dođu, uzmu. Da otvore — no kako bez ključa?
Zgrabe od strâ cjel' sa sobom, pobjegnu bez luča.
Kad obiju — sve se preznu od djetinje str'jele —,
Brže-bolje da čitaju, pjesne si podjele.
Uznadu sve, i osvetu odmah mi zaključe:
Da sandučić već ne vrate, i duboko muče.
No nek' znadu, ako sade većma neg' pre ljube,
Da ja umem i jošt većma naoštriti zube,
I da neće truda biti dotle mojej grudi
Dok se koja žrtvovati za pl'jen ne usudi.
Sačuvana
Stranice: 1   Idi gore
  Štampaj  
 
Prebaci se na: