*
Stihovi
Milica Jeftimijević LilićJEČAM ŽITO
Ječam žito, seme plemenito
čije će te ruke žeti
čiji konji pozobati
kome li ćeš humka biti?
Gaziše te, lomiše te,
ti se ne daš!
uzdižu te suze teške
materinske, nevestinske,
devojačka preklinjanja.
Kad s jeseni setva počne,
svadbovanja hoće l' biti
da l' će pesma ili jauk
strnjištima promicati?
Zemljo, plodna, ječmovita,
jezovita, tajnovita,
s ledenom zmijom u nedrima,
dokle tako, žrtvenička!
LEŠ BIVŠEG ŽIVOTA
Mogu se ponovo okućiti, udomiti,
ko što se ptice iznova gnezde,
mogu se ponovo veseliti
i kad na nebu zasuze zvezde.
Ali, na dnu mene za svagda
ostaće leš bivšeg života:
gozbe mladosti, smeha za trpezom,
suseda što u zlu pariskaču,
beline nedelje u dečijoj sobi
Badnje veče, Cveti, behara pred kućom,
Uskršnju liturgiju u Gračanici
kojom je duša trajno vaznesena,
Đurđevskog uranka u Grmiju,
mirisa lipa što se gradom širi
ko radost zaljubljenih pogledom,
Prištinskih svitanja, Vučitrnskog mosta
što uvodio je u doba slavno,
Carske česme, spaljenog Zočišta,
Ječmopolja i Mramornog stuba
na kom se duše neprolaznih stane
ko sveta tajna između pismena
što živom vodom poji umiruće
Mogu se opet roditi iz leša
kad podignu se ranjena nebesa.
SKICA ZA IKONU
Kao što s jeseni ruj blesne
nad tvojim lukovima u brdima,
pod odrazom ti u Bistrici,
Patrijaršijo, udovički ucveljena,
tako moja čežnja za tobom plane
tmola i teška, sama duša zemlje
gurnute u ambis odavno pripreman,
čitavog stoleća, a pred naše oči.
U čas se slepi u njemu nađosmo
i nećemo se pridići zadugo
sve dok nas do temelja ne sravne,
dok okruženi sramom ne zgasnemo
da zdravo tkivo iz pepela sine.
Neću te moći pohoditi dugo,
Patrijaršijo, kruno rastočena:
ni na Sretenje, niti Vaskrs,
ni na Uspenje Presvete, kao pre,
ni celivati Oltara, svete mošti,
poklonite se lozi Nemanjića.
S kćerima prestrašenim prići ti,
pred lice tvoje pasti, te nemo
jadanje novo gorko kazivati
za polomljene, sečene vađene
mladice lipa oko Manastira
što su nedužne ka Suncu harlile.
I niko suzom ranu im ne poli,
ni rečju živom da im list kalemi,
Savinom dudu da telo podmladi,
Bistricom svoje da prosvetli lice,
ustavu silnom da skloni sa puta,
da se selice svome jatu vrate,
pojanju prvom pridruže glasove,
zgaženog ječma podignu klasove,
da lipe davnim zamirišu mirom,
da duša živne od starog romora,
već trajno srasla sa krstom tragova
ikonopise raspeće Kosova.
Više » » »