Vuk Stefanović Karadžić — Zanimljivosti
Dobrodošli, Gost. Molim vas prijavite se ili se registrujte.
KNJIŽEVNOST « KNJIŽEVNE EPOHE « Vuk Stefanović Karadžić — život i delo « Vuk Stefanović Karadžić — Zanimljivosti
Stranice: 1   Idi dole
  Štampaj  
Autor Tema: Vuk Stefanović Karadžić — Zanimljivosti  (Pročitano 27375 puta)
0 članova i 1 gost pregledaju ovu temu.
Angelina
Administrator
*****
Van mreže Van mreže

Poruke: 6282



« poslato: Jun 25, 2011, 12:07:29 am »

**

VUK STEFANOVIĆ KARADŽIĆ — ZANUMLJIVOSTI


NEKOJA O BRANKU I VUKU


Kad sam iz Prašove došao u Beč, najmim stan u glavnoj ulici na Landštrasu, preko puta od "zlatne kruške", taman na sredini između Vuka i Branka, koji stanovahu u sporednoj ulici, pozadi moga stana: Branko na jednom, a Vuk na drugom kraju idući gradu, bliže mome stanu. Kao dobre komšije ja i Branko brzo smo se poznali i nismo se svađali, biće zato, što se tada kao sada ne besmo izjednačili sa Ciganima; a sa Vukom sam se sastajao kao srpski licejist u Srbiji, kad bi on sa Koviljačke banje ili sa puta po Srbiji svratio u Beograd.
 
Ovoliko, što se tiče moga prvog sastanka i poznanstva s Brankom. U dva maha našeg prvog sastanka Branko mi davao neke svoje pesmice, da ih pošaljem T. Pavloviću u Peštu, kod koga sam ja tada bio u gnodi, no on ih ne hte štampati. Branko bi češće dolazio k meni, valjda s toga što beše mlađi, te bi razgovarali o narodnim pesmama i običajima u Srbiji, i o naletu braće naše ispreka, koji poštopoto hoće da nas strpaju u švabeđe plundre, kao da je pamet u plundrama i turskim čakširama s turom, a ne u glavi — upravo koji (ka da ih je neko najmio) idu na to, da nam i ono malo obraza smaknu s lica, što nam je ostalo od Turaka: da nas izobraze a ne da nas obrazuju, kao što je to radio pre njih Dositej, Stratimirović, Rajić, Mušicki i mnogi drugi, dok se u Granicu ne beše uvukla madžarska sloboda. Takve priče Branko bi rado slušao, te bi od njih gradio stihove, koje bi mi u konceptu čitao, pa bi onda jednom mirnom ulicom, pored dvorca nekakvog negda biv. poslanika ruskog u Beču (zaboravio sam mu ime), hodali po Dunavcu, prema "Zlatnom jagnjetu" i Metelovoj kavani, i kad god bi tuda s Brankom prolazio, nekako tako mi je godilo, kao da sam među grmovima i livadama više sopotske bujne česme i mehane ispod Kosmaja.
 
Kad bih sustao od posla pomažući se Kurcbekovim rečnikom (jerbo tada ne beše drugog) pri učenju Lihtenfelsova morala, namah bih otišao Branku, da me razgovori svojom šalom i svojim lepim pevanjem narodnih pesama, pa bi od njegove kuće pravo na to mesto u šetnju. Kod kuće Branko je uvek bio pod fesom, sa turskim čibukom od po metra u ruci, i tada bih ga zvao Duduklijom, ma da sam i sam nosio na glavi duduk i dugu posuvraćenu kosu do ramena, kao i Branko. A Štura bih za ono mesec dana, dokle sam se bavio u Požunu, i u kući i van kuće vazda viđao pod fesom, da ne govorim o Vuku, koji ni u Društvu srpske slovesnosti ne bi skidao fesa s glave. Sada je to, dabogme, sitnica, a onda je bila golema krupnica, ili, kao što bi Čubro rekao, "velikačka malenkost" — vidni znak borbe udruženog slavenstva protivu kulture švabeđe.
 
Štur je bio rastom viši i stasitiji od Branka, više plav nego smeđ, a Branko je bio više crnomanjast nego smeđ, oba likom podjednako prijatna i lepa, da ne znaš kome bi se pre privoleo, da li Branku ili Šturu. Ama ih je oba i stasom i lepotom nadmašio Čajić, sa koga se lepotom morao ravnati samo Rade Njeguš, za kome bi, rekao bih, vas Beč trčao da ga se nagleda, kada bi bastajem bečkim pri prvom dolasku svome u pratnji Milorada Medakovića, pri drugom u pratnji Zege prolazio u crnogorskom odelu sa opancima na nogama, sa sabljom dimišćijom o pasu, sa ogrnutom ćurdijom crvenom na leđima, pod fesom ili kalpakom na glavi.
 
Nota bene. Jedared, na poziv Vuka odem sa njima u Grgićevu Slavensku kavanu, u sporednoj ulici, preko puta od Stefanove crkve, iduđi od careva dvora na levo. Kad tamo, puna kavana Poljaka, Čeha, a najviše Hrvata, kao da su znali da će Vuk doći, i tu sam prvi put video Čajića, Mažuranića, Mirka Bogovića, Avgustinovića itd. i neke viđene Čehe i Poljake, kojih se imena ne sećam. Ama Čajić je bio najlepši među svima, u karpuzli (crvenim) čakširama i fermenu, sa zelenim kadifeli džemadanom na grudima, sa fesom na glavi i svilenim carigradskim trabolozom po sredi, tanahan i visok kao gorska vila — pravi bosanski beg! Kada videše Vuka, svi se pribraše k njemu i zadžakaše, da ih je bilo teško razumeti, i svi govorahu srpski, ako ne bolje, ne gore od Vuka.


Jovan Ilić
Sačuvana
Angelina
Administrator
*****
Van mreže Van mreže

Poruke: 6282



« Odgovor #1 poslato: Mart 31, 2012, 02:14:14 am »

*

NAĐENA PISMA VUKA KARADŽIĆA

U Češkoj i Slovačkoj otkriveni rukopisi i prepiske koji su pripadali tvorcu naše azbuke. Širom sveta rasuto desetak hiljada rukopisa, nastalih od 12. do 18. veka

ZBIRKA originalnih pisama Vuka Stefanovića Karadžića nedavno je otkrivena u slovačkom gradu Martinu. Do ovog otkrića slučajno je došla ekipa stručnjaka koji istražuju srpsku srednjovekovnu pisanu baštinu rasutu po svetu. Projekat mapiranja naše rukopisne građe u svetu pokrenula je Biblioteka Srpske patrijaršije, a njime rukovodi mr Zoran Nedeljković, upravnik ove ustanove.

— Sva pisma smo fotografisali i imamo ih u digitalnom formatu — kaže Nedeljković. — Pitali smo Miodraga Matickog, predsednika Vukove zadužbine, da li imaju ta pisma u svojoj arhivi. Pošto nam je rekao da ih nemaju, mi ćemo im ih pokloniti. Nismo se mnogo zadržavali na njihovom sadržaju, zato što nismo imali vremena i to nije bio cilj našeg istraživanja. Vuk je pisao raznim ličnostima, i sadržaj pisama uglavnom se odnosi na njegov život i nabavku knjiga.

Inače, ovaj projekat, koji se radi sa blagoslovom patrijarha Irineja i Sinoda SPC, uz podršku ministarstava kulture i za dijasporu, pokrenut je pre tri godine, a do sada je završeno istraživanje u Češkoj i Slovačkoj. U Češkoj je obrađeno oko devedeset srpskih rukopisa i prepisa, a najbogatija je Šafarikova zbirka. Tamo je pronađeno 45 srpskih rukopisa, koji su, prema rečima Nedeljkovića, veoma vredni, značajni i dobro čuvani.

Osim zbirke Vukovih pisama, u Slovačkoj je obrađeno još desetak rukopisa za koje se i ranije znalo da se nalaze u Bratislavi, Martinu i Košicama.

— Za početak smo izabrali Češku, zato što smo imali saznanja da je zbirka naših rukopisa na jednom mestu i da je veoma vredna i sređena. Nismo znali šta se sve nalazi tamo, a direktor nacionalnog muzeja i direktorka rukopisnog odeljenja omogućili su nam da dobijemo čitav korpus ćiriličnih rukopisa na uvid. Pronašli smo jedan rukopis koji je bio u jezuitskoj biblioteci, Klimentinumu u Pragu, za koji se nije znalo da postoji. To je jedan deo apostola i potiče iz 12. veka.

Pretpostavlja se da ima desetak hiljada srpskih rukopisa, nastalih od 12. do 18. veka, širom sveta. Prema nekim saznanjima, u Mađarskoj se nalazi više stotina srpskih rukopisa, u Bugarskoj više od pet stotina, samo u peterburškoj biblioteci čuva se oko 360, a u moskovskoj 150. U Odesi se nalazi 90 naših rukopisa. Srednjovekovno rukopisno blago nalazi se i u drugim evropskim državama.

— Najviše ćemo saznati kada dođe na red Turska. Koliko sam slušao od mnogih naučnika, mi, zapravo, ne znamo šta se nalazi u tamošnjoj biblioteci. Ne znamo ni kakav su odnos imali prema srpskoj pisanoj kulturnoj baštini. Verovatno se nisu odnosili sa takvim poštovanjem kao hrišćanske države, ali to su samo pretpostavke.

Nedeljković sumnja da originalne rukopise možemo vratiti u zemlju, ali dodaje da to i nije važno.

— Ne možemo da ih vratimo u materijalnom smislu, ali možemo u saznajnom. Izuzetno je važno da znamo gde se oni nalaze i u kakvom su stanju. Ti rukopisi ni u čemu ne zaostaju, ni po stilu, ni po načinu, ni po umetničkom sadržaju, za rukopisima iz drugih zemalja. To govori o temelju kulture koji je postojao i u tim teškim uslovima na ovim prostorima. Crkva je tada čuvala i nacionalni i državni identitet, ali se u njenim nedrima stvarala kultura koja se očuvala do današnjih dana.

Nedeljković se nada da će tokom istraživanja na svetlost dana izaći neke ličnosti koje će se projaviti kao zaštitnici ili čuvari nekog dela naše pisane baštine.

— Postoje sigurno neki rukopisi koji se nalaze i u Hrvatskoj, Bosni, Sloveniji i drugim zemljama bivše Jugoslavije. Naša zajednička istorija je jedna stvar, a sadašnja situacija je drugačija. Kada one dođu na red, imaćemo isti put kao i za ostale zemlje. Na pitanje da li ćemo neke originale moći da vratimo, ne može se sada odgovoriti. Možda možemo očekivati, budući da sad vraćamo kulturno blago u Hrvatsku, nešto slično kada to dođe na red. U svakom slučaju, nama bi bilo drago kada bismo uspeli ne samo iz Hrvatske, već i iz neke druge zemlje, da vratimo naše rukopise. Ali, ako ih i ne vratimo, biće vredno i značajno pogledati ih i opisati.

Planirano je da se tokom ove i naredne godine istražuje rukopisna zaostavština u Mađarskoj, jer je ova zemlja veoma bogata našim rukopisima.




Pisma Vuka Karadžića


KATALOG DO LETA UKOLIKO sve bude teklo po planu, do leta bi trebalo da izađe katalog starih srpskih rukopisa u Češkoj. To će biti prvi katalog u budućoj ediciji čiji je radni naslov "Biblioteka srpskih rukopisa". Svaki od rukopisa biće posebno obrađen, objašnjen, sagledan sa umetničke i istorijske strane. Izdavač je "Službeni glasnik".

LIČNA KARTA ZA EVROPU — Rukopisi su, uglavnom, crkvenog sadržaja, i potpuno su ravni pisanom nasleđu drugih zemalja, a često su po vrednosti nadmašili druge i predstavljaju vrh svetske kulturne baštine — kaže Nedeljković. — Naša želja je bila da ovim projektom pokažemo da smo stari narod koji je dugi niz vekova stvarao kulturna dobra i kulturne vrednosti. I to je naša lična karta i za Evropu i svet.

D. Matović | 16.02.2011. | Večernje novosti
Sačuvana
Angelina
Administrator
*****
Van mreže Van mreže

Poruke: 6282



« Odgovor #2 poslato: April 18, 2012, 12:05:54 am »

*

RUŽA TODOROVA PRVO NADAHNUĆE VUKA KARADŽIĆA

Organizatori Vukovog sabora, koji se primiče i skoro je na pragu, i nemaju pretjerano posla oko uređenja Tršića — saborišta, crkve brvnare, muzeja, vajata, Vukove rodne kuće, korita Žeravije i okoline, jer je sve u ovom selu u Jadru uvijek uredno i pristupačno posjetiocima.

Posla imaju oko održavanja same manifestacije — besjede, scenski prikazi, muzički sadržaji, glumci, zvaničnici, gosti, posjetioci... I to će se valjano obaviti, jer su Jadrani već sedamdeset i pet puta pokazali da to znaju i umiju. U to su se posljednjih četrdesetak godina uvjerili mnogi.

U Vukovom Tršiću ovih predsaborskih dana dosta je posjetilaca, izletnika iz brojnih mjesta. Oni iz udaljenijih mjesta: Beograda, Novog Sada, Smedereva i drugih, kada pođu na ljetovanje na Taru ili more, svrate u Tršić, osvježe se, obiđu znamenitosti ovoga mjesta, pa nastave put.

Oni iz okoline — Loznice, Zvornika, Šapca, Valjeva, Bijeljine, Krupnja i drugih mjesta u Tršić dolaze da se odmore u dolini rječice Žeravije, hladovini modrih vrba, u bukovoj šumi i šetnji proplancima jadarskih brda.

— Ta jadarska brda i jesu veoma značajna za svekoliki Vukov život — odrastanje, opismenjavanje, učenje i prvu njegovu ljubav. To su bili njegovi "najznačajniji univerziteti" — učio je život dok je čuvao stoku i radosno jurcao po plandištima sa vršnjacima. Za razliku od njih od rođaka Jefte Savića učio je prva slova, a u očevoj kući slušao umilno pripovijedanje ljudi koji su im dolazili i pjesme uz gusle. Sve je to bila osnova Vukovom književnom djelu u bijelom svijetu — kaže kustos u Vukovoj rodnoj kući Dragica Lučić-Ignjatović.

Tršić u Jadru malo je mjesto, ali sa velikim imenom i bogatom istorijom. Na prvi pogled to se i ne bi moglo reći, jer se to odmah ne primijeti. Potrebno je vrijeme da se prođe cijelim krajem, da se ljuduje sa Jadranima, pa tek onda da se o Tršiću dosta sazna, ali nikada sve i do kraja.

Tako je i ovdje, ali i u susjedstvu — u Rađevini, Podgorini, Podrinju... Pejzaž špartaju staze i bogaze, putevi i prelazi, nižu se kuće, voćnjaci, pokošene livade, kukuruzišta, šume, proplanci, potoci...

Vukov rodni Jadar zatalasan je kao široko more. Ovaj kraj je nekako više za razmišljanje i priču. Tršić je kao stvoren za one sa tananom dušom, koji vole da hodaju, zastaju, razgovaraju i pamte.

— U Jadru i Vukovom Tršiću putniku se štošta mora razjasniti, pa ma koliko od bio učen i viđen, jer priče o njima samima nisu dovoljne. Važne su one koje pripovijedaju čobani, drvosječe, domaćini i oni koji vole i svoj zavičaj ali i Vuka — objašnjava Dragica Lučić-Ignjatović.

Nastaju tako kazivanja o Vuku i njegovom Tršiću u kojima se pridodaje dosta, što iz mašte što iz ranijih pripovijedanja. Ovdje se može saznati da je mali Vuk bio kao i sva djeca, da je bio spretan, odvažan i darovit. Ipak — mali Karadžić se razlikovao od druge tršićke djece. Ta različitost u mladosti je bila još očitija, uprkos tome što je Vuk nikada nije isticao. Osjećala se a to su njegovi vršnjaci poštovali.

— Vuk se u ranoj mladosti zaljubio u Ružu, stasitu kćerku svoga komšije Todora. Stalno su bili zajedno i ljubav je bila obostrana. To su svi znali u Tršiću, jer su oboje bili iz uglednih kuća. Taj period Vukovog života prikazan je i u televizijskoj seriji "Vuk Karadžić". Ružu Todorovu, prvu Vukovu ljubav, glumila je Gala Videnović. Prikazano je samo kako su se njih dvoje mladih, ispunjeni srećom, voljeli čuvajući stoku po tršićkim plandištima. I ništa više. Ni koliko su se voljeli, ni do kada. Priča o Ruži i Vuku u stvarnom životu ima drugi tok. Ruža Todorova zasigurno je bila prvo Vukovo nadahnuće. Možda i najveća ljubav — njegov neprebol — pripovijeda književnik i veliki poznavalac Vukovog života i djela Ljubomir Ćorilić.

Kako to obično biva u životu usud se poigrao sa njima. Mladi Vuk u Budimpešti je saznao da će do kraja života biti hrom, sa savijenom nogom. To je bio glavni razlog da do starosti više nikada ne dođe u Tršić — nije htio da ga tako obogaljenog vidi Ruža. U tadašnje vrijeme ljudi sa tjelesnim nedostacima bili su nepravedno gurnuti na marginu života. Bili su obilježeni. Vuk je želio da ga Ruža upamti kao stasitog, hitronogog i sposobnog mladića, a ne sakatog i nesposobnog sa štulom.

— Tjelesni nedostaci u Vukovo vrijeme bili su sramota. Hromost mu je još teže pala, jer se zbog nje morao odreći svoje prve i velike ljubavi — Ruže Todorove. Ona se kasnije udala za tadašnjeg veoma uglednog trgovca iz Tršića Milutina Dobrilića, sa kojim je imala dva sina Todora i Mihaila. Todor je bio visoki državni službenik u knjaževskoj kancelariji u Beogradu, u vrijeme vladavine Miloša Obrenovića, ali i kasnije kada je na srpski presto došao Karađorđev sin Aleksandar Prvi Karađorđević. Mihailo je bio uspješan trgovac — objašnjava Ćorilić.

Vuk se, možda baš zbog te svoje bolesti, ali i da bi gasio svoj neprebol, započeo u tuđini svoj veliki stvaralački rad. Ružu Todorovu nikada nije zaboravio. Čak joj se, u smjeni srpskih dinastija, kada ona to nije ni znala, odužio — spasao joj je sinove Todora i Mihaila od osvete Miloša Obrenovića.

— Kada se ponovo iz Beča, iz progonstva, na srpski presto vratio Miloš Obrenović, odmah je počeo veliku čistku. Razračunao se sa pristalicama dinastije Karađorđević. Bio je nemilosrdan. Svetio se pristalicama Karađorđevića, pa su na udaru bili i Ružini sinovi. Vuk je na jedvite jade uspio da umoli Miloša da poštedi živote Todoru i Mihailu i da ih prebaci preko Save u Austriju. Tako su Ružini sinovi spasili glave i ostali živi — priča Ćorilić.

I u sjećanjima Jadrana, ali i u svim drugim pričama o Vuku "gube" se Ruža i njeni sinovi, osim u jednoj — na dan Vukove sahrane u Beču na Maksovom groblju u Lanuštrase.

— Na Vukovu sahranu su došla su dvojica elegantnih i stasitih muškaraca, obučenih po tadašnjoj posljednjoj evropskoj modi. Na Vukov odar priložili su poveću sumu novca i sve vrijeme bili su uz Vukov kovčeg. Rijetko je ko od prisutnih znao ko su bila ta dvojica mladih ljudi. Kada je Vukova kćerka Mina pitala jednog od sveštenika koji su vršili opijelo ko su ta dvojica, ovaj joj je tiho šapnuo da su to Todor i Mihailo Dobrilić iz Tršića, sinovi Ruže Todorove, prve ljubavi njenog slavnog oca —  priča Ćorilić.

Kasnije se više ništa nije čulo o Ružinim sinovima, najvjerovatnije zbog osvetoljubivog Miloša Obrenovića, jer više nije bilo Vuka da ih štiti od njega.

Kada se u u septembru u Tršić, na sabor, slije veliki svijet: naučnici, istoričari, književnici, duhovnici, glumci i poštovaoci Vukovog djela malo će se ko od njih, gledajući tršićke perivoje koji čuvaju tajnu na Vuka i Ružu, sjetiti te žene, veoma značajne i presudne u cijelom Vukovom životu.

I ova priča je samo malo podsjećanje na Ružu Todorovu iz Tršića, na prvo nadahnuće slavnog Vuka, uvijek skritu i potisnutu iz zvanične istoriografije, ali jedne od najvažnijih ličnosti u Vukovom životu.

VUKOV SABOR

Ljeto u Loznici, Tronoši i Vukovom Tršiću protiče u znaku opsežnih priprema za 76. Vukov sabor, najstariju i najpoznatiju kulturnu manifestaciju u srpskom narodu, koja bi trebalo da se održi sredinom septembra u Tršiću.


Tihomir Nestorović | 23.08.2010. | Glas Srpske
Sačuvana
Angelina
Administrator
*****
Van mreže Van mreže

Poruke: 6282



« Odgovor #3 poslato: Novembar 01, 2012, 12:16:43 am »

**

VUK KARADŽIĆ IZMEĐU GRIMA I GETEA


Jakob Grim je podstaknuo Vukovu ćerku Minu da prevede južnoslovenske bajke na nemački jezik. On je lično napisao predgovor u kojem Vuka naziva svojim duboko poštovanim prijateljem a njegovu zbirku pripovedaka hvali kao delo dostojno divljenja.
 
Ovaj primer nedvosmisleno potvrđuje da negovanje nemačko-južnoslovenskih kulturnih odnosa ima dugu tradiciju i da postoji i danas.
 
Dok su se u 18. veku u južnoslovenskoj književnosti osećali uticaji raznih susednih zemalja, početkom 19. stoleća najveći uticaj vrši nemačka književnost.
 
Odnosi prema Nemcima bili su mnogostrani i razvijali su se pod veoma različitim istorijskim, političkim i privrednim okolnostima. Čak ni poslednja dva rata nisu zaustavila ovaj proces niti ga umanjila.
 
Nemački uticaj na južnoslovenskom prostoru bio je oduvek istaknut — tako da nije nikakvo čudo što je nemački jezik — pored engleskog — najrasprostranjeniji strani jezik. Ovaj uticaj se razvijao iako su južnoslovenski narodi bili pod austrijskom odnosno turskom, vladavinom i vodili herojsku oslobodilačku borbu.
 
Južnoslovenske narodne pesme, do tada gotovo nepoznate zapadnoj Evropi, pobrale su najpre simpatije kod naučnika i pesnika. Gete je preveo baladu "Hasanaginica" pod naslovom "Tužbalica plemenite Hasan-agine gospe".
 
Jakob Grim je učio intenzivno srpski jezik i kao dobar poznavalac tog jezika prvi je preveo narodne pesme i učinio ih popularnim i u Nemačkoj i izvan nje, u celom svetu.
 
Da bi se razumelo narodno južnoslovensko stvaralaštvo potrebno je poznavanje političkih prilika. Tako je pisao slavni nemački istoričar Leopold fon Ranke u svojoj istoriji srpske revolucije koja je ispunjena simpatijama za srpski narod.

Vuk je svojevremeno upoznao Leopolda fon Rankea. Istorija srpske revolucije iz spisa i saopšitenja Leopolda fon Rankea pojavila se 1829. u Hamburgu; materijal za ovo poznato Rankeovo delo dostavio je autoru Vuk.
 
U predgovoru Ranke naglašava da je delo nastalo zajedničkim radom sa Vukom a u prepisci sa Vukom naziva knjigu "naše delo" i šalje Vuku polovinu honorara.


Miodrag Vukić

Tekst preuzet iz časopisa za književnost, umetnost i kulturu "BUKTINJA" Broj 28
glavni i odgovorni urednik Goran Vučković | Izdavač "Krajinski književni klub" Negotin, 2011
Sačuvana
Angelina
Administrator
*****
Van mreže Van mreže

Poruke: 6282



« Odgovor #4 poslato: Oktobar 23, 2013, 08:58:37 pm »

**

Iz PISMA KNEZU MILOŠU

U Zemunu, 12. aprila 1832.


Vaša Svjetlosti,

Premilostivi Gospodaru!

Svaki čovjek želi znati šta drugi ljudi o njemu sude, misle i govore; vladaocima i upraviteljima naroda to je osobito potrebno: zato nebrojeno blago troše da bi to doznali, a opominjem se da ste, Vaša Svjetlosti, preko magistrata i nahije varoši beogradske, za vrijeme moga prezidentstva u njemu, direktoru beogradske policije, Cvjetku Rajoviću, za osobitu dužnost preporučili da vam javlja one ljude za koje bi doznao da su nezadovoljni sa vladanjem Vaše Svjetlosti. Ovo sve daje mi slobodu da Vašoj Svjetlosti prepokorno javim glavne tamošnje nezadovoljnike vašega vladanja i da vam ispovjedim moje misli o tome, nadajući se da vam zasad ničim bolje ne mogu pokazati moje zahvalnosti i privrženosti.

Istina je ono što su naši stari kazali: da niko ne može cijelom svijetu kolača namijesiti, ali s današnjim vladanjem Vaše Svjetlosti gotovo bi se u skupu moglo reći da niko tamo nije zadovoljan. Kad bi se to pak stalo dalje razgranjavati i razdeljivati, onda bi se našlo da su najnezadovoljniji oni činovnici koji su najbliže i najčešće oko Vaše Svjetlosti, a najzadovoljniji oni ljudi koje Vaša Svjetlost ne poznaje nikako.

Svi uzroci ovoga nezadovoljstva gotovo bi se mogli u dva glavna reda razdeliti. Ili su ljudi nezadovoljni zato što ne samo što ne mogu prema svome mogućstvu po svojoj volji živjeti, nego što niko nije siguran ni sa svojim životom, ni s poštenjem (čašću), niti je gospodar od svoga bogodanoga i s pravom i s trudom stečenoga imanja, ili zato što se za opštu korist ne stara i ne radi onako kao što bi (po njihovom mnjenju) trebalo i moguće bilo. Nije potrebno sve meni poznate nezadovoljnike ovdje poimence brojiti i uzroke njihovog nezadovoljstva kazivati, a i nisam rad to činiti, osim ostalih uzroka, jedno zato što ne bih rad bio da se reče ili pomisli da koga iz zavisti ili pakosti opadam, a drugo, da ne bi ovo pismo, protivu moje želje i namjerenja, mjesto koristi kome štetu učinilo; samo ću, za primjer, naznačiti ono što nije nikakva tajna, ili što nikom na štetu biti ne može ...

Kad ste se, Vaša Svjetlosti, u Kragujevcu, 1830. godine, spremali u Jagodinu na komesiju protiv kneza Milete Radojkovića, jedan od znatnih sadašnjih činovnika Vaše Svjetlosti pristupi k meni za leđima vašim pod hladnikom, pa mi rekne: "Znaš li zašto se to čini?" A kad mu ja odgovorim da ne znam, onda on nastavi: "To se čini samo zato da bi se Miletine zasluge umalile i pocrnile, jer Gospodar hoće da niko u Srbiji nema zasluga, ni časti, ni poštenja osim njega". One reči za koje je Živan Parazlama lani proteran iz Beograda ne samo što su na srcima sviju Beograđana, Šapčana, Smederevaca i mnogih drugih znatnijih ljudi po narodu nego se ovdje govori, jamačno po tužbama beogradskih trgovaca, da Beograđanima našega zakona nije bio veći zulum ni pod kakvom vladom turskom nego što je u današnje vrijeme i da su za prošavše dvije godine na dva konaka Vaše Svjetlosti dali dvadeset i dvije hiljade groša samoga kuluka.*

Tako su se tamošnji marveni trgovci, a osobito svinjari tužili, i sad se tuže, po skelama, da ste Vaša Svjetlost sa svojim ortacima cijelom ovom trgovinom zavladali, a njih sve da ste upropastili itd.

Opet nakratko da kažem: s vladanjem Vaše Svjetlosti niko tamo nije zadovoljan, ama baš niko, osim vaša dva sina; a i oni da su malo stariji, može biti da bi bili nezadovoljni kao makar ko drugi; i što se god ko čini zadovoljniji i češće viče: "Da bog živi Gospodara! U zdravlju vašemu, Gospodaru! (dobro nam je)", on je nezadovoljniji, pa se samo pretvara da bi nezadovoljstvo svoje pokrio... A osim toga, ja mislim da bi se, po pravdi i po običnom ljudskom razumu sudeći, slabo kome moglo primiti za zlo što je nezadovoljan, jer, da vam upravo kažem, vladanje je Crnoga Đorđija za činovnike i za sve znatnije ljude bilo mnogo bolje od vašega, pa ste se i vi sami protiv njega bunili; i danas da ste vi na mjestu makar koga činovnika tu, ako ne biste bili više nezadovoljni nego što je on, zaista ne biste manje. A svi vaši činovnici i područnici imaju srce, razum, želju, volju i sve ostale strasti i duševna svojstva kao god i vi, jer su oni isti onakvi ljudi kao i vi što ste.

Ja se nadam da Vaša Svjetlost kao svaki mudar i razuman vladalac, želite svoje područnike, koliko je god od strane vaše moguće, zadovoljne učiniti; zato se usuđujem prepokorno naznačiti ovdje kako ja mislim da bi se pomenuti nezadovoljnici zadovoljiti mogli.

Najprije ću da kažem, kao za pravilo po kome će mi se o svemu ostalom suditi moći, da je svakoga vladaoca prava korist samo ono što je korisno i za njegov narod; a što je god njegovome narodu na štetu, ono ni njemu ne može biti nikako na pravu korist. Ovoga pravila držeći se, ja mislim:

1. — Valjalo bi dati narodu pravicu, ili, kao što se danas u Evropi obično govori, konštituciju. Ja ovdje ne mislim konštituciju francusku, ili anglijsku, ili novu grčku; nego otprilike, da se odredi način praviteljstva i praviteljstvo da se postavi (po onome fermanu ili hatišerifu; jer ko vam god kaže ili odobrava da drugojačije biti može, onaj vas vara i na zlo navraća); da se svakom čovjeku osigura život, imanje i čast; da svak svoj posao, koji nikome nije na štetu, može raditi po svojoj volji i po svojoj volji živjeti; da svaki čovjek zna šta mu valja činiti, da se ne boji ništa vas niti nikoga drugoga; da niko nikoga ne može natjerati nasilu da ga služi;* da se tvrdo zna koji je činovnik stariji, koji li je mlađi; da se bez pravoga uzroka i bez suda ne može činovnik ni iz službe istjerati, niti natrag u manji čin povratiti; da se niko ne može natjerati da se protiv svoje volje primi kakve službe i da svaki činovnik, kad mu bude volja, može službu ostaviti. Ovo bi pravilo bilo potrebno samo za današnje stanje činovnika, a kako se činovnici u bolje stanje postave, onda će se slabo ko službe odricati, a još manje primljenu službu bez osobitih uzroka ostavljati. A dok se god ovo ne postavi i ne utvrdi, dotle se ne može ni o zakonima ništa upravo raditi, kako god što se ne može kuća niti ikakva druga zgrada načiniti dok joj se najprije temelj ne postavi.

Pa ovu pravicu i zakone ne treba narodu samo obreći, nego valja na velikoj skupštini objaviti i zakleti se da će se tako držati, i utvrditi da je onaj svaki, bio ko mu drago, koji bi to pogazio i prestupio, neprijatelj naroda i otačastva, i da će mu se kao takvom suditi. I što se tako postavi i utvrdi, ono valja kao najveća svetinja da se drži i čuva. I da bi svi ljudi mogli lakše tu sreću poznati i vama, za nju zahvaljujući, po njoj se vladati, valjalo bi to sve naštampati i svakome selu po jedan egzemplar poslati, a i osim toga, u svakoj nahiji dati na prodaju, da svaki čovjek koji želi može kupiti za malu cijenu.

Može ko reći da će Vaša Svjetlost s tim što izgubiti što će praviteljstvo postaviti i narodu pristojnu pravicu dati; a ja mislim da ne samo što nećete ništa izgubiti nego da ćete vi dobiti više nego iko drugi. Kad svaki čovjek u narodu bude siguran sa svojim životom, s imanjem i s čašću, onda ćete samo i vi biti sigurni i s vašim životom i vašim imanjem i s vašom čašću, pa ne samo vi za života nego i vaša djeca nakon vas; dokle god vi imate vlast svakoga po svojoj volji bez ikakva uzroka pogubiti, uzeti mu sve što ima, ili makar što od njegova imanja, i sramotiti ga, dotle i narod ima pravo, kako mu bude moguće, činiti od vas i od vaše djece što mu je volja.

U ovakvim događajima niti se treba uzdati u sultanov berat, niti u one narodne akte i zakletve, a još manje u momke, i u soldate i u gardu. Eto, u naše vrijeme imamo u Evropi primjera kako narod zbacuje i progoni svoje kraljeve, kojima je kraljevstvo ostalo bogzna od koliko djedova; a kamoli u Srbiji, gdje svi ljudi znadu kad ste vi bili kao i oni što su, i mogu kazati da su vam oni to gospodstvo i svu vlast i pravo, koje mislite nad njima da imate, kupili sa svojim trudom i s imanjem, sa svojom krvlju i sa svojim robljem, i da vas oni nisu svojevoljno izbirali, nego nasilu, po vašoj volji potvrđivali* (ja ovo samo nagovješćujem Vašoj Svjetlosti, a vi bolje od mene znate šta je narod, i kako svako u ovakvim događajima umije govoriti samo kad vlast dobije), i gdje vi nikako niste sami pravi gospodar od zemlje i od naroda, nego imate nad sobom dva velika cara. Što se, pak, tiče momaka i soldata i garde, ja mislim: teško onome vladaocu koji zato drži momke i soldate i gardu da ga čuvaju od njegova naroda! Vladaocu treba da je najveća odbrana u njegovoj zemlji narodna ljubav, zadovoljnost s njegovim vladanjem i uvjerenje da mu (tj. narodu) po smrti njegovoj samo gore može biti, a bolje nikako da ne može.

Korist praviteljstva tako je velika i važna kako god i narodne pravice. Da je pogledamo samo s ove tri strane:

a) Danas u Srbiji praviteljstva, u pravome smislu ove riječi, nema nikakvoga, nego ste cijelo praviteljstvo vi sami; kad ste vi u Kragujevcu, i praviteljstvo je u Kragujevcu; kad ste vi u Požarevcu, i ono je u Požarevcu; kad ste vi u Topčideru, i ono je u Topčideru; kad ste vi na putu, i ono je na putu; a da vi sutra, sačuvaj bože, umrete (koje jednom mora biti), umrlo bi i praviteljstvo, pa onda: koji bi bio jači, onaj i stariji...

b) Kad bi se u Srbiji praviteljstvo postavilo, onda bi Srbija dobila pristojno i potrebno povjerenje i kod država i kod privatnih ljudi,* jer bi praviteljstvo najprije dobro razmislilo što će obreći ili učiniti, a kad bi što obreklo ili učinilo, onoga bi se tvrdo držalo (po onoj narodnoj pripovjesti Carska se ne poriče", koje se ne kaže samo za careve nego za sve vladaoce i za praviteljstva); onda ne bi potrebno bilo doktorima obricati po 600 talira na godinu** (pa opet slabo koji bez nevolje hoće da dođe), nego bi, po objavljenju praviteljstva, na određene ugovore došlo u Srbiju doktora koliko god treba po 300 talira, i bili bi mnogo zadovoljniji nego ovi danas s obrečenih 600 talira. Tako bi isto onda i osim doktora došlo u Srbiju i bez pozivanja mnogo poštenih, znatnih i korisnih ljudi od svakojakih redova; a sad, kao što sami kašto kažete, dolaze ponajviše propalice, skitnice i očajnici,*** koji na drugom mjestu ili nikako ili onako kao u Srbiji, ne mogu da žive, pa ni oni nisu zadovoljni (jamačno ima tamo ljudi koji su Vašoj Svjetlosti došli bez jedne pare, pa sad broje svoje dukate na hiljade; no budući da ih ne samo ne mogu po svojoj volji uživati nego ih moraju kriti kao guja noge, zato bi odavno prebjegli na ovu stranu, samo kad bi se mogli sa svim imanjem svojim izmaknuti, i kad se ne bi nadali da će se tamo što na skoro preokrenuti, a oni u tom da će, ulagujući se oko Vaše Svjetlosti, još koju hiljadu zakačiti).

v) Najmudriji vladalac, koji je makar sve vrijeme svoje mladosti proveo učeći se vladati, opet ne može kao što treba sam državom upravljati, jedno zato što je za jednog čovjeka teško i jednoga maloga sela svim poslovima upravljati kao što treba, a kamoli čitavom zemljom i narodom; drugo, što "četiri oka bolje vide nego dva"; a treće, što je i najmudriji i najučeniji vladalac opet čovjek, podložen svim strastima i slabostima ljudskim, pa bi mogao u ljutini ili u kakvoj drugoj ovakvoj strasti kome krivo učiniti; ili po ataru, na opštu i na svoju štetu, a na osobitu svoju sramotu, dati kome onakvu službu koja nije za njega, na primjer: mogao bi postaviti ježa da nosi hitne knjige i glasove; ili kurjaka da čuva ovce; ili magarca da sudi o vrani i slavuju: koje od njih dvoga lepše pjeva itd.

Kad bi se činovnicima dala pristojna pravica, onda ne samo što bi sadašnji činovnici s radosti služili, zahvaljujući bogu i vama na svojoj sreći, nego bi se svaki trudio i djecu svoju dati na nauku i prepraviti za činovnike. A sad vidite sami da mnogi najznatniji činovnici vole dati svoje sinove na zanat i u trgovinu nego da se prepravljaju za činovnike; i svoje kćeri vole dati makar za kakve ćifte nego za činovnike. Vaša Svjetlost držite se da niste manji od knjaževa karavlaških i karabogdanskih, a činovnici Vaše Svjetlosti prema činovnicima onih knjaževa i zemalja nisu ništa drugo nego prosjaci i robovi. A da ostavimo Karavlašku i Karabogdansku, nego da uzmemo Turke, koji se u Evropi još drže za varvare, — kakve su postojane uredbe za njihove činovnike? Ja neću Vašu Svjetlost porediti sa sultanom, a vaše činovnike s riđalima i s vezirima i s ostalim sultanskim i državnim činovnicima, nego da rečemo da ste vi kao kakav paša učtuglija (a jamačno ste veći), a činovnici vaši kao činovnici u pašaluku njegovom; pa ni ovdje da ne spominjemo kako gospodski žive hajani ili vojvode, kadije, vezirev haznadar, divan-efendija i mnogi drugi državni i vezirski činovnici, nego da uzmemo u Beogradu, gdje su Turci vlast i gospodstvo podijelili sa Srbima, Sadik-efendiju, koji je samo đumručki pisar, kako po Beogradu jaše na hatu i živi ljepše i bolje nego svi činovnici Vaše Svjetlosti!

Boljari ili velikaši zemaljski (kakvih u Srbiji danas drugih nema osim činovnika) predstavljaju narod, pa kad je njima dobro, onda i vladaoca sebe radi čuvaju, bojeći se da s njime ne bi svoje dobro izgubili; a kad nemaju šta izgubiti, onda žele promjenu makar kakvu, nadajući se da će im bolje biti.

Osim toga, činovnici su svakome vladaocu i praviteljstvu tako potrebni kao orlu krila ili čovjeku ruke. Zato su se svi pametni vladaoci i praviteljstva svagda starali, i sad se staraju, da vrijedne i dostojne činovnike, koji su njihova najveća sreća, sa svačim zadovolje, i s bogatstvom, i s čašću i sa slavom, da ništa željeti ne bi imali nego samo da bi im se bolje mililo vjerno i pošteno služiti. Tako su postali različni činovi, ordeni, penzije (kao činovnicima gdjekojima za života, tako i familijama po smrti njihovoj), različni pokloni (i u pokretnim i u nepokretnim dobrima), spomenici po smrti, kao npr. u Rusiji: Suvorovu, Rumjancevu i tako dalje. — Istina da je na svijetu bivalo ljudi, a može biti da bi se i sad gdje po koji našao, koji bi samo koristi radi otačastva svojega služili, ne gledajući što im se služba naopako naplaćuje; ali, obično, kako pošten činovnik opazi da ga njegov vladalac ili praviteljstvo dostojno ne počituje i ne uvažava (a kamoli da navalice sramoti*), on već ne može imati prave volje služiti, nego ili će gledati službu da ostavi, ako ikako bez nje živjeti može, ili će, ako bez službe nikako živjeti ne može, unapredak služiti kao od bijede, samo plate radi. Što se, pak tiče nasljedstvenih činova i gospodstva, ja zaista niti sam kad bio, niti sam danas veliki ljubitelj toga običaja u državama. Ali mi se čini potrebno napomenuti ovdje Vašoj Svjetlosti da ne znam ima li danas igdje na zemlji kakva država u kojoj je samo vladalac nasljedstven, a ostali niko da nema ništa ni za života pouzdano, a kamoli nasljedstveno; i da li može biti tvrda i dugovječna takva država? Hoće li, i mogu li, ljudi dopustiti da jedan ima sve: i vlast, i gospodstvo, i bogatstvo, i čest i slavu, a drugi niko da nema ništa? A ko to nasilu pritisne i prisvoji, on mora jednako u strahu živjeti, jer sila dovijeka ne može trajati, a što se god nasilu uzme i drži, to svaki ima pravo nasilu i preuzeti.


* Kuluk znači rad zabadava, što se u Srijemu zove robija, a u Jadru begluk. Ko sam sobom nije rad na kuluk ići, a nema koga svoga poslati, on zamoli pandura (koji na kuluk zove), te mjesto njega nađe kakva bećara, pa mu on plati, kao što Beograđani sad ponajviše čine; zato se kaže da su platili na dva konaka (koji su građeni 1829. i 1830. godine) dvadeset i dvije hiljade groša kuluka. — Knezovima, sadašnjim kapetanima, bilo je još odavno određeno na godinu po dva poslenika od poreske glave, i to da ih u kakvom drugom mjestu, osim onoga gdje on s kućom sjedi, ni na što ne smije upotrijebiti; no lani je Miloš govorio da i to ukine, i, kako se čuje, već je ukinuo zacijelo. Njemu, pak, sva zemlja mora raditi koliko god on hoće. Osim pomenutoga dalje u ovom pismu košenja i kupljenja sijena, kod dvorova njegovih, u Kragujevcu, u Požarevcu, u Rakovici, i u Topčideru, okolna sela sijeku i vuku drva, vuku sijeno iz polja, zagrađuju, oru, siju, kopaju, žanju, vrhu itd. Osim toga, rade se vinogradi u Topoli (koje je Karađorđe sadio), u Stragarima, u Smederevu, na Vračaru i po drugim mnogim mjestima; zagrađuju se u jesen čitave planine, da samo njegove i njegovih ortaka svinje jedu žir; zagrađuju se čitava brda i doline radi zvjerinjaka; kad gradi dvorove, ili makar kakve druge zgrade, narod siječe i vuče građu i svršuje sve one poslove za koje majstori nisu potrebni; konji i kola uzimaju se za različnu poslugu itd. Što žene s ljudma kupe sijeno i šljive, žanju, i ostale gdjekoje poljske poslove rade, to sve ide u muški kuluk, a žene (po varošima npr.: u Beogradu, u Kragujevcu i u Požarevcu) imaju svoje osobite kuluke, tj. rede lan i vunu, predu, tkaju, vezu, šiju, peru sobe itd. Od kuluka nije vrlo daleko što svecem i nedjeljom moraju sve najljepše i najmlađe žene doći ujutru u dvor da Miloša, kad dolazi iz crkve, na kapiji (u Kragujevcu obično s njegovom javnom milosnicom) sretu i u ruku da ga izljube, potom u dvoru, u sobi ili na divanani, da posluže (kako njega tako i ostale činovnike i znatnije varošane, koji ga obično iz crkve prate), neka slatkišem i vodom, neka rakijom, neka mezetom itd. A između ovih žena opet najljepše i najpovoljnije, ili one s kojima je on rad sprdnju da zbija, moraju ostati da poslužuju i oko astala, kad se ruča; kad su, pak, kakve osobite časti, onda i prvih činovnika njegovih žene moraju doći da poslužuju oko astala; npr.: u Kragujevcu žena Davidovića (prvoga njegova sekretara), a u Beogradu, i po dvorovima oko Beograda, žene obojice Simića. — Kako god što Milošu sva zemlja kulukuje, tako i njegovoj braći kulukuju one nahije u kojima oni sjede.
(Vukova primedba)


* Kad kakav Milošev sluga, npr.: seiz, ili podrumdžija ili kuvar, pomene da iziđe iz službe preko njegove volje, on zapovijedi te mu se udari najmanje 25 batina, pa opet mora da služi. U ovakvim su događajima seizbaša Rajić i podrumdžija Ranko izeli najmanje po sto batina, i može biti još da služe! Po ovom primjeru vladaju se ne samo Miloševa braća nego i drugi gdjekoji činovnici, osobito ljubimci njegovi.
(Vukova primedba)


* Istina da Miloš ima nekoliko aktova, u kojima ga narod izbira za svoga gospodara i upravitelja; no gdje čovjek mora izabrati ono što drugi hoće, ondje se u pravom smislu ne izbira, nego se za nevolju pristaje i potvrđuje. Sve najznatnije skupštine u Srbiji za Miloševa vladanja sastavljene su samo zato da se on u činu i u gospodstvu svome potvrdi i utvrdi. Pred svaku je skupštinu Miloš najprije prepravio sve ono šta hoće da mu se na skupštini izabere i potvrdi, pa kad se skupština sastane, on samo pošalje među tobožnje narodne deputirce koga od svojih sovjetnika i pisara, te kažu šta Gospodar hoće, i odmah napišu, i pošto on odobri, potpišu. Tako on, da je kad rekao da se njegov hat izbere za mitropolita srpskoga, niko ne bi smio reći da je to sramota i grjehota! Samo za knjaza i upravitelja svot nikoga drugog osim njega ne bi smjeli izabrati, makar ih on koliko na to nagovarao i sam se odricao, jer bi sve mislili da ih on vara i kuša. — Čujući Miloš iz novina da u Francuskoj i u Angliji deputirci dolaze na skupštinu s punomoćijima, pred kragujevačku skupštinu u početku 1830. godine, u svojoj kancelariji napiše punomoćija - i razašalje knezovima, te se razdadu onima koji polaze na skupštinu; a da bi bilo sasvim po francuskom i anglijskom načinu, kad se deputirci skupe u Kragujevcu, pošalje svoje pisare, te u Velikom sudu ona punomoćija đoja pregledaju i od ljudi pouzimaju natrag.
(Vukova primedba)


* Miloš je tako nepostojan, lažljiv i veroloman, da se čovjek ni na kakvu njegovu riječ, ni zakletvu, ni uredbu (da će postojana biti) osloniti ne može, niti mu iko ko ga poznaje išta vjeruje bez nevolje. Kad kakvu novu uredbu postavi, njegovi dvorani obično govore između sebe da će trajati do prve mene. (Vukova primedba)


** Ljekari Miloševi još ispočetka (kako ih je — čini mi se 1819. godine — počeo imati) imaju na godinu 600 talira (1200 srebrnih forinti), koje plate dosad nikakav drugi činovnik nije imao osim Miloševe braće. No to je ljekarima samo obrečeno zacijelo, a slabo se kome potpuno isplaćivalo, npr.: ja se opominjem da ga je 1821. godine ostavio neki grčki ljekar, Aleksandridi, što su mu počeli platu preko pogodbe umanjivati. Kad se koji istjera iz službe, slabo se kad isplaćuje za ono vrijeme otkako je platu primio; a i doktor Pantelin je došao na glas te velike plate, pa mu se sad ne plaća više do po 30 talira na mjesec.— Ali ni za kakvu platu kod Miloša nije dužnost ljekarska samo da mu dođe po jednom ili po dvaputa na dan da vidi je li zdrav i da ga liječi kad je bolestan, nego mora svaki dan prije zore ustati i čitav dan se oko njega nalaziti (i to najviše na nogama), tako da po svojoj volji niti može leći ni ustati; mora jesti ono što Miloš jede i piti što se preda nj donese; mora kašto i jemenije Milošu okrenuti i na noge navući; kad Miloš neće da se govori, on mora ćutati, a kad Miloš hoće da se govori, on mora govoriti ako mu se i neće; mora pomagati s drugim ljudima (i s najvećim prijateljima svojim) sprdnju zbijati, a često slušati da se i s njim samim sprdnja zbija; ako mu Miloš zapovijedi, ni s najvećim prijateljima svojim ne smije se miješati ni razgovarati; i preko svega toga Miloš ga može, kad mu god padne na um, bez ikakva uzroka, iz službe istjerati, on, pak, sam ne može lasno ni s uzrocima, a bez psovke i sramote nikako, službu svojevoljno ostaviti.
(Vukova primedba)


*** Jedanput je Miloš, rasrdivši se nešto na svog sekretara Dimitrija Davidovića, kazao: "Ja nisam srećan da mi dođe kakav pošten čovjek, nego sve kojekakve skitnice i propalice". I on nigda nije kazao praviju istinu od toga; jer između osam njegovih bivših i sadašnjih sekretara, samo bi se Laza Teodorović, koji se rodio u Srbiji, i Aleksa Popovski, koji je kao đačić iz Mađarske prebjegao u Srbiju, mogli izvaditi, a od ostalih šest trojica su (Avram Petronijević, Dimitrije Davidović i Cvjetko Rajović) prave propalice (i uz to još Cvjetko skitnica svjetska), a trojica (Pavle Teodorović, Sima Urošević i Stefan Radičević) zločinci (Verbrecher) koji su za zločinstva svoja u tavnicama i na robiji bivali! A i osim sekretara, nisu mnogo boljega karaktera ni oni tuđozemci koji su iz Turske Milošu u službu došli, kao npr.: Đorđija Ćeleš, Panta Haci-Stoilo itd. I pri svemu tome, Miloš ovakve ljude voli upotrijebiti u svaki važniji" narodni posao, negoli sposobnije od njih zemaljske sinove. Od Đorđija Ćeleša nije bilo luđeg činovnika (a može biti ni nevaljalijeg čovjeka) u Srbiji, i on opet ne samo što ga je 1820. godine kao narodnoga poslanika poslao u Carigrad s knezom Pavlom Sretenovićem, nego je u poslu još stariji bio od ovoga. Bilo je ljudi koji su Milošu 1830. godine nagoveštavali da je priličnije poslati u Petersburg dva najprostija seoska kmeta nego one njegove sekretare (Avrama Petronijevića i Cvjetka Rajovića), ali ništa nije pomoglo. Tako i u svima ostalim važnijim, osobito inostranim poslovima, ili su sami njegovi sekretari i ostali onakvi tuđozemci, ili su u društvu s kojim rođenim Srbinom, koji opet od njih, kao od njihovih špijuna i osobitih punomoćnika i povjerenika, ne smije ni bijela zuba pomoliti, nego mora sve odobravati kako oni za pravo i za dobro nalaze. Gotovo bi se moglo reći da Miloš upravo priznaje da radi protiv narodne koristi, pa zato ima veće povjerenje i u najgorim tuđozemcima nego u ljudima odande iz naroda. Pa i između samih ovakvih tuđozemaca, što je god koji luđi, nevaljaliji i podliji, to ga on više voli i radije u službu upotrebljava. Po ovome istom pravilu on i zemaljske činovnike razlikuje: što je god koji pametniji i pošteniji, i što s narodom ljepše u ljubavi živi, to on na nj više mrzi i više ga goni; a što je god koji luđi i nevaljaliji, i što su ljudi s njim nezadovoljniji, to ga on više voli i brani.
(Vukova primedba)


* Kako Miloš opazi da koji od njegovih činovnika, ili makar ko u području njegovom, ili kakvu čast u narodu zadobije, ili samo misli da je ima, on odmah izmišljava svakojake, i najpodlije, načine dokle ga ne osramoti i ne pokaže mu da ni on ni njegova čast nije ništa.
(Vukova primedba)


OBJAŠNJENJA:
" ... za vrijeme moga prezidenstva u njemu" — 1831. Vuk je bio predsednik suda u Beogradu ("prezident slavnoga magistrata naije i varoši beogradske");
Cvjetko Rajović (1793 — 1873) — rodom Hercegovac, poverljiv čovek kneza Miloša. Vršio je važne poslove; jedno vreme bio je upravitelj Beograda, a posle na raznim dužnostima u državnom aparatu;
Mileta Radojković (1778—1852) — veliki serdar rasinki. Podigao bunu protiv kneza Miloša ("Miletina buna") 1835. On je tražio ograničenje Miloševe vlasti ustavom, ukidanje kuluka, davanje narodu prava na upotrebu šuma i ukidanje naročitih povlastica za izvoznu trgovinu. Buna je ugušena iste godine. Mileta Radojković bivao je na uglednim položajima u Miloševoj Srbiji;
Dimitrije Davidović (1789 —1838) — zajedno sa Dimitrijem Frušićem pokrenuo je u Beču 1813. godine Novine serbske i izdavao ih do 1822. godine. Posle je prešao u Srbiju i postao sekretar kneza Miloša. Izdavao je i prvi almanah srpski pod naslovom Zabavnik, godine 1815;
obojica Simići — Stanoje i Aleksa, dva brata. "Danas se, veli Vuk, broje među prve Miloševe činovnike i najbogatije ljude u Srbiji";
pravica, konštitucija — ustav;
praviteljstvo — uprava, vlada;
ferman — ukaz, sultanova pismena naredba;
hatišerif — svojeručno pismeno naređenje sultanovo koje ima izvršnu moć;
seizbaša — glavni konjušar;
deputirci — izaslanici;
đoja — tobož;
Laza Teodorović — sekretar kneza Miloša. Svršio gimnaziju u Karlovcima. Za vreme Karađorđeva ustanka bio pisar kod Jakova Nenadovića, a 1819. godine postao pisar kod kneza Miloša. Bio je u Srbiji kolovođa Vukovih neprijatelja;
Avram Petronijević (1791 —1852) — sekretar kneza Miloša; išao često kao deputat u Rusiju i Tursku. Po Miloševoj ostavci 1839. godine bio član namesništva do dolaska kneza Mihaila, a po dolasku Karađorđevića na vlast postao ministar spoljnih poslova;
Stefan Radičević — rodom iz Vojvodine; 1830. godine prešao u Srbiju, gde je bio na raznim položajima, kao i prvi predsednik Društva srpske slovesnosti;
atar (hajter) — volja, ćud, milost, ljubav;
Karavlaška — Rumunija;
Karabogdanska — Moldavija;
riđal — velikodostojnik ili ministar na sultanovom dvoru;
vezir — visoki državni činovnik u Turskoj; opunomoćenik sultanov i njegov predstavnik u pojedinim oblastima;
ajak (hajan) — starešina u jednom mestu;
Suvorov Aleksandar Vasiljevič (1729 —1800) — čuveni ruski vojskovođa; borio se u sedmogodišnjem ratu (1756 —1763), ugušio bunu Pugačova, a naročito se proslavio u borbama protiv Francuza u Severnoj Italiji 1799. godine;
Rumjancov Petar Aleksandrovič (1725 —1796) — poznati ruski vojskovođa u ratu koji je Rusija vodila protiv Turske, i koji je zaključen 1774. Kučuk-Kaj-nardžijskim mirom. U sedmogodišnjem ratu je postao feldmaršal.
Sačuvana
Stranice: 1   Idi gore
  Štampaj  
 
Prebaci se na: