Angelina
|
 |
« poslato: Mart 20, 2012, 02:32:43 am » |
|
* MIODRAG TRIPKOVIĆ(Podgorica, 01.06.1947 — Podgorica, 13.12.2016)Miodrag Tripković, srpski pesnik, esejist, pripovedač i novinar, rođen je u Podgorici 1. juna 1947. godine od oca Vladimira i majke Ksenije, rođene Uskoković. Osnovnu školu i gimnaziju završio je u rodnom gradu, a studije književnosti pohađao je u Sarajevu i Beogradu. Bio je dugogodišnji novinar i kolumnista podgoričkog dnevnog lista "Pobjeda". Knjige: Potom otići, Kasni ždral, Pesme Heba Hiperiona (stare i nove pesme), Doručak na Adi (zapisi), Pandorina kutija (eseji i komentari), Krv pjesnika (eseji), Heliogabal (eseji i priče), Tolje Patkaš (priče), Plava šuma (pesme za decu), Angel mi u vrtu peva, Suze i mastilo (poezija i književni komentari), Potom otići (izabrane i nove peesme), Doručak na Adi, Pandorina kutija, Heliogabal, Kapija Podgorice, Oproštaj sa mastiljavom lirikom. Priznanja i nagrade: "Ogledalo srpsko", "Mihailo Lalić", "Marko Miljanov" Udruženja književnika Crne Gore, "Vitomir Nikolić" (za celokupnu liriku), Nagrade za životno delo Udruženja novinara Crne Gore i Saveza novinara Srbije i Crne Gore, Gračanička povelja itd. Pesme su mu prevođene na više stranih jezika. Zastupljen je u preko dvadeset antologija savremenog pesništva. Umro je 13. decembra 2016. godine u Podgorici.
|
|
|
Sačuvana
|
|
|
|
Angelina
|
 |
« Odgovor #1 poslato: Mart 20, 2012, 02:46:09 am » |
|
* PROMOVISANA KNJIGA POEZIJE MIODRAGA-MIŠA TRIPKOVIĆAPOEZIJA KAO SUDBINAPoezija je za mene magija, proviđenje, nadahnuće božje. Poezija je nekad svečanost, a ponekad neuzvraćena ljubav, rekao je Miodrag-Mišo Tripković na promociji zbirke poezije "Angel mi u vrtu peva" kojom je ovaj autor predstavio izbor iz svog dugogodišnjeg pjesničkog stvaralaštva.
"Ja sam poeziju živio, ali nisam je uvijek zapisivao. Nekad jesam, nekad ne, vraćao se nezavršenoj pjesmi poslije par godina. Ali tako je sa literaturom, nikada ne znate gdje će vas odvesti", objasnio je Tripković način na koji su nastale njegove pjesme koje su uvrštene u izbor koji je izdala Srpska književna zadruga.
Mišo Tripković je počeo da piše još kao dječak, a kao gimnazijalacu stihovi su mu objavljivani u bukvarima i čitankama, podsjetio je pjesnik i Tripkovićev dugogodišnji prijatelj Veselin Rakčević. Primijetivši da malo ko tako dobro poznaje Tripkovićevu poeziju kao Dragan Lakićević, on je pročitao recenziju iz zbirke koju potpisuje ovaj ugledni književni kritičar.
Lakićević je istakao da već prve Tripkovićeve pjesme, koje karakterišu muzički zanos, lirski ritmovi i klasične strofe napisane čistim srpskim jezikom, najavljuju istinskog pjesnika.
Za četiri decenije Tripković je proširio tematski okvir svoje poetike, pa se njegovo pjesništvo može podijeliti u rane pjesme okrenute prirodi i unutrašnjem ritmu bića i nove pjesme, okrenute klasičnim i moralno poetičkim obrascima.
"Soneti, stihovi... bili su metrični oblik za lirski oblik kojim pjesnik iskazuje trepet bića i doživljaj egzistencije." Dok je u ranim pjesmama Tripković otkrivao prirodu i pjesnika i saznavao prirodu u sebi, u kasnijim strofama napisanim samo koju godinu kasnije Tripkovićevi soneti su drugačije intonirani, sa manje lirskog oduševljenja, a više blage gorčine postojanja.
Iskustvo ispunjava kasnije pjesme Miodraga Tripkovića, lirski subjekat se sve snažnije osjeća, navodi Lakićević, a svoju sudbinu pjesnik sve više prepoznaje u sudbini ukletih pjesnika koja se ogleda u klasičnim saznanjima i ogledima.
Najnovije pjesme obilježava rezignacija, a nje nema bez uzroka i spoljnih razloga (otuda istorijska i geografska imena), neka sa simboličnim i ironičnim značenjima. U tom sazvježđu pjesnik se opredjeljuje za poeziju kao sudbinu. Za Tripkovića rezignacija traje tek privremeno, a samo je vječna poezija.
"Ta religija traje u pjesništvu Miodraga Tripkovića od početka do danas", zaključio je Lakićević.
Veče posvećeno izboru iz svoje poezije objavljenom u zbirci "Angel mi u vrtu peva" Tripković je završio nadahnutim čitanjem svojih stihova.S. Ć. | Dan on-line
|
|
|
Sačuvana
|
|
|
|
Angelina
|
 |
« Odgovor #2 poslato: Mart 20, 2012, 02:46:19 am » |
|
* Stihovi Miodrag Tripković
ANGEL MI U VRTU PEVA Angel mi u vrtu peva angel smrti Golobradi mladić skoro dete Peva mi mojim glasom kaže mi Nema početka ni kraja vremena ne umire Sve što smo ljubili što je živelo jednom Kada je mlado sunce Grejelo stopala Jonija Odavno ne cveta jabuka divlja u pustom polju Iznikla iz svoje semenke samotne al zamiriše Plod njen opor i gorak kad god si prolazio Stazom uraslom u šiblje i čkalj s koje se vidi Njena tamnozelena krošnja i jedva čuju Pred smiraj večernja zvona dok nepovratno Tonu odlaze i nestaju U bogojavljensku noć
DOĐE VOJSKA STRAŠNA Dođe strašna vojska S konopca i koca Ubi otac sina Potom i sin oca Pred svačija vrata Zaigra bog rata Žena čedo baci Krenu brat na brata S vučjim kožusima Žedni strašne slave Razviše nad glavom Krvave zastave
Goniše se tako Goniči i žrtve Dok ih mrtvi preci Ne nađoše mrtve Crni gavranovi Sad im kosti zoblju U jami Jadovnu I Pasjemu groblju 2007.
ISPLETI VENAC SLAVE Ah! sve je taština i smrt, srdžba oskudnog doba. Prekriće senka groba ime tvoje i put.
Zaludnji to su sati sunca, što kostur greje. Slušaš: neko se smeje nad mesom koje pati. 2009.
SPOMEN NA CRNJANSKOG Sve što ljubismo još vitki, nežni, U strašnom versu, snu, ekstazi, Odavno već je pokrov snežni A pobede su nam porazi. Taj san o snu sen li beše U plavoj kleti, ognju, vinu, Pesnikâ koji izgoreše Ljubeći krvavu otadžbinu. Ko nekad mesec ponad Srema Obasja vinograd i zgarišta I korak one koje nema Kad sve je smrt i pusto ništa. Izgubismo i tu poslednju bitku, Bez suze na licu, puni srama. Svaki je čovek na gubitku Koji je pevao pod zvezdama. April 2004. ― septembar 2005.
GDE SU STARI MAJSTORI (izveštaj sa jedne književne večeri ) Senima Branislava Petrovića Gde su sada stari majstori Da pokažu drevnu liru Prekinu ovo besmisleno nadmetanje Pseudopesnika & skribenata Resavaca Mastiljavih stihoklepaca ljubitelja osrednjosti Prozodije & ekvilibristike palimpsesta Površnih ljubavi i osećanja
Gde si Katule brate moj Da ućutkaš nabeđene Učenjake & filistre tumače pesničkog zanata Režimske akademike preučene doktrinare Učitelje stilistike koji na književnom buvljaku Neukom čitaocu Prodaju rog za sveću Gde su danas stari majstori Da pokažu drevnu liru poprave Raštimovane instrumente zategnu žicu Daju svemu: ritam & takt muziku & sklad Nebeskih sfera Avaj! nema nikog da kaže nepatvorenu Pesničku istinu Publika gromoglasno navija za lokalnog favorita Gradonačelnik zadovoljno klima četvrtastom glavom Uskoro će se čuti odluka njegovog žirija Svi su uzbuđeni kao pred kakav derbi Neki glasno prizivaju državnu Drugi nebesku pravdu A jedan od sreće cepti I pušta vučji prdež
2009.
* * * Ono što pristoji despotskim vladarima Ne priliči istinskim pesnicima Pa ipak Videh mnoge poete Koji za sitan aplauz Sejahu gomile laži Avgust 2008.
Stihovi preuzeti iz časopisa za srpski jezik, književnost i kulturu SLOVO godina VII broj 27―28 | Nikšič, novembar 2010.
|
|
|
Sačuvana
|
|
|
|
Angelina
|
 |
« Odgovor #3 poslato: Novembar 06, 2012, 02:06:57 am » |
|
* Stihovi Miodrag Tripković
VESELI SATI
Vidjeti zemlje, gradove, ceste U jezgro dna potom sići Ljubiti sve šumske neveste Potom otići. U Plavoj krčmi vino piti Da te zapamte fifćiriči Ljupko se svemu nasmešiti Potom otići.
Lutati noću kao luda Poljem gde ržu konji riđi Ne biti nigde a biti svuda Potom otici.
Na pustom žalu u mahovini Spavače blede iz sna dići Neka ih čudom svet opčini Potom otići.
I životu ne dati mira Kao mesecar veselo ići Srce od jeda da eksplodira Potom otići.
PROVINCIJSKI PESNICI
Sede u dokolici, pod senkama terasa Pilje u vitke žene ulične, na trg prazan.
Ništa ih ne pomera; miču se tek za hladom I zvaću sporo misli isprazne, sa dosadom.
Tavore. A s večeri, kad zrak tuđ je, buđav, Rasprave pišu; krišom listaju štiva tuđa.
I ko uzeti leže: bez hrabrosti, bez volje — Bez želje da se krenu na vazduh čist, u polje.
Tako sanjaju Slavu; a vazdan sive zmije Sikću u ljotoj travi — nedrima provincije.
|
|
|
Sačuvana
|
|
|
|
Angelina
|
 |
« Odgovor #4 poslato: Novembar 29, 2012, 02:58:19 pm » |
|
** Stihovi Miodrag TripkovićPOGLED NA MORE Igro lunarnih sjenki! Protoku moćnih rijeka! Pri svitanju te gledam ― u nedogled se pružaš I grliš Beskonačnost. Grm sitnih, plavih ruža Veseli moje oko, jer živa mrlja plava Čini da bilo moje mirno uz tvoje spava. I da u mrklom mraku Gdje demon munje meće Prepoznam sjajnu zraku Što ruku mi pokreće. Budi mi blagi lahor. Negd je pčela Ubira med i otrov sa tučka davno svela. Dok listam tešku Knjigu divim se njenom radu; Pomišljam: dobro li je sa prirodom u skladu! I nenadno osjetim pod zrelim plodovima Kako me čudna snaga, jal zanos, sveg prožima. Noću se dugo čuje u svemu mukli pokret Vodenih ti mišića: u deblu mlade smokve, U trski, maslinjaku, u šipku koji puca Od želje da te shvati, Vascijelo te dosegne ― Obujmi poput sunca. Al' nedostižni su puti vodeni kojim mamiš Nas tužne, napuštene... VRATI ME U BLAGE DODIRE Vrati me u blage dodire. Jedva čujno Talasanje tvoje dobrote svetom hodi. Iz jedne patnje, iz jednog bola, nujno Tvoj lik se lista po mojoj tamnoj vodi Pomeri se iz krute daljine, oslušni Proticanje oblika i danonoćno vrenje, Dok jedna slika kužna, k'o mehur vazdušni, Rasprskava se svetom u čudesno semenje. Nađi me među stenjem. Udahni toplo Ritam trajanja, jasnoću večnog cika. Prilešnjen strahom za nešto belo i oblo Moj govor crta senku tvoga lika. Čuj pesmu što ima magnet duše, ruj me U jednu boju sablasno sakriva pred životom. U nekom svetom času kad stvari me obujme Priroda nek' zanemi pred tvojom lepotom. Jer mičemo se hromi, dok u snu se priviđa Čudesno lagan korak što u vrh svega se penje. I katkad, samo katkad noću nam slova riđa Sažeta u tački svetle umesto vaseljene. Vrati me u blage dodire. Jedva čujno Talasanje tvoje dobrote svetom hodi. Iz jedne patnje, iz jednog bola, nujno Tvoj lik se lista po mojoj tamnoj vodi. *** Aprilske večeri! Noći elektriciteta! Niz mirna polja kakav urnebesni topot. Mrak u šume slazi. U dom tvoj. Ponoć cveta. Svet nestaje a ti se ne pomeraš, Lepoto. Svet nestaje. Ti se ne pomeraš, Lepoto. I žeže crna zraka zrno što lenjo klija. Spavamo. Sanjamo sebe. Ljubimo tren a potom Dišemo polen neba, korenja, magnezija... *** Ne idi! Loše su staze i teme, napolju sneg je i nevreme. Ko će te sred lednih sati svetlim pogledom ogrejati? Ko li će drugi pred ambisom bdeti nad tvojim rukopisom? Zar ne znaš kako zima huče i tuđem tuđa ruka vuče? Noć je otrovna, alkoholna, teška i doušnik se u krčmi smeška. I nema nikog sred oluje tvom hodu da se obraduje. Vidiš li: svet pun sebe grca ― očiju punih, prazna srca. Nenad Grujičić Antologija srpske poezije (1847—2000) Sremski Karlovci, 2012
|
|
|
Sačuvana
|
|
|
|
Angelina
|
 |
« Odgovor #5 poslato: Februar 28, 2014, 02:09:14 am » |
|
* VJEČITA TAMA PJESNIČKE SLOBODE(Miodrag Tripković, Krv pjesnika, Dom omladine, Podgorica)Šta može pisac da uradi pred zapanjujućom brzinom vremena, i otkud toliko snage u jednom krvotoku, toliko konciznosti i svedenosti, toliko odlučnosti da se otrgne i suprotstavi opštem propadanju, dekonstrukciji. Život literature i život literate — nerazlučivo dvojstvo čija zajednička nit traje paralelno sa vremenskom vertikalom, dobilo je u današnjici specifičnu arhitekturu i funkciju.
Mistika književnog stvaralaštva, sagledana kroz optiku tajnovitog rituala u trenutku dok djelo nastaje, kao i ukupan slijed materijalnih i psiholoških elemenata koji dovode do konačnog produkta, toliko su prožele ovovremenu literaturu da je (a ima li uopšte i potrebe) u obilju i slobodi dokumentarizma gotovo nemoguće prepoznati fikciju.
Literatura opstaje kao dokumenat, kao predložak čiji segmenti ostaju na raspolaganju budućnosti. Na pitanje — da li se ona istovremeno i u cijelosti pretvara u dokumenat, u smislu samih gradivnih činjenica — moglo bi se, kao i u slučaju prethodne konstatacije, odgovoriti uzvratnim pitanjem — pa zar književnost, u većoj ili manjoj mjeri, to nije bila od svoga postanka. Nije li, na kraju, dokumentarizam svijest koja je pokorila savremenog čovjeka?
Upravo nekoliko tek ovlaš dotaknutih dilema, čija je zagonetnost i polemičnost kroz istoriju nerijetko do skandala potresala svjetsku književnu javnost, samo je konstruktivna, reklo bi se, središnja linija knjige priča i eseja Miodraga Tripkovića.
Ni u etičkom ni u estetskom smislu, kao ni stilskim i sadržinskim efektima, Tripkovićeva "Krv pjesnika" nema svog pravog prethodnika, djelo s kojim bi mogla da se poredi i kvalifikuje, bilo to u teorijskom ili istorijskom smislu. Prevrednovanje opštih kategorija i njene refleksije na ukupnu književnu sliku jednog vremena, te uticaj na opšteprihvaćene stavove i usvojene norme, date su i u ovoj knjizi prožimanjem erudicije i poezije, teorijske i etičke misli, sklapanjem mozaika od naizgled nesklopivih dijelova.
Suprotstavljanje gledišta i izvorna interpretacija doživljenog omogućili su da "Krv pjesnika" postane knjiga kojoj finalni izgled daje svaki čitalac ponaosob. U jednom od eseja Tripković najprije zapisuje: "Zar nije već Bodler tvrdio da je iskučiva strast za umjetnošću rak koji sve ostalo proždire?", a samo nekoliko pasusa dalje: "U slučaju ovog pjesnika (A. Sekulića, prim. a.) pokazalo se da se poezija ne može odabrati, da ona ne može biti isključivo pitanje zanata, puko, blistavo gomilanje riječi. Ona ili progovori ili ne progovori kroz pjesnika". Dva citata, koji nisu niti usamljeni, niti naročito specifični, a koji su pri tom još istrgnuti iz prirodnog književnog okruženja prepunog efikasnih obrta, opravdavaju u ovom slučaju kategoriju čitaoca-autora prinuđenog da nakon svega neminovno posegne za vlastitim tumačenjem.
Takođe se mora konstatovati da Tripković ne prati hronološku liniju, te da odabir najčešće intrigantnih tema za svrhu ima izvođenje suštinskih preokreta koji, bez obzira na činjenicu da se radi o tridesetak formalno različitih tekstova, jasno pokazuju postojanje centralnog nerva iz kojeg se grana hiljade vlakana, svaki sa svojim čulnim završetkom. Iz tako formiranog transcedentalnog tijela struji energija pjesničkog duha, a njegova literarna funkcija transponuje se u kozmogonijsku reakciju kojom se umnožavaju književni svjetovi. Prije bi se, dakle, moglo reći da Tripković nastoji da oživi analogijske veze i sistemom pažljivog odabira iscrta ukrštenicu oslonjenu na tačke semantičkih izvedenica čije se linije pružaju u ontološki beskraj. Misaone aplikacije svode se na kraju u univerzalno jezgro iz kojeg se opet crpu sopstevna uvjerenja o umjetničkim poduhvatima i njihovim latentnim strukturama. [...] više »»»
Đorđe Brujić | 15.12.2012.
|
|
|
Sačuvana
|
|
|
|
Angelina
|
 |
« Odgovor #6 poslato: Decembar 17, 2014, 03:10:31 am » |
|
* MIODRAG TRIPKOVIĆ:EPISTOLE DUBOKE ODANOSTII kada na ovom svetu nestane bregova i ljudi, meni se čini, još će trajati dva kolosa: Lovćen i Vladika.Ljuba Nenadović ("Putovanje po Italiji") Nigde čovek ne putuje sam. Ponajmanje je to slučaj na putovanjima po Italiji. U zemlji blagog neba kao da su blaži i strogi zakoni prostora i vremena: preko granice svih vremena i mimo svih zakona traje jedan neprekidni zbor duhova; misao se brže veže za misao, lepota se lakše ovaploćuje i otkriva. Sećanja imaju boju života, a život često boju uspomena...
Stojeći na vrelom suncu Mediterana, koje je kao užarena narandža blještalo na zidovima Pompeje, tog vječnog, usnulog grada, sjećao sam se naprijed navedene Andrićeve misli, uzaludno pokušavajući da pronađem palatu koja po vladici crnogorskome, P. P. Njegošu, bijaše dobila ime "Il principe di Montenegro".
Pitao sam se: ne hodam li to možda onim istim zaraslim stazama kojima je hodao i knez pjesnika moje zemlje, čijeg imena se ovdje malo ko sjećao, ali koje je u uspomeni jednog mladića mnogo jače sijalo od toplog spomena tolikih rimskih cezara, patricija i centuriona.
Pompeja je odista odavala sliku ljudske prolaznosti, ali i besmrtnosti onih koji su nekad svojim zemnim koracima mjerili njene ulice. "Pisma" mladog Nenadovića, koja bijah slučajno ponio na putovanje, doista su mi pomogla da se u Italiji ne osjetim sam. Ta pisma je Ljuba svom imaginarnom čitaocu pisao s proljeća 1851. kao epistole duboke odanosti crnogorskom Gospodaru, Pjesniku i Vladici. Njegoš u Italiju, kako svjedoči Ljuba, bijaše doputovao, moren grudoboljom, ne zbog živih nego zbog mrtvih, očito se više interesujući za istoriju Rima i grob pjesnika Torkvata Tasa, nego za tašte italijanske kraljeve i Svetu kuriju s vatikanskog trga. Kako to već primijeti Ivo Andrić, Njegošev lik je u "Pismima" dat sa hijerhijskom krutošću ikone, bez senčenja i preliva, bez izraza strasti i slabosti; više kao vladalac — pjesnik, a manje kao putnik na putovanju.
Kome i kada su ova pisma bila otposlata, istorija nije uspjela da odgovori. Poznato je da su se prvi put pojavila tek 1868., dakle punih sedamnaest godina nakon što su nestala, pod naslovom "Vladika Crnogorski u Italiji". Zašto je Nenadović tolike godine čuvao od pogleda javnosti ove svoje putopisne memoare, koji odista predstavljaju jedne od najsjajnijih stranaca posvećenih Njegošu, ostaće zacijelo zauvijek tajna. No, možda ih Ljuba i nije bio namijenio svojim savremenicima, nego upravo tom mladiću koji je stajao pod vrelim suncem Pompeje i čvrsto ih stiskao u svom džepu kao putokaz vlastite istorije.
Nenadović se, kako sam piše, sasvim slučajno sreo sa crnogorskim vladikom u Napulju. Nije li upravo sama Fortuna htjela da tada jedan od najobrazovanijih mladih Srba bude Njegošev potonji značajni pratilac na njegovom putu ka sjeni predaka!?
Već pri prvom susretu, impresioniran Njegoševom duhovnom i fizičkom figurom, mladi dvadesetpetogodišnji Ljuba napisaće možda najsjajniji memento ikad posvećen Onome koji se činjaše bogovima ravan. Najvećem, dostojnom poštovanja. Ovaj susret ne samo što će zauvijek izmijeniti Nenadovićev život, nego će, štaviše, postati jednom od onih krucijalnih tačaka po kojoj će se uvijek uz Vladičino pominjati i Ljubino ime.
Više od sjaja Italije Ljuba će zaista više dojmiti sjaj Njegoševa duha i govorenja. Pjesnički nadahnut, svom imaginarnom čitaocu napisaće: "Neću ti više pisati o lepoti Neapolja i njegovog zaliva. Neću ti dosađivati s opisivanjem ikona, kipova i drugih znamenitosti... Ovde je vladika crnogorski. O njemu ću ti odsada pisati više nego o cijeloj Italiji.... Vladika pravo ima kad kaže da će Rim i njegova okolina trajati još hiljadu godina i hiljade putnika će ih opisivati. Ja ću samo o vladici da pišem. O njegovom putu po Italiji niko drugi neće pisati. Njegovo trajanje na zemlji je kratko".
Stojeći na rimskom forumu, gdje se još uvijek može čuti romor vjekova, jedan mladić je čitajući Ljubina pisma upravo ponajviše razmišljao o tom kratkom trajanju na zemlji, uvjeren da će mu, dok je Lovćena i Pompeje, zauvijek sijati dva imena: Njegoš i Ljuba. Komunikacija / časopis
|
|
|
Sačuvana
|
|
|
|
Angelina
|
 |
« Odgovor #7 poslato: Januar 09, 2018, 01:55:58 am » |
|
*
ALEKSANDRIJSKI PJESNIK
Za Miodraga Tripkovića svijet je (život je) pismo, pismo drevno, u ovdašnje doba sve više nepouzdano, ali još uvijek važno, na snazi. On je aleksandrijski pjesnik, s dušom. Pjesnik kao veliki tragač za zlatnom žicom zvuka
Prvu pjesmu napisao je kao sedmogodišnjak, a objavljuje od daleke 1970. godine, kada se oglasio zbirkom pjesama "Potom otići". Miodraga Tripkovića prepoznajemo po otmenom i ironičnom rukopisu, po zapaženim knjigama poezije, proze, esejistike i publicistike. Dobitnik je brojnih nagrada za svoj književni i novinarski rad. Nedavno je njegova knjiga "Suze i mastilo" predložena za najviše crnogorsko priznanje — Trinaestojulsku nagradu.
Božo Koprivica je sačinio opsežnu analizu Tripkovićevog stvaralaštva. U redovima koji slijede donosimo izvode iz njegovog studioznog rada o uvaženom pjesniku:
"Sluh je glavni element (instrument) u poeziji Miodraga Tripkovića. Knjiga — izabrane pjesme — počinje distihom: Gle, treperave kapi kiše/ U mome uhu bruje. Gundulićev "Osman" počinje sa "Ah" i nekako znam da samo čisti pjesnik može početi knjigu poezije sa "Gle". Kao da to gle štimuje instrument, ne, ono daje ritam.
Ta prva pjesma "Noćni pejzaž" završava likovnim čulom, sfumatom i melanholijom koja sjenči knjigu: Zamičemo vrletnom stazom/ U maglu tonuć blago./ Gledamo: tiho nestaje s nama/ Sve što nam bješe drago. To je pjesma iz 1969. Druga pjesma "Jutro" počinje, opet sluh, rečju treperi: Treperi mlada jova... Ali, ovdje je važna druga strofa. I drugi važan motiv Tripkovićeve mitografije: Narcis. Pjesnički narcis kao narcis s pokrićem, olimpijski narcis: Bude se u lugu ptice,/ Rusalke mreže pletu./ Narcis u jezercetu/ Ogleda svoje lice. Rusalke i jezero-zrcalo navešćuju fantastiku Tripkovićevih pjesama. Jutro, i datum 10. oktobar 2012. Pola stoljeća (kao posvećenje proljeća) odan poeziji: Miodrag Tripković. I melanholiji kao njemački romantičari: kao svaki pjesnik romantizma. Melanholija kao huda volja, kao duša elegije, ili po duši prvi snijeg pada... i studi lisje knjige. Melanholija kao tradicija od Direra do Rilkea, od Branka Radičevića do Crnjanskog, Vojislava Ilića i Ivana V. Lalića, do Lesa Ivanovića i Vita Nikolića.
Vri u Tripkoviću južnjačka krv (i utjeha), jer: Jesi da jesi da mucaš da dišeš (...)/ Evo divnog ploda da jurneš kidišeš/ Preko niske drače do maglenog cilja (Jun 1968.) Ima tu eha iz crnog talasa iz "Buđenja pacova", "Misterije organizma" i još s folklornom ironijom: A onaj što te prosoči, kod Udbe i kod Partije/ Sada ti čašom nazdravlja. O kuku i lele da ti je!
Ili: Goniše se tako/ Goniči i žrtve/ Dok ih mrtvi preci/ Ne nađoše mrtve/...
I pjesma "Antigonin plač" koja je neka vrsta rekvijema novije istorije Crne Gore. Povijesti i pejzaža. Od religiozne himničnosti do tihog razgovora s Gospodom: Na proplanku gdje jagnje spava,/ Usnulo ispod neba Tvog,/ Neka počine i moja glava/ Uz divlju ružu, trn i glog./
Kakva rima Tvog i glog. U tom ritmu (Ah, taj džez) pejzaža Crne Gore gdje će da se stiša, da počine Tripkovićeva glava.
Nekako već duže vrijeme vidim kako nedostaje pjesnička antologija — Crna Gora kao Mediteran — (osim ove u mojoj, ludoj glavi). Tripković je među rijetkim pjesnicima iz Crne Gore koji pjevaju o Mediteranu. Tripković ili Albertijev mornar na kopnu, koji je raspet između epskog zaleđa, zaleđa i nasleđa, i horizonta, beskraja pučine: Starinske bojne njive.../ Zlatom na suncu bljesnu,/ Otkriju vrele grudi/ I odu za talasom.../
Crna Gora kao Irska i V.B. Jejts: Tu je crnogorska lauta/ sa jednom jedinom strunom./ Čiji me zvuk zanosi/ da pevam dušom punom./
Za Tripkovića svijet je (život je) pismo, pismo drevno, u ovo naše doba sve više nepouzdano, ali još uvijek važno, na snazi. Tripković je aleksandrijski pjesnik, s dušom. Ni duša više nije u modi.
Mediteran je fantastika ili zov nestvarnog: O nestati/ S riječima/ Pun muzike.../ Nestati, potom otići, u snu, u snovima rima: Pun Beskraja / Kad s Neznanim More Znano / Skladno Spaja/
U nekim Tripkovićevim stihovima spaja se kameno more s talasima morskim. To je duh, to je srž srži Crne Gore. I pređe Tripković u sjetu gorštaka na pučini morskoj: Vazda se čine, tugo, prisniji, ljubavniji,/ Gledani izdaleka/ Vrhunci zavičajni, oviti oblacima,/ Munjama pamtivijeka!/...
Ali ta sjeta iščili pred beskrajem plavih daljina: Pri svitanju te gledam/ U nedogled se pružaš/ I grliš beskonačnost./... I bude u krupnom kadru detalj koji nosi (i) pokreće ruku pjesnika i omaž Vladici Radu: Grm sitnih plavih ruža veseli oko moje, ta živa mrlja plava, tako da u velikoj mrklini, pjesnik prepozna sjajnu zraku što ruku mu pokreće.
Ima jedan stih, eh jedan stih, zbog koga volim ovu pjesmu: Val nam u mesu čami.../ I to je tajna gorštaka Crne Gore. Tajna i otkrovenje. Ko prepozna taj val, u otkucaju slepoočnice, taj će se otisnuti, taj će izdržati svoj dar.
Pjesma "Igra reči" je otmjeni omaž Momčilu Nastasijeviću: O ta bolna šûma šuma/ U šûmu što šumu spaja/ O sjaj reči slazi s uma/ Il slazi um s reči sjaja (...)/ I san što sanovan snuje/ U snu svome te ne čuje./
Pjesnik kao veliki tragač za zlatnom žicom zvuka. Tripković nadilazi mit koji se tiče nacionalne istorije, ili kako je, opet, Jejts rekao: "Ja nisam nacionalist, osim u Irskoj i iz prolaznih razloga; Država i Nacija su proizvodi intelekta, kad se uzme u obzir ono što im je prethodilo, kao i što sledi, one, kako reče Viktor Igo, ne znam više kojim povodom, ne vrede jedne travke koju je Bog podario ptici konopljarki za gnezdo." I zato Damjanova ruka nadmaša kosovski mit. Na većoj su poetskoj razini Djetinjstvo i Snovi od bilo koje nacionalne povijesti, ili nacionalnog mita i legende.
U poslednjim pjesmama (izbor je načinio sam pjesnik, to je nabolji metod) svijetli lice pjesnika M.T. u dva motiva. Dva važna, najvažnija motiva u njegovom životu — poezija i ljubav. Ili je to kod Tripkovića isto.
Nije veselo pesnik biti, jer je ulog život. I zato njegov prezir prema šmirantima, koji bi malo da živuckaju, a uzgred i da cvrkuću, pevuckaju. To su oni što pjevaju tuđim glasom i što im stih hramlje, a bi, a hoće da budu pjesnici.
Čisti pesnici sami sebi napišu epitaf kao Rilke, kao Jejts, kao Tin, kao Dis, kao Goran, kao Branislav Petrović, kao Vito Nikolić, kao pjesnik knjige Potom otići: Što smo živeli — živeli smo./ Što smo uradili — zaradili smo./ Nismo se žalili, živote moj. (2009)
A ja ću dodati, u boljoj formi, ono slovo iže. Jer znam da će Miodrag Tripković produžiti maraton, nastaviti svoje Pismo. I Cvetajeva na kraju: A kako je često prazan list ili: Moja volja nije ništa drugo do sluh./ Volej i sluh. Jer: Gle, treperave kapi kiše/ U mome uhu bruje" — naveo je, između ostalog, uvaženi kritičar Božo Koprivica.
R.K.
VELIKA TEMA — LJUBAV Još od ranih pjesama velika tema Tripkovićeve poezije je ljubav. Tu je on, uvijek, romantičar i na rubu fantastike. Ljubav kao bluz i kao biblijski bistrik: I vidjeh ljubav moćnu kao celov žara. Ljubav je moćna i pejzaž da promijeni; Tripković gleda: ... boju što otvara puteve tajnovite kroz one čarne gore. Kao eho, daleki eho iz Disovih stihova: I hodih smrtomoran al veselih koluta/ I život što me tače ko da bi snoviđenje... Tripković se ogleda(o) u gotovo svim pesničkim formama u vezanom i slobodnom stihu, u (maloj) poemi i sonetu, u haiku-stihu u epitafu, u epigramu i protestnoj pesmi, ali i u tužbalici... | Dan on-line
|
|
|
Sačuvana
|
|
|
|
Angelina
|
 |
« Odgovor #8 poslato: Januar 09, 2018, 03:45:06 am » |
|
*
Miodrag Tripković (1947—2016)
"Ja sam poeziju živio, ali nisam je uvijek zapisivao. Nekad jesam, nekad ne, vraćao se nezavršenoj pjesmi poslije par godina. Ali tako je sa literaturom, nikada ne znate gdje će vas odvesti"
"Poezija je za mene magija, proviđenje, nadahnuće božje. Poezija je nekad svečanost, a ponekad neuzvraćena ljubav."
"...Mislim da je pogrešno dijeliti poeziju na 'stare' i 'nove' pjesme. Poezija je vječito mlada, a čim je nešto 'ostaralo' znači da je kao takvo i rođeno, da je bilo loše napisano, dostojno zaborava već u trenutku svog rođenja...
REKLI SU O MIODRAGU TRIPKOVIĆU
"Miodrag Tripković — zarobljenik i vlasnik ljepote". — Volio je mladost — mladost je Poezija. Obrtao se za lijepim. Vjerovao je u Ljepotu. Nije pričao o svojoj mladosti — ostao je mlad — otišao je mlad, mlađi nego juče... Robovao je Poeziji — Ljepoti. Nije bilo lako razumjeti njegovu Prirodu. Čas blizak, čas dalek. Volio je da se prsi svojim tajnim izumima u Poeziji i u ocjenama pjesničkih djela... [Ranko Jovović]
"Aristokratski odan pjesništvu, vrhovnoj apsolutnoj poeziji, pjevao je apsolutnu čistu poeziju, sazdanu od suštinske riječi, suštinskog jezika, od onog svetog trojstva pjesničkog pozvanja koje je i imenovao: suze, krv i mastilo." [Milica Kralj]
"Tripković osjeća tajnu prirode i kosmosa, ispituje odnos zemlje i neba, vraćajuči čitaoca u život poetskog svijeta, sazdanog od motiva bića i iskustva postojanja. Iz bića poezije, Tripković ulazi u uspomene i sjećanja, u ono što je bilo od teme djetinjstva do sadašnjeg doba... Poezija Miodraga Tripkovića dijalogizuje pitanja poezije koje je pjesnik čitavog života postavljao. Njegove pjesme nose oznake elegije i lamenta, pobune i nemira, rezignacije i tihe nade. Pred čitaocima je lirski kaleidoskop bića i svijeta. U njemu se čitaju impulsi i punoća duše, znanje i obrazovanje pjesnika koji ide za mogućnostima poezije." [prof. dr Lidija Tomić]
"... Superiornošću mišljenja i brižljivo-zavodljivom jezičkom artikulacijom, Miodrag Tripković je — pogotovo svojom kolumnom "Noćna Svetiljka" koju je skoro dvije decenije ispisivao na stranicama "Pobjede", a jedno vrijeme i u dnevniku "Dan" — odveo je svoje čitaoce iza granice čudesnog, u one predjele gdje se životno i književno stapaju i postaju jedino moguća priča, vlastitom krvlju ispisana suština. ... [Novica Đurić]
|
|
|
Sačuvana
|
|
|
|
|