sledeća tema »

[Angelina]

*




MIODRAG TRIPKOVIĆ
(Podgorica, 01.06.1947 — Podgorica, 13.12.2016)

Miodrag Tripković, srpski pesnik, esejist, pripovedač i novinar, rođen je u Podgorici 1. ju­na 1947. godine od oca Vladimira i majke Kse­ni­je, rođene Usko­ko­vić. Osnovnu školu i gimnaziju završio je u rodnom gradu, a studije književnosti pohađao je u Sarajevu i Beogradu. Bio je dugogodišnji novinar i ko­lum­ni­sta pod­go­rič­kog dnevnog lista "Pobjeda".
 
Knjige: Potom otići, Kasni ždral, Pesme Heba Hiperiona (stare i nove pesme), Doručak na Adi (zapisi), Pandorina kutija (eseji i komentari), Krv pjesnika (eseji), Heliogabal (eseji i priče), Tolje Patkaš (priče), Plava šuma (pesme za decu), An­gel mi u vr­tu pe­va, Su­ze i ma­sti­lo (po­e­zi­ja i knji­žev­ni ko­men­ta­ri), Po­tom oti­ći (iza­bra­ne i no­ve pee­sme), Do­ru­čak na Adi, Pan­do­ri­na ku­ti­ja, He­li­o­ga­bal, Ka­pi­ja Pod­go­ri­ce, Opro­štaj sa mastiljavom lirikom.
 
Priznanja i nagrade: "Ogle­da­lo srp­sko", "Mi­ha­i­lo La­lić", "Marko Miljanov" Udruženja književnika Crne Gore, "Vitomir Nikolić" (za celokupnu liriku), Nagrade za životno delo Udruženja novinara Crne Gore i Sa­ve­za no­vi­na­ra Sr­bi­je i Cr­ne Go­re, Gračanička povelja itd. Pesme su mu prevođene na više stra­nih je­zi­ka. Zastupljen je u preko dvadeset antologija savremenog pesništva.
 
Umro je 13. decembra 2016. godine u Podgorici.

[Angelina]

*
PROMOVISANA KNJIGA POEZIJE MIODRAGA-MIŠA TRIPKOVIĆA


POEZIJA KAO SUDBINA

Poezija je za mene magija, proviđenje, nadahnuće božje. Poezija je nekad svečanost, a ponekad neuzvraćena ljubav, rekao je Miodrag-Mišo Tripković na promociji zbirke poezije "Angel mi u vrtu peva" kojom je ovaj autor predstavio izbor iz svog dugogodišnjeg pjesničkog stvaralaštva.

"Ja sam poeziju živio, ali nisam je uvijek zapisivao. Nekad jesam, nekad ne, vraćao se nezavršenoj pjesmi poslije par godina. Ali tako je sa literaturom, nikada ne znate gdje će vas odvesti", objasnio je Tripković način na koji su nastale njegove pjesme koje su uvrštene u izbor koji je izdala Srpska književna zadruga.

Mišo Tripković je počeo da piše još kao dječak, a kao gimnazijalacu stihovi su mu objavljivani u bukvarima i čitankama, podsjetio je pjesnik i Tripkovićev dugogodišnji prijatelj Veselin Rakčević. Primijetivši da malo ko tako dobro poznaje Tripkovićevu poeziju kao Dragan Lakićević, on je proči­tao recenziju iz zbirke koju potpisuje ovaj ugledni književni kritičar.

Lakićević je istakao da već prve Tripkovićeve pjesme, koje karakterišu muzički zanos, lirski ritmovi i klasične strofe napisane čistim srpskim jezikom, najavljuju istinskog pjesnika.

Za četiri decenije Tripković je proširio tematski okvir svoje poetike, pa se njegovo pjesništvo može podijeliti u rane pjesme okrenute prirodi i unutrašnjem ritmu bića i nove pjesme, okrenute klasičnim i moralno poetičkim obrascima.

"Soneti, stihovi... bili su metrični oblik za lirski oblik kojim pjesnik iskazuje trepet bića i doživljaj egzistencije."
 
Dok je u ranim pjesmama Tripković otkrivao prirodu i pjesnika i saznavao prirodu u sebi, u kasnijim strofama napisanim samo koju godinu kasnije Tripkovićevi soneti su drugačije intonirani, sa manje lirskog oduševljenja, a više blage gorčine postojanja.

Iskustvo ispunjava kasnije pjesme Miodraga Tripkovića, lirski subjekat se sve snažnije osjeća, navodi Lakićević, a svoju sudbinu pjesnik sve više prepoznaje u sudbini ukletih pjesnika koja se ogleda u klasičnim saznanjima i ogledima.

Najnovije pjesme obilježava rezignacija, a nje nema bez uzroka i spoljnih razloga (otuda istorijska i geografska imena), neka sa simboličnim i ironičnim značenjima. U tom sazvježđu pjesnik se opredjeljuje za poeziju kao sudbinu. Za Tripkovića rezignacija traje tek privremeno, a samo je vječna poezija.

"Ta religija traje u pjesništvu Miodraga Tripkovića od početka do danas", zaključio je Lakićević.

Veče posvećeno izboru iz svoje poezije objavljenom u zbirci "Angel mi u vrtu peva" Tripković je završio nadahnutim čitanjem svojih stihova.

S. Ć. | Dan on-line

[Angelina]

*
Stihovi Miodrag Tripković


ANGEL MI U VRTU PEVA
 
Angel mi u vrtu peva
angel smrti
Golobradi mladić
skoro dete
Peva mi mojim glasom
kaže mi
Nema početka ni kraja vremena
ne umire
Sve što smo ljubili
što je živelo
jednom
Kada je mlado sunce
Grejelo stopala Jonija
Odavno ne cveta jabuka divlja
u pustom polju
Iznikla iz svoje semenke samotne
al zamiriše
Plod njen opor i gorak
kad god si prolazio
Stazom uraslom u šiblje i čkalj
s koje se vidi
Njena tamnozelena krošnja
i jedva čuju
Pred smiraj večernja zvona
dok nepovratno
Tonu
odlaze
i nestaju
U bogojavljensku noć


DOĐE VOJSKA STRAŠNA
 
Dođe strašna vojska
S konopca i koca
Ubi otac sina
Potom i sin oca
 
Pred svačija vrata
Zaigra bog rata
Žena čedo baci
Krenu brat na brata
 
S vučjim kožusima
Žedni strašne slave
Razviše nad glavom
Krvave zastave

Goniše se tako
Goniči i žrtve
Dok ih mrtvi preci
Ne nađoše mrtve
 
Crni gavranovi
Sad im kosti zoblju
U jami Jadovnu
I Pasjemu groblju
 
2007.


ISPLETI VENAC SLAVE
 
Ah! sve je taština i smrt,
srdžba oskudnog doba.
Prekriće senka groba
ime tvoje i put.

Zaludnji to su sati
sunca, što kostur greje.
Slušaš: neko se smeje
nad mesom koje pati.
 
2009.


SPOMEN NA CRNJANSKOG
 
Sve što ljubismo još vitki, nežni,
U strašnom versu, snu, ekstazi,
Odavno već je pokrov snežni
A pobede su nam porazi.
 
Taj san o snu sen li beše
U plavoj kleti, ognju, vinu,
Pesnikâ koji izgoreše
Ljubeći krvavu otadžbinu.
 
Ko nekad mesec ponad Srema
Obasja vinograd i zgarišta
I korak one koje nema
Kad sve je smrt i pusto ništa.
Izgubismo i tu poslednju bitku,
Bez suze na licu, puni srama.
Svaki je čovek na gubitku
Koji je pevao pod zvezdama.
 
April 2004. ― septembar 2005.


GDE SU STARI MAJSTORI
(izveštaj sa jedne književne večeri )
Senima Branislava Petrovića
 
Gde su sada stari majstori
Da pokažu drevnu liru
Prekinu ovo besmisleno nadmetanje
Pseudopesnika & skribenata
Resavaca
 
Mastiljavih stihoklepaca
ljubitelja osrednjosti
Prozodije & ekvilibristike
palimpsesta
Površnih ljubavi i osećanja

Gde si Katule
brate moj
Da ućutkaš nabeđene
Učenjake & filistre
tumače pesničkog zanata
Režimske akademike
preučene doktrinare
Učitelje stilistike
koji na književnom buvljaku
Neukom čitaocu
Prodaju rog za sveću
 
Gde su danas stari majstori
Da pokažu drevnu liru
poprave
Raštimovane instrumente
zategnu žicu
Daju svemu:
ritam & takt
muziku & sklad
Nebeskih sfera
 
Avaj! nema nikog da kaže nepatvorenu
Pesničku istinu
Publika gromoglasno navija za lokalnog
favorita
Gradonačelnik zadovoljno klima četvrtastom
glavom
Uskoro će se čuti odluka njegovog žirija
Svi su uzbuđeni kao pred kakav derbi
Neki glasno prizivaju državnu
Drugi nebesku pravdu
A jedan od sreće cepti
I pušta vučji prdež

2009.


* * *
 
Ono što pristoji despotskim vladarima
Ne priliči istinskim pesnicima
 
Pa ipak
Videh mnoge poete
Koji za sitan aplauz
Sejahu gomile laži
 
Avgust 2008.

Stihovi preuzeti iz časopisa za srpski jezik, književnost i kulturu SLOVO
godina VII broj 27―28 | Nikšič, novembar 2010.

[Angelina]

*
Stihovi Miodrag Tripković


VESELI SATI

Vidjeti zemlje, gradove, ceste
U jezgro dna potom sići
Ljubiti sve šumske neveste
Potom otići.
U Plavoj krčmi vino piti
Da te zapamte fifćiriči
Ljupko se svemu nasmešiti
Potom otići.

Lutati noću kao luda
Poljem gde ržu konji riđi
Ne biti nigde a biti svuda
Potom otici.

Na pustom žalu u mahovini
Spavače blede iz sna dići
Neka ih čudom svet opčini
Potom otići.

I životu ne dati mira
Kao mesecar veselo ići
Srce od jeda da eksplodira
Potom otići.


PROVINCIJSKI PESNICI

Sede u dokolici, pod senkama terasa
Pilje u vitke žene ulične, na trg prazan.

Ništa ih ne pomera; miču se tek za hladom
I zvaću sporo misli isprazne, sa dosadom.

Tavore. A s večeri, kad zrak tuđ je, buđav,
Rasprave pišu; krišom listaju štiva tuđa.

I ko uzeti leže: bez hrabrosti, bez volje —
Bez želje da se krenu na vazduh čist, u polje.

Tako sanjaju Slavu; a vazdan sive zmije
Sikću u ljotoj travi — nedrima provincije.

[Angelina]

**
Stihovi Miodrag Tripković


POGLED NA MORE
 
Igro lunarnih sjenki! Protoku moćnih rijeka!
Pri svitanju te gledam ― u nedogled se pružaš
I grliš Beskonačnost. Grm sitnih, plavih ruža
Veseli moje oko, jer živa mrlja plava
Čini da bilo moje mirno uz tvoje spava.
I da u mrklom mraku
Gdje demon munje meće
Prepoznam sjajnu zraku
Što ruku mi pokreće.
 
Budi mi blagi lahor. Negd je pčela
Ubira med i otrov sa tučka davno svela.
Dok listam tešku Knjigu divim se njenom radu;
Pomišljam: dobro li je sa prirodom u skladu!
I nenadno osjetim pod zrelim plodovima
Kako me čudna snaga, jal zanos, sveg prožima.
 
Noću se dugo čuje u svemu mukli pokret
Vodenih ti mišića: u deblu mlade smokve,
U trski, maslinjaku, u šipku koji puca
Od želje da te shvati,
Vascijelo te dosegne ―
Obujmi poput sunca.
Al' nedostižni su puti vodeni kojim mamiš
Nas tužne, napuštene...

 
VRATI ME U BLAGE DODIRE
 
Vrati me u blage dodire. Jedva čujno
Talasanje tvoje dobrote svetom hodi.
Iz jedne patnje, iz jednog bola, nujno
Tvoj lik se lista po mojoj tamnoj vodi

Pomeri se iz krute daljine, oslušni
Proticanje oblika i danonoćno vrenje,
Dok jedna slika kužna, k'o mehur vazdušni,
Rasprskava se svetom u čudesno semenje.
 
Nađi me među stenjem. Udahni toplo
Ritam trajanja, jasnoću večnog cika.
Prilešnjen strahom za nešto belo i oblo
Moj govor crta senku tvoga lika.
 
Čuj pesmu što ima magnet duše, ruj me
U jednu boju sablasno sakriva pred životom.
U nekom svetom času kad stvari me obujme
Priroda nek' zanemi pred tvojom lepotom.
 
Jer mičemo se hromi, dok u snu se priviđa
Čudesno lagan korak što u vrh svega se penje.
I katkad, samo katkad noću nam slova riđa
Sažeta u tački svetle umesto vaseljene.
 
Vrati me u blage dodire. Jedva čujno
Talasanje tvoje dobrote svetom hodi.
Iz jedne patnje, iz jednog bola, nujno
Tvoj lik se lista po mojoj tamnoj vodi.
 

***
 
Aprilske večeri! Noći elektriciteta!
Niz mirna polja kakav urnebesni topot.
Mrak u šume slazi. U dom tvoj. Ponoć cveta.
Svet nestaje a ti se ne pomeraš, Lepoto.
 
Svet nestaje. Ti se ne pomeraš, Lepoto.
I žeže crna zraka zrno što lenjo klija.
Spavamo. Sanjamo sebe. Ljubimo tren a potom
Dišemo polen neba, korenja, magnezija...


***
 
Ne idi! Loše su staze i teme,
napolju sneg je i nevreme.
 
Ko će te sred lednih sati
svetlim pogledom ogrejati?

Ko li će drugi pred ambisom
bdeti nad tvojim rukopisom?
 
Zar ne znaš kako zima huče
i tuđem tuđa ruka vuče?
 
Noć je otrovna, alkoholna,
teška i doušnik se u krčmi smeška.
 
I nema nikog sred oluje
tvom hodu da se obraduje.
 
Vidiš li: svet pun sebe grca
― očiju punih, prazna srca.


Nenad Grujičić Antologija srpske poezije (1847—2000)
Sremski Karlovci, 2012

[Angelina]

*

VJEČITA TAMA PJESNIČKE SLOBODE

(Miodrag Tripković, Krv pjesnika, Dom omladine, Podgorica)


Šta može pisac da uradi pred zapanjujućom brzinom vremena, i otkud toliko snage u jednom krvotoku, toliko konciznosti i svedenosti, toliko odlučnosti da se otrgne i suprotstavi opštem propadanju, dekonstrukciji. Život literature i život literate — nerazlučivo dvojstvo čija zajednička nit traje paralelno sa vremenskom vertikalom, dobilo je u današnjici specifičnu arhitekturu i funkciju.

Mistika književnog stvaralaštva, sagledana kroz optiku tajnovitog rituala u trenutku dok djelo nastaje, kao i ukupan slijed materijalnih i psiholoških elemenata koji dovode do konačnog produkta, toliko su prožele ovovremenu literaturu da je (a ima li uopšte i potrebe) u obilju i slobodi dokumentarizma gotovo nemoguće prepoznati fikciju.

Literatura opstaje kao dokumenat, kao predložak čiji segmenti ostaju na raspolaganju budućnosti. Na pitanje — da li se ona istovremeno i u cijelosti pretvara u dokumenat, u smislu samih gradivnih činjenica — moglo bi se, kao i u slučaju prethodne konstatacije, odgovoriti uzvratnim pitanjem — pa zar književnost, u većoj ili manjoj mjeri, to nije bila od svoga postanka. Nije li, na kraju, dokumentarizam svijest koja je pokorila savremenog čovjeka?

Upravo nekoliko tek ovlaš dotaknutih dilema, čija je zagonetnost i polemičnost kroz istoriju nerijetko do skandala potresala svjetsku književnu javnost, samo je konstruktivna, reklo bi se, središnja linija knjige priča i eseja Miodraga Tripkovića.

Ni u etičkom ni u estetskom smislu, kao ni stilskim i sadržinskim efektima, Tripkovićeva "Krv pjesnika" nema svog pravog prethodnika, djelo s kojim bi mogla da se poredi i kvalifikuje, bilo to u teorijskom ili istorijskom smislu. Prevrednovanje opštih kategorija i njene refleksije na ukupnu književnu sliku jednog vremena, te uticaj na opšteprihvaćene stavove i usvojene norme, date su i u ovoj knjizi prožimanjem erudicije i poezije, teorijske i etičke misli, sklapanjem mozaika od naizgled nesklopivih dijelova.

Suprotstavljanje gledišta i izvorna interpretacija doživljenog omogućili su da "Krv pjesnika" postane knjiga kojoj finalni izgled daje svaki čitalac ponaosob. U jednom od eseja Tripković najprije zapisuje: "Zar nije već Bodler tvrdio da je iskučiva strast za umjetnošću rak koji sve ostalo proždire?", a samo nekoliko pasusa dalje: "U slučaju ovog pjesnika (A. Sekulića, prim. a.) pokazalo se da se poezija ne može odabrati, da ona ne može biti isključivo pitanje zanata, puko, blistavo gomilanje riječi. Ona ili progovori ili ne progovori kroz pjesnika".
Dva citata, koji nisu niti usamljeni, niti naročito specifični, a koji su pri tom još istrgnuti iz prirodnog književnog okruženja prepunog efikasnih obrta, opravdavaju u ovom slučaju kategoriju čitaoca-autora prinuđenog da nakon svega neminovno posegne za vlastitim tumačenjem.

Takođe se mora konstatovati da Tripković ne prati hronološku liniju, te da odabir najčešće intrigantnih tema za svrhu ima izvođenje suštinskih preokreta koji, bez obzira na činjenicu da se radi o tridesetak formalno različitih tekstova, jasno pokazuju postojanje centralnog nerva iz kojeg se grana hiljade vlakana, svaki sa svojim čulnim završetkom. Iz tako formiranog transcedentalnog tijela struji energija pjesničkog duha, a njegova literarna funkcija transponuje se u kozmogonijsku reakciju kojom se umnožavaju književni svjetovi. Prije bi se, dakle, moglo reći da Tripković nastoji da oživi analogijske veze i sistemom pažljivog odabira iscrta ukrštenicu oslonjenu na tačke semantičkih izvedenica čije se linije pružaju u ontološki beskraj. Misaone aplikacije svode se na kraju u univerzalno jezgro iz kojeg se opet crpu sopstevna uvjerenja o umjetničkim poduhvatima i njihovim latentnim strukturama. [...] više »»»

Đorđe Brujić | 15.12.2012.

[Angelina]

*
MIODRAG TRIPKOVIĆ:


EPISTOLE DUBOKE ODANOSTI

I kada na ovom svetu nestane bregova i
ljudi, meni se čini, još će trajati dva kolosa: Lovćen i Vladika.
Ljuba Nenadović ("Putovanje po Italiji")

Nigde čovek ne putuje sam. Ponajmanje je to slučaj na putovanjima po Italiji. U zemlji blagog neba kao da su blaži i strogi zakoni prostora i vremena: preko granice svih vremena i mimo svih zakona traje jedan neprekidni zbor duhova; misao se brže veže za misao, lepota se lakše ovaploćuje i otkriva. Sećanja imaju boju života, a život često boju uspomena...

Stojeći na vrelom suncu Mediterana, koje je kao užarena narandža blještalo na zidovima Pompeje, tog vječnog, usnulog grada, sjećao sam se naprijed navedene Andrićeve misli, uzaludno pokušavajući da pronađem palatu koja po vladici crnogorskome, P. P. Njegošu, bijaše dobila ime "Il principe di Montenegro".

Pitao sam se: ne hodam li to možda onim istim zaraslim stazama kojima je hodao i knez pjesnika moje zemlje, čijeg imena se ovdje malo ko sjećao, ali koje je u uspomeni jednog mladića mnogo jače sijalo od toplog spomena tolikih rimskih cezara, patricija i centuriona.

Pompeja je odista odavala sliku ljudske prolaznosti, ali i besmrtnosti onih koji su nekad svojim zemnim koracima mjerili njene ulice. "Pisma" mladog Nenadovića, koja bijah slučajno ponio na putovanje, doista su mi pomogla da se u Italiji ne osjetim sam. Ta pisma je Ljuba svom imaginarnom čitaocu pisao s proljeća 1851. kao epistole duboke odanosti crnogorskom Gospodaru, Pjesniku i Vladici. Njegoš u Italiju, kako svjedoči Ljuba, bijaše doputovao, moren grudoboljom, ne zbog živih nego zbog mrtvih, očito se više interesujući za istoriju Rima i grob pjesnika Torkvata Tasa, nego za tašte italijanske kraljeve i Svetu kuriju s vatikanskog trga. Kako to već primijeti Ivo Andrić, Njegošev lik je u "Pismima" dat sa hijerhijskom krutošću ikone, bez senčenja i preliva, bez izraza strasti i slabosti; više kao vladalac — pjesnik, a manje kao putnik na putovanju.

Kome i kada su ova pisma bila otposlata, istorija nije uspjela da odgovori. Poznato je da su se prvi put pojavila tek 1868., dakle punih sedamnaest godina nakon što su nestala, pod naslovom "Vladika Crnogorski u Italiji". Zašto je Nenadović tolike godine čuvao od pogleda javnosti ove svoje putopisne memoare, koji odista predstavljaju jedne od najsjajnijih stranaca posvećenih Njegošu, ostaće zacijelo zauvijek tajna. No, možda ih Ljuba i nije bio namijenio svojim savremenicima, nego upravo tom mladiću koji je stajao pod vrelim suncem Pompeje i čvrsto ih stiskao u svom džepu kao putokaz vlastite istorije.

Nenadović se, kako sam piše, sasvim slučajno sreo sa crnogorskim vladikom u Napulju. Nije li upravo sama Fortuna htjela da tada jedan od najobrazovanijih mladih Srba bude Njegošev potonji značajni pratilac na njegovom putu ka sjeni predaka!?

Već pri prvom susretu, impresioniran Njegoševom duhovnom i fizičkom figurom, mladi dvadesetpetogodišnji Ljuba napisaće možda najsjajniji memento ikad posvećen Onome koji se činjaše bogovima ravan. Najvećem, dostojnom poštovanja. Ovaj susret ne samo što će zauvijek izmijeniti Nenadovićev život, nego će, štaviše, postati jednom od onih krucijalnih tačaka po kojoj će se uvijek uz Vladičino pominjati i Ljubino ime.

Više od sjaja Italije Ljuba će zaista više dojmiti sjaj Njegoševa duha i govorenja. Pjesnički nadahnut, svom imaginarnom čitaocu napisaće: "Neću ti više pisati o lepoti Neapolja i njegovog zaliva. Neću ti dosađivati s opisivanjem ikona, kipova i drugih znamenitosti... Ovde je vladika crnogorski. O njemu ću ti odsada pisati više nego o cijeloj Italiji.... Vladika pravo ima kad kaže da će Rim i njegova okolina trajati još hiljadu godina i hiljade putnika će ih opisivati. Ja ću samo o vladici da pišem. O njegovom putu po Italiji niko drugi neće pisati. Njegovo trajanje na zemlji je kratko".

Stojeći na rimskom forumu, gdje se još uvijek može čuti romor vjekova, jedan mladić je čitajući Ljubina pisma upravo ponajviše razmišljao o tom kratkom trajanju na zemlji, uvjeren da će mu, dok je Lovćena i Pompeje, zauvijek sijati dva imena: Njegoš i Ljuba.  
Komunikacija / časopis

[Angelina]

*

ALEKSANDRIJSKI PJESNIK

Za Miodraga Tripkovića svijet je (život je) pismo, pismo drevno, u ovdašnje doba sve više nepouzdano, ali još uvijek važno, na snazi. On je aleksandrijski pjesnik, s dušom. Pjesnik kao veliki tragač za zlatnom žicom zvuka

Pr­vu pje­smu na­pi­sao je kao sed­mo­go­di­šnjak, a ob­ja­vlju­je od da­le­ke 1970. go­di­ne, ka­da se ogla­sio zbir­kom pje­sa­ma "Po­tom oti­ći". Mi­o­dra­ga Trip­ko­vi­ća pre­po­zna­je­mo po ot­me­nom i iro­nič­nom ru­ko­pi­su, po za­pa­že­nim knji­ga­ma po­e­zi­je, pro­ze, ese­ji­sti­ke i pu­bli­ci­sti­ke. Do­bit­nik je broj­nih na­gra­da za svoj knji­žev­ni i no­vi­nar­ski rad. Ne­dav­no je nje­go­va knji­ga "Su­ze i ma­sti­lo" pred­lo­že­na za naj­vi­še cr­no­gor­sko pri­zna­nje — Tri­na­e­sto­jul­sku na­gra­du.

Bo­žo Ko­pri­vi­ca je sa­či­nio op­se­žnu ana­li­zu Trip­ko­vi­će­vog stva­ra­la­štva. U re­do­vi­ma ko­ji sli­je­de do­no­si­mo iz­vo­de iz nje­go­vog stu­di­o­znog ra­da o uva­že­nom pje­sni­ku:

"Sluh je glav­ni ele­ment (in­stru­ment) u po­e­zi­ji Mi­o­dra­ga Trip­ko­vi­ća. Knji­ga — iza­bra­ne pje­sme — po­či­nje di­sti­hom: Gle, tre­pe­ra­ve ka­pi ki­še/ U mo­me uhu bru­je. Gun­du­li­ćev "Osman" po­či­nje sa "Ah" i ne­ka­ko znam da sa­mo či­sti pje­snik mo­že po­če­ti knji­gu po­e­zi­je sa "Gle". Kao da to gle šti­mu­je in­stru­ment, ne, ono da­je ri­tam.

Ta pr­va pje­sma "Noć­ni pej­zaž" za­vr­ša­va li­kov­nim ču­lom, sfu­ma­tom i me­lan­ho­li­jom ko­ja sjen­či knji­gu: Za­mi­če­mo vr­let­nom sta­zom/ U ma­glu to­nuć bla­go./ Gle­da­mo: ti­ho ne­sta­je s na­ma/ Sve što nam bje­še dra­go. To je pje­sma iz 1969. Dru­ga pje­sma "Ju­tro" po­či­nje, opet sluh, reč­ju tre­pe­ri: Tre­pe­ri mla­da jo­va... Ali, ov­dje je va­žna dru­ga stro­fa. I dru­gi va­žan mo­tiv Trip­ko­vi­će­ve mi­to­gra­fi­je: Nar­cis. Pje­snič­ki nar­cis kao nar­cis s po­kri­ćem, olim­pij­ski nar­cis: Bu­de se u lu­gu pti­ce,/ Ru­sal­ke mre­že ple­tu./ Nar­cis u je­zer­ce­tu/ Ogle­da svo­je li­ce. Ru­sal­ke i je­ze­ro-zr­ca­lo na­ve­šću­ju fan­ta­sti­ku Trip­ko­vi­će­vih pje­sa­ma. Ju­tro, i da­tum 10. ok­to­bar 2012. Po­la sto­lje­ća (kao po­sve­će­nje pro­lje­ća) odan po­e­zi­ji: Mi­o­drag Trip­ko­vić. I me­lan­ho­li­ji kao nje­mač­ki ro­man­ti­ča­ri: kao sva­ki pje­snik ro­man­ti­zma. Me­lan­ho­li­ja kao hu­da vo­lja, kao du­ša ele­gi­je, ili po du­ši pr­vi sni­jeg pa­da... i stu­di li­sje knji­ge. Me­lan­ho­li­ja kao tra­di­ci­ja od Di­re­ra do Ril­kea, od Bran­ka Ra­di­če­vi­ća do Cr­njan­skog, Vo­ji­sla­va Ili­ća i Iva­na V. La­li­ća, do Le­sa Iva­no­vi­ća i Vi­ta Ni­ko­li­ća.

Vri u Trip­ko­vi­ću ju­žnjač­ka krv (i utje­ha), jer: Je­si da je­si da mu­caš da di­šeš (...)/ Evo div­nog plo­da da jur­neš ki­di­šeš/ Pre­ko ni­ske dra­če do ma­gle­nog ci­lja (Jun 1968.) Ima tu eha iz cr­nog ta­la­sa iz "Bu­đe­nja pa­co­va", "Mi­ste­ri­je or­ga­ni­zma" i još s fol­klor­nom iro­ni­jom: A onaj što te pro­so­či, kod Ud­be i kod Par­ti­je/ Sa­da ti ča­šom na­zdra­vlja. O ku­ku i le­le da ti je!

Ili: Go­ni­še se ta­ko/ Go­ni­či i žr­tve/ Dok ih mr­tvi pre­ci/ Ne na­đo­še mr­tve/...

I pje­sma "An­ti­go­nin plač" ko­ja je ne­ka vr­sta re­kvi­je­ma no­vi­je isto­ri­je Cr­ne Go­re. Po­vi­je­sti i pej­za­ža. Od re­li­gi­o­zne him­nič­no­sti do ti­hog raz­go­vo­ra s Go­spo­dom: Na pro­plan­ku gdje jag­nje spa­va,/ Usnu­lo is­pod ne­ba Tvog,/ Ne­ka po­či­ne i mo­ja gla­va/ Uz di­vlju ru­žu, trn i glog./

Ka­kva ri­ma Tvog i glog. U tom rit­mu (Ah, taj džez) pej­za­ža Cr­ne Go­re gdje će da se sti­ša, da po­či­ne Trip­ko­vi­će­va gla­va.

Ne­ka­ko već du­že vri­je­me vi­dim ka­ko ne­do­sta­je pje­snič­ka an­to­lo­gi­ja — Cr­na Go­ra kao Me­di­te­ran — (osim ove u mo­joj, lu­doj gla­vi). Trip­ko­vić je me­đu ri­jet­kim pje­sni­ci­ma iz Cr­ne Go­re ko­ji pje­va­ju o Me­di­te­ra­nu. Trip­ko­vić ili Al­ber­ti­jev mor­nar na kop­nu, ko­ji je ras­pet iz­me­đu ep­skog za­le­đa, za­le­đa i na­sle­đa, i ho­ri­zon­ta, bes­kra­ja pu­či­ne: Sta­rin­ske boj­ne nji­ve.../ Zla­tom na sun­cu blje­snu,/ Ot­kri­ju vre­le gru­di/ I odu za ta­la­som.../

Cr­na Go­ra kao Ir­ska i V.B. Jejts: Tu je cr­no­gor­ska la­u­ta/ sa jed­nom je­di­nom stru­nom./ Či­ji me zvuk za­no­si/ da pe­vam du­šom pu­nom./

Za Trip­ko­vi­ća svi­jet je (ži­vot je) pi­smo, pi­smo drev­no, u ovo na­še do­ba sve vi­še ne­po­u­zda­no, ali još uvi­jek va­žno, na sna­zi. Trip­ko­vić je alek­san­drij­ski pje­snik, s du­šom. Ni du­ša vi­še ni­je u mo­di.

Me­di­te­ran je fan­ta­sti­ka ili zov ne­stvar­nog: O ne­sta­ti/ S ri­je­či­ma/ Pun mu­zi­ke.../ Ne­sta­ti, po­tom oti­ći, u snu, u sno­vi­ma ri­ma: Pun Bes­kra­ja / Kad s Ne­zna­nim Mo­re Zna­no / Sklad­no Spa­ja/

U ne­kim Trip­ko­vi­će­vim sti­ho­vi­ma spa­ja se ka­me­no mo­re s ta­la­si­ma mor­skim. To je duh, to je srž sr­ži Cr­ne Go­re. I pre­đe Trip­ko­vić u sje­tu gor­šta­ka na pu­či­ni mor­skoj: Va­zda se či­ne, tu­go, pri­sni­ji, lju­bav­ni­ji,/ Gle­da­ni iz­da­le­ka/ Vr­hun­ci za­vi­čaj­ni, ovi­ti obla­ci­ma,/ Mu­nja­ma pamtivijeka!/...

Ali ta sje­ta iš­či­li pred bes­kra­jem pla­vih da­lji­na: Pri svi­ta­nju te gle­dam/ U ne­do­gled se pru­žaš/ I gr­liš bes­ko­nač­nost./... I bu­de u krup­nom ka­dru de­talj ko­ji no­si (i) po­kre­će ru­ku pje­sni­ka i omaž Vla­di­ci Ra­du: Grm sit­nih pla­vih ru­ža ve­se­li oko mo­je, ta ži­va mr­lja pla­va, ta­ko da u ve­li­koj mr­kli­ni, pje­snik pre­po­zna sjaj­nu zra­ku što ru­ku mu po­kre­će.

Ima je­dan stih, eh je­dan stih, zbog ko­ga vo­lim ovu pje­smu: Val nam u me­su ča­mi.../ I to je taj­na gor­šta­ka Cr­ne Go­re. Taj­na i ot­kro­ve­nje. Ko pre­po­zna taj val, u ot­ku­ca­ju sle­po­oč­ni­ce, taj će se oti­snu­ti, taj će iz­dr­ža­ti svoj dar.

Pje­sma "Igra re­či" je ot­mje­ni omaž Mom­či­lu Na­sta­si­je­vi­ću: O ta bol­na šûma šu­ma/ U šûmu što šu­mu spa­ja/ O sjaj re­či sla­zi s uma/ Il sla­zi um s re­či sja­ja (...)/ I san što sa­no­van snu­je/ U snu svo­me te ne ču­je./

Pje­snik kao ve­li­ki tra­gač za zlat­nom ži­com zvu­ka. Trip­ko­vić na­di­la­zi mit ko­ji se ti­če na­ci­o­nal­ne isto­ri­je, ili ka­ko je, opet, Jejts re­kao: "Ja ni­sam na­ci­o­na­list, osim u Ir­skoj i iz pro­la­znih raz­lo­ga; Dr­ža­va i Na­ci­ja su pro­iz­vo­di in­te­lek­ta, kad se uzme u ob­zir ono što im je pret­ho­di­lo, kao i što sle­di, one, ka­ko re­če Vik­tor Igo, ne znam vi­še ko­jim po­vo­dom, ne vre­de jed­ne trav­ke ko­ju je Bog po­da­rio pti­ci ko­no­pljar­ki za gne­zdo." I za­to Da­mja­no­va ru­ka nad­ma­ša ko­sov­ski mit. Na ve­ćoj su po­et­skoj ra­zi­ni Dje­tinj­stvo i Sno­vi od bi­lo ko­je na­ci­o­nal­ne po­vi­je­sti, ili na­ci­o­nal­nog mi­ta i le­gen­de.

U po­sled­njim pje­sma­ma (iz­bor je na­či­nio sam pje­snik, to je na­bo­lji me­tod) svi­je­tli li­ce pje­sni­ka M.T. u dva mo­ti­va. Dva va­žna, naj­va­žni­ja mo­ti­va u nje­go­vom ži­vo­tu — po­e­zi­ja i lju­bav. Ili je to kod Trip­ko­vi­ća isto.

Ni­je ve­se­lo pe­snik bi­ti, jer je ulog ži­vot. I za­to nje­gov pre­zir pre­ma šmi­ran­ti­ma, ko­ji bi ma­lo da ži­vuc­ka­ju, a uz­gred i da cvr­ku­ću, pe­vuc­ka­ju. To su oni što pje­va­ju tu­đim gla­som i što im stih hra­mlje, a bi, a ho­će da bu­du pje­sni­ci.

Či­sti pe­sni­ci sa­mi se­bi na­pi­šu epi­taf kao Ril­ke, kao Jejts, kao Tin, kao Dis, kao Go­ran, kao Bra­ni­slav Pe­tro­vić, kao Vi­to Ni­ko­lić, kao pje­snik knji­ge Po­tom oti­ći: Što smo ži­ve­li — ži­ve­li smo./ Što smo ura­di­li — za­ra­di­li smo./ Ni­smo se ža­li­li, ži­vo­te moj. (2009)   

A ja ću do­da­ti, u bo­ljoj for­mi, ono slo­vo iže. Jer znam da će Mi­o­drag Trip­ko­vić pro­du­ži­ti ma­ra­ton, na­sta­vi­ti svo­je Pi­smo. I Cve­ta­je­va na kra­ju: A ka­ko je če­sto pra­zan list ili: Mo­ja vo­lja ni­je ni­šta dru­go do sluh./ Vo­lej i sluh. Jer: Gle, tre­pe­ra­ve ka­pi ki­še/ U mo­me uhu bru­je" — na­veo je, iz­me­đu osta­log, uva­že­ni kri­ti­čar Bo­žo Ko­pri­vi­ca.

R.K.


VELIKA TEMA — LJUBAV Još od ra­nih pje­sa­ma ve­li­ka te­ma Trip­ko­vi­će­ve po­e­zi­je je lju­bav. Tu je on, uvi­jek, ro­man­ti­čar i na ru­bu fan­ta­sti­ke. Lju­bav kao bluz i kao bi­blij­ski bi­strik: I vi­djeh lju­bav moć­nu kao ce­lov ža­ra. Lju­bav je moć­na i pej­zaž da pro­mi­je­ni; Trip­ko­vić gle­da: ... bo­ju što otva­ra pu­te­ve taj­no­vi­te kroz one čar­ne go­re. Kao eho, da­le­ki eho iz Di­so­vih sti­ho­va: I ho­dih smr­to­mo­ran al ve­se­lih ko­lu­ta/ I ži­vot što me ta­če ko da bi sno­vi­đe­nje...
Trip­ko­vić se ogle­da(o) u go­to­vo svim pe­snič­kim for­ma­ma u ve­za­nom i slo­bod­nom sti­hu, u (ma­loj) po­e­mi i so­ne­tu, u ha­i­ku-sti­hu u epi­ta­fu, u epi­gra­mu i pro­test­noj pe­smi, ali i u tu­žba­li­ci... | Dan on-line

[Angelina]

*

Miodrag Tripković (1947—2016)


"Ja sam poeziju živio, ali nisam je uvijek zapisivao. Nekad jesam, nekad ne, vraćao se nezavršenoj pjesmi poslije par godina. Ali tako je sa literaturom, nikada ne znate gdje će vas odvesti"

"Poezija je za mene magija, proviđenje, nadahnuće božje. Poezija je nekad svečanost, a ponekad neuzvraćena ljubav."

"...Mi­slim da je po­gre­šno di­je­li­ti po­e­zi­ju na 'sta­re' i 'no­ve' pje­sme. Po­e­zi­ja je vje­či­to mla­da, a čim je ne­što 'osta­ra­lo' zna­či da je kao takvo i rođeno, da je bi­lo lo­še na­pi­sa­no, do­stoj­no za­bo­ra­va već u tre­nut­ku svog ro­đe­nja...




REKLI SU O MIODRAGU TRIPKOVIĆU


"Miodrag Tripković — zarobljenik i vlasnik ljepote".
— Volio je mladost — mladost je Poezija. Obrtao se za lijepim. Vjerovao je u Ljepotu. Nije pričao o svojoj mladosti — ostao je mlad — otišao je mlad, mlađi nego juče... Robovao je Poeziji — Ljepoti. Nije bilo lako razumjeti njegovu Prirodu. Čas blizak, čas dalek. Volio je da se prsi svojim tajnim izumima u Poeziji i u ocjenama pjesničkih djela... [Ranko Jovović]

"Aristokratski odan pjesništvu, vrhovnoj apsolutnoj poeziji, pjevao je apsolutnu čistu poeziju, sazdanu od suštinske riječi, suštinskog jezika, od onog svetog trojstva pjesničkog pozvanja koje je i imenovao: suze, krv i mastilo." [Milica Kralj]

"Tripković osjeća tajnu prirode i kosmosa, ispituje odnos zemlje i neba, vraćajuči čitaoca u život poetskog svijeta, sazdanog od motiva bića i iskustva postojanja. Iz bića poezije, Tripković ulazi u uspomene i sjećanja, u ono što je bilo od teme djetinjstva do sadašnjeg doba... Poezija Miodraga Tripkovića dijalogizuje pitanja poezije koje je pjesnik čitavog života postavljao. Njegove pjesme nose oznake elegije i lamenta, pobune i nemira, rezignacije i tihe nade. Pred čitaocima je lirski kaleidoskop bića i svijeta. U njemu se čitaju impulsi i punoća duše, znanje i obrazovanje pjesnika koji ide za mogućnostima poezije." [prof. dr Lidija Tomić]

"... Superiornošću mišljenja i brižljivo-zavodljivom jezičkom artikulacijom, Miodrag Tripković je — pogotovo svojom kolumnom "Noćna Svetiljka" koju je skoro dvije decenije ispisivao na stranicama "Pobjede", a jedno vrijeme i u dnevniku "Dan" — odveo je svoje čitaoce iza granice čudesnog, u one predjele gdje se životno i književno stapaju i postaju jedino moguća priča, vlastitom krvlju ispisana suština. ... [Novica Đurić]