Vuk Krnjević (1935)
Dobrodošli, Gost. Molim vas prijavite se ili se registrujte.
Stranice: 1   Idi dole
  Štampaj  
Autor Tema: Vuk Krnjević (1935)  (Pročitano 9380 puta)
0 članova i 1 gost pregledaju ovu temu.
Angelina
Administrator
*****
Van mreže Van mreže

Poruke: 6361



« poslato: Mart 22, 2012, 10:16:14 am »

*




VUK KRNJEVIĆ

Vuk Krnjević rođen je u Sarajevu 1935. godine. Osnovnu školu i gimnaziju završio je u rodnom gradu. Studirao je u Beogradu a diplomirao u Sarajevu na grupi za južnoslovenske književnosti i srpskohrvatski jezik. Bio je urednik Književnosti, urednik u RTS-u i Prosveti.
 
OBJAVIO JE:
 
a) Knjige pesama
Zaboravljanje kućnog reda (1957, Beograd); Dva brata uboga (1960, Sarajevo); Pejzaži mrtvih (1961, Sarajevo); Priviđenje gospodina Proteja (1964, Beograd); Naricanja (1965, Kruševac); Berlinske balade (1968, Beograd ― Delo); Živa rana (1970, Beograd); Pjesme 1954―1964 (1970, Sarajevo); Ustuk (1985, Beograd); Put putuje (1986, Beograd); Smrtopis (1987, Novi Sad); Stećak nebeski (1990, Beograd); Karakazan (1997, Novi Sad); Vjetrena vrata (1998, Novi Sad); Istočnik berlinski (1999, Beograd); Sadevo (2003, Novi Sad); Istočnik zahumski (2005, Beograd); Istočnik sarajevski (2004, Beograd); Istočnik sarajevski (2005, Istočno Sarajevo); Zapretani hram (2005, Beograd); Knjiga o Sarajevu (2006, Novi Sad); Beogradski smrtopis (2006, Beograd); Jadi starog Vertera (2008, Beograd).
 
b) Knjige kritika, eseja i studija
Kritički dijalozi (1976, Sarajevo); Pristupi (1980, Beograd); Bumerang (1983, Beograd); Isidorine opomene (2000, 2008, Beograd).
 
v) Antologije
Pripovjedači iz Bosne i Hercegovine I―II (1966, Sarajevo); Posleratni srpski pesnici ― sa Svetom Lukićem (1975, Beograd); Med resičnostjo in snom (1984, Ljubljana); Među javom i med snom: Antologija srpske poezije XX veka (Beograd 1985, 1997).
 
g) Priređivački rad
Izabrana djela Zvonimira Šubića (1969, Sarajevo); Kritički radovi Milana Bogdanovića (1979, Novi Sad ― Beograd).
 
Za knjigu pesama Ustuk nagrađen je Zmajevom nagradom Matice srpske ― 1986. godine; za knjigu Istočnik berlinski nagradom SANU iz Fonda Branko Ćopić ― 1999. godine; za knjigu Sadevo nagradom "Milan Rakić" koju dodeljuje Udruženje književnika Srbije, za knjigu Zapretani hram dobio je "Kočićevo pero" ― 2006, a za prvu knjigu Zaboravljanje kućnog reda ― nagradu Udruženja književnika Bosne i Hercegovine 1958. godine. Za knjigu Jadi starog Vertera dobio je 2008. godine Povelju za životno delo Udruženja književnika Srbije.

Svet knjige


*

Istaknuti umetnik, pesnik, književni kritičar, esejista i filmski scenarista Vuk Krnjević (1935) objavio je dvadeset knjiga poezije...

Izdavačka kuća Prometej objavila je sabrane pesme Vuka Krnjevića u četiri toma, a Svet knjige zbornik eseja i kritika o njegovoj poeziji iz pera najuglednijih kritičara.
 
I sam Krnjević se petnaestak godina veoma uspešno bavio književnom kritikom. Deset godina bio je književni kritičar Politike, a četiri Borbe. Za kritiku je dobio uglednu nagradu Milan Bogdanović.
 
Vuk Krnjević je bezmalo tri decenije bio glavni urednik najstarijeg beogradskog časopisa, Književnost.

UKS ― Književne novine

Fotografija: J. Milovanović
Sačuvana
Angelina
Administrator
*****
Van mreže Van mreže

Poruke: 6361



« Odgovor #1 poslato: Mart 22, 2012, 10:18:28 am »

**
Stihovi Vuk Krnjević


SUDBINA SINOVA
 
Poslije trčkaranja, poslije brižljivo zapackane smrti,
ispranog stijenja,
što tako je samo i smješteno u sebe, baciti sve to,
posprdnu obrazinu lakomosti i miris rebra onog
koje nas vodi, koje nam udara recke:
doći otići prozvan prizvan odazvan i znan a zatim
otpisan. Otvori zato proljetni prozor da budni zrak
uđe iznebuha. Onda zatvori. Pa šta. Iza nas struji vjetar
nedozvani: dolaze oni što su već tu, sasvim već sigurni
nerođeni još,
oni čekaju svoj trenutak. Trenutak ulaska:
slušaj njihovo disanje, drijemanje noćnih livada,
spori ritam kamenja,
mrdanje zametka u trbušnoj šupljini. Mi čekamo također
pribrano, koliko se to može, trenutak nestajanja.
Tada oni ulaze bez kucanja.
Poslije mudro prelakirane smrti baciti sve to u koš prastarog bola,
u vrisak smrznutog zvona zaljuljanog u sebe,
smotanog u krpe uvelog kovilja,
još rosnog iz bašte,
iz mrmljanja za nepreskočenim nikad zidom,
prisutnim jer miris dovoljnosti izvire iz zemlje,
iz rasutog opraštanja:
sve činimo, sve tako dobro činimo,
i mi, i naši očevi, no uzalud.
Oni što dolaze znaju pravi način.



NARICANJE ZA ZAKLANIMA
 
Šta da učinim od vašeg života
u sebi, o mrtvoodbačeni u hajku plavu, u more,
u zategnuto, što u vjetar prostire se
noći, u bola borik. Evo vazdan miris je miris isti:
usne smrti, golo plakanje smole, nedogledno,
u tamu, u romorenje borovo gdje glas vaš, što u bijegu još je,
zadahom bi da me ljubne rukosadno, za pomen,
za riječi trošne i dosluh pljesnive tame
koja oburvava me; o, ništavilo muka
u vremenu je, u ovom, upokojenom.
Od vašeg života razmrvljenog, od svega pepela je
kapija smrti skrhana: tu more sad je preobraćeno
u platno gorko, u zatitrano
borje što iz borika se otima žestoko,
iz kapije koja je mudro bila raskovala
krv moju od čemernih,
od očiju onih što sada kao da moleći me ištu
blagu pticu riječi ubogo ne znajući
da tako baš osipam se i govor moj nasušni
usahlo je, prezrelo, truljenje.
 
Mora nema više, samo još prisjećanje na pradavni
odsjaj bola utuljenog ko vatra, kao sunce kada
sažima se, žar zamorena: u krvi mi pliva
tjelesa bačenost da pronaće me i riječi
da utuvi survane, glasove što
da smire se nikako ne mogu osim smrtno
da rastoče me svega i zvučno da lice svoje
vaspostavljaju; u meni oni brujanje su
u slutnji, u nedohvatu, dok nemušti govor moj
dugo je, samo, umiranje.



KAO PAS
 
7
Sve ove stvari nepotrebne što me okružuju.
I one su svoje završile.
Ko će ih prihvatiti, ko će im uzeti
ono što sam im tako dugo pridavao.
 
Slušaj kako se hlade naša tjelesa.
Tako će nas mirno i napustiti.
 
Ne okreći se, ne pokreći se.
Odlazak i dolazak na istom su mjestu.
Samo se pripremaj,
nestaćeš kad to budeš najviše očekivao.



Posleratni srpski pesnici • Priredili Sveta Lukić i Vuk Krnjević  
Nolit • Beograd, 1970.
Sačuvana
Angelina
Administrator
*****
Van mreže Van mreže

Poruke: 6361



« Odgovor #2 poslato: Mart 22, 2012, 10:18:52 am »

**
Stihovi Vuk Krnjević


SARAJEVO SA IGMANA POSMATRANO
 
Svu noć sjaji sjajna mjesečina kao vještac,
kao da nema rasanjenja: jedno mu lice
lebdi nasmijano, da presvisneš, a drugoga
nigdje ne bijaše, da puta ne nađeš.
 
Ne gledaj mu tavnoj noći doba, iza sjaja
mala svjetlost se guši kao utopljenik.
Prostor skupljen na dlanu, pepeo ohlađeni,
zov je prijetvornice: da se raspametiš.
 
Mirno te gleda očima prozirnim od vode
u kojima leluja mjesečina: otvara se
masna zemlja. Uspla njena oči ti ispila
od mjeseca sva ti pamet meko usahnula.
 
Dodirom hladnim kad prilegne na kožu, kao zmija,
krv će ti svoju pretočiti u žile: da truliš.
Njegova tjelesina, skrivena mjesečinom,
pokazaće ti zube: poješće ti srie neprimjetno.
 
Svu noć sjaji sjajna mjesečina kao boljka,
kao da nema lijeka: kad zorom sebi dođeš
vidiš da je kasno. Krv ti je otrovana krvlju
njegovom i kola ukrug kao slijepac.



SARAJEVO SA TREBEVIĆA POSMATRANO
 
Evo mu drugog lica: na suncu pjanom minareta
u vrelom zraku trepere. U srijedi dana olako
i godine prolaze. Nećeš ni znati da si bio pa
prošao, kao prolaznik koji napušta svratište.
 
Blago zatitrana, poput žutih jablanova
i povjetarcu, ti si djevojčiia kojoj grudi
pod košuljom poskakuju dok trči nizbrdice.
Umiljavaš se da oči žudne obnevide.
 
Sliko blještava, uokvirena starim zlatom,
skovana rukom mudrih kujundžija: tvoje srce
kugom otrovano drijema u zemlji kao želja
što mami u teška pijanstva, da te omađija.
 
Još se zaigravaš omamljena, ali iza sjaja
noć prilazi: spušta se studen mliječna
i upija se u kosti. Minareta još u oku trepere
zaljuljana, a teška te vlaga popanula.
 
Sliko usnula prigušena mrakom i kostoboljom,
zadnji ti kuršum sunca u čelo udara
dok se gušiš od kuge u ruci mokre noći,
dok se gasiš među prstima istisnutim u šaku.


Stihovi preuzeti iz lista za književnost, kulturu i društvena pitanja "Bosanska vila" br. 35, januar — mart 2006.
Sačuvana
Angelina
Administrator
*****
Van mreže Van mreže

Poruke: 6361



« Odgovor #3 poslato: Mart 22, 2012, 10:19:15 am »

*
Stihovi Vuk Krnjević
More nedodirljivo
(KIZ "Altera", Beograd, 2011)


GLAS BJEKSTVA

O, pustite me, vremenu koje vaznosi me na brdo
slućene jave,
u predio što voli mene,
jer ovu ja javu nosim u svom budućem srcu,
u svom rođenju
što lipti ko smišljeno jutro na brisanom
prostoru mora,
što pomalja se da uzme me,
da vjenča me nedragim smislom smirenja,
urlikom mrtvih,
iz kojeg ruke stida i ruke užasnog vida
nesvijesti svlače me do gole kože,
do gole kože prezrenja,
do mutne javke što nije moj glas
već stasaju očevi u mom nejakom sluhu.

O, pustite me vremenu, a kamen bola nek se kotrlja,
nek se prlja
sunce koje je izmišljeno za podzemlje ranjene nade
za majku nerođenu,
za djecu koja tek će da se izrode
ne smrti svoje, već smrti očeva,
dok san im ne slomi ljepota poniranja,
ljepota prodiranja usahlog juriša pred odzivom
prisutnog sna na vjetru umorne jave.



PROLJEĆNA BOKA

Kad bi bilo da duh života uđe u pjesme
moglo bi se i dalje svjedočiti rječju
ali život izmiče stihovima
a pjesme samo svjedoče o nemoći.

Dok gledaš snježnu prostirku na Lovćenu
tako daleku a mraz se budi
silazeć u dolinu i topi se
međ vodoskokom mimoza u cvatu
u pjesmi od svega ništa nema od mirisa
samo žudnja da život uđe u stihove
jer daleko i blizu ne možeš u riječi
utisnuti iz čula opojne mijene
koje proljeće nosi i širi.

A onda iznebuha kad sunce zađe za oblak
rafali studi ponovo guše šum mimoza
od primisli da će zima preteći
a ljeto te mami samo kao nadežda.

Kad bi bilo da život uđe u riječi
pjesma bi bila ovozemaljska
a ne kao slutnja nebeska da se može
posvetiti u ustuk života posve nepredviđen
pa zato i jeste pjesma nehaj nemoći.

Samo je usmjerenje prirode stalno
a sve drugo je nedostojno pa riječi
koje tvore pjesmu postaju samo utjeha
u muci da se život zaustavi u pjesmi.


Alma ― Književni pregled
Sačuvana
Angelina
Administrator
*****
Van mreže Van mreže

Poruke: 6361



« Odgovor #4 poslato: Jul 23, 2012, 11:06:59 pm »

*

REZERVNA GENERACIJA

Pre pola veka mladi pisci, među kojima su bili Branko Miljković, Momčilo Milankov, Žika Lazić i Vuk Krnjević, štampali su svoja prva dela

Prošlo je pet decenija otkako je, nekada "nestašno dete" srpske poezije, rano preminuli pesnik Branko Miljković objavio u izdanju "Omladine" prvu knjigu stihova "Uzalud je budim". Te 1957. godine svoja prva dela štampali su i pisci Momčilo Milankov, Žika Lazić i Vuk Krnjević.

Tim povodom, pisac knjige "Zaboravljanje kućnog reda" Krnjević nam priča:

Pisac Sveta Lukić nazvao je tada sve nas "rezervnom generacijom" stvaralaca koji su stupili na srpsku književnu scenu. Objavljene kod manje poznatog izdavača, te naše knjige koje je moderno i neobično za to vreme opremio slikar Mario Maskareli imale su čudnu sudbinu. One su deljene po omladinskim radnim akcijama i čitali su ih prvenstveno mladići i devojke. Saznao sam kasnije da je docniji izdavač Blažo Perović pobedio na takmičenju recitatora Srbije sa pesmom iz te moje knjige, a sadašnji sportski novinar Milojko Pantić je dobio nagradu "Goranovog proljeća" za recitovanje moje balade.

Bilo je tada teško nametnuti se javnosti kao pisac, pa smo morali, kao pripadnici "rezervne generacije" da pišemo jedni o drugima! Ta generacijska osobina da se neguje i "pevanje i mišljenje" istovremeno ostala je stalno obeležje za našu generaciju. Miljković je pisao o mojim pesmama, ja o njegovim, ali su tadašnji mladi kritičari Draško Ređep i Milosav Buca Mirković zajedno sa nama ulazili u javnost pišući o našim knjigama.

Za vreme sukoba između "realista" i "modernista", pisaca koji su se okupljali oko časopisa "Savremenik", i "Delo", Vi se niste opredeljivali ni za jedne, ni za druge?

Uspela je "rezervna generacija" da odoli agresivnim ponudama moćnih književnih grupacija, tzv. realista i modernista, da se svrsta u pešake u taborima i da pojedinačnim stavovima opstane i traje. Miljkovićev talenat i uspeh knjige "Uzalud je budim" omogućio je svima nama, Ivanu V. Laliću, Bori Radoviću, Milovanu Danojliću, Radoslavu Vojvodiću, Viti Markoviću, Draganu Kolundžiji, Ljubomiru Simoviću, Branislavu Petroviću, da uz nešto starije mlade pisce, Svetu Lukića, Petra Džadžića, Momčila Milankova, Branka Jovanovića, Božu Timotijevića, Jovana Hristića, Predraga Palavestru, Svetlanu Velmar-Janković, uđemo kroz vrata koja su maestralno otvorili Vasko Popa, Miodrag Pavlović i Stevan Raičković. Te pedesete godine prošloga veka mogle bi se nazvati zlatnim desetlećem srpske poezije.

Zatim u srpsku poeziju ulazi novi talas značajnih pisaca, koji su danas temeljni pesnici srednje generacije, kao što su Matija Bećković, Božidar Šuica, Milutin Petrović, Alek Vukadinović, Adam Puslojić, Rajko Petrov Nogo, Miroslav Maksimović, Raša Livada, Duško Novaković i Novica Tadić. Svi oni su dobitnici najznačajnijih pesničkih nagrada. Ono što se zanemaruje jeste činjenica da je upravo "rezervna generacija" izuzetno doprinela povratku i revalorizaciji skrajnutih pisaca u bitkama "modernizam" ― "realizam", kao što su Isidora Sekulić, Momčilo Nastasijević, Crnjanski, Vinaver, naročito Rastko Petrović, Matić, Dedinac i Drainac.

Koji su doprinosi Vaše generacije najznačajniji za našu književnost?

Najznačajniji doprinos "rezervne generacije" u poeziji jeste u obogaćivanju pesničkog jezika. Poučeni u traganju za sopstvenim putevima od pesnika skrajnutih, oni su otkrivali unutrašnje prostore novonastalih životnih situacija, promišljali su svoje vreme i prepuštali se ličnim otkrovenjima. Autentičnost doživljaja nije narušena ni žudnjom da se uči od savremenih stranih pesnika, francuskih, engleskih, nemačkih i ruskih. Tako je stvoren novi pesnički rečnik bez imalo ideologizacije nasilnih receptura. Jezik poezije postao je rafinovaniji, mada opor u otkrovenjima dilema modernog čoveka. Iz te pozicije svako je pošao sopstvenim putem. A raspon je bio uočljiv od neoklasista i neoromantičara do estradne poezije i pomamnih eksperimenata. I u docnijim književnim zbivanjima imamo jedinstvo pevanja i mišljenja. Šta su tu sve uradili kao stvaraoci interpretatori Mihailo Pantić i Srba Ignjatović za svoju generaciju.

Kasnije su srušene sve prepreke zahvaljujući postmodernizmu?

Postmoderno je skinulo sve zabrane, pa i barijere estetizma, čime je naša poezija postala još razuđenija. Već značajne pesničke ličnosti, Danilov, Karanović ili Tešić, na primer, uneli su novine u pesnički jezik nastavljajući tendencije modernoga srpskog pesništva, neoromantičarsku i neoklasicističku naglašenost, poetsku emanaciju govornoga urbanog jezika, ali i onu estradnu lakokrilost i dopadljivost koja je jedna od osobenosti rezervne generacije. Zanimljiv je i preobražaj nekih pesnika te generacije, koji su od pobune i satiričnih naznaka postali apologeti nacionalnih i religijskih simbola i mitova.

Nekada je Oskar Davičo, izuzetni patriotski pesnik "Srbije", postao apologet vlasti urušavajući se kao pesnik, a danas apologeti medijevalnoga načina mišljenja u našoj poeziji ponavljaju na transparentni način i mitizuju ono što je duhovno prevaziđeno.

Znači li to da je poezija danas u kandžama politike?

Otrov tzv. političkog pragmatizma ušao je i u savremenu srpsku poeziju. Ona duhovna bitka koja je izgledala izvojevana, odvajanje poezije od ideologije, u postmodernom dobu, krajem najkrvavijeg veka, kada su fašizam i staljinizam harali, danas u doba ekonomskog neoimperijalizma i globalizma očigledno zahtevaju novu pobunu i vaspostavljanje novih duhovnih vrednosti. A to je neodvojivo od poezije. Pevanje i mišljenje su bili i ostali najveća prostranstva nesputanoga duha. Po mom uverenju, o duhu vremena jednog naroda može se pouzdano svedočiti samo po poeziji, jer ona iskazuje iskušenje, ono unutrašnje. Time će Helderlinovo pitanje "Čemu pesnici u sadašnjem vremenu" ― dobiti temeljne i suštinske odgovore.


Dušan Stanković | 27.08.2007. | Politika
Sačuvana
Angelina
Administrator
*****
Van mreže Van mreže

Poruke: 6361



« Odgovor #5 poslato: Septembar 27, 2016, 01:35:02 am »

*

JA SAM PESNIK "REZERVNE GENERACIJE"

Kada sam 1953. godine maturirao u sarajevskoj gimnaziji, odlučio sam da odem u Beograd, na ugledniji univerzitet, po nagovoru Ive Andrića, koji mi je jednom rekao: "Bosnu treba voleti, ali u njoj ne treba živeti"

Izdavačka kuća "Svet knjige" iz Beograda, povodom osamdesetog rođendana i šest decenija stvaranja, objavila je knjigu sabranih pesama Vuka Krnjevića (1935), u jednoj knjizi. Knjigu "Vrata vjetrena", u kojoj je i do sada neobjavljena poema "Godovi Vjetrenih vrata", priredio je Zoran M. Bundalo. Krnjević je rođen u Sarajevu, studirao u Beogradu, diplomirao u Sarajevu. Autor je dvadesetak zbirki pesama. Radio je kao urednik u RTS-u i beogradskoj "Prosveti". Skoro tri decenije uređivao je časopis "Književnost".

Objavljivanje ovakve knjige ― znači, najčešće, podvlačenje crte. Da li ste zadovoljni učinjenim?

Uradio sam koliko sam mogao i znao, a koliko je, i kakvoću ― mogu odmeriti oni koji budu čitali, doživljavali i procenjivali.

Kada ste iz Sarajeva došli u Beograd, kako su vas prihvatili?

Kada sam 1953. godine maturirao u sarajevskoj gimnaziji, koja je imala dva nobelovca (Andrića i Ružičku), bio sam već odlučio da odem u Beograd, na ugledniji univerzitet, po nagovoru Ive Andrića, koji mi je jednom rekao: "Bosnu treba voleti, ali u njoj ne treba živeti". Naime, moj otac i Andrić su zajedno studirali i u Zagrebu, i u Gracu. Otac mi je umro kad sam bio šesnaestogodišnjak. Posle očeve smrti, Andrić me je pozvao da ga posetim. Tada je povremeno boravio u Sarajevu, pošto je bio narodni poslanik. Kada sam ušao u sobu on je čitao, ali je podigavši pogled, i skidajući naočare, rekao da ličim na oca i da sednem pored njega. U razgovoru je saznao i neke detalje iz mog detinjstva u Sarajevu, gradu koji je dva puta bombardovan u Drugom svetskom ratu, od Nemaca 1941, a od saveznika 1944. Pričao sam mu o strahovima mojim, majčinim, očevim i bakinim, jer je Sarajevo u zatvorenoj dolini, kotlini, pa su detonacije bile strahovite i bučne. Otada, pa sve do smrti, Andrić se prema meni odnosio očinski. Pomogao mi je da dobijem studentski dom, a jednom nedeljno sam bio kod njega na ručku. Najlepše su bile šetnje na Kalemegdanu i u Topčiderskom parku. U jednoj šetnji, posle Nobela, rekao mi je da je dobro za našu književnost što je dobio nagradu. Na moje pitanje, zašto mu je Krleža onako dvosmisleno i hladno čestitao, samo je rekao da je i on tu nagradu zaslužio.

Ko vam je od pisaca pomogao na početku karijere?

Pored Andrića, najviše mi je pomogao Dušan Matić, s kojim me je Andrić upoznao, kao i Zuko Džumhur. Ubrzo smo imali književne večeri u tada glasovitoj "četrdesetpetici" na fakultetu, pa sam se našao u društvu pesnika koji su se okupljali oko "Vidika": Tomislav Mijović, Branko Miljković, Radoslav Vojvodić, Branko Jovanović i drugi. Pomogao mi je i Predrag Palavestra, kada je bio je urednik "Omladine", da objavim pesme u "Mladoj kulturi", kao i prvu knjigu pesama "Zaboravljanje kućnog reda". U tom kolu objavljene su i knjige: Branka Miljkovića, Živorada Lazića, Momčila Milankova i moja. Branko je odmah bio prihvaćen, naročito uz pomoć Tanasija Mladenovića, koji je uređivao "Književne novine". A u rezervnoj generaciji bili su Mirjana Stefanović, Milovan Danojlić, Vito Marković, Adam Puslojić. Svi su oni pronalazili sopstveno pevanje i mišljenje.

Zašto vas je Sveta Lukić nazvao "rezervnom generacijom"?

Sveta Lukić, moj najbolji prijatelj iz tog vremena, s kojim sam ostao prijatelj sve do njegove smrti, nazvao nas je, s pravom, "rezervnom generacijom", jer smo se pojavili na književnoj sceni kada je bitka modernizam ― realizam bila završena, a veliki pesnici Vasko Popa i Miodrag Pavlović objavili svoje knjige pesama ― "Koru" i "87 pesama", koje su nam bile putokaz, pošto su uvodile moderno srpsko pesništvo u evropske tokove.

U čemu su se, u tom periodu, razlikovale sarajevska i beogradska književna scena?

Sarajevska književna scena bila je mnogo konzervativnija, jer su u njoj stvarali i pisci koji su se pojavili između dva rata, a najpoznatiji su bili: Borivoje Jevtić, Isak Samokovlija, Hamza Humo, Dušan Đurović, Marko Marković, Zvonimir Šubić, zatim Izet Sarajlić, Risto Trifković, Stevan Bulajić. Kasnije se pojavio Meša Selimović, koji će preći u Beograd. U Sarajevu sam objavio knjigu pesama "Dva brata uboga", za koju mi je Meša Selimović, kao predsednik žirija, dodelio nagradu Udruženja književnika BiH. Meša mi je, kao glavni urednik "Svjetlosti", omogućio da sastavim antologiju pripovedača iz Bosne i Hercegovine, u dva toma, koja je prevedena na više jezika.

Glavni događaj u Sarajevu bio je tada novoosnovani Festival malih i eksperimentalnih scena na kojem sam upoznao Miću Popovića i Stojana Ćelića, s kojima sam prijateljevao mnogo godina.

U Sarajevu su tada živela i stvarala dva izuzetna pesnika ― Mak Dizdar i Husein Tahmiščić. Mak je bio tradicionalist i varirao je sa uspehom bogumilske motive, a Tahmiščić je pod uticajem nadrealista i Daviča, stvarao osobene stihove, ironične i tragične (bio je izgubio vid), pa se nesumnjivo može reći da je on prvi istinski moderni pesnik u Bosni.

U tom vremenu Midhat Begić je pokrenuo časopis "Izraz", prvi časopis za književnu kritiku i esejistiku. U "Izrazu" su objavljivali tekstove kritičari iz svih delova zemlje, kao što su: Marko Ristić, Isidora, Vidmar, Koneski, Ređep, Foht, Vanja Sutlić, Vlatko Pavletić, Taras Kermauner, Boško Petrović, Aleksandar Spasov i mnogi drugi.

U vreme sukoba realista i modernista, jedni su objavljivali u "Savremeniku", drugi u "Delu". Vi ste ostali po strani, niste se svrstavali ni u jednu kolonu?

Oskar Davičo, pesnik koji nam je imponovao, pokušao je da nas uvede u "Delo", a Erih Koš u "Savremenik", ali smo skoro svi ostali po strani, iako smo ponekad i tamo objavljivali pesme. Prihvatio nas je i urednik "Književnosti" Eli Finci. Kasnije, kad sam ja postao urednik "Književnosti" (uređivao sam je 27 godina), "Književnost" je postala časopis moje "rezervne generacije" i bila je to donedavno. I "Prosveta", gde sam radio, i Nolit, a kasnije i BIGZ, postali su naši izdavači. U rezervnoj generaciji bili su i pesnici: Borislav Radović, Radoslav Vojvodić, Branko Miljković, Blažo Šćepanović, Branko Banjević; prozaisti: Kovač, Kiš, Pekić, Filip David; dramski pisci: Dušan Kovačević, Aleksandar Popović i Slobodan Stojanović.

Ali ono što je najkarakterističnije za moju generaciju jeste da smo mi postali i književni kritičari knjiga "rezervne generacije". Miljković je pisao o meni, a ja o njemu, ja o Vojvodiću, a on o meni. Nastavio sam da pišem književnu kritiku, pa sam za tekst o Matiću, objavljen u "Politici", dobio nagradu "Milan Bogdanović". Pisao sam u "Politici" desetak godina, a tekstove sam sabrao i objavio u knjigama "Bumerang" i "Pristupi".

Kao kritičari, mi smo podržavali generacije pisaca koje su dolazile posle "rezervne generacije": Savića, Bratića, Josića Višnjića, Kecmanovića i Pištala, od pesnika: Miroslava Maksimovića, Rajka Petrova Noga, Rašu Livadu, Duška Novakovića, Novicu Tadića, Tešića, Danilova... U tome su se dobronamernošću isticali Milosav Buca Mirković i Čedomir Mirković. Kada sam objavio "Antologiju srpske poezije XX veka", u njoj su se našli mnogi od njih. Prvo izdanje te antologije objavljeno je u "Cankarjevoj založbi", a nosilo je naslov "Među javom i međ snom", po Lazi Kostiću, jer je "Santa Marija" objavljena početkom XX veka. Laza Kostić i Rastko Petrović su najviše uticali na mene u mladosti. Zanimljivo je da sam primerak "Otkrovenja" pronašao u sarajevskoj Narodnoj biblioteci nerazrezan i nečitan, bio sam prvi čitalac. Za tu antologiju nagrađen sam nagradom "Prosvete" koja je objavila treće izdanje.

Vrlo često ste pisali o Sarajevu, gradu vaše mladosti?

Tematski, u mojoj poeziji postoje četiri kruga: sarajevski, berlinski, beogradski, gde sam proveo najveći deo života, i bokeljski, gde godinama provodim leto, sa hercegovačkim zaleđem, odakle je moje porodično poreklo.

Vidan je uticaj narodnih pesama na vašu poeziju. Bez tradicije, očigledno, ne pravi se ništa novo?

Drugi evropski narodi, i Francuzi i Nemci, i Englezi, pa i Grci i Italijani, imaju duboku i trajnu kulturnu i literarnu tradiciju. Naša izvorna tradicija je u Vukovom delu, u narodnom stvaralaštvu koje je on uneo u Evropu. Sve što sam napisao kao poeziju u dosluhu je sa tom tradicijom. Bez nje ― ona ne bi bila moguća.

U mnogim pesmama bavili ste se temom smrti, naročito nasilne, i to mnogo pre nego što ste došli u zrele godine?

Nasilnu smrt nosim iz detinjstva, a ona se, nažalost, iskazuje na našim prostorima do dana današnjeg. A smrt (koja je "Od Boga, od starog krvnika" ― kako bi rekao narodni pevač), i pevanje o njoj, nedvosmisleno je ona neizvesnost koja je srž čovekovog mišljenja i pevanja. U tom poslu su i filozofija i religija, sa racionalizmom i iracionalizmom. Ali, poezija je moćnija, jer je sinteza i jednog i drugog, a služi se magijom reči u čijem se mnogoznačnom značenju i tajnama krije za pesnika moć otkrovenja ― što bi rekao Rastko. Poezija je otkrovenje bola u tragici čovekove sudbine, a ona je univerzalna.

Pratite li mlade pesnike, po čemu se oni razlikuju od vaše generacije?

Primećujem da se kod novih pisaca u prozu uvlači feljtonizam, a u poeziju dekorativna religioznost i olake dosetke. Preporučio bih im da u našoj tradiciji pronađu one tačke oslonca koje će ih odvesti da pevaju muke što ih opsedaju u ovom dobu neizvesnosti, njihove lične, a i opšteljudske. Ja sam taj oslonac pronašao u Isidori Sekulić, a iskazao sam u knjizi "Isidorine opomene". Za tu knjigu sam dobio "Povelju za životno delo" Udruženja književnika Srbije. Isidora me je opomenula da Andrić u pripovetkama "dira u najfinije naše umetničke osetljivosti, ali ono što vuče kao dubina, što čini da tim pripovetkama prilazim sa žeđu, to je Istok".

Zoran Radisavljević, 10.01.2016 | Politika
Sačuvana
Stranice: 1   Idi gore
  Štampaj  
 
Prebaci se na: